Grmuša

R eşat NuRi GüNtekiNGrmusˇa Od autora Kad lišće pada Naj lj epši t u r sk i lj u bav N i rOm a N pr ema kOjem je sNimljeNa hit serija

Reşat Nuri Güntekin • GRMUŠA



REŞAT NURI GÜNTEKIN GRMUŠA S turskoga preveo Fehim Spaho

Naslov izvornika Reşat Nuri Güntekin Çalikuşu Copyright © 1922 Reşat Nuri Güntekin The SAID WORK is protected by the International Copyright conventions.This book is published with the arrangements of Telif Haklari ONK Ajans Ltd. Şti. Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2014. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se koristiti bez dopuštenja vlasnika autorskih prava, osim u slučaju kritičkih osvrta i rasprava.

DIO PRVI



I.Dok je učiteljica glazbe stajala navrh stuba s postarijom sestromljubazna i nasmiješena lica, opazi kako kroz donji hodnik prođeneka zamišljena žena u crnom zàru1. — Ma soeur, eno prođe neka nepoznata žena. Sigurno je zalu-tala skrbnica koje učenice. Hoćemo li joj se javiti? Tu je gospođu vidjela i stara učiteljica, pa odvrati smijući se: — Što je vama, sestro Uranijo?! Zar niste prepoznali Grmušu?Toliko ste godina muku mučili s njom i trpjeli njenu nestašnost.Zar je to moguće? Učiteljica glazbe nije mogla vjerovati. Ova žena koja hodahladnim hodnikom, zamišljena, tužna, bez glasa, ne može nikakobiti Grmuša. — Što velite, ma soeur, zar ja da ne prepoznam Grmušu? Zarje ono Grmušin hod? Jeste li vi ikada vidjeli da Ferida ovako hoda?Grmuša ne hoda, ona skakuće. Pa zar bi ona mogla proći bez gala-me, bez pjesme, a da se još pred svakim kipom i slikom u hodnikune nakloni i ne isplazi jezik? Ma soeur, to nije moguće. Ovo ježena pametna, sređena, kojoj je pomalo i život dojadio.1 Ogrtač, čiji je sastavni dio i veo na ženinu licu 3

Reşat Nuri Güntekin Stara se učiteljica opet osmjehnu, ali je u tom smiješku bilomalo i žalosti… — Jučer smo — reče — Grmuši dali diplomu. Danas se vra-ća svojoj rodbini. Kada sam je maloprije prvi put vidjela kako jeobukla zàr, i ja sam se iznenadila. Nisam mogla vjerovati svojimočima. Odmah se nekako protegla uvis, a lice joj dobilo tužan iozbiljan izraz. Sestra Uranija lagano mahnu glavom. — Vrlo čudno. Ovaj zàr ima zagonetnih svojstava. Ne možese poreći da ženu ne čini u neku ruku ljepšom, a u isto vrijemedaje joj, kako vi rekoste, neku tužnu ozbiljnost. — Nije samo to, gospođice Uranijo. Ima tu i drugih razloga.Ovom je djetetu bilo tek devet godina kada je došlo u naše ruke.Za ovih deset godina što je bila u krletki, vi znate da je Feridanazvala školu »krletkom«, dakle, za tih deset godina ona je zbiljabila zatvorena kao kakva žalosna ptica u krletki. Nije se sa škol-skim životom nikad sprijateljila. Kada bi iz školskog vrta virila krozogradu, srce bi joj treperilo. Eto, najzad je došao i taj dan »velikogspasa«. Njezin je i taj izričaj »dan spasa«. Danas smo Grmušiotvorili vrata krletke. »Eto, slobodna si«, rekosmo joj. Maloprijeje pokupila svoje stvari i obukla zàr. Ovo veselo, neobuzdano dijeteodjednom posta mirna i tužna djevojka. Sjećam se kad sam prošlegodine zadala učenicama zadaću s temom »Što ćete raditi kadaiziđete iz škole?« To pitanje je sve moje učenice bacilo u dubokorazmišljanje. Sve su u zadaći izražavale sumnju i brigu o životu. Nasve je neugodno djelovala pomisao na rastanak sa školom. Naravno,Grmuša je i u tome bila iznimka. Ona nije smatrala potrebnim nida razmisli o tome teškom pitanju. Jednostavno je u svoju zadać-nicu napisala nekoliko ovakvih suludih redaka: »Ah, draga mojaučiteljice, ne znam koji vam je zločesti vrag doveo u glavu ovakvopitanje koje umara? Što ću ja raditi u životu? Ja ne mogu zamislitiništa djetinjastije nego unaprijed smišljati program za jednu veliku,dugu, blagdansku zabavu. Kakav program može biti u lastavice, uvjetra, u zapjenjene vode; jednom riječi u grmuše? Uza sve to, ni vi, 4

GRMUŠAdraga učiteljice, ne možete zanijekati da se ova sitna stvorenja bezprograma i bez pameti mnogo bolje zabavljaju od svih nas. Ja znam,vi ćete se zbog ovih mojih riječi rasrditi na mene. Snizit ćete miocjenu jer ja ne mislim kao druge učenice o pričama koje zamaraju,koje su pune riječi, ›ozbiljnost, dužnost, požrtvovnost‹. Ali, što ću?To je tako… Vi pitate što ćemo raditi kad iziđemo iz škole? Što radiptica kad pobjegne iz krletke? Veseli se, skakuće, cvrkuće, svetkuje…Eto, tako ću i ja. Uza sve to, bit će mi donekle žao što ću se rastati svama. Premda sam ja grmuša, a vi, po mom mišljenju, srdita noćnaptica, opet vas prilično volim. Ako se kojiput sretnemo na ulici, bitće mi vrlo drago. Ali ako mislite da ću ja još kojiput stupiti nogomu ›krletku‹, pa bilo to samo da vas vidim, u to se ne uzdajte!« —Eto, tako je, po prilici, napisana Feridina zadaća. Sestra Uranija podiže obrve i stisne usnice. — Zaista — reče — opasno duševno raspoloženje! Ja se bojimza budućnost ovako obijesna djeteta. Grmuša se neće moći snaćiu životu ako bude sklona ovakvim mislima. Stara joj učiteljica nato odgovori s potpunim uvjerenjem: — Eto, tu se, gospođice, varate. Uskoro će biti pedeset godinakako se ja bavim ovom ženskom djecom. Tisuće i tisuće ih je došloi prošlo kroz moje ruke. U početku sam se i ja, kao i vi, povodilaza vanjštinom, pa sam tako dolazila do pogrešnih zaključaka. Alija sam mnogo te ženske djece koju sam odgajala slijedila i kasnijeu životu i bila svjedokom njihova neuspjeha ili uspjeha, sreće ilinesreće. Po svemu svojem iskustvu što sam ga stekla, mogu vasuvjeriti da ljudi s neodređenim idejama, bezgraničnim nadama,zagonetne duše, ne bivaju u životu sretni. Za ovakve, Feridinenaravi, ne treba se bojati. Oni su još u djetinjstvu veseli, nestaš-ni, neobuzdani. Čovjek misli da neće znati sobom upravljati kadodrastu. A baš naprotiv, ovakvi pokazuju najviše otporne snage ismjelosti u životu i mogu najviše podnositi. Što radili da radili, oninađu puta da budu sretni i zadovoljni. Stara se učiteljica bijaše zagrijala u svome izlaganju, pa nastavipokazujući rukom kroz prozor na planinske vrhove u daljini: 5

