Savo Škobić POD STARE DANE

MATURSKA NOĆKao nježne labudice bijelei mirisne ljubičice plave,k'o da su breskve još nedozrele,koračaju uzdignute glave.Pored njih momci k'o jablanovi,obrijani po prvi put neki,zbog treme im se znoje dlanovi,put života ih čeka daleki.Ruku pod ruku, nogu pred nogu,drugari vječni iz školskih klupa,sada sve žele, hoće i mogu,nažalost, neće ostati skupa.Od sutra će k'o paperje mekorazići se na sve strane svijeta,dani djetinjstva biće daleko,pred njima će život da procvjeta.Još večeras, samo poslednji put,zvijezde će im dati kosmičku moć,pjevaće sa njima i mjesec žut,pamti će se dugo maturska noć.Višegrad, 31. maj 2013.

NA MARGINI SNOVAUvrnu se tako u sjećanja ina,neke čude slike sa margine snova,pa u mojoj glavi eksplodira mina,za pjesme se moje stvori tema nova.Maločas se sjetih ljubavi mi prveo kojoj odavno ne razmišljam više,imala je divan smiješak i obrve,voljela je pred san svoj palac da siše.Sklupča se kad legne kao dijete malo,moram da joj pričam, milujem po kosi,nekad joj do mene više nije stalo,drugi put me juri i za ljubav prosi.Zaista je čudna ljubav prva bila,jer iz čista mira ko da vrag je bije,iznenada počne da vrišti mi mila,a zatim odjednom radosno se smije.Volio bih da je sve to drugačije,da se nešto ljepše u sjećanja sprema,ipak stara pjesma sad u pravu nije,kako prva ljubav zaborava nema.Višegrad, 1. jun 2013.

ČOKOLADAČokolada je bila lozinkakojom ti se otvarala duša.Sa lica ti padne tužna krinka −to je muzika koja se sluša.Voljela si je više od svega,nešto za prije i poslije jela.Uvijek je bilo ono bez čegati nisi mogla i nisi htjela.Znajući da se ljutiš na menešto sam sa društvom do kasno pio.Ja bih ti kada se kući krene,veliku čokloladu kupio.Oči su ti boje čokolade,mekane usne slatke poput nje.Sa čokoladom se drugi slade,al' za tebe to je uživanje.Sve što vidim na tebe me sjeća,misli se roje, oblaka stada.U meni dok živiš to je sreća,ti si moja duša čokolada.Višegrad, 2. jun 2013.

DJEVOJAČKA SOBAJedna mala soba djevojačka,u vrijeme kada se ljubav krila,pamti mnoga maštanja momačka,ali čuva tajnu što se zbila.Imao je taj moj drugar Perauspomena mnogo iz svog Srema,najdraža mu ta njegova kera,skakala je kad se u lov sprema.A ta kera, Maruška se zvala,baš u inat svojoj prvoj curi,samo njemu nikad nije dalada kroz prozor u sobu joj zuri.U samačkoj djevojačkoj sobigdje je često dolazio kradom,jedne noći on poljubac dobi,srce mu se ispunilo nadom.Pitate se kakve veze imaova soba i Perina kera,prije nego što je stigla zima,ode s dragom put kerina smjera.Višegrad, 5. juni 2013.

NA UVIRU SNOVAOdsanjah sve što se moglo sniti,i odmaštah sve neodmaštano.Popih sve što sam htio popiti,i opet pročitah zavještano.Snovi su mi nekad burni bili,doticali su i svemira kraj.Kako su vremenom moć gubili,lagano su gubili i svoj sjaj.Što nisam uspio da ostvarim,mogao sam snažno odmaštati.Nisam žurio da ostarim,oprostih što je za opraštati.Srca i duše punih drugara,logorska vatra, gitara, flaša.Bez gradske buke koja zamara,uvijek je tu neka pjesma naša.Sve moje rime zavještah pticišto mi letom najavi dana sjaj.Još me raduju galeba krici,a snovi mi uviru u beskraj.Višegrad, 7. juni 2013.

TAMARAJedanput davno Tamara neka,sa krupnim plavim očima,reče mi tiho da ljubav čeka,da joj se nada noćima.Gleda u zvijezde na svom balkonu,dok negdje svira viola,mašta da je u zlatnom salonu,tužna muzika iz mola.U plišano plavoj krinolini,sa princom pleše lagano,dušu je predala violini,a srce kuca piano.A onda mašta o predjelimagdje nebo travu miluje,i nektar ljubavni u snovimapije, dok srce boluje.Jedno je vrijeme nisam viđao,sa balkona je nestala,mada ja nisam ni predviđao,sa taksistom je pobjegla.Višegrad, 10. jun 2013.

ORIONRazvukla se po nebu zvjezdanomnaša Velika i Mala kola,složno jure beskrajnim bezdanom,puna ljubavi i puna bola.Često smo mi u takvim noćimagledali dragulje sjajne,suze ti zaiskre u očima,zvijezde čuvaju tajne.Imala si svoju teorijušta se to dešava gore ,to nam zvijeze kroje istoriju,ljubavne misli se bore.A moćni i veliki Orion,na najljepšem dijelu neba,kao da je prastari odeon,sve posloži kako treba.„Kad umrem i ne bude me više“–rekla si mi jedne noći,„moja će duša isplakat kišei ka Orionu poći.“Višegrad, 12. juni 2013.

