Džambo Afriko!

99

100 dvojica visokih, ozbiljnih ljudi, vjerovatno u srednjim godinama, mada njihova crna put ne odaje godine. Visoki, goli. Uputili su se nekud u daljinu. Fotoreporter Mile Jelesijević dogovara se s njima za slikanje i dosjeća se u pravi čas da bi jednom od njih mogao da ponudi i nešto iz svoje opreme. Uzima iz koferajedne bijele, kao snijeg, gaće i poklanja ih crnom čovjeku. On ih odmah oblači, očigledno obradovan i iz zah- valnosti, od velike radosti, skače uvis kao košarkaš za visokom loptom i u padu tvrdo udara bosim tabanima na put. Tako to ponavlja nekoliko puta, pa po tome tvrdom udarcu, po tome neelastičnom skoku vidimo da je u godinama i žalimo do bola zbog te njegove sreće, zbog te nje- gove radosti što će putem dalje ići obučen, vratiti se uveče u svoj dom, barem za toliko, bogatiji i čovječniji. Za njega, njegovu sabraću i ljude pustara Južnog Sudana sve je to još uvijek nedostižno i daleko, čak i te bijele sportske gaće. Čuli smo u Kartumu da je Džafer el Nimeiri prošle godine izdao dekret po kojem svo stanovništvo mora da se obuče. Ako je država dužna da u tome pomogne sigurno će joj biti teško. Ne samo zato što je teško stići ovim putem i kroz ova sela kuda mi prolazimo već i zbog vjekovne navike da se ide sa golom kožom ispod sunca žarke Afrike. Kao što se na balkonima novih stambenih četvrti egipatskog Asuana vide koze i jarad, vjekovna zaostalost će sigurno ovdje neke navesti da ne prihvate dekret predsjednika Sudana, upravo čovjeka koji je načinio istorijske korake sa najvećom afričkom zemljom, sa zemljom pustinja i savana i njenih crnoputih visokih i odvažnih, pa iako tako gole kože, ljudi i žena. Teške slike zaostalosti i siromaštva izgleda da su nas toga dana oborile, kao žestoko sunce, znoj i žed. Džuba nikako da se dostigne, a rastopljena zvijezda s neba ne dozvoljava nigdje hladovinu. Hlada zai- sta nema ni pod velikim drvećem, ni iza kamenja, ni u dubodolinama. Svuda je sunce. Voda nam potpuno nestaje. Sa dna odbačenih čutu- rica, otvorenih termosa, plastičnih kanti, uzimamo zadnje gutljaje. Pi- jemo, a kako je miris nepodnošljiv, samo kvasimo usta i ispljujemo. Žed traži svakog minuta, svakog trena da se usta okvase! Prašinčina nas obasipa, pa u toj užasnoj nevolji, kad se svijest sužava samo na čežnju za vodom, nailazimo na neke crvene kamenjare preko kojih jedva provlačimo kola. Patosima deremo i škripimo, udaramo i zno- jimo se od nove nevolje. Sav trud nam tu može pasti u prašinu samo ako jedan karter pukne. Već će tri časa kako nemamo rezervi vode. Je-

101 dina nam je nada da pređemo kilometre, mada se svijest sužava, mada nas obara čežnja za snom kao neke još pred gradom Malaka- lom! Sunčanica nas uspravljuje, a dotad nepoznata žed, neugasiva čežnja za vodom uporno suši usta i gutamo i vreli vazduh s pustare umjesto vode! Svi su zaćutali i samo nas dalje vuče vjera da ćemo uskoro u Džubu. Znamo, to su ti teški trenuci, to je iskušenje od kojeg strepimo! Crvene »Zastave« se drže, zuje, kao da i one ne ključaju i ne ječe od toplote i jare. Nose nas, ali i ne pomišljamo na to. Svaki metar je velik, svaki udarac o kamen kao da nas unazad vuče, kao da nas zadržava. Javljaju se i grčevi u nogama, mišići više namju nemaju ravnotežu soli. Samo, samo čeznemo za vodom. Nikad tako dotad nijesmo sveli sve želje, sve životne prohtjeve na samo san o čaši, o gutljaju vode! U daljini se pojavljuje grad iza usplamtjelih brda. To je sigurno Džuba. VODA NAS JE OPEKLA PO LEDIMA! Krivinom makadamskog druma, koji savija udesno, prilazimo mostu preko Nila, te rijeke koja nas već pet hiljada kilometara prati! Pred nama je Džuba. Nema radosti, slomila ju je žed i otekla je zno- jem, pa jedva stajemo i jedva pristižemo do stražarske kontrole na mo- stu. Njima se ne žuri. Mi čekamo, a niko nam ne prilazi. Treba da če- kamo, već smo se na to i navikli. Naš kamion sa opremom i benzinom je na čelu. Stoji i on, dok vozač - onaj što je Arapin na Sjeveru, a »južnjak« na Jugu - objašnjava policijsko] kontroli ko smo i druge okolnosti. Pod nama je na nekih dvjesta metara Nil i vidimo kako s druge obale ljudi ulaze u vodu, kako gaze i kupaju se. Znamo - i piju Nil. Za nas bi to bila opasnost, oboljeli bismo, pa i ne pomišljamo na ri- jeku i kupanje. Mehaničar Miodrag Barlov, penje se na kamion pod suncem i sunčanicom koja nas obara, i slučajno »iskopava« balon vode koju smo još u Kartumu pripremili i hlorisali za umivanje i pranje nogu. Vješa crvenu plastičnu kantu za karoseriju kamiona koji stoji i otva- ramo slavinu. Voda polazi i halapljivo pregrštima sipamo na lice i usta i zavlačimo glavu i leda pod mlaz vode. Kad voda pade na ramena i krenu niz leđa izvismo se, zategnusmo se od bola. Proključala je, ako se tako može reći. Jedva da je trpimo na rukama, ali svi redom smo se pljuskali njome, pili je i »rashladivali« se. Upravo, i ta vrela voda dok je s kože odnosi vjetar s Nila, rahsladuje.

102 Ali, ne bi nas to spasilo. Konačno, pasoška kontrola je završena i mi gazimo montažnim, velikim mostom i ulazimo u Džubu. Sunce sad ključa s asfalta, usta se opet suše, lice peče kao da maloprije ni- jesmo ni vidjeli vodu. U Džubi smo i tu očekujemo naše Jugoslovene. Tražimo, pi- tamo i jedan crnoputi momak, prolaznik s ulice sjeda u naša kola i vodi nasu »Energoprojekt«. U Džubi su Jugosloveni najpoznatiji graditelji. Čućete kasnije zašto. Momak je razumio da tražimo gradilište i tu nas je odveo. Tu se zaista ponovo radamo! Dočekuje nas jedan smedi, osunčani momak i trči nam u zagrljaj, ljubi nas kao braću! To je naš radni, naš čovjek u vreloj Džubi! Sigurno je vidio po nama u kakvom smo stanju, kako nam stoje oči, i glave kako držimo, i šoferu jednog teškog gradevinskog kamiona, crncu, kaže da ide pred nama hitno do »baze«. Mi se ulicama Džube`upućujemo za njim i ulazimo uskoro u bazu »Energoprojekta«, tamo gdje radnici žive van radnog vremena, gdje spavaju. Dočekuju nas opet naši i ljube nas, grle! Kao da smo od jedne majke, kao da smo najrođenija braća i najvoljeniji drugovi! Stigli ste! Ostali ste živi, i ovdje kao i u Kartumu odmah kažu. Ne, ne misle na ljude i zvjeri, več na sunce, na pustare i na bespuće bez vode. Kao pripiti, povodeći se jedan za drugim ulazimo u salu resto- rana i počinje vračanje u život. Oni znaju šta nam treba! Istoga trena iz specijalnog velikog frižidera za rashladivanje vode zahvataju velikim metalnim bokalima ispred nas hladnu, čistu, kao sa najlepšeg izvora, bistru vodu. Čašama i bokalima pijemo, pijemo, pijemo. Opet se svim bokalima zahvata, opet su sve čaše pune i pijemo neprekidno. Svaku kap, svaki gutljaj! Kao da dolazimo sebi! Čutimo za velikim stolom, držimo se na laktovima i padamo glavama na stolove. I ne možemo se napiti, ni nagledati znoja na hladnim metalnim bokalima pred nama. I još pijemo, pijemo, pijemo. Čujemo kako naši ljudi kažu da je danas u Džubi zaista toplo. Ima oko pedeset Celzijusovih u hladu. Jara ne dozvoljava da se po- gleda u daljinu! Kažu da popismo po dva, tri litara hladne vode svi pojedinačno! I dalje nam se pije! Ali, kao da smo u ovom vrelom afričkom gradu našli dio nas sa- mih, kao da smo došli kod brata ili sestre, kao da smo banuli u julskoj vrućini pred kuću našeg sela u Crnoj Gori, kao da smo stigli kod do-

