Američka pastorala

1ŠVED. Tijekom ratnih godina, dok sam još bio dječarac, to je ime imalo čarobnu moć u našem newarškom naselju. Nisu gaštovala samo djeca, već i odrasli koji su bili tek prva generacijaŽidova koja nije živjela u getu u Prinčevoj ulici, pa stoga još nisubili tako posve amerikanizirani da bi ih s nogu obarale majstori-je srednjoškolca sportaša. Ime mu je bilo čarobno, a takvo je biloi njegovo nepravilno lice. Od onih rijetkih Židova blijede puti kojisu pohađali našu, mahom židovsku, školu nitko se nije mogaopohvaliti ničim ni približno nalik na onu bešćutnu vikinšku mas-ku isturene vilice kakvu je posjedovao taj plavooki i plavokosimladac, rođen od naše krvi, pod imenom Seymour Irving Levov. Šved je bio zvijezda ne samo u američkom nogometu, na po-ziciji braniča, već i u košarci, gdje je igrao centra, i u bejzbolu,gdje mu je bila dodijeljena prva baza. Jedino je košarkaška eki-pa postigla nekakav uspjeh — dvaput osvojivši gradsko prven-stvo s njim na čelu liste strijelaca — ali, dok god je Šved briljiraou igri, sudbina naših sportskih ekipa nije mnogo brinula učeni-ke čiji su roditelji, koji su većinom imali premalo obrazovanja ipreviše posla, akademski uspjeh ionako vrednovali iznad svegaostalog. Fizička agresija, čak ni prerušena u sportske dresove islužbena pravila, koja osim toga nije imala antisemitski pred-znak, nije bila tradicionalni izvor zadovoljstva u našoj zajednici— zanimale su nas samo fakultetske diplome. Usprkos tome,preko Šveda naše je naselje počelo živjeti svojevrsnu bajku u ko-joj su i ljudi i svijet oko njih poprimili drugo obličje, bajku koja jeza sve sportske navijače jednaka: gotovo poput Nežidova (baremsu tako naše obitelji zamišljale Nežidove) mogli su zaboravitistvarno stanje stvari i sve svoje nade projicirati u želju za sport-skom pobjedom. Prije svega, mogli su zaboraviti na rat.

10 P h i l i p R o t h Činjenica da je Šved Levov bio uzdignut do svojevrsnog lokal-nog Apola weequahičkih Židova može se, vjerujem, najbolje ob-jasniti ratom protiv Nijemaca i Japanaca i strepnjama koje su iznjega proizlazile. Dokle god je Šved bio nesavladiv na sportskimterenima, besmislena životna površina predstavljala je neku vr-stu bizarne, varljive hrane; omogućavala je bezbrižno prepušta-nje švedovskoj nevinosti svima onima koji su živjeli u vječnomstrahu da više nikada neće vidjeti svoje sinove, braću ili muževe. A kako je to utjecalo na njega — ta proslavljenost, ta posve-ćenost svakog “banana”-koša, svakog dodavanja koje je presje-kao u skoku, svakog udarca bejzbolskom palicom kojim bi, zadva boda, poslao lopticu u niskoj, ravnoj putanji duž lijeve crteigrališta? Je li zbog toga bio tako smiren, i je li mu zbog toga iz-raz lica bio tako nečitljiv? Ili je ta njegova trezvena, na izgledzrela vanjština bila tek privid žestokog unutarnjeg nastojanja daobuzda narcizam koji je cijela zajednica poticala svojim izljevimaljubavi? Navijačice u srednjoj školi imale su poseban način navi-janja za Šveda. Za razliku od svih ostalih navijačkih točaka, ko-jima je cilj bio nadahnuti čitavu ekipu ili oživiti gledatelje, to jebilo odavanje počasti Švedu i samo Švedu, praćeno ritmičkimudaranjem stopala o tlo; nerazvodnjeno i neskriveno obožavanjenjegova savršenstva. Skandiranje Švedu potresalo je dvoranu nakošarkaškim utakmicama svaki put kad bi u skoku uhvatio lop-tu ili postigao koš; prolamalo se našom stranom gradskoga sta-diona na utakmicama američkog nogometa, svaki put kad biŠved osvojio jard ili ukrao loptu. Moglo se čuti čak i na slabo pos-jećenim utakmicama bejzbola, u parku Irvington, gdje nije biloskupine navijačica koje bi revno klečale na bočnim crtama igra-lišta, već bi ga skandirala šačica najvjernijih weequahičkih obo-žavatelja na drvenim tribinama, i to ne samo kad bi Šved uhva-tio palicu i krenuo prema terenu, nego i kad bi tek rutinskiizbacio protivničkog igrača na prvoj bazi. Skandiranje se sasto-jalo od osam slogova, od kojih su tri bila njegovo ime, a išlo je: Ba,ba-ba! Ba ba ba…ba-ba! Tempo je, posebno na utakmicama ame-ričkog nogometa, pri svakom ponavljanju postajao nešto brži,sve dok — na vrhuncu pomahnitalog obožavanja — ne bi uslije-dila eksplozija akrobatskih zvijezda popraćena valovitim biba-njem suknjica, i dok pred našim očaranim očima ne bi, poput

Američka pastorala 11vatrometa, zatreperilo deset pari narančastih sportskih gaćicana čvrstim stražnjicama navijačica… a sve to ne iz ljubavi pre-ma tebi ili meni, već prema čarobnom Švedu. “Šved Le-vov! Lju-bav-ni…naš zov! Šved Le-vov! Lju-bav-ni…naš zov! Šved Lev-ov!Lju-bav-ni…naš zov!” Da, kamo god pogledao, ljudi su bili zaljubljeni u njega. Vlas-nici dućana slatkiša kojima mi, dječarci, nismo dali mira, obra-ćali su se nama ostalima s “Hej-ti-ne!” ili “Dosta-je-bilo-mali!”Njemu su pak iskazivali dužno poštovanje nazivajući ga “Šved”.Roditelji bi se smješkali i dobrodušno ga zvali “Seymour”.Razbrbljane djevojčice s kojima bi se mimoišao na ulici stale bise razmetljivim kretnjama tobože rušiti u nesvijest, a one naj-hrabrije povikale bi za njim: — Vrati se, vrati se, Levov, jer ti simog života zov! A on nije reagirao, već je koračao kroz našu čet-vrt, posjedujući svu tu ljubav, doimajući se kao da ne osjeća ništa.Suprotno maštarijama nas ostalih o blagotvornom učinku kojibi takvo potpuno, nekritično, idolatrijsko obožavanje imalo nanaše ličnosti, činilo se da ljubav kojom je Šved bivao obasipan unjemu zapravo uzrokuje pomanjkanje osjećaja. U tom momkukojeg su toliki smatrali simbolom nade — utjelovljenjem snage,odlučnosti, osiljene vrline koja će prevladati i omogućiti vojnici-ma-srednjoškolcima siguran povratak kući iz Midwaya, Salerna,Cherbourga, sa Solomonskog i Aleutskog otočja, s Tarawe —nije naoko bilo ni zere humora ili ironije koja bi omela njegovzlatni dar odgovornosti. No, humor ili ironija zapravo su klincu poput Šveda bili tekzapreka, jer je ironija zapravo ljudska utjeha i posve besmislenaako čovjeku sve ide od ruke kao da je sam Bog. Činilo se kao dapostoji cijela jedna potisnuta strana njegove osobnosti, ili — štoje bilo vjerojatnije — da uopće ne postoji. Zbog svoje suzdrža-nosti, zbog mirnoće kojom je odisao, usprkos činjenici što je biopredmet želje sve one aseksualne ljubavne igre, Šved se doimao,ako ne svecem, a ono barem za klasu uzvišenijim od svjetine spu-tane nekim iskonskijim nagonima, u koju su spadali više-manjesvi drugi učenici u školi. Šved je bio utkan u povijest, i više odtoga — bio je oruđe povijesti, uzdignut strašću koja se možda nebi ni rodila da je — postigavši dvadeset i sedam koševa protivBarringera — weequahički košarkaški rekord oborio u kojoj

