99
100 dvojica visokih, ozbiljnih ljudi, vjerovatno u srednjim godinama, mada njihova crna put ne odaje godine. Visoki, goli. Uputili su se nekud u daljinu. Fotoreporter Mile Jelesijević dogovara se s njima za slikanje i dosjeća se u pravi čas da bi jednom od njih mogao da ponudi i nešto iz svoje opreme. Uzima iz koferajedne bijele, kao snijeg, gaće i poklanja ih crnom čovjeku. On ih odmah oblači, očigledno obradovan i iz zah- valnosti, od velike radosti, skače uvis kao košarkaš za visokom loptom i u padu tvrdo udara bosim tabanima na put. Tako to ponavlja nekoliko puta, pa po tome tvrdom udarcu, po tome neelastičnom skoku vidimo da je u godinama i žalimo do bola zbog te njegove sreće, zbog te nje- gove radosti što će putem dalje ići obučen, vratiti se uveče u svoj dom, barem za toliko, bogatiji i čovječniji. Za njega, njegovu sabraću i ljude pustara Južnog Sudana sve je to još uvijek nedostižno i daleko, čak i te bijele sportske gaće. Čuli smo u Kartumu da je Džafer el Nimeiri prošle godine izdao dekret po kojem svo stanovništvo mora da se obuče. Ako je država dužna da u tome pomogne sigurno će joj biti teško. Ne samo zato što je teško stići ovim putem i kroz ova sela kuda mi prolazimo već i zbog vjekovne navike da se ide sa golom kožom ispod sunca žarke Afrike. Kao što se na balkonima novih stambenih četvrti egipatskog Asuana vide koze i jarad, vjekovna zaostalost će sigurno ovdje neke navesti da ne prihvate dekret predsjednika Sudana, upravo čovjeka koji je načinio istorijske korake sa najvećom afričkom zemljom, sa zemljom pustinja i savana i njenih crnoputih visokih i odvažnih, pa iako tako gole kože, ljudi i žena. Teške slike zaostalosti i siromaštva izgleda da su nas toga dana oborile, kao žestoko sunce, znoj i žed. Džuba nikako da se dostigne, a rastopljena zvijezda s neba ne dozvoljava nigdje hladovinu. Hlada zai- sta nema ni pod velikim drvećem, ni iza kamenja, ni u dubodolinama. Svuda je sunce. Voda nam potpuno nestaje. Sa dna odbačenih čutu- rica, otvorenih termosa, plastičnih kanti, uzimamo zadnje gutljaje. Pi- jemo, a kako je miris nepodnošljiv, samo kvasimo usta i ispljujemo. Žed traži svakog minuta, svakog trena da se usta okvase! Prašinčina nas obasipa, pa u toj užasnoj nevolji, kad se svijest sužava samo na čežnju za vodom, nailazimo na neke crvene kamenjare preko kojih jedva provlačimo kola. Patosima deremo i škripimo, udaramo i zno- jimo se od nove nevolje. Sav trud nam tu može pasti u prašinu samo ako jedan karter pukne. Već će tri časa kako nemamo rezervi vode. Je-
101dina nam je nada da pređemo kilometre, mada se svijest sužava,mada nas obara čežnja za snom kao neke još pred gradom Malaka-lom! Sunčanica nas uspravljuje, a dotad nepoznata žed, neugasivačežnja za vodom uporno suši usta i gutamo i vreli vazduh s pustareumjesto vode! Svi su zaćutali i samo nas dalje vuče vjera da ćemouskoro u Džubu. Znamo, to su ti teški trenuci, to je iskušenje od kojegstrepimo! Crvene »Zastave« se drže, zuje, kao da i one ne ključaju i neječe od toplote i jare. Nose nas, ali i ne pomišljamo na to. Svaki metarje velik, svaki udarac o kamen kao da nas unazad vuče, kao da naszadržava. Javljaju se i grčevi u nogama, mišići više namju nemaju ravnotežusoli. Samo, samo čeznemo za vodom. Nikad tako dotad nijesmo svelisve želje, sve životne prohtjeve na samo san o čaši, o gutljaju vode! U daljini se pojavljuje grad iza usplamtjelih brda. To je sigurnoDžuba.VODA NAS JE OPEKLA PO LEDIMA! Krivinom makadamskog druma, koji savija udesno, prilazimomostu preko Nila, te rijeke koja nas već pet hiljada kilometara prati!Pred nama je Džuba. Nema radosti, slomila ju je žed i otekla je zno-jem, pa jedva stajemo i jedva pristižemo do stražarske kontrole na mo-stu. Njima se ne žuri. Mi čekamo, a niko nam ne prilazi. Treba da če-kamo, već smo se na to i navikli. Naš kamion sa opremom i benzinomje na čelu. Stoji i on, dok vozač - onaj što je Arapin na Sjeveru, a»južnjak« na Jugu - objašnjava policijsko] kontroli ko smo i drugeokolnosti. Pod nama je na nekih dvjesta metara Nil i vidimo kako sdruge obale ljudi ulaze u vodu, kako gaze i kupaju se. Znamo - i pijuNil. Za nas bi to bila opasnost, oboljeli bismo, pa i ne pomišljamo na ri-jeku i kupanje. Mehaničar Miodrag Barlov, penje se na kamion podsuncem i sunčanicom koja nas obara, i slučajno »iskopava« balon vodekoju smo još u Kartumu pripremili i hlorisali za umivanje i pranje nogu.Vješa crvenu plastičnu kantu za karoseriju kamiona koji stoji i otva-ramo slavinu. Voda polazi i halapljivo pregrštima sipamo na lice i ustai zavlačimo glavu i leda pod mlaz vode. Kad voda pade na ramena ikrenu niz leđa izvismo se, zategnusmo se od bola. Proključala je, akose tako može reći. Jedva da je trpimo na rukama, ali svi redom smo sepljuskali njome, pili je i »rashladivali« se. Upravo, i ta vrela voda dok jes kože odnosi vjetar s Nila, rahsladuje.
102 Ali, ne bi nas to spasilo. Konačno, pasoška kontrola je završena i mi gazimo montažnim, velikim mostom i ulazimo u Džubu. Sunce sad ključa s asfalta, usta se opet suše, lice peče kao da maloprije ni- jesmo ni vidjeli vodu. U Džubi smo i tu očekujemo naše Jugoslovene. Tražimo, pi- tamo i jedan crnoputi momak, prolaznik s ulice sjeda u naša kola i vodi nasu »Energoprojekt«. U Džubi su Jugosloveni najpoznatiji graditelji. Čućete kasnije zašto. Momak je razumio da tražimo gradilište i tu nas je odveo. Tu se zaista ponovo radamo! Dočekuje nas jedan smedi, osunčani momak i trči nam u zagrljaj, ljubi nas kao braću! To je naš radni, naš čovjek u vreloj Džubi! Sigurno je vidio po nama u kakvom smo stanju, kako nam stoje oči, i glave kako držimo, i šoferu jednog teškog gradevinskog kamiona, crncu, kaže da ide pred nama hitno do »baze«. Mi se ulicama Džube`upućujemo za njim i ulazimo uskoro u bazu »Energoprojekta«, tamo gdje radnici žive van radnog vremena, gdje spavaju. Dočekuju nas opet naši i ljube nas, grle! Kao da smo od jedne majke, kao da smo najrođenija braća i najvoljeniji drugovi! Stigli ste! Ostali ste živi, i ovdje kao i u Kartumu odmah kažu. Ne, ne misle na ljude i zvjeri, več na sunce, na pustare i na bespuće bez vode. Kao pripiti, povodeći se jedan za drugim ulazimo u salu resto- rana i počinje vračanje u život. Oni znaju šta nam treba! Istoga trena iz specijalnog velikog frižidera za rashladivanje vode zahvataju velikim metalnim bokalima ispred nas hladnu, čistu, kao sa najlepšeg izvora, bistru vodu. Čašama i bokalima pijemo, pijemo, pijemo. Opet se svim bokalima zahvata, opet su sve čaše pune i pijemo neprekidno. Svaku kap, svaki gutljaj! Kao da dolazimo sebi! Čutimo za velikim stolom, držimo se na laktovima i padamo glavama na stolove. I ne možemo se napiti, ni nagledati znoja na hladnim metalnim bokalima pred nama. I još pijemo, pijemo, pijemo. Čujemo kako naši ljudi kažu da je danas u Džubi zaista toplo. Ima oko pedeset Celzijusovih u hladu. Jara ne dozvoljava da se po- gleda u daljinu! Kažu da popismo po dva, tri litara hladne vode svi pojedinačno! I dalje nam se pije! Ali, kao da smo u ovom vrelom afričkom gradu našli dio nas sa- mih, kao da smo došli kod brata ili sestre, kao da smo banuli u julskoj vrućini pred kuću našeg sela u Crnoj Gori, kao da smo stigli kod do-
103brog domačina sa bunarom i lednom vodom u Rači Kragujevačkoj.Tako nas dočekaše i naši ljudi u Džubi!ONI SU GRADITELJI NOVOG SVIJETA! Pitaju nas da li su sve »Zastave 101« stigle, kako su izdržalevrućine, savane, prašume i bespuće. Kao što vidite, sve su tu! I svih nas jedanaest, i s nama Ginka Milinković, ova žena kojojse mora priznati da se »muški« ponaša, da izdržava sve nevolje kao imi. Ona je sigurno prva Jugoslovenka koja je prošla ovim pravcem, su-danskim pustarama od sjevera do juga. To rastojanje mjereno geografskom širinom nalazi se izmedu22 stepena kod Vadi Halfe i nešto iznad četvrtog stepena sjevernegeografske širine, ovdje kod Džube. Na geografskoj karti, na kojojsvaki santimetar predstavlja četrdeset kilometara - rastojanje izmeduVadi Halfe u Nubijskoj pustinji i Džube blizu polutara iznosi pola me-tra! Mjereno pravom linijom preko mape! Kad bismo mjerili puteljkekojima smo mi prevaljivali sudansku zemlju od 28 februara do 10.marta popodne, kad smo stigli u Džubu, sigurno bismo sabrali cio me-tar! Litri vode koje smo pri dolasku popili, nezaboravni ledeni me-talni bokali u rukama naših domačina, vratili su nas u žive, ali sad sunastali drugi »problemi«. Suviše smo se napili vode, a inače su tokomprotekla četiri teška dana sva so, i svi minerali iz organizma, otišli saznojem, pa dok ležimo u hladovini radničkih baraka, na bijelim čarša-vima, udaraju grčevi u potkoljenice i nemamo snage, ni dovoljno volje.U Džubi moramo do sjutra uveče sakupiti snagu za dalje. Ali, prije nego smognemo snage za nastavak puta, zapisaćemoveliku priču o jedanaestorici Jugoslovena, radnika »Energoprojekta« izBeograda i o zemlji Južni Sudan, o njenim graditeljima, i o njenom no-vom dobu. Jugoslovenski graditelji ovdje izvode radove, ovdje gradeglavni grad Južnog Sudana, novu Džubu! Njihov zadatak je da izgradeparlament, jedanaest ministarstava i 58 državnih ekskluzivnih reziden-cija, kao i stambene objekte i drugo! Posao je počeo tek kada je zav-ršen sedamnaestogodišnji rat izmedu Južnog Sudana i Sjevera. Prijetri godine! Kao što smo i zapisali, južne pokrajine crnih plemena izbo-rile su se pokretom »Anjanja« za ravnopravnost. Džafer el Nimeiri,
104 odličenje novog Sudana, lično je jula 1973. godine polažio kamen-te- meljac novog, prvog parlamenta Južnog Sudana u Džubi! Ta istorijska čast da podigne novu Džubu pripala je jugoslovenskim graditeljima. Prava čast za velike graditelje novog svijeta! Tu na domaku Po- lutara, pod žarkim nebom crne, napaćene i još uvijek žedne Afrike. To su prvi bijeli ljudi koji su otvorena srca stali na vruću zemlju Džube! Našli smo ovog dana naših jedanaest neimara. Tu su Milutin Popović, direktor velikog gradilišta, a s njime Đorde Jadranić, Petar Radosavljevič, Aleksandar Pavlović, Josip Dimić, Nikola Tešić, Milisav Šalipurović, Milorad Ivanov, Husein Gradaščević, Dušan Marjanović i Zlatko Jovanovič. Oni mjesecima i danima ovdje grade. Našli su načina i protiv sunca, i protiv žedi. Mori ih samo daljina za svojima, jer su ovdje svi samci. Ništa iz Jugoslavije ne može da se čuje, ne stižu nikakve no- vine, nikakve vijesti. Ako avionom iz Kartuma s vremena na vrijeme dode kakav list stare novine, ako neko iz ambasade ili direktno iz Ju- goslavije bane, to je sve što im čini vezu s našim stranama. Daljina, velika daljina! A namjernici kakvi smo bili mi sa ekspedicijom »Zastava 101« ovdje mogu da se osjete ponosnim na ovakve ljude i na ovakve sugrađane. Samo priča o vodi neka kaže o velikoj borbi onih koju vode i sa zemljom Sudan, i sa samim sobom. Hladna voda koju su nam zah- vatali iz hladnjaka iako ide iz gradskog vodovoda Džube, za njih mora da se dva puta filtrira, pa prekuva i na kraju hladi! Suviše smo mi njež- nog zdravlja, iako jaki neimari, za ćudi Nila i Afrike! Iako grade veliku zgradu sudanskog jedinstva, blistavi grad, po- put bijelih zuba crnih ljudi, nije im lako i žestoko se bore, a mora se reči i žestoko pate U Južnom-Sudanu nema ničeg, baš tu u Džubi, osim pijeska, šljunka, kamena i sunca! Tu je i Nil. Sve drugo mora da stigne iz daljina, bespućima, obilaznim putevima, po skupoj cijeni, pod neizmjernim ljudskim naporima. Da kamion FAP ovdje dođe treba be- spućima kojima smo mi išli često i da se probije novi put, gradi usjek da bi prošao. Brod od Kostija, na putu od Kartuma plovi Nilom mjesec dana do Džube! Pola godine ovdje traje sušni period i upravo se zav- ršava krajem marta, a onda nastaje šest mjeseci neprekidnih kiša. Tada je zabranjeno svako kretanje putevima van naseljenih mjesta. Prestaje putovanje trakom kojom su »Zastave 101« prešle Južni Su- dan, ovdje do Džube! Za takve teškoće teško se nalaze rješenja. Besk- rajno daleko je sve to što treba od gradevinskog materijala za novu
105Džubu, pa su i nevolje građevinara goleme. Na gradilištu je po otva-ranju radova bilo trideset naših stručnjaka, a pet stotina domaćih.Sada je naših jedanaest i polovina domaćina. Kada bismo sve nabrojali kako se tu živi, i kakve nevolje po-gadaju neimare, bilo bi naizgled premnogo. Struja se dobija za gradi-lište iz agregata, a nafta za agregat iz daljina Sredozemlja ! Voza nema,a najbolji putevi koji ovamo vode, putevi preko Ugande, upravo sa su-protne strane, zatvoreni su i taj pravac je zamro! Ali, Džuba je za samo tri godine slobode oživjela. Drame togaoživljavanja su prisutne i upravo se dogadaju. Nezaposlenost je velikiproblem. Nijesu u putanju samo ljudi Sudana. Ovdje ima dosta izbje-glica iz okolnih zemalja. Kad se nedavno po gradu pronijela priča dagradilišta nove Džube povećavaju broj radnika jednog jutra se predbazu »Energoprojekta« sleglo stotine nezaposlenih. Rečeno im je - ja-vićemo kad bude posla. Za sada ništa. Ali, jedan nezaposleni mladić,crni mamok po imenu Duma, od tada unazad mjesec dana svakog ju-tra, rano, u rasvit, dolazi i sijeda na jedan kamen preko puta ulaza ubazu »Energoprojekta«. Sjedi i čeka da bi ga pozvali da radi. Nikoga nepita, ne dosađuje, zna da bi ga oni zvali ako bi imalo posla. I pokazalisu nam ga naši ljudi. Kažu, evo i jutros je došao Duma, još rano jutros iotići će kao i inače oko devet časova. I opet će sjutra doći! Neće pitati,sjedeće samo na kamenu tri-četiri sata i čekaće posao! Htjeli smozato da molimo naše da ga prime, da mu nađu posao, ali oni su svjesnitoga, i oni isto žele i računaju na Dumu, crnog momka iz Džube, aliposla još nema u toj mjeri, još nema materijala, još ima teškoća kojetreba prethodno riješiti! A Duma, kao i stotine njegovih drugova, če`kaju, čekaju uporno na kamenu. Ako smo se kao ekspedicija radovali i plašili divljina, nijesmozaista mogli da predvidimo sve što nas čeka na putu. Nijesmo očeki-vali da ćemo saznati i o nekim dramama za koje smo vjerovali da su ri-ješene. A eto, baš ovdje u Džubi saznajemo za poznatu dramu koja joštraje. Ovdje, živi izgnano Lumumbino pleme! Poslije dramatičnih do-gadaja u Kongu i ubistva Patrisa Lumumbe sve njegove saplemenikesu ubijali. Bježali su oni pred dželatima i napustili su rodenu zemlju. Idanas strepe. Upravo od Lumumbinih vojnika susreli smo i neke uDžubi, među našima. Rade na gradilištu. Ima ih koji sanjaju o Jugosla-viji i odlasku u nju, o zemlji koja ih je podržavla i hrabrila u teškim do-gađajima Lumumbine drame.