103 brog domačina sa bunarom i lednom vodom u Rači Kragujevačkoj. Tako nas dočekaše i naši ljudi u Džubi! ONI SU GRADITELJI NOVOG SVIJETA! Pitaju nas da li su sve »Zastave 101« stigle, kako su izdržale vrućine, savane, prašume i bespuće. Kao što vidite, sve su tu! I svih nas jedanaest, i s nama Ginka Milinković, ova žena kojoj se mora priznati da se »muški« ponaša, da izdržava sve nevolje kao i mi. Ona je sigurno prva Jugoslovenka koja je prošla ovim pravcem, su- danskim pustarama od sjevera do juga. To rastojanje mjereno geografskom širinom nalazi se izmedu 22 stepena kod Vadi Halfe i nešto iznad četvrtog stepena sjeverne geografske širine, ovdje kod Džube. Na geografskoj karti, na kojoj svaki santimetar predstavlja četrdeset kilometara - rastojanje izmedu Vadi Halfe u Nubijskoj pustinji i Džube blizu polutara iznosi pola me- tra! Mjereno pravom linijom preko mape! Kad bismo mjerili puteljke kojima smo mi prevaljivali sudansku zemlju od 28 februara do 10. marta popodne, kad smo stigli u Džubu, sigurno bismo sabrali cio me- tar! Litri vode koje smo pri dolasku popili, nezaboravni ledeni me- talni bokali u rukama naših domačina, vratili su nas u žive, ali sad su nastali drugi »problemi«. Suviše smo se napili vode, a inače su tokom protekla četiri teška dana sva so, i svi minerali iz organizma, otišli sa znojem, pa dok ležimo u hladovini radničkih baraka, na bijelim čarša- vima, udaraju grčevi u potkoljenice i nemamo snage, ni dovoljno volje. U Džubi moramo do sjutra uveče sakupiti snagu za dalje. Ali, prije nego smognemo snage za nastavak puta, zapisaćemo veliku priču o jedanaestorici Jugoslovena, radnika »Energoprojekta« iz Beograda i o zemlji Južni Sudan, o njenim graditeljima, i o njenom no- vom dobu. Jugoslovenski graditelji ovdje izvode radove, ovdje grade glavni grad Južnog Sudana, novu Džubu! Njihov zadatak je da izgrade parlament, jedanaest ministarstava i 58 državnih ekskluzivnih reziden- cija, kao i stambene objekte i drugo! Posao je počeo tek kada je zav- ršen sedamnaestogodišnji rat izmedu Južnog Sudana i Sjevera. Prije tri godine! Kao što smo i zapisali, južne pokrajine crnih plemena izbo- rile su se pokretom »Anjanja« za ravnopravnost. Džafer el Nimeiri,

104 odličenje novog Sudana, lično je jula 1973. godine polažio kamen-te- meljac novog, prvog parlamenta Južnog Sudana u Džubi! Ta istorijska čast da podigne novu Džubu pripala je jugoslovenskim graditeljima. Prava čast za velike graditelje novog svijeta! Tu na domaku Po- lutara, pod žarkim nebom crne, napaćene i još uvijek žedne Afrike. To su prvi bijeli ljudi koji su otvorena srca stali na vruću zemlju Džube! Našli smo ovog dana naših jedanaest neimara. Tu su Milutin Popović, direktor velikog gradilišta, a s njime Đorde Jadranić, Petar Radosavljevič, Aleksandar Pavlović, Josip Dimić, Nikola Tešić, Milisav Šalipurović, Milorad Ivanov, Husein Gradaščević, Dušan Marjanović i Zlatko Jovanovič. Oni mjesecima i danima ovdje grade. Našli su načina i protiv sunca, i protiv žedi. Mori ih samo daljina za svojima, jer su ovdje svi samci. Ništa iz Jugoslavije ne može da se čuje, ne stižu nikakve no- vine, nikakve vijesti. Ako avionom iz Kartuma s vremena na vrijeme dode kakav list stare novine, ako neko iz ambasade ili direktno iz Ju- goslavije bane, to je sve što im čini vezu s našim stranama. Daljina, velika daljina! A namjernici kakvi smo bili mi sa ekspedicijom »Zastava 101« ovdje mogu da se osjete ponosnim na ovakve ljude i na ovakve sugrađane. Samo priča o vodi neka kaže o velikoj borbi onih koju vode i sa zemljom Sudan, i sa samim sobom. Hladna voda koju su nam zah- vatali iz hladnjaka iako ide iz gradskog vodovoda Džube, za njih mora da se dva puta iltrira, pa prekuva i na kraju hladi! Suviše smo mi njež- nog zdravlja, iako jaki neimari, za ćudi Nila i Afrike! Iako grade veliku zgradu sudanskog jedinstva, blistavi grad, po- put bijelih zuba crnih ljudi, nije im lako i žestoko se bore, a mora se reči i žestoko pate U Južnom-Sudanu nema ničeg, baš tu u Džubi, osim pijeska, šljunka, kamena i sunca! Tu je i Nil. Sve drugo mora da stigne iz daljina, bespućima, obilaznim putevima, po skupoj cijeni, pod neizmjernim ljudskim naporima. Da kamion FAP ovdje dođe treba be- spućima kojima smo mi išli često i da se probije novi put, gradi usjek da bi prošao. Brod od Kostija, na putu od Kartuma plovi Nilom mjesec dana do Džube! Pola godine ovdje traje sušni period i upravo se zav- ršava krajem marta, a onda nastaje šest mjeseci neprekidnih kiša. Tada je zabranjeno svako kretanje putevima van naseljenih mjesta. Prestaje putovanje trakom kojom su »Zastave 101« prešle Južni Su- dan, ovdje do Džube! Za takve teškoće teško se nalaze rješenja. Besk- rajno daleko je sve to što treba od gradevinskog materijala za novu

105 Džubu, pa su i nevolje građevinara goleme. Na gradilištu je po otva- ranju radova bilo trideset naših stručnjaka, a pet stotina domaćih. Sada je naših jedanaest i polovina domaćina. Kada bismo sve nabrojali kako se tu živi, i kakve nevolje po- gadaju neimare, bilo bi naizgled premnogo. Struja se dobija za gradi- lište iz agregata, a nafta za agregat iz daljina Sredozemlja ! Voza nema, a najbolji putevi koji ovamo vode, putevi preko Ugande, upravo sa su- protne strane, zatvoreni su i taj pravac je zamro! Ali, Džuba je za samo tri godine slobode oživjela. Drame toga oživljavanja su prisutne i upravo se dogadaju. Nezaposlenost je veliki problem. Nijesu u putanju samo ljudi Sudana. Ovdje ima dosta izbje- glica iz okolnih zemalja. Kad se nedavno po gradu pronijela priča da gradilišta nove Džube povećavaju broj radnika jednog jutra se pred bazu »Energoprojekta« sleglo stotine nezaposlenih. Rečeno im je - ja- vićemo kad bude posla. Za sada ništa. Ali, jedan nezaposleni mladić, crni mamok po imenu Duma, od tada unazad mjesec dana svakog ju- tra, rano, u rasvit, dolazi i sijeda na jedan kamen preko puta ulaza u bazu »Energoprojekta«. Sjedi i čeka da bi ga pozvali da radi. Nikoga ne pita, ne dosađuje, zna da bi ga oni zvali ako bi imalo posla. I pokazali su nam ga naši ljudi. Kažu, evo i jutros je došao Duma, još rano jutros i otići će kao i inače oko devet časova. I opet će sjutra doći! Neće pitati, sjedeće samo na kamenu tri-četiri sata i čekaće posao! Htjeli smo zato da molimo naše da ga prime, da mu nađu posao, ali oni su svjesni toga, i oni isto žele i računaju na Dumu, crnog momka iz Džube, ali posla još nema u toj mjeri, još nema materijala, još ima teškoća koje treba prethodno riješiti! A Duma, kao i stotine njegovih drugova, če` kaju, čekaju uporno na kamenu. Ako smo se kao ekspedicija radovali i plašili divljina, nijesmo zaista mogli da predvidimo sve što nas čeka na putu. Nijesmo očeki- vali da ćemo saznati i o nekim dramama za koje smo vjerovali da su ri- ješene. A eto, baš ovdje u Džubi saznajemo za poznatu dramu koja još traje. Ovdje, živi izgnano Lumumbino pleme! Poslije dramatičnih do- gadaja u Kongu i ubistva Patrisa Lumumbe sve njegove saplemenike su ubijali. Bježali su oni pred dželatima i napustili su rodenu zemlju. I danas strepe. Upravo od Lumumbinih vojnika susreli smo i neke u Džubi, među našima. Rade na gradilištu. Ima ih koji sanjaju o Jugosla- viji i odlasku u nju, o zemlji koja ih je podržavla i hrabrila u teškim do- gađajima Lumumbine drame.