Reşat Nuri Güntekin — Gledajte onamo, gospođice Uranijo! Svake godine, štosu one planine osvanule pod debljim snijegom i više opustjeleod zimskih vjetrova, to su u proljeće više ozelenjele i procvjetale.Svako doba ima svoje. Pustite neka se i djeca ižive u svojim nestaš-lucima i u živahnosti! Kada dođe vrijeme da misle i rade, vidjetćete kako će biti radišna i izdržljiva. Opet vam velim, gospođice, jase za Feridinu budućnost nimalo ne bojim. Vi maloprije niste pre-poznali Feridu koja je još do jučer preskakivala konop, trgajući ukomadiće svoju kratku suknjicu. Za jedan je dan postala ozbiljna,čak i tužna djevojka. Nije li? Ne mislite da je to oklijevanje ptičicekoja je tek stekla krila, pa se ne usuđuje odjednom prhnuti s grane!Ne mislite da je to ona prolazna tuga koja obuzme čovjeka kadse rastaje s osobom na koju se naviknuo? Nije to, već, po momemišljenju, na dan rastanka njoj je neki tajni prirodni nagon rekaoda ona sada ulazi u posve drugi svijet. Taj će prirodni nagon njojsvijetliti kao sigurna luč i čitav joj život pokazivati pravi put. Jasam uvjerena da će Ferida biti sretna. Stara sam, možda to nećudoživjeti, ali vi ste još mladi, složit ćete se jednoga dana sa mnom,ako vas i nju sudbina ne baci na posve druga mjesta. Kad se Ferida rastala s ravnateljicom, nije se mogla suzdržatia da ne pusti dvije suze. Grmuša plače! Za deset godina nije to unje vidjela ni jedna učiteljica, ni jedna njena prijateljica. Ravnateljica se sjeti dana kada joj je prije pet godina javila dajoj je umro otac. Ferida nije ni tada zaplakala. Svoje crne oči uprlaje u planine koje su se vidjele kroz prozor i samozatajno zadržalasuze što joj se bijahu nakupile po trepavicama. Dok je ravnateljicaprema ovoj neobično otpornoj snazi i čeličnoj izdržljivosti ostalabez riječi i drhtala, djevojčica se tužno osmjehnula i kao da je rav-nateljica bila ta kojoj treba utjehe, ona joj je stisnula ruku i rekla:»Siroti moj otac! Što ćemo, ma soeur? Svi ćemo umrijeti. Ne žalo-stite se toliko!« Kad je Grmuša toga dana izašla iz ravnateljičinesobe, bila je nestašnija nego inače. Na večernjoj korepeticiji stavilaje glavu na ruke i zaspala kao što čine sva lijena djeca. Sutradan,bila je, kao i uvijek dotada, vesela, nestašna Grmuša, kojoj nikadjezik ne zastaje. 6

GRMUŠA Ova uspomena bacila je ravnateljicu još malo dalje u prošlost.Bilo je to jednoga ljetnog dana prije deset godina. U istu sobuk njoj je došao visok turski časnik, opaljena lica i opora držanja,vodeći sa sobom debeljuškastu djevojčicu od kojih osam, devetgodina. Poslije kratkog oklijevanja rekao joj je s nekom sramežlji-vom iskrenošću: »Došao sam da vam predam svoju kćer Feridu.Izgubili smo joj majku već davno. Dosad je bila kod bake, a i onaje nedavno umrla. Ja sam došao na kratko vrijeme u Carigrad. Zadan-dva idem u Albaniju. Ne mogu dijete uzeti sa sobom. Doduše,ona ima u Carigradu bliže rodbine, ali ja imam svojih razloga zbogkojih je ne mogu ostaviti kod njih. Moja kćerka je malo nestašnai sklona tučnjavi. To vam moram unaprijed reći. Da je ostavim,ako je primate?« Časnikovo opaljeno lice, veliki dugi brkovi, sjajne crne oči usuprotnosti s njegovim sramežljivim pouzdanjem, sve se to ravna-teljice nekako ugodno dojmilo. Ravnateljica je održala svoju riječ koju je taj dan dala časniku,i brinula se za Feridu kao za svoje rođeno dijete. Ali nju nije voljelasamo ravnateljica; nju je volio svatko u školi. Da nije bilo tako, nit-ko ne bi mogao podnijeti njezinu prodornost. Njezina nestašnostbila je općepoznata. Kao što je ni živu nitko nije mogao uhvatiti.Nisu pomagali ni savjet, ni ukor ni kazna. Ali je imala u sebi nekuizvanrednu privlačnost, pa su joj svaku pogrešku opraštali. Ravnateljica, gledajući ovu mladu djevojku koja se u zàruodjednom izdužila i postala tužna i mirna, prisjetila se svega nje-zinog prijašnjeg ponašanja. Sjetila se njezinih nestašluka, šala, svejedne za drugom. Jednoga dana kada je ravnateljica prolazila ispred crtaonice,začuje iznutra silnu galamu. Između uzvika i smijeha čuo se gotovoplačni glas boležljive i slabunjave učiteljice. Ravnateljica prođe dojednog prozora i proviri unutra. Ferida je sjedila u zadnjoj klupi.Od pramena kose načinila je sebi bradu i napravila se kao popzbijajući razne šale. Čim je spazila ravnateljicu na prozoru, popnese na klupu i napravi se kao da moli. Sklopi ruke pod bradom, 7

Reşat Nuri Güntekinzatim podigne prst na usnice kao da daje znak da šuti, a najzadpočne rukom dijeliti poljupce. Premda je ravnateljica bila posveozbiljna, ipak joj ovo Feridino dijeljenje poljubaca i moljenje bijašetoliko smiješno da nije mogla zadržati svoju ozbiljnost. Bojala seda, ako uđe, neće moći izdržati a da se ne nasmije. Zato se udalji. Opet jednoga dana došli ravnateljici da se tuže kako je Feridaza ručkom nasula učenicama sol u tanjure. Da bi ovu nestašnucuru ukorila, ravnateljica siđe u blagovaonicu. Ferida je bila joštamo. Skupljala je po stolovima komadiće kruha i ostatke ostalogajela i stavljala ih u košaru. Ferida pokuša sakriti već napunjenukošaru pod pregaču, a onda priđe bojažljivo ravnateljici. — Ferida, zar se ti baš nikako ne možeš posramiti? Ona iskolači oči i začuđeno pogleda ravnateljicu. Ferida je većbila zaboravila da je sipala sol učenicama. — Ma souer, zar je ružno skupljati za pse malo kruha? — Kakvi psi? Kakav kruh? — Pa oni tamo na pustari! Ah, ma soeur, da vidite kako serazvesele kad me ugledaju. Sinoć su me dočekali odmah na uglu.Nisu mogli čekati da dođem do pustare. Svi su mi se vrzmali okonogu. Meni ih je bilo žao, ali sam se bila zainatila da im ne damkruha dok ne dođemo na pustaru. Oni me silom srušiše na zemlju,ali ja sam košaru dobro stisnula i čuvala je. Počeh ih tući nogama.Ja sam se zainatila, a i oni isto. Umalo me ne pojedoše. Sreća tenaiđe onuda jedan pekar koji me izbavi. Ravnateljica se čudom čudila slušajući ovu priču. — A kako ti izlaziš iz škole da odeš na pustaru? Zar te puštavratar? — Prvi put sam mu rekla da ga zove sestra Terezija, i tako gaprevarila da bi izišla. Znala sam da mi drugi put neće vjerovati, panisam ni išla putem. Znate, ondje kod praonice ima nizak zid, papreko njega preskočim. Ali, molim vas, draga ma soeur, ne kazujtenikome jer neću moći više izlaziti. A što će onda siroti psi? Onimene, doduše, ne slušaju, ali ih ja ipak volim. Tako treba, je li?Evo i ja vas ne slušam, pravim nestašluke, pa zar me ipak ne volite? 8

