Jedna noć - Obećanje

Jodi Ellen MalpasJEDNA NOĆ Obećanje S engleskog prevela Iva Ušćumlić

Prolog Pozvao ju je da dođe na razgovor. Znala je da će pričadoći do njega; posvuda je imao oči i uši. Međutim, nju tonikad nije sprečavalo da mu prkosi. Sve je to bilo dijelomnjezinog plana da dobije ono što želi. Teturala je mračnim hodnikom podzemnog londonskogkluba prema njegovom uredu i nije bila u stanju pojmiti raz-mjere svoje gluposti. Bila je previše odlučna i previše pijana.Kod kuće je imala obitelj prepunu ljubavi, ljude koji su jecijenili i voljeli te činili sve da se osjeti željenom i vrijednom.Duboko u sebi znala je da nema valjanog razloga svoje tijeloi um izlagati tom jezivom, mračnom podzemnom svijetu.A svejedno je to večeras opet učinila. I učinit će to ponovo,sutra navečer. Želudac joj se stisnuo kad se približila vratima njegovogureda, a mozak natopljen alkoholom jedva je funkcioniraodo te mjere da može podići ruku i uhvatiti kvaku. Štucnu-la je, zateturala na smiješno visokim štiklama pa upala uWilliamov ured. On je bio privlačan muškarac u kasnim tridesetima, gustekose koja je počela dobivati sjedine na sljepoočnicama, a tesu mu sjedine davale otmjen izgled koji je savršeno odgo-varao njegovim skupocjenim odijelima. Imao je grube crte

6lica i četvrtastu čeljust, no svejedno bi mu osmijeh djelovaoprijateljski, kad bi ga odlučio pokazati. To nije činio često. Njegovi klijenti, recimo, nikad nisu vidjeli taj osmijeh.William je odlučio pokazivati grubu vanjštinu zbog koje sumuškarci u njegovoj prisutnosti doslovno drhtali. No, preddjevojkama, oči su mu uvijek sjale i imao bi blag i smirujućiizraz lica. Nije ga shvaćala, a nije ga ni pokušala shvatiti. Znala jesamo da joj je potreban. Znala je da je i ona njemu postaladraga i koristila je tu njegovu slabost protiv njega. Grubiposlovni čovjek bio je slab na sve svoje djevojke, ali kad jebila riječ o njoj, bio je posve bespomoćan. Kad je zateturala kroz vrata, William ju je pogledao,podigao ruku i prekinuo ozbiljan razgovor s visokim muš-karcem opasna izgleda koji je stajao ispred njegova stola.Jedno od njegovih pravila glasilo je da prvo pokuca i priče-ka dozvolu za ulazak, međutim, ona to nikad nije činila. AWilliam je zbog toga nikad nije korio. „Nastavit ćemo ovouskoro“, rekao je suradniku i otpravio ga, a ovaj je otišaobez riječi prigovora i za sobom lagano zatvorio vrata. William je ustao, popravio sako pa zakoračio iza svojeggolemog stola. Čak i kroz alkoholnu izmaglicu, na njego-vom je licu jasno vidjela koliko je zabrinut. A vidjela je itračak nezadovoljstva. Prišao joj je pažljivo, oprezno, kao da se boji da će mupobjeći, pa je nježno uhvatio za ruku. Smjestio ju je na stolacpresvučen kožom nasuprot stolu, sebi natočio scotch, a njojpružio ledenu vodu i sjeo. U prisutnosti ovog moćnog muškarca nije osjećala strah,čak ni u ovako ranjivom stanju. Bizarno, ali uvijek se osje-ćala sigurnom. On bi učinio sve za svoje cure, uključujući ikastraciju bilo kojeg muškarca koji bi prekoračio granicu.Imao je posebna pravila koja se nijedan razuman muškaracnije usuđivao prekršiti. Prekršiti ta pravila značilo bi igratise sa životom. Vidjela je kako to izgleda i nije baš bilo lijepo.