106 I jedan od njih ići će s nama dalje od Džube, da nam bude vodič i da nam bude na pomoči! KUDA DALJE IZ DŽUBE? Ekspedicija Kragujevac-Kilimandžaro našla se u teškoj situaciji upravo u Džubi. Sve nevolje dotle su srećno prebrođene, ali cilj je još daleko. A kako prema Keniji, Ugandi, i Tanzaniji? Bili smo u velikim neprijatnostima. Viza za ulazak u Ugandu, za put preko Kampale u Najrobi i dalje za Tanzaniju nije dobijena. Tražili smo je u Beogradu, Kairu, Kartumu i Džubi, ali nema ni govora da je dobijemo. General Amin, u principu ne dozvoljava ulazak u Ugandu drumovima, već samo avionima. Kažu da smo mu se mogli lično obra- titi dozvolio bi nam! Mi možemo i ovako ući u tu zemlju, ali pitanje je kako će vojne i druge vlasti gledati na našu kolonu, kako će shvatiti sve to. Što je za nas najdramatičnije - do granice Ugande odavde, od Džube, ima dvije stotine kilometara pristojnog puta, a preko Nimula dalje do mjesta Gulu još svega osamdeset, i naše crvene »Zastave 101« izišle bi na autostrade, na asfalt i time bi ekspedicija konačno kre- nula putem uspjeha! Asfaltom sve do Kilimandžara! U Džubi konsul- tujemo poznavaoce prilika i niko ne preporučuje da krećemo na Nimu- le! Ne idite bez viza u Ugandu! Sve rizikujete, čak i da vam oduzmu kola i da vas vrate avionom bez išta! A kuda dalje iz Džube? Ne možemo u Zair opet zbog ogromnih daljina i bespuća. Moramo u Keniju, i to sjutra, 12. marta, čim se spremimo. A kuda? Kojim pravcem? Kojim putevima kad puta više nema? Ni geo- grafske karte ne sastavljaju linije kozjih staza prema Keniji odavde od Džube! Postaje vrlo dramatično. Svi su krivi! Ekspedicija, najviše zah- valjujući prijatnom ambijantu »Energoprojektove« baze i ljudi u njoj, ipak prevazilazi krizu. Iako nesvjesni na kakav put krećemo pada odluka da sjutra pošto utovarimo benzin i vodu krenemo preko Torita i Kapete prema Lodvaru na jezeru Rudolf, negdje kod Polutara, pa dalje u Keniju! PAKAO NAS JE TEK ČEKAO! Rano popodne 12. marta kolona pet crvenih »Zastava 101« is- pred baze »Energoprojekta« krenula je ulicama Džube, poslije poz-

107 drava i poljubaca sa jedanaest Jugoslovena koji ostaju na gradilištu Džube. Opet je ključalo na ulicama, opet su usta prijetila da če se brzo osušiti. Ispratili su nas preko mosta na Nilu, do onog mjesta gdje smo se pri dolasku umivali vrelom vodom, i gdje smo je halapljivo pili. Dorde Jadranić, sekretar »Energoprojekta« u Džubi kao da je svim sr- cem htio da nam olakša neizvjesni put prema Najrobiju! Da, mi polazimo za glavni grad Kenije, četvrte zemlje sa našeg spiska. Ali, Najrobi je daleko, kao na drugom svijetu. Još prelaskom Sredozemnog mora mi smo odsječeni od veza sa Jugoslavijom. A danad je 28. dan kako smo na putu bez ikakve vije- sti o našoj zemlji, koja je na ovim divljim prostorima i među ovim ubo- gim svijetom toliko poznata i toliko im draga! Sve do Džube bilo s kim da smo razgovarali, bilo kome da smo rekli da smo iz Jugoslavije otva- rale su se pred nama oči prijateljstva i pružane su nam ruke dobrodoš- lice. Zbog dalje maršrute preko neprohodnih terena dok smo se od- marali u Džubi ekspediciju je pogodila i velika nervoza. Satnica našeg puta više se ne poštuje, ne držimo se linije kretanja, a ta neizvjesnost i moguće zakašnjenje za povratak, dodavalo je svim drugim nevoljama. No, kao i uvijek dosad, put nas je smirivao i mahnuli smo Džubi preko Nila! Zbogom, zaista zbogom, jer ko zna da li če nas više ikad grijati njeno žestoko sunce? Put od Džube vodio nas je toga popodneva u Torit, mjesto na sedamdesetak kilometara udaljenosti. Pred nama je landrover, a u njemu Ramazan Sefur i Emanuel Apama. Prvi iz Lumumbinog plemena. Bio je komesar bataljona. Go- vori francuski. Drugi je visoki, stariji crni čovjek iz Džube. Kao i svi dosad, i u njima imamo izvanredne saradnike, krajnje odane i požrtvovane ljude. Vodiči su nam, mada nikad nijesu jezdili ovim pravcem. Nije im ni poznato da su ovim pravcem ikad dosad prošla laka luksuzna kola, a pogotovo ne automobili kao što su »Za- stava 101«. Ipak, mi idemo. Več od Džube gazimo kamenjarom. To je cr- veno oštro kamenje, a put je ljutita podloga stvorena točkovima teških vozila, ugažena staza, bez mostova, bez ikakve putne opreme. Kola Udaraju o podlogu gutaju oblake oštre prašine, jauču i vuku. Ciljamo Vrhove kolovoznih grebena, izbjegavamo udarce u kamenje koje štrči iz kolovoza, a mjesto koje očekujemo, Torit, nikako da dođe. Već je

108 predvečerje i prolazimo opet pored sirotog svijeta pustara, sitnih šuma u užasnom ambijentu panjeva, divljeg trnja i bespuća. I u tome vidimo ponegdje kuću-trščaru, i pred njom djecu, žene i odrasle muškarce. Ponosno stoje, samo sa osmijehom i pažnjom nas isprate, kako djeca i visoke nage žene, tako i mladići u čijim rukama su lukovi i strijele. Sta- jemo i kupujemo, ukoliko uspijemo da nagovorimo lovca da nam proda koplje ili luk sa strijelama. Nudimo novac i za dvije sudanske funte, za otprilike pet-šest naših starih hiljada dinara dobijamo od lo- vaca sa juga Sudana pravo lovačko kopije, istinski luk sa strijelama. To će nam biti najlepše sjećanje na Afriku, to nije suvenir, ni kič, to su lu- kovi koji su odapinjali strijele na antilope i zvjeri, to su strijele koje su igrale životnu ulogu u rukama ljudi Afrike. To su koplja koja su letjela na ulov, koja su ovim ljudima bila dio, i to značajan dio opstanka. Uno- simo ih u »zastave«, mada po dužini moraju da vire i kroz otvorene pro- zore. Stižemo u Torit. Odjednom nevjerovatne slike. Iako uboge ulice, bez ikakve podloge, obilježene su okrečenim kamenjem. A pored puta u centru mjesta, u daljini, na prostoru nečeg što bi moglo biti i fudbalsko igralište ili školsko dvorište, mladići i djevojke, djeca, đaci, vježbaju, trče, skaču, postrojavaju se u dvojne redove. Očigledno je or- ganizovana nastava. Ovdje je stiglo nešto od života kojim i treba da žive ovi divni, siromašni ljudi. Nad Toritom se otvorilo nebo!