106 I jedan od njih ići će s nama dalje od Džube, da nam bude vodič i da nam bude na pomoči! KUDA DALJE IZ DŽUBE? Ekspedicija Kragujevac-Kilimandžaro našla se u teškoj situaciji upravo u Džubi. Sve nevolje dotle su srećno prebrođene, ali cilj je još daleko. A kako prema Keniji, Ugandi, i Tanzaniji? Bili smo u velikim neprijatnostima. Viza za ulazak u Ugandu, za put preko Kampale u Najrobi i dalje za Tanzaniju nije dobijena. Tražili smo je u Beogradu, Kairu, Kartumu i Džubi, ali nema ni govora da je dobijemo. General Amin, u principu ne dozvoljava ulazak u Ugandu drumovima, već samo avionima. Kažu da smo mu se mogli lično obra- titi dozvolio bi nam! Mi možemo i ovako ući u tu zemlju, ali pitanje je kako će vojne i druge vlasti gledati na našu kolonu, kako će shvatiti sve to. Što je za nas najdramatičnije - do granice Ugande odavde, od Džube, ima dvije stotine kilometara pristojnog puta, a preko Nimula dalje do mjesta Gulu još svega osamdeset, i naše crvene »Zastave 101« izišle bi na autostrade, na asfalt i time bi ekspedicija konačno kre- nula putem uspjeha! Asfaltom sve do Kilimandžara! U Džubi konsul- tujemo poznavaoce prilika i niko ne preporučuje da krećemo na Nimu- le! Ne idite bez viza u Ugandu! Sve rizikujete, čak i da vam oduzmu kola i da vas vrate avionom bez išta! A kuda dalje iz Džube? Ne možemo u Zair opet zbog ogromnih daljina i bespuća. Moramo u Keniju, i to sjutra, 12. marta, čim se spremimo. A kuda? Kojim pravcem? Kojim putevima kad puta više nema? Ni geo- grafske karte ne sastavljaju linije kozjih staza prema Keniji odavde od Džube! Postaje vrlo dramatično. Svi su krivi! Ekspedicija, najviše zah- valjujući prijatnom ambijantu »Energoprojektove« baze i ljudi u njoj, ipak prevazilazi krizu. Iako nesvjesni na kakav put krećemo pada odluka da sjutra pošto utovarimo benzin i vodu krenemo preko Torita i Kapete prema Lodvaru na jezeru Rudolf, negdje kod Polutara, pa dalje u Keniju! PAKAO NAS JE TEK ČEKAO! Rano popodne 12. marta kolona pet crvenih »Zastava 101« is- pred baze »Energoprojekta« krenula je ulicama Džube, poslije poz-
107drava i poljubaca sa jedanaest Jugoslovena koji ostaju na gradilištuDžube. Opet je ključalo na ulicama, opet su usta prijetila da če se brzoosušiti. Ispratili su nas preko mosta na Nilu, do onog mjesta gdje smose pri dolasku umivali vrelom vodom, i gdje smo je halapljivo pili.Dorde Jadranić, sekretar »Energoprojekta« u Džubi kao da je svim sr-cem htio da nam olakša neizvjesni put prema Najrobiju! Da, mi polazimo za glavni grad Kenije, četvrte zemlje sa našegspiska. Ali, Najrobi je daleko, kao na drugom svijetu. Još prelaskom Sredozemnog mora mi smo odsječeni od vezasa Jugoslavijom. A danad je 28. dan kako smo na putu bez ikakve vije-sti o našoj zemlji, koja je na ovim divljim prostorima i među ovim ubo-gim svijetom toliko poznata i toliko im draga! Sve do Džube bilo s kimda smo razgovarali, bilo kome da smo rekli da smo iz Jugoslavije otva-rale su se pred nama oči prijateljstva i pružane su nam ruke dobrodoš-lice. Zbog dalje maršrute preko neprohodnih terena dok smo se od-marali u Džubi ekspediciju je pogodila i velika nervoza. Satnica našegputa više se ne poštuje, ne držimo se linije kretanja, a ta neizvjesnost imoguće zakašnjenje za povratak, dodavalo je svim drugim nevoljama. No, kao i uvijek dosad, put nas je smirivao i mahnuli smo Džubipreko Nila! Zbogom, zaista zbogom, jer ko zna da li če nas više ikadgrijati njeno žestoko sunce? Put od Džube vodio nas je toga popodneva u Torit, mjesto nasedamdesetak kilometara udaljenosti. Pred nama je landrover, a u njemu Ramazan Sefur i EmanuelApama. Prvi iz Lumumbinog plemena. Bio je komesar bataljona. Go-vori francuski. Drugi je visoki, stariji crni čovjek iz Džube. Kao i svi dosad, i u njima imamo izvanredne saradnike, krajnjeodane i požrtvovane ljude. Vodiči su nam, mada nikad nijesu jezdiliovim pravcem. Nije im ni poznato da su ovim pravcem ikad dosadprošla laka luksuzna kola, a pogotovo ne automobili kao što su »Za-stava 101«. Ipak, mi idemo. Več od Džube gazimo kamenjarom. To je cr-veno oštro kamenje, a put je ljutita podloga stvorena točkovima teškihvozila, ugažena staza, bez mostova, bez ikakve putne opreme. KolaUdaraju o podlogu gutaju oblake oštre prašine, jauču i vuku. CiljamoVrhove kolovoznih grebena, izbjegavamo udarce u kamenje koje štrčiiz kolovoza, a mjesto koje očekujemo, Torit, nikako da dođe. Već je
108 predvečerje i prolazimo opet pored sirotog svijeta pustara, sitnih šuma u užasnom ambijentu panjeva, divljeg trnja i bespuća. I u tome vidimo ponegdje kuću-trščaru, i pred njom djecu, žene i odrasle muškarce. Ponosno stoje, samo sa osmijehom i pažnjom nas isprate, kako djeca i visoke nage žene, tako i mladići u čijim rukama su lukovi i strijele. Sta- jemo i kupujemo, ukoliko uspijemo da nagovorimo lovca da nam proda koplje ili luk sa strijelama. Nudimo novac i za dvije sudanske funte, za otprilike pet-šest naših starih hiljada dinara dobijamo od lo- vaca sa juga Sudana pravo lovačko kopije, istinski luk sa strijelama. To će nam biti najlepše sjećanje na Afriku, to nije suvenir, ni kič, to su lu- kovi koji su odapinjali strijele na antilope i zvjeri, to su strijele koje su igrale životnu ulogu u rukama ljudi Afrike. To su koplja koja su letjela na ulov, koja su ovim ljudima bila dio, i to značajan dio opstanka. Uno- simo ih u »zastave«, mada po dužini moraju da vire i kroz otvorene pro- zore. Stižemo u Torit. Odjednom nevjerovatne slike. Iako uboge ulice, bez ikakve podloge, obilježene su okrečenim kamenjem. A pored puta u centru mjesta, u daljini, na prostoru nečeg što bi moglo biti i fudbalsko igralište ili školsko dvorište, mladići i djevojke, djeca, đaci, vježbaju, trče, skaču, postrojavaju se u dvojne redove. Očigledno je or- ganizovana nastava. Ovdje je stiglo nešto od života kojim i treba da žive ovi divni, siromašni ljudi. Nad Toritom se otvorilo nebo!
