Žene koje trče s vukovima

UVOD Pjevanje nad kostimaDivlji svijet i divlje žene ugrožene su vrste. Tijekom godina gledali smo kako instinktivnu žensku narav pljač-kaju, potiskuju i pregrađuju. Tijekom dugih razdoblja njome se je-dnako pogrešno upravljalo kao i divljim životinjama i divljim predje-lima. Nekoliko tisuća godina već, svakiput čim okrenemo leđa, onase premješta na najjalovije tlo psihe. Duhovni predjeli Divlje ženetijekom čitave su povijesti pljačkani i spaljivani, buldožerima su jojsravnjivana staništa, a prirodni se ciklusi tjeraju u neprirodan ritamkako bi se udovoljilo drugima. Nije slučajno da netaknuta divljina naše planete nestaje dok blije-di i shvaćanje naše vlastite divlje prirode. Nije teško shvatiti zašto sestare šume i stare žene ne smatra osobito važnim resursima. Nije toneka tajna. Nije slučajno ni da vukove i kojote, medvjede i pomalodivlje žene bije sličan glas. Svi oni dijele srodne instinktivne arheti-pove, pa ih zato pogrešno smatraju neljubaznima, potpuno i urođenoopasnima i proždrljivima. Život koji vodim i moj rad jungovske psihoanalitičarke i cantado-re, pripovjedačice, naučili su me da se potrošena snaga vitalnosti ženamože povratiti iscrpnim “psiho-arheološkim” iskapanjem ruševinaženskoga podzemlja. Tim metodama uspijevamo povratiti djelovanje

16 Žene koje trče s vukovimaprirodne instinktivne psihe. Njezinim utjelovljenjem u arhetipu Div-lje žene pak uspijevamo prepoznati djelovanje i puteve najdublje žen-ske naravi. Moderna je žena zbrka aktivnosti. Pod pritiskom je dasvim ljudima bude sve i sva. Staro znanje već nam je odavna prijekopotrebno. Naslov ove knjige, Žene što trče s vukovima, mitovi i priče o ar-hetipu Divlje žene, proizašao je iz mojega proučavanja biologije div-lje naravi, osobito vukova. Studije o vukovima canis lupus i canis rufusnalik su povijesti žena, što se tiče njihova duha, a i njihovih muka. Zdravi vukovi i zdrave žene dijele određene psihičke značajke: is-tančana osjetila, zaigran duh i pojačanu sposobnost za odanost. Vu-kovi i žene po prirodi su skloni povezivanju, ljubopitljivi i posjedujuveliku izdržljivost i snagu. Duboko su intuitivni, pokazuju iznimnozanimanje za svoje mlade, svojega druga i svoj čopor. Iskusni su uprilagođivanju stalno promjenjivim okolnostima; žestoko su nepoko-lebljivi i vrlo hrabri. A opet, i jedne i druge su proganjali, uznemiravali, lažno za njihtvrdili da su proždrljivi i podli, prekomjerno agresivni, manje vri-jedni od svojih klevetnika. Oduvijek su metom onih koji bi počistilidivljinu, ali i divlje predjele psihe, uništili ono instinktivno, ne ostav-ljajući ni traga. Načini, na koje oni koji ih ne razumiju proganjaju vu-kove i žene, upadljivo su slični. Dakle, dok sam proučavala vukove, po prvi mi se put kristalizi-rala ideja arhetipa Divlje žene. Proučavala sam i druga stvorenja, me-dvjede, slonove i ptice duše – leptire. Značajke svake od tih vrstapružaju pregršt naznaka o tome što valja znati o ženskoj instinktiv-noj psihi. Divlja žena prošla je mojim duhom dvaput, jednom zbog mojegarođenja u strastvenoj meksičko-španjolskoj lozi, a kasnije, putem usva-janja u obitelj vatrenih Mađara. Odrasla sam kraj tzv. Michiane, dr-žavne granice između Sjeverne Indiane i Michigana, okružena šuma-ma, voćnjacima i poljima, u blizini Velikih jezera. Tamo su gromovii munje bili moja glavna hrana. Noću su kukuruzišta škripala i govo-rila naglas. Daleko na sjeveru, vukovi su se skupljali na čistinama

Pjevanje nad kostima 17obasjanima mjesečinom, skakutali i molili. Svi smo bez straha pili izistih izvora. Premda je tada još nisam nazivala tim imenom, Divlju sam ženuzavoljela kad sam još bila dijete. Bila sam prije estet nego atlet, a je-dina mi je želja bila da budem ushićeni lutalac. Umjesto stolaca i sto-lova, draži su mi bili tlo, drveće i spilje, jer sam na tim mjestima osje-ćala da se mogu osloniti o Božji obraz. Rijeka je uvijek zvala da je se posjeti kad padne mrak, po poljimase trebalo šetati, tako da mogu proizvesti svoj šuškav govor. Vatre suse trebale slagati u šumi po noći, a priče su se trebale pričati izvandosega odraslih ušiju. Imala sam sreću što sam odrastala u prirodi. Tamo su mi udarimunja ukazali na naglu smrt i prolaznost života. Mišja legla pokazalasu da se smrt ublažava novim životom. Kad sam iz ilovače iskopala“indijanske perle”, trilobite, shvatila sam da su ljudi tu već dugo,dugo. Učila sam o svetoj umjetnosti samoukrašavanja s leptirima mo-narh na vrh glave, krijesnicama kao noćnim nakitom i smaragdno-zelenim žabama kao narukvicama. Majka vučica jednom je ubila jedno od svojih smrtno ranjenih mla-dunaca – to me upoznalo s grubom sućuti i potrebom pripuštanjasmrti umirućima. Dlakave gusjenice, pak, koje bi padale s grana, pase ponovno penjale natrag, učile su me jednoumlju. Kad su mi škak-ljivo hodale po ruci učile su me kako koža može oživjeti. Penjanje navrhove drveća naučilo me kakav će osjećaj jednoga dana biti seks. Moja poslijeratna generacija odrastala je u doba kad se od ženapravilo infantile i kad ih se tretiralo kao imovinu. Držalo ih se kaougar… ali na sreću, uvijek je bilo i divljega sjemena koje bi donio vje-tar. Premda njihovo pismo nije bilo odobreno, žene su i dalje prašile.Premda njihovo slikarstvo nije bilo prepoznato, i dalje je hranilo du-šu. Žene su morale moljakati sredstva i prostore koji su im bili po-trebni za njihovu umjetnost, a kad ih ne bi dobile, krčile su prostorna drveću, u spiljama, šumama i ormarima. Ples se jedva podnosio, ako uopće, pa su plesale u šumama gdjeih nitko ne bi vidio, ili u podrumima, ili dok su izlazile kako bi ba-cile smeće. Samoukrašavanje je izazivalo sumnju. Radosno tijelo ili