109 T AKO voljni da idemo dalje, spremni da što brže prevalimo neizv- NOĆ AFRIKE, jesna rastojanja do Kenije, tu bespućem Južnog Sudana, tim di- NOĆ SRCA jelom zemlje gdje državne granice nijesu linije, gdje ljudi ne ču- vaju te granice kao zabrane, morali smo već tu na konak. Mehaničari Slobodan Nikolić i Miodrag Barlov koriste jarak pored puta kao »ka- nal« i poslije udaraca na putu provjeravaju spone i kartere. Sve je u redu, mada su rane na patosima kola bezbrojne. Ima i udaraca u kar- tere, za koje nijesmo ponijeli ni rezerve, ni zaštitnike. A na ovom putu to je kao - oči bez kapaka! Okuplja se oko nas veliki broj djece. Sprijateljujemo se, častimo ih i ona to uljudno uzimaju. Ginka Milinković hoće da dá bombone jed- nom crnoputom golišavom mališanu koji joj je zapeo za oko i kad je pošla k njemu, on je počeo da se povlači i zastajkuje. Kako bi mu se ona približila, dijete bi pobjeglo dalje. Počeli su da se jure i skrijevaju se oko trščara, a mali Afrikanac, zbunjen i nenaviknut na bijelu ženu, još žute kose, sakrio joj se bez traga. A među drugom djecom koja prate naš posao okolo kola jedan je - glavni. Dječak visok i lijepo obučen, napravio je automobil-igračku. Točkovi su mu od drvenih ko- turića, a umjesto upravljača je velika ruda od štapića kojom ih on vuče ili gura. To je bila jedina i najlepša, najskupocjenija igračka koju smo u rukama crnopute djece vidjeli od doline Misir do juga Sudana. Samo kolika je ta neravnopravnost djece svijeta! Dalji put nam je potpuno nepoznat, mada prema ovom putu od Džube, neće biti lako. Noćas, ne idemo dalje! Ostajemo u Toritu, a jedva je sedamdeset kilometara ostalo za nama. Nalazimo smještaj u jednoj poljskoj kući. Kažu, još engleskog porijekla. To je kuća sa viso- kim alpskim krovom, pod trskom. U sredini su sobe, a iz njih se izlazi u vajat koji ide okolo soba. Napolje se gleda kroz rešetke i mreže protiv insekata, miševa i drugog. Čisto je, hladovina i vrlo prijatan poged na ravnicu sa prašumskim rastinjem i zakržljalim drvećem čije grane leže vodoravno. Ništa još nije prolistalo. Nema za sve nas kreveta, pa ćemo i ovdje kao i mnogo noći do sada spavati na zemljanom patosu u vre- čama. Pada prijatno veče. Mirno sjedimo, razgovaramo, večeramo iz naše kuhinje, čak kuvamo i našu supu iz kesica. I kad smo htjeli da za- spimo, da se spremimo za odmor i rano ustajanje, začusmo udaranje doboša. To su tam-tam bubnjevi. Noć je mrkla, ni korak se ne može, ali mi uz pomoć relektora krećemo. S nama polazi i mještanin koji će nam noćas nadgledati kola pred poljskom kućom. Opet Bata Grbić

110 pali televizijski relektor i kao da smo pošli na seosku igranku više od kilometra idemo prema zvuku bubnjeva. Uskoro i stižemo na ledinu, pod jednim drvetom. Desetak tam-tam bubnjeva i toliko momaka uda- raju! Pozdravljamo ih i sijedamo na neka oborena stabla pred njima. Oni svim srcem počinju da izvode ritmove. Ne zna se ko bolje i lje- pše, virtouznije i srčanije udrava u bubnjeve! Bubnjevi su različitih ve- ličina, od najvećeg do visine pola čovjeka i onih mlaih od nekoliko pe- dalja. Postavljeni su na zemlju i crnoputi momci udaraju rukama ili tvr- dim štapićima. Štapovi, koje ne mogu da prelome preko koljena lome čvrstim bijelim zubima, od ritma udaranja tako se brzo izresaju i izdro- be! Ritmovi se redaju. Mi kao najpočastvovaniji gosti na kraju svake bravurozne melodije aplaudiramo. Zahvaljujemo. Nudimo ih cigare- tama. Oni se smjenjuju. Desetine jakih, prijatnih momaka zauzelo je mjesto iza bubnjeva i trude se da dodu na red i da pokažu znanje. Ne zna se zaista ko bolje udara u taj najljepši instrument prave Afrike. Cio sat već nas daruju prekrasnom tam-tam muzikom, virutoznom umjet- nošću i ljubaznošću kakvu čovjek samo može poželjeti. Okuplja se i masa djece, žena, djevojaka. Nama čine čast i prave veliki prostor okolo kako bismo na miru uživali u ritmovima. Već dva sata smo na ovaj fantastično] pozornici. Ne možemo se naslušati i nagledati. Sa žaljenjem, moramo da odemo! Treba sjutra rano iz Torita! A malo po strani razvilo se i kolo. Ima nečeg sličnog crnogorskom kolu. U veli- kom krugu po dvoje igraju, a s vremena na vrijeme ih smenjuju drugi mladići i djevojke. Igraju bosi i ispod hitrih nogu diže se prašina. Mi im olakšavamo igru - sijaju relektori. Fantastična slika. Zovu i nas. Slo- bodno izaberite djevojku s kojom biste poigrali! No, mi smo suviše spori i neumješni za takvu igru. Svima od srca zahvaljujemo i sa neza- boravnim zvukom u ušima, sa nezaboravnom slikom ovih divnih ljudi, majstora ritma i igre, pravih, običnih ljudi Afrike, odlazimo na počinak. I tu, možda najteže dosad, i kao mnogo puta dosad, osjećamo žalost što smo i u Toritu samo sada, jedini, prvi i najvjerovatnije posl- jednji put u životu. I nikad više tih lica i njihove bravurozne muzike na bubnjevima! Nama je sreča i pored svih patnji ipak bila naklonjena i našli smo se u Toritu. Tu noć u Toritu, taj afrički san, ne bismo promi- jenili ni za kakvu božanstvenu noć na Zemlji! Samo jedna riječ je tome bliska - užas! Još u noći smo krenuli iz Torita Isti predjeli, iste slike i nevolje bespuća. Pred nama voze Ra- mazan Sefu i Emanuel Apama. Nestaje svakog znaka ljudskog pri-

111 sustva, samo ta debela prašina što je usitnjena i što se diže iza nas. U noći su je probijali farovi naših »Zastava 101«, a ujutro smo stigli na put gdje prašine više i nema. To više i nije put. Na »MišelinoVoj« karti Afrike ima šest vrsta puteva prema vrijednosti - od asfalta do običnih staza. Sedma vrsta obilježenog puta na karti je takozvani kros-kontri put. Jednostavnije rečeno - bespuće. Mi smo morali u keniju preko mjesta Kapeta gdje se prekida i takav put (!) i sve do mjesta Lokičkoio u Keniji nema nikakvog obiliežja puta! To je bilo jedino mogućno rješenje da se ekspedicija nastavi. Krenuli smo i na to rješenje, kao kad smo polazili u Nubijsku pustinju. Predio od Torita prema Kapeti djeluje neprijatnije i ništa nije manje pustinja od Nubije. Na putu su planine i brda, bezbrojni potoci i suva riječna korita. Na karti je to obij- leženo plavim položenim crtama, što će reči da ima močvara. Ali, sad je ovdje sušni period i nema vode, nema močvara. Dok se sunce pomaljalo iza, kao uglen crnih brda, golih, nevje- rovatnih brda, staza našeg puta kao da se prekida. Ulazimo u dolinu sa suvom izlomljenom trskom lijevo i desno, a iz te trske dižu se u nebo oblaci sitnih ptica, otprilike vrabaca. U nebu odliježe cvrkut ptica koje se u visini motaju i naglo okreću jato tako da se ima utisak da neko nad nama maše ogromnom lepezom koja cvrkuće. Pred »Zastavama 101« ukazuje se najveće iskušenje dosadaš- njeg gputa, najvećaopasnost: dok u daljini možemo vidjeti pred nama je kamenje, krupno nabacano kamenje koje kao da je postavljeno za pre- preke na putu, a ne za prelaz preko suve močvare. Landrover je krenuo naprijed preko kamenja i poslije stotinak metara mijenja gumu. Bez razmišljanja na kamnje se prenju i »Zastave«. Škripi pod njima, klecaju, ostaju da vise na kamenčinama koje im udare u patos. Suvozači izlaze iz kola, a sudbinu kola preuzimaju oni koji su trenutno za volanima. Od toga kamenja kojim moramo da idemo dalje zavisi hoće li »Zastave 101«, kao prva jugoslovenska kola uopšte dosad, stići pod Kili- mandžaro. Naš šest idemo pješke, a automobili za nama penju se uz kamenje, najašuju, škrče, udaraju. Ne može se ni lijevo, ni desno. Ni nazad! Samo naprijed! Htjeli bismo na rukama da nosimo kola, kao u pustinji, kao iz pijeska, ali kamena staza je duga i svaki naš napor bi bio uzaludan. Nailaze putnici, mještani, i pitamo ih koliko kilometara loš takvog puta ima. Kažu pet! Ali obično misle na milje, a ne kilome- tre.

