Priča o ljubavi i tmini

Od istog autora:Kako izlijeËiti fanatika -2-

Amos OzPriËa o ljubavi i tmini prevela s hebrejskog Andrea Weiss Sadeh Fraktura -3-

Naslov izvornika A Tale of Love and Darkness∂ Amos Oz 2002∂ za hrvatsko izdanje Fraktura 2009.∂ za prijevod Andrea Weiss Sadeh i Fraktura 2009.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije sereproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenjanakladnika.ISBN 978-953-266-070-8CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne isveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 705739 -4-

1Rodio sam se i odrastao u malenu stanu u prizemlju niskihstropova od tridesetak Ëetvornih metara. Moji su rodite-lji spavali na kauËu na razvlaËenje, koji bi im svake veËe-ri ispunio sobu od zida do zida kad bi se rastvorio. Nakonjutarnjeg buenja sklopili bi taj kauË gurnuvši dio u du-binu, sklonili posteljinu u mrak donje ladice, okrenulimadrac, zatvorili, zagladili, preko svega prostrli svijetlo-sivi prekrivaË, rasuli nekoliko jastuËiÊa s orijentalnim ve-zom, uklonili svaki trag svoga noÊašnjeg spavanja. Takoim je soba služila i kao spavaonica i kao radna soba i kaoknjižnica i kao blagovaonica i kao soba za goste. Preko puta te sobe bio je moj sobiËak, zelenkast, sdebelim, trbušastim ormarom za odjeÊu koji je ispunjavaopola prostora. Hodnik, mraËan i nizak, pomalo vijugav,sliËan tunelu zatvorskih bjegunaca, spajao je kuhinjicu isanitarni Ëvor s dvije male sobe. Slaba žarulja zarobljenau željeznom kavezu prolijevala je i za dana na taj hodnikmutno polusvjetlo. Bio je samo jedan prozor u sobi mojihroditelja i jedan prozor u mojoj sobi, oba su, osiguranaželjeznim kapcima, kroz žmirkanje kapaka grËevito gle-dala prema sjeveru, no vidio se samo prašni Ëempres iograda od neobraena kamena. Kroz prozorËiÊ s rešetka-ma virile su naša kuhinja i kupaonica u malo zatvorskodvorište opasano visokim zidovima i poploËeno betonom,dvorište u kojem je u nedostatku sunca venuo i umiraoblijedi geranij zasaen u hravoj limenci od maslina. Nadaskama prozorËiÊa kod nas su uvijek stajale staklenke, -5-

i u njima ukiseljeni krastavci, kao i tvrdoglavi kaktusukopan u zemlju napukle vaze koja je obavljala dužnostlonca za cvijeÊe. Bio je to zapravo suterenski stan, prizemlje zgrade bi-lo je uklesano u padinu planine. Ta je planina bila našsusjed iza zida ∑ težak, zatvoren i bezglasan susjed, vre-mešna i melankoliËna planina s navikama starog neženjekoji uvijek održava potpunu tišinu, tako pristojna planina,zimska, koja nikad ne pomiËe namještaj, ne prima goste,ne buËi i ne smeta, no kroz naše zajedniËke zidove uvijeksu prodirali, kao lak i uporan miris plijesni, hladnoÊa,mrak, tišina i vlaga našeg turobnog susjeda. Zbog toga je kod nas tijekom cijelog ljeta pomalo bilazima. Gosti su govorili ∑ kod vas je tako ugodno u danevruÊega istoËnog vjetra, tako hladovito i svježe, baš pro-hladno, no kako se snalazite zimi? Što, zidovi vam nenavlaËe vlagu? Nije li ovdje zimi malËice depresivno?Kod nas su knjige ispunile cijelu kuÊu ∑ moj je otac znaoËitati šesnaest ili sedamnaest jezika, a govoriti jedanaest(sve s ruskim naglaskom). Moja je majka govorila Ëetiriili pet jezika i Ëitala sedam ili osam. Meusobno su govo-rili ruski i poljski kad nisu htjeli da ih razumijem (veÊinuvremena nisu htjeli da ih razumijem). Kad je jednom maj-ka pogriješila i u mojoj prisutnosti izgovorila psovku nahebrejskome umjesto na stranom jeziku, otac ju je preko-rio na bijesnome ruskom: “Što s toboj?! Vidiš maljËikrjadom s nami!” Zbog kulturnih obzira uglavnom su Ëi-tali knjige na njemaËkome i engleskome, iako su noÊuzacijelo sanjali snove na jidišu. No mene su nauËili samohebrejski, možda su se bojali da Êe me znanje jezikâ izlo-žiti iskušenjima prekrasne i fatalne Europe. Na vrijednosnoj ljestvici mojih roditelja, što je neštobilo više zapadnjaËki, bilo je i kulturnije ∑ Tolstoj i Do- -6-

stojevski bili su bliski njihovim ruskim dušama, no ipakmi se Ëini da im se NjemaËka, usprkos Hitleru, Ëinilakulturnijom od Rusije i Poljske, a Francuska više od Nje-maËke. Engleska je u njihovim oËima bila više od Fran-cuske. Što se tiËe Amerike, tu nisu bili baš sigurni ∑ tamosu naime pucali na Indijance, pljaËkali poštanske vlakove,zgrtali zlato i otimali djevojke. Za njih je Europa bila zabranjena obeÊana zemlja,Ëaroban prostor zvonikâ i trgova poploËenih Ëetvrtastimkamenjem iz davnina, uliËnih tramvaja i mostova i crkve-nih tornjeva, prekrasnih zaselaka, ljekovitih izvora, šuma,snjegova i pašnjaka. RijeËi “koliba”, “pašnjak”, “gušËarica” mamile su mei budile osjeÊaje cijelog mog djetinjstva. U njima je bioËulan miris pravoga svijeta, spokojnoga, dalekog od praš-nih plehnatih krovova, ledina s metalnim otpadom i tr-njem, i sprženih padina Jeruzalema koji se guši podusijanim bremenom ljeta. Bilo je dovoljno da šapnem “pa-šnjak” ∑ i veÊ bih Ëuo dolazak krava sa zvoncima okovrata i bujicu potoka. Zatvorenih oËiju gledao bih boso-nogu gušËaricu koja mi je bila do bola seksi još prije nošto sam išta znao.Za nekoliko godina doznao sam da je Jeruzalem pod bri-tanskom vlašÊu, dvadesetih, tridesetih i Ëetrdesetih godina,bio Ëudesan grad kulture ∑ u njemu su prebivali velikitrgovci, glazbenici, znanstvenici i književnici: Martin Bu-ber i Geršom Šolem i Agnon i još mnogi istaknuti istraži-vaËi i umjetnici. Katkad, dok bismo prolazili Ulicom BenJehuda ili Avenijom Ben Maimon, otac bi mi šapnuo:“Vidi, tamo prolazi bjelosvjetski znanstvenik.” Nisamznao što time želi reÊi. Mislio sam da bjelosvjetski imaveze s bolesnim nogama, jer je to Ëesto bio starac koji jenesigurna koraka pipkajuÊi štapom tražio put odjeven iusred ljeta u teško vuneno odijelo. -7-

Jeruzalem za kojim su Ëeznuli moji roditelji prostiraose dalje od naše kuÊe, on je bio u Ëetvrti Rehavia, uronjenu zelenilo i zvuke glasovira, u tri ili Ëetiri kavane s pozla-Êenim viseÊim lusterima u ulicama Jafo i Ben Jehuda, i udvorani YMCA, i u hotelu Kralj David, tamo bi zalaziliŽidovi i Arapi kulturnih prohtjeva skupa s obrazovanimi uglaenim Britancima, tamo su lebdjele snene dame iz-duženih vratova u plesnim haljinama, oslanjajuÊi se naruku gospode u tamnim odijelima, tamo su se sastajaliEnglezi široka duha s kulturnim Židovima i uËenim Ara-pima, tamo su se održavali recitali, plesovi, književne ve-Ëeri, Ëajanke i profinjeni umjetniËki razgovori. I moždabaš takav Jeruzalem, s viseÊim lusterima i Ëajankama,nije bio ništa drugo doli snatrenje stanovnikâ Kerem Avra-hama, knjižniËarâ, uËiteljâ, Ëinovnikâ i zaljubljenikâ uknjige. U svakom sluËaju, on nije bio kod nas. Naša Ëetvrt,Kerem Avraham, pripadala je »ehovu. Za nekoliko godina, kada sam Ëitao »ehova (u hebrej-skom prijevodu), bio sam posve siguran da je on jedan odnas. Ujak Vanja, eto, stanuje baš iznad nas, doktor Samo-ilenko naginjao se i opipavao me svojim širokim snažnimrukama kad sam bolovao od angine ili difterije, Lajevskisa svojom vjeËnom migrenom bio je majËin drugi bratiÊ,a Trigurina smo odlazili slušati u vrijeme šabatnje jutarnjemolitve u dvorani Beit Ha Am. Zapravo, kod nas je bilo ruskih duša svih vrsta, biloje mnogo tolstojevaca. Neki od njih Ëak su izgledali kaoTolstoj. Kad sam se susreo s Tolstojevim likom na smeojfotografiji na poleini knjige, bio sam siguran da sam gakod nas vidio veÊ mnogo puta, kako se mota po UliciMalahi ili u prilazu Ulice Ovadia nepokrivene glave, sijedebrade razbarušene vjetrom, pun veliËajna strahopoštova-nja kao otac Abraham, sijevajuÊih oËiju, u ruci mu granakojom se služi kao potpornjem, seljaËka košulja spušta se -8-

povrh širokih hlaËa, stegnuta grubim remenom na njego-vim bokovima. Svi tolstojevci naše Ëetvrti (moji su ih roditelji nazivali“TolstoišËikima”) bili su vatreni vegetarijanci, popravljaËisvijeta, moralni propovjednici, prožeti dubokim osjeÊaji-ma prema prirodi, ljubitelji ËovjeËnosti, zaljubljenici usvako živo biÊe po sebi, gorljivi pacifisti i utjelovljenježelje za jednostavnim i Ëistim težaËkim životom na selu,na poljima i u vrtovima. No nije im baš bogzna kakouspijevao ni uzgoj skromnih lonËanica, možda su ih napa-jali sve dok biljke nisu umrle. Možda su ih zaboravljalizalijevati. Ili je to možda bila krivnja neprijateljske britan-ske vlasti, koja je obiËavala dodavati klor u našu vodu. Poneki tolstojevci izašli su ravno iz romanâ Dostojev-skog ∑ ispaÊeni, rjeËiti, potiskuju nagone, žarki idealisti.No baš svi oni, i tolstojevci i dostojevskijevci, u ËetvrtiKerem Avraham zapravo su radili kod »ehova. Cijeli se svijet kod nas obiËno nazivao “Ëitavsvijet”,no imao je i dodatne atribute. Prosvijetljeni. Izvanjski.Slobodni. DvoliËni. Ja sam ga bio upoznao gotovo jedinopreko zbirke poštanskih maraka ∑ Danzig. »eška i Mo-ravska. Bosna i Hercegovina. Ubangi-Sari. Trinidad i To-bago. Kenija-Uganda-Tanganjika. »itavsvijet bio je dalek,privlaËan, Ëudesan, ali strašno opasan i nama neprijatelj-ski. Židove ne vole jer su pametni, oštroumni i natpro-sjeËni, no isto tako galamdžije i agresivci. Ne vole našesteËevine ovdje u zemlji izraelskoj zato što su nam jalniËak i na komadiÊak ove moËvarne, kamenite i pustinjskezemlje. Tamo, u svijetu, svi su zidovi bili prekriveni paro-lama ispunjenima mržnjom: “»ifuti, marš u Palestinu”, ieto, otišli smo u Palestinu i sada se Ëitav svijet digao i viËena nas: “»ifuti, marš iz Palestine”. Nije samo Ëitavsvijet bio dalek, nego i sam Izrael ∑tamo, iza planina, stasala je nova rasa Židova junaka, -9-