18 Žene koje trče s vukovimaodjeća povećavalo je opasnost od ozljede ili seksualnog nasilja. Sâmaodjeća na ženinu tijelu nije se mogla nazivati vlastitom. Bilo je to doba u kojem se roditelje koji su zlostavljali djecu je-dnostavno nazivalo ‘strogima’, kad se o duhovnim ranama krajnje is-korištavanih žena govorilo kao o ‘živčanim slomovima’, kad se dje-vojke i žene u uskim korzetima, s kratkim uzdama i čvrstim brnjicamanazivalo ‘pristojnima’, a one druge žene, koje bi se na tren ili dva us-pijevale istrgnuti s lanca, označavalo kao ‘zle’. Pa sam tako i ja, kao i tolike žene prije i poslije mene, živjela svojživot kao prerušena criatura, stvorenje. Kao i moje prijateljice i ro-đakinje prije mene, i ja sam klimavo posrtala u visokim petama i no-sila haljinu i šešir u crkvu. Ali moj je predivni rep često provirivaoispod ruba suknje, a uši su mi se trzale dok mi šešir ne bi pao barpreko oba oka, a kojiput odletio i na drugu stranu sobe. Nisam zaboravila pjesmu tih mračnih godina, hambre del alma,pjesmu izgladnjele duše. No, nisam zaboravila ni radostan canto hon-do, duboku pjesmu, riječi koje se sjetimo kad radimo na duševnompovratu.Poput staze kroz šumu koja je sve uža i uža, pa se na kraju potpunoizgubi, kreativnoj, nadarenoj, dubokoj ženi prebrzo ponestane tradi-cionalne psihološke teorije. Tradicionalna psihologija često je oskud-na ili pak potpuno nijema kad se radi o dubljim temama važnim že-nama: arhetipsko, intuitivno, seksualno i cikličko, ženske dobi, ženskinačin, ženino znanje, njezina kreativna vatra. Tim se temama već sko-ro dva desetljeća vodi moj rad na arhetipu Divlje žene. Ženska pitanja duše ne mogu se tretirati tako što će je se utisnutiu neki prihvatljiviji oblik prema definiciji neke nesvjesne kulture, aniti je oni koji tvrde kako su jedini nositelji svijesti mogu saviti podnekim intelektualno prihvatljivijim kutom. Ne, to je već milijune ženakoje su započele kao snažne prirodne sile natjeralo da postanu aut-sajderi u vlastitoj kulturi. Umjesto toga, cilj mora biti ponovno pro-nalaženje i pomaganje ženina lijepa i prirodna psihičkoga oblika.

Pjevanje nad kostima 19 Bajke, mitovi i priče pružaju shvaćanja koja izoštravaju naš vid,tako da možemo razaznati, i krenuti putem koji je naša divlja naravnapustila. Upute koje nalazimo u pričanju jamče nam da se put jošnije izgubio, već i dalje vodi žene dublje, pa još dublje, u njihovo vlas-tito znanje. Tragovi koje svi pratimo tragovi su arhetipa Divlje žene,urođenoga instinktivnoga Jastva. Nazvala sam je Divljom ženom, jer upravo te riječi, divlja i žena,stvaraju llamar o tocar a la puerta, bajkovito kucanje na vratima du-boke ženske psihe. Llamar o tocar a la puerta doslovce znači sviratina instrumentu imena kako bi se vrata otvorila. To znači koristiti ri-ječi koje izazivaju otvaranje prolaza. Bez obzira na to koja kultura utje-cala na ženu, ona intuitivno razumije riječi divlja i žena. Kada žene začuju te riječi, budi se staro, prastaro sjećanje i prizivanatrag u život. Radi se o sjećanju na apsolutno, neosporno i neopo-zivo srodstvo s onim divljim ženskim, na vezu koja je možda sablas-na zbog zanemarivanja, koja je zakopana prejakim pripitomljavanjem,zabranjena okolnom kulturom ili, pak, neshvaćena. Možda smo jojzaboravili imena, možda se ne oglasimo kad ona zazove naše, ali ne-gdje u srži je poznajemo, težimo k njoj; znamo da nam pripada i dami pripadamo njoj. Rođene smo unutar toga temeljnoga, elementarnoga i suštinskogodnosa, a u suštini i proizlazimo iz njega. Arhetip Divlje žene opto-čen je alfa matrilinearnim bićem. Postoje trenuci kad je iskusimo, pamakar usputno, a onda poludimo od želje da nastavimo. Neke žene“okus divljine” snaži tijekom trudnoće, tijekom dojenja svojih mla-dih, tijekom čuda promjene u njima dok odgajaju dijete, tijekom nje-govanja ljubavnog odnosa kao što bi netko njegovao voljeni vrt. Osjećamo je i putem vida: kroz prizore velike ljepote. Osjećam jekad vidim ono što se kod nas u šumi naziva bogovskim zalaskomsunca. Osjećam je kako se pokreće u meni kad vidim kako se ribičivraćaju s jezera u sumrak s upaljenim fenjerima, a i kad vidim prstena nogama svojega novorođenoga djeteta kako su poredani kao nizzrna kukuruza šećerca. Vidimo je gdje je vidimo, a to je posvuda. Dolazi nam i putem zvuka: kroz glazbu koja vibrira u prsnome košu,koja uzbuđuje srce. Dolazi putem bubnja, zviždaljke, zova i uzvika.

20 Žene koje trče s vukovimaDolazi putem pisane i govorene riječi. Kojiput su neka riječ, rečenica,pjesma ili priča tako zvučne, tako pravilne da se zbog njih sjetimo,bar na tren, od koje smo tvari uistinu izrađene i gdje je naša prava kuća. Ti prolazni “okusi divljine” dolaze tijekom tajanstvenosti nadah-nuća: Ah, evo ga – joj, sad ga nema. Čežnja za njom dođe kad naba-samo na nekoga tko je osigurao tu divlju vezu. Čežnja dolazi kadshvatimo kako smo malo vremena posvetili mističnom ognjištu ili vre-menu snivanja, premalo vremena vlastitome kreativnom životu, ži-votnome djelu ili pravim ljubavima. Pa ipak to su ti prolazni okusi koje primamo i putem ljepote iputem gubitka, zbog kojih postajemo tako ucviljene, tako uznemire-ne, tako čeznutljive da na kraju moramo krenuti u potragu za div-ljom prirodom. Tada skočimo u šumu ili u pustinju ili u snijeg i tr-čimo iz sve snage, očima pretražujući tlo, naćuljenih ušiju, tražimoispod, tražimo iznad, tražimo neki ključ, ostatak, znak da je još živa,da nismo propustili priliku. A kad pronađemo njezine tragove, tipič-no je za žene da pojure iz petnih žila kako bi je sustigle, da raščistestol, raščiste vezu, pročiste glavu, okrenu novu stranicu, ustraju naprekidu, krše pravila, zaustave svijet, jer bez nje više ne kanimo dalje. Kad je žene jednom izgube, a onda ponovno nađu, trsit će se daje zauvijek zadrže. Kad je ponovno steknu, borit će se iz sve snage daje zadrže, jer s njom cvate njihov kreativni život, njihova veza ponov-no zadobiva značenje, dubinu i zdravlje, njihovi ciklusi seksualnosti,kreativnosti, rada i igre ponovno se uspostavljaju, prestaju biti metomgrabežljivosti drugih, stječu jednako pravo pred zakonima prirode narast i razvoj. Tada njihov umor na kraju dana proizlazi iz zadovolj-stva poslom i poduhvata, a ne iz zatvorenosti u preuski način razmiš-ljanja, posao ili vezu. Instinktivno znaju kad nešto mora umrijeti, akad živjeti, znaju kako otići, znaju kako ostati. Kada žene ponovno uspostave svoj odnos s divljom prirodom, nada-rene su stalnom, unutarnjom gledateljicom, znalkinjom, vizionarkom,proročicom, nadahnjivačicom, intuitivnom osobom, činiteljicom,stvarateljicom, izumiteljicom i slušačicom. One ih vode, predlažu iizazivaju blistav život u unutarnjem i u vanjskome svijetu. Kad su ženes Divljom ženom, činjenica te veze žari kroz njih. Ta divlja učitelji-