7 „Rekao sam ti da prestaneš s time“, rekao joj je William.Pokušavao je zvučati ljutito, ali uspio je samo ispustiti glasprepun suosjećanja. „Ako mi ih ti ne dogovoriš, naći ću ih sama“, protisnulaje, a pijanstvo je u njezino krhko tijelo samo ulilo dodat-nu žestinu. Bacila je torbicu na stol pred njega. William jeignorirao njezin manjak poštovanja i gurnuo torbicu nazadprema njoj. „Trebaš li novac? Dat ću ti ga. Ne želim te više u ovomesvijetu.“ „O tome nećeš ti odlučivati“, hrabro mu se suprotstavila,prokleto dobro znajući što čini. A njegove stisnute usne isve mračnije zelene oči jasno su joj pokazivale da uspijeva usvom naumu. Prisiljavala ga je da nešto poduzme. „Imaš sedamnaest godina. Čitav je život pred tobom.“Ustao je, obišao stol i sjeo na rub ispred nje. „Lagala si mikoliko ti je godina, prekršila si nebrojena pravila i sad mine želiš dopustiti da ti pomognem srediti život.“ Uhvatioju je za bradu i podigao njezino prkosno lice prema svojem.„Pokazala si manjak poštovanja prema meni a, što je najgo-re, i prema sebi.“ Na to nije imala odgovora. Zavarala ga je, prevarila,samo kako bi mu se približila. „Žao mi je“, promrmljala je tiho i oslobodila se njegovogstiska pa otpila veliki gutljaj vode. Nije znala što bi mudrugo rekla. Čak i kad bi uspjela pronaći prave riječi, onenikad ne bi bile dovoljno dobre. Znala je da bi Williamovasamilost prema njoj mogla poljuljati poštovanje koje je zara-dio u ovom podzemnom poslovnom svijetu. A to što onasada ne želi da joj pomogne srediti situaciju – situaciju zakoju se on osjeća odgovornim – samo je dodatno narušavalonjegov ugled. Kleknuo je pred nju i položio svoje velike dlanove nanjezine gole noge. „Koji je od mojih klijenata ovog putaprekršio pravila?“

8 Slegnula je ramenima, ne usuđujući se podijeliti s njimime muškarca kojeg je namamila u krevet. Znala je da ihje William sve upozorio da joj se ne približavaju. Zavaralaga je, jednako kao i Williama. „Nije važno.“ Htjela je da seWilliam naljuti što mu opet iskazuje nepoštovanje, ali on jeostao miran. *** „Nećeš pronaći ono što tražiš.“ William se osjećao kaogad zbog tih grubih riječi. Znao je što traži. „Ne mogubrinuti za tebe“, rekao je tiho i povukao rub njezine kratkehaljine. „Znam“, prošaptala je. William je dugo i umorno uzdahnuo. Znao je da ona nepripada ovome svijetu. Ali više nije znao pripada li on i daljetome svijetu. Nikad nije dopustio da mu samilost utječe naposao, nikad se nije doveo u situaciju koja bi mogla ugrozitipoštovanje koje je stekao u poslovnom svijetu, a ova mladažena ipak je pogazila sva ta pravila. Krive su te safirne oči.Nikad nije dopustio da mu osjećaji smetaju u poslu, niti si jeto mogao dopustiti. Ovaj put to mu nije uspjelo. Podigao je svoj veliki dlan i pomilovao njezin meki, por-culanski obraz, a očaj u njezinim očima probio je njegovočvrsto srce. „Pomozi mi da ispravno postupim. Nije ti mje-sto tu, pored mene“, rekao je. Kimnula je, a William je s olakšanjem izdahnuo. Ovaje djevojka bila previše lijepa i previše nerazumna, a to jeopasna kombinacija. Ta će djevojka upasti u nevolje. Bioje bijesan na sebe što je dopustio da se to dogodi, usprkosdjevojčinoj odluci. Brinuo je za svoje djevojke, poštovao ih, pazio da ih nje-govi klijenti poštuju i uvijek je vodio računa o tome što bi ihmoglo ugroziti, mentalno i fizički. Znao je što će napravitii prije nego su to one same znale. A ova mu je ipak izma-

9knula. Ova ga je zavarala. Ali nije je mogao kriviti. Krivioje sebe. Previše ga je smela ljepota ove mlade žene – ljepotakoju će zauvijek nositi sa sobom u mislima. Ponovo će jeotpraviti, ali ovog će se puta pobrinuti da ostane daleko.Bilo mu je previše stalo do nje da bi je zadržao. A to je bolnorezalo njegovu mračnu dušu.

Prvo poglavlje Može se reći puno toga o pripremanju savršene kave. Ajoš više o pripremanju savršene kave korištenjem jednog odsvemirskih aparata u kakav upravo gledam. Danima pro-matram drugu konobaricu Sylvie kako taj zadatak obavljas lakoćom, dok istovremeno brblja, hvata drugu šalicu iukucava narudžbu u kasu. A ja uspijevam napraviti nevje-rojatan nered, i od kave i od prostora oko aparata. Na silu čupam zaglavljeni dio s filtrom, tiho psujem irasipam kavu na sve strane. „Ne, ne, ne“, mrmljam ispodglasa i hvatam krpu iz prednjeg džepa pregače. Vlažna krpaveć je posve smeđa, kao jasan dokaz činjenici da sam danasveć milijun puta obrisala nered koji sam stvorila. „Želiš li da ja preuzmem?“ Preko ramena čujem Sylvienveseli glas i potonem. Nema mi pomoći. Ma koliko putapokušavala, uvijek završim u istoj nevolji. Ovaj svemirskibrod i ja nismo prijatelji. Dramatično uzdahnem i okrenem se pa pružim Sylvieveliku, metalnu dršku. „Jako mi je žao. Ovaj me aparatmrzi.“ Njezine sjajne, ružičaste usne razvuku se u nježan osmi-jeh, a sjajna crna kosa zaleluja dok odmahuje glavom. Stvar-

