Bartimejeva trilogija 2 - Golemovo oko

1 NathanielLondon: silna, napredna prijestolnica, stara dvije tisuće godina,u rukama čarobnjaka težila je postati središte svijeta. Uspjela je utome, barem svojom veličinom. Nabujala je do nezgrapnih razmjera,obilato se gosteći nasladama Imperija. Grad se prostirao duž nekoliko milja s obiju strana Temze udimnome grozdu nastambi, punom palača, dvoraca, crkava i tržnica.U svako doba dana i u svakom svom zakutku vrvio je životom. Ulicesu bile zakrčene gomilama turista, radnika i inih ljudskih prolaznika,dok su zrakom zujali nevidljivi impovi, zauzeti izvršavanjem nalogasvojih gospodara. Na prepunim dokovima protegnutim u sive vode Temze bataljunivojnika i činovnika čekali su da isplove prema odredištima diljemsvijeta. U sjeni njihovih čelikom optočenih jedrenjaka šarene sutrgovačke brodice svih vrsta i oblika milile prepunom rijekom.Nakrcane karake iz Europe, arapske daue oštrih jedara, natovarenezačinima, džunke zatupastih pramaca iz Kine, elegantni kliperi vitkajedrilja iz Amerike – oko svih njih su se motale i smetale im sitneriječne barke peljara s Temze, koji su se glasno nadmetali za unosnupriliku da ih odvedu na vez. Dva su srca pokretala metropolu. Na istoku je ležala četvrt zvanaCity, gdje su se trgovci iz dalekih zemalja okupljali da razmjenjuju

24 Jonathan Stroud: GOLEMOVO OKOrobu; na zapadu, ovijen oko oštre riječne okuke, ležao je kilometari pol političkih zdanja Westminstera, gdje su čarobnjaci neumornoradili na širenju i očuvanju svojih inozemnih teritorija. Momak je bio poslom otišao u središte Londona; sad se pješicevraćao u Westminster. Hodao je polako, jer premda je još bilo ranojutro, već je bilo toplo, i osjećao je kako mu se graške znoja skupljajupod ovratnikom. Blagi je povjetarac za njim u hodu nadimao rubovedugoga crnog kaputa. Znao je kako to izgleda, i bilo mu je dragozbog toga. Ostavljalo je mračno snažan dojam; osjećao je kako seglave u prolazu okreću za njim. U zaista vjetrovitim danima, kadmu je kaput vodoravno lepetao, imao je dojam da ne izgleda baštoliko otmjeno. Prešao je Regent Street i spustio se između obijeljenih građevinaiz razdoblja Regencyja prema Haymarketu, gdje su smetlari marljivomeli i čistili pločnike pred kazalištima, a mladi su se voćari većpočinjali razmetati robom. Jedna je žena nosila dupke pun pladanjkrasnih naranača iz kolonija, kakve su se rijetko kad mogle naći uLondonu još od početka južnoeuropskih ratova. Momak joj je prišao;u prolazu je vješto ubacio novčić u metalnu zdjelicu koju je nosilaoko vrata, te istim pokretom ruke dohvatio naranču s vrha pladnja.Prečuvši njezinu zahvalu, produžio je svojim putem. Nije ni zastao.Kaput je dojmljivo lepršao za njim. Na Trafalgar Squareu nedavno je bio postavljen niz visokih stu-pova. Svakoga su obavijale šarene, zavojite pruge; skupine radnikaupravo su koloturima rastezale užad između njih. Svako je uže biloprepuno veselih crvenih, bijelih i plavih zastavica. Momak je zastaoda oguli naranču i pogleda kako posao napreduje. Jedan je monter prošao pokraj njega, sav oznojen pod težinomhrpetine ukrasnih barjačića. Momak ga je pozvao. “Ti, radniče. Čemu je sve ovo namijenjeno?” Čovjek ga je iskosa pogledao, opazio dugi crni kaput na njemui smjesta mu nespretno pokušao salutirati. Pola barjačića prosulomu se iz ruku na pločnik. “To je za sutradan, gospodine”, rekao je.“Za Dan utemeljitelja. Državni praznik, gospodine.”

