Dzambo Afriko

50

skinuti tonu tereta, rastovariti s njegove karoserije torbe, kofere, bi- 51done vode, benzina, rezervne djelove, alat i sve to baciti u pijesak, iz- U pustinji nema ničeg živog, a kamo ligurati stotinak metara teško vozilo, pa tamo gdje se nađe tvrdi teren benzinskih stanica. za četiri dana tegobnestaće i sačekaće da ponovo po ko zna koji put sve to prenesemo na ra- vožnje kroz pijesak morali smo a imamomenima i u rukama i utovarimo! Dešavalo se da landrover poslije izv- rezerve benzina. Kod jedne pustinjskelačenja i rastovarivanja kruži kilometrima i nema gdje da se približi da stanice dolijevamo benzin u rezervoare.bismo opet utovarili iznešene stvari. Ali, nema se kud, sve je na mje- Na slici su Branko Baletić i Milanstu i kao da se nije ništa dogodilo, u trakama znoja koji niz lice nosi Rakočević.pustinjsku prašinu, guramo i nosimo. »Zastave« idu kao ptice, izuzevkad ih proguta pijesak. A dešavalo se da samo što smo utovarili i kre-nuli auto još više uleti u pijesak i zakopa se. Ne pratimo vrijeme, neznamo koliko smo se udaljili, koliko smo napredovali. Naša kilome-traža se vrti i kad kružimo pistama i okolo brda, i kad jezdimo kao gli-seri da bismo stigli u pomoć zaglavjenim saputnicima. Sunce brzo ide uvis i obasjava žestoko. Koža lica i tijela jeplava, kao u srčanih bolesnika, ili kao ispod neprijatnog neona. Ostalismo nasamo sa suncem! Temperatura je preko četrdeset Celzijusovih,a tu pod direktnim suncem i ne znamo. Na vidiku ničeg živog. Niko nasstiže, ni susreće! Samo jara i sunce, pun dušnik pijeska, pune čiz-me i odijela. Kosa je zadebljala, kao cementirana. Ni prsti ne mogukroz nju.

52 Sudanci kažu da dobro idemo. A već je pustinjsko podne. Ni- jesmo pored svih kruženja, jurnjave i bezbrojnih guranja, prešli ni pe- deset kilometara. A toga dana nam je plan Abu Hamed, grad u pu- stinjskom paklu, od Vadi Halfe daleko 370 kilometara! Pijemo vodu i sokove. Nekima je poslije guranja kola muka. Boli glava i mali mozak. Sunce ne da da se pogleda okolo. Samo u daljini prava Ijepota! Vidi se voda, zalivi, cijela mora i jezera, a obalama jezera rastinje sa odsjajima i sjenkama u vodi. Vide se i velika ostrva. Čini vam se da ćete u sljede- ćem zaletu biti već na toj obali gdje vas čeka zagrljaj vode i hladovina! Ali, kad svi uzlete i pređu dio te daljine pješčanog prostora sve to la- gano i neprimijetno iščili i nestane. Samo ostanu crna brda koja sago- rijevaju, usijani pijesak pod gumama i nogama i ništa više. Ni travčice, ni drveta, ni hlada iza kamena jer sunce visi tačno iznad nas. Crveni pi- jesak se čudno naroguši ako prospete pregršt vode po njemu ili ako padnu kaplje znoja. Kao da ne poznaje vodu. A šumadijski pejzaž, lažne obale poput budvanske rivijere u daljini, nestaju i javljaju se. To je prava fatamorgana! To je ta fanta- stična igra prirode i fizike, to je pravedna nagrada i nada izgubljenim u pustinji. To im daje snage da dalje idu, to ih vuče i hrabri, umanjuje im žeđ i umor, rashlađuje ih, iako neprekidno bježi i nestaje. NADA SU SAMO KILOMETRI Sve postaje jednolično. Guranje, sunce, pjesak, znoj. Jedina nada su kilometri i daljina. Samo što dalje, samo što bliže cilju. Bez- broj puta se zaglavljujemo. Čuju se i razne primjedbe i razni predlozi, a sve se svodi na to da bez pogovora izvučemo kola i da ona uzlete pi- jeskom. I tako cio dan! Niko se ne pojavljuje. Potpuno smo prepušteni sebi. Ponekad nas put navede na željezničku prugu kojom vozovi produ svakih desetak dana, ili ređe. I pored pruge ide u beskraj pu- stinje red telegrafskih stubova i žica. I ništa drugo. Na svakih trideset kilometara, dakle, otprilike za svaki dan pješačenja čovjeka, nalazi se stanica, policijska kontrola, jedino živo naselje u pustinji. Kad naiđemo na stanicu - dotrče do nas, pomognu i začuđeno gledaju. Rečeno nam je, više nezvanično, da su stanice uvijek u priprav- nosti i da su njihovi Ijudi uvijek spremni da traže zalutale i ugrožene u pustinji.Telefonom se prenosi poruka da je neko pošao u pustinju i čeka se, pa ako ne stigne kreće potjera.

53 Stanice u pustinji su mala naselja od zemljanih kuća, na pije-sku, vrlo često bez ijednog stabla drveta ili stabljike trave. Stanice suslične medusobno, sa po pet-šest kućica nalik košnicama-vršama. Ok-rečene su bijelo. Sitni pjesak ih opkoljava, ulazi u njih kad dune vjetar.Oko stanice smo nailazili na velike pravougaone prostore, obilježenekamenjem ili linijama pijeska. Nijesmo uhvatili pravi značaj tih pravou-gaonih prostora ispred staničnih naselja, ali vjerovanto se radi ovodenju izvjesnog reda i uređivanju prostora okolo stanica. Još u Kairu su nam govorili da kad budemo u pustinji, i uopšteu Sudanu da slobodno kupimo kuvana jaja u tim stanicama i da ih je-demo bez straha. Sudanci u Nubijskoj pustinji su veoma uredan i čistnarod, otmen i gostoljubiv. Rekli su nam, takođe, da - što se tiče ljudi,iako je pustinja, ne treba da se plašimo nikakvih incidenata. Biće namsamo na usluzi. Tako se i pokazalo. Prošli smo desetine stanica prema Abu Hamedu, i svuda je bilaista slika. Dočekivale su nas grupe odraslih muškaraca i dječaka.Nigdje ni jedne žene, ni djevojčice. Kao da je pustinja samo za muš-karce, ili je tim više pustinja što u njoj ne vidjesmo ni jednu ženu! Aone ipak tu postoje, tu rađaju djecu i ta djeca su nas dočekivala.ŽIVOT U PUSTINJIDok smo uz sve napore grabili prema Abu Hamedu, živjeći takojedan izuzetni dan u životu, divili smo se ovim Ijudima koji žive cio ži-vot kao i mi taj dan, upravo mnogo siromašnije, ali nije nemoguće —srećniji od nas namjernika, mirnije i čovječnije. Oni ovdje nemaju go-tovo ničeg što je civilizacija usvojila, ako se izuzme željeznica kojomim tako rijetko vozovi dolaze, i ako se izuzme glas iz telegrafske žicekoji im stiže stubovima iz daljine, što ide prema suncu. Odakle imvoda, odakle hrana i sve to što je čovjeku neophodno za život. A ponjima se vidi da nijesu ni gladni, ni žedni, ni napaćeni, čak nasuprot,djeluju veoma snažno, i uredno, dotjerano i stabilno. Njihovi pustinjskipsi jurili su nas i brzinom do šezdeset kilometara na sat. Vidjeli smo ikokoške koje čeprkaju u pijesku pored kućica i kupovali smo jaja. Kažu, po pravilima, stanice vode računa o Ijudima koji dobijajudozvolu da krenu Nubijskom pustinjom, pa ako za šest sati nema ni-kakvog glasa od putnika diže se uzbuna. Doduše, nijesmo vidjeli da sustanice opremljene nekim posebnim tehničkim sredstvima, ali ne

54 treba sumnjati da su oni kadri i vješti da pruže pravovremenu pomoć. No, ruku na srce, ne bi valjalo čekati u pijesku pod suncem bilo kakvu pomoć. Užas pustinje i bespomoćnost čovjeka ne da se lako opisati. Neiskazivo je to osjećanje nemoći i beznada u ovom prostranstvu. Dokle oko stiže samo je suvi pijesak između golih crnih brda. Ničeg ži- vog. Ljudi koji prožive cio svoj život u pustinji sigurno su izuzetni i različiti od ostalog svijeta. Okružuje ih samo vječna tišina, i vječni red, i nebo koje nikad ne prekrivaju oblaci. Tako mnogo nepromjenjivih st- vari. Nema ni pedalja zemlje za cvijet. Pjesakje ovdje sve. A vjerujemo da u tomepijesku oni nalaze sve te Ijepote koje drugi Ijudi razvijaju na drugim stvarima i na drugim vidicima. I čuli smo, da se dosta njih, po osvajanju svijeta, poslije škoia i univerziteta, poslije života po velikim metropolama, vrati ovdje i ostanu zauvijek. Možda, zbog te Ijepote i tišine pustinjske. Uvjerili smo se da se pustinja ipak ne da shvatiti za dan, dva čak vjerovatno se uopšte ne može shvatiti, ni savladati. NIGDJE GRADA IZ PAKLA - ABU HAMEDA Nijesmo osjetili nikakav strah od toga neobičnog ambijenta. Ništa nam nije smetalo. Išli smo uporno i bez zastajanja, bez odmora. Na putu kao prve kasno pododne susrećemo dva strana landrovera, njemački i engleski. Idu za Vadi Halfu! Tu će, znamo, čekati brod za Asuan možda i mjesec dana. Noć već pada. I to naglo, oko čest časova. Čim sunce dode na zapad i zađe, nastane mrkli, debeli mrak. Nema dugog sumraka kao na našoj geografskoj širini. To će nas pratiti cijelom Afrikom. Vozimo i po mraku. Naprijed ide landrover. Kola cio dan izdržavaju bez ijednog kvara, bez gumi defekta. Pustinja sa pijeskom i suncem im ne smeta. Vozimo nešto tvrđim »pistama« i opet nam se pričinjava tako u gu- stom mraku da vozimo putem kroz debele šume. Ne propadamo u pi- jesak i kilometri lete. Od jutros, od Vadi Halfe smo prevalili već četiri stotine kilometara, a Abu Hameda nema, pa nema. lako je do njega bilo 370 kilometara, znamo da ga nijesmo prošli. Mnogo se gubi u lu- tanju. Abu Hamed je ipak pred nama. Onda se iznenada, na čelu sa landroverom svi zaglavljujemo, nikad teže toga dana! Uviđamo situa-

55cjju. Nigdje svijetla u daljini, samo rijetke zvijezde na nebu. Dvadesetdva časa su, u noći. Mjeseca još nema. Mrkli je mrak. Padamo u sanna svojim sjedištima, ali nas Sudanci uporno vuku i bude i pravimo uz-bunu. Moramo kola da vratimo nazad, na tvrdo tlo. Počinjemo danosimo i vučemo po jedna i jedna kola. Gotovo cio sat točkovi motajuprašinu, mi je gutamo, ali redom kola stižu na tvrdu podlogu. Uspije-vamo da izvučemo i landrovera. Elijas sa dvojicom drugova sa reflek-torima iz naših kola traži dalji put prema Abu Hamedu. Nigdje nema niznaka kuda bi se moglo nastaviti. Prije dvadesetak kilometara u jednojpustinjskoj stanici rekoše da do Abu Hameda ima dvadeset kilometa-ra! A eto, tu nije! Onda zajedno sa Sudancima padamo u čvrsti san nasjedištima, pored otvorenih prozora automobila. Pod vedrim nebompustinje. Još se u vazduhu osjeća uzvitlani pijesak ispod točkova, ko-la se hlade, pucketaju. Ne postavljamo nikakvu stražu. Veče je hlad-no, a oko ponoći biće još hladnije. Spavali smo čvrstim, mirnim snom u pustinji. Bio je to naš prvidan u pijesku Nubije. I bio je nevjerovatan dan. A sjutradan Nubijska pustinja je promijenila repertoar. Sunceviše nije bilo kao užas pustinjski.POČINJE DA DUVA PUSTINJSKI VJETARPustinjom se ne prolazi tako često, možda, Ijudi s naših strana,jednom u životu. Za to kratko vrijeme u pustinji ne može se doživjetisve to što taj nepregledni prostor čini dijelom pakla. Može se proći pu-stinjom i ne saznati za pustinjsku mećavu habub. Srećom, ako se taužasna nepogoda može tako nazvati, mi smo je toga drugog dana vid-jeli i preživjeli. Habub je nezaboravna pješčana oluja i mećava, Na njuće nas sjećati i najmanji povjetarac koji nosi pramenje kose, a njenusnagu ne može dostići ni najjači vjetar koji zna da šiba na našim pro-stranstvima. Habub je naiiezivije lice pustinje, njena surova igra.Nama se to dogodilo kod malog pustinjskog grada, kako ga nazivaju,mada na to ne liči, kod pješčanog zarobljenika Abu Hameda. Bili smo zanoćili pred Abu Hamedom, u pijesku. Tu se u noćiput potpuno gubio, a sutradan u rasvit vidjeli smo da pravca puta tu inema. Ipak smo pošli prema jugu, smjerom prema dalekom Kartumu,koji nam je bio tačka nade na ovom dijelu velikog putešestvija. Pri polasku preko pješčanog prostora, preko nekakvih kameni-tih vododerina, pod tamnim odsjajem planina, tim zaista čudnim ga-