12no ima strpljenje svetice. „Svladat ćeš ti to. Zašto ne odešpočistiti stol broj sedam?“ Hitro se bacim na posao, hvatam pladanj i krećem premanedavno ispražnjenom stolu, u nadi da ću se nekako iskupi-ti. „Dobit ću otkaz“, mrmljam dok slažem šalice na pladanj.Ovdje radim samo četiri dana, a kad me zapošljavao Del jerekao da ću sigurno već nakon nekoliko sati prvog radnogdana savladati rukovanje aparatom koji dominira stražnjimdijelom bistroa. Taj prvi dan bio mi je užasan. Mislim da seDel slaže sa mnom. „Ne, nećeš.“ Sylvie pokrene aparat, a bistro ispuni zvukpare koja jurne kroz cijev. „Sviđaš mu se!“ dovikne ona gla-snije, zgrabi šalicu i pladanj, a potom žlicu, ubrus i čokolad-ne mrvice, istovremeno s lakoćom naginjući metalni vrčić smlijekom. Smiješim se dok brišem stol pa podignem pladanj i vra-tim se u kuhinju. Del me poznaje tek tjedan dana, ali već jerekao da sam dobra kao dobar dan. Moja je Baka rekla isto,ali je dodala da bi mi bilo bolje da prestanem biti takva jersvijet i ljudi nisu uvijek dobri ni nježni. Spustim pladanj kraj sebe i počnem puniti perilicu. „Jesi dobro, Livy?“ Okrenem se začuvši promukli glas kuhara Paula. „Sjajno. Ti?“ „Vrhunski.“ On nastavi čistiti lonce i zviždukati. Dok stavljam tanjure u perilicu, razmišljam o tomekako će sve biti dobro kad ne budem morala imati posla sonim aparatom. „Želiš li da još nešto napravim prije nego-li odem?“ upitam Sylvie dok prolazi kroz pomična vratakuhinje. Zavidim joj na jednostavnosti i brzini kojom obav-lja sve zadatke, od rukovanja onim vražjim aparatom, doslaganja šalica jedne na drugu, a da ih i ne pogleda. „Ne.“ Ona se okrene i obriše ruke o pregaču. „Samo idi.Vidimo se sutra.“ „Hvala ti.“ Skinem pregaču i objesim je. „Bok, Paule.“

13 „Želim ti ugodnu večer, Liv“, dovikne on i mahne kuha-čom iznad glave. Provučem se između stolova bistroa, gurnem vrata iodmah se nađem u uskoj sporednoj ulici. Dočeka me kiša.„Prekrasno“, nasmiješim se, zaklonim glavu traper-jaknomi potrčim. Preskakujem lokvice. Platnene tenisice nimalo ne poma-žu da mi noge ostanu suhe, a škripe sa svakim žurnim kora-kom dok trčim prema autobusnoj stanici. *** Utrčim u kuću, projurim kroz vrata i naslonim se leđimana njih, hvatajući dah. „Livy?“ Bakin promukli glas odmah me razvedri. „Livy,jesi li to ti?“ „Ja sam!“ Objesim mokru jaknu na vješalicu, skinemmokre tenisice i krenem dugačkim hodnikom prema kuhi-nji. Zateknem Baku ispred štednjaka kako nešto miješa uvelikom loncu – vjerojatno juhu. „Tu si!“ Ona ispusti drvenu kuhaču i priđe mi šepajući.S osamdeset i jednom godinom stvarno se sjajno drži. „Pot-puno si mokra!“ „Nije tako strašno“, umirim je i rastresem kosu , a Bakame mjerka od glave do pete. Majica mi se podigne, a ona sezagleda u moj ravni trbuh. „Moraš se udebljati!“ Zakolutam očima, ali joj ipak udovoljim. „Umirem odgladi.“ Na naboranom licu pojavi se osmijeh pa se i ja nasmije-šim, a ona me zagrli i potapše po leđima. „Što si danas radila, Bako?“ upitam. Ona me pusti iz zagrljaja i pokaže stol. „Sjedi.“ Odmah učinim što mi je rečeno i podignem žlicu koju jepostavila za mene. „Onda?“