109 AKO voljni da idemo dalje, spremni da što brže prevalimo neizv- NOĆ AFRIKE, jesna rastojanja do Kenije, tu bespućem Južnog Sudana, tim di- NOĆ SRCATjelom zemlje gdje državne granice nijesu linije, gdje ljudi ne ču-vaju te granice kao zabrane, morali smo već tu na konak. MehaničariSlobodan Nikolić i Miodrag Barlov koriste jarak pored puta kao »ka-nal« i poslije udaraca na putu provjeravaju spone i kartere. Sve je uredu, mada su rane na patosima kola bezbrojne. Ima i udaraca u kar-tere, za koje nijesmo ponijeli ni rezerve, ni zaštitnike. A na ovom pututo je kao - oči bez kapaka! Okuplja se oko nas veliki broj djece. Sprijateljujemo se, častimoih i ona to uljudno uzimaju. Ginka Milinković hoće da dá bombone jed-nom crnoputom golišavom mališanu koji joj je zapeo za oko i kad jepošla k njemu, on je počeo da se povlači i zastajkuje. Kako bi mu seona približila, dijete bi pobjeglo dalje. Počeli su da se jure i skrijevajuse oko trščara, a mali Afrikanac, zbunjen i nenaviknut na bijelu ženu,još žute kose, sakrio joj se bez traga. A među drugom djecom kojaprate naš posao okolo kola jedan je - glavni. Dječak visok i lijepoobučen, napravio je automobil-igračku. Točkovi su mu od drvenih ko-turića, a umjesto upravljača je velika ruda od štapića kojom ih on vučeili gura. To je bila jedina i najlepša, najskupocjenija igračka koju smo urukama crnopute djece vidjeli od doline Misir do juga Sudana. Samokolika je ta neravnopravnost djece svijeta! Dalji put nam je potpuno nepoznat, mada prema ovom putu odDžube, neće biti lako. Noćas, ne idemo dalje! Ostajemo u Toritu, ajedva je sedamdeset kilometara ostalo za nama. Nalazimo smještaj ujednoj poljskoj kući. Kažu, još engleskog porijekla. To je kuća sa viso-kim alpskim krovom, pod trskom. U sredini su sobe, a iz njih se izlazi uvajat koji ide okolo soba. Napolje se gleda kroz rešetke i mreže protivinsekata, miševa i drugog. Čisto je, hladovina i vrlo prijatan poged naravnicu sa prašumskim rastinjem i zakržljalim drvećem čije grane leževodoravno. Ništa još nije prolistalo. Nema za sve nas kreveta, pa ćemoi ovdje kao i mnogo noći do sada spavati na zemljanom patosu u vre-čama. Pada prijatno veče. Mirno sjedimo, razgovaramo, večeramo iznaše kuhinje, čak kuvamo i našu supu iz kesica. I kad smo htjeli da za-spimo, da se spremimo za odmor i rano ustajanje, začusmo udaranjedoboša. To su tam-tam bubnjevi. Noć je mrkla, ni korak se ne može,ali mi uz pomoć reflektora krećemo. S nama polazi i mještanin koji ćenam noćas nadgledati kola pred poljskom kućom. Opet Bata Grbić
110 pali televizijski reflektor i kao da smo pošli na seosku igranku više od kilometra idemo prema zvuku bubnjeva. Uskoro i stižemo na ledinu, pod jednim drvetom. Desetak tam-tam bubnjeva i toliko momaka uda- raju! Pozdravljamo ih i sijedamo na neka oborena stabla pred njima. Oni svim srcem počinju da izvode ritmove. Ne zna se ko bolje i lje- pše, virtouznije i srčanije udrava u bubnjeve! Bubnjevi su različitih ve- ličina, od najvećeg do visine pola čovjeka i onih mlaih od nekoliko pe- dalja. Postavljeni su na zemlju i crnoputi momci udaraju rukama ili tvr- dim štapićima. Štapovi, koje ne mogu da prelome preko koljena lome čvrstim bijelim zubima, od ritma udaranja tako se brzo izresaju i izdro- be! Ritmovi se redaju. Mi kao najpočastvovaniji gosti na kraju svake bravurozne melodije aplaudiramo. Zahvaljujemo. Nudimo ih cigare- tama. Oni se smjenjuju. Desetine jakih, prijatnih momaka zauzelo je mjesto iza bubnjeva i trude se da dodu na red i da pokažu znanje. Ne zna se zaista ko bolje udara u taj najljepši instrument prave Afrike. Cio sat već nas daruju prekrasnom tam-tam muzikom, virutoznom umjet- nošću i ljubaznošću kakvu čovjek samo može poželjeti. Okuplja se i masa djece, žena, djevojaka. Nama čine čast i prave veliki prostor okolo kako bismo na miru uživali u ritmovima. Već dva sata smo na ovaj fantastično] pozornici. Ne možemo se naslušati i nagledati. Sa žaljenjem, moramo da odemo! Treba sjutra rano iz Torita! A malo po strani razvilo se i kolo. Ima nečeg sličnog crnogorskom kolu. U veli- kom krugu po dvoje igraju, a s vremena na vrijeme ih smenjuju drugi mladići i djevojke. Igraju bosi i ispod hitrih nogu diže se prašina. Mi im olakšavamo igru - sijaju reflektori. Fantastična slika. Zovu i nas. Slo- bodno izaberite djevojku s kojom biste poigrali! No, mi smo suviše spori i neumješni za takvu igru. Svima od srca zahvaljujemo i sa neza- boravnim zvukom u ušima, sa nezaboravnom slikom ovih divnih ljudi, majstora ritma i igre, pravih, običnih ljudi Afrike, odlazimo na počinak. I tu, možda najteže dosad, i kao mnogo puta dosad, osjećamo žalost što smo i u Toritu samo sada, jedini, prvi i najvjerovatnije posl- jednji put u životu. I nikad više tih lica i njihove bravurozne muzike na bubnjevima! Nama je sreča i pored svih patnji ipak bila naklonjena i našli smo se u Toritu. Tu noć u Toritu, taj afrički san, ne bismo promi- jenili ni za kakvu božanstvenu noć na Zemlji! Samo jedna riječ je tome bliska - užas! Još u noći smo krenuli iz Torita Isti predjeli, iste slike i nevolje bespuća. Pred nama voze Ra- mazan Sefu i Emanuel Apama. Nestaje svakog znaka ljudskog pri-
111sustva, samo ta debela prašina što je usitnjena i što se diže iza nas. Unoći su je probijali farovi naših »Zastava 101«, a ujutro smo stigli naput gdje prašine više i nema. To više i nije put. Na »MišelinoVoj« kartiAfrike ima šest vrsta puteva prema vrijednosti - od asfalta do običnihstaza. Sedma vrsta obilježenog puta na karti je takozvani kros-kontriput. Jednostavnije rečeno - bespuće. Mi smo morali u keniju prekomjesta Kapeta gdje se prekida i takav put (!) i sve do mjesta Lokičkoiou Keniji nema nikakvog obiliežja puta! To je bilo jedino mogućnorješenje da se ekspedicija nastavi. Krenuli smo i na to rješenje, kaokad smo polazili u Nubijsku pustinju. Predio od Torita prema Kapetidjeluje neprijatnije i ništa nije manje pustinja od Nubije. Na putu suplanine i brda, bezbrojni potoci i suva riječna korita. Na karti je to obij-leženo plavim položenim crtama, što će reči da ima močvara. Ali, sadje ovdje sušni period i nema vode, nema močvara. Dok se sunce pomaljalo iza, kao uglen crnih brda, golih, nevje-rovatnih brda, staza našeg puta kao da se prekida. Ulazimo u dolinu sasuvom izlomljenom trskom lijevo i desno, a iz te trske dižu se u nebooblaci sitnih ptica, otprilike vrabaca. U nebu odliježe cvrkut ptica kojese u visini motaju i naglo okreću jato tako da se ima utisak da nekonad nama maše ogromnom lepezom koja cvrkuće. Pred »Zastavama 101« ukazuje se najveće iskušenje dosadaš-njeg gputa, najvećaopasnost: dok u daljini možemo vidjeti pred nama jekamenje, krupno nabacano kamenje koje kao da je postavljeno za pre-preke na putu, a ne za prelaz preko suve močvare. Landrover je krenuonaprijed preko kamenja i poslije stotinak metara mijenja gumu. Bezrazmišljanja na kamnje se prenju i »Zastave«. Škripi pod njima, klecaju,ostaju da vise na kamenčinama koje im udare u patos. Suvozači izlazeiz kola, a sudbinu kola preuzimaju oni koji su trenutno za volanima. Odtoga kamenja kojim moramo da idemo dalje zavisi hoće li »Zastave101«, kao prva jugoslovenska kola uopšte dosad, stići pod Kili-mandžaro. Naš šest idemo pješke, a automobili za nama penju se uzkamenje, najašuju, škrče, udaraju. Ne može se ni lijevo, ni desno. Ninazad! Samo naprijed! Htjeli bismo na rukama da nosimo kola, kao upustinji, kao iz pijeska, ali kamena staza je duga i svaki naš napor bibio uzaludan. Nailaze putnici, mještani, i pitamo ih koliko kilometaraloš takvog puta ima. Kažu pet! Ali obično misle na milje, a ne kilome-tre.
112 Iza velike doline pod visokom suvom travom i trskom uzdižu se suva, crna brda, sa ponekim rijetkim drvetom. Da li je ikad ljudska noga nagazila te strane i te vrhove? Prebacujemo se več sat preko kamenja, kamenim nasipom, preko oštrih vrhova i rupa izmedu kamenčina. Još nigdje kraja. Patosi kola stradaju. Nema se kud. Samo da nas ne izda neki karter. Ako se razbije karter kola bi ostala tu, vjerovatno, zauvijek! Kako bismo dalje? Svi u znoju, svi pod teškim utiskom svega onog što se odigrava pred nama, toga straha da ne otpadnu točkovi, da se upravljači ne skrše, dočekujemo i izlazak na običanu stazu, taj put sedmog reda. Pred nama ostaje drum do Kapete, posljednjeg mjesta na sudanskoj zemlji. Tu treba da bude kraj najteže magistrale, besputne sudanske magi- strale kojoj smo poklonili toliko znoja i napora, koja nam je na svakom koraku prijetila bezbrojnim opasnostima. Prije svega, opasnostima za naša vozila. Ona su sve izdražala, mada im je na podovima nacrtana najteža maršruta udarcima, skokovima, padovima. Oko tri popodne stižemo u Kapetu, mjesto na visoravni, gdje nas na pješčanom trgu dočekuje mnoštvo svijeta. Tu je vojska, tu je policijska stanica. Podloga je pijesak, ali su daljine pod suvom travom, pod drvećem s granama koje položeno leže, kao da su nevješto nacr- tane. Tu praktično napuštamo Sudan, nezaboravnu zemlju sa toliko pustinje i sa toliko nevolja. Ali, zemlju koja tek nekoliko godina živi u pravom miru. To se osjeća i u bespuću, i na licima ovih ljudi. To nam je bilo toliko vidljivo i u velikom gradilištu, u Džubi. ZNAČAJ PETNAEST TITOVIH BUNARA Prošli smo Sudan cijelom njegovom dužinom, od Vadi Halfe na Asuanskom jezeru do Kapete na granici Kenije. To je prostor koji pok- riva blizu dvadeset uporednika sjeverne geografske širine! Nikad ne- ćemo zaboraviti to sunce, tu pustinju, vječno žednu i neprekidno suvu. Čini se da Če nam na sjećanje na ovaj pravac usta uvijek biti žedna i čeznućemo za čašom ili bokalom hladne vode. Da li znate šta znači voda za ovu zemlju, upitao nas je u razgovoru Ljubo Drndić, jugoslo- venski ambasador u Kartumu. Nijesmo tada mogli da mu odgovorimo punim srcem, bez obzira koliko smo bili žedni i koliko smo osjetili vri- jednost vode u ovoj najvećoj afričkoj zemlji.
113 Eto, u toj žednoj zemli pustinjske Afrike zaigralo nam je srce ibili smo malo više nego inače ponosni što smo Jugosloveni i što smoovdje čuveni i znani. U Sudanu, u njegovim selima po pješčanoj Nubij-skoj pustinji ima petnaest Titovih bunara. Na njima upravo piše na srp-skohrvatskom, arapskom i engleskom da su to izvori vode za žednausta koje je drug Tito poklonio narodu ove zemlje. Kao žedni putnici, isavremenici jedne nove Jugoslavije, posebno ćete osjećati čast da stei vi iz te zemlje koja zna i za žed drugih naroda i zna sve to što značisloboda za cio svijet. Ta priča o Titovim bunarima samo je simbolika nečeg velikog itoplog što može da vezuje i tako različite i toliko udaljene zemlje. Putnik koji je prošao sudanskim prostranstvom, i osjetio dahNubijske pustinje, njen pijesak koji kao da ne umije da se ponaša s vo-dom kad na njega slučajem kapne, samo putnik koji je preživio puto-vanje pod udarcima strašne pješčane mećave habub, i stigao doDžube, gdje voda čini se i u Nilu ključa, može da zna šta znači gr-goljenje vode iz pustinjskih bunara. U jednom selu u pustari ispred Malakala bilo je pred noć i mismo žedni i umorni stali na seoskom trgu. Mještani su bili svuda okolo,kao da je bio neki siromašni seoski vašar. Vidjeli smo kako bistra vodana mahove ističe iz dvije velike cijevi i ulijeva se u betonsko korito.ispod samog točka i iz betonskog korita mještani su zahvatali vodu inosili je preko pješčanog trga. Bunar je ograden i prostor za vodu oči-gledno se smatra za svetinju. Tamo se ulazi pod kontrolom. Mi žedniputnici, valjda više žedni nego domačini, pošli smo s posudama i snamjerom da se rashladimo i ispljuskamo pregrštima po licu. Poštosmo gorjeli od žedi i želje za tom bistrom vodom u pustari. Čovjek kojiodržava red samo se nasmiješio i slegnuo ramenima. Oprostite, kaoda reče, ne možete se ovdje umivati! Bilo nam je krivo što smo ta-ko žedni i što smo iz zemlje gdje je voda dar same prirode, pa ne umi-jemo da ukažemo dužnu čast toj vodi u pustari! lzvlite, uzimite koliko hoćete s bunara u posude! Propustio nasje ispred ostalih koji su s pažnjom zahvatali vedra bistre vode iz be-tonskog korita. Voda je bila gotovo prohladna u toj velikoj vrućini. Pili smo jebez straha od opasnosti koje bi nam mogla donijeti. To je voda iz du-bine zemlje.