56 rom planina i pustih brda, počela je ta posebna pustinjska predstava. Nijesmo ni znali da je to nešto posebno. Dunuo je laki povjetarac od planina, kao u jutrima kod nas. No, povjetarac poče naglo da izvlači negdje iz daijine prave niti pijeska koje kao koplja poletješe podno naših automobila. Udariše i u limove i stakla. Hitali smo Abu Hamedu koji nam se sinoć tako vješto sakrio, ni sijalica jedna da ga oda. Umorni i željni napredovanja na putu ne primijetismo kako se u daljini diže mećava. Pijesak oko nas počinje da raspreda niti, da grebena pješčane dine i diže ih uvis iznad nas. Već ozbiljni udarci vjetra ljuljaju naša kola na pješčanoj pisti. Smrklo se kao da će da pljusne junska provala oblaka. A oblaka nigdje nema, kao i vječno nad pustinjom. Sunce tamni iza pješčane prašine koja leti u nebo. Tu smo već na domaku pješčanih ulica Abu Hameda. Vidimo i palme prema Nilu. Onda na- staje pravi pakao! Vjetar diže uvis ne samo sitni nubijski pijesak već i onaj krup- niji, a tlom tjera bujice šljunka i spečenog pustinjskog kamenja. Jedva dišemo iako smo zatvorili sve na kolima. Kao da smo upali u podrum nad nama srušene straćare. Nema daha. Ne vidimo ni metar, dva, pred nama. Ciljamo ulicu, neki prolaz iza pješčanog nanosa, ali kola staju, upadaju u već nanijeti smet prašine. Izlazimo da guramo i nanas se sručuje prava bujica uzdignute prašine i pijeska, a vjetaršiba kao biče- vima. Krcka kamenje pod zubima. Oči ne mogu da se otvore. Ispod košulje struje mlazevi pijeska. Ušli smo u Abu Hamed. Vidimo kako ljudi u galabijama bježe sa malog gradskog trga. Sklanjaju nešto siromašne robe sa pijace. Tu se prodaju i naručuju trave, negdje s obale Nila. Vjetar s oblicima pije- ska i mećavom kakvu nijesmo znali, iako smo dosta sniježnih mećava doživjeli, čupa visoke palme prema Nilu i lomi im grane. Stajemo i okuplja se narod, i djeca, s ulice. Kao da je i nas mećava donijela. Štite se mletkim galabijama, navlače preko lica krpe i marame od gaze, vidi se da im je i zima. Da li će i kada vjetar stati? Vjetar kojem tada ni imena nijesmo znali ne zna da stane. Mi- jenja reljef pustinje, igra se dinama, ubacuje kroz otvore prozora, kroz te uvijek otvorene prozore i vrata pustinjskih domova, cijele gomile pi- jeska. Trgovine ne zatvaraju vrata i oluja unosi u njih pijesak i nabacuje ga po robi i rafovima. Svi su mirni. Kao da se ništa ne dešava. Oči-

gledno Ijudi iz Nubijske pustinje znaju kako duva, koliko i šta se sve 57može očekivati. Mi zaista ne znamo. Predali smo se toj do tada nezna- Abu Hamed, centralni gradski trg inoj situaciji. Cijela koža nam je pod pijeskom. Kosa kao da je iznikla iz pijaca. U ambijentu pustinje nije nikakvopijeska. Ni prstima se u nju ne može. Valjda prema nekakvom prirod- čudo da se prodaje i zelena trava. Upravonom rješenju, iako nam sve to smeta, postajemo ravnodušni i kao da u ovom momentu počinjao je vjetar iimitiramo domaćine u galabijama - ništa nas ne uzbuđuje, ništa nam mećava habub i pješčana mećavane smeta. Valjda ćemo se nekad oprati, a to će vjerovatno biti tek kroz rastjerala je ljude u bijelim galabijama. Utri dana. Vjerovatno u Kartumu. pozadini su palme na obali Nila. ali, već na metar od obale je pustinjski suvi pjiesak, jasna granica kao nožem obijeležena.VELIKI VODIČI - SUDANSKI VOJNICI S benzinom u kolima i u rezervama loše stojimo. Nema da sekupi ni »na crno«. Očekujemo da se oluja stiša, a vjetar sve bješnji. Za-varavamo se da ćemo uskoro krenuti. Valjda se može pustinjom i po-red mećave? Zaista suviše se zavaravamo i vjerujemo u sebe! To su nam nadjelu pokazali i vojnici Sudana. Poslije traženja benzina i pokušaja daga kupimo »ispod ruke«, stižemo i do vojnih vlasti, do sudanskih voj-nika. Oni su nam bili zadnja nada. Predočili smo im situaciju i zamolili

58 za pomoć. Oni pokušavaju, misle i nalaze rješenje: pozajmiće nam benzin, ali će ići s nama da im ga vratimo! Pare im ne trebaju! Ići će s nama do mjesta, grada Berber, a uzgred će ukazati pomoć jednom vojnom vozilu koje je ostalo pod vjetrom u pustinji. Na našu sreću, kako smo zaista utvrdili, sudanski vojnici su nam bili spas i jedino rješenje. Bez njih, ovdje, ili negdje zarobljeni u pustinji, čekali bismo kraj oluje. Ili kraj. Pošli smo sa pustinjskim voj- nim kamionom pred nama. Rekli su da će budno da motre na nas i ne smijemo dozvoliti da bilo ko makar i za trenutak nestane iz vida. Svi moramo da upalimo svijetla kao da je noć. Mrak jeste ali nije noć. Ništa se ne vidi uokolo. Vidik je kao polulopta nad glavom, nad samim vedama. Vjetar i pijesak bijesne, neprekidno. Sunce, koje nas je juče tako peklo, sada mutno i mlako bije negdje kroz pješčane oblake. Pu- tanju naziremo samo nekih desetak metara i pred nama sudanske voj- nike i štop-lampe na kolima. To su i jedini orijentiri. Dešava se da zaglavimo, mada je teren brdovit i rjeđe upadamo u pijesak nego juče. Kad nestanu iza nas farovi kola koja nas slijede svi palimo alarmna svijetla i svi stajemo. Mećava bijesni. Vjetar fijuče. Ništa se ne čuje, ni saputnik u kolima. Izlazimo u mećavu. Ne može vazduh da se udahne. Dišemo naporno i izbacujemo pijesak iz usta. Koža se pretjerano elektriše. Pri dodiru kola prstima, ili pri dodiru sa- putnika gotovo izbija varnica na vrhovima prstiju. Puca kožica od do- dira. Suvi pijesak u tome vjetru izaziva »elektrifikaciju«. Vrlo neprijatno djeluje. Sudanci nepogrešivo voze. Osjećamo veliko zadovoljstvo što nam izvode tu svoju veliku predstavu spretnosti i znanja. U jednom momentu Branko Baletić i Vladimir Perić-Džo, kao zadnji u koloni pokušavaju da skrate jednu krivinu i gube se negdje udesno kao da u zemlju propadaju. Svi stajemo. Trčimo za njima. Nigdje ih nema, ne pojavlju se. Sudanski vojnici dotrčavaju sa čela, us- plahireno gledaju, hvataju se za glavu! One dvojice nema! Ljutimo se, jer se neozbiljno ponašaju, čak neodgovorno. Nijesu nikako smijeli da izgube prethodne iz vida. Nastaje potjera. Nijesu ostavili ni traga za sobom, a tragove mećava odmah briše. Poslije petnaestak minuta iz- bijaju s desna, kažu izgubili su nas iz vida za trenutak i velikom brzi- nom su odjurili sve dok nijesu naletjeli na prugu. Onda su se po sje- ćanju vratili na mjesto greške. Nama nevjerovatno djeluje, Ijuti smo, ali oni i tada i kasnije su tvrdili da se nijesu mogli dobro orijentisati.

59Vožnja u koloni koju drže samo farovi traje već cio dan. Vjetarne da ni da jedemo. Upada pijesak u jelo i vodu! Nastaje i predvečerje.Mrak će ubrzo. Oči su ham sa okvirima pijeska na trepavicama. No,niko se ne žali. Dosta je i hladno. Sve je puno pijeska. Brisačima gakatkad skinemo sa stakla naprijed, onako suvim brisanjem. A kažu to je čuveni pustinjski vjetar. Habub! Nešto kao opasnazvjerka, kao igra. Pustinjska oluja, neviđena predstava strave i paklenemećave. Sam čovjek u toj oluji je zauvijek izgubljen. I više njih, i cijelegrupe. Ali, završimo ovu priču o pustinjskom danu sa habubom, sa ne-zaboravnom mećavom Nubijske pustinje, našim divljenjem i zahval-nošću trojici sudanskih vojnika čija imena ne uspjesmo da zabilježimo.Oni su taj prvi dan puta mirno i majstorski izveli. Ni jednom kolona nijeskrenula s puta koji bi nas pogrešno vodio, a puteva i raskrsnica na pi-jesku bilo je bezbroj. Vidjelo se samo desetak metara uokolo. Sudan-ski vojnici su vidjeli cijeli put, tačno su znali kuda bespućem, a bezikakva orijentira, znaka, ili kamena za putokaz na pravcu! Doveli sunas te noći do sela Al Šereik, poslije puta od oko dvjesta kilometarakroz oluju. Još je duvao habub. Sreli smo u centru pred školom sudan-sku djecu, dječake u bijelim, kao i uvijek snježnim, galabijama. Dje-vojčice nijesu bile s njima. Bio je veliki odmor, i one su vjerovatno sdruge strane škole, ili u drugoj školi - samo za djevojčice. Vojnici su nas doveli u jedino mjesto koje nije bilo zauzeto. Umjesni zatvor! Hotela nema. Zatvor je srećom prazan, pa može da sespava u njegovim prostorijama, a može i u kolima ispred. U sobe zat-vora vjetar je kroz rešetke unio pijesak do koljena. Po njemu širimo ša-torska krila, pa se uvlačimo u vreće za spavanje i nastaje noć. Iako ne vjerujemo da će ovi redovi zapisa ikad stići do vojnika izAbu Hameda, neka im je hvala, a naše divljene će ih uvijek pratiti. Onisu jači od bijesne pustinje. Ako se pustinja mogla s nama igrati, oni suje spriječili, oni se igraju s njome.BUĐENJE SA MINARETA Pred zoru u Al Šereiku začuli smo prodorni glas kao iz neba.Kroz san taj prodomi glas, koji bi mogao biti i poziv, i pjesma, i molitva,pdjekivao je kao iz visine nad pustinjom. Cudni, neobični glas, sa bo-jama divljine i nepoznate snage. To je hodža, ako se može tako reći,

60 držao jutranju molivtu bogovima koje u ovoj pustinji, nad samim Ni- Pustinjski motel u selu ispred lom, u zemljanom selu Al Šereik nije ni čudo što pozivaju.Kartuma. poslije četiri dana ovdje smo u A sudanski vojnici su potom ustali i mi s njima. Krenuli smo kranim jutarnjim časovim dobili kafu. Berberima, kraju i mjestu dalje prema jugu. Recimo i to, da još ni-Nijesmo sigurni da li je sa biberom ili s jesmo stigli do vojnog vozila koje je čekalo pomoć. Našli smo ga neštonekim drugim začinom. Za ekspedicijom kasnije sa slomljenim mjenjačem u nekoj vododerini na domaku oba-KK već je ostala Nubijska pustinja! le Nila. Vjetar se stišao, pred nama su bila sura kamenita brda i impro- vizovani put između kamenja i uvla. Svi smo stali i čekali da vojnici skinu mjenjač landrovera, promijene lamelu i osposobe kola, pa smo tek krenuli dalje. Došli smo do brda Nubije, a tu već prestaje habub. Dalje će nas za njega držati samo naše sjećanje, a to je slika vjetra zla i pakla. Ili nam je pustinja samo pravila predstavu.