14 Ona me namršteno pogleda. „Onda što?“ „Danas. Što si radila?“ potaknem je. „Oh!“ Baka mahne ubrusom. „Ništa uzbudljivo. Bilasam u kupovini i ispekla sam tvoj omiljeni kolač od mrkve.“Pokaže na drugu radnu plohu i kolač koji se hladi. Ali tonije kolač od mrkve. „Napravila si mi kolač od mrkve?“ upitam i gledam jedok se vraća s dvije zdjelice juhe. „Da, kao što sam rekla, Livy, napravila sam tvoj najdražikolač.“ „Ali moj najdraži kolač je pita od limuna, Bako. Znaš to.“ Ona nastavi posluživati pa donese dvije zdjelice i spustiih na stol. „Da, znam. Zato sam ti napravila pitu od limu-na.“ Ponovo pogledam na drugi kraj kuhinje kako bih seuvjerila da ne griješim. „Bako, ali to izgleda kao tvoja tortaod ananasa.“ Ona se spusti na stolac i pogleda me kao da sam ja takoja gubi razum. „To je zato što to i jest torta od ananasa.“Spusti žlicu u zdjelicu i srkne malo juhe od korijandra paposegne za svježe pečenim kruhom. „Napravila sam tvojnajdraži.“ Zbunjena je, a i ja sam. Nakon nekoliko posljednjihsekundi razgovora, nemam pojma koji je kolač napravila,a nije mi ni važno. Pogledam Baku, proučavajući je dokjede. Izgleda dobro i ne djeluje izgubljeno. Je li to početak?Nagnem se prema njoj. „Bako, jesi li dobro?“ Zabrinutasam. Ona se počne smijati. „Zezam te, Livy!“ „Bako!“ prekorim je, ali odmah se oraspoložim. „Nesmiješ to raditi!“ „Još su mi sve ovce na broju.“ Žlicom mahne premamojoj zdjelici. „Večeraj i ispričaj mi kakav ti je bio dan.“ Dramatično spustim ramena i uzdahnem pa promiješamjuhu. „Nikako se ne mogu složiti s onim aparatom za kavu,

15a to je problem, jer devedeset posto gostiju naručuje nekuvrstu kave.“ „Naučit ćeš ti to“, kaže ona uvjereno, kao da je stručnja-kinja za tu prokletinju. „Nisam baš sigurna. Del me neće zadržati samo zato dabih čistila stolove.“ „A osim problema s aparatom za kavu, uživaš li naposlu?“ Nasmiješim se. „Da, stvarno uživam.“ „Dobro. Ne možeš zauvijek brinuti za mene. Mlada curapoput tebe treba biti vani i uživati, a ne brinuti za Baku.“Oprezno me pogleda. „A i ne treba brinuti za mene.“ „Volim brinuti za tebe“, tiho se usprotivim i pripremimna uobičajeno predavanje. Možemo raspravljati do preko-sutra, ali nikad se nećemo složiti. Krhka je. Ne fizički, većmentalno, bez obzira na to koliko uporno tupila da je dobro.Baka uzdahne. Strahujem od najgoreg. „Livy, ne odlazim sovog svijeta prije nego što se uvjerim da si sredila život, a tose neće dogoditi budeš li mi sve vrijeme visjela nad glavom.Ponestaje mi vremena pa pokreni to mršavo dupe.“ Lecnem se. „Rekla sam ti već. Sretna sam.“ „Sretno se skrivaš od svega što svijet nudi?“ upita onaozbiljno. „Počni živjeti, Olivia. Vjeruj mi, vrijeme brzoprolazi. Prije negoli se okreneš, uzimat će ti mjeru za gebisi nećeš se usuđivati nakašljati ili kihnuti da se ne bi popiš-kila.“ „Bako!“ zahliknem se komadićem kruha, ali nju to uopćene zabavlja. Smrtno je ozbiljna, kao i uvijek kad je riječ otakvim temama. „Govorim ti istinu“, baka uzdahne. „Odlazi odavde.Uzmi sve što ti život nudi. Nisi poput tvoje majke, Oliv...“ „Bako“, polako je upozorim. Ona vidljivo utone u stolcu. Znam da je frustriram, alisavršeno sam sretna ovdje gdje sam sada. Imam dvadeset ičetiri godine, od rođenja živim s Bakom, a čim sam napu-

16stila fakultet, pronašla sam izgovor da ostanem kod kućei brinem o njoj. Iako sam savršeno sretna što brinem zaBaku, ona nije. „Olivia, nastavila sam sa životom. Moraš iti. Nisam te smjela zadržavati.“ Nasmiješim se, ne znajući što da kažem. Ona to ne shva-ća, ali mene treba zadržavati. Ipak sam ja mamina kći. „Livy, usreći baku. Obuj štikle i idi se zabavljati.“ Sada ja potonem u stolcu. Jednostavno si ne može pomo-ći. „Bako, morala bi me vezati da obujem visoke pete.“Noge me bole već na samu pomisao. „Koliko pari takvih platnenih stvari imaš?“ pita ona dokmi maže maslac na kruh i pruži mi ga. „Dvanaest“, odgovorim posve mirno. „I sve su različitihboja.“ Planiram u subotu kupiti i jedne žute. Uzmem kruh izagrizem ga smiješeći se, a ona nezadovoljno otpuhne. „Pa barem izađi i zabavi se. Gregory te stalno poziva.Zašto jednom ne prihvatiš poziv?“ „Ne pijem.“ Voljela bih da prekinemo ovaj razgovor.„A Gregory će me samo odvlačiti u gay barove“, kažem joji podignem obrvu. Moj najbolji prijatelj spava s dovoljnomuškaraca za oboje. „Svaki bar je dobar. Možda ti se svidi.“ Ona pruži ruku,makne mi mrvice s usana i nježno pomiluje obraz. Znam štoće reći. „Zastrašujuće je koliko ste slične.“ „Znam.“ Spustim dlan na njezin i zadržim ga ondje dokse ona zamišljeno prisjeća. Ne sjećam se dobro majke, alividjela sam dokaze: ja sam njezina čista kopija. Čak i mojaplava kosa pada u neobično sličnim valovima koji mi serasipaju na ramenima. Ponekad se čini kao da imam pre-više kose za svoje sitno tijelo. A moje velike, indigoplaveoči, koje djeluju kao da neprekidno sjaje, iste su kao bakinei majčine. Ljudi kažu da su nalik na safir. Ja to ne vidim.Šminka je zadovoljstvo, a ne potreba i koristim je što jemanje moguće.