Nathaniel 25 “A, da. Naravno. Gladstoneov rođendan. Zaboravio sam.” Momakje bacio odrezak kore u slivnik i otišao, ostavivši radnika da se bakćes barjačićima i psuje sebi u bradu. I tako je nastavio do Whitehalla, četvrti zgrada masivnih, sivihpročelja, prožetih vonjem davno uspostavljene moći. Tu je većsama arhitektura bila dovoljna da prisili svakog namjernika napokornost: golemi mramorni stupovi, masivne brončane vratnice,stotine i stotine prozora u kojima danonoćno gore svjetla, granitnikipovi Gladstonea i drugih odličnika što smrknutim, naboranimlicima obećavaju strogu prisilu pravde za sve neprijatelje Države. Alimomak je lakim korakom prošao pokraj svega toga, guleći narančunehajno kao netko kojemu je sve to prirođeno. Kimnuo je jednomepolicajcu, mahnuo propusnicom čuvaru i na pokrajnja vrata ušao udvorište Ministarstva unutarnjih poslova, u sjeni razgranata oraha.Tek tu je zastao, progutao ostatak naranče, obrisao ruke maramicomi namjestio si ovratnik, manšete i kravatu. Još jednom je zagladiokosu. Dobro. Sad je spreman. Došlo je vrijeme za početak posla.Prošlo je više od dvije godine od Lovelaceove pobune i Nathanielovanaglog ulaska u elitu. Sad je već bio četrnaestogodišnjak, za glavu višinego kad je vratio Amulet iz Samarkanda u sigurne ruke zahvalnihvlasti; još je i okrupnjao, ali ostao je vitak, a duga mu je i razbarušenatamna kosa padala oko lica prema trenutačnoj modi. Lice mu je biloupalo i blijedo od dugih sati učenja, ali oči su mu se jarko i bistrokrijesile; iz svakog mu je pokreta izbijala jedva ukrotiva energija. Kao oštrook promatrač, Nathaniel je brzo uvidio da među aktivnimčarobnjacima izgled bitno pridonosi očuvanju statusa. Na neurednose odijevanje poprijeko gledalo; dapače, nepogrešivo je ukazivalona nedostatak darovitosti. Nije namjeravao ostaviti takav dojam. Odškolarine koju je primao od svojega ministarstva kupio je pripijenocrno odijelo uskih rukava i nogavica, kao i dugi talijanski kaput.I jedno i drugo smatrao je opako pomodnom odjećom. Nosio jeuske, blago špicaste cipele i niz rupčića živih boja koji su mu stvarališarene eksplozije na prsima. Kad bi pomno odjenuo sve to, hodao bikuloarima Whitehalla krakatim, odlučnim korakom, pomalo naliknekoj ptici vidarici, s naramcima papira u rukama.

26 Jonathan Stroud: GOLEMOVO OKO Rođeno mu je ime ostalo pažljivo skriveno. Kolege i suradnicipoznavali su ga pod odraslim imenom John Mandrake. Još su dva čarobnjaka nosila to ime. Nijedan od njih nije bionaročito poznat. Prvi, alkemičar iz doba kraljice Elizabete, pretvorioje olovo u zlato u znamenitom dvorskom pokusu. Kasnije se otkriloda je to izveo prekrivanjem zlatnih grumenova tankim slojem olovakoji se rastopio pri blagom zagrijavanju. Čestitali su mu na domišlja-tosti, ali svejedno su mu odrubili glavu. Drugi John Mandrake bio jestolarev sin koji je cijeli život klasificirao demonske grinje. Sastavioje popis od 1703 sve manje bitnih podvrsta prije nego što ga je jednaod njih, Mali zupčasti zeleni obadokrilaš, ubola u nezaštićeni diotijela; otekao je do veličine otomana i tako stradao. Neslavne karijere njegovih prethodnika nisu dirale Nathaniela.Zapravo, pružale su mu pritajeno zadovoljstvo. Namjeravao jeproslaviti to ime kao svoje, i samo