GRMUŠA Ovakvo Feridino otvoreno priznavanje svojih pogrešaka nijeravnateljicu ljutilo; naprotiv, smijala se. Ona se i ovaj put smilovalaFeridi kad ju je zamolila da nikom ne kazuje kuda bježi na pusta-ru, isto onako kao i onda kada je bila načinila sebi bradu. Uzaludje bilo Feridu kažnjavati. Samo joj je uzela košaru iz ruku i rekla:»Ja ću ovo poslati psima po vrataru. A tebe, ako mi još jednompobjegneš preko zida, zatvorit ću dolje u ugljanik.« Ravnateljica je poljubila Feridu i rekla joj: — Ferida, uvijek sam te korila zbog tvoje nestašnosti i pretje-rane veselosti. A sada ti od srca želim da sačuvaš tu svoju veselost.Veselost je čista, zdrava, pa i plemenita. U životu ima nesreća, ne-raspoloženja, od kojih je najbolji lijek veselost i smijeh. Idi, kćeri, ibudi sretna! Mi ćemo te se često sjećati. S tobom će nam odletjetiiz škole jedan cvijet, jedan tračak svjetla. Sirota Grmuša…II.Feridin je otac bio konjanički major Nizamudin-beg. One godinekada se oženio iz ugledne carigradske obitelji poslaše ga u Dijarbe-kir. Nizamudin-beg se iza toga nije više mogao vratiti u Carigrad.Za šest godina službovanja obišao je gotovo sav Kurdistan, Irak iArabiju. Žena mu, Đuzida-hanuma, bijaše slabunjava i boležljiva.Njezino tijelo nije moglo podnositi ova neprestana putovanja, sadu planinske krajeve s oštrom klimom, sad u tropske pustinje gdjesve gori. Ali je bila vjerna i odana svome mužu. Nije nikako moglaprihvatiti da bi od njega odvojeno živjela. Ni navaljivanja njezinerodbine, ni majčine suze nisu je mogle odvratiti a da na tim teškimputovanjima ne prati svoga muža, kojemu ne bijaše suđeno da sesmiri na jednom mjestu više od tri-četiri mjeseca. Kad god bi muse otvorio novi put, on bi navalio na svoju ženu riječima: — Đuzido, da te bar malo pošaljem u Carigrad. Ti meni ne-ćeš reći, ali ja vidim da si se ti zaželjela Carigrada, a osobito majke.Već ni moje srce ne može podnijeti to čitanje njenih pisama. Buditamo koji mjesec! Ja ću te opet dovesti… 9

Reşat Nuri Güntekin Mlada je žena samo uzdisala. Kada bi zaklopila oči, u maštije vidjela pred sobom veliko drveće oko vile na obali Kalendera,zapuštenu terasicu na čijem je kamenju mrmorila voda i tužnusvoju staru majku. Između spuštenih trepavica potekle bi joj suze.Ali Đuzida nije odavala tih svojih osjećaja, te svoje čežnje, već biprijedloge svoga muža uvijek odbijala: — Iz Carigrada smo zajedno izišli, pa ćemo se zajedno i vra-titi. Ja sam to čvrsto odlučila. Na jednom od ovih dugih i teških putovanja rodila se Feridau jednom arapskom selu. Nije bilo ni ljuljačke ni nosiljke. Đuzida--hanuma niti ju je mogla dojiti niti se za nju brinuti. Srećom, unjihovu se selu našla neka sirota žena kojoj je umrlo novorođenče.Fatima je bila zdrava, vesele ćudi i silno je voljela djecu. Uz svojedojke ona je Feridi dala i svoje srce. Pet godina nije se od njihrastavljala. Gospođa Đuzida bivala je svakim danom slabija. Bilo jedana kad bi u nekom kućnom zakutku, u polutami, sve do večeriprodrijemala, nije se mogla maknuti ili riječ progovoriti. Ferida je bila prepuštena posve svojoj dadilji. Fatima ju jeodgajala kao pravo pustinjsko dijete. Nije ju čuvala ni pješčaneprašine, ni sunčanog žara, ni vrućeg pustinjskog vjetra. Često bi je uprtila na leđa kao kakvu vreću. Tako bi je satei sate nosala po žarkom suncu. Iznosila ju je na brda obrasla pal-mama. Jednom je Nizamudin-beg bio premješten u neko mjesto naobali Tigrisa. Te godine bijaše velika žega. Sve je gorjelo od vru-ćine i vrelo kao olovo. I noći bijahu tako tople da su ljudi izlaziliispod kućnih krovova i spavali vani, bez pokrivača. Fatima je u okolici mjesta otkrila između dvije visoke stijeneneku poveću lokvu. Taj ostatak presahnulog potočića činio se kaokakvo jezerce, kao kakav skriven bazen. Fatima je svako jutro nosila Feridu onamo. Tu bi zajedno smalom ušla u vodu. Katkada bi po pet-šest sati ostale u vodi, pre-mećući se dolje-gore, pjevajući i jedući što bi Fatima ponijela odkuće. Ako bi zadrijemale, napravile bi od pijeska jastuk, pa bi legle 10

GRMUŠAna obali. Tijela bi im tada bila u vodi, a glave i zagrljene ruke nakopnu. Ovaj život u vodi toliko je zaokupio Feridu da je poslije,kad je otišla iz toga mjesta, kao riba osjećala potrebu za vodom.Mjesece i mjesece iza toga tražila je vodu; kada bi uhvatila zgodu,skinula bi se i, onako gola, trčala naokolo vičući i plačući. Jednoga dana učiteljica im je zadala da opišu čega se kojaučenica sjeća iz najranijeg djetinjstva. Kada je došao red na Feridu, ona se duboko zamisli pa odvra-ti učiteljici: »Zapravo, ne znam… Čini mi se da sam se ja rodilau nekakvom jezeru kao riba. Tako mi se čini. Drugo ne mogusmisliti.« Učiteljica i učenice su mislile da je to jedna od onih šala štoih Grmuša od jutra do mraka bez prestanka izmišlja, pa su segrohotom nasmijale. Ali uistinu je to bila Feridina najstarijauspomena. Kad god se sjeti svog djetinjstva, odmah vidi sebekako se brčka po jezeru među stijenama. Drugog se ničega nijesjećala. Ferida nije bila ni nalik na svoju mršavu, boležljivu majku.Nju je ojačao život koji je sa svojom dadiljom provela na šumovi-tim brežuljcima, na suncu i vjetru. Samo su joj oči bile osjetljive.Kako joj je smetalo svjetlo, uvijek je oči držala napola zatvorene. Prva Feridina žalost u životu bio je rastanak s dadiljom. Kadasu bili u Kerbeli, Fatima se udala. Ferida je iza toga jadikovala iplakala kao djetešce kad se tek odbije od sise. Gotovo se razbolje-la jer se na dadilju bila više naviknula nego na oca i majku. Ali je brzo zaboravila čežnju za Fatimom družeći se s jednimkonjaničkim vojnikom iz Bagdada. Husein je u jednom okršajuranjen u nogu pa je ostao hrom. Major ga je uzeo sebi u kuću kaoslugu. I Husein je volio djecu kao i Fatima. I Ferida je od prvogadana zavoljela Huseina. Čim bi ujutro progledala, odmah bi otr-čala svome vojniku i ne bi se od njega rastajala dok god predvečerne bi posustala od igre i nestašnosti. Kao što ju je Fatima vodila upustinje i gajeve, tako ju je Husein naučio da s njim ide u vojarnu. 11