114 Ljudi iz pustere dolazili su i dalje s vedrima na glavama i nosili ih puna u svoje trščane kolibe. Shvatili smo da danas u novom Sudanu ta posuda puna vode znači dobitak i korak naprijed, jedan od tih ko- raka koje ova nemilosrdana priroda sa viškom sunca i viškom pijeska, bez kiše, čini prema srećnijim danima. Zato ovih petnaest Titovih bu- nara rasutih po cijelom pustinjskom pijesku Sudana kao da su bistre i hladne, a vječne čaše vode za žedna usta sudanske djece, za znojava čela njegovih visokih momaka, za taj svijet kome je sloboda i u pustinji slatka i draga. Titovi bunari nijesu sami. Jugoslovenski graditelji, radnici za- grebačke »Geotehnike« već godina ma ovdje utoljavaju žed i pobjeduju sušu pustinje. Oni su u Sudalnu iskopali, izbušili, još četiri stotine bu- nara! To znači da još četiri stotine sela u pustinji više nije žedno, da stotine i hiljade dječaka i djevojčica ne pate u kolijevci od žedi i da ih njihove majke sad lakše njišu i podižu. Ovdje je priroda na nivou koji jasno i rigorozno potvrduje pra- vilo da je voda izvor života, da bez nje ničeg nema i da je zaista nena- doknadiva u trouglu - zemlja-voda-vazduh. Naši radnici - bunardžije sa mještanima - domaćinima i mašinama žive mjesecima i mjese- cima po pijesku Nubijske pustinje i još dalje Sahare i traže taj očarava- jući šum i grgoljenje vode. S domaćinima mogu promijeniti samo jednu jedinu riječ. To je riječ »moja« što znači voda! Kad se kaže »fi« znači ima, a »mafi« nema. U zemljanim gradovima kao što su Vadi Halfa, Abu Hamed, At- bara, Šendi i mnogi drugi, čak i prijestonica evropskog ranga - Kar- tum, vidjeli smo tu visoku cijenu vode. U vodu ovdje niko ne sumnja i u svim ovim i drugim mjestima kroz koja smo prošli, na trgovima, is- pred javnih zgrada, na mjestima gdje prolazi najviše svijeta, stoje veliki ćupovi vode. Neko se o njima sigurno stara, jer uvijek imaju vode, i to kažu zaista hladne, i pored ćupova obično stoji neka čaša ili konzerva. Gledali smo ljude kako u prolazu i s punim povjerenjem uzimaju tu po- sudu s pijeska, zahvataju vodu iz velikih ćupova, popiju i vrate čašu na pjesak. Onog dana kad je u Abu Hamedu bijesneo pustinjski vuk me- ćava habub i kad se pijesak pregrštima sručivao u ćupove prolaznici su, zastajali, i štiteći se od vjetra, pili vodu. U Kartumu, najtoplijem glavnom gradu na svijetu, kad uđete u hotel ili neki od nacionalnih restorana ili klubova, prvo će vam čim
115sjednete za sto donijeti veliki stakleni bokal hladne vode sa ledom! Iako ništa drugo nećete, vodu če vam donijeti u tome divnom velikombokalu koji se još u rukama kelnera znoji i magli. Naši saputnici iz Vadi Halfe, naš vozač kamiona prema Džubi isvi domačini koje smo sretali ili koji su nas pristizali imali su mješinesa vodom okačene sa strane, spolja, na karoseriji. To su imali i sudan-ski vojnici koji sui nas pratili kroz mećavu habuba. Mješine su punevode, i to hladne vode. Mi smo ih imitirali, ali vrlo kasno, poslijeDžube, tako što smo vojne čuturice iz opreme umotavali u nakvašenekrpe i stavljali na prtljažnik, na krovu. U vožnji vjetar odnosi vodu ihladi čuturice. To nam je na putu prema Lodvaru, u Keniji, zaista do-bro služilo. Naša uspomena na žed u Sudanu utoliko nam je jedinstvenija,draža, jer smo saznali na licu mjesta da tamo svakodnevno Titovi bu-nari gase žed, i još stotine »jugoslovenskih« bunara prkose pustinji isuncu i nemilosrdno ruše nekad neshvatljivo - da se i u pustinji žedzauvijek može savladati! Ako u Kartumu ambasadoru Ljubu Drndiću nijesmo tada moglisa svim poznavanjem žedi odgovoriti što znači voda za Sudan, čininam se da je pravi odgovor za žedna usta u pustinji - bunar bistre vo-de! Tako odgovara pustinji i novi Sudan.RIJEČNA KORITA, SAN u LOKIČOKIJU Trinaestog marta popodne nastavili smo graničnim predjelomiz Sudana prema Keniji. Cilj nam je mjesto Lokičokio prema kome nakarti nije obilježen ni onaj put sedmog reda! Zaboravili smo i ljutnju naUgandu zbog viza i sve što bi nas ometalo. Kad smo jutros prevalilione kilometre kroz kamenje, kad su tu kola preživjela ništa im se višene može dogoditi. Vozimo uz i niz kozje staze, pored napuštenih mra-vinjaka termita, koji deluju kao sablasni, visoki panjevi od zemlje. Mra-vinjaci su visoki i preko pet metara, ali su sada pusti. Ljudi ih koristekad su i mravi tu - zapale mravinjak, pa njihove pečene larve u slastjedu. Zato su ovi mravinjaci sada bez mrava i sablasno štrče sve dokuočavamo pravac kojim ćemo proći. A pravac je jezivo bespuće. Svakipet kilometara nailazimo na suva riječna korita, puste, velike potoke,koji u sušnom periodu presušuju. Obično dolazimo do strme obale, ci-jenimo kako je dolje. A dolje je mekani riječni pijesak, suv kao barut.Zalijećemo se svom snagom, pa skokom kolima udaramo u riječno ko-
116 rito. Ako zaplovimo pijeskom kao u pustinji ciljamo najobložitije mje- sto s druge strane kuda bismo nastavili. A tamo su kamenjari koje ne možemo izbjeći, koji nas jezivo čekaju. Vrlo često se i zaglavljujemo u pijesku. Onda guranje, gutanje pijeska i nošenje kola. Nekad svih pe- toro, nekad jedna. Već smo i u dijelu Afrike gdje počinje divlja, visoka prašuma, gdje idu staze slonova i gdje priroda još uvijek živi svoj »in- timni« život. Već i ne znamo koliko rijeka smo prošli. Prvi put od polaska s jednim kolima nije nešto u redu. Stajemo. Mehaničari se podvlače pod kola. Kamenje je učinilo svoje - pukli su držač menjača i držači motora. Karter samo što nije probuše. Bio je to jedan od strahovitih udaraca. Pokrivali smo oči rukama! Radi se ne- koliko sati. Nikolić i Barlov, mehaničari, pokazuju umješnost u ovom teškom trenutku. Možemo da nastavimo. Dok smo tu radili velika grupa muškaraca i žena, djece, sjedjeli su uz nas i posmatrali. Samo žene su ispod pojasa pokrivene kožnim resama. Inače, druge odjeće niko nema. Jedan čovjek donosi veliko bijelo jagnje i nudi nam ga za metar platna. Nijesmo imali, a i jagnje ne bismo mobli da ispečemo. Nemarno vremena. On ga opet vuče negdje u daljinu, kroz trnje. Nastaje i noć. Mjesta Lokičokija nema. Tamo treba da nas sačekaju kenijski graničari, carina, policija. A upali smo u nekakvo pješčano bespuće, sa sivim riječnim pijeskom, koji se kovitla pred nama i za nama. Letimo izmedu visokih stabala tropskog drveća, za- glavljujemo se, guramo, gutamo pijesak. Smijemo se i kažemo da »Cr- vena zastava« ne bi mogla naći fizičke radnike koji bi preuzeli tako težak posao, a pogotovo ne bi bilo para kojim bi se to moglo platiti. Mi to radimo besplatno, iz čistog zadovoljstva. A »Zastava 101« nikad ne bi prošla Afriku da je nijesmo prihvatili kao dio nas, kao nas same. U tome pijesku, u noći, pod udarcima žedi, gotovo bez ikakve hrane toga dana, šalimo se kao vojnici koji kad im je u vojsci najteže - kažu »ba- nja-armija«. Mi noćas kažemo »banja-ekspedicija«! Pod farovima, oko 23 časa noću, stižemo na pješčani trg na ko- jem visoki jarbol drži veliku zastavu. U mraku vidimo neke kućice iza žičane ograde, nešto kao vikendice metalnog, okruglog krova. To je Lokičokio. Nalazimo u krugu iza žice jednog budnog vojnika, koji valjda dežura, ali nema ni pušku, ni oružja, niti viče »stoj« čudnim na- jernicima sa motorizovanom kolonom. Kažemo mu ko smo i šta smo, kuda ćemo i kažemo mu da smo mnogo žedni. Samo neka nam nađe bilo kakve vode! On nas vodi na pumpu kakve su i kod nas i mi se ha-
117lapljivo umivamo i pijemo. Voda je vruća. To mu i kažemo. On nasonda vodi prema dubini naselja i kod jednog drveta, pod svijetlom ba-terijske lampe, otvara mješinu koja visi na drvetu i pijemo hladne, do-sta hladne vode. Gotovo mu cijelu mješinu popismo! Njemu ne bi žaoi nudio je sve dok smo htjeli. Bude se i drugi, provjeravaju o čemu seradi, pa opet odlaze na spavanje. Već je ponoć u Lokičokiju. Tražimoodobrenje da se parkiramo ispod jarbola na kojem se vije kenijska za-stava. Oni bez dvoumljenja odboravaju. Neće ni pasoše da gledaju.Sjutra ćemo! Pijesak je svuda uokolo. Neko visoko drveće, neolistalo,suvo. Kako da spavamo kad nas boli svaki kičmeni pršljen. Neki kojizaziru od polja i pijeska lome se na sjedištima i zaspivaju. SlobodanNikolić i Bogdan Šekler, kao stalni suvozači, iznose svoje šatorskokrilo i svoje vreće za spavanje i prostiru na pijesak. Priključuje im se iJoža Vlahović i jedan uz drugog zaspivaju. Niko se i ne plaši - ni zmija,ni lavova, ni škorpiona. Spavamo na tlu divljeg, zabačenog mjesta Lo-kičokio. A u snu nas nešto peče i boli po vratu i ispod košulje, ali suvišesmo umorni da nas to može da probudi. Kao da sanjamo. Ujutro, usta-jemo i ispod košulje i iz pantalona istresamo šaku buba-mara i crnih,krupnih mrava. Još nas ponegdje peče od njihovih ujeda. U Africi, eto,nema zmije mange, ni lavova! Hoćemo da kažemo da ih nema koliko uenciklopedijama i pričama o Africi. Izjutra, bila je žestoka jara s dalekih polja okoline.DIONICA ZA UNIŠTAVANJE GUMA Putovanje od Lokičokija prema mjestu Lodvar, na jezeru Ru-dolf, dešavalo se trećeg dana od polaska iz vrele Džube. Vrelo je iovdje, ali smo već malo priviknuti, znamo kako da se efikasno po-našamo, iako trpimo ogromne napore. Sprženim dolinama od Lokiči-kija prolazimo kamenitom stazom, pod vrelinom koja ne da oka da ot-vorimo. Sad je žeđ opšta drama. Pored puta nailazimo stada goveda isitne stoke kako idu, idu i kao da se raspadaju pod suncem. Nigdje dokoko stiže ni travke, ni vode. Stoka je mršava, kost i koža. Očigledno, toje period krize, to su dani kad stoka lipsava bez vode i paše. Sitno dr-veće i trnje su bez ijednog listića. Kuda ta stoka ide sa svojim čoba-nima, koji nas pozdravljaju, gotovo da ne shvatamo. Svuda, svuda, ko-liko god idemo i na svim daljinama sve je pusto, suvo i bezvodno.Nešto dalje, na pješčanim lugovima vidimo stada i žene, djecu i ljude.
118 Stada su okupljena okolo iskopanih rupa u pijesku i vidi se da su tu našla vode i da čekaju da utole žed. Da ima bilo kakve tehnike, da su tu prisutni bunardžije iz Nubijske pustinje lako bi se došlo do vode, pa ni ljudi, ni njihova stada ne bi skapavali od žedi. Naš put prema Lodvaru, ulazi u najtežu, najdramatičniju fazu i javlja se novim, nedoživljenim teškoćama. Rekli su nam da ima riječ- nih korita i da se pazimo kiše. Već smo poslije petnaestog marta ušli u kišni period Afrike, pa treba što prije da pređemo suva riječna korita. Ali, toga dana pred nama se prepriječilo na desetine pješčanih korita, suvih dubokih potoka u kamenjaru i širokih rijeka sa mekanim pije- skom. Od ranog jutra, na rastojanju od oko dvije stotine kilometara, svakih petnaestak minuta gurali smo kola iz pijeska riječnog dna, uskakali punom brzinom preko suvih obala u daljinu kako bismo izbje- gli teže lomove i svom snagom se uspinjali uz drugu obalu, uz kame- njare i izmedu stabala koja su nas tamo čekala. Sve je to prevazilazilo naša očekivanja i potpuno nas dovodilo u stanje mrtve opuštenosti i pospanosti. Gurali smo, nosili kola, kopali golim rukama i bez imalo srdžbe borili se za svaki metar. Patosi naših kola bili su već »žive rane« kroz koje noževi kamenja i kamenitog puta stalno režu. Na podovima »Zastava 101« nema više ni milimetra koji nije bezbroj puta pretrpio žestoki udarac i promijenio rez, ulubljenje i oštećenje. Iz patosa su nam često od udaraca izbijali stubovi pijeska i kamenja i ispred očiju i nosa udarali u krov nad glavom, pa se odozgo sručivali na nas. Neprekidno smo se objema rukama držali za volan ili za sjedište. Unutrašnjost kola je bila pod debelim slojem prašine koja se iz njih nikad neće istjerati. Radio-aparat i drugi uredaji su sasvim »zaribali«. Nema šrafa u bravicama i u našim fotoaparatima koji se nije pomjerio od udarca. Naši koferi sa opremom, tašne i torbe iscijepali su se i sve je prepuno zemlje i praha. Od silnih udaraca i tumbanja hilja- dama kilometara sve se to gotovo raspalo. Sad stalno idemo kroz neko bijelo, čelično trnj koje nas grebe po limovima i koje užasno izgleda. Svaki trn je dugačak desetak santi- metara, svaki kamen na putu je ploča poput noža, Pijesak je vreo kao sa ognjišta. A Lodvar na jezeru Rudolf mami nas kao spasenje poslije Džube! Ali, toga predvečerja, poslije prave slike pakla 14. marta deša- vala se s nama čudna igra i drama: kad smo na pedesetak kilometara od Lodvara izbili na makadamski put, posut škriljcem i kamenom, na-