svoje.Nathanielova učiteljica bila je gospođa Jessica Whitwell, čarobnicaneodredivih godina, kratke sijede kose i vitke, građe gotovo poputkostura. Smatrali su je jednom od četvero najmoćnijih čarobnjakau Vladi, a utjecaj joj je sezao daleko. Prepoznala je darovitost svogaučenika i dala si truda da ga razvije u potpunosti. U prostranome stanu u gradskoj kući svoje učiteljice, smještenojuz rijeku, Nathaniel je vodio smiren, vrlo uredan život. Kuća je bilamoderna i minimalistički uređena, s tepisima sive boje risova krznai čistim bijelim zidovima. Pokućstvo je bilo izrađeno od stakla,posrebrene kovine i blijeda drveta posječena u nordijskim šumama.Cijela je unutrašnjost odisala hladnim, poslovnim, gotovo aseptičnimdojmom, koji je Nathaniel s vremenom snažno prigrlio: označavaoje kontrolu, jasnoću i djelotvornost, listom odlike suvremenogčarobnjaka. Stil gospođe Whitwell protezao se čak i na njezinu knjižnicu. Većinačarobnjačkih stanova imala je mračne i sumorne knjižnice – puneknjiga uvezanih u egzotične životinjske kože, s utisnutim pentaklimaili runama kletvi ispisanim duž hrpta. Ali ta je moda, saznao je sadaNathaniel, itekako spadala u prethodno stoljeće. Gospođa Whitwell

Nathaniel 27zatražila je od Jaroslavove tiskare i knjigovežnice da sve njezinesveske uveže u jednoobrazne korice od bijele kože, koje su se zatimuvele u kazalo i obilježile indeksnim brojevima u crnoj tinti. U sredini te prostorije bijelih zidova s urednim bijelim knjigamastajao je pravokutni stakleni stol, za kojim bi Nathaniel sjedio dvadana svakoga tjedna i radio na višim otajstvima. Prvih je mjeseci naukovanja kod gospođe Whitwell prionuo narazdoblje intenzivna učenja i, na njezino iznenađenje i odobravanje,savladao uzastopne razrede prizivanja u rekordnom vremenu. Prešaoje s najniže razine demona (grinja, pljesnivaca i impova-goblina),na srednju (cijeli spektar foliota) i naprednu (džine različitih kasta)za svega nekoliko dana. Nakon što je vidjela kako otpušta jednog mišićavog džina uzimprovizaciju pokreta kojim ga je pljesnuo po modroj trtici, učiteljicamu je odala priznanje. “Prirodno si nadaren, Johne,” rekla je, “bašprirodno. Iskazao si se hrabrošću i dobrim pamćenjem u dvorcuHeddleham kad si nas riješio tamošnjega demona, ali nije mi biloposve jasno do koje će ti mjere opća prizivanja ići od ruke. Radimarljivo, pa ćeš daleko dospjeti.” Nathaniel joj je skromno zahvalio. Nije joj kazao da mu sve touglavnom nije ništa novo, da je već u dobi od dvanaest godina bioprizvao jednog džina srednjeg ranga. Suradnju s Bartimejem zadržaoje strogo za sebe. Gospođa Whitwell nagradila mu je darovitost novim tajnama ipodukama, upravo onime za čim je Nathaniel odavno žudio. Podnjezinim je vodstvom stekao umijeća prinuđivanja demona naobavljanje višestrukih ili polustalnih zadataka bez pribjegavanjanezgrapnim metodama poput Aldebrandova pentakla. Otkrio jekako se može zaštititi od neprijateljskih uhoda ispletanjem osjetilnihmreža oko sebe, i kako može odbiti iznenadne napade prizivanjembrzih Protoka koji se obaviju oko prijeteće magije i odnesu je. U vrlokratkom razdoblju Nathaniel je upio onoliko novih znanja kao većinačarobnjaka starijih pet-šest godina od njega. Sad je bio spreman zasvoje prvo radno mjesto.