ŽENA IMAŽena ima milion tačaka,svaka od njih svoju tajnu nosi,za razliku od roda mačaka,žena se baš sa svakom ponosi.Prije svih je mala tačka sjete,smještena je u dubini oka,zbog nje nekad plače kao dijete,njena je tuga jako duboka.Sumnje je posebno mala tačka,ali zbog toga sporija nije,kad nasluti da je srca pljačka,tad u mali mozak se zarije.Tačka pažnje je važna posebnoi svakoj ženi je bitna jako,pa srce koje nije sposobno,nema za ljubav šanse nikako.Najvažnije su tačke ljubavi,u svakoj ženi njih je najviše,ko se dobro sa njima zabavi,tada mu život srećom miriše.Višegrad, 13. jun 2013.

ČITAV ŽIVOT KAO DAN U MAJUČitav život kao dan u maju,prođe brzo uzburkan k'o more,kad se rodiš k'o da si u raju,poslije biva sve to mnogo gore.Zora rudi, pjevaju ptičice,mirisom se behar poigrava,dok smo mali skupljamo sličice,dok u nama film se odigrava.Oko podne promijeni se vrijeme,prvo kišne krenu kapi sitne,kad je vidim usne mi zanijeme,sličice nam više nisu bitne.Onda krenu i proljetne bure,nebom grmi i sijevaju munje,radni ljudi s posla kući žure,već se rode i prve nam sumnje.Predveče se sve to malo stiša,i miriše beharli nam grana,dok se sluša muzika sve tiša,sunce zađe baš u suton dana.Višegrad, 16. juni 2013.

LJUBAV JE NAVIKA IZ SNANiko ne zna stvarno šta jeda l' je mana il' vrlina,zbog nje jače oči sjaje,a u grud'ma je milina.Jednostavno nju se voli,i lijepa je kao slika,može da se i prevoli,opasna je to navika.Naviknu se razne stvari,kafa ili običaji,sve se brzo zaboravi,kad se ona tu pojavi.Ona jede, grize, mrvi,mazi, ljubi, sve to zna,luduje u našoj krvi,ljubav je navika iz sna.Volim kad volim da volim,jer voli cijela planeta,ne želim da je prebolim −jer ljubav je kruna svijeta.Višegrad, 17. juni 2013.

DOBRO VAM JUTRO, GOSPOĐODobro vam jutro moja damo stara,dama ste bili i prije pola vijekakada ste svome dragom iz njedarajabuku dali živu kao rijeka.Još i sad isti šeširić na glavišto vam ga je davno darivala mati,ali nepomućen pogled vam je plavi,uvijek je znao gdje treba gledati.Samo su vam malo pognuta ramena,ali još uvijek čvrstoga koraka,vi ste uvijek bili poštovana žena,ona lijepa dama sa kraja sokaka.U staroj je torbi pregršt uspomenai pramen kose prvoga unuka,stari broj časopisa „Nova žena“,češanj bijelog luka protiv uroka.A smješak blagi što misli vam pratisa kraja usne pa u ranu mladost,šapuće vam tiho da ne treba stati,ma kako vam duga izgledala starost.Višegrad, 18. juni 2013.

TOLIKO JE TUGE U TOM MUTNOM OKU„Umrlo je juče, sutrа ne postoji ,misli nа dаnаs i živi sаmo sаdа,stаr se čovjek više ničegа ne boji,ne hrаbri gа prošlost, ne lаže gа nаdа!“To su riječi jednog prijаteljа mogа,čiji pogled zuri negdje predаleko,više nemа ništа i nemа nikogа,а imаo je sve i bio je neko.Gledаm tu stаrinu povijenih leđа,čini mi se mogu u misli mu ući,а kosа mu bijelа ko lаnenа pređа,svаkog mu trenа može srce pući.Toliko je tuge u tom mutnom oku,suze isplаkаne već su jаko dаvno,nikаdа se nije dаvаo poroku,i nikаd se nije isticаo jаvno.Sаdа evo sjedi krаj mene nа klupi,ni osmijehа sjenа licem dа preleti,išаo je hrаnu pticаmа dа kupi,moždа jednom on će s njimа dа poleti.Višegrаd, 18. juni 2013.

PLAVONebo nam je plavo kad je vedar dan,dok mu blagi suton ne podari boje,plave su i zvijezde kad idemo u san,najljepše su ipak plave oči tvoje.Svijetloplave kao magla kad si sretna,i uz smješak mene one snažno bodre,ali kad si ljuta i kad si nesretna,tvoje mile oči ko more su modre.Ja znam da su oči ogledalo duše,sastavni su dio bile tvoga smješka,i kada mi počnu snovi da se ruše,tvoje oči kažu da ja nisam greška.Ja kroz tvoje oči dušu tvoju vidim,baršunasto meku i nježnu ko svila,najdivnije tada razgovore vodim,jer u duši ti si neranjiva, mila.Ali tvoje oči u jedno svanuće,pošto su se meni osmjehnule nježno,ugasiše svoje svice umiruće,jauk mi se otrgnu u jutro snježno.Višegrad, 19. juni 2013.

PRVI POLJUBACDa me neko pita šta sam juče jeo,ili koji sam preksinoć film gledao,kada sam jutros za kompjuter sjeo,ne bih znao i brzo bih se predao.Zauvijek se pamte neke lijepe stvari,iz sjećanja ništa izbrisat ih neće,kao taj poljubac u staroj drvari,kada ti poklonih svoje prvo cvijeće.To sam cvijeće krio u papirnoj kesi,da se meni moji drugari ne smiju,jer nositi cvijeće to su bili grijesi,al' znao sam mnoge što ga tako kriju.Na rečeno mjesto stigao sam prvi,i svaka sekunda vječnost mi je bila,neka nesigurnost valja se u krvi,ali dolaskom svojim nju si otklonila.Nakon kratke priče poljubac je pao,čudan je bio, s ukusom mentola,mada kao mnogi ja sam ga ukrao,al' se rado sjećam bez tuge, bez bola.Višegrad, 20. juni 2013.