Pjevanje nad kostima 21ca, divlja majka, divlja mentorica podržava njihov unutarnji i vanjskiživot, bez obzira na sve. Dakle, riječ divlja ne koristi se ovdje u svojemu modernome pe-jorativnom smislu, u kojemu znači izvan kontrole, već u izvornomesmislu, u kojemu znači živjeti prirodnim životom, u kojemu criatu-ra, stvorenje, posjeduje urođeni integritet i zdrave granice. Te riječi,divlja i žena, navode žene da se sjete tko su i o čemu se kod njih radi.Stvaraju metaforu koja opisuje silu koja utemeljuje sve žene. Utjelov-ljuju silu bez koje žene ne mogu živjeti. Arhetip Divlje žene može se opisati i drugim nazivima koji su jed-nako dobri. Takvu snažnu psihičku narav možete nazvati instinktiv-nom, ali Divlja žena sila je koja se nalazi iz toga. Možete je nazvatiprirodnom psihom, ali arhetip Divlje žene stoji i iza toga. Možete jezvati urođenom, temeljnom naravi žena. Možete je nazvati prirođe-nom, intrinzičnom naravi žena. U pjesništvu je se može nazivati “dru-gim” ili “sedam oceana svemira” ili “daleka šuma” ili “Prijateljica”.U raznim psihologijama i iz raznih perspektiva nosila bi naziv Id, Ja,srednja narav. U biologiji bi se to zvalo tipična ili temeljna narav. No, budući da je šutljiva, vidovita i instinktivna, cantadore je po-znaju kao mudru ili znalačku narav. Kojiput se zove “žena koja živina kraju vremena”, ili “žena koja živi na rubu svijeta”. A ta criaturauvijek je starica-stvarateljica ili božica smrti ili djeva u padu ili raznedruge personifikacije. Ona je i prijateljica i majka svima koji su izgu-bili put, svima kojima treba učenje, svima koji moraju riješiti kakvuzagonetku, svima onima koji lutaju i traže po šumama ili pustinjama. U stvarnosti, u psihoidnom nesvjesnom – sloju iz kojega proizlaziDivlja žena – Divlja žena nema imena, jer je toliko golema. No, bu-dući da Divlja žena obuhvaća sve važne dijelove ženskosti, tu na zem-lji nosi mnoga imena, ne samo kako bismo mogli zaviriti u složenevidove njezine naravi, već i kako bismo je se mogli držati. S obziromna to da se ona na početku ponovne uspostave veze s njom učas mo-že pretvoriti u dim, dajući joj ime stvaramo u sebi područje misli iosjećaja za nju. Tada će doći, pa, ako je se cijeni, i ostati.

22 Žene koje trče s vukovima Dakle, na španjolskome je zovu río abajo río, rijeka pod rijekom,la mujer grande, velika žena, luz del abyss, svjetlo iz ponora. U Mek-siku, ona je la loba, vučica i la huesera, koštanka. Na mađarskome je zovu ö, erdöben, ona iz šume i rozsomák, kuna.Na jeziku navajo, ona je na’ashje’ii asdzáá, paučica, koja tka sudbi-nu ljudi, životinja, biljaka i stijena. U Gvatemali, osim mnogih dru-gih imena, nazivaju je i humana del niebla, biće magle, žena koja živioduvijek. Na japanskome je amaterasu omikami, numina, koja do-nosi sve svjetlo, svu svijest. U Tibetu je zovu dakini, plesna sila kojaje bistrovida u ženama. I tako se to nastavlja. Ona se nastavlja. Shvaćanje naravi te Divlje žene nije religija već praksa. To je psi-hologija u pravom smislu te riječi: psyché – duša i logos: poznavanjeduše. Bez nje, žene nemaju uši kojima bi čule njezin govor duše iliprimijetile udaranje svojeg unutarnjeg ritma. Bez nje, ženine unutar-nje oči zatvara neka sjenovita ruka, a čitavi dijelovi njezinih danaprolaze u poluparalizirajućoj dosadi ili pak jalovim željama. Bez nje,žene gube sigurnost utemeljenja svoje duše. Bez nje, zaboravljaju za-što su tu, tek izdržavaju, dok bi inače održavale. Bez nje uzimaju pre-više, premalo ili nimalo. Bez nje šute, dok zapravo izgaraju. Divljažena njihov je ispravljač, ona je njihovo srce, jednako kao što ljud-sko srce upravlja fizičkim tijelom. Kad izgubimo dodir s instinktivnom psihom, živimo u napola uniš-tenu stanju, a slike i snage koje su ženskome naravne ne mogu se upotpunosti razviti. Kad se ženu odsiječe od njezina temeljna izvora,ona je sterilizirana, pa se njezini instinkti i prirodni životni ciklusgube, prevladava ih kultura, intelekt ili ego – vlastiti ili tuđi. Divlja je žena zdravlje svih žena. Bez nje, ženska psihologija nemasmisla. Ta divljakuša prototip je žene… bez obzira na kulturu, bezobzira na eru, bez obzira na politiku, ona se ne mijenja. Mijenjaju senjezini ciklusi, mijenja se njezino simboličko predstavljanje, ali u suš-tini, ona se ne mijenja. Ona jest što jest, i čitava je. Ona usmjerava kroz žene. Ako ih se tlači, ona se bori. Ako su slo-bodne, ona je slobodna. Nasreću, bez obzira na to koliko često jepritisnu, ona se ponovno uzdiže. Bez obzira na to koliko puta je za-brane, priguše, potisnu, razrijede, muče, proglašavaju pogibeljnom,