28 Jonathan Stroud: GOLEMOVO OKO ***Bio je običaj da svi nadareni čarobnjaci dobiju namještenje u nižimodjelima ministarstava, ne bi li stekli praktičnu poduku iz primjenemoći. Životna dob u kojoj bi se to dogodilo ovisila je o daru učenikai utjecajnosti njegova učitelja. U Nathanielovu slučaju na djelu jebio još jedan čimbenik, jer u kavanama Whitehalla dobro se znaloda sâm Premijer pomno i dobrohotno prati njegovo napredovanje.To mu je od samog početka zajamčilo pozornost mnogih. Učiteljica ga je upozorila na to. “Dobro čuvaj svoje tajne,” kazalamu je, “a naročito svoje rođeno ime, ako ga znadeš. Drži jezik zazubima kao da su zavareni. Inače će sve to iščupati iz tebe.” “Tko to?” upitao ju je. “Neprijatelji koje još nisi stekao. Vole se unaprijed pripremiti.” Rođeno ime čarobnjaka svakako je bilo izvor velike slabosti uslučaju da ga neki drugi čarobnjak otkrije, pa je Nathaniel vrlopažljivo čuvao svoje. Isprva su ga, ipak, smatrali pomalo mekim.Naočite čarobnice pristupale bi mu na domjencima i uljuljkivale gakomplimentima prije nego bi se počele potanko raspitivati o njegovupodrijetlu. Nathaniel je s priličnom lakoćom odbijao takvu grubunasrtljivost, ali za njom su uslijedile opasnije taktike. Jednom ga je,dok je spavao, posjetio imp i stao mu šaptati nježne riječi u uho,tražeći da mu povjeri ime. Možda ga je samo glasna zvonjava BigBena s druge strane rijeke spriječila u nesmotrenom razotkrivanju.Kad je odbio puni sat, Nathaniel se promeškoljio, probudio i ugledaoimpa gdje čuči na stupu postelje; u hipu je prizvao krotkog foliota,koji je ščepao impa i sabio ga u kamen. U svome novom stanju imp nažalost nije mogao ništa otkriti očarobnjaku koji mu je dodijelio taj zadatak. Nakon te epizode, Na-thaniel je foliotu naložio da svakonoćno pomno stražari u njegovojspavaćoj sobi. Ubrzo je postalo jasno da se identitet Johna Mandrakea neće takolako razotkriti, tako da nije bilo daljnjih pokušaja. Uskoro zatim,još dok mu je jedva bilo četrnaest godina, došlo je do očekivanoganamještenja, i mladi se čarobnjak pridružio Ministarstvu unutarnjihposlova.

2 NathanielU uredu su Nathaniela dočekali mrk pogled tajnika i visoka,nestabilna hrpa pristiglih papira. Tajnik odjela, vitak, uredan mladić zalizane riđe kose, zaustaviose upravo na izlasku iz sobe. “Kasnite, Mandrake”, rekao je i hitrim,živčanim pokretom gurnuo cvikere uz nos. “Kakvu ispriku ovaj putimate? Imate i vi dužnosti, znate, jednako kao i mi stalno zaposleni.”Zadržao se uz vrata i žestoko namrštio preko zatupasta nosa. Čarobnjak se zavalio u naslonjač. Došlo mu je i da podigne nogena radni stol, ali odustao je, jer nije htio ispasti odviše razmetljiv.Zadovoljio se lijenim smiješkom. “Bio sam na očevidu jednogincidenta s gospodinom Tallowom”, rekao je. “Radio sam ondjeod šest sati. Pitajte ga, ako hoćete, kad se vrati; možda vam povjeripokoju sitnicu – to jest, ako stvar nije odviše tajna. A čime ste se vibavili, Jenkinse? Marljivim fotokopiranjem, nadam se.” Tajnik je siknuo kroza zube i namjestio si naočale bliže korijenunosa. “Samo tako, Mandrake”, rekao je. “Samo vi tako nastavite.Možda ste danas miljenik samoga Premijera, ali koliko će to potrajatine ostvarite li rezultate? Još jedan incident? Drugi ovoga tjedna?Uskoro ćete opet prati šalice za čaj, a zatim – vidjet ćemo.” Udaljiose, pomalo uzrujano, pomalo plaho.