112 Iza velike doline pod visokom suvom travom i trskom uzdižu se suva, crna brda, sa ponekim rijetkim drvetom. Da li je ikad ljudska noga nagazila te strane i te vrhove? Prebacujemo se več sat preko kamenja, kamenim nasipom, preko oštrih vrhova i rupa izmedu kamenčina. Još nigdje kraja. Patosi kola stradaju. Nema se kud. Samo da nas ne izda neki karter. Ako se razbije karter kola bi ostala tu, vjerovatno, zauvijek! Kako bismo dalje? Svi u znoju, svi pod teškim utiskom svega onog što se odigrava pred nama, toga straha da ne otpadnu točkovi, da se upravljači ne skrše, dočekujemo i izlazak na običanu stazu, taj put sedmog reda. Pred nama ostaje drum do Kapete, posljednjeg mjesta na sudanskoj zemlji. Tu treba da bude kraj najteže magistrale, besputne sudanske magi- strale kojoj smo poklonili toliko znoja i napora, koja nam je na svakom koraku prijetila bezbrojnim opasnostima. Prije svega, opasnostima za naša vozila. Ona su sve izdražala, mada im je na podovima nacrtana najteža maršruta udarcima, skokovima, padovima. Oko tri popodne stižemo u Kapetu, mjesto na visoravni, gdje nas na pješčanom trgu dočekuje mnoštvo svijeta. Tu je vojska, tu je policijska stanica. Podloga je pijesak, ali su daljine pod suvom travom, pod drvećem s granama koje položeno leže, kao da su nevješto nacr- tane. Tu praktično napuštamo Sudan, nezaboravnu zemlju sa toliko pustinje i sa toliko nevolja. Ali, zemlju koja tek nekoliko godina živi u pravom miru. To se osjeća i u bespuću, i na licima ovih ljudi. To nam je bilo toliko vidljivo i u velikom gradilištu, u Džubi. ZNAČAJ PETNAEST TITOVIH BUNARA Prošli smo Sudan cijelom njegovom dužinom, od Vadi Halfe na Asuanskom jezeru do Kapete na granici Kenije. To je prostor koji pok- riva blizu dvadeset uporednika sjeverne geografske širine! Nikad ne- ćemo zaboraviti to sunce, tu pustinju, vječno žednu i neprekidno suvu. Čini se da Če nam na sjećanje na ovaj pravac usta uvijek biti žedna i čeznućemo za čašom ili bokalom hladne vode. Da li znate šta znači voda za ovu zemlju, upitao nas je u razgovoru Ljubo Drndić, jugoslo- venski ambasador u Kartumu. Nijesmo tada mogli da mu odgovorimo punim srcem, bez obzira koliko smo bili žedni i koliko smo osjetili vri- jednost vode u ovoj najvećoj afričkoj zemlji.

113 Eto, u toj žednoj zemli pustinjske Afrike zaigralo nam je srce i bili smo malo više nego inače ponosni što smo Jugosloveni i što smo ovdje čuveni i znani. U Sudanu, u njegovim selima po pješčanoj Nubij- skoj pustinji ima petnaest Titovih bunara. Na njima upravo piše na srp- skohrvatskom, arapskom i engleskom da su to izvori vode za žedna usta koje je drug Tito poklonio narodu ove zemlje. Kao žedni putnici, i savremenici jedne nove Jugoslavije, posebno ćete osjećati čast da ste i vi iz te zemlje koja zna i za žed drugih naroda i zna sve to što znači sloboda za cio svijet. Ta priča o Titovim bunarima samo je simbolika nečeg velikog i toplog što može da vezuje i tako različite i toliko udaljene zemlje. Putnik koji je prošao sudanskim prostranstvom, i osjetio dah Nubijske pustinje, njen pijesak koji kao da ne umije da se ponaša s vo- dom kad na njega slučajem kapne, samo putnik koji je preživio puto- vanje pod udarcima strašne pješčane mećave habub, i stigao do Džube, gdje voda čini se i u Nilu ključa, može da zna šta znači gr- goljenje vode iz pustinjskih bunara. U jednom selu u pustari ispred Malakala bilo je pred noć i mi smo žedni i umorni stali na seoskom trgu. Mještani su bili svuda okolo, kao da je bio neki siromašni seoski vašar. Vidjeli smo kako bistra voda na mahove ističe iz dvije velike cijevi i ulijeva se u betonsko korito. ispod samog točka i iz betonskog korita mještani su zahvatali vodu i nosili je preko pješčanog trga. Bunar je ograden i prostor za vodu oči- gledno se smatra za svetinju. Tamo se ulazi pod kontrolom. Mi žedni putnici, valjda više žedni nego domačini, pošli smo s posudama i s namjerom da se rashladimo i ispljuskamo pregrštima po licu. Pošto smo gorjeli od žedi i želje za tom bistrom vodom u pustari. Čovjek koji održava red samo se nasmiješio i slegnuo ramenima. Oprostite, kao da reče, ne možete se ovdje umivati! Bilo nam je krivo što smo ta- ko žedni i što smo iz zemlje gdje je voda dar same prirode, pa ne umi- jemo da ukažemo dužnu čast toj vodi u pustari! lzvlite, uzimite koliko hoćete s bunara u posude! Propustio nas je ispred ostalih koji su s pažnjom zahvatali vedra bistre vode iz be- tonskog korita. Voda je bila gotovo prohladna u toj velikoj vrućini. Pili smo je bez straha od opasnosti koje bi nam mogla donijeti. To je voda iz du- bine zemlje.

114 Ljudi iz pustere dolazili su i dalje s vedrima na glavama i nosili ih puna u svoje trščane kolibe. Shvatili smo da danas u novom Sudanu ta posuda puna vode znači dobitak i korak naprijed, jedan od tih ko- raka koje ova nemilosrdana priroda sa viškom sunca i viškom pijeska, bez kiše, čini prema srećnijim danima. Zato ovih petnaest Titovih bu- nara rasutih po cijelom pustinjskom pijesku Sudana kao da su bistre i hladne, a vječne čaše vode za žedna usta sudanske djece, za znojava čela njegovih visokih momaka, za taj svijet kome je sloboda i u pustinji slatka i draga. Titovi bunari nijesu sami. Jugoslovenski graditelji, radnici za- grebačke »Geotehnike« već godina ma ovdje utoljavaju žed i pobjeduju sušu pustinje. Oni su u Sudalnu iskopali, izbušili, još četiri stotine bu- nara! To znači da još četiri stotine sela u pustinji više nije žedno, da stotine i hiljade dječaka i djevojčica ne pate u kolijevci od žedi i da ih njihove majke sad lakše njišu i podižu. Ovdje je priroda na nivou koji jasno i rigorozno potvrduje pra- vilo da je voda izvor života, da bez nje ničeg nema i da je zaista nena- doknadiva u trouglu - zemlja-voda-vazduh. Naši radnici - bunardžije sa mještanima - domaćinima i mašinama žive mjesecima i mjese- cima po pijesku Nubijske pustinje i još dalje Sahare i traže taj očarava- jući šum i grgoljenje vode. S domaćinima mogu promijeniti samo jednu jedinu riječ. To je riječ »moja« što znači voda! Kad se kaže »i« znači ima, a »mai« nema. U zemljanim gradovima kao što su Vadi Halfa, Abu Hamed, At- bara, Šendi i mnogi drugi, čak i prijestonica evropskog ranga - Kar- tum, vidjeli smo tu visoku cijenu vode. U vodu ovdje niko ne sumnja i u svim ovim i drugim mjestima kroz koja smo prošli, na trgovima, is- pred javnih zgrada, na mjestima gdje prolazi najviše svijeta, stoje veliki ćupovi vode. Neko se o njima sigurno stara, jer uvijek imaju vode, i to kažu zaista hladne, i pored ćupova obično stoji neka čaša ili konzerva. Gledali smo ljude kako u prolazu i s punim povjerenjem uzimaju tu po- sudu s pijeska, zahvataju vodu iz velikih ćupova, popiju i vrate čašu na pjesak. Onog dana kad je u Abu Hamedu bijesneo pustinjski vuk me- ćava habub i kad se pijesak pregrštima sručivao u ćupove prolaznici su, zastajali, i štiteći se od vjetra, pili vodu. U Kartumu, najtoplijem glavnom gradu na svijetu, kad uđete u hotel ili neki od nacionalnih restorana ili klubova, prvo će vam čim

115 sjednete za sto donijeti veliki stakleni bokal hladne vode sa ledom! I ako ništa drugo nećete, vodu če vam donijeti u tome divnom velikom bokalu koji se još u rukama kelnera znoji i magli. Naši saputnici iz Vadi Halfe, naš vozač kamiona prema Džubi i svi domačini koje smo sretali ili koji su nas pristizali imali su mješine sa vodom okačene sa strane, spolja, na karoseriji. To su imali i sudan- ski vojnici koji sui nas pratili kroz mećavu habuba. Mješine su pune vode, i to hladne vode. Mi smo ih imitirali, ali vrlo kasno, poslije Džube, tako što smo vojne čuturice iz opreme umotavali u nakvašene krpe i stavljali na prtljažnik, na krovu. U vožnji vjetar odnosi vodu i hladi čuturice. To nam je na putu prema Lodvaru, u Keniji, zaista do- bro služilo. Naša uspomena na žed u Sudanu utoliko nam je jedinstvenija, draža, jer smo saznali na licu mjesta da tamo svakodnevno Titovi bu- nari gase žed, i još stotine »jugoslovenskih« bunara prkose pustinji i suncu i nemilosrdno ruše nekad neshvatljivo - da se i u pustinji žed zauvijek može savladati! Ako u Kartumu ambasadoru Ljubu Drndiću nijesmo tada mogli sa svim poznavanjem žedi odgovoriti što znači voda za Sudan, čini nam se da je pravi odgovor za žedna usta u pustinji - bunar bistre vo- de! Tako odgovara pustinji i novi Sudan. RIJEČNA KORITA, SAN u LOKIČOKIJU Trinaestog marta popodne nastavili smo graničnim predjelom iz Sudana prema Keniji. Cilj nam je mjesto Lokičokio prema kome na karti nije obilježen ni onaj put sedmog reda! Zaboravili smo i ljutnju na Ugandu zbog viza i sve što bi nas ometalo. Kad smo jutros prevalili one kilometre kroz kamenje, kad su tu kola preživjela ništa im se više ne može dogoditi. Vozimo uz i niz kozje staze, pored napuštenih mra- vinjaka termita, koji deluju kao sablasni, visoki panjevi od zemlje. Mra- vinjaci su visoki i preko pet metara, ali su sada pusti. Ljudi ih koriste kad su i mravi tu - zapale mravinjak, pa njihove pečene larve u slast jedu. Zato su ovi mravinjaci sada bez mrava i sablasno štrče sve dok uočavamo pravac kojim ćemo proći. A pravac je jezivo bespuće. Svaki pet kilometara nailazimo na suva riječna korita, puste, velike potoke, koji u sušnom periodu presušuju. Obično dolazimo do strme obale, ci- jenimo kako je dolje. A dolje je mekani riječni pijesak, suv kao barut. Zalijećemo se svom snagom, pa skokom kolima udaramo u riječno ko-