61 Recimo i to da nijesmo imali nikakav kvar, iako su kola gutalapijesak! Ulje »optima« Modriča sve i gume »Tigar« izdržavaju! Ventila-tori za hlađenje motora stalno rade. Ispalo je, jedina teškoća za kre-tanje »Zastave 101« kroz pustinju je sitni pijesak, koji je zagrli kao sitnisnijeg. A tada bez pomoći desetak snažnih ruku dalje se zaista ne bimoglo. To je sigurno i uslov za kretanje pustinjom - sigurna kola i si-gurni ljudi! Toga dana prema Berberima prošli smo preko brda, užasno pu-stih brda, na kojima smo sreli šatore saharskih Nomada. Sreli smo izaglavljena kola putnika kroz pustinju, ali ostavljena, bez putnika. Utom predjelu kola su morala da skaču preko rupa, da ulijeću u gomilepijeska, iznenada, da vuku uz litice, i da se uvlače u rupe potoka. Ali,sve su izdržala, čak i njihove gume. Pred Berberima vozili smo fantastično nepreglednim pistamapijeska i šljunka, tako dugim i širokim, u koloni koja se držala kosog ra-sporeda s desna na lijevo od čela, i koja je podsjećala, tu između nebai pijeska, na san, na nevjerovatni san. Čak vozili smo i preko stodva-deset kilometara na sat i dimilo je za svakim kolima kao da smo bacalidimne zavjese. Samo ih je vjetar nosio desno od nas. Desno se vidio i zeleni gajtan obla uz Nil i parcele pijeskaprema obali koje su gdje-gdje ograđene i zasađene rastinjem, adrugdje samo obilježene. Valjda svako može od domaćina da odrediprema sopstvenoj volji veličinu pravougaonika pješčanog polja uz Nil.A to polje može i da ozeleni ako dođe voda iz rijeke, mada će ga sunceneprekidno, vječno, grijati.PUSTINJSKI GRADOVI -BERBER, ATBARA, ŠENDI... Prema geografskoj karti od Vadi Halfe do Atbare ima 615 kilo-metara. Svakako, riječ je o pustinjskom bespuću, bez ijednog metrareguiisianog ili obilježnog puta, bez ijednog mosta, bez putokaza. Poslije Abu Hameda, koji je na 370 kilometara od Vadi Halfeprema Atbari putovali smo dva dana. Poslije habuba i noći u Al Še-reiku nastavili smo preko BerberajjoAtbare. Sem pijeska i sunca i br-zih vožnji pješčanim pistama, ovdje susrećemo i pustinjske kamile,negdje čitava stada. U pješčanim prostorima pojavljuje se i rastinje,neko trnje kao od čelične žice. Vidi se da je i takvo obršteno do kore.Brste ga kamile, koze i goveda. Od stoke smo najviše vidjeli koza, kako

62 u Egiptu, tako i u pustinji, u pustinjskim mjestima i stanicama. Jared su zaista prelijepa ko i svuda. Igraju se, skaču, a za po nekom kozom bilo ih je po četvoro. I te slike ljudi i koza kao da su nas vraćale una- zad, u to vrijeme kad je i kod nas važila poslovica da je koza sirotinjska majka. Hiljade kilometara koje smo dosad prešli kao da nam stalno zvone, u srcu, upozorenjem da shvatimo koliko su te razlike između ljudi na svijetu, između probudene Afrike, napaćene i unazađene zemlje, i ostalog svijeta koji je ovdje tako dugo sisao krv ovih ljudi. Još su tu tragovi toga odnosa afričke sirotinje i nemilosrdnog svijeta ko- jem je krahom kolonijalizma Afrika postala samo turistička prilika, a nikako više zemlja za eksploataciju. ‘ To smo vidjeli i iz očiju ovih crnih ljudi u Berberu, u Atbari i svuda usput. Trećeg dana puta prema Kartu mu, pošto smo vratili benzin su- danskim vojnicima na pumpi u Berberu, ubrzo smo nastavili za Atbaru. Od Berbera nije daleko - svega 37 kilometara, razumije se, opet, pu- stinje, ali nešto sigurnijeg pravca. Putevi su naznačeni točkovima mnogobrojnih vozila, ali su široki kilometrima tako da svak hvata svoj pravac i svako na svoj način izbjegava rupe na putu, ostrva mrtvog sit- nog pijeska i druge prepreke. Od Atbare do Šendija je oko 140 kilome- tara. Dakle, za popodne koje je ostalo još pred nama valjda ćemo to lako prevaliti? o PARADAJZ - JABUČAR I LUBENICE Bio je već drugi mart kad smo u Atbari poslije tri dana pješča- nog puta, sa pijeskom koji nam je i dalje bio u kosi i odijelu, stali da predahnemo sat-dva. U Atbari ima hotela, mada imaju dosta sličnosti sa nezaboravnim hotelom »Nil« u Vadi Halü. Međutim, popodne je i ne radi niko. Sve je zatvoreno. Ni soka, ni piva ne možemo naći. Lokali se otvaraju tek poslije 18 časova. Neki se odlučuju da idu u luksuzni dio Atbare i tamo nalaze nekoliko flaša piva i donose da se rashladimo. Mi preostali pere mo glave i kose ispod jedne česme u dvorištu, u blizini, pa zatim odlazimo ulicom. Kažu, tamo je pijaca. S velikom znatiželjom nas prate, a u mnogobrojnim gotovo praznim kafančinama sa čuđenjem i smiješkom odgovaraju da nemaju ni piva, ni viskija, ni bilo čega sličnog što neki iz naše grupe uporno traže. Na pijaci, kao i svuda po svijetu, nude i viču, ili ćutke stoje. Na tezgama i na gomilama na zemlji nalazimo crveni paradajz-jabučar,

63krastavce, lubenice, banane, mada veoma sitne i neugledne i izvan-redni grejpfrut. Nalazimo i specifično voće, kao što je mango. Peremoparadajz na uličnim česmama i jedemo bez straha. Zaista djelujezdravo, čisto i nema mo vremena da čeka mo. Ljuštimo i grejpfrut, zai-sta izvanredni, valjda pravi i zreli. Lako se ljušti, a pored svih lijepiharoma nije užasno gorak kako zna da bude kod nas onaj iz prodavnice,već sladi kao pomorandža. Poneki ima pola kila, ili blizu kile. Siječemoilubenice. Liče na lubenice s Crnogorskog primorja, sa ušća Bojane umore. Dugačke, zelene, ali zaista manje, znatno manje slatke negonaše lubenice. Tu na pijaci opet se vidi ta razlika, ta udaljenost ovog svijeta oddobara civilizacije, mada ovdje u Atbari ulice imaju asfalt i grad zaistana to liči. Bilo nam je žao jednog djeteta. Upravo na pijaci dok smobirali paradajz ono uzima ručicom sa gomile sitnog, onog kao trešnjesitnog paradajza, za koji postoje muštetije. Prodavac ga hvata zaručicu, uzima mu paradajz veličine trešnje iz ručice i odjuri ga. Bi mu,izgleda, neprijetno, ali kasno, pa napravi grimasu kao da hoce da ob-jasni kako mu je uzeo to prosto iz vaspitnih mjera. No, mi smo vidjelida dijete nije htjelo da krade već nije moglo da odoli vjerovatno svojojgladi. Ali, te tužne slike niti smo mogli da zaobidemo, niti da bilo štaizmijenimo. Bili smo samo putnici koje je ponekad i srce zaboljelozbog tih patnji i zbog toga što će ovaj narod još dugo čekati i čeznutiza dobrima koja drugi svijet već ima. Ali, bitne stvari su promijenjene isve se lakše podnosi i svaka nada je moguća i dostižna.NA VARNICAMA ISPOD AUTOMOBILA Ambijent starog Kartuma, grada preko plavog Nila, - Omdurman. Trgovinski Nastavljamo prema gradu Šendi. Pravac je jasan, ali put je u centar, zemlja zanata. Ovaj krojač odložiovidu kolovoznih traka duboko ukopanih u pješčano tlo. Mi neprekidno je začas makaze, pa se bavi ortopedijom.ciljamo vrhom kolovoznih bregova. To je ijedino moguće za dalje kre- Namješta iščašeni prst svog sunarodni-tanje, jer ako udemo točkovima u kolovozne jarkove naliježemo pato- ka.som na zemlju i kamenje. Vrlo često ulijećemo u nekakve lugove, izro-vane teškim vozilima, ali pošto i noć ubrzo pada ciljamo i dalje pro-lazne stazice, i idemo. U toku nekoliko sati prije ponoći zaglavjujemose bezbroj puta. l to su teška, neprijetna zaglavljivanja. Pijesak sadrživiše zemlje i prašine nego u pustinji, pa sve to gutamo dok točkovi po-kušavaju da uhvate tlo. Dosta smo se izvještili, pa držimo rastojanje.Tako, ako neko naprijed uleti u pijesak ostali stajemo i potražimo boljipravac. Zaglavljuje se i landrover. Naši pratioci Sudanci su htjeli da

64 ostanemo na spavanju u Atbari, pa se sad Ijute zbog tih mnogobrojnih Ovaj Sudanac u Omdurmanu od nezgoda. Najmlađi od njih, visoki crni momak, poput košarkaša, u jed-slonovače na licu mjesta izrađuje ukrase, nom momentu se tako Ijuti da baca izruku gumene opanke koje ješahovske figure, i odmah i prodaje. izuo s bosih nogu, pa sijeda u pijesak malo podalje. Niko mu ništa neRadnja nevelika, ali zlatne majstorske kaže, znoj mu leti niz lice. Ali, samo što je predahuno opet ustaje iruke. svom snagom gura zaglavljena kola i rukama kopa pijesak ispred nji- hovih točkova. Tako se i sprijateljujemo, pa shvatamo i njihove Ijutnje i oni naše napore. Pred nama su se tada ukazivale prave stravične slike. Mrkla noć, a odjednom pred farovima vidi se neprekidno polje sitnog pijeska kao pšenično brašno i tragovi bezbroj kola koja su u njemu kopala. Prvi iz kolone pali alarmna svijetla i svom snagom se zalijećemo na sli- jepo, prema brašnjenom pijesku, preko kamenja, kroz čelično trnje koje iskrsava pred nama. Kola u tome naporu ponekad cijelim pato- som nalegnu na kamenitu podlogu i sijevnu varnice na sve strane ispod njih. Odjekne udarac i zabliješti u noći! I ako se prođe do tvrdog terena preko doline, ako niko nije zaglavljen idemo dalje i čekamo novu - nepriliku ! A one se ređaju već cijele noći. Nailazimo i na ulogo- rena vozila, teške kamione na točkovima, za te duboke kolovoze. Nebo je veoma tamno, zvijezde rijetke. Mjesec se vidi, ali s nekom čalmom, pa izgleda kao duplo, pod staklom. No, mi hoćemo noćas u Šendi. Ne znamo hoće li biti hotela ili neće, ima li vode i da li tačno idemo prema njemu. Ali, nastavljamo borbu s pijeskom i rupama na divljem kolovozu. Već je pola noći. Iz- gleda da smo izbili na tvrđi put, ali i dalje vozimo vrhovima kolovoznih grebena. Manje se zaglavljujemo. Prolazi i pravi čas poponoći. Uskoro je i drugi. Tek tada ulazimo u, za nas, novi pustinjski grad. Kažu,to je Šendi. Pošto smo izgubili strpljenje, pustinjski put nas je iscrpio, da- nima već nemamo prave prilike ni da se umijemo, ni da jedemo, ni da pijemo, mislimo da nastavimoza Kartum! Ali, do Kartuma ima 180 ki- lometara, a mi cijele noći još od juče predveče vozimo 130! To je treća noć na pustinjskom pijesku. Hotela nema, nikakvog drugog sm- ještaja. Stajemo isped jedne zgrade na nekom pješčanom trgu i na sjedištima kako smo i stigli zaspivamo kao mrtvi, žedni, i već nekoliko dana na konzervama iz naše rezerve. Ali, »Zastave« izvanredno izdržavaju. lako patosom leže na zemlji, ulijeću u toliko rupa, preko kamenja, iako ih pijesak obasipa sa svih strana, one se izvanredno drže. Čak ni jedan gumi-defekt u noći, i

65pored teških udaraca u kamenje, i pored skokova i letova u nepoznatoi neviđeno! lako su kola crvene boje, sada su gotovo bijela, kao i mi,kao i naše kose od pijeska i prašine. Ništa ne zaključavamo, ništa ne stražimo. Već smo se uvjerilida smo među dobrim Ijudima i ne pada nam više napamet da stre-pimo. Zvjerova nema, a od ljudi se više ne plašimo. I u Šendiju se čuje rano ujutro hodža sa džamije, ali ne pro-dorno kao u selu Al Šereik. To je još uvijek arapski svijet, to je sjeverniSudan koji je most između arapskog i afričkog dijela ovog velikog kon-tinenta. Rano se budimo u želji da krenemo za Kartum. Kad tu sti-gnemo imaćemo razloga da vjerujemo da ćemo se približiti polutaru iKilimandžaru. Samo, uviđamo da što idemo južnije, što smo bliži pra-voj Africi put je sve teži, prepreke su sve veće. Kad smo se razbudili vidimo kako ispred naših kola, na pijesku iokolo nas, leže domaći Ijudi i slatko spavaju. Dijelili smo to praskozorjes njima. Dijelili smo i ovdje osjećanje tuge, i sve jače, svakim korakomizrazitije, saznanje o velikom jazu nepravde i razlika između svjetovakoji žive na zemlji. Čovjek iz pijeska grada Šendija istoriju samo može da proklinje,ali sad je već u prilici i da je mijenja. To se već i sada može vidjeti.STIŽEMO U KARTUM! Četvrtoga dana neprekidne borbe s ćudima pustinje bili smo naputu za Kartum! P’ustinju smo žestoko zagrizli i njene mekane pisteostale su za nama! I daljeje pijesak pod kolima, i još uvijek ima prilikeda se dobro oznojimo guranjem i podizanjem automobila, ali i kola i miveć smo prevalili daljine, i nevolje, i već se ozbiljno moglo shvatiti danije daleko sve to od podviga koji se cijeni među poznavaocima auto-mobilske industrije u svijetu. I među strastvenicima putovanja. Danasstižemo u Kartum pravcem preko pustinje, maršrutom kojom su nasnajmanje mogli očekivati. Od Šendija do glavnog grada Sudana vozi-cemo još oko clvije stotine kilometara. Htijeli smo još noćas da nastavimo, a jutros smo veoma zado-voljni što smo ipak ostali da prenoćimo u Šendiju. Odmah po polaskuiz ovog grada srele su nas debele doline sitnog pijeska, kao paspalj,bespuće koje ne bismo savladali u noćnoj vožnji. Ipak je bolje što smoPrespavali u pijesku na gradskom trgu, nego u pijesku bespuća.