30 Jonathan Stroud: GOLEMOVO OKO Momak se iskreveljio za njim kad je zatvorio vrata i nekolikominuta samo ostao zuriti u prazno. Umorno je protrljao oči i pogledaona ručni sat. Tek je petnaest do deset, a dan se već otegnuo. Previsoka hrpetina papira na radnom stolu čekala je da joj seposveti. Duboko je udahnuo, popravio si manšete i uzeo dosje svrha.Nathaniel se iz svojih razloga već dugo zanimao za Unutarnje poslove,pododjel razgranate aparature Službe sigurnosti pod vodstvom JessiceWhitwell. Unutarnji poslovi vodili su istrage o raznim oblicima kri-minala, poglavito o otporu u inozemstvu i protudržavnom terorizmuunutar zemlje. Na početku rada u odjelu, Nathaniel je obavljao tekskromne zadatke poput arhiviranja, fotokopiranja i kuhanja čaja.Ali te poslove nije radio dugo. Njegovo naglo napredovanje nije bilo (kao što su mrmorili nje-govi neprijatelji) posljedica pukog nepotizma. Točno, koristili sumu naklonost Premijera i daleki doseg njegove učiteljice, gospođeWhitwell, kojoj se nijedan drugi čarobnjak u Unutarnjim poslovimanije htio zamjeriti. No od toga mu ne bi bilo vajde da je bio nespo-soban ili tek prosječno umješan. Ali Nathaniel je bio darovit i, štoje još važnije, vrlo marljiv. Uspeo se strelovito. Za samo nekolikomjeseci napredovao je kroz niz dosadnih činovničkih namještenja,sve dok nije – s nepunih petnaest godina – postao pomoćnik samoganačelnika Unutarnjih poslova, gospodina Juliusa Tallowa. Nizak, zdepast, goropadne građe i ćudi, gospodin Tallow bio je unajboljem slučaju prijek i iritantan, sklon naglim izljevima razjarenogbijesa od kojih bi se njegovi podanici razbježali kojekuda. Osim ponaravi, isticao se i po neobično žućkastoj boji kože, jarkoj poputmaslačaka u podne. Među njegovim se osobljem nije znalo što jeprouzročilo taj poremećaj; neki su tvrdili da je nasljedan, da je onpotomak veze između čarobnjaka i sukube. Drugi su to odbacivalikao biološku nemogućnost i sumnjali da je bio žrtva zlonamjernemagije. Nathaniel je pristajao uz ovo drugo tumačenje. Bez obzirana uzrok, gospodin Tallow prikrivao je svoju manu najbolje što jemogao. Nosio je visoke ovratnike i dugu kosu. Na glavi je neprestano

Nathaniel 31imao šešire širokih oboda i pomno je ćulio uši ne bi li načuo ikakvozadirkivanje na tu temu među svojim osobljem. Osamnaestero ljudi radilo je u uredu s Nathanielom i gospodinomTallowom, u rasponu od dvoje pučana, koji su obavljali administra-tivne dužnosti nevezane uz magijska pitanja, do gospodina Ffoukesa,čarobnjaka četvrte razine. Nathaniel se odlučio biti isprazno pri-stojan prema svima, izuzev jedino prema tajniku, Cliveu Jenkinsu.Jenkinsov prezir prema njegovoj mladosti i položaju bio je jasanod samog početka; Nathaniel se prema njemu odnosio bezbrižnoi drsko. U tome nije bilo nikakve opasnosti. Jenkins nije imao niveza ni sposobnosti.Gospodin Tallow brzo je uvidio dokle seže darovitost njegovapomoćnika, pa mu je povjerio važan i zahtjevan zadatak: lov natajnovitu skupinu znanu pod imenom Pokret otpora. Porivi tih zagriženih protivnika bili su očiti, ali i čudnovati. Su-protstavljali su se dobrohotnom vodstvu čarobnjaka i žarko željelipovratak u bezvlašće pučke vlasti. Iz godine u godinu, njihove suaktivnosti stvarale sve više neugodnosti. Krali su svakojake magijskeartefakte od nepažljivih ili nesretnih čarobnjaka i potom ih koristiliza stihijske napade na državno osoblje i posjede. Oštetili su neko-liko zgrada, pri čemu je bilo i žrtava. U svome dosad najdrskijemnapadu Pokret otpora čak je pokušao izvršiti atentat na Premijera.Vlada je odgovorila drakonski: mnogi su pučani uhićeni na temeljusumnje, nekolicina je pogubljena, a drugi deportirani kažnjeničkimbrodovima u kolonije. No usprkos takvim razboritim načinimagušenja otpora, incidenti su se nastavili, a gospodin Tallow sve jejače osjećao nezadovoljstvo nadređenih. Nathaniel je prihvatio izazov s velikim elanom. Prije nekolikogodina doživio je nekoliko susreta s Pokretom otpora, tako da jesmatrao da donekle shvaća njegovu prirodu. Jedne mračne noćinaišao je na troje malih pučana koji su ilegalno trgovali magijskimpredmetima. Nathanielu taj doživljaj nije bio ugodan. Njih trojesmjesta mu je otelo dragocjeno zorno zrcalo, a zatim su ga gotovoubili. Sad je jedva čekao da im vrati istom mjerom. Ali pokazalo se da taj zadatak neće biti lak.