17 Ostavila sam joj dovoljno vremena za sjećanja: sada jehvatam za ruku i spuštam je kraj njezine zdjelice. „Jedi,Bako“, kažem tiho i nastavim jesti svoju juhu. Ona se vrati u sadašnji trenutak i nastavi s večerom, ali jetiha. Nikad nije prihvatila majčin neodgovorni životni stil –životni stil zbog kojeg je Baka izgubila svoju kćer. Prošlo jeosamnaest godina, a moja joj majka i dalje silno nedostaje.Meni ne. Kako mi može nedostajati netko koga sam jedvapoznavala? Ali dok gledam kako Baku svako toliko obuzi-maju tužne misli, i meni je sve to jednako bolno. *** Da, doista treba reći nešto o pripremi savršene kave.Ponovo pogledam u aparat, ali danas se smiješim. Uspjelasam – prava količina pjene, glatke poput svile i malo čoko-ladnih mrvica koje na vrhu oblikuju savršeno srce. Pravašteta što ću je piti ja umjesto nekog zadovoljnog gosta. „Dobro?“ upita Sylvie koja me pozorno promatra. Zamumljam i uzdahnem pa spustim šalicu. „Aparat zakavu i ja konačno smo prijatelji.“ „To!“ zacvili ona i zagrli me. Nasmijem se i istom mje-rom uzvratim na njezin entuzijazam, gledajući preko nje-nog ramena dok se vrata bistroa širom otvaraju. „Mislim da počinje podnevna gužva“, kažem i oslobo-dim se njenog stiska. „Ja ću ovog poslužiti.“ „Oh, vidi kako je puna samopouzdanja“, nasmije se Syl-vie i odmakne kako bih mogla prići šanku. Široko mi se smi-ješi dok se probijam prema muškarcu koji je upravo ušao. „Čime vas mogu poslužiti?“ upitam i spremim se zabilje-žiti njegovu narudžbu, ali kada on ne odgovori, podignempogled i vidim kako me netremice promatra. Nervoznose promeškoljim – ne sviđa mi se takva pažnja. Glas mi sevrati. „Gospodine?“

18 On malo razrogači oči. „Ovaaaj, cappuccino, molim vas.Za van.“ „Svakako.“ Bacim se u akciju i ostavim GospodinaRazrogačenih Očiju da se pribere. Posvetim se novom najboljem prijatelju, napunim onuručkastu stvar i uspješno je gurnem u držač – zasad sve idepo planu. „Zato te Del neće otpustiti“, šapne mi Sylvie preko rame-na i ja lagano poskočim. „Prestani“, kažem dok uzimam kartonsku čašu s police istavljam je ispod filtra. Pritisnem odgovarajuću tipku. „Promatra te.“ „Sylvie, prestani.“ „Daj mu svoj broj.“ „Neću!“ ispalim malo preglasno pa brzo pogledampreko ramena. On pilji u mene. „Nisam zainteresirana.“ „Sladak je“, zaključi Sylvie, a ja se moram složiti s njom.Jako je sladak, ali ja sam jako nezainteresirana. „Nemam vremena za vezu.“ To baš i nije istina. Ovo jeprvi posao koji sam našla nakon što sam čitav svoj odrasliživot brinula za Baku. Više nisam sigurna treba li ona i daljemoju brigu ili mi je to samo izgovor. Sylvie slegne ramenima i pusti me da završim drugurundu obračuna s aparatom. Završim i nasmiješim se doklijevam mlijeko u šalicu, pa stavim malo čokoladnog prahana pjenu i zatvorim poklopac. Jako sam ponosna na sebe,a to se vidi na mojem nasmiješenom licu dok pružamcappuccino Gospodinu Razrogačenih Očiju. „Dvije funte iosamdeset, molim.“ Krenem spustiti šalicu, ali on me zau-stavi i uzme mi je iz ruke, pazeći da me pritom dotakne. „Hvala vam“, kaže, a njegove blage riječi privuku mojpogled. „Nema na čemu.“ Polako odmaknem ruku od njegove iprihvatim novčanicu od deset funti koju mi pruža. „Donijetću vam ostatak.“