preplanula rasa, moÊna, tiha i djelotvorna, nimalo sliËnaŽidovu iz dijaspore, nimalo sliËna stanovnicima KeremAvrahama. Momci i djevojke, pioniri, Ëvrsti, preplanuli,tihi, koji su uspijevali od tamne noÊi uËiniti prijatelja;koji su Ëak i u muško-ženskim i žensko-muškim pitanjimaveÊ probili svaku zabranu. NiËega se nisu sramili. DjedAleksandar jednom je rekao: “Oni vjeruju da Êe u budu-Ênosti to biti tako jednostavno, da Êe momak jednostavnomoÊi priÊi djevojci i zatražiti od nje onu stvar, a moždaËak djevojke neÊe ni Ëekati da on zatraži, možda Êe i samedjevojke tražiti od momaka, kao što zatražiš da ti natoËeËašu vode.” Kratkovidni ujak Becalel rekao je s uljudnimbijesom: “Ali zar to nije boljševiËki princip u najjasnijemsvjetlu, uništiti na taj naËin svu tajnu i mistiku?! Odbaci-ti svaki osjeÊaj samo tako?! Samo tako pretvoriti našeispunjene živote u Ëašu mlake vode?!” Ujak Nehamijaodjednom je iz svoga kuta riknuo dva retka poezije kojaje zazvuËala kao urlik oËajne životinje: “Ah, put mi seËini tako daleko, staza se grana i bježi, ah, mama, ja sekreÊem, no ti si tako daleko, Ëak mi je i mjesec bliži!...”A strina Cipora, na ruskome: “No, dosta sada. Jeste svipoludjeli? Pa dijete vas sluša!” I tako su prešli na ruski.Ti su pioniri bili izvan našega obzorja, u Galileji, u Šaro-nu, u dolinama. Kršni momci vruÊa srca, no tihi i zami-šljeni, i djevojke stasitih tijela, otvorenih srca, suzdržane,kao da veÊ sve znaju i sve razumiju, poznaju i tebe i svetvoje nelagode, a ipak se prema tebi odnose sa simpatijom,ozbiljnošÊu i uvažavanjem, ne kao prema djetetu, veÊ kaoprema Ëovjeku koji je kao i svi drugi ljudi, samo maloniži rastom. Te pionirke i pioniri izgledali su mi snažni, zamišljeni,Ëuvali su tajnu, znali su pjevati pjesme oduševljenja i Ëe-žnje, u krugu, otvorena srca, kao i šaljive pjesme i bestidnepjesme požude, bili su sposobni za olujnu bujicu plesova - 10 -

do tjelesne ogoljelosti, sposobni za osamljenost i dubokarazmišljanja, za život na polju i u šatorima, za bilo kojiteški posao, za “uvijek spremni na zapovijed”, “tvoji dru-govi stvorili su ti mir plugovima, danas ga stvaraju izasvojih pu-ša-ka!”, “tamo kamo nas pošalju ∑ tamo ÊemootiÊi”, u stanju zajahati divlje konje ili široke traktoregusjeniËare, znali su arapski, poznavali špilje i kameneusjeke, i pištolje i ruËne bombe, i usto su Ëitali poeziju ifilozofiju, željni znanja, pokazivali su osjeÊaje, katkad bimeusobno razgovarali jako stišanih glasova u šatoru uzasvijeÊu, u sitnim noÊnim satima, o smislu života i izboruizmeu ljubavi i dužnosti te nacionalne potrebe i prav-de. Katkad bih s prijateljima odlazio u tvorniËko dvorišteTnuve, promatrati ih kako pristižu iz smjera mraËnih pla-nina u kamionu prepunom poljoprivrednih proizvoda, “ugruboj odjeÊi, s teškim cokulama”, i motao bih se okonjih da udahnem miris žetve, opijem se mirisima daljina.Tamo, kod njih, dogaaju se uistinu velike stvari, tamose gradi ova zemlja i popravlja svijet, niËe novo društvo,stavljaju svoj peËat na krajobraz i steËevine iz davnina,tamo krËe polja i sade vinograde, tamo sastavljaju novupoeziju, tamo jašu naoružani na leima konjâ i vatromodgovaraju na vatru arapskih pobunjenika, tamo uzima-ju Ëovjeka kao šaku bijedne prašine i pretvaraju ga u rat-niËki narod. Potajno sam sanjao da Êe jednoga dana i mene uzeti ksebi. Da i mene pretvore u ratniËki narod. Da se i mojživot pretvori u novu poeziju, život koji je Ëist, ispravani jednostavan kao Ëaša hladne vode u danu vruÊega pu-stinjskog vjetra.Iza mraËnih gora bio je i ondašnji grad Tel Aviv, mjestopuno nemira iz kojega su nam stizale novine, glasovi okazalištu i operi i baletu i kabareu i modernoj umjetnosti, - 11 -

o strankama, jeka žestokih prepirki, kao i djeliÊi iskriv-ljenih traËeva. Tamo u Tel Avivu bili su veliki sportaši. Itamo je bilo more, i cijelo je more vrvjelo preplanulimŽidovima koji znaju plivati. A tko je znao plivati u Jeru-zalemu? Tko je uopÊe ikad Ëuo da Židovi plivaju? To subili neki posve drugi geni. Mutacija. “I Ëudom se rodileptir iz crva.” Postojala je neka skrivena, posebna Ëarolija u samojrijeËi “Telaviv”, u mašti mi se odmah pojavljivala slikastasita mlaca, u plavoj udarniËkoj potkošulji, preplanulai širokih ramena, pjesnik-udarnik-revolucionar, mladiÊsazdan bez grijeha, “društvenjak”, kako su ga zvali, ko-vrËav, nosi nemarno-kicoški kaËket, puši cigarete Ma-tossian i stanovnik je svijeta. Svakoga dana teško radipoploËujuÊi ili žbukajuÊi, naveËer svira violinu, noÊu ple-še s djevojkama ili im pjeva milozvuËne pjesme meudinama pod punim mjesecom, a pred jutro iz tajnog skro-višta vadi pištolj ili Stan* i kradomice izlazi braniti poljai domove. Kako je daleko bio Tel Aviv! Tijekom Ëitava djetinjstvabio sam u Tel Avivu najviše pet ili šest puta, otišli bismoproslaviti blagdan s tetama, sestrama moje majke. Nesamo da je svjetlost u Tel Avivu tada bila potpuno dru-gaËija od jeruzalemske svjetlosti, kao što je drugaËija idanas, nego su Ëak i zakoni gravitacije bili potpuno dru-gaËiji. U Tel Avivu su hodali drugaËije ∑ skakuÊuÊi i leb-deÊi, kao Neil Armstrong na Mjesecu. Kod nas u Jeruzalemu uvijek su pomalo hodali kao nasprovodu, ili kao kad se zakasni na koncert, najprije vr-hom cipele oprezno ispitaš teren. Nakon toga, kad veÊpoložiš stopalo, ne žuriš se pomaknuti ga, nakon dvijetisuÊe godina imamo otisak stopala u Jeruzalemu, pa ne-* Marka oružja. (op. prev.) - 12 -

Êemo ga valjda sada tako brzo prepustiti. Ako podignemonogu, smjesta Êe doÊi netko drugi i uzeti nam naš koma-diÊak zemlje, sirotinjsku ovcu. S druge strane, ako si veÊpodigao nogu, nemoj se žuriti da je ponovo spustiš, jertko zna kakvo leglo otrovnica tamo šuška, ljuti dušmani,grm s urotnicima. Nismo li u ove dvije tisuÊe godina krv-lju platili svoju brzopletost, opetovano upadajuÊi u nevo-lje i neprijateljske ruke zato što smo spustili nogu, a daprethodno nismo provjerili tlo. Tako se otprilike hodalou Jeruzalemu. Ali zato u Tel Avivu! »itav je grad bio ska-kavac! Ljudi su hrlili i zgrade su hrlile i ulice i trgovi imorski vjetar i pijesak i polja, pa Ëak i oblaci na nebu. Jednom smo došli u Tel Aviv na Laila seder*, i ujutrosam se probudio dok su još svi drugi spavali, obukao se,izišao iz kuÊe i pošao se igrati na neki maleni trg na kojemje bila jedna ili dvije klupe, ljuljaËka, pješËanik, tri-Ëetirimlada stabla na kojima su veÊ pjevale ptice. Za nekolikomjeseci, u vrijeme Roš hašane, opet smo se odvezli u TelAviv, i eto, trg više nije bio tamo. Preselili su ga, s malenimstablima i ljuljaËkom i klupom i pticama i pješËanikom,na drugi kraj ulice. Zapanjio sam se, nije mi bilo jasnokako Ben Gurion i ovlaštene ustanove dopuštaju da seuËini takva stvar. Pa kako? Tko to odjednom doe i po-makne trg? Zar Êe sutra tako pomaknuti Maslinsku goru,Davidovu kulu? Premjestiti Zid plaËa? Kod nas su o Tel Avivu govorili sa zavišÊu i svisoka, sdivljenjem, i pomalo s tajnovitošÊu, kao da je Tel Avivskriveni i vitalni projekt židovskoga naroda, projekt okojem je bolje ne govoriti previše i priljubiti uši uza ZidplaËa, jer mrzitelji i neprijateljski agenti vire odasvud. Tel Aviv ∑ more, svjetlost, modrina, pijesak, skele, Oel-Šem, kiosci na avenijama, bijeli hebrejski grad, jednostav-* SveËana veËera kojom poËinje Pasha. (op. prev.) - 13 -

nih linija, niËe iz polja i pješËanih dina. Ne samo mjestoza koje kupiš kartu i odvezeš se Egedovim autobusomnego jedan Ëitav drugi kontinent.Dugi niz godina imali smo ustaljeni dogovor da se Ëujemotelefonom s obitelji u Tel Avivu. Jednom u tri-Ëetiri mje-seca telefonirali bismo im, jer kao ni oni, ni mi nismoimali telefon. Najprije bismo poslali pismo teti Haji i tet-ku Zviju i u njemu napisali da Êemo devetnaestoga ovogamjeseca, u srijedu, jer srijedom Zvi veÊ u tri završava sposlom u Kupat Holimu*, u pet telefonirati iz svoje unjihovu ljekarnu. Pismo bismo bili poslali dugo prije toga,i onda bismo Ëekali odgovor. U povratnom bi nam pismuteta Haja i tetak Zvi potvrdili da im srijeda, devetnaestiovoga mjeseca, svakako odgovara i da Êe nas, naravno,Ëekati u ljekarni malo prije pet sati, i da se ne brinemoako to bude i nakon pet, jer oni, u svakom sluËaju, neÊepobjeÊi. Ne sjeÊam se jesmo li oblaËili bolju odjeÊu u Ëast od-laska do ljekarne, u Ëast telefonskog poziva u Tel Aviv, none bi me Ëudilo da jesmo. To je bio sveËan Ëin. VeÊ u ne-djelju moj bi otac rekao mojoj majci: “Fania, sjeÊaš se daovaj tjedan razgovaramo s Tel Avivom?” U ponedjeljakbi moja majka rekla: “Arie, prekosutra nemoj doÊi kasno,da ne bi bilo komplikacija.” A u utorak bi oboje reklomeni: “Amos, nemoj nam sluËajno spremiti neko iznena-enje, Ëuješ li, da nam se nisi sluËajno razbolio, Ëuješ li,da se sluËajno ne prehladiš ili ne padneš do sutra poslije-podne.” VeËer prije rekli bi mi: “Idi ranije spavati, dasutra imaš snage za telefonski razgovor, ne želim da imtamo zvuËiš kao da nisi ništa jeo.” Tako su oni gradili uzbuenje. Stanovali smo u Ulici* Ured za zdravstveno osiguranje. (op. prev.) - 14 -