Reşat Nuri Güntekin Husein je bio vrlo vješt u izmišljanju raznih igara. Neke suod njih bile vrlo opasne, ali je Ferida ove opasnije još više voljela.Često bi Husein uzeo malu pa je bacio uvis kao loptu i opet doče-kivao na ruke. Katkada je ne bi mogao uhvatiti, pa bi Ferida palana zemlju. I kad bi se ozlijedila, ne bi nikada plakala. Među njimaje bilo dogovoreno, ako joj se u igri štogod dogodi, da kod kućene govori. Ferida, da ne bi nažao učinila svome vojniku, znala ječuvati tajnu kao odrastao čovjek. Husein bi katkada svirao tamburu svojim drugovima u vojar-ni. Tada bi Feridu uprtio na pleća kao košaru i tako bi s njomplesao. Kada bi u tom čudnom plesu kleknuo ili jače poskočio,Ferida bi mu se, ustreptala srca od straha, uhvatila za kosu ili zauši vrišteći i smijući se. Jedno vrijeme bijaše naučio Feridu da jašu na konju. Kadamajor ne bi bio kod kuće, Husein bi kradomice izveo konja izkonjušnice, uzeo dijete u naramak i sate i sate jahao i jurio pozabitnim mjestima. Ali im ta zabava nije dugo trajala. Jednog danaih uhvati major, i Husein je dobio dva žestoka šamara. Svaki dan bi se po četiri-pet puta svađali i okrenuli jedno dru-gom leđa. Ali nisu mogli izdržati ni pet minuta a da se ne pomire. Eto tako je prošao Feridin život do šeste godine. Majčina sebolest pogoršavala. Major je zatražio dopust da odvede ženu uCarigrad, ali odgovora nikako. Ni njegovi brzojavi na vojno mini-starstvo i na dvorsku kancelariju, ni zagovori rodbine u Carigradune pomogoše. Major ode u Bejrut da pričeka rješenje za dopust. Kada jebolesna Đuzida došla na more za kojim je toliko godina čeznula,prizdravi malo, dođe joj nov život, opet oživješe utrnule nade.Sada više nije ležala tužna i nemoćna, nestalo je s lica onog stal-nog bljedila, oči joj malo zasvijetlile, čak se i smješkala. Jedan danse posve pridigla. Htjela je pregledati stvari za put. Za majora jebila velika sreća kad je vidio da mu žena hoda. Ali za pola satanađoše Đuzidu kako je kraj nekog otvorenog sanduka s rubljempala mrtva, s malom mrljom krvi na usnama. 12

GRMUŠA Sutradan je major dobio porazan odgovor iz Carigrada. Nedopušta mu se da dođe u prijestolnicu, ali ga zato s promaknućemšalju u Tripolis. Time je Nizamudin-beg bio donekle i zadovoljan. Žena muse bila svakako zainatila da neće bez njega u Carigrad uvijek govo-reći: »Zajedno smo pošli, zajedno ćemo se i vratiti.« Možda je ito donekle pridonijelo njenoj ranoj smrti. Sada, kad ju je zakopaou tuđoj zemlji, bilo mu je preteško da se sam vrati. A onda, s kakvim bi obrazom izišao pred svoju punicu, tusamohranu staricu, koja sigurno njega drži odgovornim za tu ne-sreću? Stoga je za njega bila prava utjeha što su ga premjestili čaku Tripolis. Ali smrću ženinom valjalo je pretrpjeti još jedan rastanak.Trebalo je poslati Feridu baki u Carigrad. To mu je bila dužnostda, koliko-toliko, utješi staru punicu. A bilo je sigurno da će dijetebiti utjeha staroj gospođi. Ali je bilo i drugih razloga. Ferida je bilaveć u šestoj godini. Nije ju dovijeka mogao ostaviti u rukama slugui vojnika. Žensko se dijete ne odgaja u vojarni. Onaj dan kada jeNizamudin trebao krenuti u Tripolis, ujutro je poslao s Huseinommalu Feridu u Carigrad.III.S puta na koji je starica prije sedam godina poslala svoju kćer, dola-zilo joj je sada u naručju Arapina, vojnika, debeljuškasto i rumenožensko dijete. Da dočekaju malu putnicu, bijahu se u vili skupiletetke i druga rodbina. Dok su one plakale, Ferida odjednom sko-či i kao mačić se objesi Huseinu o vrat. Trebalo je nekoliko satidok su je izvukli iz Huseinova naručja. Zavukla lice u Huseinovanjedra i, kad god bi joj pokušali podignuti glavu, ona bi se dalau dreku. Najzad, da je nekako pridobiju, donesoše papigu u krletki.Ferida se odmah nasmija. Žmirkajući kroz duge trepavice, pogle-dala je ispod oka u pticu, a onda šapnu Huseinu: 13

Reşat Nuri Güntekin — Hoće li mi dati ovu pticu? Baka je čula što ona šapće pa joj odvrati blago i umiljato daje ne bi opet odbila od sebe: — Ferida, ako ćeš mi doći malo u krilo, dat ću ti je. Mala se osmjehnu i odgovori nešto arapski. Husein im pre-vede kroza smijeh: — Ferida ne zna dobro turski. Veli: Ako odem hanumi u kri-lo, hoće li me istući? Žene koje su maloprije plakale za Đuzidom prasnuše u smi-jeh zbog Feridina nerazumijevanja turskog jezika. Stara hanuma imala je nekoliko dana posla da ovo divlje dije-te privuče k sebi. Uzela bi je na koljena pa je kao mačku gladilapo kosi, dugo joj se zagledavajući u lice. Na tom malom rumenomlicu otkrivala je malo-pomalo crte svoje kćeri i, kad bi koju našla,došlo joj da zaplače. Ali da malu ne preplaši, uvijek bi zadržalasuze. Ferida se teško privikavala na život u vili. Nije joj bilo dra-go veliko društvo. Rodbinsku djecu nije trpjela; uvijek je od njihbježala. Nekoliko dana po dolasku Ferida jedne noći zadade silnu bri-gu svojoj baki. Stara hanuma joj bijaše namjestila u svojoj sobi malikrevet. Svaku noć bi po nekoliko puta ustajala da popravi pokrivačna Feridi, koja bijaše naučena spavati napola gola pod vedrimnebom. Te noći, kad je pred zoru opet ustala, nađe Feridin krevetposve prazan. Starici je bilo da poludi. Za nekoliko časaka svi suukućani bili na nogama. Sluge su sa svijećama išle iz sobe u sobutražeći je; čitavu vilu pretražiše. Čak su se i na tavan penjali, otvo-rili su i bunar i spuštali fenjer unutra, ali Feride nigdje. Odjednom starici pade na um Husein. On će jedini znatinjezinu narav. Husein je spavao na kraju bašče u zapuštenoj vrtlar-skoj sobi pa nije ni čuo uzbunu u vili. Stara hanuma pohiti onamosa svijećom u ruci i, upravo kad je stigla pred vrata, utrnu joj se 14