12 P h i l i p R o t hdrugoj prilici, a ne onog tužnog, tužnog dana 1943, kada su Luf-twaffini borbeni avioni oborili pedeset i osam Letećih tvrđava,kada su dva naša zrakoplova pala pod protuavionskom vatrom ijoš ih se pet srušilo kad su već prešli englesku obalu na povrat-ku s bombardiranja Njemačke. Švedov mlađi brat, Jerry Levov, išao je sa mnom u razred.Bio je to suhonjav i neobično gibak momčić sitne glave, građom vi-še-manje nalik na štapić sladića, a svojevrsni genij za matematikui najbolji učenik u školi, koji je u siječnju 1950, na promociji, odr-žao oproštajni govor u ime cijele naše generacije. Iako Jerry ni skim nije bio baš prijatelj, tijekom godina je, na svoj kraljevski,raspaljivi način, razvio neko zanimanje za mene, koje je bilo raz-log što me, od desete godine nadalje, redovito pobjeđivao u ping-pongu u dovršenom podrumu njihove obiteljske kuće na ugluAvenija Wyndmoor i Keer — kad kažem “dovršenom” podrumuželim reći da je bio obložen kvrgavom borovinom, uljuđen, a ne,što je zacijelo bilo Jerryjevo mišljenje, da je bio savršeno mjestoza “dovršavanje” drugih klinaca u ping-pongu. Eksplozivnost Jerryjeve agresije za ping-pong stolom nadila-zila je eksplozivnost njegova brata u bilo kojem sportu. Ping-pongloptica je upravo savršene veličine tako da ne može čovjeku izbitioko. Da je drugačije, ne bih ja bio igrao stolni tenis u podrumuobitelji Levov. Da se zbog tih partija nisam mogao hvaliti kakose sasvim dobro snalazim u kući Šveda Levova, nitko me ne bimogao natjerati da siđem u onaj podrum samo s malim drvenimvesalcem koje mi ima služiti za obranu. Loptica za ping-pong,onako lagašna, ne može biti smrtonosna, ali dok bi je Jerry ona-ko mahnito udarao, siguran sam da ubojstvo nije bilo daleko odmisli koje su mu se motale po glavi. Nikada mi nije palo na pa-met da taj nasilni nastup ima neke veze s time kako se Jerry os-jeća kao brat Šveda Levova. Budući da je brat Šveda Levova bionajbolji status koji sam mogao zamisliti — osim statusa samogŠveda — nisam shvaćao da je Jerryju bilo teško zamisliti neštogore. Švedova soba — u koju se nikada nisam usuđivao ući, ali predkojom bih uvijek zastao i zagledao se unutra kad bih odlazio unužnik pokraj Jerryjeve sobe — bila je skutrena pod strehom ustražnjem dijelu kuće. Onako kosa stropa, s tavanskim prozori-

Američka pastorala 13ma i weequahičkim zastavicama na zidovima, izgledala je bašonako kako sam mislio da bi prava momačka soba trebala izgle-dati. Kroz dva prozora koja su gledala na stražnje dvorište, vidiose krov obiteljske garaže, gdje je Šved kao klinac zimi vježbaoudarce, mlateći po loptici pričvršćenoj za konopac koji je visio sgrede — zamisao koju je možda dobio iz romana o bejzbolu JohnaR. Tunisa pod naslovom Klinac iz Tomkinsvillea. Do te, kao i dodrugih Tunisovih knjiga — Željezni vojvoda, Vojvodina odluka,Prvakov izbor, Dječaci iz Keystonea, Najbolji novak godine —došao sam kad sam ih primijetio na uzidanoj polici pokraj Šve-dova kreveta, uredno poslagane po abecedi između dva masivnabrončana držača koje je dobio za bar-micvu, umanjenih kopijaRodinova Mislioca. Istog sam trenutka odjurio u knjižnicu i po-sudio sve Tunisove romane koje sam uspio pronaći, te se odmahbacio na Klinca iz Tomkinsvillea. Za mene, dječaka, bila je to tu-robna priča koja je, doduše, posve okovala moju pažnju; jednos-tavno, na mjestima nezgrapno pisana, ali neposredna i dostojan-stvena; priča o Klincu, Royu Tuckeru, oštrom mladom bacaču izruralnog, brdovitog dijela Connecticuta, čiji otac umire kad je dje-čaku četiri godine, a majka kad mu je šesnaest. Roy pomaže bakisastavljati kraj s krajem tako što danju radi na obiteljskoj farmi, anoću u gradu, u “MacKenziejevoj trgovini na uglu South Maina.” Knjiga, objavljena 1940, imala je u sebi crno-bijele crteže kojisu, s tek neznatnim ekspresionističkim izobličenjima i tamandovoljno vještine u anatomiji, lukavo dočaravali težinu Royevaživota, u ona stara vremena prije nego što je bejzbol rasvijetljensa milijun statističkih podataka, u ona stara vremena dok je jošbio povezan s tajnama zemaljske sudbe, dok igrači Prve lige nisubili golema, zdrava djeca, već su više nalikovali na žgoljave igladne manualce. Činilo se da su crteži nadahnuti mrakom su-rove stvarnosti američke ekonomske krize. Otprilike svakih de-set stranica, kao ilustracija nekog dramatičnog trenutka u priči— “Uspio je u udarac unijeti ponešto žara”, “Loptica je preletje-la preko ograde”, “Razzle je odšepesao do klupe” — kočio se ta-man, tintast crtež suhonjava igrača bejzbola upala lica, žalosnoocrtanog na praznoj stranici, odvojenog, poput najusamljenijeduše na svijetu, i od prirode i od ljudi, ili smještenog na iscrtka-noj stilizaciji travnjaka terena za bejzbol, kako za sobom vuče

14 P h i l i p R o t hžgoljavu statuetu vlastite sjene nalik na kakvu dugu glistu. Čakni u bejzbolskom dresu on ne izgleda glamurozno; bacač je, ališaka mu se doima poput šape; a ono što slika za slikom jasno po-kazuje jest da je igra u Prvoj bejzbolskoj ligi, koliko god da sečinila junačkim podvigom, tek jedan drugačiji oblik teškog, neis-plativog rada. Klinac iz Tomkinsvillea mogao se zvati i Janje iz Tomkins-villea, pa čak i Janje iz Tomkinsvillea odvedeno na klanje. U ka-rijeri našega Klinca, koji je kao nova mlada snaga doveden naposljednje mjesto brooklynskih Dodgersa, svaki je uspjeh nagra-đen kaznenim razočaranjem ili tragičnom nesrećom. Čvrsto pri-jateljstvo koje se razvija između osamljenog, nostalgičnog Klin-ca i prekaljenog hvatača Dodgersa, Davea Leonarda, koji gauspješno podučava životu u Prvoj ligi i koji ga “svojim smirenimsmeđim pogledom iza štitnika” poput brižna pastira vodi krozutakmicu bez bodova, biva brutalno prekinuto šest tjedana na-kon početka sezone, kad veterana preko noći izbacuju s popisaigrača kluba. “Bio je to prikaz brzine koja se rijetko spominje ubejzbolu: brzine kojom se igrač diže do zvijezda — i kojom padaopet na tlo.” Zatim, nakon što Klinac u petnaestoj uzastopnojutakmici donese pobjedu svojoj ekipi — rekord koji nijedan ba-cač-novak ni u jednoj ligi nikada nije postigao — slučajno ga podtušem na pod obori gomila razgaljenih suigrača zanesenih ža-rom nove velike pobjede, a zbog ozljede lakta koju zaradi u tompadu Klinac se mora zauvijek odreći bacanja. Ostatak sezoneprovodi na klupi, tu i tamo udarajući umjesto nekoga, zbog po-zicije na tablici, a onda, za snježne zime — koju provodi kod ku-će u Connecticutu, dane na farmi a večeri u trgovini, sada poz-nat ali zapravo iznova bakin dječarac — marljivo radi na tomeda, prema uputama Davea Leonarda, zadrži razinu zamaha(“Najveća mu je greška bila što je pri zamahu bio sklon spustitidesno rame”), objesivši u štaglju bejzbolsku lopticu na vrpcu iudarajući po njoj “svojom omiljenom palicom” u zimska jutrasve dok se ne bi uznojio od napora. “‘Krc…’ Slatki čisti zvukudarca palice o lopticu.” Sljedeće sezone spreman je za povrataku Dodgerse na poziciju brzog desnog krila, ima prosjek od 32,5posto kao drugi na popisu udarača, i u fantastičnoj, posve neiz-vjesnoj završnici odvodi ekipu do statusa izazivača. Posljednjeg