Pjevanje nad kostima 23opasnom, ludom i drugim ponižavajućim imenima, ona probija izžena, tako da čak najtiša, najsputanija žena čuva tajno mjesto za Div-lju ženu. Čak i najpotlačenija žena ima tajni život, s tajnim mislima itajnim osjećajima koji su bujni i divlji, to jest, prirodni. Čak i naju-hvaćenija žena štiti to mjesto divljega Jastva, jer intuitivno zna da ćese jednoga dana pojaviti neka rupa, otvor, prilika, pa da će zbrisati. Vjerujem da su sve žene i svi muškarci rođeni nadareni. Pa ipak,i to uistinu, toliko je malo toga što opisuje psihičke živote i običajenadarenih žena, talentiranih žena, kreativnih žena. S druge strane,postoje mnogi zapisi o slabostima i manjkavostima ljudi općenito, aposebno žena. No, u slučaju arhetipa Divlje žene, da bismo je shva-tili, razumjeli, iskoristili njezine darove, više se moramo zanimati zamisli, osjećaje i poduhvate koji snaže žene te sukladno tome izbrojitivanjske i kulturalne čimbenike koji oslabljuju žene. Općenito, kada shvatimo divlju narav kao biće za sebe, biće kojeoživljava i prožima najdublji život žene, možemo se početi razvijatina dotad nezamislive načine. Psihologija koja se ne pozabavi tim uro-đenim duhovnim bićem koje je središnje ženskoj psihi izdaje žene, iz-daje njihove kćeri i kćeri njihovih kćeri, čitavim budućim tijekommatrilinearne loze. Dakle, kako bismo primijenili pravi lijek na ranjene dijelove div-lje psihe, kako bismo ispravili odnos prema Divljoj ženi, valja pra-vilno imenovati zabune psihe. Dok u mojemu kliničkom zanimanjupostoji dobar dijagnostički statistički priručnik i pristojan broj dife-rencijalnih dijagnoza, kao i psihoanalitičkih parametara koji defini-raju psihopatiju s pomoću organizacije (ili njezina nedostatka) unu-tar objektivne psihe i osi ego-sebstvoii, postoje i druga definirajućaponašanja i osjećaji koji, iz ženinoga kuta gledanja, snažno pokazujuo čemu se radi. Koji su neki od osjećajima obojenih simptoma narušena odnosa sdivljom snagom u psihi? Kad osjećamo, mislimo ili djelujemo na bilokoji od dolje navedenih načina, to znači da smo djelomično preki-nuli ili u potpunosti izgubili odnos s dubokom instinktivnom psi-hom. Koristeći isključivo ženski jezik, to su: osjećaj iznimne suhoće,umora, slabosti, depresije, zbunjenosti, ušutkanosti, neuzbuđenosti.

24 Žene koje trče s vukovimaOsjećaj straha, hromosti ili slabosti, bez nadahnuća, bez živosti, bezduhovnosti, bez značenja, postiđenost, kroničan bijes, nepostojanost,nepokretljivost, nekreativnost, zbijenost, izluđenost. Osjećaj nemoći, kronične dvojbe, klimavost, blokiranost, nemo-gućnost provođenja, predavanje vlastita kreativna života drugima,iscrpljujuće odluke vezane uz partnere, rad ili prijateljstva, patnja zbogživota izvan vlastitih ciklusa, pretjerano zaštitnički odnos prema vlas-titoj osobi, nepomičnost, nesigurnost, malodušnost, nemogućnost odre-đivanja vlastita tempa ili granica. Ne ustrajati na vlastitome tempu, nesigurnost u vlastitu osobu,udaljenost od Boga ili Bogova, odvojenost od ponovnog oživljavanja,duboka uvučenost u kućevnost, intelektualizam, rad ili inerciju, jerto je najsigurnije mjesto za nekoga tko je izgubio instinkte. Strah od samostalnoga poduzimanja ili otkrivanja sebe, strah odtraženja mentora, majke, oca, strah od izlaganja nesavršena djela prijenego li postane opus, strah od kretanja na putovanje, strah od brigeza drugoga ili druge, strah da ćemo pobjeći, istrošiti se, iscrpiti se,puzanje pred autoritetom, gubitak energije prije kreativnih projeka-ta, cvilež, poniženje, tjeskoba, tupost, napetost. Strah od uzvraćanja udarca kad nema druge mogućnosti, strah odiskušavanja novoga, strah da ustanemo, progovorimo, govorimo pro-tiv, mučnina, trema, žgaravica, osjećaj da smo presječene na pola, za-davljene, prebrzo slaganje ili ljubaznost, osveta. Strah od prestanka, strah od djelovanja, stalno brojanje do tri, anikako da počnemo, kompleks veće vrijednosti, neodlučnost, dok smoinače potpuno sposobne, funkcioniramo u potpunosti. Takvo odcjep-ljenje nije bolest neke ere ili stoljeća, ono postaje epidemija bilo gdjei bilo kad, kada su žene zarobljene, uvijek kada divlja narav pada uzamku. Zdrava žena uvelike nalikuje vuku: čvrsta, prepuna snažne život-ne sile, poklanja život, svjesna je teritorija, domišljata, lojalna, po-kretna. No, odvajanje od divlje prirode ženinu osobnost čini oskud-nom, tankom, sablasnom, poput prikaze. Nije zamišljeno da budemokržljave s krhkom kosom i nesposobne za skok, za potjeru, rađanje,stvaranje života. Kada ženski život dosegne stasis, dosadu, uvijek je

Pjevanje nad kostima 25vrijeme da se pojavi divlja žena; vrijeme je da stvaralačka funkcijapsihe preplavi deltu. Kako Divlja žena utječe na žene? S Divljom ženom kao savezni-kom, kao vođom, uzorom, učiteljicom, vidimo, ne kroz dva oka, negokroz oko intuicije koje je mnogooko. Tako, kad nametnemo intui-ciju, postajemo poput zvjezdana neba: gledamo u svijet kroz tisućuočiju. Divlja žena nosi vidarske svežnjeve, ona nosi sve što žena trebabiti i znati. Ona nosi lijekove za sve. Nosi priče i snove i riječi i pjes-me i znakove i simbole. Ona je i sredstvo i cilj. Usvojiti instinktivnu narav ne znači raspasti se, promijeniti sve izlijeva u desno, iz crnoga u bijelo, preseliti se s istoka na zapad, po-našati se ludo ili nekontrolirano. To ne znači da ćemo izgubiti svojuprvotnu socijalizaciju ili postati manje čovječne. To znači upravo su-protno. Divlja je narav posve cjelovita. To znači ustanoviti teritorij, pronaći svoj čopor, bivati u svojemutijelu sa sigurnošću i ponosom, bez obzira na tjelesnu obdarenost iograničenja, govoriti i djelovati u svoje ime, biti svjesna, budna, slu-žiti se urođenim ženskim moćima intuicije i osjeta, uključiti se u svojciklus, naći svoju pripadnost, uzdići se s dostojanstvom, posjedovatišto više svijesti. Arhetip Divlje žene i sve što stoji iza nje pokroviteljica je svim sli-karicama, spisateljicama, kiparicama, plesačicama, misliteljicama, ob-likovateljicama molitvi, tražiteljicama, nalazačicama – jer sve su onezaokupljene radom na pronalascima, a to je glavno zanimanje Divlježene. Kao i uvijek u umjetnosti, ona obitava u utrobi, ne u glavi. Možeslijediti tragove, trčati, prizivati i odbijati. Može osjetiti, kamufliratise i duboko voljeti. Intuitivna je, tipična i normativna. U potpunostije suštinska za mentalno i duševno zdravlje žena. Pa onda što je Divlja žena? Sa stajališta arhetipske psihologije, a ipripovjedačke tradicije, ona je ženska duša. A ipak je više od toga:ona je izvor ženskoga. Ona je čitav instinkt, vidljivih i skrivenih svje-tova – ona je temelj. Sve mi od nje primamo ozarenu stanicu kojasadržava sve instinkte i znanja koja su nam potrebna za život.