116 rito. Ako zaplovimo pijeskom kao u pustinji ciljamo najobložitije mje- sto s druge strane kuda bismo nastavili. A tamo su kamenjari koje ne možemo izbjeći, koji nas jezivo čekaju. Vrlo često se i zaglavljujemo u pijesku. Onda guranje, gutanje pijeska i nošenje kola. Nekad svih pe- toro, nekad jedna. Već smo i u dijelu Afrike gdje počinje divlja, visoka prašuma, gdje idu staze slonova i gdje priroda još uvijek živi svoj »in- timni« život. Već i ne znamo koliko rijeka smo prošli. Prvi put od polaska s jednim kolima nije nešto u redu. Stajemo. Mehaničari se podvlače pod kola. Kamenje je učinilo svoje - pukli su držač menjača i držači motora. Karter samo što nije probuše. Bio je to jedan od strahovitih udaraca. Pokrivali smo oči rukama! Radi se ne- koliko sati. Nikolić i Barlov, mehaničari, pokazuju umješnost u ovom teškom trenutku. Možemo da nastavimo. Dok smo tu radili velika grupa muškaraca i žena, djece, sjedjeli su uz nas i posmatrali. Samo žene su ispod pojasa pokrivene kožnim resama. Inače, druge odjeće niko nema. Jedan čovjek donosi veliko bijelo jagnje i nudi nam ga za metar platna. Nijesmo imali, a i jagnje ne bismo mobli da ispečemo. Nemarno vremena. On ga opet vuče negdje u daljinu, kroz trnje. Nastaje i noć. Mjesta Lokičokija nema. Tamo treba da nas sačekaju kenijski graničari, carina, policija. A upali smo u nekakvo pješčano bespuće, sa sivim riječnim pijeskom, koji se kovitla pred nama i za nama. Letimo izmedu visokih stabala tropskog drveća, za- glavljujemo se, guramo, gutamo pijesak. Smijemo se i kažemo da »Cr- vena zastava« ne bi mogla naći izičke radnike koji bi preuzeli tako težak posao, a pogotovo ne bi bilo para kojim bi se to moglo platiti. Mi to radimo besplatno, iz čistog zadovoljstva. A »Zastava 101« nikad ne bi prošla Afriku da je nijesmo prihvatili kao dio nas, kao nas same. U tome pijesku, u noći, pod udarcima žedi, gotovo bez ikakve hrane toga dana, šalimo se kao vojnici koji kad im je u vojsci najteže - kažu »ba- nja-armija«. Mi noćas kažemo »banja-ekspedicija«! Pod farovima, oko 23 časa noću, stižemo na pješčani trg na ko- jem visoki jarbol drži veliku zastavu. U mraku vidimo neke kućice iza žičane ograde, nešto kao vikendice metalnog, okruglog krova. To je Lokičokio. Nalazimo u krugu iza žice jednog budnog vojnika, koji valjda dežura, ali nema ni pušku, ni oružja, niti viče »stoj« čudnim na- jernicima sa motorizovanom kolonom. Kažemo mu ko smo i šta smo, kuda ćemo i kažemo mu da smo mnogo žedni. Samo neka nam nađe bilo kakve vode! On nas vodi na pumpu kakve su i kod nas i mi se ha-

117 lapljivo umivamo i pijemo. Voda je vruća. To mu i kažemo. On nas onda vodi prema dubini naselja i kod jednog drveta, pod svijetlom ba- terijske lampe, otvara mješinu koja visi na drvetu i pijemo hladne, do- sta hladne vode. Gotovo mu cijelu mješinu popismo! Njemu ne bi žao i nudio je sve dok smo htjeli. Bude se i drugi, provjeravaju o čemu se radi, pa opet odlaze na spavanje. Već je ponoć u Lokičokiju. Tražimo odobrenje da se parkiramo ispod jarbola na kojem se vije kenijska za- stava. Oni bez dvoumljenja odboravaju. Neće ni pasoše da gledaju. Sjutra ćemo! Pijesak je svuda uokolo. Neko visoko drveće, neolistalo, suvo. Kako da spavamo kad nas boli svaki kičmeni pršljen. Neki koji zaziru od polja i pijeska lome se na sjedištima i zaspivaju. Slobodan Nikolić i Bogdan Šekler, kao stalni suvozači, iznose svoje šatorsko krilo i svoje vreće za spavanje i prostiru na pijesak. Priključuje im se i Joža Vlahović i jedan uz drugog zaspivaju. Niko se i ne plaši - ni zmija, ni lavova, ni škorpiona. Spavamo na tlu divljeg, zabačenog mjesta Lo- kičokio. A u snu nas nešto peče i boli po vratu i ispod košulje, ali suviše smo umorni da nas to može da probudi. Kao da sanjamo. Ujutro, usta- jemo i ispod košulje i iz pantalona istresamo šaku buba-mara i crnih, krupnih mrava. Još nas ponegdje peče od njihovih ujeda. U Africi, eto, nema zmije mange, ni lavova! Hoćemo da kažemo da ih nema koliko u enciklopedijama i pričama o Africi. Izjutra, bila je žestoka jara s dalekih polja okoline. DIONICA ZA UNIŠTAVANJE GUMA Putovanje od Lokičokija prema mjestu Lodvar, na jezeru Ru- dolf, dešavalo se trećeg dana od polaska iz vrele Džube. Vrelo je i ovdje, ali smo već malo priviknuti, znamo kako da se eikasno po- našamo, iako trpimo ogromne napore. Sprženim dolinama od Lokiči- kija prolazimo kamenitom stazom, pod vrelinom koja ne da oka da ot- vorimo. Sad je žeđ opšta drama. Pored puta nailazimo stada goveda i sitne stoke kako idu, idu i kao da se raspadaju pod suncem. Nigdje dok oko stiže ni travke, ni vode. Stoka je mršava, kost i koža. Očigledno, to je period krize, to su dani kad stoka lipsava bez vode i paše. Sitno dr- veće i trnje su bez ijednog listića. Kuda ta stoka ide sa svojim čoba- nima, koji nas pozdravljaju, gotovo da ne shvatamo. Svuda, svuda, ko- liko god idemo i na svim daljinama sve je pusto, suvo i bezvodno. Nešto dalje, na pješčanim lugovima vidimo stada i žene, djecu i ljude.