GRMUŠAsvijeća. Ona polagano pokuca na vrata. Nitko ne odgovori. Osluh-nu malo, ali se iznutra nije ništa čulo osim Huseinova hrkanja.Hanuma polako otvori vrata i uđe. U pomrčini opazi uz Huseinanešto bijelo. Zapali šibicu, kadli Ferida zagrlila Huseina i zavuklamu se u njedra pa slatko spava. Za nekoliko dana morao se Husein vratiti. Stara hanuma od-mah je znala da će biti teško rastaviti Feridu od njega. Strepjela ješto će biti. Htjela je da Husein pokuša dobiti nekoliko mjeseci do-pusta, ali nije išlo. Kada se primaknuo Huseinov odlazak, i njegaobuze neka čudna tuga. Nije se više grlio i igrao s Feridom. Čučećina zemlji, uzeo bi je među koljena i, pokrivši dječjom haljinicomobraze, plakao ponekad kao dijete. Dan rastanka bijaše vrlo tužan. Ferida je samo trčala s jednogmjesta na drugo. Dizala je ruke na molitvu, kako je naučila odarapskih prosjaka, i jednako molila baku da i ona ide. Po Huseinovu odlasku Ferida prestade nekoliko dana i jesti ipiti. Da bi se zabavila, zovnuše nekoliko djece iz susjedstva i rodbi-ne, ali ih Ferida nikako nije trpjela. Gonila ih je od sebe kamenjemi štapom. Samo joj bijaše mila papiga. Brzo ju je naučila nekolikoarapskih riječi, pa joj je to silno godilo. Petnaest dana iza Huseinova odlaska stiže Feridi od njegadar — kutija datula. Da joj je tko dao čitav svijet, ne bi se tolikoobradovala. Od radosti ih je sve za jedan dan pojela. Ali se košti-cama zabavljala nekoliko tjedana. Jedan je dio pomiješala s plavimstaklenim zrncima pa ih nanizala na konac i načinila sebi ogrlicukoju je veoma cijenila. Ostatak je posijala u vrtu, pa je mjesece imjesece išla svako jutro s malim vrčem da ih zalije i čeka kad ćeniknuti. Ova mala divlja, nestašna djevojčica izišla je svojoj baki navrhglave. Nitko od ukućana nije mogao s njome izići nakraj. Od ranajutra do mrkle noći nije bilo trenutka kad se nije čula njezina gala-ma, smijeh, strka. Ako se kadgod ne bi čula, svi su ukućani biliodmah u brizi jer ako ne galami, onda ili reže štogod, ili pili noguod stolice, ili se gdjegod skrhala, ili je pobjegla od kuće. 15

Reşat Nuri Güntekin Jednoga dana se popela navrh čempresa da od daščica i krpanačini pticama gnijezdo. Drugi put se popela na dimnjak pa kroznjega bacala kamenje da prestraši kuharicu. Jednom opet kad suprazna kola čekala goste pred vratima, ona ugrabila zgodu pa sepopela na kola i potjerala konje. Umalo da nije nastradala. Jednomje pograbila korito da nosi na more pa da se u njemu vozi kao učamcu. Jedan rođak govorio je za Feridine ruke: »Nisu to prsti, negorešetke na prozoru svetaca.« Naime, ovi mali prsti nisu nikad bilibez rane ili traga od udarca; uvijek su bili zamotani komadimazavoja, kao da je uvijek na njima bila kna2. Od rodbinske djece trpjela je samo Kjamurana, sina tetkeBesime. Kjamuran je bio od nje stariji pet-šest godina, vrlo blagećudi. S plavom kuštravom kosom i bijelim nježnim licem više jebio nalik na kakvu djevojčicu, pa je umio ugoditi Feridinim hiro-vima. Stoga Ferida nije njega gonila od sebe kao ostalu djecu; čakga je malo i voljela. Uza sve to jednom se rasrdila i na Kjamuranapa ga kamenom snažno udarila u nogu i ozlijedila mu prst. NaKjamuranovo vrištanje ona je kao majmun pobjegla navrh nekogdrveta. Ni korenje, ni ruganje, ni obećanje da će joj biti oproštenonije pomoglo da siđe. Narediše vrtlaru da se za njom popne i da jeskine. Ali što joj se vrtlar više primicao, ona je dalje bježala uvrhdrveta. Vrtlar je vidio, ako bude dalje išao, onda će doći na posvetanke grane, odakle će lako pasti. Morao se vratiti. Dok se nijesasvim smrklo, nije htjela sići. Ferida je ostala kod bake do devete godine. Ona je bila stariciu posljednjim danima života ugodna zabava i utjeha. Kad je starahanuma umrla, Nizamudin-beg se slučajno našao u Carigradu.Bijaše premješten iz Tripolisa u Makedoniju da goni komite. Tuje priliku uhvatio da svrati u Carigrad i da odvede svoju kćer. Onje zbog puničine smrti bio u velikoj neprilici. Nije Feridu mogaouzeti sa sobom da je vodi po planinama. Tetka ju je, doduše, htjelauzeti k sebi, ali je to časniku bilo nekako teško. Ali je bilo i drugih2 Crvena boja kojom se boje nokti 16

GRMUŠArazloga da na to ne pristane. Kada mu je punica ostala udovica,nije se mogla uzdržavati. Imetak koji joj je ostao iza paše propadaoje u rukama nevaljalih upravitelja i nepouzdanih mjenjača. Vilase morala prodati za dugove. Feridi nije ništa ostalo iza bake. Ta-ko bi dijete u tetkinoj kući bilo na teret. Nizamudin-beg je dugorazmišljao. Dogovarao se sa znancima u Carigradu. Najzad odlu-či predati dijete u internat Notre Dame de Cieux na Pangaltiji.Treba strpljenja kaluđerica da bi se podnijela nestašnost ove divljedjevojčice. Ali ni »sestre« nisu mogle Feridi ništa. Kada ju je neka uči-teljica jednom vidjela kako u školskom vrtu preskakuje s drvetana drvo, pripomenu: »Ovo nije dijete; ovo je ptica grmuša!«Otada prozvaše Feridu Grmušom ne samo u školi već i kod kuće.Njoj je ovo ime bilo i drago, a išlo joj je i u račun. Kada bi je zakakvu pogrešku pozvali na odgovornost, ona bi slegnula rameni-ma i odgovorila: »Pa što ćete? Što se drugo može očekivati odGrmuše?« Ferida je ljetne praznike provodila kod tetke koja je osim Kja-murana imala i jednu kćer, godinu dana mlađu od njega. I Nedž-mija je bila kao i brat joj mirna i blage ćudi. Za praznika, kada bidošla Ferida, u vili bi nastala oluja koja je trajala do kraja ljeta. Kada bi sva zažarena od sunca, poderane suknje, prašnjavaušla u vilu, tetka bi je uvijek savjetovala. Pokazala bi joj Kjamuranakoji je mirno čitao u naslonjaču: »Gledaj«, rekla bi, »Kjamuranakako mirno sjedi i čita, a on je još muško.« I u svojoj dvadesetojgodini Kjamuran je bio više nalik na djevojku nego na mladića.Kada bi Ferida čula kako vele za dvadesetogodišnjeg Kjamurana— koji je bio mekan, mršava tijela, bijele puti koja se vidjela krozotvoren ovratnik od košulje, nježna tijela i svijetlozelenih očiju,kao u kakve gospođice — da je muško, prasnula bi u smijeh. »Kja-muran-beg muško?! Bolje bi bilo da ga zovemo Kjamuran-hanuma.A ja sam morala biti muško!« Jednoga dana raspravljaše Kjamuran s nekim rođakinjama oženskoj toaleti. Opazi kako se Ferida iz jednoga kuta podsmjehuje. 17

Reşat Nuri Güntekin — Čemu se smiješ, Ferida? — upitao ju je. — Nešto mi smiješno pade na um. — Što? — Neću ti reći. — Hajde, ne skanjuj se! Zar može u tebi nešto ostati? Kakogod bude, kazat ćeš. — Malo je smiješno, ali svejedno. Kad si ti govorio o tkanina-ma, o krojačicama, pomislih: Bog se zabunio kad je tebe stvarao.Ti si morao biti žensko. Ali morao bi biti mlađi, recimo ovako kaoja, trinaest-četrnaest godina. A ja sam trebala biti muško, ovako utvojim godinama. Svi se zagledaše u nju. — E, a onda? Ferida se malo zasrami, ali odgovori: — Pa što bi bilo onda? Ja bih te za se uzela. Svi se značajno osmjehnuše. Tetka joj se našali: — Pa svejedno, Ferida. Neka on ostane muško, a ti djevojka.I tako se možete uzeti. Ferida se odjednom uozbilji. — Jest — odvrati uzdignuvši obrve — i to je moguće, ali eto,ja o tome nisam mislila. Ah, ah, baš sam se osramotila što sam ovorekla. To nije šala, tetka. Za mjesec-dva bit će mi četrnaest godina.Kako može djevojka mojih godina ovako što govoriti? Ferida je u ono vrijeme bila u četrnaestoj godini, živa, zdrava,vesela, stupila je istom u proljeće života. Bila je omalena, debeljuš-kasta, ali ipak lijepa tijela. Kosa joj kao gavran crna, oči svijetlosive.Za boju koja je svijetlila na njezinu licu kao svježina proljeća govo-rili su: »Perkal-čit3… Niti će izbijeljeti niti ostarjeti.« Ali se Ferida nije sama sebi sviđala. »Što ću ovakva kao lop-ta? Kad me Bog stvorio ženskom, što me ovako unesrećio? Dasam barem povisoka, tankovita, da mi je plava kosa, oči zelene…«3 Čit — obično platno za ženske haljine, štampano, koje se drugdje zove i basma ili cic 18