32 Jonathan Stroud: GOLEMOVO OKO Ništa nije znao o tih troje pučana, izuzev njihovih imena: Fred,Stanley i Kitty. Fred i Stanley bili su kolporteri, pa je Nathanielovprvi postupak bio odašiljanje sićušnih tragačkih kugli u svrhu praćenjasvih gradskih prodavača novina. Ali taj mu nadzor nije pružio nijedannovi trag: dvojac je očito promijenio zanimanje. Nathaniel je zatim nagovorio svoga šefa da pošalje nekolikoodabranih odraslih agenata na rad u London pod lažnim identitetom.Za nekoliko mjeseci uvukli su se u podzemlje prijestolnice. Nakonšto su ih drugi pučani prihvatili, dobili su nalog da počnu nuditi“ukradene artefakte” svima koji bi mogli biti zainteresirani za njih.Nathaniel se nadao da bi ta smicalica mogla nagnati agente Pokretaotpora da izađu na vidjelo. Uzalud se nadao. Većina uhoda nije uopće uspjela privući za-nimanje za svoje magijske drangulije, a jedinome koji je imaouspjeha zameo se trag prije nego što je stigao podnijeti prijavak. NaNathanielovo teško razočaranje, truplo mu je kasnije pronađeno uTemzi. Nathaniel je isprva polagao velike nade u svoju najnoviju strategiju:naložio je dvama foliotima da poprime izgled ubogih sirotica i otiđudanju lutati gradom. Nathaniel je imao jak predosjećaj da se Pokretotpora uvelike sastoji od uličnih dječjih bandi, pa je računao da binetko od njih kad-tad mogao pokušati zavrbovati te novopridošlice.Ali mamac zasad nisu zagrizli.Tog je jutra u uredu bilo vruće i pospano. Muhe su zujale na okni-ma. Nathaniel je čak skinuo kaput i podvinuo si podulje rukave.Susprežući zijevanje, probio se kroz masu papirologije, mahomposvećene najnovijoj opačini Pokreta otpora: napadu na trgovinusmještenu u sporednoj ulici u Whitehallu. Toga dana u zoru jedna jeeksplozivna naprava, vjerojatno omanja kugla, doletjela kroz krovniprozor i nanijela ozbiljne ozljede poslovođi. Trgovina je prodavaladuhan i tamjan čarobnjacima; vjerojatno je bila napadnuta upravozbog toga. Nije bilo svjedoka, a u tom predjelu grada tada nije bilo nadzornihkugli. Nathaniel si je opsovao u bradu. Izgledi su mu nikakvi. Nemaodakle početi. Bacio je papire u stranu i dohvatio idući izvještaj.