VJERUJEM U LJUBAVI MOĆIVečeras je opet pun mjesec na nebu,puna mi je i duša ljubavi neke,k'o da sam robijaš na vodi i hljebu,ne izlazim nigdje bez potrebe prijeke.Ne samo zbog toga što nas sunce prži,ni večernje šetnje više mi ne gode,još me samo volja za pisanjem drži,pa se tu i tamo koji stih ubode.Mediji su puni crne politike,danas svako svoju istoriju piše,izjave su ine prozirne i plitke,dok nam jadni narod sve teže diše.Ipak ja vjerujem u ljubavi moći,te zdravu i mladu snagu krvi vrele,biće nam dobro, sve će na svoje doći,i opet će ljudi da nam se vesele.Ja ću ko i sada gledat mjesec puni,sjećati se ljudi kojih nema više,provjeriti da l' su plaćeni računi,i pjesmama zvati da nam padnu kiše.Višegrad, 23. juni 2013.

KIŠAKad kiša pada, čini se menida se priroda cijela raduje,na neki način sve se izmijeni,a tuga mi u duši stanuje.I mene čudi zašto je tako,zašto sam tada tužan i sjetan,zašto ja nisam tada ko svako,kad kiša pada veseo sretan.Možda mi baš kiša tako čini,tada mi tebe u misli vrati,rado bih s tobom po mjesečinišetao opet do kasnih sati.Ovako moja kiša, sestrica,zna da ne može to da se desi,pa mi smješak odnese s lica,u dušu moju, gdje mi i jesi.Tamo je opet ljepoto moja,ta naša ljubav ljepša i viša,ja te dok čekam zvjezdanog roja,ponovo ljubim kad pada kiša.Višegrad, 24. juni 2013.

CRNO BIJELI SVIJETTrudih se da ne bude crno- bijeli svijetšto se oko mene odvija i živi,da mirise i boju ima svaki cvijet,da se svako oko svakom cvijetu divi.Priroda nam uvijek divnih slika pruža,šarolik i prelijep životinjski je rod,preko brze laste pa do sporog puža,a voće nam daje svoj raznovrsni plod.Zašto nam i život ne bi ljepšim bio,i zašto da za njega bijemo svoj boj,za sve malo sreće ja sam uvijek htio,i da mi mirno teče ovaj život moj.Ali neki ljudi koji su bez mašte,a spremni su uvijek drugima da sude,osudiše me oholi puni tašte,da odem od svega ma kako mi bude.I sada, sa strane gledam na ovaj grad,ja sam još do juče dio njega bio,poštovan veoma i cijenjen je moj rad,nikad neće biti to kako sam htio.Višegrad, 25. juni 2013.

POMIRIŠI DUGUUhvati noći dok još su mlade,dok ih siva mjesečina ljubi,dopusti mašti da se prikrade,dok na rijeci brod pospano trubi.Zavitlaj jako sjećanja stijeg,zatvori oči, lezi na prugu,odmaštaj opet nemogući bijeg,lizni nebo, pomiriši dugu.Učini nešto od svog života,nemoj da ti on protutnji samo,jer svud oko tebe je ljepota,gdje te srce vuče idi tamo.Zaželi i nešto nemoguće,na klaviru odsviraj etidu,zagrmi ti dok vjetar fijuče,uđi hrabro u špansku koridu.Život što živiš samo je jedan,šansu ti neće pružiti drugu,nemoj ljubavi da budeš žedan,lizni nebo, pomiriši dugu.Višegrad, 26. juni 2013.

VRATITI RODEEj, dimnjače čađavi i krivi,mnogo je bilo surovih zima,dok orač plugom ore po njivi,ti puštaš svoje bujice dima.Tukli su te vjetrovi, oluje,kupale te tople ljetne kiše,telefonske žice tiho bruje,i antena kraj tebe se njiše.A ti ko stijena ponosno stojiš,ne daš da ti išta remeti mir,samo ispod oka laste brojiš,smješeći se promatraš vrana pir.Ne smeta tebi proljetna kiša,niti ti smeta toliko vode,tvoja je tuga jača i viša,ti jako želiš vratiti rode.One se više vratiti neće,neće na tebi gnijezda svijati,negdje im drugo sviće proljeće,i ljepše će ih sunce grijati.Višegrad, 27. juni 2013.

PA DOKLE VIŠE?Pa dokle više, ima li kraja,toj tvojoj zlobi pasji živote,ja znam da sam daleko od raja,ne zaslužujem ni ovo, skote!Uvijek sam sudbu pratio smjerno,nisam kamenje bacao na nju,prijatelje drage čuvah vjerno,i njima dadoh svoju ljubav svu.Naše jaranstvo bilo je tvrdo,život nam bješe valcer lagani,dok neko ne gurnu kola niz brdo,a sad smo iz života prognani.Neće se smiriti ovaj životkoji mi je sve gori i gori,dok mene ne strpa u moj ćivot,i tako mi dušu ne sagori.Sada klizim ko Sizif niz stranu,i plave zvijezde sad su mi dalje,nikog da mi pruži spasa granu,mirno tonem u beskraja ralje.Višegrad, 28. juni 2013.