GRMUŠA Kad bi se pogledala u ogledalu, uskliknula bi: »Ah, kakosam ružna, kao da mi je lice četkom obojeno. Kakva je ovo boja?Izgledam kao kakva lutka. Pogledaj mi ove obrve, usta… — pravanakaza.« Onda bi se onako očajna sama sebi narugala isplazivšijezik.IV.Ferida je najviše voljela proljetne praznike o Uskrsu. Kada bi uto vrijeme došla tetki da provede praznike od dva tjedna, bilo bivrijeme trešanja. U velikom vrtu iza vile bijaše nekoliko stabalakoja bi se u to vrijeme rumenjela od ploda. Feridi su trešnje bilevrlo drage. Tih petnaest dana ona bi kao vrabac proživjela goto-vo o samim trešnjama. Dok ne bi obrala i posljednje plodove snajviših grana, ne bi se vratila u školu. Jedan dan poslije podnebijaše se popela navrh stabla i jela trešnje. Zabavljala se time što bivlažne koštice stiskala među prstima pa ih tako bacala. Jedna takvakoštica pogodi u fes nekog starijeg gospodina koji je tuda prolazio. Ferida se pokuša sakriti među lišće, ali, vidjevši starog gospo-dina kako se preplašeno ogledava naokolo, ne mogaše se suzdržatia da se ne nasmije. Kad stari gospodin opazi već odraslu djevojčicukako je uzjahala na jednu granu kao na konja, rasrdi se: — Sramota je to, gospođice. To ne pristoji jednoj gospođiciu vašim godinama… Ferida kao dijete od pet godina stavi ruku na prsa pa će posveslobodno: — Oprostite mi, gospodine. Zapravo, to je bila samo malanezgoda ili, ako ćete točnije, nepažnja. Starac se odmah smekša i osmjehnu. — A zar ne znate da takva nepažnja može odrasloj gospođicištetiti? — Zašto, gospodine? — upita Ferida pogledavši ga nevino.Što ju je više beg gledao, sve se više smijao: 19

Reşat Nuri Güntekin — Pa ja bih se sada, iza ovoga, ustručavao zaprositi vas zasvoga sina. Grmuša iskrivi usnice: — E, toga se ja nimalo ne bojim jer da i nije bilo ovoga, nebiste vi to nikada učinili. — A otkuda vi to znate? — Jer ja imam i većih pogrešaka nego što su penjanje na sta-blo i bacanje koštica. Prvo, nisam bogata. Kako sam čula, nitkoneće ni glave okrenuti za djevojkom koja nije bogata. Onda, nisamni lijepa. Po mom mišljenju, to je još veća mana nego siromaštvo… Ove su riječi veoma razveselile staroga bega. — Ah, gospođice, zar ste vi ružni? Ferida reče tiho: — Molim vas, gospodine, ne šalite se sa mnom! Zar ja sebene poznajem? Zar je lijepa djevojka ovakva kakva sam ja? Gdje mije visok stas, vitak struk, plava kosa, plave oči…? Dok se Ferida, naslonjena na jedan stup, ovako tužila na svojudes kako nije lijepa, starac se zagrcnuo od smijeha. Kao stari vra-golan, onako od svega srca, upita je umiljato: — A kako vam je ime, gospođice? — Grmuša, gospodine. — Kakvo je to ime? — Da, zbilja… oprostite. Tako me zovu u školi, a pravo mi jeime Ferida. I ime mi je kao i ja jednostavno, nezgrapno, hladno.Nije li? — Ah, gospođice Ferida, i ime vam je lijepo, i narav vaša, pa,ako Bog da, i sreća će vam biti takva. Da ja mogu svome sinu naćitakvu djevojku kao što ste vi… — Onda ćete mi dopustiti da i vašem sinu naberem trešanja. — Svakako, svakako. Ja pristajem, ako hoćete, da lupežu i očiizvadite. — Ali dopustite da najprije vama dadnem trešanja. Tren-dvaću vas zadržati na suncu, ali nema štete. 20

GRMUŠA Kao vjeverica dohvati se grana. — Ako Boga… — usklikne starac — pucaju grane. Past ćete,gospođice Ferida. Dosta je, dosta… — vikao je zabrinuto. Ferida je i grane vukla, i lišće trgala i trešnje brala, a u isto sevrijeme i sa starcem razgovarala. — Svejedno, gospodine, ne smeta to ništa. Koliko sam putadosada pala! Na podbratku imam i sada trag od rane, i upravo tomi nadopunjuje ljepotu! Naravno, odatle ne možete vidjeti… A sadje dosta. Metnut ću ih u maramicu pa ću vam baciti dolje. Izvadi iz pregače maramicu i u nju zaveza trešnje pa ih bacistarcu. — Za maramicu se ne brinite. Posve je čista. — Hvala, gospođice. Lako je bilo odozgo baciti maramicu, akako ću vam je ja odozdo vratiti gore. — Ako vam se sviđa, eto vam je na poklon. — Kako to? — Posve lako… Ali je još i nešto drugo posrijedi. Ja se za tridana opet vraćam u licej. Kod nas u školi ima jedan običaj kadse vratimo s praznika. Učenice se razdijele u male skupine od potri-četiri. U vrtu se sakriju u kakve zakutke, a u razredu u zadnjeklupe, pa pričaju o svojim ljubavnim doživljajima za vrijeme ferija.Tu vam se odmah iznose razne stvari kao uspomene: pramenovikose, komadići pisama, rupci, slike, uvelo i osušeno cvijeće i štovam ja znam kakvi sve razni predmeti bez vrijednosti. Koliko senjih tu ljubi, ne bi im čovjek ni imena mogao zapamtiti. Svaka imapo tri-četiri zaljubljenika među susjedima, rodbinom i znancima…Tu su vam uzdisaji, pa bogme i suze. A kakvih ima priča i zgoda…Zaista, gospodine, sve su vam ovakve, i one za koje ne biste nikadani pomislili, koje držite najnevinijima. Ima neka Klementina zakoju vam se čini da će se onesvijestiti kada se navečer moli svetojMariji… — Mi je zovemo Hazreti Merjema. — Marija, Merjema… da, tako je… Dakle, pritisne na lice 21