66 Taj put prema Kartumu je čista pustinja. Prolazimo kroz pu- Ljekar ekspedicije i pisac knjige Bogdan stinjska sela, kroz trnje i čelično šipražje. Vidimo u daljini grupe kamilaŠekler u jednom selu kod Kartuma. Desno koje lijenjo lutaju pijeskom. Susrećemo i goniče gladne mrašaveod njega je vozač kamiona koji nas je stoke, uglavnom goveda, koza i ovaca. Sve je okolo pijesak, samo po-pratio sa teretom prema Džubi. Ovdje je neko rijetko trnje koje mogu dohvatiti visoke kamile, i ništa drugo. Vidijoš u tradiconalnoj arapskoj nošnji. se koliko su ta stada stoke gladna i žedna. Njihovi čuvari su bez odjećeKasnije se preobukao, za prilike u Južnom ili s bijednim krpama kojima su se pokrili. Nose koplja ili lukove sa stri-Sudanu. jelama, motke. Bosi tako polako gaze za stokom koja neprekidno ne- kud ide u potrazi za vodom i hranom. Ovdje je uvijek tako, mada je go- dina podijeljena na sušno i kišno doba. Sada je kraj sezone sušnog doba. Sunce žestoko grije. Polutar je još daleko, ali »toplotni polutar« se ne poklapa sa geografskim i to toplo sunce na ovom dijelu Afrike najžešće grije. Voda u našim termosima se ugrijala, nemamo je više ni u rezervi. Ali, još uvijek nema žeđi. Uzimamo, preventivno, Ijekove pro- tiv crijevnih zaraza. Nikakvih većih intervencija ili ozbiljnijeg liječanja nije trebalo. Kažu, u pustinji se čovjek ne može zaraziti. Sve je okolo sterilno, sve sunce ubija, pa se u pustinji ne može zaraditi ni kijavica. A

67od sunca se oboljeli sinusi potpuno smire i nestanu tegobe. Tako su seosjećali neki koji inače pate od sinusa. Grabimo prema Kartumu. Opet dugačke i široke piste pijeska,ali kao da polako, gotovo neprimijetno ulazimo i u terene gdje pijesakne dominira, gdje njegovu površinu šaraju izdanci trnja i pustinjskograstinja. Iznenađuju nas neprimjetni jarkovi i rupe. Odjednom se predautomobilom ukaže jarak u pijesku, kao da je tada nastao i ulijećemo unjih svom silinom. Kola odskoče, zadimi ipod njih. Putnici udare gla-vama u krov, potresu se i sve se nastavi bez zastoja. »Zastave 101«zaista čudesno izdržavaju. Nastavlja se vožnja sa sto na sat pijeskomprema Kartumu. Stižu nas neobična pustinjska vozila - kamioni na vi-sokim karoserijama i autobusi sa putnicima. Nijesu to vozila ni nalik naautobuse. To su otvoreni kamioni. U samoj karoseriji vidi se stoka, ovcei koze, a iznad toga je sprat na kojem su putnici. Svi su u bijelim gala-bijama, sa turbanima, a žene sa bijelim maramama. Autobus je običnoprepun, a okolo kabine ucrtani su raznobojni ukrasi, okačene mnogo-brojne dinđuve, tako da se vozač kamiona-autobusa ponaša kao paša.Obično ima nekoliko pomoćnika i vožnja mu je prava predstava, naj-važniji čin putovanja. Vozač je ličnost pustinje. Na autobuse ukrcava,koliko može više Ijudi. Bije ih vjetar, nijesu ničim zaštićeni. Prašina letina njih, potresaju ih rupe i jarkovi na putu. Ali, ipak se putujelTo je je-dini način da se pobijede daljine pustinje, pa kad je tako onda je tajnačin i najbolji i nema mu zamjerke! A prašina za ove Ijude nije neštona šta se zgražavaju, čak ta pustinjska prašina nije što i prljavština uvidu prašine i smoga civilizovanih strana svijeta. To je gotovo sterilnaprašina, pa sem što je dosadna i što isprlja, zalijepi se za zno] i odijela,ne predstavlja opasnost. Stajemo u jednom selu. Vidi se da je to centar, trg. Ima više ka-fana. Izgrađene su od trske i kolaca. Ničeg drugog. Ima stolova i sto-lica, nekakvog prastarog, otpisanog izgleda. Ali, Ijudi su više nego pri-jatni. Samo što smo se uputili, ustaju sa zemljanog poda i sa stolica.Nude nas da sjednemo i s poštovanjem nas primaju i dočekuju. Možese dobiti kafa ili čaj. Toje prvi put poslije devet stotina kilometara pu-stinjske vožnje. Čaj je izuzetan, jak, da obori, što bismo rekli. Kafa jeslična turskoj, ali nema ni približno takav ukus. Liči na ekspres-kafu.Prijatna je i dodaju joj začin. Nećemo reći biber, ali nešto slično. To jezaista nezaboravna kafa u pustinji ispred Kartuma. Bio je to 3. mart

68 prije podne. Sve to što se vidi ne možemo da približimo realnoj svije- Omdurman, trgovac tigrovim i drugim sti. Kao da smo na drugom svijetu, kao da sanjamo. Toliko siromaštva,krznima. Bogatstvo Sudana, najveće takav život bez imalo dobra! U blizini je Nil, ali ničeg drugog ovdjeafričke zemlje. Veličina i bespuća Sudana nema.bili su i najveće iskušenje ekspedicije od A kažu bilo je i gore i vidi se po licima Ijudi da su na svome i daKragujevca do Kilimandžara. su sigurni. Oni su sada gospodari na svome, pa bila to i pustinja. Sad,Ovdje se u Omdurmanu kuje zlato. u prijepodnevu, na tome trgu nepoznatog pustinjskog sela, nekolikoMajstor sjedi na trščanoj asuri, na ulici. I kafana i sve su prazne. Ljudi su negdje na poslovima od kojih žive. Nijegotovi ukrasi i neobrađeno zlato. Nema to industrija, toga ima samo u Kartumu i drugim velikim sudanskimtrezora, nema obezbjeđenja. Prava slika gradovima, ali možda su to stada kamila, žedne ovce ili koze. Uglav-za pravog čovjeka. nom, ljudi su slobodni i na svojoj zemlji. Sunce grije, kao da zemlja gori. Kola jezde u dugačkom redu, po kilometar udaljena i hitamo glavnom gradu Sudana! Biće to naš prvi uspijeh, prva velika stranica ekspedicije Kragujevac-Kilimandžaro. A daljine prema Africi na polutaru i Kilimandžaro na južnoj polulopti zemlje još uvijek su nam više san nego realnost.

69 Ambijent južnog »crnog« Sudana.potresne slike nemaštine. Ogromna poljasavana čine sudan najvećimpotencialnim proizvođačem hrane nasvijetu. OUN je to i zvanično utvrdila.Danas je Sudan među najnerazvijenijimzemljama na svijetu. Ovoj djeci budućnosttreba mnogo da donese.



71ZAR STE OSTALI ŽIVI!TEK na tridesetak kilometara ispred Kartuma nalazimo asfalt. Neki izlaze da ga poljube! U ogromnom Sudanu, koji je po pro- stranstvu deset puta veći od Jugoslavije ima svega trista kilome-tara asfaltnih puteva. Mi smo stigli da preko nekih tridesetak sa sje-vera uđemo u Kartum, tu gdje se sastaju Bijeli i Plavi Nil i gdje nastajevječni, veliki, nepresušni Nil, koji nas kao mačka prati još od Aleksan-drije, već petnaest dana puta. I dalje ćemo nastaviti pravcem uz Nil. Umorni, puni pijeska, žedni, neobrijani i neumiveni, pocrvenjeliod sunca Nubijske pustinje stajemo na ivicu asfalta. Nekima je trakaasfalta kao spasenje pa istrčavaju da je vide i da je nagaze. Dušan Se-kulić je Ijubi i slika se. Eto, sad idemo u Kartum. Prvo do jugoslovenske ambasade, apotom u hotel na tuširanje. Da li ćemo to dočekati? Javljaju se ponovoznaci civilizacije. Pustinja lijevo i desno od puta je uređena, do nje jestigla voda. Tu su sad zelena polja kojih se ne možemo nagledati. Adolinom u tami prema Kartumu vide se poljoprivredne mašine, trak-tori, radnici. I pustinja može biti pobijeđena, kao da nam se nešto u

72 Krajem sušnog perioda u savanamaekspedicija KK se našla pred najvećimspektaklom Južnog Sudana. Gorele susavane. To je dramatična igra prirode,veličanstveni prizor vatre pod žestokimsuncem polutara. »Zastave 101« Ietjele sui kroz vatru. To su bila nova iskušenja,nove stranice njihove neobične biografije.S njima je bila i Ginka Milinković, kaojedina žena iz Jugoslavije koja je prevalilaširine žestoke zemlje SudanNa slici ispred je ambijent savane isusret sa ljudima Južnog Sudana. Granena glavi i koplja u rukama je šala ovogcrnog mladića. Koplje je pravo, lovačko iratničko. Medu crnoputim momcimasavane je Mioljub Jelesijević.

srcu raduje. Pustinja nije bez duše i srca. Samo je možda siromašna, 73nema pomoči. Kao i ljudi. Pustinji nedostaje vode, prije svega vode iz Čovjek Južnog Sudana, dostojanstvenikiša, kao što je ljudima Sudana sve do prije dvije decenije nedostajala crni čovjek. U ovom podneblju od odjećesloboda. l to vjekovima! mu je dovoljna samo ova marama preko Poslije hiljadu kilometara pustinje, i te žedi u ustima, pijeska ramena zavezana. Za te prilike i to je većipod zubima i u kosi, Kartum, sa evropskom arhitekturom, grad još uvi- nivo standarda. Mnogi i dalje idu bezjek s manje od milion stanovnika, djeluje kao oaza dobra i sreče! Si- odjeće. Ali, vremena se mijenjaju. Čuligurno je nevjerovatna čežnja da se iz pustinje dođe zauvijek u Kartum! smo čak i za državni dekret o obaveznornNa njegovim ulicama, pod zaparom sunca i vrućinom koja ne da da se oblačenju. Tako se i mijenja sadau nebo pogleda, vidimo drveće u cvijeću, u raznobojnom cvijeću, lju- oslobodena Afrika.bičastom, crvenom, žutom, plavom. Sve je opet normalno i kako sepoželjeti može. Tražimo jugoslovensku ambasadu. Hoćemo prvo donjih. Iz Beograda smo već uputili pisma da ćemo stići. Javili su i izKaira. Nećemo ih barem iznenaditi. Uskoro, u četvrti gdje su mnogobrojne ambasade, na visokomjarbolu vidimo našu trobojku pod suncem Afrike. Odahnuli smo, iakosmo, čini se, i u plućima sa pijeskom. Sve je u redu. Kola su potpunoispravna, mada još uvije pretovarena. Od skokova, udaraca, padova ineprekidne vožnje po pustinjskim rupama i preko kamenja, u njima jesve izmiješano, sve u pijesku. Ali, mi znamo gdje je šta i tu se lako sna-lazimo. Dočekuju nas široka srca i kao najrođeniji: »Zar ste stigli živi!« Mi se pomalo čudimo, iako nam je u srcu upisano kakav smoput prevalili i kakve su pustinjske piste. Prvi sekretar ambasade Milan Leskovac iznosi nam stolice ihladna pića. Tu je i zelenilo, trava, voda koja prska! Nevjerovatna sli-ka! Čujemo i za nas sada već nevjerovatnu vijest: Ministerstvounutrašnjih poslova Sudana izdalo je telegrafsku zabranu za naš pola-çak u pustinju kolima, radi naše bezbjednosti, ali telegram nije na vri-leme stigao u Vadi Halfu! Mi smo mu pobjegli! U Kartum ne bismostigli drugačije do vozom! Neka je hvala toj sporoj »specijalnoj pošti« što nas nije omelada prođemo pustinjom. Za nama je preko hiljadu kilometara vožnje,zadatka koji smo preuzeli da obavimo i riješimo. Mi smo, saznajemo,prvi u toku posljednje dvije decenije koji smo ovakvim kolima i bezkakve posebne opreme prošli Nubijsku pustinju i stigli u Kartum.