Amos, pet minuta lagana hoda udaljeni od ljekarne uUlici Cfania, no otac bi veÊ u tri sata rekao: “Nemoj sadaništa poËinjati, da ne bi poslije bila u gužvi.” “Za mene se ne trebaš brinuti, ali ti, s tim svojim knji-gama, nemoj sluËajno skroz smetnuti s uma.” “Ja? Da zaboravim? Pa ja sam taj koji gleda na satsvakih pet minuta. A i Amos Êe me podsjetiti.” Eto, tek mi je pet ili šest godina, a veÊ na mene stav-ljaju povijesnu odgovornost. RuËni sat nisam imao, i ni-sam ga ni mogao imati, pa sam stoga svaki Ëas jurio ukuhinju da vidim što kaže zidni, i kao odbrojavaË svemir-ske letjelice objavljivao bih. Još dvadeset pet minuta, jošdvadeset, još petnaest, još deset i pol minuta ∑ i kada bihbio rekao još deset i pol minuta, svi bismo ustali, dobrozakljuËali kuÊu i sve troje krenuli bismo na put, gore dotrgovine kuÊnih potrepština gospodina Ostera, desno uUlicu Zaharia, koja se penje u Ulicu Malahi, desno u Uli-cu Cfania, i nakon ulaska u ljekarnu smjesta bismo rekli:“Lijep pozdrav, gospodine Haineman, kako ste? Došlismo telefonirati.” On je, naravno, znao da Êemo u srijedu doÊi telefoni-rati roacima u Tel Aviv, i takoer je znao da Zvi radi uKupat Holimu, i da Haja ima ozbiljnu poziciju u savjeto-valištu za radnice, i da Êe Jigal biti sportaš kad naraste, ida su oni dobri prijatelji Golde Meirson i Miše Kolodnija,kojeg ovdje zovu Moše Kol, no usprkos svemu podsjetilibismo ga: “Došli smo nazvati roake u Tel Aviv.” Gospodin Haineman rekao bi: “Da. Svakako. Molimvas, sjednite” i ispriËao nam svoj uobiËajeni telefonski vic:∑ jednom na cionistiËkom kongresu u Zürichu, iz pokraj-nje sobe izbila je strahovita dernjava. Berl Loker upitaoje Hercfelda što to ima biti, a Hercfeld mu je uzvratio dato drug RubaËov upravo razgovara s Ben Gurionom uJeruzalemu. Razgovara s Jeruzalemom, zapanjio se BerlLoker, pa zašto se onda ne posluži telefonom? - 15 -

Tata bi rekao: “Sada Êu nazvati.” A mama: “Sad je jošprerano, Arie. Ima još nekoliko minuta.” A on bi rekao:“Da, ali dok dobijemo vezu” (onda još nije bilo direktnogpoziva). A mama: “Ali što Êe biti ako dobijemo vezu od-mah, isti Ëas, a oni još uvijek nisu tamo?” Tata bi odgovo-rio: “U tom Êemo sluËaju jednostavno pokušati ponovo.”A mama: “Ne, oni Êe se zabrinuti, mislit Êe da su naspropustili.” I dok su se oni prepirali, približavalo se pet sati. Tatabi podigao slušalicu, stojeÊi, a ne sjedeÊi, i rekao opera-terki: “Dobar vam dan, gospoo. Zovem Tel Aviv 648”(ili nešto sliËno. Onda smo još bili u troznamenkastomsvijetu). Katkad bi se dogodilo da operaterka kaže: “Mo-lim vas, priËekajte, gospodine, još par trenutaka, upravorazgovara upravitelj pošte.” Ili gospodin Siton. Ili gospo-din Našašibi. I malo bi nas uhvatila panika, jer što Êesada biti? Što Êe tamo misliti o nama? Doslovce sam mogao vidjeti tu jedinu žicu koja pove-zuje Jeruzalem s Tel Avivom i preko njega ∑ s Ëitavimsvijetom. Ta žica vijuga kroz divljinu, stjenovitu zemlju,izmeu planina i uzvisina, i mislio sam kako je to velikoËudo. I drhtao: “Što ako noÊu dou zle zvijeri i pojedužicu? Ili je presijeku zloËesti Arapi? Ili u nju ue kiša? Akoplane trnje? Tko Êe znati? Tamo vijuga ta tanašna žica,ranjiva, bez Ëuvara, prži se na suncu, tko Êe znati.” Pre-plavio bi me osjeÊaj zahvalnosti prema ljudima koji surastegnuli tu žicu, srËani, hitrih ruku, pa nije to tako jed-nostavno, rastegnuti žicu od Jeruzalema do Tel Aviva, iziskustva sam znao koliko im je bilo teško, jednom smoprovlaËili žicu od moje sobe do sobe Eliahua Fridmana,sve u svemu udaljenost od dvije kuÊe i dvorišta, obiËnažica, ali bio je to pravi podvig, na putu drveÊe, susjedi,spremište, ograda, stube, grmlje. Nakon što bi malo priËekao, tata bi procijenio kakosu upravitelj pošte ili gospodin Našašibi završili razgovor, - 16 -

opet bi podigao slušalicu i rekao operaterki: “Oprostite,gospoo, Ëini mi se da sam prije molio da razgovaram sTel Avivom 648.” A ona bi rekla: “Zapisala sam to veÊ,gospodine. Molim vas, priËekajte.” (Ili: Molim vas, mal-ko strpljenja.) Tata bi rekao: “»ekam, gospoo, naravskida Ëekam, no Ëekaju i ljudi s druge strane.” Tako bi jojuljudno dao do znanja da smo mi kulturni ljudi, no da inaše suzdržavanje i ustruËavanje imaju granice. Istina dasmo mi dobro odgojeni ljudi, ali nismo ni naivci; nismostoka za klanje. Ta predodžba da se na Židovima svatkomože iživljavati i Ëiniti im sve što mu padne na um, ta jepredodžba zauvijek mrtva i nestala. A onda bi najednom zazvonio telefon tamo u ljekarni,i to je uvijek bio zvuk od kojeg bi poskoËilo srce, prošlitrnci niz lea, Ëaroban trenutak, i razgovor bi zvuËaootprilike ovako: “Halo, Zvi?” “Pri telefonu.” “Ovdje Arie. Iz Jeruzalema.” “Da, Arie, dobar dan, ovdje Zvi, kako ste?” “Kod nas je sve u redu. Govorimo s vama iz ljekar-ne.” “I mi isto. Što ima novo?” “Nema ništa novo. A kako je kod vas, Zvi? Što ti ka-žeš?” “Sve je u redu. Nema ništa posebno. Živi se.” “Ako nema ništa novo, to je dobro. Ni kod nas nemanovosti. OdliËno smo. A što je s vama?” “I mi isto.” “Lijepo. A sad Êe Fania razgovarati s vama.” I opet isto: “Kako ste? Što je novo?” A nakon toga:“Sad Êe vam i Amos reÊi par rijeËi.” I to je bio cijeli razgovor. Kako ste? Dobro. No, ondaÊemo uskoro opet razgovarati. Lijepo vas je Ëuti. I vas jelijepo Ëuti. Poslat Êemo pismo i ugovoriti vrijeme za slje-deÊi put. Razgovarat Êemo još. Da. Sigurno Êemo razgo- - 17 -

varati. Uskoro. Dovienja. I Ëuvajte se. Svako dobro. Ivama takoer.No to nije bila šala, o toj tankoj žici ovisio je život. Sadarazumijem da oni uistinu nisu bili sigurni hoÊe li stvarnoopet razgovarati ili ne, možda je ovo posljednji put, jertko zna što Êe biti, nešto Êe se zbiti, izbit Êe pogrom, krvo-proliÊe, diÊi Êe se Arapi i sve nas poklati, doÊi Êe rat, ve-like neprilike, pa nisu li Hitlerovi tenkovi umalo stigli donašeg praga s obje strane, iz Sjeverne Afrike i isto tako sKavkaza, tko Êe znati što nas još Ëeka. Taj prazni razgovoruopÊe nije bio prazan ∑ bio je samo štur. Ono što ti telefonski razgovori sada u meni bude jestkako im je bilo teško ∑ svima njima, ne samo mojim ro-diteljima ∑ izraziti osobne osjeÊaje. U izražavanju javnihosjeÊaja nisu imali nikakvih poteškoÊa ∑ bili su osjeÊajniljudi i znali su govoriti. Isto kao što su znali govoriti, bilisu u stanju nadmudrivati se tri-Ëetiri sata s neizmjernimžarom o Nietzscheu, Staljinu, Freudu, Žabotinskom, ulo-žiti u to Ëitava sebe, dosegnuti suze i patos, zapjevati pje-sme, o kolonijalizmu, antisemitizmu, pravdi, “pitanjuprava na zemlju”, “ženskim pravima”, “odnosu umjet-nosti prema životu”. No istog trena kad bi pokušali izra-ziti osobni osjeÊaj, uvijek bi izašlo nešto zgrËeno, šturo,možda Ëak ustrašeno, plod mnogih naraštaja potiskivanjai zabrana. Dvostrukih zabrana, s dva sustava koËnica,europsko-buržujske manire udvostruËile su snagu zaprekamale židovske varoši. Skoro sve je bilo “zabranjeno” ili“neprikladno” ili “nije lijepo”. Osim toga onda je postojao i velik nedostatak rijeËi.Hebrejski još uvijek nije bio posve prirodan jezik, svaka-ko ne jezik intime, bilo je teško znati što ti zapravo izlaziiz usta dok govoriš hebrejski. Nikada nisu mogli biti si-gurni da im nije izašlo nešto što izaziva podsmijeh, a odpodsmijeha su strahovali danju i noÊu. Hvatao ih je smrt- - 18 -

ni strah. »ak i ljudi poput mojih roditelja, koji su dobroznali hebrejski, nisu baš potpuno njime vladali. Govorilisu hebrejski nekako nelagodno precizno, Ëesto se pona-vljajuÊi, iznova oblikujuÊi ono što bi netom izrekli. Moždase tako osjeÊa kratkovidan vozaË koji u mraku polako ioprezno traži put po zamršenim uliËicama nepoznata gra-da, u vozilu koje ne poznaje. Jednom je majËina prijateljica Laila Bar Samcha došlau goste na šabat. Razgovaralo se i gošÊa je sve vrijemegovorila “hvata me monstruoznost”, jednom ili dvaputrekla je i “on se nalazi u monstrumskoj situaciji”, ja samprasnuo u smijeh, a oni nisu razumjeli što je tu smiješno,ili su razumjeli, ali su se pretvarali da nisu. Isto tako biloje kad su rekli da teta Klara uvijek sere Ëips, i kad je mojtata govorio o utrci kurca meu silama ili je izražavaobijesno protivljenje odluci zemalja NATO-a da krenu kur-Ëiti NjemaËku kako bi odvratila Staljina. Tata bi, sa svoje strane, uvijek namrštio lice kada bihupotrijebio rijeË “srediti”, posve nevinu rijeË, i nikad minije bilo jasno zašto ga ona srdi, on mi, naravno, nijeobjašnjavao, a nije bilo moguÊe pitati ga. Nakon mnogogodina doznao sam da je prije no što sam se rodio, tride-setih godina, “srediti” znaËilo napraviti ženi dijete, i nesamo to, nego napraviti joj dijete, a ne oženiti je. Katkadsu izrazom “sredio ju je”, izgleda, jednostavno željeli reÊi“spavao je s njom”: “Iste te noÊi u pakiraonici sredio juje dvaput, a ujutro se, bezobraznik, pravio da je uopÊe nepoznaje.” I tako, ako bih rekao da je “Uri sredio svojusestru”, tata bi iskrivio usta i malko namreškao korijennosa. Jasno da nikad nije objasnio ∑ pa kako bi to i bilomoguÊe? U intimnim trenucima nisu meusobno govorili nahebrejskome. A možda u najintimnijim trenucima uopÊei nisu govorili. Šutjeli su. Sve je ostajalo zasjenjeno stra-hom da Êe izgledati ili zvuËati smiješno. - 19 -