Američka pastorala 15dana sezone, u utakmici protiv Giantsa, koji vode na tablici sasamo pola utakmice prednosti, Klinac rasplamsava bacački na-pad Dodgersa i u drugoj polovici četrnaestog razdjela — sa dvoji-com izvan igre, dvojicom na bazama i s Dodgersima u prednostizahvaljujući bodu koji je Klinac postigao svojim smjelim, karak-teristično mišićavim optrčavanjem baza — on odigra konačni,presudni potez, u trku uhvativši lopticu, pri čemu se zalijeće udesni zid centralnog terena. Taj izvanredni vratolomni podvigodvodi Dodgerse u završnicu, a “Klinac se ostaje previjati od bo-lova na zelenom travnatom sagu sredine terena”. Ovako Tuniszavršava pripovijest: “Suton se spušta na gomilu igrača, na svje-tinu koja prodire u teren, na dvojicu koji kroz gužvu na nosilimaiznose nepomičnu priliku… Začuje se nagovještaj grmljavine. Ikiša se spusti na Polo Grounds.” Spušta se, spusti se, nagovješ-taj grmljavine i tako završava dječačka Knjiga o Jobu. Bilo mi je deset godina i nikad prije nisam bio pročitao ništaslično tome. Sva ta okrutnost života! Sva ta nepravda! Nisammogao vjerovati. Jedini prijekora vrijedan član Dodgersa je Raz-zle Nugent, izvrstan bacač, ali brz na boci i na jeziku, nasilnikkoji opako zavidi Klincu. Pa ipak, nije Razzle taj kojeg iznose“nepomičnog” na nosilima. Na nosilima je iznesen najbolji me-đu njima, siročić s farme s nadimkom Klinac, taj skromni, ozbilj-ni, kreposni, odani, naivni, uporni, vrijedni, samozatajni, hrab-ri, izvanredni sportaš — taj prekrasni, jednostavni dječak. Nemoram ni spominjati kako su u mojim mislima Klinac i Šved bilijedno, pa sam se pitao kako je Šved mogao čitati ovu knjigu kojaje mene ostavila na rubu suza, i od koje još noćima nakon štosam je pročitao nisam mogao usnuti. Da sam mu se imao hrab-rosti obratiti, bio bih ga pitao znači li njemu kraj da je s Klincemsvršeno ili mu se čini da postoji nada u još jedan povratak? Riječ“nepomičan” zgrozila me. Zar je Klinac poginuo uhvativši pos-ljednju loptu godine? Zna li to Šved? Mari li uopće? Je li mu palona pamet da, ako je nesreća mogla pokositi Klinca iz Tomkins-villea, isto tako može pokositi i Šveda? Ili je knjiga o jednoj prek-rasnoj zvijezdi, tako divljački i nepravedno kažnjenoj — knjiga oiznimno nadarenom naivcu kojeg razljućeni bogovi uništavajuiako mu je najveća greška bila u tome što je pri zamahu bio sklon

16 P h i l i p R o t hspustiti desno rame — bila tek jedna od knjiga između ona dvaMislioca na njegovoj polici? Bogati su Židovi živjeli u Aveniji Keer — barem su se doimalibogatima većini obitelji koje su plaćale najam u kućama sa dva,tri ili četiri stana i trijemovima od opeke nedjeljivima od našegposlijepodnevnog sportskog života: kockanja, ajnca i stoopballa1,koji smo neumorno igrali sve dok se jeftina gumena loptica, kojusmo bez milosti napucavali u stube, ne bi jednostavno raspala pošavu. Ovdje se, na ovoj rešetki ulica duž kojih su rasla stabla ro-gača, a na koje su za naprednih ranih dvadesetih rascjepkanefarme Lyonsa, ovdje se prva postimigrantska generacija newar-ških Židova pregrupirala u zajednicu, koja je nadahnuće dobiva-la više iz tokova američkog života nego iz poljskog štetla2 koji sunjihovi roditelji, tečno govoreći samo jidiš, rekonstruirali okoPrinčeve ulice u osiromašenoj Trećoj četvrti. Židovi iz AvenijeKeer, sa svojim uređenim podrumima, zatvorenim trijemovima ipopločenim stubama, kao da su bili na prvoj istaknutoj poziciji,tražeći, poput smionih pionira, da i njima pripadnu udobnostinormalnog američkog života. A vođa sviju vođa bila je obitelj Le-vov, koja nam je podarila našeg, i samo našeg Šveda, dječaka to-liko slična Nežidovu koliko smo se samo smjeli nadati da će namikad biti podaren. Sam bračni par Levov, Lou i Sylvia, bili su roditelji ni manjeni više prepoznatljivi kao Amerikanci no što su to bili moji rođe-ni majka i otac, Židovi rođeni u Jerseyju, ni više ni manje profi-njeni, obrazovani ili kultivirani. Meni je to bilo veliko iznenađe-nje. Osim obiteljske kuće u Aveniji Keer, između nas nije bilojaza kakav je postojao između seljaka i aristokracije o kojimasam učio u školi. Gospođa Levov bila je, poput moje majke, ured-na kućanica savršenih manira, zgođušna žena iznimno pažljivaprema svačijim osjećajima, koja je svojim sinovima ulijevala sa-mopouzdanje i osjećaj važnosti — jedna od mnogih žena onogvremena koje nisu ni sanjale o tome da se oslobode golema tere-1 Varijacija bejzbola u kojoj igrač baca loptu u trijem ili u zid, a zatim trči prema bazi, dok ostali igrači pokušavaju uhvatiti odbijenu loptu i time izbaciti igrača.2 Židovsko naselje karakteristično za istočnu Europu.

Američka pastorala 17ta obiteljskog kućanstva okupljenog oko djece. Od svoje su maj-ke obojica Levova naslijedili duge kosti i svijetlu kosu, iako ona,budući da joj je kosa bila crvenija a koža i dalje mladenački posu-ta pjegicama, nije izgledala tako začudno arijevski kao oni, te jemeđu licima na našim ulicama predstavljala manje slikovito ge-netsko čudo. Otac im nije bio viši od metar šezdeset i pet, metar sedamde-set — suhonjav čovjek još nemirniji od mog oca čiju sam nervo-zu i sâm naslijedio. Gospodin Levov bio je jedan od onih židov-skih otaca odgojenih u najsiromašnijoj četvrti grada, čiji sugolemom mukom istesani i nedostatkom obrazovanja potkrijep-ljeni pogledi na život gonili cijelu generaciju fakultetski obrazo-vanih i uspjeha gladnih židovskih sinova: otac kojem sve pred-stavlja dužnost od koje se ne može pobjeći, za kojeg postoji praviput i krivi put i ništa između njih, otac čiju kombinaciju ambici-je, predrasuda i uvjerenja pažljivo razmišljanje može tako malonarušiti da mu je teže izmaknuti nego što se to na prvi pogled či-ni. Ograničeni muškarci neograničene energije; muškarci kojilako sklapaju prijateljstva i još ih se lakše zasite; muškarci koji-ma je najozbiljnija stvar u životu samo ići dalje, usprkos svemu.A mi smo im bili sinovi. Naš je posao bio voljeti ih. Ispalo je tako da je moj otac bio pediker čiji je salon godinamabila naša dnevna soba i koji je zarađivao dovoljno da obitelj mo-že sastavljati kraj s krajem, ali ne više, a da se gospodin Levovpak obogatio proizvodeći ženske rukavice. Njegov otac — djedŠveda Levova — došao je u Newark sa starog kontinenta deve-desetih godina devetnaestog stoljeća i zaposlio se u pogonu gdjesu se skidali ostaci mesa sa sirove ovčje kože koja bi netom stig-la iz lipova badnja. Kao Židov, bio je osamljen među najizdržlji-vijim newarškim slavenskim, irskim i talijanskim doseljenicimau kožari u Nuttmanovoj ulici, vlasništvu tajkuna u industriji ka-lirane kože T. P. Howella, koji je u ono doba bio najveće ime unajrazvijenijoj i najstarijoj gradskoj industriji — štavljenju kožei izradi kožnih proizvoda. Najvažnija stvar u proizvodnji kože jevoda — kože se vrte u golemim bubnjevima s vodom, bubnjevibljuju gnusnu prljavu vodu, u cijevima šišti hladna i topla voda,stotine tisuća galona vode. Ako je voda meka i dobra, njome semogu proizvoditi dvije stvari: pivo i koža, a Newark je proizvo-