74 O zabrani nam saopštavaju svi redom. Mi još uvijek strepimo kao da će nas neko pokrasti, kao da će nam oduzeti četiri dana pu- stinje, i one dane sunca i oluje habub! Ali, činjenice su tu - pustinja je ostala za nama, ispod točkova pet »Zastava 101«, jedinih evropskih kola koja su se odlučila na takav podvig. Njihovi motori, njihove gume i svi uredaji izdržali su bez lo- mova. Samo su na podovima automobila ostale duboke rane od pu- stinjskog kamenja i vratolomnih skokova i duge vožnje vrhovima ka- menitih kolovoznih grebena. KAO KOD SVOJE KUČE Mi smo sada u Kartumu. Tek na pola Sudana. Pred nama su nova, prava iskušenja. Bespuće Južnog Sudana, daleka Džuba. Ali, prije nego se otisnemo u savane i prašumu, opetu bespuće, prenije- ćemo iz naše bilježnice riječi jugoslovenskog ambasadora Ljuba Drn- dića, koji nam je govorio o Sudanu. Dalji put Sudanom biće nam zato draži i prijatniji, bićemo kao kod svojih i svoje kuće. - Drago mi je što ste prošli opasnosti i došli u zemlju u kojoj se sastaju Bijeli i Plavi Nil, rekao nam je tada ambasador Drndić. v Dobro je da ste imali hrabrosti da se uputite na ovaj put. Prolazak jugoslo- venskim kolima preko Nubijske pustinje je prava senzacija i pravi pod- vig. Vi doprinosite time da bolje upoznamo ovu prijateljsku zemlju! Hvala vam na tome! Ambasador Ljuba Drndić iznio nam je činjenice o Sudanu. Čin- jenice koje prijanjaju, koje otvaraju srca. Sudan je jedna Od prvih afrič- kih zemalja koje su stekle nezavisnost! Ta činjenica je i potvrđivala naše duboke utiske o dostojanstvu toga naroda koji živi u pustinji, ali čije oči govore velikim sjajem! Tek je dvadeset godina od dana nezavisnosti, i ako nema još uvijek puteva po pustinji, Sudan je otvorio puteve prema socijalističkoj izgradnji, našao se među zemljama nesvrstanog, slobodoljubivog svi- jeta. Te njegove dvije decenije nezavisnosti nijesu protekle u miru. Vodenje unutrašnji sudanski rat izmedu arapskog Sjevera i Južnog cr- nog Sudana! Rat je trajao sedamnaest od tih dvadeset godina neza- visnosti i završen je prije tri godine! - Sudan je afro-arapska zemlja, most izmedu arapskog svijeta Afrike i ostale Afrike, naglašavao je jugoslovenski ambasador.

75 Jugoslavija i Sudan ispisali su vrlo značajne stranice i u svijetunesvrstavanja i u medusobnim odnosima. To je primjer o saradnjimedu nesvrstanim. Ime predsjednika Tita veoma široko je poznato uovoj velikoj, najvećoj afričkoj zemlji! Sudan je deset puta veći po pro-stranstvu od Jugoslavije, ali prema procjenama ima svega dvadesetmiliona stanovnika. Taj popis je po »metodu uzoraka« jer nema mo-gućnosti da se u popisu stigne u svako pustinjsko selo, u svaki siro-mašni dom ove ogromne, besputne zemlje. Saznajemo da su jugoslovenski radnici i stručnjaci već nada-leko ovdje poznati. Izgradili su 50.000 tona brodovlja, iskopali četiristotine bunara po pustinjskim selima, 15 bunara poklonio je drug Titosudanskom narodu! Tu rade »Energoprojekt«, »Energoinvest«, »Geo-tehnika«. Dvije prve sudanske kožare izgradio je »Investimport«. Jedan od najvećih poduhvata jugoslovenskih graditelja u Su-danu jeste glavni grad Južnog, Sudana - Džuba, na domaku polutara!Jugosloveni grade parlament, ministarstva, stambene zgrade. Tamosu radnici »Energoprojekta«. Vidjećemo se s njima kad stignemo uDžubu! Recimo još to: Sudan ima 70 miliona hektara obradive zemljekoja može da daje i tri žetve godišnje, a treća je zemlja po poljopriv-rednom potencijalu u svijetu! Ali, kako se danas Sudan nalazi s oneStrane jaza koji ga dijeli od razvijenih zemalja, to bogatstvo tek trebaoživjeti. Danas je Sudan jedna od dvadeset i tri najnerazvijenije zemljena svijetu! U Jugoslaviji studiraju i uče stotine mladih Sudanaca, a stotinenjih se oženilo Jugoslovenkama i otišlo s njima poslije završetka ško-lovanja u Sudan. I još jednom ponovimo riječi ambasadora Jugoslavije u Kar-tumu Ljuba Drndića: Sudan je ostao na socijalističkim pozicijama, a naspoljnjem planu je protiv uplitanja i miješanja sa Strane. Na toj linijinema nam bliskije zemlje na tlu Afrike!NAJTOPLIJI NA SVIJETU Kartum je najtopliji glavni grad na svijetu! Prosječno, svakod-nevno, ima temperaturu od 42 stepena iznad nule! Dok smo mi bili uovom gradu, u pustinji i na sastavu dviju velikih rijeka, Bijelog i PlavogNila, bilo je vruće iznad prosjeka. Nijesmo mogli da dobijemo mjestoni u jednom hotelu i osoblje ambasade nas je rasporedilo u svojim do-

76 Tipične slika Južnog Sudana. Lovac subojitim kopljem krenuo je u lov.Ambijent je za naše pojmove stravičantrnje, bespuće, pijesak, sunce, žed. Alovac ima samo lake sandale natabanima. movima. Ta izuzetna pažnja i taj trud naših ljudi u Kartumu zaista nije moguće zaboraviti. Naša kolona automobila, sa landroverom punim tereta, napravila je veliku gužvu u našem predstavništvu. Trebalo se, izmedu ostalog, i otresti i oprati od prevelike gomile pustinjskog pije- ska koji smo donijeli na sebi. Sve su nam to oni pomogli i ne samo to. Gdje smo god zaželjeli činili su sve da nas odvedu. I u Ministarstvo za informacije Sudana, i u novinsku agenciju SUNA, i u više redakcija` kartumskih listova i radija. Vodili su nas u fabrike koje su Jugosloveni gradili. Išli smo i na jedan od Titovih bunara u pustinji! Dali su nam i preporuku za visoke ličnosti u gradu Malakalu i u Džubi. To su gradovi u Južnom Sudanu, a put prema njima nam tek- predstoji. Imali smo obavještenja da nam sudanske vlasti neće dozvo- liti put preko Južnog Sudana, preko 1.600 kilometara kroz bespuća. savane i divlje prašume! Ali, niko nam nije učinio više nikakvu zapreku. I spremali smo se za nastavak puta. Prethodno smo u Kartumu povra- tili izgubljenu snagu u borbi sa pustinjom. Obišli smo i stari dio Kar- tuma, veliki grad Omdurman. Baš tu u bici kod Omdurmana ubijen je čuveni britanski guverner Gordon. Sudanci su izvojevali pobjedu. Ali, to je samo jedna od velikih pobjeda ovog slobodoljubivog naroda. U

77Omdurmanu postoji veliki muzej koji čuva uspomene na velike bitke,velike neprijatelje i velike pobjede sudanskog naroda.ODLAZAK IZ KARTUMA Sudanska istorija je povijest jednog velikog naroda. Ali, mi smosvjedoci sadašnjosti i namjernici koji smo željeli da vidimo današnjeljude Sudana. Ako nijesmo u stanju da govorimo o velikim istorijskimdogadajima, ako za to nemamo vremena, zapisali smo ponešto odtoga što govori o Sudancima isto koliko i velike bitke. Kažu u Kar-tumu, narod ne voli krađe. Kradljivce strogo kažnjavaju. Pričali su namnaši ljudi, očevici, da prolaznici na ulici kažnjavaju lopova veoma su-rovo. Ako ga uhvate da krade, pa bila to i beznačajna krada, ni policijaga neće zaštititi dok mu ljutiti i ponositi ljudi ne naplate »danak«.Dešava se da mu izlome ruke kojima krade i noge na kojima bi pobje-gao. Pa ga tek onda predaju vlastimal Ali, desi se da neko ipak krade. Nekad su u Kartumu postojale i gradske četvrti prostitucije.Danas je to gotovo nestalo, zabranjeno je, a i desile su se nekeznačajne stvari u životu ove zemlje. I žene se zapošljavaju kako na sje-veru tako i na jugu, a to je več prava bitka protiv bijede i vjekovnog si-romaštva. U ovom gradu ima i drugih zanimljivosti. Vode Bijelog i PlavogNila i poslije spajanja dugo ostaju odvojene, pa jedna boja teče lije-vom, a druga desnom obalom Velikog Nila. A prema tome sastavu ve-likih rijeka postoji obala koja se zove Mogren. Kao kod nas na crnogor-skom primorju. Nečeg zajedničkog imaju. U Kartumu ima svijeta saraznih strana. Ima borbe za političke i druge uticaje. Nas je kao zanimlj-ivost iznenadila jedna kineska dosjetka. Oni ovdje grade veliki dom irobnu kuću, prodaju svoju robu, a stvorili su i cirkus. I to na vrlo origi-nalan način: odabrali su meiđu malim Sudancima sa ulica, igrališta i izškola spretne dječake, fiskulturnike i odveli su ih na školovanje u Kinu!Školovali su ih za akrobate. I sada u Kartumu radi kineski cirkus čiji sučlanovi sve sami sudanski mladići! Ipak, ekspedicija Kragujevac-Kilimandžaro 7. marta rano uju-tro nastavlja put prema jugu.Naši pratioci iz Vadi Halfe, iz grada na ulazu u pustinjski pakaosa svojim landroverom vratili su se nazad. Oprostili smo se, možemoreči, zauvijek!

78 Drugi ljudi sa velikim, pustinjskim kamionom pratiće nas prema Džubi i ugandskoj granici. Opet napomenimo, po drugi-treći put - još nemamo vize za ulazak u Ugandu. Da li će nam Kampala ostati nedosegnuta želja? Iz Džube se u Najrobi može najlakše preko Kampale, a može i preko Zaira ili preko Kenije. Najgora kombinacija je preko Kenije, kao i preko Zaira. PRAVAC - DŽUBA, U PRAVU, CRNU AFRIKU! Ponovo napuštamo asfaltne ulice i ulazimo u pješčana be- spuća. U ekspediciji, medu učesnicima, ima dosta nervoze. Predosje- ćamo da predstoje teški, najteži napori. Pustinja će ostati kao lijepa uspomena prema onom što nas očekuje. Pored svega drugog, u Kar- tumu smo sve naše termose napunili ledom i ledenom vodom. Sve kante za vodu smo oprali i hlorisali vodu. Svaki sud koji je mogao da ponese vodu bio je napunjen i hlorisan. Ovdje smo morali da dopu- nimo naše ljekove specijalnim preparatima - tabletama protiv mala- rije, tabletama soli i nekim specijalnim antibioticima, kao i sterilnim iglama za davanje injekcija, mada smo klasične igle i mi imali. Dosad nije bilo tegobe sa zdravljem, ni sa kolima, pa meha- ničari i ljekar obavljali su uglavnom druge poslove - vozili, gurali i no- sili kola kao i ostali članovi ekipe. Od Kartuma do Džube je prema geografskoj karti oko 1.600 ki- lometara To je pravac bespuća, savana i prije svega pravac pod sun- cem Afrike. Tu je zemlja koja ne zna za milost sunca, ali i zemlja koja uopšte ne zna za bilo kakvu milost. To su daljine veće od kilometara kojima se mjere. To je Južni Sudan, zemlja u kojoj se govori stotinu je- zika i zemlja u kojoj se u toku sedamnaestogodišnjeg rata, gradanskog rata u Sudanu za ravnopravnost Sjevera i Juga govorilo puškama i ognjem. Mi smo se uputili u ta prostranstva s nadom da ćemo ih preva- liti i bez straha da će nas nešto na tome bespuću zaustaviti. Poslije pu- stinje i Kartuma za nas nije bilo dileme - moramo stići u Džubu, u vreli grad pod suncem polutara, bez obzira na žrtve, patnje i bez obzira na bilo kakve okolnosti. Iskreno rečeno bili smo odlučni, ali i nedovoljno obaviješteni o Južnom Sudanu, o njegovom suncu i njegovoj žeđi. Nije nas više iznenađivalo ništa na putu - ni suva riječna korita i mekani pijesak u njima, ni skokovi s obale i preko stabala u pijesku, ni