DRUGO IME ZA LJUBAVTi si, u stvari, drugo ime za ljubav,nebeski tirkizni sjaj ti je u oku,nekada sanjam da sam ružan i gubav,i da si me skrila u raku duboku.A onda mi opet venama prostrujevalovi moćni slapova Nijagare,još mi u ušima tvoje riječi zuje,da voliš kada mi se oči zažare.I sve oko mene na tebe me sjeća,Drina, cvijeće, ptice, željeznička pruga,kad na tebe mislim, miriše mi sreća,čim otvorim oči vraća mi se tuga.Ko psa me umorio ovaj život ružni,bježim od njega u nježne snove moje,zbog tog su mi vjeruj i stihovi tužni,moraću uskoro sresti oči tvoje.A kad se to desi, kad budemo skupa,to će biti praznik za dušu i oči,znaj, čeka nas ona naša mala klupa,ova moja muka napokon će proći.Višegrad, 29. juni 2013.

U SUMRAKKada se ljube noć i dan, to je sumrak,i sunce umorno već je zašlo za brijeg,al' njegov ljubičasti na nebu je trag,a zalutala ptica planira svoj bijeg.Dok još nebo nije popalilo svijeće,pijetao je svoje koke okupio ,po mirnom se nebu gordi mjesec šeće,zadnji brod iz luke već je otplovio.U sumrak se uvijek dragi dragoj krade,da u pendžere joj kamenčiće baca,pod košuljom nosi za nju bijele rade,a sumrak je tih ko na moru bonaca.Pa i mi smo rado ležali na travi,i lovili zvijezde kao male svice,oduvah ti sa oka tvoj čuperak plavi,modru boju neba poprimi ti lice.U oku ti i sad vidim k'o nekadamoćni fijuk vjetra kroz krošnje topola,da ćemo se sresti vječna mi je nada,jer malena moja, volim te do bola.Višegrad, 30. juni 2013.

KUJICA VITISpavala je mirno na mom pragukad sam jutros otvorio vrata,spazih je tada milu i dragu,imala je lančić oko vrata.Sva je bila kudrava i bijela,lijepa i čista, baš kako treba,kad me vidjela mirno je sjela,dao bih joj zadnje parče hljeba.Na lančiću gravirano ime,nekad ju je neko zvao Viti,taj neko ode na kraju zime,ne misleći šta će sa njom biti.I od tada ona gradom luta,traži neku dušu srodnu svojoj,otjerali su je bez broj puta,sve dok nije pršila duši mojoj.Od sad ćemo skupa deverati,nadati se nekoj novoj sreći,jedno drugom dugo vjerovati,dok živimo skupa život pseći.Višegrad, 1. jula 2013.

TVOJ PLAVI ŠALZimi sanjam o ljetu, a ljeti zimu,svako uvijek želi ono čega nema,trošio sam dane u piću i dimu,ni slutio nisam šta mi život sprema.Život mi te donese sa šalom plavim,a imao je boju očiju tvojih,taman počeh ovu pojavu da slavim,a ti uze jednu od čašica mojih.Pili smo ko Rusi, svemu se smijali,od sreće i vina pijani smo bili,pjevali smo snažno, mada nismo znali,i od tada našu ljubav nismo krili.S proljeća nas život uozbilji malo,uvali nam neke radne obaveze,da pijemo više nije nam se dalo ,još sam samo sanjao piće i meze.Sa ove distance vremena i mašte,kada sve se daje ljubavi u zalog,lijekove i snove uzimam na tašte,ja se rado sjetim tvoga šala plavog.Višegrad, 2. juli 2013.

PJESNIČKO VEČEOdavno zavoljeh večeri pjesničke,još od mojih prvih uzdrhtalih rima,kao da tajne moći primih kosmičke,prostruji kroz mene neka čudna plima.Sad sjedimo skupa, djeca i mi stari,mi smo njima uzor, oni nama nada,al nam neko vješto pomješao stvari,dok mi o sreći, kod njih beznađe vlada.Ne znam zašto tako, djeco moja draga,vidite sve crno, nigdje suze maka,što u vašoj duši čuva sreće blaga,da vam rima bude vesela i laka.Ostavite nama što smo prošli svoje,da pjesmama sjetnim prizivamo dane,te mladosti lijepe i sve ono što jena duši nam ine ostavilo rane.Vi slavite mladost dok je još imate,pjevajte nam o njoj i ljubite rimom,brzo sve će proći o tom malo znate,ko što će se jesen zamijeniti zimom.Višegrad, 3. juli 2013.

TRAGOVI U MENIMnoge su mi stvari ili bića draga,a i događaji nemili i mili,u rovitoj duši ostavili traga,kao znak za uvijek da su nekad bili.Kad otvorim dušu kao dragu knjigu,ili kao album požutjelih slika,ja tim činom na tren odbacim svu brigu,za to treba uvijek da bude prilika.Prelistavam nijemo svoje uspomene,davne događaje velike i male,neke su dublje u dušu urezane,neke su se skoro sasvim izbrisale.Ali ima jedna meni draga jako,njene plave oči još gledaju moje,dugo smo se znali mi gledati tako,time si mi urezala srce svoje.I sada to srce još u meni bije,tiho se raduje svakoj tvojoj sjeni,pa u svojoj duši dušu moju krije,veoma su topli tragovi u meni.Višegrad, 4. juli 2013.