26 Žene koje trče s vukovima Ona je sila život/smrt/život, ona je inkubator. Ona je intuicija, vi-dovita, pažljiva slušateljica, lojalno srce. Potiče ljude da ostanu mul-tilingvalni, da znaju govoriti jezicima snova, strasti i pjesništva. Onanam šapće iz noćnih snova, ona na tlu ženske duše ostavlja oštru dlakui blatnjave tragove. To ispunjava žene čežnjom za njom, da je oslo-bode i vole. Ona, to su ideje, osjećaji, nagoni i sjećanje. Dugo je, dugo bila iz-gubljena i napola zaboravljena. Ona je izvor, svjetlo, noć, tama i ra-đanje dana. Ona je miris dobroga blata i stražnja noga lisice. Pticekoje nam otkrivaju tajne pripadaju njoj. Ona je glas koji govori: “Ovu-da, ovuda”. Ona je ta koja grmi nakon nepravde. Ona je ta koja se okreće kaoveliko kolo. Ona stvara cikluse. Ona je ta zbog koje odlazimo odkuće kako bismo je tražile. Ona je ta kojoj se vraćamo kući. Ona jeprljav korijen svih žena. Ona je ono što nas tjera dalje kada mislimoda nam je došao kraj. Ona je inkubator sirovih malih ideja i pogod-bi. Ona je mozak koji nas ima na umu, mi smo misli koje joj dolaze. Gdje je prisutna? Gdje je možete osjetiti, gdje je možete naći? Onase kreće pustinjama, šumama, oceanima, gradovima, siromaškim če-tvrtima i dvorcima. Živi među kraljicama, među seljankama, u kon-ferencijskim salama, tvornicama, zatvorima, na planini samoće. Živiu getu, na sveučilištu, na ulicama. Ostavlja tragove stopa kako bismopokušale stati u njih. Ostavlja tragove svagdje gdje postoji neka ženakoja je plodno tlo. Gdje živi Divlja žena? Na dnu bunara, u izvorima, u prapovijes-nom eteru. Živi u suzi i u oceanu. Živi u kori drveća, koja puca dokraste. Ona je iz budućnosti i s početka vremena. Živi u prošlosti, ami je prizivamo. Ona je u sadašnjosti i privlači stolac našem stolu,stoji iza nas u redu, vozi ispred nas na cesti. Ona je u budućnosti iide unatrag kroz vrijeme kako bi nas sada našla. Živi u zelenilu koje izviruje iz snijega, živi u šuštavim stabljikamaumirućega jesenskoga kukuruza, živi ondje kamo mrtvi dolaze po po-ljubac, a živući šalju svoje molitve. Živi u mjestu gdje se stvara jezik.Živi od pjesništva, udaraljki i pjevanja. Živi od četvrtinki i melodij-skih ukrasa, u kantati, u sestini i u bluesu. Ona je trenutak netom

Pjevanje nad kostima 27prije navale inspiracije. Živi na dalekome mjestu koje probija u našsvijet. Ljudi bi mogli tražiti dokaze za postojanje Divlje žene. Zapravotraže dokaz za psihu. Budući da smo psiha, mi smo ujedno i dokaz.Svaka pojedina od nas dokaz je ne samo postojanja Divlje žene, veći stanja Divlje žene u kolektivnom. Mi smo dokaz toga neizrecivaženskoga božanstva. Naše postojanje istovjetno je njezinu. Dokaz su naši doživljaji nje iznutra i izvana. Tisuće i milijuni na-ših susreta s njom, intrapsihički kroz snove po noći i misli po danu,kroz čežnju i nadahnuće – to je ovjera. Činjenica da smo žalobne unjezinoj odsutnosti, da čeznemo i patimo kad smo odvojene od nje– to su pokazatelji da je prošla ovuda.Doktorirala sam iz etno-kliničke psihologije koja se bavi i kliničkompsihologijom i etnologijom, pri čemu ova potonja naročito proučavapsihologiju grupe, posebno plemena. Rad na poslijediplomskoj razi-ni bavio se analitičkom psihologijom, što mi daje svjedodžbu psihoa-nalitičara Jungove škole. Životno iskustvo koje stječem kao cantado-ra/mesemondó, pjesnikinja i umjetnica, jednako tako ispunjava mojrad s analizandima. Kojiput me pitaju što je to što radim tijekom sesija kako bih po-mogla ženama da se vrate svojim divljim naravima. Znatan naglasakstavljam na kliničku i razvojnu psihologiju, a koristim najjednostav-niji i najdostupniji sastojak za vidanje – priče. Slijedimo materijal izpacijentičinih snova, koji sadržava mnoge zaplete i priče. Fizički osjetii tjelesno sjećanje klijentice također su priče koje se mogu čitati i pre-točiti u svijest. Osim toga, podučavam ih obliku snažnoga interaktivnoga transakoji odgovara Jungovom aktivnom zamišljanju – što također stvarapriče koje dalje tumače klijentičino psihičko putovanje. S divljim Jastupamo u kontakt kroz određena pitanja i kroz analizu bajki, narod-nih priča, legendi i mitova. Uglavnom uspijevamo, kroz neko vrije-me, naći vodeći mit ili bajku koja sadržava sve upute potrebne ženiza njezin trenutni psihički razvoj. Te priče sadržavaju dramu ženine