2Izgleda da su na vrhu ljestvice prestiža u ono vrijeme sta-jali pioniri. No pioniri su bili daleko od Jeruzalema, udolinama, u Galileji, u pustari na obali Mrtvog mora. Izdaljine smo se divili njihovu stasitu i zamišljenu liku kojise koËoperio izmeu traktorâ i iskrËenih brazda, na ogla-sima Keren Kajemeta koje su zvali plakatima. Jednu stepenicu ispod pionira nalazilo se organiziranonaselje, ËitaËi Davara u potkošuljama na ljetnim veran-dama, aktivisti sindikata Hagana i Kupat Holima, ljudi ukaki odjeÊi koji jedu salatu od jaja i kiselo mlijeko, pri-staše suzdržavanja, odgovornosti, solidna naËina života,samodoprinosa za izgradnju, domaÊih proizvoda, rad-niËkog staleža, stranaËke stege i odgorËenih maslina izTnuvinih staklenki, “modri odozdol i modri naviše, ovdjegradimo domovinu! Ovdje luku!” Preko puta tog organiziranog naselja, izvan ograde,stajali su otpadnici teroristi, kao i hasidi* iz Ëetvrti MeaShearim te komunisti “mrzitelji Ciona”, i još Ëitava go-mila intelektualaca, karijerista, egocentriËnih umjetnikakozmopolitsko-dekadentnog tipa, i skupa s njima bezob-zirni ekscentrici i individualisti i iskvareni nihilisti, i jeki-ji** koji se nisu uspjeli izlijeËiti od svog jekizma, i svakakvipoengleženi snobovi, i bogati pofrancuženi sefardi*** Ëije* Strogi vjerski pravac unutar ortodoksnog židovstva. (op. prev.)** Židovi njemaËkog podrijetla. (op. prev.)*** Židovi podrijetlom iz Azije ili Sjeverne Afrike. (op. prev.) - 20 -

su manire odavde izgledale previše konobarski, i Jemencii Gruzijci i Sjevernoafrikanci i Kurdi i Solunci, svi su onido jednoga naša braÊa, baš svi su ljudski potencijal kojiobeÊava, no što se može, u njih još moramo uložiti mno-go strpljenja i truda. Osim svih njih takoer je bilo prognanika i ilegalnihemigranata, preživjelih, ostataka izbjeglih, izbavljenih,prema kojima se u nas odnosilo samilosno i pomalo sgaenjem, prepušteni struji, onemoÊali, jad i bijeda, tkoim je kriv kad su uz silnu pamet ostali tamo sjediti i Ëe-kati Hitlera umjesto da su u pravi Ëas došli ovamo? Izašto su dopustili da ih povedu kao ovce na klanje umje-sto da su se organizirali i uzvratili ratni udarac? I nek veÊjednom za svagda prestanu ovdje govoriti na nesuvislomjidišu, i nek nam samo ne priËaju što su im sve tamo uËi-nili, jer to što su uËinili baš im i nije na Ëast, njima, a ninama. I opÊenito, mi smo ovdje licem okrenuti buduÊnosti,a ne prošlosti, i ako se prošlost veÊ mora spominjati, zarje mi nemamo dovoljno, i previše, raspjevane biblijske,hasmonejske*, i nema nikakva smisla poružniti je ovakvomdeprimirajuÊom prošlošÊu koja je Ëista nevolja do nevolje(i rijeË nevolja kod nas su uvijek izgovarali na jidišu, i totonom muËnine i sarkazma, tako da bi dijete moglo razu-mjeti da je ta rijeË na jidišu zapravo neka vrsta nevoljekoja pripada njima, a ne nama). Meu izbjeglicama iz-bavljenicima bio je na primjer gospodin Licht, kojeg sudjeca iz Ëetvrti zvala Milijun DjeËice. On je unajmio izbuu Ulici Malahi, u kojoj je noÊu spavao na madracu, adanju bi ga smotao i vodio mali obrt koji se zvao “kemij-sko ËišÊenje, valjak za glaËanje parom”. Kutovi njegovihusana uvijek su se vukli nadolje kao u prijeziru ili odvrat-* Od Hašmonaim ∑ slavno hebrejsko pleme koje je izvojevalo po-bjedu nad grËkom dominacijom. (op. prev.) - 21 -

nosti. Sjedio bi na vratima svoje Ëistionice ËekajuÊi mu-šterije, i ako bi ispred njega prošlo koje dijete iz našeËetvrti, uvijek bi pljunuo u stranu i procijedio kroza sti-snute usne: “Milijun djeËice su oni ubili! DjeËice kao štoste vi! Poklali ih!” I nije to izgovarao s tugom, veÊ s mr-žnjom, odvratnošÊu, kao da nas proklinje.Moji roditelji nisu imali odreeno mjesto na toj ljestviciizmeu pionirâ i nevoljnikâ. Jednom su se nogom nalazi-li u organiziranom naselju (bili su Ëlanovi Kupat Holimai davali priloge za podizanje naselja), a drugom nogom ∑u zraku. Mojem je ocu bila bliska ideologija osamljenika,no ipak su mu bile daleke i puška i bomba. Najviše što jeËinio bilo je da dobrovoljno pomaže ilegali svojim znanjemengleskoga i povremeno preuzme na sebe sastavljanje tek-stova za zabranjene plakate u kojima se vatreno biËevao“perfidni Albion”. Inteligencija iz Rehavije* izdaleka jeprivlaËila srca mojih roditelja, no pacifistiËki idealizamSaveza za mir, srcedrapateljno bratstvo Židova i Arapa,potpuno odustajanje od sna o hebrejskoj državi da biArapi s nama uspostavili odnose i smilovali nam se daovdje ostanemo živjeti kraj njihovih nogu, takvi su idealimojim roditeljima izgledali išËupani iz konteksta, uliziËki,mekušaËko-lobistiËki, kao da pripadaju mentalitetu ži-dovskoga geta. Moja majka, koja je studirala na Praškom sveuËilištui diplomirala na Jeruzalemskom, držala je privatne satoveuËenicima koji su se pripremali za ispite iz povijesti i knji-ževnosti. Tata je diplomirao književnost na SveuËilištu uVilniusu, a magistrirao na sveuËilištu na Har ha Cofimu**,* Elitna jeruzalemska Ëetvrt. (op. prev.)** Brdo u Jeruzalemu na kojem se nalazi Hebrejsko sveuËilište. (op.prev.) - 22 -

no nije imao šanse dobiti predavaËko mjesto na Hebrej-skom sveuËilištu u vrijeme kada je broj struËnjaka za knji-ževnost u Jeruzalemu uvelike nadmašivao broj studenata.A usto su mnogi od tih predavaËa imali istinske akademskenaslove, blistave diplome uglednih njemaËkih sveuËilišta,a ne površno poljsko-jeruzalemsko visoko obrazovanjemoga oca. Tako je on pronašao posao u Nacionalnoj knji-žnici smještenoj na Har ha Cofimu, a noÊu bi sjedio isastavljao knjigu o noveli u hebrejskoj književnosti i opÊojpovijesti književnosti. Moj je otac bio obrazovan knjiž-niËar, ljubazan, izravan, no isto tako ispunjen nelagodom,s kravatom, okruglim naoËalama, malkice izlizanim sa-koom, pred veÊima od sebe izvodio je mali naklon, skakaoje otvoriti vrata damama, Ëvrsto se držao svojih malobroj-nih prava, citirao bi uzbueno stihove na deset jezika,stalno se trudio biti vedar i zabavan, ponavljajuÊi uvijekiznova iste šale (koje je sam nazivao anegdotama ili po-šalicama). No veÊinom su mu te šale ispadale pomalonauËeno, ne živi humor, veÊ izraz pozitivnih namjera uvezi sa zadanom nam obavezom da se šalimo baš ondakad su vremena luda. Kada bi pred njega stao pionir u kaki odjeÊi, revoluci-onar, intelektualac koji se preobratio u udarnika, moj biotac upao u stanje neprilike i neugode. U inozemstvu, uVilniusu, Varšavi, bilo je potpuno jasno kako voditi raz-govor s proleterom. Svatko je znao gdje mu je mjesto, paje tako bio red da tom radniku de facto pokažeš kako sijako demokratiËan i uopÊe ga ne gledaš svisoka. Ali ovdje?U Jeruzalemu? Ovdje je sve bilo dvosmisleno; ne revolu-cionarno, ne kao kod komunista u Rusiji, veÊ dvosmisle-no, s jedne strane tata je pripadao srednjem sloju, i iakoje to bio niži srednji sloj, ipak je bio srednji sloj, bio jeobrazovan Ëovjek, pisac Ëlanaka i knjiga, skroman zapo-slenik Nacionalne knjižnice, a njegov sugovornik ∑ radnikna gradilištu u radnom odijelu umrljanom znojem i teškim - 23 -

cipelama. S druge strane, kažu da taj radnik ima diplomuiz kemije i takoer je pionir probuene svijesti, sol zemlje,jedan od heroja hebrejske revolucije, radnik koji radi ru-kama, dok se tata osjeÊao ∑ barem u dubini srca ∑ kaootueni intelektualac bez vizije i s dvije lijeve ruke, poma-lo dezerter, pomalo zabušant pred pravim proËeljem zgra-de ove domovine.Naši su susjedi veÊinom bili sitni Ëinovnici, blagajnici ubanci ili u kinu, uËitelji i privatni uËitelji, zubari. To nisubili pobožni ljudi, odlazili su u sinagogu samo za JomKipur* i katkad za Simhat Tora**, no ipak su palili svijeÊeza šabat da bi saËuvali miris židovstva, a možda i za sva-ku sigurnost, neka bude, za bilo koju nadolazeÊu nevolju.Svi su bili manje-više obrazovani, i s time im nije bilo bašugodno. Svatko od njih imao je vatrene stavove, o bri-tanskome mandatu, cionistiËkoj buduÊnosti, statusu rad-nika, kulturnom životu u Izraelu, podijeljenim mišljenjimaizmeu Marxa i Dühringa, romanima Knuta Hamsuna,“arapskom pitanju” i “ženskom pitanju”. Postojali suraznovrsni kružoci i propovjednici, koji su na primjerzagovarali da se skine hereza sa Spinoze ili da se izraelskimArapima objasni da oni uopÊe nisu Arapi, nego potomcistarih Hebreja, ili da se veÊ jednom za svagda ujednaËeKantova i Hegelova teorija s Tolstojevom teorijom i prak-tiËnim cionizmom, tako da se iz tog spoja ovdje u IzraelukonaËno može roditi Ëist život, zdrav i zaËudan, ili da seËešÊe pije kozje mlijeko, ili da se odavde protjeraju Engle-zi i umjesto toga sklopi savez s Amerikom i Staljinomistodobno, ili da se svakog jutra izvodi jednostavna tjelo-* Dan pomirenja, najveÊi židovski vjerski blagdan. (op. prev.)** Blagdan i slavlje židovskog naroda kojim Bogu zahvaljuje za Toru.(op. prev.) - 24 -