Reşat Nuri GüntekinMerjeminu sliku. Ja ne znam što Hazreti Merjema tada misli, alito vam je prava zmija. Mene vi pitajte! Ljubi se s ljudima velikihbrkova. Svaki bi joj mogao biti otac. Zašto čovjek ljubi? Da zabavisrce. Zar ne? Ona, naprotiv, voli plakati, patiti. Ja to sve onakopotajno doznam. Inače, gospodine, moje prijateljice ne bi meninikakve tajne otkrile. Imam vam ja jednu manu: u meni ne moženišta ostati. Jeste li mi povjerili kakvu tajnu, ja sve to moram kaza-ti. Koliko god se trudim šutjeti, ne mogu izdržati. Rekla sam vam,beže, što god je Bog dao ljepota, sve su se u meni sabrale. Ukratko,i najsiromašnija moja prijateljica ima makar po dva zaljubljenika,a ja nemam nijednoga. Neka to ostane među nama, ali ja se poči-njem toga sramiti. Vi ćete mi dakle učiniti veliku dobrotu. — Kakvu dobrotu, gospođice Ferida? — Da vam rastumačim, gospodine. Kada se ja ovaj put vratimu licej, i ja ću kao i one početi uzdisati, zamišljeno gledati predase, povlačiti se u zakutna mjesta. Prijateljice će me početi odmahoblijetati: »Grmuša, tebi je nešto. Da se nisi i ti zaljubila?« Ja ćuodlučno nijekati. One mi neće vjerovati pa će mi i dalje govoriti:»Ne može biti. Tebi nešto jest.« Ja ću im onda reći: »Nije miništa, već sam sa zida jednom plavom gospodinu… Naravno, nećureći: bijele kose… Vi ste svakako, kad ste bili mladi, imali plavukosu. Eto vidite, sve je na ovome svijetu tako: Bog stvara muškarceplave, a djevojke ovako crnokose kao ja. Dakle, što ono rekoh. Da,jednom plavom, povisokom gospodinu, u maramici… Ferida se odjednom zamisli. — Da kažem: dala sam trešanja, ne valja jer se onome u kogaje netko zaljubljen ne daje jelo. Nije li tako? Morala bih reći:dala sam mu ruža. Ali ni to ne ide jer nije običaj da se ruže dajuu maramici. Kako bilo, ja ću već nešto složiti. Prijateljice će meodmah pitati: »Je li ti taj gospodin štogod rekao?« Ja ću im oho-lo odgovoriti: »Rekao mi je da sam vrlo lijepa.« Vidite, vi ćeteizbaviti jednu glupu i ružnu curu za koju nitko i ne haje. A sada,sretan put, da vas više ne zadržavam na suncu. Starac se smijaše pa joj na rastanku reče u šali: 22

GRMUŠA — Gospođice Ferida, dajte i mome sinu trešanja dok ih nijenestalo. I mome sinu, živa bila! Bit će mi vrlo drago. Ferida reče sasvim ozbiljno: — Zasada vam, gospodine, ne mogu ništa reći. Sada imamnešto drugo na umu, pa ako se ne ostvari, onda o idućoj sezonitrešanja… Od Feridinih zabava bijaše također jedna da na svakoj das-ci, drvetu koje nađe izrezbari malim sadefli-nožićem figure lišća,cvijeća. Ta je njezina zabava prešla već u neku opsesiju, umjetnost.Izrezbarene su slike svaki dan bile ljepše, savršenije. Čim je završio razgovor sa starcem, Ferida sjede na jednu gra-nu, izvadi nožić i poče svoju rezbarsku zabavu. Odjednom začukorake na malom uskom putu među drvećem. Razmakne granui pozorno pogleda. Između drveća išli su njezin bratić Kjamurani gospođa Nerimana. Nerimana bijaše udovica iza nekog njihovadaljnjeg rođaka koji je lanjske godine umro. Otkako je obudovjela,često je dolazila u ovu vilu. Gospođi Nerimani je bilo oko dvadeseti pet godina, a bijaše razgovorljiva i zgodna žena. Svatko ju je uvili volio osim Feride. Grmuša nije nikako trpjela ovu ženu. »Ah,Bože«, rekla bi, »kako je samo brbljava! Nikad joj jezik ne miruje.Ne može se podnijeti.« Ferida je odskora opazila kako se Kjamu-ran sve više približava mladoj udovici i kako zabada oko u nju. Čim je Ferida spazila da dolaze, sakri se među granje i kaoiz kakve zasjede stade ih uhoditi. Oni nisu nikako mogli vidjetiGrmušu. Nerimana je išla polako, oborene glave, s jedva primjet-nim osmijehom na usnama. U ruci je nosila tanak štapić kojim jepomalo udarala po grmlju. Jedan korak za njom išao je Kjamurankao da miriše njenu kosu. Primaknuo joj se do lica i nešto šapće.Kada bi se Kjamuranove usnice previše primaknule Nerimaninuzatiljku, ona bi se lagano stresla i, smješkajući se, odmaknula glavu.Tako su išli do jedne omorike koja je nasuprot trešnji stajala posveizdvojeno. Pod omorikom bijaše jedna trošna drvena klupa. Mladažena skupi ogrtač i spusti se na kraj klupe. Kjamuranu pokaza mje-sto pokraj sebe, ali ovom zaluđeniku svoje vrste nije se nikako dalo 23

Reşat Nuri Güntekinsjesti. Odupro se o naslon klupe i nagnuo nad mladu gospođu pajoj, sve više zagrijan, nešto govori. Ferida nije mogla razaznati njegovih riječi. Samo je čula kakonjezin bratić posve intimno doziva: »Nerimana… dušice… anđelemoj«, dok se u vili ustručava i ime joj spomenuti, već je zove samo»gospođo«. Nerimana ga je još jednako onako zaneseno slušala, nepre-kidno se smješkajući. Svojim štapićem je nešto crtala po pijesku.Ferida se malo sagnu da vidi te crtarije. Nerimana je napisala čitavred francuski: »Ne, ne, ne.« Kjamuran zašutje. Uzrujano je gledao oko sebe da vidi nemali koga u vrtu. Zatim podiže ruke i htjede ih spustiti na Nerima-nina ramena, ali se ne usudi. Činio se kao plivač na morskoj plažikoji se ne usuđuje s trampolina skočiti u vodu. Nerimana nije dizala pogled sa zemlje, ali je ipak mogla vidje-ti što radi Kjamuran, i kao da je očekivala njegov poljubac. Kadaje na svojoj kosi osjetila njegov vrući dah, okrenu glavu i upita ganešto beznačajno. Pitanje je, doduše, bilo beznačajno, ali je pogledmnogo značio. Kjamuran je odjednom zagrli, ona učini pokret kaoda će se izmaknuti, ali joj glava najednom pade na Kjamuranovegrudi. Kjamuran je poče ljubiti u kosu, gladeći je po licu. Najednomse prosu s drveta na njih čitava kiša trešanja. Dok ih je Feridagledala, nabrala je nečujno i polako šaku trešanja i spremala se zaovaj trenutak koji je očekivala. Kad Nerimana spazi Grmušu na drvetu, kriknu prigušeno,pokri lice rukama i brže-bolje pobježe prema vili. Kjamuran se posve smete. U prvi tren pomisli da i on pobje-gne za Nerimanom. Ali neće proći ni pet časaka, Ferida će sverazglasiti i osramotiti i njega i Nerimanu. Trebao je bilo što učinitida se Grmuša ušutka. Bojazan je u Kjamuranu zatomila sram. Pri-makne se drvetu pokušavajući da bude miran: — Ferida, dijete moje, siđi dolje! Moram porazgovarati stobom. 24