Nathaniel 33Po osamljenim su se zidovima diljem grada opet pojavile bojomispisane uvredljive parole na račun Premijera. Uzdahnuo je i potpisaonalog za bezodvlačno pristupanje operaciji čišćenja, sasvim dobroznajući da će se grafiti opet pojavljivati istom brzinom kojom će ihradnici premazivati. Napokon je došla pauza za ručak. Nathaniel je otišao na domjenaku vrtu Bizantskog veleposlanstva, priređen u povodu predstojećegaDana utemeljitelja. Prošvrljao je među uzvanicima, bez energije ivolje. Problem Pokreta otpora neprestano ga je grizao. Dok si je točio jaki voćni punč iz srebrne zdjele u kutu vrta, opazioje mladu ženu u blizini. Načas je oprezno odmjerivši, Nathaniel jojse obratio, nadao se, na elegantan način. “Čujem da ste nedavnoimali izvjesnih uspjeha, gospođice Farrar. Molim vas, primite moječestitke.” Jane Farrar mu je promrmljala zahvalu. “Bilo je to samo malognijezdo čeških špijuna. Po svemu sudeći, došli su ribarskom brodicomiz Nizozemske. Obični trapavi amateri, koji su odmah upali u oko.Prijavili su nam ih lojalni pučani.” Nathaniel se osmjehnuo. “Čemu tolika skromnost? Čujem da suti špijuni odvukli policiju u veselu jurnjavu preko pola Engleske ipritom došli glave nekolicini čarobnjaka.” “Došlo je do nekoliko manjih incidenata.” “Svejedno, riječ je o značajnoj pobjedi.” Nathaniel je otpio maligutljaj punča, zadovoljan prijetvornom prirodom svojega kompli-menta. Učitelj gospođice Farrar bio je načelnik policije, gospodinHenry Duvall, veliki suparnik Jessice Whitwell. Na primanjima poputovoga, ona i Nathaniel često su vodili mačkaste razgovore, puneprepredenih komplimenata i pažljivo uvučenih kandži, međusobnosi iskušavajući vještinu. “Ali što je s vama, Johne Mandrake?” umilno je kazala JaneFarrar. “Je li točno da vam je povjerena odgovornost za otkrivanjetog nesnosnog Pokreta otpora? Ni to nije sitnica!” “Samo prikupljam informacije; valja nam držati u pogonu cijelumrežu dojavljivača. Nije to ništa naročito uzbudljivo.”

34 Jonathan Stroud: GOLEMOVO OKO Jane Farrar dohvatila je srebrnu zaimaču i blago promiješalapunč. “Možda i nije, ali nečuveno je u slučaju jedne tako neiskusneosobe. Svaka čast. Jeste li za još jednu čašu?” “Hvala, ne.” Nathaniel se ozlojedio osjetivši kako mu boja naglonavire u obraze. U pravu je, naravno: on jest mlad, on jest neiskusan;svi samo čekaju da vide hoće li doživjeti neuspjeh. Odupro se snažnomporivu da se naroguši. “Uvjeren sam da ćemo u roku od šest mjesecidoživjeti krah Pokreta otpora”, oporo joj je rekao. Jane Farrar nalila si je punč u čašu i pogledala ga podignutihobrva, s izrazom lica koji je možda bio posprdan. “Divim vam se”,rekla je. “Tri godine ih se progoni bez iole bitnijeg napretka. A vićete ih skršiti u roku od šest mjeseci! Ali, znate, vjerujem da vi tomožete, Johne. Već ste izrasli u posve pristala mladića.” Opet rumenilo! Nathaniel je pokušao obuzdati osjećaje. JaneFarrar bila je tri-četiri godine starija od njega i jednako visoka, moždai viša, s dugom, ravnom, tamnosmeđom kosom do ramena. Oči sujoj bile zbunjujuće zelene, žustre i pronicave. Nikako se nije mogaone osjećati nezgrapno i neotmjeno uz nju, usprkos divotama svogarazbarušenog crvenog rupčića. Zatekao se kako pokušava obrazložitisvoju izjavu u situaciji koju je trebao odšutjeti. “Znamo da se skupina sastoji uglavnom od mladih”, rekao je.“Tu činjenicu žrtve neprestano opažaju, a pojedinac ili dva kojesmo uspjeli ubiti ni u jednom slučaju nisu bili stariji od nas.” Blagoje istaknuo ovu zadnju riječ. “Rješenje je stoga jasno. Pošaljemoagente da se uključe u njihovu organizaciju. Nakon što zadobijupovjerenje izdajnika i steknu pristup njihovu vođi… pa, stvar ćebrzo biti privedena kraju.” Opet onaj posprdni osmijeh. “Sigurni ste da će to ići tako jed-nostavno?” Nathaniel je slegnuo ramenima. “Zamalo sam osobno uspiopristupiti njihovu vođi prije nekoliko godina. Nije to neizvedivo.” “Zaista?” Razrogačila je oči, istinski zainteresirana. “Dajte mirecite kako se to dogodilo.” Ali Nathaniel se napokon uspio obuzdati. Siguran, skrovit, snažan.Što joj manje podataka povjeri, to bolje. Pogledao je na drugu stranutratine.