znoj, ni gutanje pijeska. Mi smo crvenim »Zastavama 101«, svih nas je- 79danaest, poklanjali svu snagu i svu pažnju. One ne bi bez nas prešle Ovaj momak je htio da nam stavi dopustinju i pješčane prepreke prema Kartumu. Ali, kad se to moglo, no- znanja da smo u savani gdje raste visoka,sile su nas kao bijesni konji! Da smo bili iznajmljeni kao radnici, kao ržana trava. Ubrao je nekoliko strukova inajamnici »Crvene zastave« to naše guranje i izvlačenje, naši rizici u kao ukras ih obavio oko glave. Žestokoskokovima, skupo bi koštalu »Crvenu zastavu«. Ali, mi smo se odlučili sunce nad savanom njega je ukrašavalo, ana put i nijedna teška situacija nije nas iznenađivala, niti nam je bila učesnike ekspedicije zaista ugrožavalo.suvišna. Ako se nijesmo uvijek slagali, ako nije uvijek sve bilo na mje-stu i po želji svih, kad je bilo u pitanju napredovanje naših automobilanije bilo dileme. Nijedan od nas nije žalio da se zavuče pod kola, da za-kopa golim rukama ispod njihovih točkova. Nas jedanaest učesnika ek-spedicije bilo je na visini zadatka i sve napore, sve noći pod vedrim ne-bom, sav pijesak u kosi, podnosili smo s ciljem da kola stignu ispod Ki-limandžara. Ako nas posluži sreća kao dosad - bez gumi defekta - biće do-bro! Ulje »optima« se ne troši, eto, ni u pustinji! Ni kap ne dodajemo! Iz Kartuma smo se u rano jutro uputili prema pustarama juga.Poslije totalne pustinje polako se pojavljivalo rastinje, izbijala je pogd-jegdje i travka iz zemlje koja nije samo pijesak i vidjelo se da smo pre-valili daljine i geografska rastojanja. Susrećemo i sve više gladnihstada, nailazimo uz obale Nila i pamučna polja. Dolaze do nas siro-mašni, ruku na srce, ubogi radnici s pamučnih polja i vade iz džepovašake pamuka i daju nam ih da vidimo, da ponesemo. Bosi su i jedvaobučeni. Nose alatke kojima kopaju i rade oko pamuka i sigurnoje dane žive kao juče, ali još uvijek žive loše i teško. Ali, srečno. Pamuk jesada sudanski, pamuk je s njihovih njiva i polja. To je dio tih velikihpolja velikog Sudana! Put od prijestonice Sudana prema jugu ima svoju liniju i vodinas, kao prednjak, jedan crnoputi Sudanac, Arapin, sa tri dječaka nakaroseriji velikog pustinjskog kamiona. Na karoseriji su naš benzin ugalonima, naši rezervni djelovi i naš lični prtljag u koferima, uglavnomnovim, koferima koje smo ponijeli iz Jugoslavije. I naš kamion - vodičje visoki pustinjski »dugoprugaš«. Na visokim točkovima, ide kao pticapreko rupa, kanala, pustih potoka i pješčanih polja. A naše »zastave«Zaista gaze kao psi trkači. Kamion nam vuče kabasti teret. Kao što smo i pisali ranije i vozač našeg kamiona se ponašakao paša. Njegova tri momka bdiju nad svim što on želi. S vremena navrijeme, kamion koji tako žustro gazi pred nama ipak mora da stane. U



Južni Sudan, trščare u pustarama. To su 81slike koje ostaju u srcu. Ekspedicija KKovdje se zaista ponosno osjećala - učinili tome momentu njegovi dječaci skaču s karoserije, na kojoj inače ne-smo posjetu ljudima i krajevima gde su prekidno putuju i na kojoj ih nemilosrdno biju vjetar i prašina, izavlačesve doskora posjete bile uglavnom se pod kamion sa kljčevima i alatom. Zatežu šrafove, provjeravajuneprijateljske. Oslobodeni Sudan sad spone, podmazuju, mijenjaju motorno ulje. Nekad i kad nam se neće,prima samo drage goste. oni staju i ulijeću pod kamion. Na svakom stajanju tako. U prvi mah nas je to čudilo, ali rekoše nam da je to za njih - uslov puta. Šrafovi na amortizerima pod udarcima rupa i teškog bespuća popuštaju i moraju da se pritegnu i provjere. Našim kolima mi to ne provjeravamo. Kabina kamiona je ukrašena i izgleda kao vajat male seoske kuće. Ima i zavje- sice. Mladiči, gotovo dječaci, tako uporno trče i pomažu, neumorni su i krajnje požrtvovani. Vidimo da oni u tome traže svoju životnu šansu, nadaju se nekom srećnom danu kad će i sami sjesti za volan »pustinj- skog vuka« i krenuti prostranstvima pod suncem! UZ JATO NOJEVA! Dok tako grabimo za kamionom lete pored nas polja Sudana. To su prvo pustare i trnje, rijetko trnje, a onda nastaju pusta polja cr- nice. Sve nas to podsjeća na Vojvodinu u poznu jesen, na njena polja crnice i oranice i na onu priču o čovjeku koji mi se u banatskom selu Velike Livade jednom davno predstavio kao »kasapin crne zemlje«, za reportažu u »Borbi«. Ali, ovdje »kasapi crne zemlje« još ne rade. Sve je do u nedogled pusto i sve govori da nije riječ o pustinji. To su neo- bradena sudanska polja, ta polja koja još ne znaju za plug i za šaku sje- mena pšenice. A to očekuju i to je velika zaloga i nada Sudana. Našli smo se u nepreglednim poljima i pred nama u daljini rav- nica se gubi u nebu. Kamion - vodič odmiče i zastane samo kad naiđe na opasnost pijeska i stane da nas upozori ili sačeka da pomogne ako zaglavi neko od nas. Sunce nemilosrdno grije, ali naši termosi sa hladnom vodom još uvijek izdržavaju. Samo, vidimo da nije više u njima led i da se lako topi. U takvim termosima kod nas led ostaje nerastopljen danima, a ovdje u Sudanu ne može da izdrži ni prije podne. Ali, još ne znamo i ne vjerujemo da je to tako i ne očekujemo, ne nadamo se da će nas na putu za Džubu to sunce sasvim smlaviti i dotući. Tačno je, znoj nepre- kidno curi i osjećamo kako postajemo ošamućeni i kako nam je plju- vačka u ustima bljutava i neobična. Taj bljutavi i nepoznati napor orga- nizma znamo da tumačimo - rijeka znoja odnosi minerale i soli orga- nizma. Zato smo ponijeli odbranu - sone tablete i multivitamine i mi-

82 To je crnica savana Južnog Sudana, nerale. Svakom pojedinačno dajemo tablete i začas osjetimo prom-debela crnica kao u Vojvodini, ali žedna i jenu. Utvrđujemo i za naše prilike značajnu činjenicu - kod prevelikogneuzorana. Kažu da če na ovim poljima u znojenja, kao što se dešava na vojnim vježbama i marševima, kapsulabudućnosti umjesto kopijaša biti ratari i »fortevita« ili dražeja »oligovita« popravlja stanje ugroženog za kratkožeteoci. Tu su i naše »Zastave 101« na vrijeme.ispucalom tlu Južnog Sudana.

Već smo se navikli na neobično jako, dijamantsko sunce, ali ni- 83jesmo svjesni svih opasnosti. Grije žestoko, kao da hoće da se razlije Usamljeno drvo pod suncem Južnognad prostorom crnice, ali idemo dalje. Sad već nijesu problem pijesak i Sudana. Hlada gotovo i nema. Sunce visipješčani nanosi. Sad nailazimo na put koji su visoki točkovi pustinjskih nad samim tjemenom. Kamioni su Uhvatiliautobusa i kamiona pretvorili u dva duboka jarka. Sušni je period i sve tu malu ‘ladovinu.je spečeno i suvo. Grebni kolovoza prosto reže na naše automobile Ako najašemo na neki od grebena naši karteri neće izdržati! I zato skrajnjom koncentracijom ciljamo vrhovima i izbjegavamo opasna mje-sta. Ponegdje, moramo i da stanemo, a stotinak kilometara takvevožnje u znoju i naprezanju izmore svakog od nas. Onda se mijenjamoi nastavljamo put. Već toga dana popodne ulazimo u predjele sitne, divlje, nedir-nute prašume, oštrog rastinja i trnja. Sve drveće je golo. Sad je krajsušnog perioda i lišća nema. Stoka je gladna. Pored puta nailazimo napustinjske ptice i divlje kokoši, poput onih koje su kod nas poznate kao»morke«. Šarene, sive, krupne. Čekaju dok naiđemo, ali nenaviknutena ovakve prolaznike, iznenadeno uzlijeću preko nas. Ima i močvara, aU njima vidimo fantastične lokvanje, u cvijetu. Nepristupačni su, pasamo okom možemo do njih. Ali, ako nijesmo dosad sreli zmije mange, lavove i tigrove, i ciotaj svijet o kojem maštamo na osnovu enciklopedija i slikovnica, nojevipotvrđuju tu predstavu o Africi. Vidimo jedno jato u daljini i izgledakao da ne »vidimo« dobro - to su velike ptice i trče pored nas u istompravcu. Mi gazimo sedamdeset na sat, ali nojevi odmiču izmedu ra-stinja pustare svojim mirnim hodom, dugim koracima i prema svomcilju. Njihov hod nam govori da smo u zemlji gdje vladaju drugi zakoniprirode i gdje nema šale. Čak smiješno izgledaju i naš prtljag i naši na-pori. Dotle smo dovukli u ispravnom stanju konzerve hrane, a na ovomputu i pod ovim suncem sve to odjednom propada. Paštete u polivinil-skim kutijama su popustile, postale su olovne i sve odjednom bacamo,iako nijesu »bombirane«. Da se ne igramo pod suncem Sudana! Pro-sto nam žao što time zagadujemo divlju prirodu, ali verujemo da će tadivljina ubrzo ukloniti tragove ljudskog prisustva. Čak ovdje se vidi, ukontrastu te divljine i nas, koliko je čovjek otišao daleko, kako je defor-misan i kako su njegove navike i njegov svakodnevni život u suprotno-sti sa prirodom i njenim zakonima.

U SVIJETU OSJEČANJE da smo sve dalje od civilizacije, da smo u zemlji, gdje KOPLJAŠA još čovjek zavisi od samog sebe, i to bukvalno od svoje snage,I STRIJELACA uvjeravali su nas ljudi pored puta, ljudi u selima kroz koja smo išliSA LUKOVIMA i u kojima smo se zaustavljali. Gotovo da je nespojivo - to što vidimo u okolini, ta široka polja Ispucale, žedne crnice i ljudi koji na sebi ne- maju ni malo odjeće, ili ako imaju to je samo parče ćebeta ili krpe za- vezane oko pojasa. Ništa drugo. Pred nama je 1.600 kilometara pod suncem i u bespuću gdje je put samo trag za nekim prethodnikom, gdje nema putokaza, ni znaka, gdje je sve van zakona civilizacije. Nigdje ni mosta, ni prokopa, ni znaka ljudskog napora. Jedini znak za napredovanje je staza kolo- točina izmedu toga rastinja i preko nepreglednih polja u daljini. Svi smo pomireni s daljinom i svako na svome mjestu ide i ćuti. Ako treba. svi istrčavamo i guramo, vučemo i pomažemo. Ta prva noć poslije Kartuma prema jugu teško nam dolazi i teško nas pogada. Već je mrak

i pred našim farovima pojavljuje se više putanja i više pravaca za izbor. 85Prašina je žuta, zemljana i ne sleže se brzo. Udaramo u kamenje, upa- Na stotinak kilometara ispred Džubedamo u pijesak, guramo i prosipamo znoj. Negdje u takvom pustom vozili smo kroz pustare prave Afrike. Nepredjelu odjednom se gubimo. Nema više kolone. U daljini, tamo gdje samo životinjski svijet, zebre, mufloni,ne namjeravamo vidimo farove, a ti farovi mogu biti samo naših auto- antilope, več i ljudi su sami dio te prirode.mobila! Stajemo. Ne znamo kuda dalje. Mrkla je noć. Prašina dimi. Poslije desetak minuta stajanja muve biPalimo alarmna svijetla, dugačke farove, ali ništa ne pomaže. Stajemo. prekrile svaki santimetar i kola i nas.Neki što su bili za nama u koloni izgubili su se i vidimo kako u daljini Ovom visokom crnom čovjeku, Mioljubodmiču sasvim suprotnim pravcem. Okrećemo se u kamenjaru da Jelesijević poklanja dio odjeće. Bio je tobismo im dugačkim farovima označili gdje se nalazimo. Jedno vrijeme jedan od najdirljivijih susreta sa divnimne vide, pa onda uočavaju i ubrzo dolaze. Nastavljamo za onim napri- ljudima prave, crne Afrike i Južnogjed. Susrećemo ih, a oni kažu da jednih kola nema naprijed, da su Sudana.negdje ostala pozadi. Opšti haos. Ali, po svim računicama negdje su Danima i danima vozili smo preko rupa,ispred i u koloni, u dimu prašine. Idemo kilometrima i uočavamo ih da- kanala, vododerina, trnjaka i bespuća.leko. Oni stoje, kao da se kod nas ništa nije dešavaio. Da li je to znak Ovo je put kroz savanu. I »Zastave 101«, imanje sposobnosti zapažanja poslije tolikog sunca i znojenja! gume »Tigar« i ulje »Optima« u motorima, A danas smo sreli ljude Južnog Sudana. To su siromašni ljudi ponašali su se kao da vozimokoji još uvijek za najveće bogatstvo smatraju svoje koplje i svoj luk sa autostradama.strijelama. Toplo im je i siromašni su pa ne nose nikakvu odjeću. Takvisu svi na putu, na prostranstvima pustare, pa samo u centrima većih