18 P h i l i p R o t hdio oboje — bio je pun golemih pivovara i golemih kožara, a to jeza doseljenika značilo mnogo mokrog, smrdljivog i teškog posla. Sin Lou — otac Šveda Levova — zaposlio se u kožari nakonosnovne škole, sa četrnaest godina, kako bi pridonio izdržavanjuobitelji koja je brojila devet članova, te je ovladao ne samo vješti-nom bojenja jelenske kože glinenim bojama koje su se nanosilegustim, čvrstim četkama, već i vještinom sortiranja i procjenji-vanja kvalitete kože. Kožara kojom se širio vonj klaonice i kemij-skog postrojenja od mesa koje se namakalo i kuhalo, i od koža skojih se skidala dlaka, a koje bi se poslije također namakale i od-mašćivale, kožara gdje su ljeti danju i noću ventilatori koji su su-šili tisuće i tisuće obješenih koža podizali temperaturu u sušio-nici niskoga stropa na četrdeset i osam stupnjeva, gdje su golemehale s badnjevima bile mračne poput špilja i preplavljene spiri-nama, gdje su se poživinčeni radnici, opasani teškim pregačama,naoružani kukama i ljestvama, gurajući i navlačeći pretrpanevagone, cijedeći i vješajući kože natopljene vodom, poput životi-nja probijali kroz oluju tlake u obliku dvanaestosatne smjene —to gnusno, smrdljivo mjesto preplavljeno vodom obojenom u crve-no, crno, plavo i zeleno, čiji je pod bio prekriven komadima kože,rupama punim masti, humcima soli, bačvama kemikalija — biloje to i srednja škola i fakultet Loua Levova. Što je ispao grub, nijebilo neobično. Neobično je bilo koliko je uljuđen još uvijek pone-kad uspijevao biti. U svojim ranim dvadesetima završio je školovanje u Howell& Co. da bi s dvojicom braće osnovao mali pogon za izradu torbi-ca, specijaliziran za aligatorsku kožu koju je nabavljao od R. G. Sa-lomona, newarškog kralja fine zrnate kože i glavnoga u štavljenjualigatora; neko se vrijeme činilo da bi posao mogao cvjetati, ali jenakon sloma newyorške burze poduzeće propalo, ostavljajući trienergična i smiona Levova bez prebijene pare. Newaršku djevo-jačku kožnu galanteriju pokrenuo je Lou Levov, ovaj put sâm,nekoliko godina kasnije, otkupljujući polovnu kožnu robu — ne-savršene torbice, rukavice i remene — i prodajući ih na kolicimakoja bi uvečer i vikendima gurao od vrata do vrata. U Down Nec-ku — poluotočnoj izbočini na krajnjem istoku Newarka, gdje bise za prvu ruku naselio svaki novi val doseljenika, i čije su nizi-ne na sjeveru bile omeđene rijekom Passaic, a na jugu slanim

Američka pastorala 19močvarama — bilo je Talijana koji su se i na starom kontinentubavili izradom rukavica, pa su počeli za Levova, kod kuće, obav-ljati sitne poslove, za plaću po komadu. Od koža koje bi nabav-ljao krojili su i šili ženske rukavice koje je on raspačavao po cije-lom New Jerseyju. Kad je izbio rat, imao je već čitav malikolektiv talijanskih obitelji koje su krojile i šile rukavice od jare-će kože u malom potkrovlju u Zapadnoj ulici Market. Bio je toposao koji je jedva pokrivao troškove, nije donosio bogzna kakvuzaradu sve dok, 1942, nije otkrivena zlatna koka: crna podstav-ljena rukavica od ovčje kože koju je za svoje odore naručio Zborženske vojske. Levov je unajmio jednu staru tvornicu kišobrana,od dima potamnjelu gomilu opeke na četiri kata, staru pedesetgodina, na uglu Centralne avenije i Druge ulice, da bi je ubrzonakon toga i otkupio, izdavši najviši kat kompaniji koja je proiz-vodila patent-zatvarače. Newarška djevojačka počela je izbaci-vati gomile rukavica, koje bi svaka dva do tri dana odvozio ka-mion. Još veću radost od ugovora s Vladom donijela je priča o Bam-bergeru. Newarška djevojačka uspjela se dodvoriti Bambergerui postati najveći proizvođač njihovih otmjenih ženskih rukavica,a sve to zbog nevjerojatnog susreta Loua Levova i Louisa Bam-bergera. Na svečanoj večeri u čast Meyera Ellensteina, koji jeslužio kao gradski načelnik od 1933. i bio jedini Židov koji je ikadpostao gradonačelnik Newarka, neki je visoki službenik iz Ba-m’sa, čuvši da je u dvorani prisutan otac Šveda Levova, došaokako bi mu čestitao na proglašenju njegova sina u NewarkNewsu za najboljeg košarkaškog centra u zemlji. Ne želeći pro-pustiti ovu životnu priliku — priliku da umah svlada sve prep-reke i stigne ravno do vrha — Lou Levov ga je drsko nagovorioda ga, tamo, na licu mjesta, na večeri za Ellensteina, upozna sasamim legendarnim L. Bambergerom, osnivačem najprestižnijenewarške robne kuće i filantropom, koji je Newarku podariogradski muzej, moćnikom koji je lokalnim Židovima bio jednakovažan kao što je Židovima diljem zemlje bio važan Bernard Ba-ruch zbog svojih bliskih veza s Rooseveltom. Sudeći po tračevi-ma koji su kasnije kružili susjedstvom, iako Bamberger jedva daje stisnuo ruku Loua Levova i ispitivao ga, ne više od nekolikominuta, o Švedu, Lou Levov se usudio reći mu ravno u lice:

20 P h i l i p R o t h Gospodine Bamberger, mi imamo i kvalitetu i cijenu — kakoto da vam ne možemo prodati rukavice? — I tako je, još prije kra-ja mjeseca, Bam’s poslao prvu narudžbu u Newaršku djevojač-ku, za šest tisuća pari rukavica. Do kraja rata Newarška djevojačka afirmirala se — poprilič-no zahvaljujući Švedovim sportskim uspjesima — kao jedno odnajštovanijih imena u proizvodnji ženskih rukavica južno odGloversvillea u New Yorku, središtu trgovine rukavicama, kamoje Lou Levov željeznicom slao svoje kože, preko Fultonvillea, daih uštavi najbolja kožara u tom poslu. Nešto više od deset godi-na kasnije, otvaranjem tvornice u Portoriku 1958, sam će Švedpostati mladi predsjednik kompanije i putovati svako jutro uured u Centralnoj aveniji iz svog doma, četrdeset pet kilometa-ra zapadno od Newarka, još dalje od predgrađa — kao svojevr-stan lokalni pionir koji živi na farmi od stotinu jutara zemlje nasporednoj cesti među slabo naseljenim brežuljcima iza Morris-towna, u bogatom, ruralnom Old Rimrocku, u državi New Jer-sey, daleko od poda kožare na kojem je djed Levov počeo živjetiu Americi, odvajajući od kože gumasto meso koje je u golemim li-povim badnjevima demonski dostizalo dvostruko veću masu odnormalne. Dan nakon mature, u lipnju 1945, Šved je pristupio marinci-ma, željan borbe koja će okončati rat. Pričalo se da su mu rodite-lji bili izvan sebe od straha i da su učinili sve što su mogli ne bi liga odgovorili od marinaca i ubacili u mornaricu. Čak i da nadvla-da glasoviti antisemitizam američkih marinaca, zar zaista mislida će preživjeti invaziju na Japan? Ali Šved se nije dao odvratitiod svoje muške, domoljubne nakane — cilja koji si je potajno pos-tavio odmah nakon Pearl Harbora — da krene u bitku kaonajčvršći od najčvršćih, bude li zemlja i dalje u ratu kad on zav-rši srednju školu. Upravo je završavao obuku na otoku Parris uJužnoj Karolini — gdje su se širile glasine da se marinci imaju is-krcati na japanske plaže prvi ožujka, 1946. — kad je bačenaatomska bomba na Hirošimu. Stoga je Šved ostatak vojnogaroka proveo kao “rekreacijski specijalac”, ne mičući se s Parrisa.Svako je jutro prije doručka vodio polsatnu gimnastiku za svojupostrojbu, organizirao boksačke mečeve za zabavu regrutimanekoliko večeri u tjednu, a većinu vremena provodio igrajući zaekipu svoje vojne baze protiv vojničkih ekipa diljem juga, zimi