119
120 stao je pomor guma na »Zastavama«. To su »tigar« gume iz Pirota, koje nas izvanredno nose kroz ovo bespuće i kamenjare već trideset dana, pa i kad je trebalo da pucaju od strahovitih udaraca u kamenje, rupe, jarkove i trnje, nijesu prskale! One su dotle izdržale najsuroviji ispit. Sad, samo što krenemo neka od guma ostaje »bez vazduha«. Imali smo svi po dvije rezervne, ali več smo ih iskoristili. Stajemo i monti- ramo, lijepimo unutrašnje i pregledamo spoljašnje, ali sve je uzalud. Samo što ih namontiramo neka sljedeća je legla; Brojimo do deset, petnaest, dvadeset gumi defekata. Sunce se rastapa nad nama. Prašina, kako se uzdigne tako dugo i nepokretno, leži u vazduhu. A gume neprestano prskaju. Na nekim spoljašnjim nalazimo i rupe kroz koje možemo i prst da provučemo. Iscrpljujemo i cjelokupne rezerve flekica za lijepljenje. Nevjerovatna slika. Cijelo popodne skidamo toč- kove, podižemo kola, opet montiramo gume, krećemo, pa opet sta- jemo i sve iznova. Već je na desetak kilometarakoje smo prošli četrde- set gumi-defekata. Nemarno više ni snage da skinemo točak. Radi i Joža Vlahović, koji nije vozač i koji se time nikad nije bavio. Pumpa ne izdržava više! Nagutala se pijeska. I nju moramo da popravljamo. Pu- caju joj sve opruge i sve popušta. Žestoko sunce predvečerja, pod cr- nim kao ugljen brdima, na poljima od prašine, prži nas i znoji. Svi smo stali i više nema guma, ni rezervi, ni mogućnosti da ih lijepimo, ni pumpamo. Trenutno četiri gume nedostaju na pet vozila. I na kolima koje vozimo Slobodan Nikolić i ja, upravo dok sam ja bio za volanom, prska prednja lijeva guma. Više izlaza nema. Stajemo, skidamo je i gledamo. Troje kola ispred nas takode. To je već šezdeseti gumi-de- fekt. Više se ne može! Sve nevolje sa trnjem i udarcima u kamenje ostale su za nama i sad kad je trebalo da odahnemo sve je propalo. Kao neki đavo da se danas zarekao protiv nas. Eh, daleko li je Najrobi putem preko Lokičokija i Lodvara iz Džube! OSTADOSMO BEZ TOČKOVA! Jedino rješenje smo našli: sa kola KG 508-53 (Nikolić-Šekler) skidamo preostale tri zdrave gume, dajemo ih drugima da oni nastave put, a mi dvojica sa Ramazanom Sefuom i Emanuelom Apamom i nji- hovim landroverom, ostajemo na drumu, u zapaljenoj od sunca i žedi, prašnjavoj pustinji. Naša kola leže na drumu bez ijednog točka! Neko od četvoro kola će stići do Lodvara. Čekamo. Vode više nemamo, a i to što se zateklo vrelo je i smrdi, ne može da se proguta. Sunce nas
121obara i ležimo pored kola na prašini ili preko sjedišta pod volanom.Noć pada. Jara ne jenjava. Čekali smo, čekali do devet ili blizu deset uveče. Dolazi tadajedna »Zastava« (Baletić, Perić) i donose gume. Montiramo i sa stra-hom, kao da sijedamo na staklene noge, krećemo prema Lodvaru. Do-nijeli su nam po flašu piva, ne hladnog, ali dovoljno dobrog da nasosvježi. Lodvar je na četrnaest kilometara. Opet, grad u pijesku, čudnigrad gdje su ljudi izgleda navikli na strane ljude i prema njima se po-našaju veoma vješto. Kažu, tu je i neki kazneno popravni dom. Akoiskoriste priliku ponudiće vam pomoć, ali se poslije treba prebrojati. Ili,vješti momci iz Lodvara koristili su našu iscrpljenost. Nije ni čudo, nanekih petnaestak kilometara pred Lodvarom sve gume na svih pet»Zastava 101« koje nas tako vjerno i sigurno nedjeljama već nosepreko Afrike, promijenili smo po pet puta! Ali, da se razumijemo, gume nijesu krive! Mi smo s njima gaziliteren preko kojeg nema nikakvog puta, gdje se naziru samo staze slo-nova i utabane putanje divljači sjeverne Kenije. To je carstvo najoštri-jeg trnja, valjda, na svijetu! U Lodvaru nalazimo prenočište u pansionu izvjesne engleskedobrotovorne misije. To su barake za ovo podneblje, sa mrežama naprozorima, bez stakla. Imeli smo priliku da se istuširamo, ali sa malovode, jer poslije deset uveče vode više nema. Voda, hladna navodno,vruća je kao iz bojlera. Bojler im zaista nije potreban. Večeramo naše uzavrele konzerve, a ujutro dobijamo i dva litrahladne vode iz frižidera. Nešto najvrijednije što smo mogli nabaviti!Kuvamo i čaj. Svježa, nekuvana kokošja jaja koja smo negdje usput ku-pili, od vrućine koju smo trpjeli, skuvala su se tvrdo, u kolima, u prt-ljagu. Ujutro opet rano na put. Kod vulkanizera osposobljavamo de-set rezervnih guma i provjeravamo sve na kolima. Več na desetak kilo-metara iza Lodvara šest rezervnih guma, još na mjestu u rezervi, ispu-stilo je! Izgleda, od toga nam nema spasa! Trnje od čelika i dalje»radi«. Opet lijepljenje i montiranje. Ali, defekti su sve rjeđi. U svijesti nam je i sirotinja u Lodvaru. To je Afrika koja je una-zađena, ali koja se oslobodila. To je ta Afrika koja je drugo strašno liceovog svijeta, mrlja na savjesti čovječanstva, ali sad već kontinent kojije postao sopstveni gospodar, kontinent nesvrstanih zemalja koje će
122 pobijediti glad i nemaštinu, kao što su pobijeđeni i strašni neprijatelji,Najrobi, hotel »Hilton« u koji je nemilosrdni kolonizatori.ekspedicija prispjela poslije savladanih Jaz izmedu sitih i gladnih nije samo u gladi. Nama putnicima inapora na afričkim prostranstvima. namjernicima u Lodvar čini se da je najveći jaz izmedu ljudi, jer siti poNajrobi je najlepši grad Južne hemisfere, svijetu ne znaju koliko su gladni gladni, a ni gladni ne znaju koliko sujepota pod vječnim proljećem. To je grad presiti siti!svjetskih putnika, zaljubljenlka, turista, Ipak, ovaj dio Kenije nije njeno lice, nije njena slika. Jer, za Ke-grad lovaca na afričke zvjeri, lovaca na niju kažu da je afrička Švajcarska. A mi smo sa našom ekspedicijomsreću, grad odakle se polazi na safarije. od Kragujevca do Kilimandžara na domaku, već danas, njenih asfalt-Grad lijepih crnoputih žena. U njemu je nih traka. Četvrtog dana poslije Džube približićemo se Polutaru. PredHemingvej odsanjao svoje »Snjegove nama je Kitale grad, odakle počinje asfaltna traka za Najrobi!Kilimandžara«. Eksepdicija KK ovdje sespremala za kranji cilj - uspon na IPAK, U UGANDI!Kilimandžaro. Od Lodvara do grada kitale ima oko 330 kilometara. Poslije to- liko gumi-defekata pred Lodvarom, to je rastojanje i bespuće koje uža- sava. Ako bi se prskanje guma nastavilo ne bi nas u Kitale dovukla ni fabrika guma! Put je loš, sa krupnim kamenjem i oštrim tucanikom. Ali, idemo. To je več četvrti dan od Džube. Prešli smo iz jedne u drugu zemlju. Niko ni za šta ne pita. Nema carine, nema granica. Tamo gdje naiđemo na policiju eventualno nas nešto priupitaju. A danas ulazimo na teritoriju Ugande! Na njenim granicama postoje straže, a mi vize nemamo. Međutim, to je uobičajeni pravac i put zahvata teritoriju Ugande. Umjesto da smo u Kampali još prije nekoliko dana, da smo vidjeli Viktorija jezero, evo nas u bespuću Ugande. Iako je sve isto, po- stoje razlike među ljudima i vojnicima. Pri prvom susretu se to vidi. Oštri su, nema šale. Odgovara se samo na pitanja. Na jednoj rampi vojnik - brkajlija stoji i očekuje da priđemo. Rakočević i Perić staju, a brkati graničar nešto pokazuje rukom. Rakočević ga je razumio da treba sam da podigne rampu, izlazi iz kola i hvata se za rampu. Gra- ničar oštro maše, vraća ga u kola i naređuje mu da se u »rikverc« vrati desetak metara. Ovaj to i čini, a graničar podiže rampu i kao da je htio da se igra, propušta nas dalje na bespuće Ugande. Ni riječi da kaže. Gotovo cio dan vozimo. Idemo uz brda i serpentine. Nikad kraja. Ipak, došli smo očigledno u neki drugi svijet. Visoki kamioni obilježeni su reklamama koje pozivaju na safari. To je ta Afrika u koju dolaze bogati i zaludni da se u kolima šetaju izmedu životinja, izmedu zvjerova. Samo, sad je situacija obrnuta. Ljudi su u kavezima, a slonovi i lavovi
123
124 Ovo je selo Marangu pod Kilimandžarom. Zadnja tačka do koje smona slobodi! Za neke, naročito kad vidimo kako su »civilizovani koloni- planirali da »Zastave« u okviru ekspedicijezatori« ostavili Afriku u bijedi, takav raspored i odgovara. KK i stignu. Miodrag Barlov i Slobodan Mi nećemo na safari, iako svi koji nas vide u koloni kažu: »A, Nikolić, radnici »Crvene zastave« izda, idete na safari!« Kragujevca sa zadovojstvom stoje pored Ne, mi idemo na Kilimandžaro. jedne od »Zastava« iz ekspedicije i kao da Grad Kitale je obilježen krupnim slovima, ali več znamo to ništa kažu: »E, sad važi nalepnica KK!« Bio je tone znači. Pitanje je da li ćemo imati hotela. Vozimo nekakvom visi- konačni uspjeh kola iz ekspedicije.nom, čak u visini oblaka. Sad se ježimo od hladnoće, ispeli smo se na Ljudima je preostao još vrh KilImandžaraneku planinu. Poslije toliko muka sa vrućinom, odjednom hladni pla- u nebu, koji se odavde vidi iza krunaninski dah. Onda se spuštamo, ali je več noć. No, u Kitale moramo. visokih stabala.Sad na putu susrećemo i dosta luksuznih kola. Izbili smo iz bespuća ipustinje. Negdje oko 23 časa ulazimo u grad, stajemo na asfalt prviput poslije Kartuma i nekih ulica u Džubi. Hotel »Kitale« nam nudi mje-sta, ali ništa drugo. Kasno je, a još od vremena Engleza vrijeme do-ručka, ručka i večere je ograničeno. Ako dodete minut-dva poslije de-vet uveče od večere ili bilo kakvog jela nema ništa. Ni »direktor« hotelavam neće pomoči. Sve je fajront. Kažu nam da negdje u gradu ima ka-fana. Razumije se, mi je nalazimo i čekamo u velikoj gužvi na prženajaja. Puna kafana pijanaca, žena. Lete flaše i čaše. Nas zaista niko neuznemirava. Od ovog grada, uređenog, sa punim izlozima, u cvijeću, počinjeprava Kenija - afrička Švajcarska. Do najrobija ima četiri stotine kilo-metara. Asfaltom. Poslije svega onog što smo za proteklih tridesetakdana doživjeli, poslije beskrajnih bespuća, teško vjerujemo da ćemo naasfaltni put. No, i poslije svih nedaća, kola su spremna za brzu vožnju.Puna su prašine i zemlje, ali pod njihovim gumama ostala su bespućaNubije, savana, tropskih trnjaka i bezbroj rijeka i kamenjara. »Zastave«su položile ispit eksploatacije u nenormalnim uslovima. Prosto srce dazaboli šta su sve ova kola izdržala! I šta mogu da podnesu!