vježba koja može odagnati depresiju i podiÊi moral vjež-baËa. Ti susjedi, koji su se okupljali u našem dvorištu u su-botnje popodne kako bi ispili svoj ruski Ëaj, gotovo su svibili izbjeglice. Kad je trebalo promijeniti pregorjeli osigu-raË, ili gumicu na slavini, ili izbušiti malu rupu u zidu, svibi se razbježali u potrazi za Baruhom, jedinim u cijelomsusjedstvu koji je znao izvoditi ta Ëudesa i stoga su gazvali “Baruh zlatnih ruku”. Svi ostali znali su analizirati,sa zanesenim retoriËkim žarom, koliko je važno da sežidovski narod konaËno vrati zemljoradnji i zanatstvu. Unas ima, govorili su, i previše inteligencije, a nedostajeprostih i poštenih radnika. No u našemu susjedstvu, osimBaruha zlatnih ruku, gotovo i nije bilo prostih radnika.Nije bilo ni intelektualaca visokoga kalibra. Svi su Ëitalimnogo novina, i svi su voljeli govoriti. Neki su možda ibili naËitani o svemu, drugi su možda bili bistri, no veÊinaih je više-manje izgovarala ono što su pronašli u novinamai raznim pamfletima i manifestima i stranaËkim brošura-ma. Kao dijete mogao sam tek nejasno nagaati o velikojudaljenosti izmeu njihova oduševljenja boljim svijetomi naËina na koji bi gnjeËili rub šešira kad bi im ponudiliËaj, ili stida koji bi im zarumenio obraze kad bi se mojamama sagnula (tek malko) da im zasladi Ëaj, a njen bi seskromni dekolte još mrvicu produbio. Neugoda njihovihprstiju koji bi se pokušali uvuÊi u same sebe i prestatibiti prsti. Sve je to bilo u ozraËju »ehova ∑ kao i osjeÊaj nepri-padanja. Postoje mjesta na svijetu gdje se dogaa praviživot, daleko odavde, u Europi prije Hitlera, svake veËeritamo se pale mnoga svjetla, gospoda i dame sastaju se dabi ispili kavu sa šlagom u parketom obloženim dvorana-ma, spokojno sjede u raskošnim kavanama ispod pozla-Êenih lustera, odlaze držeÊi se pod ruku na operu ili balet,izbliza gledaju kako žive veliki umjetnici, strastvene lju- - 25 -

bavi, slomljena srca, slikareva ljubavnica koja se naglozaljubila u njegova najboljeg prijatelja skladatelja i u po-noÊ nepokrivene glave otišla stajati sama na kiši na sta-rome mostu Ëiji je odraz drhtao u rijeËnoj vodi.U našem se susjedstvu takve stvari nikada nisu dogaale.Takve su se stvari odigravale smo iza brda, na mjestimagdje ljudi žive bez polaganja raËuna. Na primjer u Ame-rici, tamo gdje kopaju i nalaze zlato, pljaËkaju poštanskevlakove, tjeraju krda stoke preko prostranih prerija, aonaj koji ubije najviše Indijanaca, na kraju dobije zgodnudjevojku. Takva je bila Amerika u kinu Edison, zgodnadjevojka bila je nagrada koju dodjeljuju onome tko naj-bolje puca. Što se Ëini s takvom nagradom? O tome nisamimao pojma. Da su nam u tim filmovima prikazivali Ame-riku u kojoj, potpuno suprotno, onaj koji upuca najvišedjevojaka, na kraju zauzvrat dobije zgodna Indijanca kaonagradu ∑ onda bih doista povjerovao da je tako i gotovo.Bilo kako bilo, tako je to u tom dalekom svijetu, u Ame-rici, i na drugim Ëudesnim mjestima iz mog albuma zamarke, u Parizu, Aleksandriji, Rotterdamu, Luganu, Bi-arritzu, Saint Moritzu, na mjestima gdje se uzvišeni ljudizaljubljuju, otmjeno idu u dvoboje, gube, odustaju, tuma-raju, u ponoÊ sjede na barskom stolcu uz šank i opijajuse po sumnjivim hotelskim barovima na bulevarima na-topljenima kišom, i žive svoj život bez polaganja raËu-na. U romanima Tolstoja i Dostojevskog, oko kojih su sesvi neprestano prepirali, junaci su takoer živjeli bez po-laganja raËuna i umirali od ljubavi. Ili bi umirali zbognekog uzvišenog ideala. Ili bi umrli od sušice i slomljenasrca. A oni preplanuli pioniri, listovi gore galilejske, i onisu živjeli bez polaganja raËuna. U našem susjedstvu nitkonije umro od sušice, ljubavnog razoËaranja ili zbog idea-la. Svi su živjeli polažuÊi raËune; ne samo moji roditelji. - 26 -

Svi. Kod nas je postojalo željezno pravilo da se ne kupujeništa iz uvoza, ništa iz inozemstva, sve dok postoji moguÊ-nost da se to nabavi iz domaÊe proizvodnje. No kad bismoišli u duÊan gospodina Ostera na uglu ulica Ovadia iAmos, ipak je trebalo odabrati izmeu sira iz kibuca,proizvedenog u Tnuvi, i arapskog sira. Je li arapski sirkoji je proizveden u obližnjem selu inozemni ili domaÊiproizvod? To je vrlo zamršeno. A arapski je sir bio i mr-vicu jeftiniji. No ako si kupio arapski sir, nisi li time po-malo iznevjerio cionizam ∑ je li tamo u kibucu ili mošavu*,u Izraelskoj nizini ili na galilejskim obroncima sjedila pi-onirka teška od umora i suzna oka pakirala ovaj hebrejskisir baš za nas ∑ pa kako bismo joj mogli okrenuti lea ikupiti ovaj tuinski sir? Ne bi li nam zadrhtala ruka? A sdruge strane, budemo li bojkotirali proizvode susjeda namArapa, vlastitim Êemo rukama produbiti i ovjekovjeËitimržnju izmeu dva naroda, pa i krv koja Êe se, ne dajBože, još proliti bit Êe nama na savjesti. Pa taj je skromniarapski seljak, prostodušan poljodjelac iskrena srca Ëijase duša još nije okaljala velegradskom neËisti, upravo jetaj arapski seljak tamnoputi brat onog prostog mužikaplemenite duše iz Tolstojevih priËa! Pa zar da tako okrut-no okrenemo lea njegovu seoskom siru? Zar Êemo mibiti oni koji Êe ga uzjogunjeni kazniti? Zbog Ëega? Zbogtoga što zloËinaËka Britanija i iskvareni efendije puntajutog sirotog arapskog seljaka protiv nas i našeg roda? A,ne. Ovaj Êemo put svakako kupiti arapski sir, koji je, meunama, ipak malo ukusniji od Tnuvina sira, a Ëak je i jef-tiniji. No ipak, s treÊe strane, tko Êe znati, možda kod njihi nije neka higijena? Tko zna kakve su te njihove mljeka-* Židovsko naselje u kojem je dopušteno privatno vlasništvo. (op.prev.) - 27 -

re? Što ako se utvrdi, i to prekasno, da njihov sir pomalovrvi bakterijama? Bakterije su bile jedna od naših najcrnjih noÊnih mora.Kao antisemitizam; prostim okom nikad se nije mogaovidjeti antisemit kao ni bakterija, no dobro si znao da teokružuju sa svih strana, vide te, a sami su nevidljivi. Za-pravo, nije potpuno toËno da kod nas nitko nikad nijevidio bakteriju. Ja sam je vidio. Gledao bih dugo, zadu-bljen i usredotoËena pogleda u komad starog sira, sve dokodjednom ne bih ugledao mnoštvo siÊušnih kretnji. Kaosila teže u Jeruzalemu, koja je tada bila mnogo snažnijano danas, tako su i bakterije tada bile mnogo veÊe i jaËe.Ja sam ih vidio. U duÊanu gospodina Ostera zapodjenula bi se blagaprepirka meu mušterijama, kupiti ili ne kupiti arapskisir? S jedne strane, prvo svoje gore list, stoga nam je ob-veza kupiti samo sir od Tnuve, no s druge strane, “Nekavam bude zakon ugostiti stranca”, pa stoga i priliËi po-vremeno kupiti sir arapskih nam susjeda, “Jer stranci stebili u zemlji egipatskoj.” I opÊenito, s kakvim bi se du-bokim prijezirom oglasio Tolstoj o Ëovjeku koji kupujeovakav, a ne onakav sir samo zbog razlike u vjeri, nacio-nalnosti ili rasi! A što je s univerzalnim vrijednostima?Humanizmom? Jedinstvom svih stvorenja pod kapomnebeskom? A opet, kakva uvreda cionizmu, kakvo me-kuštvo, kakvo sitnodušje, kupiti arapski sir zato što stojipar pruta manje umjesto sira pionirâ, koji ne štede svojukrv i meso i u trudu noktiju svojih vade kruh iz zemlje? Sramota! Sramota i stid! Ovako ili onako, sramota istid! »itav je život bio prepun takvih sramota i stidova.Postojala je na primjer ovakva dvojba: je li lijepo ili nijeposlati cvijeÊe za roendan? I ako jest, koje cvijeÊe? Gla-diole su veoma skupe, no one su kulturno cvijeÊe, pleme- - 28 -

nito cvijeÊe, cvijeÊe prepuno osjeÊaja, ne samo nekakavpoludivlji azijatski korov. Anemone i ciklame bilo je do-pušteno brati koliko nas volja, no anemone i ciklamenisu se smatrale cvijeÊem koje je lijepo poslati prilikomroendana ili izlaska knjige. Gladiole su imale neki pro-finjen miris pjevaËa tenora u operi, balova u dvorcima,kazališta, baleta, kulture, dubokih i istanËanih osjeÊaja. I tako kupujemo i šaljemo gladiole. Ne pitamo za ci-jenu. Pitanje je nije li sedam gladiola pomalo pretjerano?Je li pet ipak premalo? Možda šest? Ili ipak sedam? Nepitamo za cijenu. Obavijamo gladiole džunglom aspara-gusa i šaljemo šest. A opet, nije li to potpuno anakroniËanËin? Gladiole? Gdje se danas uopÊe šalju gladiole? »emuto uopÊe? Stoje Ëitavo bogatstvo, a za Ëetiri-pet dana iduravno u kantu za smeÊe. Pa što Êemo onda ipak darovati?Možda bombonijeru? Ma baš, bombonijeru! Bombonije-ra je još patetiËnija od gladiola. Zapravo, možda je naj-bolje donijeti jednostavno ubruse, ili mali set držaËa zaËaše, uvijenih, od srebrne žice sa zgodnim drškom, da semože poslužiti vreli Ëaj, skroman poklon koji je istodob-no lijep i iznimno praktiËan i ne ide u smeÊe, nego semože upotrebljavati godinama, i svaki put kad Êe se njimekoristiti možda nas se na trenutak i prisjete po neËemudobrom. - 29 -