RUKERuke su mi izborane stare,svaka bora svoju priču ima,moje ruke sad više ne mare,da li je ljeto ili je zima.Nekada su te dvije ruke moje,bile jake, čvrste i sigurne,nisu znale ničeg da se boje,bilo mirne ili noći burne.Lijepo crtat nikad nisu znale,il' lik neki vajati u glini,ali ni sreće nisu imale,da prepuste se često milini.Jedino kad nas pjesma ponese,u vazduh se vinu ruke sretne,pa ta nam pjesma muku odnese,razbiti čaše bile su spretne.Al tebe su uvijek milovale,čuvale kad si bila bolesna,ruke su se s tobom radovale,kad si bila zdrava i radosna.Višegrad, 5. juli 2013.

SUZASvaka me suza na tebe sjeća,o, Suzana, moja draga,pa kako je lijepa bila sreća,kada te vidjeh kraj praga.Godine pakla ne bijehu prošle,dugo se vidjeli nismo,onda su nove prilike došle,dođoh ti ko drago pismo.Preko drugih si vidjela mene,svoga starog dobrog druga,smješak ti odbaci brige sjene,a onda ode i tuga.Dugo smo u noć pričali ,Suzo,pomenusmo draga lica,iz svoji snova smo ih vraćali,i gajili poput ptica.Poslije te nisam vidio više,ostali smo u vezi mi,za tobom i danas plaču kiše,vole te tvoji drugari svi.Višegrad, 6. juli 2013.

U OBLACIMA CRTAM TI LICEFijuk vjetra i ledene kapi,jezivi krik zalutale ptice,a sve u meni za tobom vapi,u oblacima crtam ti lice.Hladno mi je u pustom nam stanu,ni muziku ja noćas ne slušam,stigao sam na najdonju granu,ovog svog života ja se gnušam.Zato ja maštar ka tebi krenem,krila snova raširim široko ,na stvarnost neću da se osvrnem,putokaz mi je to tvoje oko.I tako od veče do pred zoru,ja odbacim sve probleme svoje,dok se jutro javi na prozoru,u svojima držim ruke tvoje.Opet mila k'o u dane sreće,zajedno smo što je jako važno,do zore nas rastaviti neće,dugo će mi oko biti vlažno.Višegrad, 7. juli 2013.

NAŠE VRIJEMENisam jedini što ljepše dane pamti,meni oni dođu dobro pribježište,u svakom slučaju čovjek mora znati,gdje je njegovoj duši dobro sklonište.A ti dani blagostanja davno prošli,lagano blijede u našim sjećanjima,ne shvatamo dobro ove što su došli,mada mi moramo živjeti u njima.U to naše vrijeme živjelo se lijepo,lijepa radosna lica svuda oko nas,a svojoj smo dragoj vjerovali slijepo,ozari te sreća kad čuješ mio glas.U odnosu na danas to je bio raj,svi smo bili ljudi, čovjek je svak bio,išli smo porodično slavit Prvi maj,niko od nikoga nije ništa krio.Naši dani sreće zauvijek odoše,druge su prilike i druge su teme,govorilo se nekad da nam je loše,eh, da mi je loše ko u naše vrijeme.Višegrad, 8. juli 2013.

MA, ŠTA BI PJESNIKMa, šta bi pjesnik da mu nije muze,goluba bijelog što se s nebom spaja,stihove svoje slao bi kroz suze,koje jure kroz sumrak do beskraja.Ma, šta bi pjesnik da mu nije krova,na koji slijeću sneni mu pogledi,pa da mu bude najbitnija lova,i da svoje srce zauvijek sredi.Ma, šta bi pjesnik da mu snovi puze,da mu dani prolijeću ko oblaci,ne bi vidio ko mu riječi uze,morao bi sebe da odbaci.Ma, šta bi pjesnik da mu nije snova,koji mu čuvaju sjećanja draga,po čemu bi pamtio lica nova,kako bi se sjećao rodnog praga.Ma, šta bi pjesnik da mu nije muze,Ma, šta bi pjesnik da mu nije krova,Ma, šta bi pjesnik da mu snovi puze,Ma, šta bi pjesnik da mu nije snova.Višegrad, 9. juli 2013.

NA SCENI SA DJECOM NISAM VIŠESvaka ljubav pa i ova mojaima početak, sredinu i kraj,za ovu se dalo mnogo znoja,al zato je imala i svoj sjaj.Ono se voli dušom i srcem,zbog te ljubavi ja sve ću dati,zbog pozorišta postadoh piscem,do kraja života neću stati.Početak bješe drhtav i mio,sladunjav kao poljubac prvi,zbog te ljubavi hrabar sam bio,ludih misli, uzavrele krvi.Baš na sredini uspona moga,promijenih društvo i voljeni grad,ali i ovde nađoh srodnogadrugara, pa sa njim nastavih rad.Mnogo sretne djece, mladih ljudi,sa mnom na sceni čuda praviše,sada mi se zbog toga tuga budi,jer na sceni s djecom nisam više.Višegrad, 10. juli 2013.