125
126
127NA POLUTARUP ETOG dana poslije odlaska iz Džube uputili smo se u Najrobi. Prekrasna asfaltna traka, svuda naokolo livade i visoko, veoma vitko tropsko drveće i raznobojno cvijeće kako na žbunju tako ina stablima. Crveno, roze, ljubičasto, plavo, bijelo. Pred nama su gra-dovi Eldoreti Nakuru i drugi mali, lijepo uredeni. Izmedu Eldoreta i Na-kurua je polutar. Granica izmedu sjeverne i južne polulopte. Stižemo ina polutar! Do Kilimandžara nam ostaje još oko hiljadu kilometara!Šesnaestog marta u 13 časova po lokalnom (jedanaest po jugosloven-skom) svih pet »Zastava 101«, nas jedanaest učesnika i naši pratioci izDžube - Ramazan Sefu - »Lumumba« i Emanuel Apama stajemo kodvelike table na kojoj piše »Ekvator«. U okolini je tropska šuma, put jeobilježen bijelim linijama, a nigdje nema ničeg drugog, nikakve turi-stičke atrakcije, nikakve »mamipare«. Odmaramo, slikamo »Zastave101«i na toj liniji. To je prvi put da se na polutaru nadu jugoslovenskakola i toliko Jugoslovena s njima. U Keniji se vozi lijevom stranom. U Sudanu su prešli na desnustranu, sem što na kružnim tokovima u Kartumu lijeva strana imaprednost a ne desna kao kod nas. Ovdje u Keniji ide se lijevom stra-nom. Za naše navike zaista neprijatno. Stalno imate želju da pobje-gnete desno. Naročito neprijatno deluje susretanje i mimoilaženje steškim kamionima. Dok oni stravično tutnje prema varna ima se utisakda vozite pogrešnom stranom. Uz to, naši volani stoje na lijevoj strani,a ovdje su volani svih kola na desnoj. Kad treba sa »Zastavom« da pre-teknemo, suvozač mora da ocijeni može li da se ide jer se s lijevestrane u kolima ne vidi put za preticanje s desne strane! Iako smo napolutaru, vrućine nema. Čak, morali smo da se obučemo. Hladno je,visina je izmedu dvije hiljade i hiljadu šesto metara! Hladnjikavo! Nev-jerovatno poslije Sudana i Sjeverne Kenije. Više nijesmo žedni, više sene znojimo. Prekrasna traka asfalta preko beskrajnih zelenih livada pucapred nama i ostaje za »zastavama«. Automobil izvanredno vuku. Uljeono sa polaska, Modričina »optima«, i dalje je na istom nivou! Još uvi-jek u karburatorima ima pijeska i zemlje, pa katkad se zaguši, ali sadimaju pravi benzin. Lijepo uredene benzinske stanice nude i pozivaju! Iscrpljeni, zarasli u brade i kose, umorni i neispavani grabimoprema Najrobiju. Nijesmo mnogo preplanuli iako smo nedjeljama pod
128 žestokim suncem. Ono nas bije pravo iz zenita, a to sunčanje ne iza- ziva pigmentaciju kao kosi zraci kod nas. Poslije toliko sunčanja - na koži ni traga od pigmenta, izuzev crvenila! Desno i lijevo od prekrasnog druma su livade, ograđene i obi- lježene. To su farme, moderno organizovane i bogate. GRAD - LJEPOTA, NAJROBl Na pedesetak kilometara ispred Najrobija stajemo uz lijevu ivicu druma. Izvanredni asfalt, bez ijedne rupe, kao topli pod. Prijanjaju »Zastave« na njega. Naoblačilo se. Prvi put poslije toliko dana. Prvi put poslije iznenadne kiše u Kairu. Počinju da lete krupne kapi, iskosa, iz visine. Eto, vratili smo se u lijepi svijet kiša, u prirodu koja nije nemi- losrdna i gruba. Vidjeli smo, tamo gdje nema kiše i oblaka, nema ni ži- vota. Sijedamo za volane i punim gasom prema Najrobiju. Šofe- ršajbne nam pere tropska kiša! U našim kolima još uvijek se dižu oblaci prašine, i dalje nas guše, isto kao i danima i nedeljama u pu- stinji, u savanama, u riječnim koritima i kamenjarima. Samo, »Za- stave« nam više ne kopaju u mjestu i ne bacaju nam pregršti pijeska i zemlje u oči i lice. Zajedno smo toliko puta zapinjali i kopali. Sad na asfaltu prema Najrobiju, na Južnoj hemisferi, kad nam kao zadnji veliki cilj preostaje Kilimandžaro, možemo reči da smo koloni od pet »Za- stava 101« do ovdje poklonili naše požrtvovanje i ostaće nam to kao izuzetni dani, kao rijetka, velika uspomena. Nadamo se da če nas Za- vodi »Crvena zastava« pamtiti kao saradnike ukoje su mogli da se pouzdaju. Vrlo često, u velikim gradovima kroz koje smo prošli, deša- valo se da ljubitelji automobila ne prepoznaju o kojim kolima je reč? Odgovarali smo im da je to jugoslovenska »Zastava 101«, naša proiz- vodnja, naš model, naša kola. Nijesu krili divljenje, jer na ovim prosto- rima nikad dosad nijesu se pojavila jugoslovenska kola, niti je bilo slič- nih podviga. Crvene »Zastave 101« prokrčile su put reputaciji. Ali, drum prema Najrobiju, kroz zelene livade koje će tek poslije kiše porasti, ispod visokog tropskog drveća, vodio nas je prema najlje- pšem gradu Južne hemisfere, prema vječnoj ljepoti u cvijeću i pro- ljeću. I mali gradovi koje prođosmo u Keniji, i oni veći kao što su Eldo- ret i Nakuru, bili su u raznobojnom cvijeću, pod asfaltom, regulisani, sa bezbrojnim izlozima i velikim, uređenim benzinskim stanicama. A po- red puta već prolijeću improvizovane prodavnice šarenih tanjira, od tr-
129ske i like, korpe, ukrasi i bijele, kao snijeg bijele kože sa dugom vunomi bijele, prelijepe šubare sa crnim okruglim šarama. No, mi nemamovremena da stajemo. Već punih pet dana san nam je da stignemo uNajrobi, pa svako odugovlačenje, čak tu i na brdima iza kojih naziremograd, ne prihvatamo i ne stajemo. Ulazimo u ulice i počinje sve da blista i plijeni oči. Uredni travn-jaci, vile, cvijeće i lijani preko ograda i nad kapijama. Drvoredi sa vit-kim stablima koja su pod cvijećem kao kad procvjetaju naši bagremi.Samo, boje su raznovrsne i preovladuju ljubičaste i somot crvene ni-janse. Ali, pisati o Najrobiju znači biti nevjeran njegovim ljepotama inešto od njih izdati. Najrobi, ipak, treba vidjeti da bi se uvijek nosilanjegova slika u sjećanju. To su široke ulice, sasvim regulisane, sa bije-lim pješačkim prelazima, semaforima, sa svim onim ukrasima koji činevelegrad. Zdanja su svako na svoj način originalna, a naročito se ističubrojni hoteli i velike banke. Dominira čuvena »okrugla palata« i sličnookrugli najrobiijski »Hilton« hotel. Bilo je predvečerje kad smo mi ušli usami centar grada. Eto, pred nama su i parking-satovi! Na sjevernojgranici Kenije, u Lokičokiju, nije bilo ni puta, a spavali smo sa bubama-rama i mravima! Ogromne razlike, ali i osjećanje da će i dalje od Naj-robija, biti cvijeća u Africi. Ovaj grad ima oko 700.000 stanovnika. Njegove trgovine supune, njegove ulice vrve od prolaznika. To je poslovni, ali i zaludnisvijet u veliko] mjeri, naročito bijeli ljudi sa raznih strana svijeta, kojiovdje dolaze na čuvene safarije i samo rijetki odavde kreću na Kili-mandžaro. Naše »Zastave« i napori koje smo poklonili bespuću Afrikeizdvajaju nas iz svih tu prisutnih. Recimo samo i to, da pored tih ljepota i cvijeća, prekrasnih bu-levara i hotela visoke klase, bogatih trgovina i sve druge ljepote u Naj-robiju ljudi boluju od kolere. Ona ne ugrožava taj prelijepi centar Naj-robija, ali negde u njegovim pregrađima, tamo gdje živi sirotinja kojaod svjetlosti velegrada nema ništa, tamo se boluje i od kolere.NAŠI U NAJROBIJU Došli smo do glavnog grada Kenije, a nigdje nijesmo imali pri-like da nas dočeka carina, pogranična kontrola ili policija! Zapazili smoda ljudi afričkih zemalja, kako iz Egipta, tako iz Sudana, Kenije iUgande nemaju pasoše kao mi. Ima se utisak da je to svedeno na us-
130 Jedno lice sa ulice u Najrobiju. Šarmantna crna diva Afrike. Ako jemeno objašnjenje! Možda, i pravo rješenje za odnose medu ljudima, svojom kovrdžavom kosom iznevjerilaza granice svijeta? tradicionalne pletenice, tanke, tanke Bio je to 16. mart popodne, upravo oko 18 časova. Opet smo pletenice, ljepotom svojom nije iznevjerilase kao i na polasku, u Atini, uputili hotelu »Hilton«. A gradovi koji ajepote Kenije.imaju ove hotele su veliki, svjetski gradovi, koji su navikli na bogategoste. Mi prašnjavi, neobrijani, kao da smo se izvukli iz zemlje iprašine, opet ulazimo u garažu »Hiltona« među rols-rojseve, merce-dese i druga skupa i luksuzna kola! I ovdje, kao i u Atini, momci iz ga-raže se čude ko su ovi »zavrnuti bogataši« koji ovim malim crvenim»kolicima« putuju po svijetu? Sigurno su neki sasvim »ćaknuti« milio-neri, koji radi nametanja i izuzetka voze ova mala kola i to preko pu-stinja. Neki valjda bogati hipici! Jer, u »Hilton« hotele ne ulazi običansvijet. Za taj svijet ima lijepih i prelijepih hotela, ali znatno jeftinijih. Mii ovdje moramo zbog garaže i svega toga što vozimo u »Zastavama«.Ipak, najrobijski »Hilton«, iako prelijep, iako sve funkcioniše kako valja,upravo dok trepnete, ne djeluje tako klasično kao atinski. U atinskom,na primjer, u kupatilu ima toliko peškira, peškirića, maramica, ubrusa iko zna sve čega za brisanje da djeluje napadno. Ima se utisak da imatepeškir za lijevu, pa za desnu nogu, za ruke, za lice, tijelo, za brijanje, zakosu! I sve je u mermeru. Ovdje, u Najrobiju, novija arhitektura, i svedosta minijaturno. Ali, svijet je veliko neshvatljivo čudo. Zato smo os-jećali neprijatnu zabludu bogatih: čemu za neke toliko peškirića, kadna tolikim prostranstvima ljudi nemaju ni pola metra krpe da se pokri-ju! Kao kod Džube, Lodvara, kao na drugim stranama! Čemu za nekepeškirići? Jedva smo čekali da udemo pod tuš, da nam voda odnese izkose pijesak Torita, Kapete, Lokičokija, Lodvara! A neki, baš tamo, toneće nikad dočekati!I kažemo, hajde da preko centrale naručimo telefonski poziv zaBeograd. Možda ćemo ga dobiti za dan-dva? Ili će nam reči da je Beo-grad suviše daleko, na drugoj hemisferi! Jedva i »ukopča« onaj s cen-trale šta tražimo i gdje se Beograd nalazi. I samo što smo krenuli s ru-kama pod vodu, za nepunih nekoliko minuta telefon zvonil Izvolite,imate vezu sa Beogradom! Da li je šala? Ne, istina je! Poslije pet ned-jelja, bez ikakve mogućnosti javljanja, eto čujemo naše kod kuća ikažemo im gdje smo! Da, javljamo se iz Najrobija!Kažu, veza je satelitska. Sve afričke daljine i pustinje pobijedioje satelit, neki od onih možda što smo ih sa jezera Naser u noći gledalikako kruže nad Afrikom!
131
132
133 S južne polulopte Zemlje, za minut u Beograd, koliko dok se ok-rene brojčanik. I kad smo god htjeli, veza nam je davana! Ovdje je čov-jek ukorijenio dobra civilizacije. Taj telefon može da znači i spas za onekoji su tih dana patili od kolere u Najrobiju. Može se potražiti pomoć ita pomoć će stići brže, a desiće se uskoro da ovdje i nestane kolere. No, našli smo i naše u Najrobiju. Ovdje smo mogli da se spre-mimo, pa tek da odemo u jugoslovensku ambasadu. Ako smo našimljudima u Kartumu bili zaista preteški gosti, iako su nas oni svim sr-cem kao što to umiju naši ljudi, dočekali i ispratili, ovdje se trudimo dane dosadimo. Ali, viđenje s našim na ovoj daljini za nas i za njih jepravi dogadaj. U Najrobiju nijesu samo naši iz ambasade. Tu su stručnjaci iradnici »Energoinvesta«, »Ingre«, »Sarajevoputa«, »Energoprojekta«,Slovenijalesa«, Privredne komore... Vodovod Najrobija izradili su našistručnjaci! To je djelo »Energoprojekta«. Tamo gdje su engleski i drugistručnjaci toliko ukorijenjeni, naši su bili bolji, i ne samo to. Naši su iznesvrstane Jugoslavije, iz zemlje koja je slobodu svakog naroda nasvijetu, kao i nezavisnost Kenije 1963. godine, pozdravila od srca.Četrdeset plemena koja žive na prostorima Kenije pokretom »Mau--mau« izborilo se za slobodu.ZEMLJA VELIKIH MOGUČNOSTI O zemlji Džoma Kenijate, o ovoj zemlji na Polutaru, o zemljicvijeća i velikih stabala prašume, govorio nam je jugoslovenski amba-sador u Najrobiju, Žika Radojlović. Ekspedicija Kragujevac - Kilimandžaro iz Najrobija treba dakrene na zadnji napor da bismo iz Tanzanije, ispod Kilimandžara javilida je ostvaren cilj velikog putešestvija. Ali, ta dva dana pred odlazakprema »bijeloj kapi« crne Afrike, bili smo s našima u Najrobiju i svi sunam govorili o Keniji. Govorio nam je i Žika Jovanovič, prvi sekretarambasade i Ljubomir Špadijer, takođe iz ambasade. Iz naših daljinaovu zemlju pamtimo po njenoj nesvrstanoj orijentaciji, po markantnojfiguri njenog predsjednika Džoma Kenijete, ali Kenija se nezaboravnopamti kad se vide njene strane, njeni prekrasni drumovi i njeni ljudi.Pamti se i po drugim mnogobrojnim činjenicama. Kenija je zemlja naj-bolje kafe na svijetu, zemlja čaja i zemlja kudelje. - Kao što ste i već vidjeli, govorio nam je Žika Radojlović, ju-goslovenski ambasador u Najrobiju, Kenija ima razvijenu infrastruk-
134 turu, ima asfaltne puteve i veoma dinamičnu privredu. Naročito velikeEvo egzotične Afrike. To su prostranstva ambicije ima u poljoprivredi. U turizmu je postigla značajne uspjehe,u Keniji, regijon nacionalnog parka. To je sa deviznim turističkim prilivom od devedeset miliona dolara godišnje.več prostor koji podsjeća na afričku Ali, govoriti brojkama o ovoj zemlji cvijeća, safarija i prekrasnihdžunglu. Poslije toliko napora i naše magistrala na glavnim pravcima, čini se da je šteta. No njene ljepote,»Zastave 101« ovdje su mogle da se njene zelene doline, još uvijek su pod teretom privatno-svojinskih od-turistički ponašaju. nosa, pa ljudi koji rade na farmama bogataša ostavljaju svoj radni vijek za male pare. Preko 800.000 hektara plodne zemlje je u privatnim ru- kama. Ova zemlja sa oko trinaest miliona stanovnika ima ipak 700.000 zaposlenih. Minimalna plata je 230 šilinga (oko 33 dolara), a na plantažama i farmama plata pada i na svega 50 šilinga! (Dolar vrijedi oko 7 šilinga). Postoji još jedan paradoks savremene Kenije, a to se naročito vidi u Najrobiju - svu trgovinu i velike firme drže Englezi i Indusi. To je dosta bolna, politička slabost savremene Kenije, a na tome problemu dešavale su se velike drame u susjednim zemljama, kao što je Uganda. Tamo su Englezi i Indusi postali nepoželjni i do- maći ljudi su preuzeli sve te poslove. Govoreći nam o savremenoj Keniji ambasador Radojlović je če- sto naglašavao da ovu zemlju treba realno gledati- to je mlada zemlja od prije desetak godina! I za to vrijeme je mnogo učinjeno. O Africi če se tek čuti, kaže Radojlović. Gledati Keniju iz Najrobija znači biti u zabludi. Sve najljepše je tu skoncentrisano, a sela su još uvijek kao i davno što su bila. Pro- stranstva su ogromna i daleki su putevi do blagostanja i napretka ke- nijskih sela. Dovoljno je da se mi iz ekspedicije »KK« podsjetimo Lo- kičokija i Lodvara na jezeru Rudolf, na sjeveru. Vidjeli smo se i s našima koji rade u ovoj lijepoj i dalekoj zemlji. »Sarajevoput« gradi puteve, »Ingra« - centrale, a upravo dok smo mi bili u Najrobiju »Energoinvest« je završio veliku industrijsku hladnjaču. »Energoprojekt« izvodi radove na najrobijskom vodovodu, a ugovorena je izgradnja farmaceutske fabrike po principu - trećina investicija od nas, trećina od privatnika, a trećina državni kapital. U planu je iz- gradnja fabrike dječje konfekcije, a »Slovenijales« radi na izgradnji za- jedničke fabrike, velikog drvno-industrijskog kombinata. Sve to ne ide lako, čak veoma teško, jer je Kenija otvoreno tržište i konkurencija je svjetska. Kenija je otvorena i za nas i sad se ostvaruje šest miliona do- lara trgovinske razmjene. Prošle 1975. godine dobili smo od Kenije i medalju za najveći procenat povečanje kupovine kenijske kafe. Drugi
136više kupuju, ali mi smo u odnosu na dosadašnje količine znatno pove-ćali. Ali, ove podatke govorimo više zbog činjenice da jugoslovenskiradni ljudi danas prelaze sve granice svijeta, pa to osjećanje da smo izjedne zemlje koja je bliska ljudima na svim širinama i dužinamaZemlje, činilo nas je sigurnim i u prekrasnom Najrobiju. I zato smomalo pirčali o ulicama sa gomilama suvenira, o bezbrojnim trgovi-nama sa slonovačom, o visokim, tamnoputim ženama Najrobija, o nji-hovim tankim, tankim pletenicama koje im na glavama prave fanta-stične frizure, kao mreže, kao vajarske fantazije. Naše pamćenje, našdolazak u Najrobi i viđenje ljudi i zemlje, pod suncem Polutara, bićezato i neizmjerno naklonjeno svemu tome i za svagda.