3Posvuda su se mogli otkriti mali poslanici Europe, obeÊanezemlje. Na primjer zasuni, ti ËovjeËuljci koji drže otvore-ne škure cijeli dan, menšelah* od izrezbarenog metala, kadbismo htjeli zatvoriti škure, zavrtjeli bismo ih oko njiho-ve osi da vise naopako s glavom nadolje cijele noÊi. Kaošto su na kraju Drugoga svjetskog rata objesili Mussoli-nija i njegovu priležnicu, koja se zvala Klara Petacci. I toje bilo grozno, jezivo, ne to što su ih objesili, jer to susvakako i zaslužili, veÊ to što su ih objesili s glavamanadolje. Meni ih je pomalo bilo žao, premda je to bilozabranjeno, kako ti to pada na pamet, jesi li potpunopoludio? Totalno si skrenuo? Žaliti Mussolinija? Pa to jegotovo kao da žališ Hitlera! No ja sam obavio eksperi-ment, objesio sam sâm sebe za noge, s glavom nadolje, ocijev uza zid ∑ nakon dvije minute sva mi se krv izlila uglavu i osjeÊao sam da Êu se onesvijestiti. A Mussolini injegova priležnica nisu bili tako obješeni dvije minute,nego tri dana i tri noÊi, i još k tome nakon što su ih ubili!Smatrao sam da je to preokrutna kazna. »ak i za ubojice.»ak i za priležnice. Nisam imao ni najmanjeg pojma što je to priležnica.U Ëitavu Jeruzalemu tada nije bilo ni jedne jedine prilež-nice. Postojala je “prijateljica”, “životna družica”, posto-jala je “prijateljica u oba smisla rijeËi”, možda je tu i tamo* »ovjeËuljci. (op. prev.) - 30 -

bio poneki flert, s izrazitim oprezom govorili bi na primjerda »ernianski nešto muti s Lopatinovom prijateljicom, ija sam nagaao dok mi je srce snažno kucalo da je “mu-titi” neki tajnovit izraz, sudbinski, iza kojeg se nazirenešto slatko i prijeteÊe i sramotno. Ali priležnica?! To jebila posve biblijska stvar. Pojam s veliËinom. Nezamisliv.Možda takvih stvari ima u Tel Avivu, mislio sam, kod njihuvijek ima svega onoga Ëega kod nas nema i zabranjenoje.PoËeo sam Ëitati gotovo samostalno još dok sam bio ma-len. Što smo drugo i mogli Ëiniti? NoÊi su bile mnogodulje zato što se zemaljska kugla okretala mnogo sporije,zato što je sila teže u Jeruzalemu onda bila mnogo snaž-nija nego danas. Svjetlost lampe bila je žuta i bljedunjavai ta se svjetlost prekidala zbog brojnih nestanaka struje.Još dandanas miješaju mi se mirisi svijeÊe i Ëaave naftnelampe sa željom za Ëitanjem knjige. VeÊ od sedam satinaveËer bili smo zatvoreni u kuÊi zbog policijskog satakoji su Britanci provodili u Jeruzalemu. Pa kad i nije bilopolicijskog sata, tko je onih dana u Jeruzalemu uopÊeželio biti vani po mraku? Sve je bilo zatvoreno i prekrive-no, kamenite ulice bile su prazne i bez ljudi i svaka sjenakoja je prolazila tim putovima za sobom je povlaËila triili Ëetiri sjene sjena na pustu asfaltu. »ak i kad nije bilo prekida struje, uvijek smo bili podprigušenim svjetlom, jer mora se štedjeti. Moji roditeljimijenjali bi žarulju od 40 vati onom od 25, i to ne samozbog cijene nego uglavnom zbog toga što je jarko svjetlorasipniËko, a rasipništvo je nemoralna osobina. S namase u malenu stanu uvijek stiskala polovina napaÊenogËovjeËanstva, gladna djeca u Indiji zbog kojih morampojesti do kraja sve što mi stave na tanjur. Izbjeglice kojesu preživjele Hitlerovo zlodjelo, a Britanci su ih protjera-li u limene logore na Cipru. SiroËad koja još uvijek u - 31 -

prnjama luta po snijegom zametenim šumama Europe iRusije. Tata bi sjedio za svojim pisaÊim stolom do dvaujutro uz anemiËno svjetlo žarulje od dvadeset pet vati ikvario oËi jer mu nije bilo ugodno upotrijebiti jaËu žaru-lju, pa ne sjede li pioniri u galilejskim kibucima svake noÊiu šatoru sastavljajuÊi zbirku poezije ili filozofski traktatuz plamen svijeÊe koji drhti na vjetru, pa kako onda da tinemaš nikakva obzira? Sjediti kao Rothschild pod blje-štavim svjetlom žarulje od Ëetrdeset vati? I što Êe reÊisusjedi kad odjednom kod nas spaze svjetlo kao da jegala zabava? To su bili razlozi zbog kojih je radije kvariooËi nego bio rasipnik. Nismo bili jako siromašni, tata je bio knjižniËar u Na-cionalnoj knjižnici i zaraivao skromnu ali sigurnu plaÊu.Mama je povremeno davala privatne satove. Ja sam svako-ga petka za jedan šiling zalijevao vrt gospodina Kohenau Tel Arzi, Ëetvrtkom sam slagao prazne boce u sandukeiza duÊana gospodina Ostera i zaraivao još Ëetiri groša,a za dva groša po lekciji uËio sam sina gospoe FinsterËitati karte (no to je bilo na kredit i obitelj Finster nije mido dana današnjeg platila). Usprkos svim tim prihodima štedjeli smo uvijek i bezprestanka. Život u malom stanu odvijao se kao život upodmornici, što sam jednom vidio u kinu Edison, kadmoreplovci pri prelasku iz odjeljka u odjeljak za sobomzatvaraju svaku postojeÊu pregradu. Jednom bih rukompalio svjetlo u zahodu i drugom istodobno gasio svjetlou hodniku da ne bih bez veze trošio struju. Lanac na ko-tliÊu povlaËio sam milosrdno, jer je bilo zabranjeno po-trošiti svu vodu na piškenje. Postojale su druge potrebe(za koje kod nas uopÊe i nije bilo naziva), za koje je po-vremeno opravdano potrošiti Ëitav kotliÊ. Ali kad idešpiškiti? »itav slap? Dok pioniri u pustinji skupljaju voduod pranja zubi da bi njome zalili sadnice? Dok u progna-niËkim logorima na Cipru jedno vjedro mora dostajati - 32 -

cijeloj obitelji za tri dana? I tako sam izlazio iz zahoda,lijeva ruka gasi, desna usklaeno pali svjetlo u hodniku,jer holokaust je bio juËer, jer Židovi još uvijek trunu izme-u Karpata i Dolomita, u kampovima za prognanike i naderutnim izbjegliËkim laama, poderani i u dronjcima,mršavi kao kosturi, i zato što u drugim dijelovima svijetapostoji neimaština i patnja, kineski kuliji, siromašni beraËipamuka u Mississippiju, djeca u Africi, ribari na Siciliji,moramo štedjeti. I osim toga, tko uopÊe zna što se i kod nas još možeizroditi? Pa nevolje nisu prošle i gotovo je sigurno da jenajgore od svega još pred nama. Nacisti su možda veÊ iporaženi, no antisemitizam nastavlja divljati gotovo po-svuda. U Poljskoj su opet pogromi, u Rusiji proganjajuone koji govore hebrejski, a ovdje Britanci još nisu izrekliposljednju rijeË, i muftija govori o klanju Židova, i tkozna što nam još pripremaju zemlje na Zapadu, a ciniËansvijet podupire Arape zbog tržišta naftom i svojih intere-sa. NeÊe ovdje još biti lako.Samo je knjiga u nas bilo u izobilju, bezobzirno, od zidado zida, u hodniku i kuhinji i na ulazu i na prozorskimklupËicama i gdje veÊ ne. TisuÊe knjiga u svakom kutukuÊe. Postojao je osjeÊaj da ljudi dolaze i odlaze, raajuse i umiru, a knjige su besmrtne. Kad sam bio dijete, nadaosam se da Êu kad odrastem postati knjiga. Ne književnik,nego knjiga. Ljude se može pobiti kao mrave, pa ni knji-ževnike nije teško ubiti. Ali za knjigu, Ëak i ako je sustav-no unište, postoji šansa da se neki primjerak spasio i daÊe nastaviti živjeti na polici, živjeti nijemim životom nanekoj od zaboravljenih polica u nekoj zabaËenoj knjižni-ci, u Rejkjaviku, Valladolidu ili Vancouveru. Ako se dva-tri puta dogodilo da nije bilo dovoljnonovca da se kupe sve potrepštine za šabat, mama bi po-gledala tatu, a tata bi shvatio da je došlo vrijeme za žrtve- - 33 -

no janje, i otišao bi Ëovjeku za knjige. On je bio moralanËovjek i znao je da je kruh prije knjiga i da dobrobit dje-ce mora biti ispred svega. SjeÊam se njegovih pogrbljenihlea dok je prolazio kroz vrata, ispod ruke mu dvije-tridrage knjige, s tugom u srcu odlazio bi u duÊan gospodi-na Majera da tamo proda nekoliko dragocjenih uveza kaoda reže svoje živo meso. Tako su zacijelo izgledala leanašeg oca Abrahama dok je u zoru izlazio iz šatora s Iza-kom na ramenima, na putu prema brdu Morija. Mogao sam zamisliti njegovu patnju ∑ tata je imaoËulan odnos s knjigama. Volio ih je dirati, zadirati u njih,gladiti ih, mirisati. Knjige su ga uzbuivale, nije se mogaoobuzdati, ruka bi mu odmah poletjela, pa Ëak i kad su tobile knjige nepoznatih ljudi. I doista su ondašnje knjigebile mnogo seksepilnije od ovih današnjih, imalo se štoomirisati i pomilovati i dirati. Bilo je knjiga s pozlaÊenimnatpisima na mirisnim kožnatim koricama, pomalo hra-pavim, od dodira s njima naježila bi ti se koža, kao kadse okrzne nešto tajanstveno i nepoznato, nešto što se po-malo ježi i podrhtava pod dodirom tvojih prstiju. A po-stojale su i knjige koje bi bile u kartonu presvuËenomtkaninom, zalijepljene ljepilom Ëiji je miris bio neopisivoputen. Svaka je knjiga imala svoj tajni miris i svoj mamac.Katkad bi se korice od tkanine malo odvojile od kartona,zezale se, kao suknjica bezobraznica, i bilo je teško nezaviriti u tamni prostor izmeu tijela i odjeÊe te udisatimiris koji odatle dopire i izaziva vrtoglavicu. Tata se uglavnom vraÊao nakon sat-dva, bez knjiga,donoseÊi sa sobom smee papirnate vreÊice u kojima jebio kruh, jaja, sir, a katkad i mesna konzerva. A dogaalose i da se tata vrati sa žrtvovanja zaËuujuÊe sretan, saširokim osmijehom, bez svojih voljenih knjiga i bez hrane.Knjige je prodao, ali je umjesto njih kupio druge, jer je uantikvarijatu najednom otkrio takvo Ëudesno blago kakvose nalazi možda samo jednom u životu, i nije mogao obuz- - 34 -