MIRIS DUNJA NA MAMINOM ORMANUVeliki je majstor taj naš mozak mali,sve mirise i zvukove on sačuva,u njemu se, možda ovo niste znali,svaki naš san režira i dobro skuva.Pamti ružne stvari, a lijepe još duže,sve što pojmiš na nešto te asocira,pa kad vidiš zmiju kako putem puže,noge ti trnu i bojiš se dodira.Kada čuješ neku davnu pjesmu dragu,odmah si u mislima u vremenu tom,u kinu si gledaš neku špansku sagu,dok draga tiho jeca na ramenu tvom.I sa mnom je tako, nisam ni ja gori,mnogo tog mi u san vraća drage ljude,stalno se sadašnjost sa prošlošću bori,dok me zvuci moga grada ne probude.Najljepši zvuci za djetinjstvo me vežu,oni mojoj jadnoj duši daju hranu,al mi čuva uvijek uspomenu svježu,taj miris dunja na maminom ormanu.Višegrad, 12. juli 2013.

JOŠ MI SAMO FALE ONE MODRE KIŠENeki blagi povjetarac s Drine duva,lavež pasa u daljini remeti mir,nesigurno oko moje tajnu čuva,sluti negdje nad planinom zvjezdani pir.Sve je mirno oko mene i u meni,ne drhti ruka dok ovu pjesmu piše,ljubav nos golica ko tonik se pjeni,još mi samo fale one modre kiše.Duboko udišem ove tihe noći,kao da nema više godišnjih doba,ovo predugo proljeće neće proći,došlo na red da se i ta starost proba.Upalim radio, a tv isključim,radio Luksemburg nađem ko nekada,volio sam jako uz njega da učim,te divne davne slike vidim i sada.Sve bih dao da taj mir tako ostane,da mi ova noć kao proljeće traje,da rujna zora nikada ne osvane,da mi zvijezde s neba žmirkaju i sjaje.Višegrad, 16. juli 2013.

NE DAJ DA SE VIDIPusti me! Pusti de! Ne pitaj me ništa!Ne podnosim noćas ni samoga sebe.Pa zar sam ja kriv što su naša ognjištadavno rasturena pa mi srce zebe?Daj ušuti i ne pristaj mi na muku!Nisam glasao da nam ovako bude.Za glupost nikad ne bih digao ruku.To ću javno reći pa neka mi sude.Prestani više! Znaj da dosta je bilo!Ne mogu ti ja tvoju vratiti sreću.Ovo malo duše u klupko se svilo,u ovom tunelu nemoj palit svijeću.Ostavi me! Idi! Nađi sebi mira!Možda se još negdje za te zora rudi.Ja bih samo htio da gitara svirai da su ko neka nasmijani ljudi.Odlazi već jednom! Ne, stani, ne idi!Izvini! Griješim. Nisi mi ti kriva.Namiješimo se. Ne daj da se vidi.Pravimo se da si ko nekad mi živa..Višegrad, 17. juli 2013.

SVANUĆE I NAMA OPET RUJNA ZORADobro veče, dušo, gdje ti misli lete,kako si mi ove blage ljetne noći,misliš li na mene ti prekrasni cvijete,da l' se i ti nadaš da će sve to proći.Ma, proći će vjeruj, ne može da traje,isuviše dugo ovo ružno stanje,dok mi tvoje oči trajnom nadom sjaje,proći ćemo ovo trnovito granje.Svanuće i nama opet rujna zora,pjevaće nam mali slavuji iz luga,prestaće već jednom ova crna mora,bićeš opet sretna i nestaće tuga.A kada si sretna tad ti oči sjaje,sva si u pokretu vesela i čila,sve ću učiniti da ta sreća traje,tako si mi lijepa i beskrajno mila.Samo budi jaka, strpi se još malo,ne daj tuzi da ti dušu tvoju gane,daj pokaži kako i tebi je stalo,neke mnogo bolje da trošimo dane.Višegrad, 18. juli 2013.

SREĆA NEĆE LUZERE I LUDEUmorih se od čekanja sreće,izblijedjele slike na mom zidu,ma ne vrijedi mene sreća neće,boljeg nekog ta ima u vidu.Zalud volja, zalud radovanje,uzalud mi tol'ki kilometri,i uz strme gudure veranje,prži sunce i biju me vjetri.Ostario ne stekoh pameti,jedva vučem ove stare kosti,ali ona ni da me primjeti,da bar veli: „Čovječe oprosti.“Sreća neće luzere i lude,oni su joj slatke grickalice,samo voli ta normalne ljude,nasmijano, zadovoljno lice.Zato srećo ni ja tebe neću,i do sad sam ja bez sreće bio,prema meni stoljeća se kreću,pa neka ih zašto bih se krio?Višegrad, 19. juli 2013.

UVIJEK DOBRU MUZIKU JA BIRAMPitaju me mnogi prijatelji znani,kako uvijek dobru muziku ja biram,kojom moje društvo dušu svoju hrani,a u stvari ne znam da pjevam i sviram?Ja pjevati ne znam, ali znam da slušam,ako neka pjesma na srce mi legne,ja je primam odmah ne moram da kušam,samo ako blago moju dušu stegne.Pohranim je negdje na granici snova,da joj mašta moja bude kolijevka,pa kad je poželim bude kao nova,tako pjesma svježa traje dovijeka.Muzika u pjesmi jeste jako bitna,ali za me mnogo bitnije su riječi,kad me duša boli ne treba mi hitna,stara dobra pjesma moju boljku liječi.Nekoliko dragih imam melodija,posebne su meni ko ulica slijepa,sve dok slušam cio kosmos mi se sija,zanosnu pjesmu „Bila je tako lijepa“.Višegrad, 20. juli 2013.