118 Stada su okupljena okolo iskopanih rupa u pijesku i vidi se da su tu našla vode i da čekaju da utole žed. Da ima bilo kakve tehnike, da su tu prisutni bunardžije iz Nubijske pustinje lako bi se došlo do vode, pa ni ljudi, ni njihova stada ne bi skapavali od žedi. Naš put prema Lodvaru, ulazi u najtežu, najdramatičniju fazu i javlja se novim, nedoživljenim teškoćama. Rekli su nam da ima riječ- nih korita i da se pazimo kiše. Već smo poslije petnaestog marta ušli u kišni period Afrike, pa treba što prije da pređemo suva riječna korita. Ali, toga dana pred nama se prepriječilo na desetine pješčanih korita, suvih dubokih potoka u kamenjaru i širokih rijeka sa mekanim pije- skom. Od ranog jutra, na rastojanju od oko dvije stotine kilometara, svakih petnaestak minuta gurali smo kola iz pijeska riječnog dna, uskakali punom brzinom preko suvih obala u daljinu kako bismo izbje- gli teže lomove i svom snagom se uspinjali uz drugu obalu, uz kame- njare i izmedu stabala koja su nas tamo čekala. Sve je to prevazilazilo naša očekivanja i potpuno nas dovodilo u stanje mrtve opuštenosti i pospanosti. Gurali smo, nosili kola, kopali golim rukama i bez imalo srdžbe borili se za svaki metar. Patosi naših kola bili su već »žive rane« kroz koje noževi kamenja i kamenitog puta stalno režu. Na podovima »Zastava 101« nema više ni milimetra koji nije bezbroj puta pretrpio žestoki udarac i promijenio rez, ulubljenje i oštećenje. Iz patosa su nam često od udaraca izbijali stubovi pijeska i kamenja i ispred očiju i nosa udarali u krov nad glavom, pa se odozgo sručivali na nas. Neprekidno smo se objema rukama držali za volan ili za sjedište. Unutrašnjost kola je bila pod debelim slojem prašine koja se iz njih nikad neće istjerati. Radio-aparat i drugi uredaji su sasvim »zaribali«. Nema šrafa u bravicama i u našim fotoaparatima koji se nije pomjerio od udarca. Naši koferi sa opremom, tašne i torbe iscijepali su se i sve je prepuno zemlje i praha. Od silnih udaraca i tumbanja hilja- dama kilometara sve se to gotovo raspalo. Sad stalno idemo kroz neko bijelo, čelično trnj koje nas grebe po limovima i koje užasno izgleda. Svaki trn je dugačak desetak santi- metara, svaki kamen na putu je ploča poput noža, Pijesak je vreo kao sa ognjišta. A Lodvar na jezeru Rudolf mami nas kao spasenje poslije Džube! Ali, toga predvečerja, poslije prave slike pakla 14. marta deša- vala se s nama čudna igra i drama: kad smo na pedesetak kilometara od Lodvara izbili na makadamski put, posut škriljcem i kamenom, na-

119

120 stao je pomor guma na »Zastavama«. To su »tigar« gume iz Pirota, koje nas izvanredno nose kroz ovo bespuće i kamenjare već trideset dana, pa i kad je trebalo da pucaju od strahovitih udaraca u kamenje, rupe, jarkove i trnje, nijesu prskale! One su dotle izdržale najsuroviji ispit. Sad, samo što krenemo neka od guma ostaje »bez vazduha«. Imali smo svi po dvije rezervne, ali več smo ih iskoristili. Stajemo i monti- ramo, lijepimo unutrašnje i pregledamo spoljašnje, ali sve je uzalud. Samo što ih namontiramo neka sljedeća je legla; Brojimo do deset, petnaest, dvadeset gumi defekata. Sunce se rastapa nad nama. Prašina, kako se uzdigne tako dugo i nepokretno, leži u vazduhu. A gume neprestano prskaju. Na nekim spoljašnjim nalazimo i rupe kroz koje možemo i prst da provučemo. Iscrpljujemo i cjelokupne rezerve lekica za lijepljenje. Nevjerovatna slika. Cijelo popodne skidamo toč- kove, podižemo kola, opet montiramo gume, krećemo, pa opet sta- jemo i sve iznova. Već je na desetak kilometarakoje smo prošli četrde- set gumi-defekata. Nemarno više ni snage da skinemo točak. Radi i Joža Vlahović, koji nije vozač i koji se time nikad nije bavio. Pumpa ne izdržava više! Nagutala se pijeska. I nju moramo da popravljamo. Pu- caju joj sve opruge i sve popušta. Žestoko sunce predvečerja, pod cr- nim kao ugljen brdima, na poljima od prašine, prži nas i znoji. Svi smo stali i više nema guma, ni rezervi, ni mogućnosti da ih lijepimo, ni pumpamo. Trenutno četiri gume nedostaju na pet vozila. I na kolima koje vozimo Slobodan Nikolić i ja, upravo dok sam ja bio za volanom, prska prednja lijeva guma. Više izlaza nema. Stajemo, skidamo je i gledamo. Troje kola ispred nas takode. To je već šezdeseti gumi-de- fekt. Više se ne može! Sve nevolje sa trnjem i udarcima u kamenje ostale su za nama i sad kad je trebalo da odahnemo sve je propalo. Kao neki đavo da se danas zarekao protiv nas. Eh, daleko li je Najrobi putem preko Lokičokija i Lodvara iz Džube! OSTADOSMO BEZ TOČKOVA! Jedino rješenje smo našli: sa kola KG 508-53 (Nikolić-Šekler) skidamo preostale tri zdrave gume, dajemo ih drugima da oni nastave put, a mi dvojica sa Ramazanom Sefuom i Emanuelom Apamom i nji- hovim landroverom, ostajemo na drumu, u zapaljenoj od sunca i žedi, prašnjavoj pustinji. Naša kola leže na drumu bez ijednog točka! Neko od četvoro kola će stići do Lodvara. Čekamo. Vode više nemamo, a i to što se zateklo vrelo je i smrdi, ne može da se proguta. Sunce nas

121 obara i ležimo pored kola na prašini ili preko sjedišta pod volanom. Noć pada. Jara ne jenjava. Čekali smo, čekali do devet ili blizu deset uveče. Dolazi tada jedna »Zastava« (Baletić, Perić) i donose gume. Montiramo i sa stra- hom, kao da sijedamo na staklene noge, krećemo prema Lodvaru. Do- nijeli su nam po lašu piva, ne hladnog, ali dovoljno dobrog da nas osvježi. Lodvar je na četrnaest kilometara. Opet, grad u pijesku, čudni grad gdje su ljudi izgleda navikli na strane ljude i prema njima se po- našaju veoma vješto. Kažu, tu je i neki kazneno popravni dom. Ako iskoriste priliku ponudiće vam pomoć, ali se poslije treba prebrojati. Ili, vješti momci iz Lodvara koristili su našu iscrpljenost. Nije ni čudo, na nekih petnaestak kilometara pred Lodvarom sve gume na svih pet »Zastava 101« koje nas tako vjerno i sigurno nedjeljama već nose preko Afrike, promijenili smo po pet puta! Ali, da se razumijemo, gume nijesu krive! Mi smo s njima gazili teren preko kojeg nema nikakvog puta, gdje se naziru samo staze slo- nova i utabane putanje divljači sjeverne Kenije. To je carstvo najoštri- jeg trnja, valjda, na svijetu! U Lodvaru nalazimo prenočište u pansionu izvjesne engleske dobrotovorne misije. To su barake za ovo podneblje, sa mrežama na prozorima, bez stakla. Imeli smo priliku da se istuširamo, ali sa malo vode, jer poslije deset uveče vode više nema. Voda, hladna navodno, vruća je kao iz bojlera. Bojler im zaista nije potreban. Večeramo naše uzavrele konzerve, a ujutro dobijamo i dva litra hladne vode iz frižidera. Nešto najvrijednije što smo mogli nabaviti! Kuvamo i čaj. Svježa, nekuvana kokošja jaja koja smo negdje usput ku- pili, od vrućine koju smo trpjeli, skuvala su se tvrdo, u kolima, u prt- ljagu. Ujutro opet rano na put. Kod vulkanizera osposobljavamo de- set rezervnih guma i provjeravamo sve na kolima. Več na desetak kilo- metara iza Lodvara šest rezervnih guma, još na mjestu u rezervi, ispu- stilo je! Izgleda, od toga nam nema spasa! Trnje od čelika i dalje »radi«. Opet lijepljenje i montiranje. Ali, defekti su sve rjeđi. U svijesti nam je i sirotinja u Lodvaru. To je Afrika koja je una- zađena, ali koja se oslobodila. To je ta Afrika koja je drugo strašno lice ovog svijeta, mrlja na savjesti čovječanstva, ali sad već kontinent koji je postao sopstveni gospodar, kontinent nesvrstanih zemalja koje će