19 „U redu je“, on lagano odmahne rukom i prijeđe pogle-dom po mom licu. „Ali rado bih dobio vaš broj telefona.“ Čujem kako se Sylvie hihoće kraj stola koji čisti. „Opro-stite, ali u vezi sam.“ Unesem njegovu narudžbu u kasu,brzo pokupim ostatak novca i pružim mu ga, ignorirajućiSylvie koja s gađenjem otpuhuje. „Naravno da jeste“, on se tiho nasmije i posramljeno mepogleda. „Glup sam.“ Nasmiješim se i pokušam ublažiti njegovu nelagodu. „Uredu je.“ „Inače ne tražim od svake žene na koju naletim broj tele-fona“, objasni on. „Nisam luđak.“ „Stvarno, u redu je.“ Sada sam ja posramljena i u sebipriželjkujem da ode prije no što pogodim Sylvie šalicomkave. Osjećam kako me šokirano promatra. Počnem pre-slagivati ubruse, trudim se raditi bilo što da pobjegnem izneugodne situacije. Mogla bih poljubiti muškarca koji ulazii djeluje kao da mu se žuri. „Moram poslužiti sljedećeggosta“, Gospodinu Razrogačenih Očiju pokažem prekoramena nervoznog poslovnog čovjeka. „Ah, da! Ispričavam se.“ On se odmakne i podigne čašuu znak zahvale. „Vidimo se.“ „Bok.“ Podignem ruku i pogledam novoga gosta. „Čimevas mogu poslužiti, gospodine?“ „Kavu s mlijekom, bez šećera i brzo.“ Jedva me pogledapa odgovori na poziv, odmakne se od pulta i spusti aktovkuna stolac. Napola sam svjesna da Gospodin Razrogačenih Očijuodlazi, a također sam i više nego svjesna Sylvienih moto-rističkih čizama koje marširaju prema meni dok se ponovoborim s aparatom za kavu. „Ne mogu vjerovati da si gaodbila!“ ljutito šapće. „Baš je zgodan.“ Brzo pripremim svoju treću savršenu kavu. Odbijamreagirati na njenu nevjericu. „Bio je okej“, ravnodušnoodgovorim.

20 „Okej?“ „Da, bio je okej.“ Ne gledam je, ali znam da je upravo zakolutala očima.„Ne mogu vjerovati“, promrmlja i odjuri te zanosnom stra-žnjicom zanjiše u ritmu svojih crnih uvojaka. Ponovo se pobjednički nasmiješim kad pripremim i trećusavršenu kavu. I dalje se smiješim kad nervozni poslovničovjek baci tri funte na pult, zgrabi kavu i odjuri ne zahva-livši. Letim do kraja dana. Jurim u kuhinju i natrag, čistim sto-love i pripremam desetak savršenih kava. Za vrijeme pauzauspijevam provjeriti kako je Baka, no svaki put čujem dasam naporna guzica. Kad se približi pet sati, utonem u jedan od smeđih, kož-nih kauča pa otvorim limenku kole, nadajući se da će mekofein i šećer vratiti u život. Premorena sam. „Livy, idem iznijeti smeće“, dovikne mi Sylvie, izvlačećicrnu vreću iz jedne od kanti za smeće. „Jesi dobro?“ „Sjajno“, podignem limenku i naslonim glavu na kauč,opirući se iskušenju da zatvorim oči. Umjesto toga usre-dotočim se na reflektore na stropu. Ne mogu dočekati dalegnem. Noge me bole i očajnički trebam tuš. „Radi li tko ovdje ili je ovo samoposluživanje?“ Čim začujem nestrpljiv, ali ugodan glas, skočim s kaučai okrenem se kako bih poslužila gosta. „Oprostite!“ jurnemdo šanka, bokom udarim u rub i oduprem se porivu da gla-sno opsujem. „Čime vas mogu poslužiti?“ upitam, trljajućibok i podignem pogled. Zateturam. A potom definitivno uzdahnem. Njegoveprodorne plave oči prodiru u mene. Duboko, duboko umene. Pogled mi padne i spusti se na otvoreni sako, prsluk,blijedoplavu košulju i kravatu, potom na tamnu, neobrijanubradu i poluotvorene usne. A onda ponovo pronađem teoči - najprodornije plave oči koje sam ikada vidjela i koje me