SLUŠAM PJESME STAROG ČORBEVolim zimu k'o i kišu,kroz prozore tople sobe,pa dok vjetri grane njišu,uz muziku starog Čorbe.Ljeti volim rana jutra,sa mirisom svježeg hljeba,kad osvane novo sutra,nova nada meni treba.Al' sredinom bijelog dana,kad je Sunce najtoplije,tad sam kao crna vrana,il' u koži šarke zmije.Veče volim ja s jeseni,šapuću mi vjetri šumom,da se more snažno pjeni,k'o prašina starim drumom.Iz šume se ja pred zimuvratim kući pune torbe,pa uz vatru i u dimuslušam pjesme starog Čorbe.Višegrad. 21. juli 2013.

LJUBOMORAN NISAMČelom mi zatitra nemirni neki nervkad stojiš kraj mene, a gledaš u njega,pojavi se i stari moje sumnje crv,ne, ljubomoran nisam, tako mi svega.Dok sam bio mlađi u takvom trenutkuja bih sasvim tiho i uz smješak sjetni,ostavio tebe tom tvom novom lutku,sa željom da dugo vi budete sretni.Još ranije davno ,za dječačkih dana,kad bi moja draga nekog pogledala,digao bih frku bila mi je mana,zbog koje bi mila dobro oplakala.Kad godine prođu zasitim se svega,trebao bih svoju ublažit sujetu,da gledam u drugu dok ona u njega,nije moja draga jedina na svijetu.Ali neko drugi moju glavu nosa,noge moje mile, kunem se u ljeto,milovati smije samo s trave rosa,ljubomoran nisam, ja to tako, eto.Višegrad, 21. juli 2013.

PRST U OKOGleda me i laže, a pri tom se smije,dok u njemu nema ni malo čovjeka,šta će sa mnom biti ni briga ga nije,misli da će glavni biti dovijeka.U životu mrzim samo dvije stvari,kada me lažu i kad mi ne vjeruju,zbog obećanja lažnih srce krvari,iza leđa meni razne tajne kuju.O, moćnici ini, što ste preko noćitih značajnih mjesta vi se dočepali,znajte, to trajati dugo neće moći,brzo će se čuti da ste popadali.A šta ćete onda, opet biti raja,možete, al samo sa sličnima vama,gdje ima početka tu ima i kraja,jedna briga nikad ne dolazi sama.Narodu ste silnom mnogo muke dali,zabili mu nokte u srce duboko,džaba ćete reći da to niste znali,nek vam ova pjesma bude prst u oko.Višegrad, 22. juli 2013.

DA JE SREĆE I PAMETIDa je sreće i pameti više,a godina neka manje pride,išao bih gdje se lakše diše,gdje ko valja ljudi dobro vide.Radio bih što god mi je volja,ni oprezan tako ne bih bio,predstava bi svaka bila bolja,činio bih ono što sam snio.Ne bi bilo nadmenih moćnika,da mi glupe ideje pružaju,vikao bih sa vrha zvonika,živi vječno mili zavičaju.Išao bih s kraja na kraj svijeta,uhvatio za rep šarnu dugu,ponosan na to što sam poeta,sa srećom bih prevario tugu.Uzalud mi maštarija krila,jer ja nemam sreće ni pameti,najbolja bi rabota mi bilada se spremam, jer mi valja mrijeti.Višegrad, 23. juli 2013.

SUMRAK NA BALKONUValja se sivi sumrak ka starom dobrom mraku,raznosi čudne zvuke lavež i jecaj žene,kroz kosu vjetar struji daje ritam koraku,planinski malo hladan na zidu čudne sjene.Sa drinskog starog mosta čuje se zvižduk jasni,neko ulicom žuri često pogleda na sat,usput smišlja razloge da objasni što kasni,pa zatvara kišobran brzo se penje na sprat.U brdima daleko gdje žmirka prozor žuti,još malo svijetli nebo gasi se i ovaj dan,dok komšinica moja za tortu jaja muti,unuka njena sutra slavi osmi rođendan.Ja sjedim na balkonu ispunjen nekim mirom,slušam „Zimsku sonatu“ što negdje tiho svira,na nebu već zvijezda splet stvoren nebeskim hirom,nudi svoj tihi beskraj dok mjesec je k'o lira.Za vrlo kratko vrijeme sve će utonut' u san,i samo će se čuti lavež pasa dežurni,a s jutrom nakon noći ponovo u novi dan,naspavani orni i za život odmorni.Višegrad, 23. juli 2013.

BAŠBaš bih volio znati gdje si mi sada,ko ti nježne šapuće stihove svoje,da li si zavoljela njega od kadanapustih, mila, te plave oči tvoje?Baš sinoć se sjetih naših divnih noći,da l' sa njim brojiš zvijezde od sto do nula,mislio sam da će sve to brzo proći,ali mi se sruši mojih snova kula.Baš sam poželio svjetla moga gradai korake naše dok u noći zvone,ti si mirisala kao bijela rada,tvoji sjajni zubi kroz smješak izrone.Baš me briga, ja ću tebi opet doći,znam da nema mnogo meni znanih ljudi,ukrašću te, mila, oko pola noći,opet ćemo htjeti mjesec da nam sudi.Baš bih volio znati gdje si mi sada,baš sinoć se sjetih naših divnih noći,baš sam poželio svjetla našeg grada,baš me briga, ja ću tebi opet doći.Višegrad, 24. juli 2013.