Američka pastorala 21košarku a ljeti bejzbol. Bio je u Južnoj Karolini otprilike godinudana prije nego što je zaprosio irsku katolkinju, čiji mu je otac,major u marincima i nekadašnji nogometni trener Purduea, bionamjestio lagodan posao vođe gimnastike kako bi ga zadržao naParrisu da igra košarku. Nekoliko mjeseci prije Švedova otpuš-tanja iz vojske, otac mu se zaputio na otok Parris, ostao tamo pu-nih tjedan dana, nedaleko od baze, u hotelu u Beaufortu, da biotputovao tek nakon što su zaruke s gospođicom Dunleavy us-pješno raskinute. Šved se vratio kući 1947. i upisao na fakultetUpsala u East Orangeu, kao dvadesetogodišnjak neopterećennežidovskom ženom i još velebnije slavljen kao židovski marinac— i to, zamislite, vođa gimnastike u jednoj od naokrutnijih bazaza obuku u svijetu! Marinci se stvaraju u bazama za obuku, aSeymour Irving Levov pomagao je u njihovu stvaranju! Sve smo ovo znali jer je Švedova čarolija i dalje živjela u hod-nicima naše srednje škole, gdje sam u to doba bio učenik. Sjećamse da sam jednog proljeća dva ili tri puta s prijateljima otpješačiodo Vikinškog stadiona u East Orangeu gledati bejzbolsku ekipuUpsale u subotnjoj utakmici na domaćem terenu. Šved je bio nji-hov glavni pobjednički bacač i prva baza. Jednom je protiv Muh-lenberga optrčao tri home runa. Kad god bismo na tribinama ug-ledali čovjeka u odijelu sa šeširom šaptali bismo jedan drugome: — Lovac na talente! Lovac na talente! Bio sam na fakultetu kad sam čuo da je Šved dobio ponuduod sestrinskoga kluba Giantsa iz Dvostruke A lige3, koju je od-bio da bi se umjesto toga zaposlio u očevoj kompaniji. Poslije samod roditelja doznao da se oženio misicom New Jerseyja. Prijenego što se 1949. u Altantic Cityju natjecala za naslov Miss Ame-rike, bila je izabrana za Miss okruga Union, a prije toga i za Kra-ljicu proljetnih praznika na Upsali. Bila je iz Elizabetha. Šikse4.Zvala se Dawn Dwyer. Ipak mu je na kraju pošlo za rukom! Jedne sam večeri u ljeto 1985, u posjetu New Yorku, otišaopogledati utakmicu Metsa protiv Astrosa i, dok sam s prijatelji-ma kružio stadionom u potrazi za ulazom kroz koji ćemo doći do3 Bejzbolski klubovi Prve lige u Americi imaju sestrinske klubove u slabijim ligama (A, dvostruka A i trostruka A liga) iz kojih regrutiraju ili posuđuju igrače.4 Pogrdan naziv za Nežidovku.

22 P h i l i p R o t hnaših sjedala, ugledao sam Šveda, trideset i šest godina starijegnego što je bio kad sam ga gledao kako igra košarku za Upsalu.Na sebi je imao bijelu košulju, prugastu kravatu i ljetno odijelooniks-sive boje. Još uvijek je bio izvanredno zgodan. Zlatna kosabila mu je za nijansu ili dvije tamnija, ali ni za dlaku rjeđa; višenije bila kratko podšišana, već mu je dobrano pokrivala uši i ov-ratnik. U odijelu koje mu je pristajalo kao saliveno, doimao se jošvišim i vitkijim nego što sam ga pamtio u dresovima ovog ili onogsporta. Jedina žena u našem društvu prva ga je primijetila: — Ma, tko je ono? To je… to je… Je li to John Lindsay? — upi-tala je. — Nije — rekao sam. — Bože moj. Znaš tko je to? To je ŠvedLevov! — Rekao sam prijateljima: — To je Šved! Pokraj Šveda je koračao mršav, plavokos dječak, star sedamili osam godina, klinac s kapom Metsa na glavi, koji je revno uda-rao šakom o rukavicu igrača prve baze koja mu je, kao nekadŠvedu, visila na lijevoj ruci. Njih dvojica, očito otac i sin, zajednosu se nečemu smijali kad sam im prišao i predstavio se. — Poznavao sam vašeg brata u Weequahicu. — Vi ste Zuckerman? — uzvratio je žestoko mi tresući ruku.— Pisac? — Ja sam Zuckerman, pisac. — Naravno, bili ste Jerryjev veliki prijatelj! — Sumnjam da je Jerry imao velikih prijatelja. Bio je prepame-tan za njih. Mene je samo običavao potući do nogu u ping-pongu,dolje u vašem podrumu. Pobijediti me u ping-pongu Jerryju jebilo jako važno. — Znači, vi ste taj! Moja majka uvijek govori: ‘A bio je takokrasno, mirno dijete kad god bi došao k nama.’ Znaš tko je ovo?— reče Šved dječaku. — Čovjek koji je napisao sve one knjige,Nathan Zuckerman. Zbunjen, dječak slegne ramenima i promrmlja: — Zdravo. — Ovo je moj sin, Chris. — Ovo su moji prijatelji — rekao sam pokazujući rukom natroje ljudi koji su bili sa mnom. — A ovaj čovjek ovdje — rekao

Američka pastorala 23sam im — najbolji je sportaš u povijesti Weequahica. Pravi vir-tuoz u tri sporta! Igrao je na prvoj bazi poput Hernandeza — smozgom. Udarao je niske ravne lopte za dva boda ko od šale.Znaš šta? — obratim se njegovu sinu. — Tvoj je tata bio naš Her-nandez! — Hernandez je ljevak — reče dječak. — Dobro, ali to je jedina razlika — odgovorih malom cjepidla-ki, a zatim ponovo ispružim ruku njegovu ocu. — Drago mi je štosam te vidio, Šved! — I meni. Pazi na sebe, Skip! — Pozdravi brata — dodah. On se nasmije. Rastanemo se, a netko od mojih prijatelja reče: — Vidi, vidi, najbolji sportaš u povijesti Weequahica nazvaote ‘Skip’. — Znam. Ne mogu vjerovati. Osjećao sam se gotovo jednako izabran kao i ono jednom pri-je mnogo godina, kad mi se Šved prisno obratio nadimkom kojisam zaradio još kao dijete jer sam u osnovnoj školi preskočio dvarazreda5. Na pola prvog razdjela, žena među nama okrenula se meni irekla: — Da si samo vidio svoj izraz lica — kao da nam govoriš da jepred nama sam Zeus. Sad točno znam kako si izgledao kao kli-nac. Sljedeće pismo primio sam preko svog izdavača nekoliko tje-dana prije Dana sjećanja na žrtve rata, 1995. Dragi Skip Zuckerman! Ispričavam se zbog eventualnih neugodnosti koje bi ti ovo pismo moglo prouzročiti. Ti se možda nećeš sjetiti našeg susre- ta na stadionu Shea. Bio sam tamo sa svojim najstarijim sinom (koji je sada brucoš), a ti si s prijateljima došao gledati Metse.5 Skip na engleskom znači preskočiti, propustiti.