21sada znatiželjno seciraju. Ispred mene stoji sama definicijasavršenstva, a ja zadivljeno buljim. „Zar uvijek tako temeljito proučavate goste?“ On nakriviglavu i podigne jednu savršenu obrvu. „Čime vas mogu poslužiti?“ izdahnem i mahnem blo-kom. „Americano, četiri doze kave, dva šećera, do pola čaše.“Riječi se kotrljaju iz njegovih usta, ali ja ih ne čujem. Vidimih. Svaku riječ čitam s njegovih usana i zapisujem dokpozorno gledam njegova usta. Prije nego shvatim što sezbiva, olovka mi klizne s bloka i nastavi pisati po prstima.Namršteno spustim pogled. „Oprostite?“ Ponovo zvuči nestrpljivo pa sam prisiljenapodignuti pogled. Dopustim sebi da zakoračim unazad ipogledam mu čitavo lice. Šokirana sam, ne samo zbog nje-gove nevjerojatne ljepote, nego i zato što sam izgubila svetjelesne funkcije osim vida. Oči mi savršeno rade, ali čini seda se ne mogu odlijepiti od njegova savršenstva. Ne gubimkoncentraciju niti kad on spusti dlanove na šank i nagnese naprijed, a val razbarušene tamne kose spusti mu se načelo. „Zar vam izazivam nelagodu?“ upita. I to mu pročitams usana. „Čime vas mogu poslužiti?“ izdahnem i ponovo mah-nem blokom. On kimne prema bloku. „Već ste me to pitali. Moju stenarudžbu zapisali na ruku.“ Spustim pogled i vidim prste umrljane tintom, ali onošto na njima piše nema nikakvog smisla, čak ni kad poku-šam spojiti prste i blok. Polako podignem pogled i susretnem njegov. U njego-vim očima vidim razumijevanje. Djeluje samouvjereno. Posve me izbacio iz takta. Pokušavam u glavi pronaći informacije pohranjene uposljednjih nekoliko minuta, ali ne nalazim narudžbu kave

22– samo spremljene slike njegova lica. „Cappuccino?“ upitamprepuna nade. „Americano“, mirno ponovi „četiri doze kave, dva šećera,do pola čaše.“ „Tako je!“ Prenem se iz svojeg jadnog, opijenog stanja ipriđem aparatu za kavu. Ruke mi se tresu, a srce lupa. Uda-rim filtrom po drvenoj ladici da bih otresla upotrijebljenukavu, nadajući se da će me glasan zvuk prenuti. Ali to se nedogodi. I dalje se osjećam... čudno. Povučem ručku mlinca i napunim filtar. On pilji u mene.Osjećam kako mi te prodorne plave oči svrdlaju po leđimadok prtljam i petljam po aparatu koji sam u međuvremenuzavoljela. Ali sada on mene ne voli. Ne čini ništa što munaredim. Ne mogu namjestiti filtar u držač, a ruke mi setresu. Duboko udahnem kako bih se smirila pa ponovo poku-šam. Uspješno namjestim filtar i stavim šalicu ispod njega.Pritisnem gumb i sačekam da aparat izvede svoju magiju.Cijelo vrijeme okrećem leđa strancu. Tijekom cijelog tjedna,koliko radim u Delovu bistrou, aparatu nikad nije trebalotako dugo da pripremi kavu. U sebi ga molim da požuri. Nakon što je prošla čitava vječnost, uzmem šalicu i uba-cim dva šećera, spremna dopuniti je vodom. „Četiri doze“, on prekine nelagodnu tišinu promuklimglasom. „Molim?“ Ne okrećem se. „Naručio sam četiri doze.“ Pogledam šalicu u kojoj je samo jedna doza pa zatvorimoči, moleći se bogovima kave da mi pomognu. Ne znamkoliko mi treba da dodam još tri doze, ali kad se konačnookrenem kako bih mu pružila kavu, on sjedi na kauču.Opušteno je ispružio svoje vitko tijelo i prstima bubnjapo rukohvatu. Lice mu ne pokazuje ni tračak emocija, alividim da nije sretan. Zbog nekog čudnog razloga, ja sam

23zbog toga stvarno nesretna. Čitav dan savršeno rukujemprokletim uređajem, a kad stvarno želim pokazati da znamšto činim, izgledam poput nesposobne budale. Osjećam seposve glupo dok pružam papirnatu čašu s kavom i mirnoje spuštam na šank. On pogleda čašu pa mene. „Želim je popiti ovdje.“ Licemu je ozbiljno, a glas miran i oštar. Zagledam se u njega upokušaju da procijenim je li naporan ili iskren. Ne sjećam seda je tražio kavu za van – vjerojatno sam to pretpostavila.Ne izgleda kao tip koji bi sjedio u malim uličnim bistroima.Izgleda kao tip za barove u kojima toče pjenušac i u kojimase druže lovaši. Zgrabim šalicu za kavu i tanjurić, prelijem kavu, stavimžličicu na tanjurić i mirno krenem k njemu. Ma koliko setrudila, ne mogu spriječiti zveckanje šalice po tanjuriću.Spustim je na stol i gledam ga kako okreće tanjurić i podižešalicu, ali ne zadržavam se dovoljno da bih ga vidjela kakopije – brzo se okrenem na peti i pobjegnem. Doslovno proletim kroz pomična kuhinjska vrata i ugle-dam Paula kako navlači kaput. „Sve u redu, Livy?“ pita medok me njegovo okruglo lice proučava. „Aha.“ Dojurim do velikog metalnog sudopera kako bihoprala znojne ruke, upravo u trenutku kad u bistrou počnezvoniti zidni telefon. Paul se požuri javiti, nakon što je očitozaključio da sam odlučila prati ruke sve dok ih ne otopimu vodi. „Za tebe je, Livy. Odlazim.“ „Želim ti dobar vikend, Paule“, kažem mu, obrišem rukei javim se. „Halo?“ „Livy, dušo, jesi li večeras zauzeta?“ pita Del. „Večeras?“ „Da, imam narudžbu za catering na dobrotvornoj gala-zabavi, a konobarica me zeznula. Možeš li biti srce i pomoćimi?“