28 Žene koje trče s vukovimaduše. Nalik je kazališnom komadu s didaskalijama, karakterizacijomi rekvizitima. “Umijeće izrade” važan je dio rada s klijenticama. Pokušavam ihosnažiti podučavajući ih drevnim ručnim zanatima… između ostalo-ga i izradi fetiša i talismana u rasponu od običnih štapića s trakamado složenih skulptura. Umjetnost je važna jer komemorira doba du-še, ili kakav posebni ili tragični događaj na putu. Umjetnost nije samoza nas, samo označitelj vlastita razumijevanja. Ona je i zemljovid zaone koje dolaze nakon nas. Kao što možete zamisliti, rad s pojedinom osobom do krajnjih jegranica prilagođen samo njoj, jer je istina da su ljudi jedinstveni. No,sljedeći čimbenici su stalni u mojemu radu s ljudima, a to su temeljiza sav ljudski rad koji postoji, kako moj, tako i vaš. Umijeće ispitiva-nja, umijeće pripovijedanja, umijeće ruku – sve to sudjeluje u stvara-nju nečega, a to nešto je duša. Svakiput kad nahranimo dušu, ona ćejamačno narasti. Nadam se da ćete uvidjeti kako su to opipljivi na-čini da se omekšaju stari ožiljci, da se izvidaju stare rane kako bi sestare vještine trijezno oživjele. Dakle, tu se nalaze priče koje razjašnjavaju odnos Divlje žene. Pri-če i mitovi u ovoj knjizi doslovni su transkripti mojih predavanja ipredstava.iii Priče su ispripovijedane sa svim vjernim detaljima i ar-hetipskim integritetom. Uz to se tu nalaze i neka pitanja koja postav-ljam ženama da razmisle i odgovore kako bi pomogle svjesno stapa-nje s tim vrijednim divljim Sebstvom. Uz to opisujem i neka umijeća – iskustvenu i umjetničku igru –koja pomažu ženama da numen svojega rada zadrže u svjesnom sje-ćanju. Posljednja dva su iz moje radionice o instinktivnim ženama, asva ona ili svako od njih pomaže ponovnom pojavljivanju naših div-ljih naravi.Priče su lijek. Opčinjena sam pričama otkad sam čula prvu. Imaju ve-liku snagu: ne traže od nas da išta činimo, budemo, glumimo – samotrebamo slušati. Lijekovi za ispravljanje ili ponovno preuzimanje bilokakva izgubljena psihičkog nagona sadržani su u pričama. Priče sadr-

Pjevanje nad kostima 29žavaju uzbuđenje, tugu, pitanja, čežnje i razumijevanja koje arhetip,u ovom slučaju Divlju ženu, spontano vraćaju natrag na površinu. Priče su prožete uputama koje nas vode kroz složenost života. Pričenam daju sposobnost da shvatimo potrebu za izvlačenjem potonulo-ga arhetipa i načine kako to učiniti. Priče koje slijede izabrala sam izstotina koje već desetljećima proučavam jer najjasnije izražavaju bo-gatstvo arhetipa Divlje žene. Kojiput razni kulturalni slojevi preslože kostur priče. Na primjer,u slučaju braće Grimm (a i drugih sakupljača bajki tijekom posljed-njih nekoliko stoljeća), postoji snažna sumnja da su informanti (pri-povjedači) toga vremena kojiput “pročišćavali” svoje priče zbog reli-gioznosti te braće. Također slutimo da su slavna braća nastavilatradiciju prekrivanja starih poganskih simbola kršćanskima, tako dabi stari vidar u priči postao zla vještica, duh bi postao anđeo, inicija-cijski veo pretvorio bi se u rupčić, ili bi dijete imenom Lijepa (uobi-čajeno ime za dijete koje bi se rodilo tijekom solsticijskoga slavlja)bilo preimenovano u Schmerzenreich, Tužna. Seksualni su elementiizostavljani. Stvorenja i životinje koje su bile od pomoći pretvorile bise u demone i babaroge. Tako su se izgubile mnoge poučne ženske priče o seksu, ljubavi,novcu, braku, rađanju, smrti i transformaciji. Tako su se i prikrivalebajke i mitovi koji objašnjavaju misterije drevnih žena. Većina starihzbirki bajki i mitova koje danas postoje snažno su izribane kako bi seispralo sve što je opsceno, seksualno, izopačeno, pretkršćansko, žen-sko i inicijacijsko te Božice, lijekovi za razne psihičke boljke i uputeza duhovna ushićenja. No, nije zauvijek izgubljeno. Još kao dijete čula sam mnoge ne-pročišćene i neiskvarene teme priča, od kojih mnoge donosim ovdje.U svakom fragmentu priče nalazi se oblik čitave. Prčkala sam po ne-čemu što šaljivo nazivam forenzičkom analizom bajki i paleomitolo-gijom. Uspoređujem mnoge verzije iste priče i skupljam što više novihi starijih verzija. Zatim usporedim oblike, rekonstruiram priču iz drev-nih arhetipskih obrazaca koje sam naučila kroz godine svojega uče-nja arhetipske psihologije, koja čuva i proučava sve motive i zapleteu bajkama, legendama i mitovima kako bih shvatila instinktivne ži-

30 Žene koje trče s vukovimavote ljudi. Pomoć mi stiže iz obrazaca koji se nalaze u zamišljenimsvjetovima i u kolektivnom nesvjesnom svih ljudi, a koje možemoprizvati snovima i neuobičajenim stanjima svijesti. Često se uspored-bom verzija priče s arheološkim dokazima iz drevnih ženskih kultu-ra, kao što su ritualna lončarija, maske i figurice, može staviti još onatočka na “i”. Jednostavnim riječima, govorom bajki, provodim mnogovremena kopajući nosom po pepelu. Proučavam arhetipske obrasce već dvadeset i nešto godina, a mi-tove, bajke i folklor mnogo dulje. Usvojila sam golem korpus znanjao kosturima priča. Vrlo je lako primijetiti kada kakva kost nedosta-je u priči. Razna osvajanja naroda od strane drugih naroda te mirnii prisilni prelasci na druge vjere tijekom stoljeća prekrili su ili promi-jenili izvornu srž starih priča. No, postoje i dobre vijesti. Bez obzira na strukturalne prevrate upostojećim verzijama priča, postoji čvrst obrazac koji se i nadalje isti-če. Iz toga možemo napraviti rekonstrukciju. Iz oblika i obrisa koma-dića i dijelova možemo s priličnom točnošću odrediti što se izgubiloiz priče, pa se takvi izgubljeni komadi mogu pravilno nadomjestiti.Često se pritom otkrivaju zapanjujuće podstrukture koje počnu lije-čiti žensku tugu zbog uništenja tako velika dijela starih tajni. Nije baštako. Nije uništen. Sve što je potrebno, sve što će nam ikada biti po-trebno, tek je šapat iz kostura priče. Prikupljanje priča stalan je paleontološki poduhvat. Što više kos-tiju priče posjedujete, to je vjerojatnije da ćete moći pronaći i čitavupriču. Što su priče cjelovitije, to nam se prikaže više blagih obratapsihe i to je bolja prilika koju dobijemo kako bismo shvatili i prizvalirad na duši. Kada radimo na duši, ona, Divlja žena, još više izgrađujesebe. Kao dijete imala sam sreću da me okružuju ljudi iz mnogih stariheuropskih zemalja i iz Meksika. Mnogi članovi moje obitelji, susjedii prijatelji bili su prva generacija Amerikanaca ili su tek nedavno bilistigli iz Mađarske, Njemačke, Rumunjske, Bugarske, Jugoslavije, Polj-ske, Rusije, Litve i Češke, kao i iz Jalisca, Michoacana, Juareza i mno-gih aldeas fronterizas sela s granica Meksika, Teksasa i Arizone. Došlisu kako bi se bavili poljoprivredom, bili berači, radili u čeličanama,