24 P h i l i p R o t h To je bilo prije deset godina, u doba Catera-Goodena-Hernan- deza, kad su se Metsi još mogli gledati. Sad više ne mogu. Pišem ti da te zamolim za sastanak, jer želim s tobom po- razgovarati. Ako mi dopustiš, bilo bi mi iznimno drago pozvati te na večeru u New Yorku. Uzeo sam si slobodu da ti predložim ovaj sastanak zbog ne- čega o čemu razmišljam još od lani, od smrti svog oca. Bilo mu je devedeset šest godina. Bio je ratoboran i agresivan kao i uvi- jek, sve do samog kraja. Stoga me njegova smrt još teže pogodi- la, usprkos njegovoj poodmakloj dobi. Volio bih porazgovarati o njemu i njegovu životu. Pokuša- vam napisati nešto njemu u čast što bih objavio samo za prija- telje, obitelj i poslovne partnere. Gotovo su svi mog oca smat- rali neuništivim, raspaljivim debelokošcem. A to je daleko od istine. Nisu svi znali koliko je patio zbog šokova koji su potre- sali one koje je volio. Molim te, znaj da ću shvatiti ako nemaš vremena da mi od- govoriš. Pozdrav, Seymour “Šved” Levov, generacija 1945. Da me itko drugi zapitao može li popričati sa mnom o tekstukojim želi odati počast svom ocu, zaželio bih mu svu sreću i izvu-kao se iz toga. Ali imao sam dobre razloge zbog kojih sam — uroku od sat vremena — poslao poruku Švedu da mu stojim naraspolaganju. Prvi je bio: Šved Levov se želi sastati sa mnom.Možda će vam zvučati smiješno da mi je i sada, pod stare dane,bilo dovoljno vidjeti njegov potpis na dnu stranice da me prepla-ve uspomene na njega, kako na sportskom terenu tako i izvannjega, stare pedesetak godina, a ipak još uvijek žive i moćne. Sje-tio sam se kako sam svaki dan odlazio na igralište gledati nogo-metne treninge one godine kad je Šved prvi put pristao ući umomčad. Tada je već bio vrli strijelac “banana-udaraca” u košar-ci, ali nitko nije znao da će biti jednako čaroban i na nogomet-nom terenu, sve dok ga trener nije natjerao da zaigra posljednjegčovjeka u ekipi, nakon čega je naša gubitnička momčad, premdai dalje na dnu gradske ljestvice, počela postizati jedan, dva, pa

Američka pastorala 25čak i tri touchdowna po utakmici, sve nakon dodavanja Švedu.Pedeset ili šezdeset klinaca skupljalo bi se duž bočnih crta igra-lišta gledati Šveda — u izudaranoj kožnoj kacigi i smeđem dre-su na kojem se kočio narančasti broj jedanaest — kako sa suig-račima vježba protiv mlađe školske ekipe. Drugi igrač navale umomčadi, Lefty Leventhal, dodavao je i dodavao i dodavao (“Le-ven-thal Le-vo-vu! Le-ven-thal Le-vo-vu!” bio je anapest koji nasje uvijek mogao raspaliti u doba Švedove slave), a zadatak mla-de ekipe bio je spriječiti Šveda Levova da svaki put postigne bod.Sada mi je preko šezdeset godina i nemam baš iste svjetonazorekakve sam imao kad sam bio klinac, a ipak, ona dječačka očara-nost nikada nije posve ishlapjela, jer i dan-danas pamtim Švedakako se, nakon što bi ga oborili na tlo, polako uspravlja, otresasa sebe prašinu, podiže prijekoran pogled prema sve tamnijemjesenskom nebu, a onda se, teško uzdahnuvši, neozlijeđen, laga-nim trkom vraća u bitku. Kad bi postizao bodove, bila je to jed-na vrsta slave; kad bi ga oborili i žestoko popadali na njega, a onbi nakon toga ustao kao da se ništa nije dogodilo, bila je to dru-gačija vrsta slave, čak i u početnoj gužvi za loptom. A onda sam, jednog dana, i sam iskusio djelić te slave. Bilo mije deset godina i nikada prije nisam osjetio dodir slave, a bio bihjednako nevrijedan Švedove pažnje kao i ostala djeca poredanana bočnim crtama da nije bilo Jerryja Levova. Malo prije togaJerry me počeo ubrajati među svoje prijatelje; iako mi je to biloteško vjerovati, Šved je zacijelo primijetio da se motam po njiho-voj kući. I tako me, jednog kasnog jesenskog poslijepodneva1943, kad ga je prikovala za tlo cijela mlada momčad, nakon štoje uhvatio Leventhalovu topovsku kuglu, i kad je trener puhnuou zviždaljku označivši kraj treninga, Šved primijetio među dru-gim klincima, dok se, oprezno savijajući ruku u laktu, napol tr-čeći, napol šepajući, udaljavao s terena, pa mi je doviknuo: — Košarka nikada nije bila ovakva, Skipe! Bog (i sâm tek šesnaestogodišnjak) odveo me gore, u sportskiraj. Obožavani je priznao obožavatelja. Naravno, sa sportašimaje isto kao i s filmskim idolima — svaki obožavatelj zamišlja dadijeli s njim ili s njom neku tajnu, osobnu vezu, ali ovu je stvoriootvoreno i pred svima najskromniji među zvijezdama našegneba, i to pred umuklom gomilom rivala — bilo je to fantastično

26 P h i l i p R o t hiskustvo, i bio sam oduševljen. Porumenio sam, bio sam ushićen,vjerojatno još cijeli tjedan nisam razmišljao ni o čemu drugom.To hinjeno sportsko samosažaljenje, ta muževna velikodušnost,ta kraljevska gracioznost, to sportaško uživanje u samom sebi,tako obilno da se dio može slobodno udijeliti gomili — nije me tadarežljivost preplavila i ostala lebdjeti u meni samo zato što jedošla umotana u moj nadimak, već mi se usjekla u pamćenje kaonešto veličanstvenije od njegove nadarenosti za sport: dar da“bude ono što jest”, sposobnost da bude ta neobična, sveobuh-vatna snaga, a opet da mu glas i osmijeh ostanu neokaljani ma itreptajem superiornosti — prirodna skromnost čovjeka za kojegnema prepreka, koji se na izgled nikada nije morao boriti da siosigura mjesto pod suncem. Mislim da nisam jedini odrastaočovjek koji je nekada bio židovski dječarac sa silnom željom dapostane sveamerički klinac, u onim domoljubnim ratnim godi-nama — kad su se sve ratne nade naše četvrti slijevale premasavršenu Švedovu tijelu — i koji sa sobom kroz život nosi sjeća-nja na nenadmašiv stil tog nadarenog dječaka. Primjećivali smo mi i činjenicu da Šved svoje židovstvo nosi stakvom lakoćom, kao tek još jedan od visokih, plavokosih sport-skih uspješnika — u našoj idolatrijskoj ljubavi prema Švedu i unjegovoj nesvjesnoj pripadnosti Americi bilo je, vjerujem, i zeresrama i samoodbacivanja. Naše proturječne židovske želje koje bii sam pogled na njega budio, Šved bi odmah i smirivao; sukobstremljenja u Židova koji se žele uklopiti, ali i isticati, koji ustrajuu tome da su različiti a opet i da nisu, razrješavao se u pobjednič-kom spektaklu tog Šveda koji je zapravo bio tek još jedan od na-ših susjeda Seymoura, čiji su preci bili Solomoni i Šauli, a koji ćesâm posijati sjeme Stephena što će zatim začeti Shawne. Što je unjemu židovsko? Ništa se nije vidjelo, a opet smo znali da jetamo. Što je u njemu iracionalno? Što je u njemu cendravo? Gdjesu svi oni jogunasti izazovi? Nikakve prepredenosti. Nikakvapretvaranja. Nikakva nestašluka. Sve je to Šved sasjekao u kori-jenu kako bi ostvario svoje savršenstvo. Nikakva stremljenja, ni-kakve nesigurnosti, nikakve podvojenosti — samo ono njegovodržanje, prirodna tjelesna profinjenost zvijezde.