ODGOVOR DRUGARUJavi mi se sinoć jedan drugar starisa kojim sam mnoge spaljivao zore:„Za drugarstvo danas rijetko ko da mari,ako nastavimo, biće nam još gore!Nego prijatelju daj napiši jednusa kojom ću moći vratiti drugare.“Od mene je samo mjesec bio tiši,bi mi žao što sam bacio cigare.One bi ko prije ideju mi dale,jer ako sam pjesnik nisam i čarobnjak,za takvu rabotu šanse su mi male,dobro bi mi došao sada jedan konjak.Prijatelju dragi, vidiš da ni sebipomoći ne mogu tome nema lijeka,drugari će pravi vratiti se tebi,jer nisi postao nula od čovjeka.Ne treba ti pjesma da se tebi vrate,trebao bi prvi ti pružiti ruku,drugari će tako poruku da shvate,tako ćeš najbolje riješit svoju muku.Višegrad, 25. juli 2013.

DODIRNUTI SNOVEČini mi se mogao bih dodirnuti snove,tako su mi jasni, stvarni, i mirise nose,pa kad legnem i dopustim misli da mi plove,ja tad jasno vidim polje, prve kapi rose.Sa dragošću ja udišem sve što ono nudi,miris bijele tratinčice il brezinu koru,povjetarac topli, blag,i širi moje grudi,ne postoji ništa ljepše ko polje u zoru.Žalosne se vrbe svile nad potokom brzim,a ptičice raspjevane sa pjesmom ih tješe,u snovima ko na javi nikoga ne mrzim,samo mi je u snovima sve to puno ljepše .Zatim vidim i nas dvoje, kad mi u san dođeš,dok smo bili lijepi, mladi imuni na laži,prošetamo malo pa mi kao magla prođeš,zaronim u snove da te srce moje traži.Varakam se sa životom kako znam i mogu,predugačak mi je svaki penzionerski dan,java mi je kao da sam u dimu i smogu,zato ljudi vrlo često pobjegnem u moj san.Višegrad, 26. juli 2013.

PJEVAĆUPjevaću dok mislim, osjećam i dišem,dok mi magla plava vidik ne prekrije,i uvijek stremeći nekom cilju višem,da stihom pomjerim neke kriterije.A oblaci sivi što nam kišu nose,i na lica ljudi neke tmurne boje,rastjeraće oči što noći prkose,neizmjerna ljubav za voljeno svoje.Oči jedne majke što voljeno čedodušom svojom grije kad je srcu zima,dok ka nebu diže svoje lice blijedo,i tako ga štiti sve dok snage ima.I oči seljaka dok na njivi kleči,suhu zemlju mrvi tužno u prašinu,mjesto oranice on ka nebu ječi,da mu ono kišom oživi ljetinu.Pjevaću dok imam pisati o čemu,i dok merdijani spajaju polove,dok se ljudi počnu slagati u svemu,pa ćemo ko nekad spajati stolove.Višegrad, 26. juli 2013.

AKO SI ODLUČILA IĆIAko si odlučila ići, ti idi,ne osvrći se, nemoj, to ne valja,mogao bi suze da ti vidi,da ti njegov podsmjeh dušu okalja.Stegni svoje srce jer gotovo je,da, predugo si ti trpila njega,vrati si samopouzdanje svoje,reci već jednom: Dosta mi je svega!Ni te plave oči koje si žarkoljubila, dugim, besanim noćima,il' dok te sunce budilo je jarko,ljubav te držala svojim moćima.Sad, kada više te ljubavi nema,i te oči sad su nekako sive,u tvome srcu oluja se sprema,požuri dok su uspomene žive.Al prvo zaviri u srce svoje,vidi da li stvarno baš nema ništa ,Možda ti ono kaže: Milo moje,mjesto je tebi kod ovog ognjišta.Višegrad, 27. juli 2013.

ŠTA BI BILO DA SAMKroz miris lavande u šumi čaršafa,osvježavajućeg dodira po licu,kao da mi svira mjesečeva harfa,ja ugledah vrapca tu veselu pticu.Cvrkuće mi dživdžan k'o da želi reći:„Nemoj da je tražiš ostavi se toga,idi u kafanu, svoje srce liječi,tvoja bivša draga sad voli drugoga.“A sve oko mene na nju mi miriše ,ova posteljina zanosne bjeline,što prkosi nebu i priziva kiše ,i sve drugo što je iz njene blizine.Eto, te mi misli kotrljaju kroz snove,uspomene nježne iz mladosti kasne,kad prestadoh pravit' sviralu od zove,i kad mnoge stvari postadoše jasne.I uvijek razmišljam šta bi bilo da samu datom trenutku iz moje prošlosti,i njoj, i sebi, priznao hrabro: „Jesam,dušo, kriv sam, ali te moli oprosti.“Višegrad, 28. juli 2013.

MALE SLATKE LAŽIRazmišljam maločas koliko je moćnaneobično mala, a oštra riječ laž,kao limunova unutrašnjost sočna,pruža gorko slutku i tajanstvenu draž.Nekad nakisela, slatka ili gorka,velika do neba il mala tigrica,to ti je nagrada ili možda ćorka,nekome je zanat, za drugog igrica.Pa i pisci razni dok smišljaju bajke,prvo sebe slažu a onda i djecu,ali protiv takvih ne vode se hajke,zašto lovac juri uplašenog mecu.Ali to su male bezazlene laži,nikom štetu one načinit ne mogu,sasvim neko drugo tu pravilo važi,dajte djeci bajke ne dajte im drogu.Pa i kad se dragoj dragi njen udvara,u stanju je da joj skine zvijezde s neba,tad joj jako godi ta slatka prevara,ne kvarite laži, tako to i treba.Višegrad, 28. juli 201