139Krećemo na Kilimandžaro!MAPA sjeverno-istočne Afrike počinje na sjeveru od Aleksandrije, a sasvim dolje, na ivici, njenoj južnoj strani, nešto ispod drugog, uporednika južne geografske širine, nalazi se Najrobi. Cijeludužinu te karte smo prevalili sa pet »Zastava 101«. Beskrajne daljine ibeskrajni napori. Ali, prema Kilimandžaru ima još daljina i još puteva.Samo, putevi su asfaltni i vidimo prema putnoj karti Kenije i Tanzanijeda ćemo pod Kilimandžaro pravcem - Najrobi, Namanga (kenijsko-tanzanijska granica), Aruha, Moši, Maragu. To je zadnja stanica našihvjernih »stojadina«, automobila ou su podnijeli toliko napora, koji suizdržali toliko udaraca u kamenje da im cijela kolona jugoslovenskihvozila ne može parirati dugogodišnjim naporima. Sad o tome već možemo razmišljati dok vozimo trakama as-falta prema granici Tanzanije i prostranstvima zelenila tropskih livada,rijetkog žbunja i dalekih visokih stabala. Niko nam neće vjerovati, nikoneće vjerovati toj »Zastavi 101«. Samo film, samo učesnik ovog pu-tešestvija može uvjeravati ljude u neizmjerne nevolje koje su ova kolapretrpjela. Razgovarajući o naporima koje smo na afričkim prostranst-vima podijelili sa »Zastavama 101« neko reče da je bolje da nepričamo kako smo prošli i kako je bilo, jer nam neće vjerovati. Bolje daćutimo. A kako će povjerovati »Zastavama 101«? Stručnaci će rećisvoju riječ, staviće pod »rendgen« barem neka od ovih kola, rasturićeih pa če sve gledati ispod mikroskopa, sve patnje materijala, sveudarce i sve napore. I kad ih rasture neka samo pod jednih okrenuočima ljudi. Znamo, svi će pomisliti da su oružjima ili maljevima lomilipod tih kola! Ali, mi smo svjedoci, mi ćemo se zakleti da su »Zastave101« sve te udarce podniiele i prevazišle! I mi u njima. Ovde je prava Afrika, ili dio velike zemlje koju smo znali saslika, iz enciklopedija i knjiga. Dok naša kola hitro grabe i zuje premaNamangi pored puta vidimo antilope, srne, muflone, zebre i drugeznane i neznane životinje. Podižu pitome oči na nas, tu uz ivicu drumai onda nastavljaju mirno da pasu. Danas je devetnaesti mart. Sjutra ostavljamo naša kola i kre-ćemo na Kilimandžaro. Do sela Marangu pod Kilimandžarom danastreba da predemo oko pet stotina kilometara, zadnjih pet stotine kilo-metara zamišljenog pravca Kragujevac - Kilimandžaro! Vozimo lije-
140 vom stranom i cijelo vrijeme strepimo da ne zaboravimo i pobjegnemo na desnu pri susretu s drumskim krstaricama i teškim vozilima. Od članova ekspedicije odlučili su da idu na uspon, na najveći vrh Afrike, na Kilimandžaro - Ginka Milinković, Slobodan Nikolić, Mi- lan Rakočević, Branko Baletić, Bratislav Grbić i Bogdan Šekler! Da, s nama je, s odlukom da ide na vrh Kilimandžara, i Dušan Miklja, stalni dopisnik agencije Tanjug iz Najrobija! Kad smo se sreli u Najrobiju, Miklja nije mogao kao vrsni novinar da odoli ovoj »avanturi visina« i snjegova Kilimandžara! I za njega smo našli mjesta i uzeli ga kao no- vog člana ekspedicije. S nama je krenuo gore, iako je on tu već dugo vremena, na pet stotina kilometara od velike afričke planine. Ostali iz ekspedicije zbog zdravstvenih i drugih razloga ne kreću. Svi idemo do krajnje tačke gdje ćemo ugasiti motore i reći: »Zastave 101« su stigle! Ljudi iza njihovih volana idu dalje! Čini se da su oni koji ostaju dosta potišteni, čak se lome da li da se priključe. Još u Beogradu jedan od učensika je sanjao o Kilimandžaru i govorio, zaklinjao se: »Idem na uspon, pa ako mi kosti tamo ostanu, barem će lijepo zvučati da moja djeca kažu - tata nam je umro na Kilimandžaru!« Lijepo zvuči! Sad, ne ide! Čuti. To su trenuci velikog, ljudskog iskušenja! Ispod Kili- mandžara se ne dolazi dvaput! Ne, naročito mi sa tako dalekih strana. U Namangi, kad treba da napustimo Keniju, mada ćemo se opet u nju vratiti, opijeni smo živopisnošću i neobičnim ambijentom. Tu je granica, ali i tu su oni ljudi sa egzotičnih afričkih razglednica sa mindušama na nosevima i ušima,sa brojnim teškim ogrlicama, sa na- rukvicama i raznim drugim ukrasima po tijelu i na nogama. Kad takva žena ide ulicom, bosa, sve zvoni i odliježe. U malim prodavnicama su- venira - slonovi, nosorozi, antilope, lavovi i dugačke, ukrašene tikve duleci. Prevlađuju đinđuve crvene, plave i bijele boje. Ovdje je prava, evropska granica, sa formalnostima, sa ram- pama, sa carinicima, sa policijom. Iz Kenije izlazimo, mada im obeća- vamo da ćemo se vidjeti ovih dana još, naročito oni koji ne idu na Kili- mandžaro. Oni ne prave nikakva pitanja. Ulazimo u Tanzaniju. Pored nas prolaze visoki safari kamioni i autobusi, landroveri i druga vozila. Sve u znaku safarija, sa reklamama, sa Iavovima i tigrovima na sli- kama. Mi ne idemo na safari. Za naše »Zastave« su daljine, a ne šetnje izmedu životinja! Pogranični organi Tanzanije, ovjeravaju ulazak, pregledaju žute knjižice za vakcine i sve ide u redu. Na kraju, kažu da karneti kola ni-
jesu ovjereni u Keniji, niko nam to nije dotad ni tražio, i poslije dugih 141razgovora, objašnjavanja, svi sijedamo u kola i nazad u Keniju! Tu, Prvog dana članovi ekspedicje KK, kojisamo preko granice. Kao da naslutismo da ćemo tako često tuda pro- su se odlučili na uspon, morali su dalaziti! Opet iznova. Prvo, dok nam kenijski pogranični organi, uz po- prepješače šesnaest kilometara domoć tanzanijskih sve uredište, noć već pada! Predvečerje. Onda, opet konačišta Mandara hat. Upravo na slici jepreko granične rampe na kenijskoj strani, pa opet kod Tanzanijaca. momenat pristizanja vodiča i dijelaSad je sve u redu i grabimo putem prema Aruhi. Čekamo da u nebu vi- ekspedicije u konačište, na 3.000 metaradimo Kilimandžaro! visine. Sve zemje koje su bijelim slovima ispisane ukoso na našimhaubama već smo nagazili - Grčka, AR Egipat, Sudan, Kenija,Uganda i Tanzanija! Put kroz Tanzaniju nas vodi do Marangua, prekoAruhe i Mošija. To je uski dvosmjerni put, podsjeća na naše izletničkeasfaltne trake na nekim mjestima. Prolazi kroz zelene doline, prekoplaninskih livada i stalno pada u neke doline i duboke usjeke u brdu,pa kao da smo na ogromnim talasima - velikom brzinom ulijećemodolje, a isto se kao da smo u avionu izdižemo prema vrhu usjeka. Sao-
142 braćaj je veoma živ. Prolazi veliki broj brzih kola, ali i teških kamiona. U odnosu na naše kamione, ovi imaju čudne i mnogobrojne farove. Imaju običaj da velika svijetla pokatkad gase i to pomaže u mimoi- laženju. Tada daju i žmigavac, onaj do sredine puta! MARANGU - LJEPŠE OD SNA - »ZASTAVE 101« NA CILJU! Preko Aruhe i Mošija stigli smo na put prema Maranguu selu i istoimenom hotelu, devetnaestog marta uveče oko osam sati. U mrk- loj afričkoj noći, sa rijetkim zvijezdama na nebu, izuzimajući Južni krst, najsjajniju zvijezdu južnog neba, kao što je Danica na našem, stali smo »Zastavama 101« na samom cilju! Dok smo ošamućeni svježinom i ljepotom visokih stabala koja su se izvijala pred našim farovima, da im vrhova nijesmo mogli obasjati, hitali prema cilju, prosula se krupna, veoma krupna kiša. Kao da nas je neko nevješto prskao sa visokog dr- veća. Put je uzan, jedva da se mimoidu kola, ali taj put više i nema kuda. Ulazi u podnožje masiva Kilimandžaro i završava se kod Maran- gua! Iz mraka se lijevo od puta probija svjetlost prozora, a krupna kiša odjednom staje, kao da se prosipala iz čaše a ne iz oblaka. Skrećemo lijevo i »Zastave 101« jedna po jedna, svih pet kao što su krenule i iz Kragujevca, staju jedna uz drugu. Stigli smo na cilj koji je odreden za automobile. Eto, tu je podnožje Kilimandžara! Izlazimo iz »Zastava«. Svi smo na okupu, svih nasjedanaest Ju- goslovena iz »velike avanture«, kako su o nama pisali kairski listovi. Shvativši da smo, što se tiče automobila, ispunili veliki zadatak, česti- tamo jedni drugima, ljubimo se i grlimo u selu Marangu pod Kili- mandžarom. EKSPEDICIJA »ZASTAVE 101« KRAGUJEVAC - KILIMANDŽARO JE OSTVARENA »Zastave 101« mogu u svoju biografiju da upišu izuzetnu marš- rutu, kojom mogu da se pohvale pred svim kolima Evrope! One su sada u prilici da pozovu sve na svijetu: ako ne vjerujete da je naša ma- ršruta teška, izvolite oprobajte vi! Ali, velika nagrada za ljude - učesnike ekspedicije uspon na bijelu kapu«, na Kilimandžaro, san je sljedećih dana. Pola od deset učesnike - muškaraca i s njima jedina žena - učesnik Ginka Milinko- vić sjutra ujutro će krenuti na uspon. Ta maršruta zahtijeva šest dana.