Američka pastorala 27 Samo… čime je zamijenio subjektivnost? U čemu se sastoja-la Švedova subjektivnost? U njemu je zacijelo postojao neki skri-veni sloj, samo što je njegov sastav bilo nemoguće i zamisliti. Postojao je i drugi razlog zbog kojeg sam odgovorio na njegovopismo — taj skriveni sloj. Što se Švedu mota po glavi? Što je, akotakvo što uopće postoji, ikad zaprijetilo skretanjem Švedove puta-nje? Nitko se kroz život ne probija a da mu ne ostanu ožiljci odmračnih misli, tuge, košmara i gubitka. Čak i one koji u djetinj-stvu imaju sve, prije ili kasnije dopadne barem prosječna, ako ne iveća, količina jada. U Švedu je morala postojati svijest, i morala jepostojati klica zle kobi. No, nisam mogao zamisliti u kojem se ob-liku javljaju — čak ga ni sada nisam mogao lišiti njegove jednos-tavnosti: u nekom ostatku adolescentne mašte još uvijek sam biouvjeren da je Šved sav svoj put prošao bez trunka boli. Ali na što je onda ciljao u tom opreznom, uljudnom pismukad je, govoreći o svom pokojnom ocu, čovjeku ne tako debele ko-že kako su ljudi mislili, napisao: “Nisu svi znali koliko je patiozbog šokova koji su potresali one koje je volio”? Ne, Šved je zaci-jelo iskusio jedan od tih šokova. I upravo je o tome želio razgova-rati. Nije želio razotkriti život svog oca, već svoj vlastiti. Nisam imao pravo. Našli smo se u talijanskom restoranu u jednoj od Zapadnihčetrdesetih ulica, kamo je Šved godinama izvodio članove svojeobitelji kad god bi svratili u New York na kakvu broadwayskupredstavu ili na utakmicu Knicksa u Gardenu. Istog mi je časapostalo jasno da se ni za centimetar neću približiti nekakvu nje-govu skrivenu sloju. Svi u restoranu Kod Vincenta znali su ga poimenu — Vincent, Vincentova žena, glavni konobar Louie, bar-men Carlo, naš konobar Billy — svi su poznavali gospodina Le-vova, i svi su se raspitivali za gospođu i sinove. Ispostavilo se daje, dok su mu roditelji bili živi, običavao voditi ih k Vincentu nagodišnjicu braka ili na rođendansku proslavu. Ne, pomislio sam,doveo me ovamo samo da mi pokaže kako mu se u Zapadnoj 49.ulici dive jednako kao i u Aveniji Chancellor. Kod Vincenta je jedan od onih staromodnih talijanskih resto-rana skrivenih u zapadnim ulicama centra Manhattana, između

28 P h i l i p R o t hMadison Square Gardena i Plaze, restorančića dovoljno širokihza tri stola i dugačkih za tri lustera, s interijerom i jelovnicimakoji se vjerojatno nisu mijenjali od vremena kad se još nije znaloza rigu. Na televiziji pokraj malog šanka, prikazivala se košar-kaška utakmica i gosti bi svako toliko ustajali, odlazili do šankapogledati nekoliko minuta igre, raspitati se kod barmena za re-zultat, upitati kako ide Mattinglyju, da bi se zatim vratili svojimtanjurima. Stolice su bile presvučene fluorescentnotirkiznomplastikom, pod je bio popločen pločicama boje špricana lososovamesa, jedan je zid bio sav u zrcalima, lusteri su bili od imitacijemjedi, a u kutu je, poput Giacomettijeve skulpture, kao ukras,stajao metar i pol visok jarkocrveni mlinac za papar (dar Vincen-tu, rekao je Šved, iz njegova rodnoga grada u Italiji). Kao ravnote-ža, u suprotnom je kutu na stalku nalik na stalak za kipove, sta-jala golema trolitrenka Barola. Stol pun staklenki Vincentovesalse nalazio se ravno nasuprot zdjeli s besplatnim pepermintbombonima pokraj kase Vincentove gospođe; na kolicima s de-sertima stajali su Napoleon, tiramisu, torta s nadjevom, pita odjabuka i pošećerene jagode; a na zidu iza našeg stola visile supotpisane fotografije (“Sve najbolje Vincentu i Anni”) SammyjaDavisa Mlađeg, Joea Namatha, Lize Minelli, Kaye Ballard, Ge-nea Kellyja, Jacka Cartera, Phila Rizzuta, te Johnnyja i JoanneCarson. Trebala je, naravno, tu visiti i Švedova fotografija, i vje-rojatno bi i visila, da smo se kojim slučajem još uvijek borili pro-tiv Nijemaca i Japanaca, i da se preko puta ceste nalazi našaSrednja weequahička škola. Naš konobar Billy, mali, nabijeni ćelavac nosa natučena kaou boksača, nije morao ni pitati što bi Šved želio pojesti. Jer, većje više od trideset godina Šved od Billyja naručivao specijalitetkuće, ziti a` la Vincent, nakon predjela od dagnji posillipo. — Imaju najbolje zapečene zite u New Yorku — rekao mi jeŠved, ali ja sam svejedno naručio svoje staromodno omiljeno jelo,piletinu na lovački, bez kosti, na Billyjevu preporuku. Dok je za-pisivao narudžbu, Billy je izvijestio Šveda da je dan ranije na ve-čeri bio Tony Bennett. Za muškarca Billyjeve čvrste građe, čov-jeka za kojeg biste rekli da u životu tegli i veće terete od pladnjatjestenine, njegov je glas — visok i zvučan, napet od neke predu-go trpljene nevolje — došao kao iznenađenje, i to vrlo ugodno.

Američka pastorala 29 — Vidite ovo mjesto gdje sjedi vaš prijatelj? Vidite ovaj stolac,gospodine Levov? Tony Bennett sjedio je na tom stolcu. — Ameni je rekao: — Znate li što Tony Bennett kaže ljudima koji mupriđu kako bi se upoznali s njim? Kaže: “Drago mi je što vas vi-dim.” A vi sad sjedite na njegovu stolcu. Time je zabava privedena kraju. Sve dalje bila je teška tlaka. Donio je sa sobom fotografije svojih sinova, pa se od predjelado deserta gotovo sav razgovor vrtio oko osamnaestogodišnjegChrisa, šesnaestogodišnjeg Stevea i četrnaestogodišnjeg Kenta.Koji je od njih bolji u lakrosu nego u bejzbolu, ali ga trener izla-že golemim pritiscima… koji je jednako dobar u europskom kaoi u američkom nogometu, pa se ne može odlučiti… koji je prvaku ronjenju, ali je također oborio školski rekord u plivanju leđnimi leptir-stilom. Svi su vrijedni učenici, same četvorke i petice; jed-nome više leže prirodne znanosti, drugi je više “društvenjak”, atreći… i tako dalje. Na jednoj su fotografiji dječaci bili u društvumajke, zgodne plavuše u četrdesetim godinama, koja radi kao di-rektorica marketinga za tjednik okruga Morris. Ali započela jekarijeru, na brzinu je dodao Šved, tek kad je najmlađi sin krenuou drugi razred. Djeca imaju sreću što im je majka bila spremnastaviti domaćinstvo i odgoj ispred… Kako je večera odmicala, sve sam se više divio sigurnosti s ko-jom je izgovarao sve te svakodnevne stvari, i što je sve što bi re-kao bilo prožeto njegovom blagom naravi. Neprestano sam če-kao da mi otkrije nešto više od te probrane besprijekornosti, alisve što je izbijalo na površinu bila je tek površina. Ono što Švedposjeduje umjesto bića, pomislio sam, jest ništavilo — on zračiništavilom. Razvio je, umjesto sama sebe, nekakva bezličnjaka itaj je bezličnjak postao on sam. Nekoliko sam puta za večerompomislio kako to neću moći izdržati, kako se neću uspjeti doko-pati deserta ako ovaj nastavi samo hvaliti svoju obitelj, i hvalitisvoju obitelj… sve dok se nisam počeo pitati ne radi li se tu zap-ravo o tome da Šved nije nikakav bezličnjak, već da je lud? Opsjedalo ga je nešto što mu nije dalo naprijed. Nešto ga jepretvorilo u ljudski plićak. Nešto ga je upozoravalo: “Ničemu sene smiješ suprotstaviti!”