dati svoje strasti. Majka bi mu oprostila, ja takoer, jerzapravo nikada i nisam poželio jesti ništa osim kukuruzai sladoleda. Mrzio sam kajgane i meso u konzervi. Zapra-vo je istina da sam katkad zavidio gladnoj djeci u Indijijer ih nitko nikad ne prisiljava da pojedu sve s tanjura.Kada mi je bilo otprilike šest godina, došao je moj velikidan. Tata je ispraznio malo mjesta u jednom ormaru sknjigama i dopustio mi da tamo prebacim svoje knjige.Da budem precizniji, dao mi je u naslijee tridesetak cen-timetara, što je Ëinilo otprilike Ëetvrtinu površine najnižepolice. Obgrlio sam sve svoje knjige koje su do tog danaležale na stolËiÊu kraj moga kreveta, oprezno ih odnio dotatina ormara s knjigama i posložio ih uspravnih hrbata,s leima okrenutima prema vanjskom svijetu, a licem pre-ma zidu. To je bio obred zrelosti, istinska inicijacija. »ovjekkojemu knjige stoje veÊ je muškarac, a ne djeËak. Ja samsada kao otac. Knjige mi veÊ stoje. Napravio sam kardinalnu pogrešku. Tata je otišao naposao, a ja sam bio slobodan da s površinom dodijeljenemi police Ëinim što mi se prohtije, no moje je poimanjekako Ëiniti stvari bilo potpuno djetinje. Tako se dogodiloda sam posložio svoje knjige prema veliËini, a baš su mione najveÊe veÊ bile ispod Ëasti ∑ s toËkama koje olakša-vaju Ëitanje, sa stihovima, crtežima, one iz kojih su miËitali kada sam bio beba. To sam uËinio zato što sam htiodo kraja ispuniti Ëitav prostor koji mi je bio dodijeljen napolici. Želio sam da moj knjiški kutak bude bogat i obilan,da se diËi svojom slikom i prilikom, baš kao tatin. Jošuvijek sam bio euforiËan kad se tata vratio s posla i baciopreneraženi pogled prema mojoj polici s knjigama te mezatim, u potpunoj tišini, prostrijelio dugim pogledom ko-ji nikad neÊu zaboraviti. Bio je to pogled pun prijezira,gorka razoËaranja koje se ne može izraziti rijeËima, pogled - 35 -

Ëista genetskog oËaja. Na kraju je procijedio stisnutihusana: “Reci mi, molim te, jesi li potpuno poludio? PoveliËini? Zar su knjige vojnici? Knjige su nekakva poËasnastraža? Je li to vatrogasna povorka?” I opet je umuknuo. S oËeve strane dopirala je duga istrašna tišina, tišina u stilu Gregora Samse, kao da samse u njegovim oËima pretvorio u kukca. I na mojoj stranibila je tišina krivnje, kao da sam oduvijek bio bijedan crvi to je tek sada došlo na vidjelo i sve je izgubljeno za vije-ke vjekova. Tišinu je prekinuo otac i tijekom dvadesetak minutaotkrio mi sve o životnim Ëinjenicama. Ništa nije skrivao.Uveo me je u najskriveniju tajnu nad tajnama u svijetuknjižniËarstva, raskrinkao preda mnom i kraljevski put ipreËace po strani, zanosne krajobraze varijacija, nijansi,fantazija, zabaËenih bulevara, smiona razvrstavanja, kaoi ekscentriËne kaprice. Knjige se mogu slagati po naslovi-ma, abecednom redu imenâ autorâ, izdanju i nakladniËkojkuÊi, kronološkom redu, jezicima, temi, vrsti i podruËju,pa Ëak i po mjestu izdanja. Može ovako, može onako…Tako sam nauËio tajne raznovrsnosti. Život je sastavljenod raznolikih putova. Svaka se stvar može dogoditi najedan ili na potpuno drugaËiji naËin, po razliËitim ozna-kama i usporednim logikama. Svaka od tih usporednihlogika dosljedna je i suglasna sama sebi, savršena samaza sebe, potpuno neosjetljiva za ostale. U nadolazeÊim danima provodio sam sat za satomslažuÊi svoju malu knjižnicu, dvadeset ili trideset knjigakoje sam slagao i miješao kao snop karata, svaki put izno-va, na sve moguÊe naËine, po svim moguÊim ukusima. Tako sam preko knjiga nauËio umijeÊe kompozicije.Ne preko onog što je u njima pisalo, nego od samih knji-ga. Od fiziËkog utjelovljenja knjiga. Tako su me knjige - 36 -

pouËile o zanosnoj niËijoj zemlji, o zoni sumraka koja jeizmeu dopuštenoga i zabranjenoga, opÊeprihvaÊenoga ipomaknutoga, propisanoga i bizarnoga. Ta me lekcijaprati svih ovih godina. Kad sam stigao do ljubavi, više inisam bio zelen, veÊ sam znao da postoje razne moguÊno-sti, da postoji autocesta i put s raznovrsnim pejzažima, izabaËeni puteljci kojima ljudska noga gotovo i nije kroËila.Postoji dopušteno koje je gotovo zabranjeno i zabranjenokoje je gotovo dopušteno. Može ovako, može onako…Katkad bi mi roditelji dopustili da izvadim knjige s tatinihpolica i iznesem ih van, u vrt, kako bih s njih obrisaoprašinu. Ne više od tri knjige u svakom odlasku da se nebi poremetio red, da svaka od njih sigurno ostane na svo-me mjestu. Bila je to teška odgovornost ispunjena uživa-njem, jer me miris prašine s knjiga izazivao i katkad bihzaboravio na svoju dužnost i odgovornost i samopošto-vanje, ostajao sam na dvorištu sve dok zabrinuta mamane bi poslala tatu u svojstvu službe spašavanja, da provje-ri nije li me uhvatila sunËanica ili me ugrizao pas, i uvijekbi me razotkrio skvrËena u kutu vrta, udubljena u Ëitanje,savijenih koljena, glave nagnute postrance, usta pomalootvorenih, i kada bi tata izmeu pokude i nježnosti upitao“Što ti se pak sad dogodilo?”, bio je potreban jedan dugtrenutak kako bih se vratio u ovaj svijet, kao utopljenikili onesviješteni koji pluta i dolazi svijesti malo-pomalo,nevoljko, iz nedosežnih daljina u dolinu suza i svako-dnevnih obveza. »itavo svoje djetinjstvo volio sam slagati stvari, raz-bacati ih i onda iznova složiti, i to svaki put po malodrugaËijem redu. Tri-Ëetiri prazna držaËa za jaje meni sumogla biti bedemi utvrde ili flota podmornica ili vijeÊevoa Ëetiriju sila koje zasjedaju na Jalti. Katkad sam po-duzimao kratke izlaske u carstvo razuzdana nereda. Bilo - 37 -

je u tome neËeg odvažnog i strašno izazovnog. Volio samrasuti po podu sadržaj kutije šibica, a zatim ih pokušatisastaviti ili složiti u bezbroj moguÊih kombinacija. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata na zidu u hodnikuvisjela je velika karta koja je prikazivala dogaaje u Eu-ropi, s pribadaËama i zastavicama u razliËitim bojama.Tata ih je pomicao svaka dva-tri dana prema vijestima naradiju. A ja sam razvio svoju usporednu stvarnost, ras-prostro sam po tepihu vlastiti prikaz dogaaja, virtualnustvarnost, i pomicao unovaËene, izvodio manevar kliješta,zavaravanja, razvaljivao mostove, vodio napade iz zasje-da, odluËivao o taktiËkim povlaËenjima i razraivao ih uplaniranju strategije. Bio sam djeËak zaluen poviješÊu. Padalo mi je napamet da ispravim pogreške vojskovoa iz prošlosti. Naprimjer unio sam inovacije u veliku židovsku pobunu pro-tiv Rimljana, spasio Jeruzalem da ga ne unište Titovelegije, prebacio vojsku na neprijateljsku zemlju, doveobataljune Bar Kohbe pred rimske zidine, burno osvojioKolosej i razvio hebrejsku zastavu na brdu Kapitolij. Dabih u tome uspio, preselio sam Židovsku brigadu britan-ske carske vojske u vrijeme Drugoga hrama i naslaivaose katastrofom koju su dva mitraljeza u stanju uËiniti svimveliËanstvenim Hadrijanovim i Titovim legijama, sjemeim se zatrlo. Laki zrakoplov, jedan jedincati piper kodmene je Ëitavo Rimsko Carstvo oborio na koljena. OËaj-niËku bitku za Masadu pretvorio sam u zanosnu židovskupobjedu uz pomoÊ mužara i nekoliko ruËnih bombi. I zapravo, ta Ëudna pobuda koji sam imao dok sambio dijete ∑ želja da pružim dodatnu priliku onome štonema i nikada neÊe imati dodatnu priliku, to je jedna odpobuda koja mi i sada pokreÊe ruku svaki put kad sjednemda napišem priËu. - 38 -

Mnogo se toga dogodilo u Jeruzalemu. Bio je sravnjen sazemljom, sagraen, sravnjen sa zemljom i opet sagraen.OsvajaË za osvajaËem dolazio je u Jeruzalem, malo vladao,iza sebe ostavio nekoliko zidina i tornjeva te malo puko-tina u kamenu s trunkom lonËarije i dokumenata. Nestaobi kao izmaglica zore na padinama ovih planina. Jeruza-lem je stara nimfomanka koja do zadnje kapi iscijedi lju-bavnika za ljubavnikom prije no što ih strese sa sebe širokozijevajuÊi; žena pauk koja proždire svoje partnere još doksu duboko u njoj. A u meuvremenu su s rubova svijeta isplovljavale floteu daljine i otkrivale kontinente i otoke. Mama je govori-la: “Zakasnio si, djeËaËe, Magellan i Kolumbo veÊ suotkrili Ëak i najzabaËenije otoke.” Prepirao sam se s njom.Govorio sam: “Zapravo, kako možeš biti toliko sigurnau to? Zar nisu i prije Kolumba mislili da je veÊ sve pozna-to i da ne postoji više ništa za otkrivanje?” Izmeu tepiha, nogu namještaja i prostora ispod kre-veta, katkad bih otkrivao ne samo nepoznate otoke negoi nove zvijezde, neotkrivene SunËeve sustave, Ëitave ga-laksije. Da su me strpali u zatvor, svakako bi mi nedosta-jala sloboda i još neke stvari ∑ ali ne bih patio od dosadepod uvjetom da mi dopuste da u Êeliji imam kutiju domi-na ili snop karata ili dvije kutije šibica ili tuce novËiÊa ilišaku gumba; sjedio bih i slagao ih dan i noÊ. Sastavljaobih i rastavljao, sklapao, udaljavao i približavao, spojiobih ih u male kompozicije. Možda to sve dolazi od togašto sam jedinac, nisam imao ni braÊe ni sestara i imao samvrlo malo prijatelja, koji bi se ubrzo umorili od mene jersu htjeli akciju i nisu se mogli prilagoditi epskom tempumojih igara. Više sam puta zapoËeo neku igru na podu u ponedje-ljak, u utorak bih u školi Ëitavo prijepodne razmišljao osljedeÊem potezu, a poslijepodne bih uËinio još jedan ili - 39 -