Pjevanje nad kostima 31pivovarama i na kućanskim poslovima. Većina nije bila obrazovanau akademskom smislu, ali su bili izrazito mudri, nositelji vrijedne igotovo posve oralne tradicije. Veliki broj članova obitelji i ljudi iz susjedstva koji su me okruži-vali preživjeli su radne logore, logore za raseljene osobe, deportacij-ske logore i koncentracijske logore gdje su pripovjedači među njimaživjeli u nekoj stravičnoj verziji Šeherezade. Mnogima su oduzeli obi-teljsku zemlju, mnogi su živjeli u imigracijskim zatvorima i bili vra-ćeni u svoje zemlje protiv njihove volje. Od tih sam priprostih pri-povjedača prvi put čula priče koje ljudi pričaju kada bi im se u svakomtrenutku život mogao pretvoriti u smrt, a smrt u život. Od njih samtakođer naučila da su bajke u knjigama nekako uštirkane i izglačane,tako da je veliki dio njihove jedrosti uništen. Kasnije, šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, dok sam selila nazapad, živjela sam među brižnim neznancima, Židovima, Ircima, Gr-cima, Talijanima, Afro-Amerikancima i Alzašanima, koji su postalisrodne duše i prijatelji. Imala sam veliku sreću da sam upoznala nekeod rijetkih starih latinskoameričkih zajednica s jugozapada SAD.-a,kao što su Trampas, Truchas, New Mexico. Srećom, provodila samvrijeme s Indijancima, od Inuita na sjeveru, preko Puebla i narodaVelikih ravnica na zapadu, to Nahuatl, Lacandon, Tehuantepecan,Hichol, Seri, Mayan-Kiché, Mayan-Kaqchiquel, Moskito, Cuna, Nas-ca/Quechua i Jivaro naroda u Centralnoj i Južnoj Americi. Trampila sam priče s braćom i sestrama za kuhinjskim stolovimai pod sjenicama vinove loze, u kokošinjcima i mljekarskim stajama,a i dok sam pljeskala praveći tortille, slijedila tragove divljih životi-nja i po milijunti put šivala goblene. Imala sam sreću da sam dijelilazadnju zdjelu chilija, pjevala sa ženama gospel da probudimo mrtvei spavala pod zvijezdama u kućama bez krova. Sjedala sam oko vatreili za večeru, ili oboje, u Maloj Italiji, Poljskoj četvrti, Brežuljkastompredjelu, Los Barrios i drugim etničkim zajednicama diljem urbano-ga Srednjeg i Dalekoga zapada, a nedavno sam trampila priče o spa-ratima, zlim duhovima, s pripovjedačima na Bahamima. Posebno sam bila sretna što su svagdje kamo sam išla, djeca, go-spođe, muškarci u najboljim godinama, a i starkelje i krezube babe –

32 Žene koje trče s vukovimaumjetnici duše – izlazili iz šuma, prašuma, livada i pješčanih nanosakao bi me uveseljavali graktanjem i štektanjem. A i ja njih.Postoje mnoge vrste pristupa pričama. Profesionalni folkloristi, jun-govski, frojdovski ili neki drugi psihoanalitičari, etnolozi, antropolo-zi, teolozi, arheolozi, svi oni imaju neku drugu metodu, kako za sa-kupljanje priča, tako i za njihovo korištenje. Intelektualno je pristupkoji sam razvila kako bih radila s pričama nastao iz mojega školova-nja vezanog uz analitičku i arhetipsku psihologiju. Više od pola de-setljeća tijekom psihoanalitičkoga školovanja proučavala sam proši-rivanje lajtmotiva, arhetipsku simbologiju, svjetsku mitologiju, drevnui popularnu ikonologiju, etnologiju, religije svijeta i tumačenje bajki. No, instinktivno pristupam pričama kao cantadora, pripovjedači-ca, čuvar starih priča. Potječem iz duge loze pripovjedača: mesemon-dók, stare Mađarice koje pripovijedaju dok sjede na drvenim stolci-ma s plastičnim torbicama na krilu, razdvojenih koljena, sa suknjamašto dosežu do poda… i cuentistas, stare Južnoamerikanke koje stoje,čvrstih grudi, širokih bokova i izvikuju priču u stilu ranchera. Obaklana pripovijedaju priče običnim glasom žena koje su proživjele krvi djecu, kruh i kosti. Za njih, priča je lijek koji jača i ispravlja poje-dinca i zajednicu. Moderni pripovjedači potomci su neizmjerne i drevne zajednicesvećenika, trubadura, bardova, griota1, cantadora, kantora, putujućihpjesnika, skitnica, vještica i luđaka. Sanjala sam jednom kako pričami osjetim da mi netko ohrabrujući tapša stopalo. Pogledam dolje ividim kako stojim na ramenima neke starice koja mi podupire glež-njeve i smiješi mi se. Rekoh joj: “Ne, ne, dođi, stani na moja ramena, jer ti si stara, aja mlada.” “Ne, ne”, ustrajala je ona. “Ovo je kako treba biti.”1 Griot/a – član/ica nasljedne kaste među narodima zapadne Afrike, čiji je zadatak vo- diti usmenu povijest plemena ili sela i zabavljati pričama, pjesmama, napjevima i ple- sovima. Ime dolazi od iskvarene portugalske riječi criado.