86 sela i mjesta imaju po trougao marame na svome tijelu. Ništa više. To je onaj svijet nama poznat iz egzotičnih filmova, ali ovdje sve to dru- gačije izgleda i sve je uistinu drugačije. Nose kopija i lukove sa strije- lama i njima love. Naš vodič - vozač kamiona zaustavlja se u pustari i njegovi dječaci kupuju sivošarene kokoške - i žive unose na karose- riju. Za bijedne, jeftine pare prodaju ih lovci pustare. Mi se gdjegdje zaustavimo i uspostavljamo kontakt s njima. Jezik ne znamo, mada se nađe poneko od njih da zna engleski i sporazumijevamo se. Slikamo se, mada za slikanje moramo da pitamo. Ponekad se ljute i ne žele da slikamo to što bi govorilo o njihovoj sirotinji. Vidimo malu djecu kako u naručju ili na svome nejakom kuku nose i njeguju još manje dijete, svoju sestricu ili brata! Nema na njima ni krpice koliko za lutku, ni bilo čega. I ta nezaboravna slika, ta snaga ljudske veličine govorila nam je upravo iz gladnih očiju te djece. To je prava ljudska ljubav, to dvoje malene djece koja jedno drugo nose i čuvaju. Ako starije ima četiri go- dine, ono manje na njegovom kuku, što se čvrsto drži ručicama za rame starijeg, nema više od godine! Ona su nas gledala i sa straho- poštovanjem prilazila, pa kad smo im nudili nešto što bi nam se za- teklo u rukama, neki slatkiš, keks ili slično, uzimala su mirno i kao i naša djeca smješkala se i radovala! O, koliko su daleko ova djeca Sudana od dobara koje druga djeca po bogatom svijetu imaju. Kako ona spavaju, i kako se ona hrane i pelcuju, kako ona uzrastaju na ovom svijetu! Ako se bilo gdje zaista može reći na »ovom nemilosrdnom svijetu« onda je to ovdje, mada ta djeca ne umiru od gladi kao što je to slučaj u nekim drugim afričkim zemljama. Zato recimo baš ovdje, Sudan je uspio da savlada glad, pa iako ima još uvijek gladnih, nema onih koji u prašini pod ro- jem muva umiru gladni i žedni. Jugoslovenski ambasador Ljubo Drn- dić nam je rekao da je to velika pobjeda Sudana, ta činjenica da se u ovoj zemlji ne umire od gladi! Visoke temperature, nedostatak vode, ta jara koja i noću bije s prašine i kamenjara ispod kola, nijesu mogli da nas zaustave. Vozimo, mada već nesložno i ne se istim namjerama. Neko bi odmah da stanemo i da spavamo, a neko da vozimo do prvog velikog mjesta. A to je grad Kosti i neko selo poslije njega. Vozimo nekim užasnim putem sa kamenjem, džombama, prašinom, rupama. Pravi, veliki, pustinjski pravac. Put užasa. Odliježu udarci, otpadaju sijalice iz

87farova. Crkavaju osigurači. Poneka guma ostane prazna. A uz to jošjedno iznenadenje. Odjenom, preko toga puta, dolinom, neko je navr-nuo jaz iz Nila, ili se neki kanal prema selu odvrnuo i voda je legla naput. Niko od nas je ne očekuje i ne nadamo se takvoj nezgodi. Ondajedna kola upadaju do pola u mekanu, raskvašenu zemlju, a za njima idruga. U prvim zaglavljenim su Branko Baletić i Ginka Milinković, a zanjima Slobodan Nikolić i Bogdan Šekler. Pokušavamo da izademo izkola i upadamo u blato do koljena! Ono nas ne pušta i vuče u dubinu.Prva kola vežemo sajlom i uz napore, jaukanje i pucanje, polako seizvlačimo iz iznenadne nezgode. Zatim druga. Sva u blatu! Odaklebalto nasred pustinjel Ali, i to smo očekivali, mada ne ovdje i ovogdana. Nastavljamo, i noć nam prolazi u snu, uz pustinjske domovesela iza Kostija. U nosu se osjeća samo požar prašine i ništa više. Sveje okolo žedno, sve pod prašinom i pijeskom. Sve bogatstvo ovih ljudisu kolibe na pijesku od trske i trave i mali ulazi u trščare koliko da čov-jek može ramena da provuče. To su sudanska sela, pod južnim, žesto-kim suncem.VELIKA PRIREDBA AFRIKE -POŽAR U SAVANAMA! Visoka temperatura i bespuće ne ugrožavaju našu kolonu. Kolabez zastoja idu i vuku. Imamo teškoća sa benzinom, nema dovoljnooktana, svakako svega ispod osamdeset ili i znatno manje, pa ventili unaporima počnu da šklopoću, ali ipak idemo izvanredno. Toga drugogdana poslije Kartuma, osmog marta, poslije noči na sjedištima auto-mobila, u sjedećem stavu, nastavljamo prema gradu Malakal. U tomegradu je komandant čovjek koji je veliki prijatelj Jugoslavije, čak go-vori srpskohrvatski i imamo preporuku da nam u slučaju potrebe izideu susret. To je brigadni general Barbur. Ali, do Malakala treba dapređemo oko tri stotine kilometara. Rano, poslije budenja, palimo mo-tore i nastavljamo. Sunce toplije nego ijednog jutra od polaska pusti-njom - izgrijava i obasjava. Odjednom se nade nad samim tjemenom igrje neviđenim sjajem. Kao da od te usijane kugle teku potoci ra-stopljenog čelika i slijevaju se na nas. Ali, sad je put nešto bolji, čaksve lakši i jednostavniji za vožnju. Počinje da vodi preko nepreglednihpolja, pa ubrzo ulazimo u ogromna prostranstva koja se oko nas u pot-puni krug svijaju, u polja visoke žute trave poput raži. I u visokoj ržanoj

88 travi, suvoj kao slama, nailazimo na rijetka sela od trščanih koliba. Iz Ramazan Sefu, iz Lumumbinog plemena, daljine djeluju kao stogovi sijena i bački salaši, a kad im dodemo nabio nam je saputnik od Džube do domak, vidimo da su to domovi u kojima žive ljudi savana. A savaneNajrobija. Inače, živi u Džubi kao su veliko, neiskorišćeno blago ove zemlje. To je bogata, crna zemlja.kongoanski izbjeglica i radi u našem Tokom pola godine je pod suncem. u sušnom peirodu, kao što je da-preduzeću koje tamo izvodi radove. nas, a tokom druge polovine ovdje padaju kiše i sve buja od života iLandrover pred njim je upravo iz naše zelenila. Možda i zato nigdje na tome nepreglednom prostranstvu podpratnje. Njime su upravljali Ramadan i žutom visokom osušenom travom nema ni pedalja obradene zemlje.Emanuel Apama, iz Džube. Možda ovome siromašnom svijetu, bez odjeće i sa kopljima i strije- lama, sama priroda več od praistorije daje svega dovoljno za život? Ali, samo uz jedno veliko možda? Na tim poljima ispucale crne zemlje treba otvoriti novu srećniju stranicu zemlje Sudan pod njegovim že- stokim suncem. Nama je toga dana sudanska savana izvodila veliku priredbu, veliku, vječnu igru. Dok smo hitali prema Džubi savane su gorele! Bili su to veliki, ogromni požari sa jarom koja je iz trave udarala prema suncu. Krajem sušnog perioda savane gore. Kažu, žuta, visoka trava zapali se od sunca, ali i ljudi iz sela savane zapale taj plamen da bi im, kad počnu kiše, nepregledno polje bilo ljepše i čistije. Više stotine kilo- metara gorele su pred nama savane. Gorelo je cijelo polje žute, kao djevojačka kosa, visoke trave. Put kojim mi grabimo ide preko tih veli- kih polja ispod dima i jare požara. Gori na sve strane, a plamen širinom kilometara sve briše pred sobom i plamti trava kao benzin. Nad lakim dimom iznad toga plamena viju se jata sokolova i drugih pustinjskih ptica. Ispred plamena bježi sve živo što inače boravi u savani. Bježe poljski miševi, zmije, rojevi skakavaca i sitnih ptica. Kada se približimo plamenu u kola kao projektili udaraju skakavci i bube savane, cio roj koji bježi ispred vatre. Mi zatvaramo prozore, a to se na nas sručuje kao grad. Bije i jara požara, i znoj još više teče niz naša lica i tijela. I zna se, požar u savani je veliki pir ptica. Grabljivice, orlovi i so- kolovi, ovdje umiju da izvode svoju predstavu: hvataju žive miševe koji bježe pred vatrom, visoko ih izdižu iznad plamena i kroz dim i jaru ba- caju u vatru i prete kako se peku! A kako vatra brzo napreduje poljem, oni ih uzimaju sa ovog neobičnog ognjišta i nasladuju se. Bili smo očevici te divlje igre savane koja nam je davala svoju najdramatičniju predstavu!

DOBRO VEČE, MALAKAL! Džuba, Južni Sudan, baza naših gradevinara iz »Energoprojekta«. To je Cio dan vozimo kroz tu jaru i pod suncem koje ključa. To je menza naših radnika koji grade novuprava Afrika, to je njen žarki dodir, njeno nemilosrdno lice. Nekima u Džubu. Ekspedicija je ovdje dospjelanašoj koloni sve se više spava. Gube volju. Ne mogu da voze. Padaju potpuno iscrpljena od žedi i sunca. U salina sjedišta. Usta se stalno suše. San stalno, neprekidno sklapa oči. menze svi učesnici ekspedicije popili suVoda u našim termosima sa ledom sad je topla kao čaj. Nemamo više odjednom po cijela tri litra vode! Žedi nijeni kaplje da rashladimo usta! Pijemo iz termosa, a voda tako ugrijana bilo kraja. Temperatura u hladu toga danaima i nepoznate mirise, i čudne ukuse, ali ovdje je bitno da je voda, i bila je preko pedeset Celzijusovih. Ovo jedaje kvasna i ništa više! momenat kad Jelesijević, Baletić i Vidimo, nijesmo spremni za ovaj požar sunca i za ovakvu Af- Perić-Džo pripremaju benzin za nastavakriku. Ali, iznenadenja nas ne zbunjuju i grabimo prema Malakalu. puta prema Toritu i sjevernoj Keniji.Upravo, kao da u tome predvečerju ulazimo u kotao, jer Malakal, iakona Nilu, od pod nekim golim brdima leži, i gleda na savane koje mu tenoći priređuju požar. To je požar koji u nebo udara, koji osvjetljava noći nastavlja vatru sunca koje je palo iza brda, iza potpuno golih i crnihbrda na zapadu. Snimamo zalazak sunca preko odsjaja Nila, koji sezaista može nazvati srčanom arterijom Afrike. I dalje nas prati i daljećemo biti zajedno na ovom putu!

90 Torit, mjesto u bespuću Južnog Sudana, Mehaničari u ekspediciji Miodrag Barlov; Cio dan smo se borili protiv sunčanice. Uglavnom, uspješno. Slobodan Nikolić iskoristili su ovaj kanalNekoliko ljudi iz ekspedicije jedva dolazi do Malakąg, Nema hotela, da servisiraju »Zastave« i provjere kakonema ničeg što bi nas okrijepilo. Nema ni hladne vode. Kao što je put- podnose bezbroj udaraca u tla, kamenje inicima često sreća na usluzi tako i nama! Neko nas odvodi u pansion riječna korita. Riječima se ne da opisati, niu kojem borave engleski stručnjaci koji rade u Sudanu, tu u Malakalu. kamerom dovoljno zabilježiti kakveGrade most. Ulazimo kao divlji u pansion, jer osjećamo da tu mora biti napore su gotovo bez ikakvih teškoća uhladne vode. Poslije dva dana pustara idemo sa nesavladivim nago- ovom dijelu puta podnijele »Zastave«nom da dodemo do vode. Do hladne vode. Ulazimo kao »kaznena« ek- učesnice ekspedicije. To je nihova velikaspedicija. Pred vratima pansiona na stepeniku ostaje da sjedi gotovo u prestava snage, izdržljivosti, elastičnosti inesvijesti Bratislav Grbić. Sunčanica ga savladala. U tome nam izlaze tehničkog savršenstva. Stotine riječnihu susret i donose vodu i led. Pijemo i dolazimo sebi. Pijemo halapljivo i korita, izlokanih kanala i potoka, strmihdugo. Ali, ne zamjeraju nam pošto su ovdje svi putnici žedni i svi nam- kamenjara i oborenih stabala preskakalejernici u takvom stanju. Rashlađujemo i one što su još pospani i što li- su kao divokoze. Učesnici ekspedicije, ijeno čekaju na pomoč. To ubrzo sve rasanjuje. I Bata Grbić dolazi sebi. ljudi i kola, u tim dramatičnim danimaDobijamo i večeru. Nevjerovatno osvježenje i čini se srećna okolnost borili su se kao jedno biće. Ni kamerom, nikoja će nam omogučiti da nastavimo prema Dšubi. Taj grad na do- riječima ne možemo sve to da dočaramo.maku polutara sad nam je vrhunac nade, tačka do koje ekspedicija Čak nije nam padalo ni na pamet daKragujevac - Kilimandžaro treba da stigne tokom sljedeća tri dana. slikamo te teške momente kad je sve bilo kao u paklu. Na slici naprijed zabilježili smo početak kamenjara. Kasnije nijesmo često ni smjeli da pogledamo kuda je naša kolona morala da prode. Džuba, glavni grad Južnog Sudana. Ima oko 100.000 stanovnika. Izuzetno vreli grad pod suncem polutara. U njemu su nas dočekali i svesrdno pomagali radnici »Energoprojekta« koji grade novu Džubu.