30 P h i l i p R o t h Šved se, stariji od mene kojih šest ili sedam godina, približa-vao sedamdesetoj, a svejedno nije izgledao ništa manje sjajnozbog bora oko očiju i, ispod ispupčenih jagodičnih kostiju, neštoupalijih obraza nego što zahtijevaju klasični standardi markan-tnosti. Mršavost sam pripisivao ozbiljnom bavljenju trčanjem ilitenisom, sve dok potkraj večere nisam saznao da je te zime imaooperaciju prostate i da tek sada počinje dobivati kile koje je bioizgubio. Ne znam je li me više iznenadila spoznaja da je bio bo-lestan ili da mi je to priznao. Čak sam se zapitao nisu li posljedi-ce tako nedavne operacije krive za dojam koji sam stekao — daimam posla s nekim tko nije mentalno zdrav. U jednom sam ga trenutku prekinuo, nastojeći ne odati očajkoji me obuzeo, i upitao kako je to u današnje vrijeme imati tvor-nicu u Newarku? Tako sam doznao da Newarška djevojačka jošod početka sedamdesetih nije više u Newarku. Doslovno se svaindustrija prebacila offshore: vlasnicima tvornica bilo je, zbogsindikata, sve teže dolaziti do zarade, nije se gotovo uopće mog-lo naći ljudi koji bi pristali, s jedne strane, biti plaćeni po koma-du, a s druge, raditi onako kako ti želiš, dok je drugdje bilo na-pretek radne snage koja se mogla obučiti tako da gotovo dosegnestandarde koji su u proizvodnji rukavica postavljeni prije četr-deset-pedeset godina. Njegova je obitelj zadržala tvornicu uNewarku prilično dugo; iz osjećaja dužnosti prema dugogodiš-njim zaposlenicima, većinom crncima, Šved je ostao u Newarkuoko šest godina nakon nemira šezdeset i sedme, držao se kolikoje mogao, prkoseći očevim kletvama i ekonomskoj stvarnostikoja je pogađala svu industriju, ali je, kad više nije bio u stanjuzaustaviti pad kvalitete koja je od nemira nezaustavljivo padala,napokon odustao uspjevši se izvući više-manje neoštećen grad-skom propašću. Sva šteta koju je Newarška djevojačka pretrpje-la u četiri dana nemira bilo je nekoliko razbijenih prozora, iakoje, samo pedesetak metara od vrata njegova doka za ukrcaj, dvi-je zgrade potpuno progutala vatra, nakon čega su ih vlasnici mo-rali napustiti. — Porezi, korupcija i rasizam! To je bila litanija mog starog.Svima, ama baš svima, ljudima iz cijele zemlje kojima je bilo pot-puno svejedno što se zbiva s Newarkom, moj stari nije mario —bilo dolje u stanu u Miami Beachu, ili na krstarenju po Karibi-

Američka pastorala 31ma, svima bi moj stari pričao o svom voljenom starom Newarkukoji su do smrti izmrcvarili porezi, korupcija i rasizam. Moj jeotac bio jedan on onih iz Prinčeve ulice koji su taj grad voljeli dokraja života. Sudbina Newarka slomila mu je srce. — To je najgori grad na svijetu, Skipe — pričao mi je Šved. —Nekada se tamo proizvodilo sve. Sada je samo prijestolnica krad-ljivaca automobila. Jesi li to znao? Nije to nešto najgore odnajgoreg, ali je dovoljno ružno. A lopovi žive uglavnom u našemstarom kraju. Mali crnci. Svaka dvadeset i četiri sata u Newar-ku bude ukradeno četrdeset automobila. Tako kaže statistika.Divno, zar ne? A onda postaju ubojiti — jednom pokradeni, pret-varaju se u leteće projektile. A mete su im pješaci — starci, dje-ca, nema razlike. Ispred naše tvornice održavali su utrke India-napolisa. Dijelom smo i zbog toga otišli. Bilo ih je po četiri, pet,nagnuti kroz prozore, jurili su Centralnom avenijom sto tride-set na sat. Kad je moj otac kupio tvornicu, Centralnom avenijomsu vozili tramvaji. Malo niže bili su saloni automobila. CentralCadillac. LaSalle. U svakoj sporednoj ulici nalazila se ponekatvornica u kojoj se nešto proizvodilo. Sada u svakoj ulici ima tr-govina alkoholnim pićima — trgovina alkoholom, štand s pizza-ma i trošna crkva. Sve je drugo u ruševinama ili zakovanih pro-zora. A kad je moj otac kupio tvornicu, mogao si se kamenomdobaciti do mjesta gdje je Kiler proizvodio hlađene spremnike zavodu, Fortgang protupožarne alarme, Lasky korzete, Robbinsjastuke, Honig nalivpera — Bože, evo pričam kao moj otac. Alibio je u pravu — “Cijeli grad pulsira”, običavao je govoriti. Sadaje najveća industrija krađa automobila. Kad staneš na semaforuu Newarku, u bilo kojem dijelu Newarka, samo se ogledaš okosebe. Mene su napali na Bergenu, nedaleko od Lyonsa. Sjećaš seHenryja, “slatkog dućana”, odmah do kazališta Park? E pa, baštamo, gdje je nekad bio Henry. Svoju sam prvu curu u srednjojškoli odveo na sok kod Henryja. U separe. Arlene Danzinger.Odveo sam je na crno-bijeli frape poslije kina. Ali “crno-bijeli” uBergenovoj ulici više se ne odnosi na frape. Sada se to odnosi nanajgoru vrstu mržnje na svijetu. Auto vozi u pogrešnom smjeruu jednosmjernoj ulici i ti su me napali. Četvorica balavaca visepreko prozora. Dvojica izašla, smiju se, zezaju i upere mi pištolju glavu. Ja im predam ključeve i jedan od njih odmagli u mom

32 P h i l i p R o t hautu. Točno tamo gdje je nekad bio Henryjev dućan. Grozno neš-to! Kradu policijske aute upol bijela dana. Frontalno se sudara-ju. Da se aktiviraju zračni jastuci. Krafnanje. ‘Si čuo za krafna-nje? Pravljenje krafni? Nisi čuo za to? Radi toga kradu aute. Prinajvećoj brzini legnu na kočnicu, potegnu ručnu, okrenu uprav-ljač i auto se počne okretati. I tako vrte automobile ukrug pri timvelikim brzinama. Ubiti pješaka njima nije ništa. Ubiti drugogvozača njima nije ništa. Ubiti same sebe njima nije ništa. Samote od tragova guma hvata jeza. Baš ispred naše tvornice ubili sujednu ženu, onog tjedna kad su meni ukrali auto. Baš sam sespremao kući. Užasna brzina. Grmljavina automobila. A onda,grozomorna škripa. Strašno je bilo. Krv mi se sledila u žilama. Aona, ta mlada crnkinja, samo je svojim autom izlazila iz Drugeulice i eto ti! Majka troje djece. Dva dana kasnije nastradao je je-dan od mojih zaposlenika. Crnac. Ali ne mare oni za to, crnac, bi-jelac, njima je to svejedno. Ubit će svakoga. Tip po imenu ClarkTyler, moj špediter — izlazio je s našeg parkirališta i kretao ku-ći. Dvanaestosatna operacija, četiri mjeseca u bolnici. Trajnonesposoban za rad. Ozljede glave, unutarnjih organa, slomljenazdjelica, slomljeno rame, napukla kralježnica. Radilo se o potje-ri, neki ludi klinac u ukradenom autu kojem je murja bila za pe-tama zaletio se ravno u njega, satro vozačeva vrata i ode Clark!Sa sto trideset na sat niz Centralnu aveniju. Kradljivcu auta jedvanaest godina. Mora zarolati tepihe s poda i sjesti na njih dabi uopće vidio kroz vjetrobran. Šest mjeseci u Jamesburgu i evoti ga natrag, za volanom novog ukradenog automobila. Ma ne, imeni je toga bilo dosta! Ukradu mi auto i upere mi pištolj u gla-vu, osakate Clarka, ubiju onu ženu — taj je tjedan bio kap kojaje prelila čašu. Dosta mi je bilo! Newarška djevojačka sada proizvodi gotovo isključivo u Por-toriku. Neko vrijeme, nakon što je napustio Newark, stari je ra-dio s komunističkom vladom Čehoslovačke, podijelio je posao iz-među vlastite tvornice u Ponceu, u Portoriku, i češke tvornicerukavica u Brnu. Međutim, kad je u Aguadilli, u Portoriku, stav-ljeno na prodaju postrojenje koje mu je odgovaralo, nedaleko odMayagüeza, okrenuo je leđa Česima, čija je birokracija od samogpočetka bila zamorna, pa je objedinio proizvodnju kupivši noviprostor u Portoriku — novu pristojnu, veliku halu u koju je do-