143 Selo Marangu nije prolazno mjesto prema visokoj planini, nijeselo kroz koje treba samo proći. Marangu je ljepota rajske kategorije,san o ljepoti, mjesto pod suncem sa čarima djevojke, nešto zašto nebismo povjerovali da postoji da nam je neko pričao. Iako smo tu, u noči, Kilimandžaro nijesmo ni vidjeli! Tek ujutroćemo otvoriti i tu stranicu svijeta, uslikati i njega medu najdraže raz-glednice srca i sjećanja. Rekoše nam da ćemo spavati tu u hotelu, u prizemnim kući-cama na livadi, sa po dvije sobe. Ništa se ne vidi, ni prst pred okom, ada bismo našli naše sobe treba nam i pomoć. Još pljusnu kiša, onakiša kakvu nijesmo znali, krupna, kao pregršti vode, tropska kiša. Dokstigosmo izmedu žbunja i drveća, pod kapljama i pljuskom, već smobili u vodi. Svježina koja bije na tome prostoru, noć i žestoki pljuskovi kiše,podsjećaju nas na noči u planinskim katunima na Komovima, u CrnojGori. Bije krupna kiša, a se razbijenim kapima kao da nas uspavljujenešto opojno i jako. Neki pas uporno i lijepo laje. Tako i zaspivamo u Maranguu, selu kao djevojka. Ujutro smo vidjeli Kilimandžaro. Ujutro smo vidjeli kako susveci i svetitelji, pjesnici i proroci zamišljali raj. Valjda, evo, kao što iz-gleda Marangu! Na livadi sa kratko ošišanom travom razbacana sustabla, a nešto dalje prema nebu gorostasna visoka debla, i sasvimprema vidiku i visoko prema kupoli plavog neba, vrh Kilimandžara!Njegova bijela, nastranu nakrivljena kapa vječnog snijega i leda, naš jesljedeći, veliki cilj! Ko ovdje dode, a odoli da ne krene prema toj ljepotiu nebu urezanoj, prema tome divu ne samo Afrike već i svijeta, taj,dakle, koji ne zaželi uz padine prema tome vrhu, ili je tvrda ili sasvimledena srca! Ali, i ovaj pogled iz Marangua, kroz vrhove gorostasnihstabala, praznik je svih putovanja po svijetu, srečna okolnost svakognamjernika, na tlu crne, velike Afrike. Nas je na početku puta pozdra-vio Olimp, ljepotom i legendama o bogovima, a ovdje na kraju putasreo nas je Kilimandžaro, ne kao planina iz Hemingvejevih »SnjegovaKilimandžara«, već kao vrhunac ljepota što ih po svijetu srečni putnicitraže i nalaze. Taj bijeli vrh planine stalno gledaju oči ljudi Tanzanije iKenije, ali i oči lavova, tigrova i oči svega živog iz zelene pitominetropske Afrike. Ali, taj vrh samo je dostupan čovjeku i ničem više ži-vom! Kilimandžaro je tako planina čovjekove visine i čovjekove gordo-sti! On, veliki Kilimandžaro, eto, izdvaja čovjeka iz svega živog na svi-
144jetu! Jer, vidjećemo svojim očima da iznad četiri i po hiljade metara naplanini ne rastu ni trava, ne održavaju se borovi, nema ničeg živog, pani nevidljivog svijeta u zemlji! Kilimandžaro je čovjekova planina! Svi smo ustali i sve naše želje, svi naši pogledi su prema tomevrhu. A Marangu je zemlja snova, nedostižno bogatstvo ljepote, neču-veni dah prirode. Sve u okolini je toliko zeleno i nježno. Sve je u razno-bojnom cvijeću i ružama. Sa cvijećem su i plodovi i novi pupoljci. No-ćašnja plaha kiša oborila je latice sa rascvjetalih stabala, pa crnoputiljudi hotela Marangu grabuljama i vilama, metlama i šakama, skupl-jaju cvijeće sa staza i sa livade. To im cvijeće, eto, pravi grdne proble-me! Kristalna rosa pere nam potkoljenice, a naša kolona automobila,vjerne »Zastave 101« uvedene su na travu toga raja, stale su da se sli-kaju pod cvijećem Marangua poslije toliko trnja Torita, Kapete, Lo-kičokija i Lodvara! Mi danas ostavljamo i te automobile i naše prijatelje iz ekspedi-cije i krećemo uz padine Kilimandžara. San nam je, naš cilj puta i našavelika nada, vrh Kilimandžara. Automobili će nastaviti svoje zadatke.Tri će ostati, sami, u Maranguu da nas čekaju u povratku s »bijelekape«, a ostali članovi ekspedicije s dvije »zastave« drumom će uMombasu, na obalu lndijskog okeana. Cijelo prije podne smo se pripremali. Marangu hotel, koji držičuvena Čehinja Erika Lani, ima aranžmane s vodičima sa Kilimandžarai cio taj posao oni obavljaju. Oni i određuju koliko vodiča treba našojgrupi.DANI PJEŠAČENJA Dvadesetog marta u prijepodnevnu brigu o učesnicima usponapreuzima osoblje Marangu hotela. Upravo poslije ustajanja i doručkapozivaju nas da budemo u svojim sobama i sa vim stvarima koje smopripremili za Kilimandžaro. Od jednog do drugog, dolaze i pregledajunaše stvari i odvajaju šta možemo i šta treba da uzmemo, a šta ostav-ljamo. Na osnovu toga iz njihove opreme daju sve šta nam je potrebnoza visine i ćudi Kilimandžara. Počinju od donjeg veša, toplih potkošuljai dugačkih gaća, pa nastavljaju sa debelim vunjenim džemperima ikošuljama, debelim vunjenim čarapama. Daju engleske, maslinastepantalone i debele planinarske vindjakne. Tu su i šalovi, vunjene kape,šeširi protiv sunca, trostruke rukavice i naočare za zavarivanje! Cipelesami biramo u magacinu, a dodaju nam i jake bijele štapove, sa oš-
145
146 trim kovanim vrhovima. Od naših stvari možemo da ponesemo samo četkicu i kaladont, peškir i ništa više. Sve to ostavljamo u sobama i više ne brinemo oko priprema. Sve to radi osoblje hotela, a preuzimaju naši vodiči. Za svakog od nas sedam putnika - pješaka uz Kilimandžaro određen je po jedan lični vodič i još ukupno sedam za nošenje hrane i drugih potreba. Vodiči s Kilimandžara preuzimaju stvari i pakuju ih veoma vješto u velike dža- kove. U džakovima, koje će oni isključivo na glavama nositi uz padine prelijepe afričke planine, nose našu opremu sa vrećema za spavanje, bijelím čaršavima i jastucima! Teške cipele ćemo morati da obujemo tek četvrtog dana, prema samom vrhu Kilimandžara, pa i one idu u ve- liki džak. Konačno je i jasno - na vrh kreću Slobodan Nikolić, Bratislav Grbić, Branko baletič, Milan Rakočević, Bogdan Šekler i Ginka Milin- ković iz ekspedicije Kragujevac-Kilimandžaro i kao sedmi Jugosloven - Dušan Miklja, novinar Tanjuga. Tačno u dvanaest časova, 20. marta 1975. godine četrnaest vodiča sa spremnim džakovima i nas sedam putnika pružamo ruku jedni drugima i uz pozdrave, slikanje i oproštaj drugova iz ekspedicije koji ne idu, krećemo na veliku afričku planinu. Da li ćemo izdržati visine i nevolje uspona? Hočemo li kroz pet dana stići ovdje sa osjećanjem zadovoljstva da smo osvojili »bijelu kapu« i krov afričkog kontinenta ili če nam zauvijek to ostati samo pu- sta želja! Čehinja Erika Lani, sa skicama i pripremljenim predavanjem samo nešto prije toga trenutka odlaska, završila nam je sa izlaganjem o tome šta nas čeka na usponu, kako ćemo se kretati i kako ćemo proći. Ona bijelím štapićem šara po skici velike planine, penje se na tri, pa na četiri, na pet hiljada metara! Kaže, otprilike, da smo mi danas veoma srečni što krećemo gore, ali sa visinom će naša sreća splasnuti, pa četvrtog dana kad se budemo borili za vrh, i sa životom, sreča će biti u pitanju. Kao što u Beogradu i Kragujevcu nijesmo vjerovalí da zaista krećemo na veliki put, nešto slično i ovdje se dešava - kao da ne vje- rujemo da krećemo na taj bijeli vrh u samom nebu Afrike! Erika Lani nam kaže da ne smijemo da upotrebljavamo nikakve ljekove, ni alkohol, ni duvan. Zadnje pivo moći ćemo da dobijemo u Mandari hatu, prenoćištu na 3.000 metara nadmorske visine. Ko bo-
147luje od bronhitisa ne smije da krene, a duvan ne smije da se puši. Tre-ćeg dana, u Kibu hatu, kaže Erika Lani, nećete moći da jedete, ni da pi-jete vodu, ni da spavate! To je pred glavni uspon, na visini od 5.200metara. Tako vam je to, kaže Erika Lani. Sa naših četrnaest crnoputih Tanzanijaca, sa ljudima koji ćenam sljedećih dana odigrati, u znoju i naporima, veliku igru bratstva ineizmjerne ljubavi prema nama, već smo se usamili i podno visokihstabala, podno zelene čoje tropskog drveća i banana, već gazimoprema visinama. Još smo na asfaltu i još bismo mogli kolima, ali topješačenje je velika priprema, velika proba organizma i trening zakrajnji cilj. Idemo polako, kao pješaci koji ne žure. A to pravilo da ne smi-jemo da žurimo biće nam jedino rješenje za uspjeh! Poslije asfalta kojiubrzo napuštamo kilometrima idemo novim, tek kamenom nasutimputem koji se gradi prema visinama. Prolazimo pored kuća, pored ljudikoji rade na putu, koji miješaju beton i zamahuju maljevima. Nigdje uAfrici dosad ne vidjesmo toliko radnika i toliko zaposlenih kao ovdje uTanzaniji! Rade i žene, putem i poslom grabe i djeca. Svi nas pozdravl-jaju, svi nam se prijateljski javljaju i govore: »Džambo, džambo«! Saz-nasmo, ta riječ značí zdravo, dobar dan, dobra ti sreča! Upravo je takoTanzanijci i izgovaraju. Džambo nam kažu i prolaznicí, i djeca izaograda i iz hladovine banana i rascvjetalog drveća, džambo nam doba-cuju i mališani iz naručja Tanzanijki.. Džambo nam žele í oni štonegdje odozgo susrećemo. I mi im već odgovaramo sa srca - džambo,džambo! I naših četrnaest vodiča, iako nose teret idu brzo, pa u pro-lazu pored nas nježno izgovaraju džambo, a isto kažu džambo kad ihsustignemo ili kad nas oni sačekaju. Ta riječ tako zvuči sa srca, tako ljudski i djevojački, prelijepo inezaboravno. Džambo, nezaboravna Afriko! Iako smo u podne krenuli iz Marangua ručak su nam ponijelivodiči i poslije nekoliko sati pješačenja, glavni vodič, sa krajnjom pažn-jom i vrhunskom nježnošću nas nudi da ručamo. Iznose nam u papir-nim kesama izvanredno servirana i spremljena jela. Upravo smo zabi-lježili jelovnik - jaje, šolja kafe, trouglasti sendvič tako isječen da nemamuke sa zagrizanjem, zatim dvije mandarine i ko hoće - čaja. Mi ku-pujemo voćni sok »fantu«, donosi nam jedan vodič, mada nemamonovca gotovo ni malo! Erika Lani nam je preuzela novčanike, pasoše,
148 dokumenta i sve dragocjenosti (ko je imao) i sve je to ostalo kod nje u hotelu! Oslobođeni smo niza tih poroka čovječanstva! Odmah po ručku krećemo dalje uz planinu. Danas nam je plan šesnaest kilometara pješačenja do Mandara hata, na tri hiljade metara visine! Ušli smo već i u obilježeni koridor Marangu koji će nas voditi visinama. Tu na početku koridora se i upisujemo kod dežurnog vojnika ili policajca, sa punim adresama i idemo dalje. Padine su blage, ali i padinama koje blago idu uvis daleko je šesnaest kilometara. Na kraju, noćište Mandara hat sa svojih tri kilometara visine više je od našeg Triglava! A ovdje, već prvog dana ta visina se mora savladati. Sunce grije, planinski, prohladno. Znojimo se, ali sve je to šala prema onom što smo podnijeli u Sudanu i sjevernoj Keniji! Šesnaest kilometara uz planinu. Prioda se mijenja. Ostavljamo cvijeće i rascvjetalo drveće doline i ulazimo u divlju prašumu. Pored druma kojim može po potrebi da prode i safari kamion, teče jaz bistre vode. Pijemo kao što se s takvih jazora može piti i u črnogorskim br- dima, u Vasojevićima. Na putu, na daskama jedne barake vidimo ka- meleona. Vidimo kako umije da mijenja boje, ali čudno ide. Za svaki korak pravi tri pokušaja nožicom, pa tek stane, pa opet tako! Da li nam ta opreznost u koracima, ta opreznost kameleona može poslužiti? Cijelo popodne vučemo se uz brdo. Ništa ne nosimo, sem bijeli, lijepi štap iz Marangu hotela. Taj štap treba da nas iznese na Kili- mandžaro. Teret nose vodiči. Isključivo na glavama, pa bilo da je riječ o velikom džaku, koferu ili metalnoj opremi TV-kamera. Ovdje se ne koristi pomoć konja, niti bilo čega drugog, nikakve tehnike! Eto, još jednog dokaza da je Kilimandžaro samo za čovjeka, samo za njegovu veličinu, za njegove napore, i za njegovo srce! OD MANDARA DO OROMBO HATA Uz samo konačište Mandara hat teče jaz bistre, kao led hladne vode. Po pristizanju u Mandara hat naši vodiči, s ljudima koji očekuju goste u konačištu, raspremili su nam vreće za Spavanje i postavili ih na praznim krevetima na sprat, u kućama. Te kuče su bez ikakvog kom- fora, sem što u sobama imaju prazne krevete na kojima može da se rašire vreče za spavanje. Poslije odmora i zadnjeg piva prije povratka s visina, servirali su nam i bogatu večeru. Glavni vodič Matej Kadi i nje- govi asistentni Franci i Stori, uz pomoć ostalih servirali su nam raz- novrsna jela, kupus salatu, voćne kompote, kafu, čaj! Svaki restoran
Search
Read the Text Version
- 1
- 2
- 3
- 4
- 5
- 6
- 7
- 8
- 9
- 10
- 11
- 12
- 13
- 14
- 15
- 16
- 17
- 18
- 19
- 20
- 21
- 22
- 23
- 24
- 25
- 26
- 27
- 28
- 29
- 30
- 31
- 32
- 33
- 34
- 35
- 36
- 37
- 38
- 39
- 40
- 41
- 42
- 43
- 44
- 45
- 46
- 47
- 48
- 49
- 50
- 51
- 52
- 53
- 54
- 55
- 56
- 57
- 58
- 59
- 60
- 61
- 62
- 63
- 64
- 65
- 66
- 67
- 68
- 69
- 70
- 71
- 72
- 73
- 74
- 75
- 76
- 77
- 78
- 79
- 80
- 81
- 82
- 83
- 84
- 85
- 86
- 87
- 88
- 89
- 90
- 91
- 92
- 93
- 94
- 95
- 96
- 97
- 98
- 99
- 100
- 101
- 102
- 103
- 104
- 105
- 106
- 107
- 108
- 109
- 110
- 111
- 112
- 113
- 114
- 115
- 116
- 117
- 118
- 119
- 120
- 121
- 122
- 123
- 124
- 125
- 126
- 127
- 128
- 129
- 130
- 131
- 132
- 133
- 134
- 135
- 136
- 137
- 138
- 139
- 140
- 141
- 142
- 143
- 144
- 145
- 146
- 147
- 148
- 149
- 150
- 151
- 152
- 153
- 154
- 155
- 156
- 157
- 158
- 159
- 160
- 161
- 162
- 163
- 164