Pjevanje nad kostima 33 Vidjela sam da stoji na ramenima žene koja je daleko starija odnje, a ta je pak stajala na ramenima još starije žene, koja je stajala naramenima žene u halji, koja je stajala na ramenima još neke duše,koja je stajala na ramenima… Vjerujem starici iz sna da je to onako kako treba biti. Skrbnost upripovijedanju potječe od onih koji su bili prije. Pričanje ili slušanjepriča crpi svoju snagu iz visokoga stupa čovječanstva koji je izgrađenod ljudi spojenih jedan s drugim kroz vrijeme i prostor, pažljivo od-jevenih u krpe ili halje ili golotinju svojega doba i do krajnosti ispu-njenih životom kojim se još uvijek živi. Ukoliko postoji jedinstvenizvor priča i numen priča, onda je to taj dugi lanac ljudi. Priča je daleko starija od umijeća i znanosti psihologije, i uvijek ćeim biti nadređena bez obzira na to koliko vremena prošlo. Jedan odnajstarijih načina pripovijedanja, koji me uvelike zanima, pasionira-no je stanje transa, u kojem pripovjedačica “osjeća” publiku – bila topublika koja se sastoji od jednog čovjeka ili mnogo ljudi – a zatimuđe u neko stanje u svijetu među svjetovima, u kojem priča osjeti“privlačnost” prema pripovjedačici u transu, pa se ispriča kroz nju.Tako pripovjedačica potiče stvaranje duše. Pripovjedačica u transu priziva el duendeiv, vjetar koji dušu otpu-huje slušateljima u lice. Pripovjedačica u transu putem meditativneprakse priče uči kako postati psihički izrazito gipka, to jest, uči sekako otvoriti određena psihička vrata i otvore ega kako bi dopustilaglasu da govori, glasu koji je stariji od kamena. Kad se to postigne,priča može krenuti bilo kojim tragom, može je se okrenuti naopač-ke, ispuniti zobenom kašom i istresti pred siromaha kao gozba, možeje se ispuniti zlatom napretek, a može i otjerati slušatelja na drugi svi-jet. Pripovjedač nikada ne zna kako će se sve to završiti, a to je barpola vlažne čarolije priče. Ovo je knjiga pripovijedanja o običajima arhetipa Divlje žene. Po-kušati izraditi neki njezin dijagram, nacrtati kućice oko njezina psi-hičkoga života, bilo bi suprotno njezinu duhu. Upoznati je, proces jekoji traje, koji traje čitav život, a to je zašto je ovo djelo rad koji traje,koji traje čitav život.

34 Žene koje trče s vukovima Pa tako eto nekih priča koje valja uzeti kao vitamine za dušu, nekihzapažanja, nekih djelića karte, nekih sitnica kojima ćemo pričvrstitipera na drveće kako bismo pokazali pravi put, nekoga raskrčena ra-slinja kako bismo poveli natrag u el mundo subterráneo, podzemnisvijet, naš psihički dom. Priče pokreću unutarnji život, a to je osobito važno kad je unutar-nji život prestrašen, zakvačen ili stjeran u kut. Priča podmazuje po-luge i osovine, diže adrenalin, pokazuje nam izlaz, put dolje ili gore,a za naš trud izrezuje nam fina široka vrata u prethodno golim zido-vima, otvore koji vode u zemlju snova, koji vode ljubavi i učenju, kojinas vode natrag u naše stvarne živote, upoznate s divljim ženama. Priče poput Modrobradog daju nam nove informacije o tome štočiniti sa ženskim ranama koje ne prestaju krvariti. Priče poput Kos-turke pokazuju mističnu snagu odnosa i kako se umrtvljeni osjećajimogu povratiti u život i duboku ljubav. Darovi Stare majke smrtimogu se pronaći u liku Babe Jage, stare divlje vještice. Lutkica, kojapokazuje put kad se sve čini izgubljenim, ponovno izvlači na površi-nu jedno od izgubljenih ženskih i instinktivnih umijeća u Vasilisi Pre-mudroj. Priče poput La loba, koštanke u priči, uče nas o transforma-tivnoj funkciji psihe. Bezruka djeva pronalazi izgubljene faze starihinicijacijskih obreda Divlje žene iz drevnih vremena, a kao takva pru-ža bezvremene i doživotne upute za sve godine ženina života. Dodir s Divljom ženom tjera nas da ne ograničimo naše razgovo-re samo na ljude, da ne ograničimo naše najsjajnije pokrete samo naplesni podij, naše uši samo na glazbu koju proizvode glazbala izrađe-na ljudskom rukom, naše oči samo na “naučenu” ljepotu, naša tijelasamo na odobrene osjete, naše umove samo na one stvari oko kojihse svi već ionako slažemo. Sve te priče predstavljaju oštricu uvida,plamen strastvena života, dah govora o onome što znamo, hrabrostda izdržimo što vidimo a da ne skrenemo pogled, miris divlje duše. Ovo je knjiga ženskih priča koje poput putokaza stoje na putu. Tusu da ih pročitate, razmislite o njima i krenete za njima prema svo-joj vlastitoj prirodnoj slobodi, svojoj skrbi za sebe, životinje, zemlju,djecu, sestre, ljubavnike i muškarce. Reći ću vam odmah, vrata u svi-jet Divlje žene nisu mnogobrojna, ali su dragocjena. Ako imate kakav

Pjevanje nad kostima 35duboki ožiljak, to su vrata, ako imate kakvu staru, staru priču, i tosu vrata. Ukoliko volite nebo i vodu toliko da to skoro ne možetepodnijeti, to su vrata. Ukoliko čeznete za dubljim životom, za punimživotom, za zdravim životom, to su vrata. Materijal u ovoj knjizi odabran je kako bi vas ohrabrio. Djelo jeponuđeno kao utvrda za one koji se nalaze na putu, uključujući onekoji se muče u teškim unutarnjim predjelima, kao i za one koji semuče u svijetu i za svijet. Moramo stremiti tome da dopustimo na-šoj duši da se razvije na prirodan način i do prirodne dubine. Divljapriroda ne traži od žene da bude neke određene boje, određena ob-razovanja, da živi određenim stilom ili unutar određene ekonomskeklase… ustvari, ne može se ni razviti u atmosferi usiljene političke is-pravnosti, ili tako što će je se ukalupiti u stare dotrajale paradigme.Ona živi od svježeg uvida i vlastitoga integriteta. Ona živi od vlasti-te prirode. Dakle, bilo da ste introvertni ili ekstrovertni, žena koja voli žene,žena koja voli muškarce, ili žena koja voli Boga, ili sve od toga; biloda posjedujete jednostavno srce ili ambicije Amazonke, bilo da se po-kušavate probiti do vrha ili jednostavno preživjeti do sutra, bilo daste prpošni ili ozbiljni, kraljevskoga ili surova držanja – Divlja ženavam pripada. Pripada svim ženama. Kako biste pronašli Divlju ženu, potrebno je da se vratite u svojeinstinktivne živote, u svoje najdublje znanjev. Dakle, krenimo sad daljei sjetimo nas se sve do duše Divlje žene. Vratimo pjevanjem njezinomeso na naše kosti. Odbacimo sve lažne kože koje su nam navuče-ne. Podržimo pravu kožu snažnoga instinkta i znanja. Stanimo napsihičko tlo koje nam je nekoć pripadalo. Razmotajmo zavoje, pri-premimo lijek. Vratimo se sada, divlje žene, zavijajući, smijući se,opijevajući Onu koja nas toliko ljubi. Za nas, stvar je jednostavna. Bez nas Divlja će žena umrijeti. BezDivlje žene, mi ćemo umrijeti. Para vida, za pravi život, sve moramoživjeti.