dva poteza i ostavio nastavak za srijedu i Ëetvrtak. Mojimprijateljima to bi dojadilo i ostavili bi me s mojim privi-enjima te se odlazili igrati lovice po vrtovima, a ja bihnastavio razvijati tijek svoje povijesti na podu još mnogodana, pomicao bih jedinice, opsjedao tvrave i prijestol-nice, poražavao, pokoravao, rasporeivao gerilu po pla-ninama, rušio kule i obrambene linije, puštao i ponovoosvajao, proširivao i smanjivao granice oznaËene šibica-ma. Ako bi jedan od mojih roditelja zabunom nagaziomoj svemir, objavio bih štrajk glau ili pobunu nepranjazubi. Sve dok na kraju ne bi došao sudnji dan jer mamaviše nije mogla podnositi Ëuperke prašine koji su se talo-žili i sve bi pomela, flote, vojne jedinice, prijestolnice,planine i zaljeve, Ëitave kontinente, kao nuklearna kata-strofa. Jednom kad mi je bilo otprilike devet godina, stari ujakpo imenu Nehamija nauËio me jednu francusku poslovicu:“U ljubavi i ratu sve je dopušteno.” Onda nisam ništaznao o ljubavi osim nagaanja u vezi s ljubavlju i ubijenimIndijancima u kinu Edison. No iz rijeËi ujaka NehamijezakljuËio sam da nije dobro žuriti se. Kad su prošle godi-ne, postalo mi je jasno da je to bilo potpuno pogrešno,barem što se rata tiËe ∑ na bojnom je polju hitrost, baremtako kažu, velika prednost. Možda je moja zabluda pro-izašla iz toga što je i sam ujak Nehamija bio spor Ëovjeki nije volio promjene. Dok je stajao, bilo je gotovo nemo-guÊe posjesti ga. A kad bi konaËno sjeo, nikako ga senije moglo diÊi sa stolca. Govorili bi mu: “Nehamija,ustani, hajde, lijepo te molimo, pa stvarno, što ti je, veÊje užasno kasno, daj konaËno ustani, dokad Êeš ovdjesjediti? Do sutra? Do sljedeÊeg Jom Kipura? Dok ne stigneMesija?” A on bi im uzvratio: “Barem dotad.” A onda bi o tome malo razmislio, poËešao se, lukavo - 40 -

se nasmijao sebi u brk kao da je proniknuo u našu urotui dodao: “Ništa neÊe pobjeÊi.” Njegovo je tijelo, kao što je u prirodi svih tijela, težiloda uvijek ostane u istom stanju. Ja mu nisam sliËan. Baš suprotno, volim promjene,sastanke, putovanja, no volio sam i ujaka Nehamiju. Ne-davno sam ga tražio, ali ga nisam pronašao na grobljuGivaat Šaul. Groblje je naraslo i proširilo se, još malo idopuzat Êe do obale jezera Beit Nekufa ili do donjeg di-jela Moce. Pola sata ili sat sjedio sam tamo na jednojklupi, meu Ëempresima je zujala jedna uporna osa, jednaje ptica ponavljala isti pjev pet ili šest puta bez prestanka,a sa svog mjesta mogao sam vidjeti samo nadgrobne ploËe,krošnje, planine i oblake. Nakon toga ispred mene je prošla žena u crnini, glavajoj je bila pokrivena crnim rupcem, za ruku ju je držaodjeËak od pet ili šest godina. Njegovi maleni prsti snažnosu hvatali rub njene haljine i oboje je hodalo i plakalo. - 41 -

4Sam kod kuÊe u predveËerje zimskog dana. Pet je sati, ilimožda pet i pol, vani je veÊ hladno i mraËno, kiša šibanavjetrom grebe po navuËenim metalnim kapcima, roditeljisu otišli na Ëaj kod Male i Stašeka Rudnickog na ugluulica Chancelor i Naviim i vratit Êe se, tako su mi obeÊali,nešto malo prije osam naveËer ili u najgorem sluËaju uosam i Ëetvrt ili osam i dvadeset. »ak i ako malo zakasni-mo, nemaš se zbog Ëega brinuti, u svakom sluËaju, mi smokod Rudnickih, tu blizu, samo Ëetvrt sata od kuÊe. Umjesto djece Rudnicki imaju dvije angorske maËke,Chopina i Schopenhauera. »itave zime spavaju ispreple-tene pod dekicom u kutu kauËa ili na meku jastuku zasjedenje koji se naziva puf, baš kao da su dva medvjedau zimskom snu. A kod njih u kutu gostinske sobe bio jekavez s ostarjelom pticom, skoro Êelavom, slijepom najedno oko, uvijek s pomalo razjapljenim kljunom. Tu supticu Rudnicki katkad zvali Alma, a katkad Mirabel. DaAlma-Mirabel ne bi trpjela užase samoÊe, ubacili su joj ukavez još jednu pticu, koju je Mala Rudnicki sastavila odobojenog Ëešera s nogama od šibica i papirnatim krilimaukrašenim paletom boja i s pet-šest raskošnih nasumcezalijepljenih pravih pera. SamoÊa je, govorila je majka,kao udarac teškog ËekiÊa, staklo Êe rasprsnuti u sitnekrhotine, no Ëelik Êe oËeliËiti. OËeliËiti znaËi ojaËati, objaš-njava otac. OËeliËiti kao osnažiti, od rijeËi snaga. No uhebrejskom je oËeliËiti zapravo bliže rijeËi zaprijeËiti, za- - 42 -

preka, i još bi se trebalo provjeriti ima li veze s rijeËi skla-dište, koje je mahdžan na arapskome, od kojeg je došla ieuropska rijeË magazin. Tata je jako volio doËarati mi detaljno i slikovito svevrste veza blizine i suprotnosti meu rijeËima. Kao da sui rijeËi neka vrsta razgranate porodice koja je došla izIstoËne Europe, i skupa s njome pregršt bratiÊa u drugomi treÊem koljenu, zetova i sestriËni, unuka i praunuka ∑ašaara, krvnih roaka. A ta rijeË dolazi od rijeËi bašaar,Ëije je znaËenje na hebrejskome meso, a ako je tako, trebase još provjeriti, kaže tata, zašto upotrebljavamo još i izrazkrv i meso kad je zapravo njegovo znaËenje “ostaci mesa”,i molim te, podsjeti me da provjerim prvom prilikom ko-ja je veza izmeu ostatka i preostaloga. Ili bolje, nemojme podsjetiti, nego, molim te, skoËi i donesi s police velikirjeËnik pa Êemo zajedno provjeriti i malko se opametiti,ti i ja, a usput još možeš staviti svoju šalicu na mjesto.U vrtovima i na ulici vlada crna široka tišina, tako da semože Ëuti jasan šum oblaka koji se spuštaju i prolazeizmeu krovova dodirujuÊi krošnje Ëempresa. »uje sekako kaplje slavina u kupaonici i neki zvuk ili laganotrenje, uhu gotovo neËujno, uvlaËi se u vrhove kose nazatiljku, šapat koji dopire iz mraËna prostora izmeu or-mara i zida. Palim svjetlo u roditeljskoj sobi, uzimam s tatina pi-saÊeg stola osam-devet spajalica, šiljilo, dvije bilježnice,dugovratu tintarnicu ispunjenu crnom tintom, gumicu,kutiju ËavliÊa i sve mi to služi kako bih osnovao novikibuc. Zidine i toranj u srcu pustinje na tepihu, slažemspajaliceu polukrug, postavljam šiljilo i gumicu sa svakestrane visoke tintarnice koja je za mene vodotoranj i svezaokružujem ogradom od olovaka i penkala te opasujemËavliÊima. - 43 -

Još malo pa Êe stiÊi opsada, skupina pobunjenika žed-nih krvi (otprilike dvadeset gumba), i sjurit Êe se na naseljes istoka i juga, no mi Êemo ga obraniti varkom ∑ otvoritÊemo vrata pred njima, omoguÊiti im da prodru u dvori-šte imanja koje Êe poslužiti kao prostor za boj, vrata Êese iza njih zatvoriti da ne mogu uzmaknuti, a onda Êuizdati zapovijed za vatru i istovremeno, i iznad svih kro-vova i iznad glave tintarnice u ulozi vodotornja, pojavitÊe se pioniri u likovima mojih bijelih šahovskih pijuna iu nekoliko bijesnih salvi pretvoriti u oganj zarobljeneneprijateljske snage, i Hvala imenu Tvojem, jer u pokoljustrašnom dušmanin je pao, pa na kraju pjesmu pjevam*.I u to ime promaknut Êu tepih u Sredozemno more, držaËknjiga oznaËit Êe obalu Europe, kauË Êe biti Afrika, izmeunogu fotelje prolazit Êe Gibraltarska vrata, karte u snopuukopat Êe se ovdje, ovdje i ovdje u ulozi Cipra, Sicilije iMalte, male bilježnice bit Êe nosaËi aviona, gumica i šiljilorazaraËi, ËavliÊi morske mine, a spajalice podmornice. U stanu je hladno. Umjesto da obuËem još jedan džem-per na ovaj koji imam na sebi, kao što su mi i rekli da nebih trošio struju, upalit Êu, samo na deset minuta, elek-triËnu peÊ. PeÊ ima dvije zavojnice, no postoji ekonomiËniprekidaË koji uvijek upali samo jednu od njih. Onu donju.Gledat Êu netremice da vidim kako se zavojnica zagrijava.Postupno se žari, malo-pomalo, isprva se ne vidi ništa isamo se Ëuje niz laganih pucketanja, kao kad cipela raz-mrvi zrna šeÊera, a nakon pucketanja od rubova poËnežmigajuÊi blijedoljubiËasto svitanje i zatim širi od rubovazavojnice prema sredini nekakvu lebdeÊu slutnju, maloružiËastu, kao lagano rumenilo na sramežljivu obrazu, padolazi snažno rumenilo kao sramota, a nakon toga se veÊ* Parafraza teksta iz pjesme “Maoz Cur”, koja se pjeva u povodublagdana Hanuke. (op. prev.) - 44 -

rasprostire bez ikakva srama golo naranËasto i požudnožuto, sve dok uspaljenost ne stigne do središta zavojnicei tamo gori bez treptaja, i sada je veÊ izblijedjela crvenavatra koja se zrcali kao okrutno sunce u blještavu metal-nom udubljenju srebrne školjke koja odbija toplinu i ukoju se sada gotovo i ne može gledati bez žmirkanja, isada veÊ ta zavojnica isijava, zasljepljuje, uzlazi do svogakraja, više ne može izdržati, još tren i eksplodirat Êe odsilne vatre i zaËas Êe uzavreti i preliti se na tepih Sredoze-mnog mora kao vulkan koji baca lavu u kaskadama inasmrt prži moje razaraËe i flotu podmornica. Za sve to vrijeme njena partnerica gornja zavojnica,ona ugašena, drijema hladna i ravnodušna. Što se višeupaljena zavojnica zagrijava, to više druga zavojnica izgle-da ravnodušno, sliježe ramenima, gleda to sve izbliza iuopÊe je ne dira. A ja se odjednom stresem, kao da naga-am ili osjeÊam vlastitom kožom svu silinu napetosti izme-u užarenoga i hladnoga, i znam da na vrlo jednostavani brz naËin mogu uËiniti da i ravnodušna zavojnica višenema izbora i bude prisiljena zagrijati se, i da je dovedemdo toga da podrhtava kao da Êe se upravo rasprsnuti odsilne razbuktale vatre ∑ no to je doista zabranjeno. Stvar-no je zabranjeno, ni u kojem sluËaju ne smiju se istodobnoupaliti obje zavojnice peÊi, i to ne samo zbog prostaËkograsipništva nego i zbog opasnosti od optereÊenja napona,da ne bi tamo pregorio osiguraË i kuÊa se našla u mraku,i tko Êe onda usred noÊi iÊi tražiti Baruha zlatnih ruku. Druga zavojnica znaËi samo to da sam poludio, i topotpuno, pa kud puklo da puklo. A što ako se roditeljivrate prije no što pred njima uspijem ugasiti tu druguzavojnicu? Ili da je i uspijem ugasiti, a ona se ne stigneohladiti i izgledati mrtva, što Êu onda reÊi u svoju obranu?I stoga se suzdrži. Nemoj je upaliti. A bolje ti je i da poËnešpospremati i lijepo stavljati na mjesto sve ovo što si raz-bacao po tepihu. - 45 -