91

92

93 Ovdje smo potpuno odvojeni od svijeta. Kao da smo iza brda,iza sjenke koja zaustavlja sve glasove. Samo nekakvim vojnim napo-rima i vezama nešto o nama bi se moglo saznati. Mi danima i neznamo ništa o Jugoslaviji i našima u njoj. To je več preko dvadesetdana. Dakle, sad smo na pravom mjestu kao učesnici ekspecicije. Našprijatelj u Malakalu, gereral Barbur, prima u kasarni Ginku MilinkovićiMilana Rakočevića. Ginku dočekuje riječima »Zdravo drugarice, jesi lise umorila !« Poslije razgovora i sjećanja na našu zemlju, general namobezbjeduje spavanje u jednoj praznoj zgradi blizu malakalskog aero-droma. Zgrada je tipična za ovo žestoko podneblje. Na prozorima su



Ovo je bespuće, to su čelični trnjaci kroz 95koje smo se četiri dana provlačili skolonom »Zastava 101« prema Lodvaru mreže, a umjesto patosa je beton. Svijetla nema. U jednom kraju imana jezeru Rudolf. To su dani najtežeg vode i betonska kada gdje se možemo osvježiti. Razumije se, na »pa-iskušenja ekspedicije KK. Najveći teret tosu« je pijesak. Prostiremo šatorska krila, pa umiveni koliko se tu mo-trpjele su gume »Tigar« i sve su podnijele i glo, slatko zaspivamo u vrećama za spavanje, na tvrdoj podlozi. Li-iznjele nas do pred Lodvar bez zastoja. Tu ječimo leda od bezbroj udaraca preko kamenja i rupa, od onih skokovaje put vodio preko oštrih, kao sjekire, kad i glavom letimo u krov automobila, od protekle noći kad smo sje-kamenjara, pa su gume pune trnja sad deći spavali. To spavanje na betonu nam zaista izvanredno prija!sječene oštricama. Ali, i to su pobijedile,iako uz ogromne napre i žrtve. Te gume su NAŠ ŠOFER - VODIČ SE PREOBLAČI!izdržale sav teret svake stope beskrajnihbespuća. One, prije svega. Od bezbroj nevjerovatnih detalja iz ovog dalekog svijeta is- pričaćemo vam o našem vozaču - vodiču. Samo taj detalj. Ne o siro- maštvu koje se vidi na putevima. Nije to bijeda i nema na ulicama prosjeka i ubogih. Sve je to očigledno tako skučeno, ali nije ni čudo prema onom kako je priroda ovdje nemilosredna i škrta. Naš crnoputi vozač kamiona do jutros je bio kao u snijeg bijelog galabiji i sa bijelim turbanom! Jutros, prije polaska, obukao je ispeglane pantalone i lijepu košulju i sad djeluje sportski i ne izdvaja se u ovom svijetu koji više nije arapski i koji ne nosi galabije u turbane. Ali, vozač to ne radi zbog mode. To on zna mnogo bolje od nas. Vozač pustinjskog kamiona nije zaboravio kakav je rat vođen do prije tri godine izmedu plemena Južnog Sudana i arapskog svijeta sa sjevera. Bio je to sedamnaestogodišnji rat za ravnopravnost crnog stanovništva Južnog Sudana sa ostalim stanovništvom ujedinjenog Sudana. Borbu su vodili partizani crnih plemena Juga, ljudi savana i pustara, narod koji još uvijek mora bez odjeće da živi pod suncem, na- rod koji je još pod bijedom nemaštine, žedi i gladovanja, ali ipak narod koji je konačno krenuo i u tome sedamnaestogodišnjem ratu izborio pobjedu i ravnopravnost. Legenda crnih ljudi s Juga svakako je gene- ral Džozef Lagu, komandant partizanskih odreda Juga, danas živi čov- jek istorije. On se sedamnaest godina borio sa svojim borcima, s lju- dima koji su u borbu išli kao što još uvijek žive, uglavnom bez ikakve odjeće, sa kopljima, strijelama, i sa vatrenim oružjem. General Lagu se nije izdvajao, pa je svoju komesarsku torbicu nosio preko golog ra- mena. I danas se sa strahopoštovanjem na ovim prostorima izgovara riječ »Anjanja« ili »Anjanjanja«. To na plemenskim jezicima Južnog Su- dana nači »ubod otrovne zmije«. General Lagu iz Džube komandovao je oslobodilačkim pokretom stanovništva Juga, pokretom »Anjanja«.

96 Recimo samo toliko da su u vrijeme tih bitaka do prije tri go- dine u vojnim kasarnama Sudana postojale dvije vojske - arapska i vojska crnačkih plemena. Partizani pokreta »Anjanja« su uspjeli i izvo- jevali veliku pobjedu za ravnopravnost. Danas je Sudan velika afro- arapska zemlja. U istim kasarnama je jedna vojska, vojska Sudana. General Lagu živi u Džubi, veliki je prijatelj Jugoslavije i često je s našim ljudima koji grade novu Džubu. Mi smo na putu prema Džubi. Već treći dan je kako hitamo od Kartuma prema Jugu, kroz sela crnih, golih ljudi, kroz prekrasne, ali još divlje savane i velika plodna polja. Samo, sve je neobradeno i od sta- novnika egzotičnih sela, iz kućica od trske, možemo da kupimo njihova koplja, njihove lukove i strijele. Ta oružja su za ovaj svijet i sada uslov opstanka, mada se sve polako mijenja i kreće na bolje. Mi namjernici samo možemo utvrditi da se ni kopljem iz hitre ruke visokog crnog čovjeka, ni iz njegovog luka ne može dobaciti do one strane, preko ve- like dubodoline izmedu njih i razvijenog, čak i iole razvijenog svijeta. Ovo su činjenice koje Sudan i stavljaju među dvadeset tri najnerazvije- nije zemlje na svijetu. DRAMATIČNI DOLAZAK u DŽUBU Trećeg dana od Kartuma zanoćili smo na pijesku ispred jedne policijske stanice, u selu savane. Toga dana vozili smo nevjerovatno prijatnim bespućem. Zemlja kojom ide put je mekana, smolasta zemlja, a put je gladak i kao da je ugažen bosim petama. Odavno nije bilo kiše, pa je put preko ove plodne zemlje kao mekana traka asfalta. Činilo se da se ljulja pod nama i kola su zaćutala. Nijesmo više odska- kali, ni udarali glavama u krov, niti se čvrsto držali za sjedišta. Moglo je da se vozi i sto dvadeset na sat. Letjeli smo savanom i izmedu sitne prašume u vidu divljeg trnja i nekog oniskog nepoznatog drveća, bez lišća, u tome sušnom periodu, kao bez života. Sela u savani su rijetka i ničeg drugog u tim selima nema do trščanih kućica. U selu u kojem smo zanoćili, u Kongoru, u predvečerju je »radio« novi pustinjski bu- nar. Voda je mlaka, kao i u našim termosima, kao i u kantama. Ne vri- jedi što je pijemo, ne gasi nam žed, ne možemo da se napijemo. U toku noći mjesna policija nam je preporučila jednog mješta- nina da nas čuva dok, umorni i žedni, budemo spavali. Oprali smo kose, osvježili se i zašpali. Ni u noći jara ne jenjava, grije od zemlje, grije i od neba. Sone tablete smo obilato koristili. Uzimamo i natimala-

97rične tablete jer prema mjestima Maleki Bor malarija hara, a za zarazuje dovoljno da ujede jedan malarični komarac. U rano jutro, dok se još nije ni javila zora nad tropskom Afri-kom, naša kolona kreće prema Maleku i Boru, upravo prema Džubi.Džuba je sudanski grad čije ime izgovaramo još od Nubijske pustnje.Zvuči divlje i kad do nje dodemo mislimo da ćemo biti pred ciljemnašeg zadatka. Biće još nekoliko hiljada kilometara do Kilimandžara,ali, pakao Sudana, eto, nije beskrajan. Dok u noći grabimo prema jugu na putu susrećemo usamljenecrne kopljaše. Iako je divljina, ovi ljudi, sigurno dobri znanci terenatako u noći idu nekim svojim poslom, u lov ili drugdje. Nama je bilonedokučivo gdje idu, jer nigdje nema ni traga naselja, ni traga biločega u šta bi čovjek moga da se pouzda. No, plemena Juga nijesu uza-lud nazvala simbolično svoj oslobodilački pokret »Anjanjanja«! Ubodotrovne zmije! Neprijatelju se unaprijed kaže kako če ga dočekati. Zaprijatelje to ne stoji. Iako smo nepoznati, iako se u čudu oni pitajuodakle odjednom tolika kolona, vidjeli smo kako s poštovanjem stajupored puta da prodemo. I žalili smo što taj oblak prašine ispod našihkola pada na njihova sjajno-crna lica, na njihova streljačka ramena.Saznavali smo da se taj sudanski čovjek, crni čovjek Juga, tako u glu-vom dobu bori da bi osvojio dio sreće za sjutra, dio te hude sreće kojamu se tako ovdje ukazuje. Željeli smo da kopija ovih crnih ljudi uskorolete na veće zvjerke životne nade, na bolje ulove, prema srečnijim da-nima i barem za dlaku bolji život. Njihove patnje dosad svijet nijeslušao, njihova glad dosad nikog nije pogađala, njihove neuzorane le-dine oni dosad nijesu mogli da kopaju golim rukama. Ovdje je sve to-liko daleko od arsenala civilizacije, da je i motika nedostižno oruđe. Tu smo saznavali da je Afrika velika patnja ljudi, a ne »Afrikazoološkog svijeta« iz enciklopedija i slikovnica. Tu su negdje u bespućui lavovi, i tigrovi, i slonovi, ali prije svega tu su afrički ljudi! Tek danasposlije velikih pobjeda, poslije sloma kolonijalnih jarmova, Afrika i Afri-kanci rano ustaju i bez straha odlaze u džunglu. Zauvijek su prošla vre-mena kad su ih »civilizovani narodi« odstreljivali na njihovim utrinama,iza visokih žutih trava savane. Put toga jutra postaje lošiji i opet su rupe, kamenjari, doline ivododerine. Vruće je kamenje, i tlo pod nogama je još toplo od juče. U Boru i Maleku policija nas, kao i svuda usput, više valjda izzabave zaustavlja, pregleda pasoše, upisuje i pozdravlja.

98 Sada moramo svi pojedinačno da napišemo i svoje adrese u Jugoslaviji. Mi se šalimo, valjda da jave našima ako nas pojedu lavovi! Sunce uskoro proključava nad nama, ali uporno jezdimo pu- tem. Slabo smo spavali, sjedeći. Vrućina nije dala. Ni žed. Jutros ne- mamo ni kapi hladne vode, pa sama pomisao na čašu ledne vode, na oznojenu hladnu čašu, čini nam se kao najveći san. Znojimo se, bljuta- vost tijela, i malaksalost se pojačava. Teško izdržavamo za volanom, pa iako smo gdje se god to moglo vozili brzo, danas tako sporo idemo, čini se toliko sporo, gotovo neizdržljivo. Čak vičemo i požurujemo one naprijed, ali ništa ne vrijedi. Džuba če nam zaista biti daleko, a od Bora do nje prema karti ima oko 180 kilometara. Ali, poslije Maleka kao da upadamo u kotao gdje voda ključa. Dime daljine od jare, a divljina, bezpuće, trnje - sve suvo i žedno. Več se približava podne, čak to i ne pratimo, samo izuzetnom čežnjom hitamo prema Džubi. Čini se da će sve proključati, a iz termosa i iz čuturica pijemo zadnje, ugrijane, gut- ljaje vode sa zadahom ustajalosti. Vode nam nestaje, a okolo je sama prašina, i neki predjeli sa izgorelim panjevima, divljom travuljinom i crnim kamenjem. Dugo jutro, desetinama kilometara vozili smo veli- kom dolinom kroz nevjerovatna, beskrajna sela trščara. Te slamne kuće zaista su uradene kao sa razglednica. Ispletene su, okružene, zašivene sa svih strana. Nemaju prozora, ili ako imaju, to su okrugli ot- vori kao na kavezima za ptice. Samo nešto veća su vrata. Okolo kuća ni drveta, ni cvijeta, ni staze, ni bunara. Nigdje da se vidi trag bilo kakve zemljoradnje, a dolina djeluje kao san. To nam potvrđuju sad i životinje nama znane iz egzotičnih priručnika o Africi. Put nam pretrča- vaju mufloni i antilope, vidimo desno i krda krupnih zebri. Dolina je oživjela. Zastajemo pored puta, mada ne može da se sjedne od trnja, prašine i muva. Dok tu čekamo nailaze mještani. Večinom su bez od- jeće, ili sa ubogim prnjama, sa parčetom krpe, nekakvog ćebeta ili slično. Prolaze, pozdravljaju nas i odlaze. Neko ide praznih ruku, neko nešto nosi, neki tjeraju mršave krave. Liči sve to pomalo na naš seoski put, ali daleko od blagostanja našeg sela, zaista uvidamo, od bo- gatstva u kojem mi živimo! Hoćemo i da se slikamo s njima. Neki se i zaustavljaju, srdačno rukuju, gledaju u naša kola. Tu pred Džubom, na nekih stotinak kilometara, u tome svijetu ogromnog siromaštva i nemaštine, doživljavamo jednu od najpotresni- jih scena, nezaboravnu sliku koja če nam uvijek stezati srca. Nailaze