GRMUŠA Ferida se glasno nasmija. — Idi i kaži gospođi Nerimani što imaš, a onda dođi k meni… — Ferida, pa ono što si vidjela obična je šala. Nisi valjda mi-slila da je to nešto ozbiljno? — Svakako, svakako — odvrati Ferida pakosno. — Lijepe limi šale! — Ali svatko ne zna da je to šala. Ako saznaju, mogli bi zlomisliti o meni, a osobito o gospođi Nerimani koja kao ozbiljnažena zaslužuje svako poštovanje. Zar ne? Nisi ti više dijete. Možešto shvatiti! — Bojiš se valjda da ću ja reći. — Ne vjerujem da bi ti nešto tako loše učinila. Ali eto opet… Ferida će opet isto onako pakosno: — Nastojat ću da ne kažem nikome. Ali — nastavi pokazuju-ći svoj mali crveni jezik — ovome izdajici nije vjerovati. Ja mogučvrsto odlučiti da neću reći, ali on neće šutjeti. Naprimjer, kadbudemo večeras svi za večerom, ako mi se izmakne iz usta, uh,kako bi to bilo ružno… Kjamurana je dolje pod drvetom oblio trostruki znoj. — Draga moja Feridice, siđi dolje da s tobom ovdje porazgo-varam. Vidjet ćeš što ću ti reći. — Ne, Kjamuran-beže. Vaša službenica ima ovdje još maloposla. Kjamuran pokuša svoju uzbuđenost prikriti šalom pa joj reče: — Tako mi Boga, eto mene gore za tobom na drvo, pa ću tesilom spustiti. Ferida se glasno nasmija: — E, to ti baš sad ne dolikuje. Kako bi bilo smiješno da sekao mačka penje na drvo ljubavnik koji je maloprije udvarao i pje-sme pjevao svome idealu. Pa da se još, povrh toga, skotrljaš dolje. Kjamuran je pogleda zapanjeno. Grmuša se s njim počela za-bavljati, ali ne onako naivno kao brbljava učenica, već upravo kaoodrasla djevojka, onako podrugljivo. 25

Reşat Nuri Güntekin — Ah, ti vragolanko — nasmija se Kjamuran — sad ćeš vidjeti. I poče se penjati uz drvo. Kad Ferida vidje kako nevještopuže, nasmija se: — Uh, uh… previše se trudite… Ne mučite se, gospodine…! — Samo da dođem do tebe, pa ćeš vidjeti, Ferida. — Vi znate — nastavljaše ona rugajući mu se — ja vas poštu-jem. Neću mučiti vašu nježnu dušu… Vi znate kako sam vasjednom prije deset, koliko li godina nehotice udarila kamenomu nogu. Vaš plač mi i sad zvoni u ušima. Da vas, ne daj Bože,i danas štogod tako zadesi, što bismo radili. Bilo bi čudno kadbiste vi, s dugom kosom i već oblikovanih brkova, počeli pla-kati. Kako bi bilo smiješno kad bi počeo plakati ljubavnik kojije maloprije pjevao pjesme jednoj gospođi. Kad na to pomisli,čovjek se već počne smijati. Dok je Ferida govorila, grohotom se smijala. Lice joj je svepocrvenjelo. Kjamuran se, kao i svi drugi, bio navikao na njezindjetinjasti smijeh koji bi je hvatao s vremena na vrijeme. Ali ovosadašnje smijanje nije bilo kao ono svagdašnje, djetinjasto. Kjamu-ran još jednom zastade i pogleda Feridu. Ona je bila već mladadjevojka. Kada je u nje nastala ta promjena, to mladić nije mogaorazumjeti. Gledao ju je zapanjeno, čak s nekim malim uzbuđe-njem, kao kakvo lijepo lice s kojim se prvi put susreo. Ferida je još više spustila glas, ali je u njemu bilo još više sar-kazma: — Zar se vama pristoji da tjerate jadne grmuše po najvišimgranama kad, eto, možete uhvatiti tako lijepih ptica dolje međucvijećem, ispod omorika? A napokon, ni ova jadna Grmuša nijetako strašno zgriješila… Ferida je tako govorila, a u isto vrijeme, kako joj se Kjamuranodozdo primicao, penjala se polagano naviše berući usput pokojutrešnju. Kjamuran je, penjući se, prošao malu opasnost. Malo mu seokliznu noga i, da se nije uhvatio za grane, mogao je pasti. Feridaopet prasnu u smijeh: 26

GRMUŠA — Dosta je, Kjamuran-beže! Vidite li da to nije posao za vas? Kjamuran ne odgovori, već se i dalje penjao. Previše osjetlji-vim ljudima samosvijest katkada bude izvor neizmjerne snage. Sadaje i Feridin položaj postajao sve opasniji. Pokuša vješto manevrirati,pa skoči na jednu granu da se niz nju spusti na tlo. Ali je granabila previše tanka, pa se nije usudila. Sada je došao red na Kjamurana da se on smije: — Vidiš, Ferida, najzad si mi dospjela u šake. Grmuša pogleda dolje, ali se nije usuđivala skočiti. Ondasmisli da svoj poraz na drugi način prikrije. Slegne ramenima istisne usnice: — Velika li uspjeha! Ne mučite se dalje! Ja ću se za jednugranu spustiti naniže. Eto me k vama. Što ću? Ne mogu dopustitida vi padnete, pa da me gospođa Nerimana kune. Tako sjedoše na jednu granu jedno do drugoga. Kjamuran se nije usuđivao izravno joj pogledati u oči, već jojodvrati gledajući preda se: — Vidiš, Ferida, da si onome što se dogodilo gospođi Neri-mani poklonila i previše pažnje; a ja sam ti maloprije rekao da jeto bila obična šala… Kjamuran nije mogao dovršiti, već zamuca, a Ferida neočeki-vano mirno i ozbiljno produži: — Kjamurane, našalila sam se malo da te razdražim, ali vidimda ti je srce nemirno. Budi uvjeren, sakrit ću tvoju tajnu! — Kako ćeš me u to uvjeriti? — Svojim godinama. Ušla sam u petnaestu. Iako je netko grmu-ša, ipak štošta razumije kada zađe u petnaestu godinu života. Zar ne,Kjamurane? Kako bih ja o onome mogla govoriti pred drugima? — Ne… ali to je bila šala… — Eh, da je bila šala, i tako i tako… Ali upravo jer sam uvje-rena da nije šala, već da je vrlo ozbiljno, eto, stoga ću sve sakriti… — Ali, uvjeravam te, mala moja Feridice, to je bez važnosti,jedna… 27

Reşat Nuri Güntekin — Ne dulji! — presiječe ga Ferida. — Rekoh ti maloprije, menije petnaesta… Zar se može djevojci u tim godinama podvaliti daje ono bila šala? Kjamuran nije vjerovao svojim ušima već je zapanjeno gledaoFeridu. Po svojim malim rukama koje su se igrale s kožnim poja-som na crnoj školskoj suknji, po kovrčavim pramenovima kosekoji su joj pali do očiju, Ferida je bila još dijete. Ali kad je govo-rila, na licu, u očima joj se odražavala zagonetna mlada djevojačkaduša. Kjamuranu se činilo kao da je danas prvi put vidi. — Ferida — reče s nekim uzbuđenjem, ali smješkajući se — zarto nije čudno, ja sam dosada držao da su tvoje oči žućkastosive. Asad vidim da u njima ima nešto i zeleno… Čim je ovo izgovorio, odmah se i pokajao. Grmuša će sadaprasnuti u smijeh da će se grane tresti i danomice će mu ove riječinaticati na nos. Ali se Ferida nije smijala. Kao da očima prati uvisini kakvu pticu, gledala je gore. — Možda — reče — nisi toliko gledao. To je stoga… Mladić pomisli u sebi: »Što li je Ferida ovime htjela reći?«pa je uzbuđeno upita: — Ferida, zašto si tako govorila? Grmuša ustade s grane i, pokušavajući da siđe, odvrati rav-nodušno: — Ništa… prazne riječi. Opazivši kako je Kjamuran pozorno promatra, slegne rame-nima i po svome običaju skupi usnice. — E — reče u šali — kad bi u svakoj Grmušinoj riječi biloznačenja… — Ferida, da još malo posjedimo… — Zašto? Tko zna na kakvim je patnjama gospođa Nerima-na? Zašto je ne odeš smiriti? Idi, dragi! Reci joj da se ne trebanimalo bojati Grmuše. Neka joj se srce smiri! 28