24 „Oh, Del, voljela bih, ali...“ Nemam pojma zašto kažemda bih voljela kad zapravo ne bih, i ne mogu dovršiti reče-nicu jer ne mogu pronaći „ali“. Nemam što raditi večeras,osim muvati se oko Bake i slušati zbog toga jezikovu juhu. „A, daj, Livy, dobro plaćam. Očajan sam.“ „Koliko se radi?“ uzdahnem i naslonim se na zid. „Divna si! Od sedam do ponoći. Nije teško, dušo. Samohodaš s pladnjevima kanapea i čašama pjenušca. Ništalakše.“ Ništa lakše? I dalje moram hodati, a noge me ubijaju.„Moram otići kući, provjeriti kako je Baka i presvući se. Štoda odjenem?“ „Crno. Dođi u sedam na ulaz za poslugu Hiltona na ParkLaneu, dobro?“ „Svakako.“ On prekine vezu i ja spustim glavu. Pozornost mi ubrzoprivuku pomična vrata kroz koja proleti Sylvie razrogače-nih smeđih očiju. „Jesi ti to vidjela?“ Njezino me pitanje brzo podsjeti na fascinantno stvore-nje koje sjedi u bistrou i pije kavu. Gotovo se nasmijem dokvraćam slušalicu na telefon. „Da, vidjela sam ga.“ „Pa čovječe, Livy! Takvi bi muškarci trebali dolaziti saznakom upozorenja.“ Ona pogleda po bistrou i počne hla-diti lice. „O Bože, izgleda kao Apolon.“ Ne trebam ga vidjeti. Lako mi je zamisliti. „Radiš veče-ras?“ upitam, u pokušaju da njezino slinjenje zadržim unu-tar zidova kuhinje. „Da!“ Okrene se prema meni. „Del te nazvao?“ „Jest.“ Skinem ključeve i zaključam vrata koja vode uuličicu. „Pokušao me nagovoriti da te pitam, ali znam da nisisretna kad treba raditi noću, zbog Bake i ostalog. Jesi lipristala?“ „Pa, jesam“, umorno je pogledam. Njezino ozbiljno lice razvuče se u osmijeh. „Zatvaramo.Želiš li mu reći da je vrijeme za polazak?“

25 Glupa sam, ali ponovo se borim s drhtavicom pri pomi-sli da ću ga opet vidjeti i u mislima se prekorim zbog toga.„Da, reći ću mu“, objavim sa samopouzdanjem koje ne osje-ćam. Ispravim ramena i odlučno se proguram pored Sylvieu bistro pa stanem na mjestu kad vidim da je nestao. Osje-ćam se neobično dok promatram bistro – to je neka bizarnasmjesa osjećaja napuštenosti i razočaranja. „Oh? Kamo je nestao?“ zacvili Sylvie i progura se poredmene. „Ne znam“, prošapćem i polako priđem napuštenomkauču pa podignem napola popijenu kavu i kovanice odtri funte. Maknem ubrus koji se zalijepio na dno tanjurića ipočnem ga gužvati, no pozornost mi privuku nekakve crnelinije pa ga brzo izravnam rukom i ispružim na stoliću. Uzdahnem. A onda se naljutim. Vjerojatno najgori Americano koji je moje nepce ikad kušalo. M. Iskrivim lice od gađenja, zgužvam ubrus i uguram ga ušalicu. Arogantni seronja. Obično me ništa ne može nalju-titi i znam da to izluđuje i Baku i Gregoryja, ali sada samstvarno bijesna. A razlog je doista blesav. Ali nisam sigurnajesam li bijesna zato što mi nije uspjelo pripremiti dobrukavu kad mi je tako dobro išlo, ili zato što se nije svidjelasavršenom muškarcu. I što, uopće, znači kratica M? Operem šalicu i tanjurić, bacim sporni ubrus pa iziđemsa Sylvie i zaključam bistro. Naposljetku zaključim da jeriječ o onom drugom, i da je M kratica za Moron.