Nathaniel 35 “Vidim da je gospođa Whitwell stigla bez pratnje”, rekao je. “Kaonjezin vjerni učenik, morao bih joj stajati na raspolaganju. Biste lime ispričali, gospođice Farrar?”Nathaniel je otišao s domjenka prije kraja i vratio se u ured savljutit. Smjesta se povukao u privatnu odaju za prizivanja i izgovorioinkantaciju. Pojavila su se ona dva foliota, i dalje uobličena u ubogesirotice. Izgledali su neutješno i nelagodno. “Pa?” prasnuo je. “Ništa od toga, gospodaru”, rekla je plavokosa sirotica. “Uličninas klinci naprosto ignoriraju.” “I to ako imamo sreće”, složila se kuštrava sirotica. “Ostali naspak gađaju koječime.” “Kako?” zgrozio se Nathaniel. “Ma, limenkama, bocama, kamenčićima i takvim stvarima.” “Nisam te to pitao! Hoću reći, što se dogodilo s običnom ljudskomsamilošću? Ta derišta bi trebalo deportirati u lancima! Pa što je njima!Obje ste slatke, obje ste mršave, obje ste pomalo jadne – morali bivas uzeti pod svoje okrilje.” Dvije su sirotice odmahnule slatkim glavicama. “A, ne. Gadimoim se. Gotovo da bi se reklo da nas mogu vidjeti onakvima kakvizaista jesmo.” “Nemoguće. Nemaju leće, zar ne? Sigurno griješite u nečemu.Jeste li sigurni da im se nekako ne odajete? Ne lebdite, ne puštaterogove, ne radite nekakvu drugu glupost kad ih vidite, je li?” “Ne, gospodine, časna riječ da ne.” “Ne, gospodine. Iako si je Clovis jedanput ipak zaboravio uklo­niti rep.” “Huljo! Gospodine – to je čista laž.” Nathaniel se umorno pljesnuo po čelu. “Baš me briga! Baš mebriga. Ali obojica ćete dobiti Packe ako uskoro ne budete imaliuspjeha. Iskušajte različite životne dobi, pokušajte ići razdvojeno;pokušajte se obdariti manjim hendikepima ne bi li potakli njihovu

36 Jonathan Stroud: GOLEMOVO OKOnaklonost – ali neću zarazne bolesti, kao što sam vam već rekao.Otpuštam vas, zasad. Gubite mi se s očiju.” Vrativši se za stol, Nathaniel je mrko sagledao situaciju. Bilo jejasno da nema naročitih izgleda da folioti uspiju. Nižeg su demon-skog ranga… možda u tome i jest problem – nisu dovoljno bistri dauvjerljivo oponašaju ljudsku osobnost. Naravno, posve je apsurdnotumačenje da im ta djeca nekako mogu prozreti krinku; bez razmi-šljanja ga je odbacio. Ali što ako dožive neuspjeh? Svaki tjedan dolazi do novih zločinaPokreta otpora. Pljačkaju se čarobnjačke kuće, provaljuje im se uautomobile, napada trgovine i urede. Način rada je posve bjelo-dan: male, brze skupine izvode nasumične kaznene akcije i pritomuspijevaju nekako izmaknuti ophodnjama nadzornih kugli i drugihdemona. Sve je to jasno. Ali svejedno nema nikakva napretka uborbi protiv njih. Nathaniel je znao da gospodin Tallow već gubi strpljenje. Sitne,zajedljive primjedbe, kakve je slušao od Clivea Jenkinsa i Jane Farrar,davale su mu do znanja da i drugi to shvaćaju. Lupnuo je olovkompo bilježnici, spomenuvši se one trojke pripadnika Pokreta otporakoju je vidio. Fred i Stanley… kad ih se sjetio, zaškrgutao je zubimai počeo još jače lupkati olovkom. Ulovit će ih jednog dana, samonek se paze. A tu je i ona djevojčica. Kitty. Tamnokosa, žestoka,lica letimice opaženog u sjeni. Predvodnica trojke. Jesu li još uvijeku Londonu? Ili su pobjegli negdje daleko, odakle sad vrebaju izvandosega zakona? Treba mu samo jedan trag, jedan jedini tričavi trag.A onda će ih zgromiti. U hipu. Ali baš nema odakle početi. “Tko ste?” kazao je sâm sebi. “Gdje se krijete?” Olovka mu je pukla u ruci.