122 Najrobi, hotel »Hilton« u koji je pobijediti glad i nemaštinu, kao što su pobijeđeni i strašni neprijatelji, ekspedicija prispjela poslije savladanih nemilosrdni kolonizatori. napora na afričkim prostranstvima. Najrobi je najlepši grad Južne hemisfere, Jaz izmedu sitih i gladnih nije samo u gladi. Nama putnicima i jepota pod vječnim proljećem. To je grad namjernicima u Lodvar čini se da je najveći jaz izmedu ljudi, jer siti po svjetskih putnika, zaljubljenlka, turista, svijetu ne znaju koliko su gladni gladni, a ni gladni ne znaju koliko su grad lovaca na afričke zvjeri, lovaca na sreću, grad odakle se polazi na safarije. presiti siti! Grad lijepih crnoputih žena. U njemu je Ipak, ovaj dio Kenije nije njeno lice, nije njena slika. Jer, za Ke- Hemingvej odsanjao svoje »Snjegove Kilimandžara«. Eksepdicija KK ovdje se niju kažu da je afrička Švajcarska. A mi smo sa našom ekspedicijom spremala za kranji cilj - uspon na od Kragujevca do Kilimandžara na domaku, već danas, njenih asfalt- Kilimandžaro. nih traka. Četvrtog dana poslije Džube približićemo se Polutaru. Pred nama je Kitale grad, odakle počinje asfaltna traka za Najrobi! IPAK, U UGANDI! Od Lodvara do grada kitale ima oko 330 kilometara. Poslije to- liko gumi-defekata pred Lodvarom, to je rastojanje i bespuće koje uža- sava. Ako bi se prskanje guma nastavilo ne bi nas u Kitale dovukla ni fabrika guma! Put je loš, sa krupnim kamenjem i oštrim tucanikom. Ali, idemo. To je več četvrti dan od Džube. Prešli smo iz jedne u drugu zemlju. Niko ni za šta ne pita. Nema carine, nema granica. Tamo gdje naiđemo na policiju eventualno nas nešto priupitaju. A danas ulazimo na teritoriju Ugande! Na njenim granicama postoje straže, a mi vize nemamo. Međutim, to je uobičajeni pravac i put zahvata teritoriju Ugande. Umjesto da smo u Kampali još prije nekoliko dana, da smo vidjeli Viktorija jezero, evo nas u bespuću Ugande. Iako je sve isto, po- stoje razlike među ljudima i vojnicima. Pri prvom susretu se to vidi. Oštri su, nema šale. Odgovara se samo na pitanja. Na jednoj rampi vojnik - brkajlija stoji i očekuje da priđemo. Rakočević i Perić staju, a brkati graničar nešto pokazuje rukom. Rakočević ga je razumio da treba sam da podigne rampu, izlazi iz kola i hvata se za rampu. Gra- ničar oštro maše, vraća ga u kola i naređuje mu da se u »rikverc« vrati desetak metara. Ovaj to i čini, a graničar podiže rampu i kao da je htio da se igra, propušta nas dalje na bespuće Ugande. Ni riječi da kaže. Gotovo cio dan vozimo. Idemo uz brda i serpentine. Nikad kraja. Ipak, došli smo očigledno u neki drugi svijet. Visoki kamioni obilježeni su reklamama koje pozivaju na safari. To je ta Afrika u koju dolaze bogati i zaludni da se u kolima šetaju izmedu životinja, izmedu zvjerova. Samo, sad je situacija obrnuta. Ljudi su u kavezima, a slonovi i lavovi

123

124 na slobodi! Za neke, naročito kad vidimo kako su »civilizovani koloni- Ovo je selo Marangu pod zatori« ostavili Afriku u bijedi, takav raspored i odgovara. Kilimandžarom. Zadnja tačka do koje smo Mi nećemo na safari, iako svi koji nas vide u koloni kažu: »A, planirali da »Zastave« u okviru ekspedicije KK i stignu. Miodrag Barlov i Slobodan da, idete na safari!« Nikolić, radnici »Crvene zastave« iz Ne, mi idemo na Kilimandžaro. Kragujevca sa zadovojstvom stoje pored Grad Kitale je obilježen krupnim slovima, ali več znamo to ništa jedne od »Zastava« iz ekspedicije i kao da ne znači. Pitanje je da li ćemo imati hotela. Vozimo nekakvom visi- kažu: »E, sad važi nalepnica KK!« Bio je to nom, čak u visini oblaka. Sad se ježimo od hladnoće, ispeli smo se na konačni uspjeh kola iz ekspedicije. Ljudima je preostao još vrh KilImandžara neku planinu. Poslije toliko muka sa vrućinom, odjednom hladni pla- u nebu, koji se odavde vidi iza kruna ninski dah. Onda se spuštamo, ali je več noć. No, u Kitale moramo. visokih stabala. Sad na putu susrećemo i dosta luksuznih kola. Izbili smo iz bespuća i pustinje. Negdje oko 23 časa ulazimo u grad, stajemo na asfalt prvi put poslije Kartuma i nekih ulica u Džubi. Hotel »Kitale« nam nudi mje- sta, ali ništa drugo. Kasno je, a još od vremena Engleza vrijeme do- ručka, ručka i večere je ograničeno. Ako dodete minut-dva poslije de- vet uveče od večere ili bilo kakvog jela nema ništa. Ni »direktor« hotela vam neće pomoči. Sve je fajront. Kažu nam da negdje u gradu ima ka- fana. Razumije se, mi je nalazimo i čekamo u velikoj gužvi na pržena jaja. Puna kafana pijanaca, žena. Lete laše i čaše. Nas zaista niko ne uznemirava. Od ovog grada, uređenog, sa punim izlozima, u cvijeću, počinje prava Kenija - afrička Švajcarska. Do najrobija ima četiri stotine kilo- metara. Asfaltom. Poslije svega onog što smo za proteklih tridesetak dana doživjeli, poslije beskrajnih bespuća, teško vjerujemo da ćemo na asfaltni put. No, i poslije svih nedaća, kola su spremna za brzu vožnju. Puna su prašine i zemlje, ali pod njihovim gumama ostala su bespuća Nubije, savana, tropskih trnjaka i bezbroj rijeka i kamenjara. »Zastave« su položile ispit eksploatacije u nenormalnim uslovima. Prosto srce da zaboli šta su sve ova kola izdržala! I šta mogu da podnesu!

125

126

127 NA POLUTARU P ETOG dana poslije odlaska iz Džube uputili smo se u Najrobi. Prekrasna asfaltna traka, svuda naokolo livade i visoko, veoma vitko tropsko drveće i raznobojno cvijeće kako na žbunju tako i na stablima. Crveno, roze, ljubičasto, plavo, bijelo. Pred nama su gra- dovi Eldoreti Nakuru i drugi mali, lijepo uredeni. Izmedu Eldoreta i Na- kurua je polutar. Granica izmedu sjeverne i južne polulopte. Stižemo i na polutar! Do Kilimandžara nam ostaje još oko hiljadu kilometara! Šesnaestog marta u 13 časova po lokalnom (jedanaest po jugosloven- skom) svih pet »Zastava 101«, nas jedanaest učesnika i naši pratioci iz Džube - Ramazan Sefu - »Lumumba« i Emanuel Apama stajemo kod velike table na kojoj piše »Ekvator«. U okolini je tropska šuma, put je obilježen bijelim linijama, a nigdje nema ničeg drugog, nikakve turi- stičke atrakcije, nikakve »mamipare«. Odmaramo, slikamo »Zastave 101«i na toj liniji. To je prvi put da se na polutaru nadu jugoslovenska kola i toliko Jugoslovena s njima. U Keniji se vozi lijevom stranom. U Sudanu su prešli na desnu stranu, sem što na kružnim tokovima u Kartumu lijeva strana ima prednost a ne desna kao kod nas. Ovdje u Keniji ide se lijevom stra- nom. Za naše navike zaista neprijatno. Stalno imate želju da pobje- gnete desno. Naročito neprijatno deluje susretanje i mimoilaženje s teškim kamionima. Dok oni stravično tutnje prema varna ima se utisak da vozite pogrešnom stranom. Uz to, naši volani stoje na lijevoj strani, a ovdje su volani svih kola na desnoj. Kad treba sa »Zastavom« da pre- teknemo, suvozač mora da ocijeni može li da se ide jer se s lijeve strane u kolima ne vidi put za preticanje s desne strane! Iako smo na polutaru, vrućine nema. Čak, morali smo da se obučemo. Hladno je, visina je izmedu dvije hiljade i hiljadu šesto metara! Hladnjikavo! Nev- jerovatno poslije Sudana i Sjeverne Kenije. Više nijesmo žedni, više se ne znojimo. Prekrasna traka asfalta preko beskrajnih zelenih livada puca pred nama i ostaje za »zastavama«. Automobil izvanredno vuku. Ulje ono sa polaska, Modričina »optima«, i dalje je na istom nivou! Još uvi- jek u karburatorima ima pijeska i zemlje, pa katkad se zaguši, ali sad imaju pravi benzin. Lijepo uredene benzinske stanice nude i pozivaju! Iscrpljeni, zarasli u brade i kose, umorni i neispavani grabimo prema Najrobiju. Nijesmo mnogo preplanuli iako smo nedjeljama pod

128 žestokim suncem. Ono nas bije pravo iz zenita, a to sunčanje ne iza- ziva pigmentaciju kao kosi zraci kod nas. Poslije toliko sunčanja - na koži ni traga od pigmenta, izuzev crvenila! Desno i lijevo od prekrasnog druma su livade, ograđene i obi- lježene. To su farme, moderno organizovane i bogate. GRAD - LJEPOTA, NAJROBl Na pedesetak kilometara ispred Najrobija stajemo uz lijevu ivicu druma. Izvanredni asfalt, bez ijedne rupe, kao topli pod. Prijanjaju »Zastave« na njega. Naoblačilo se. Prvi put poslije toliko dana. Prvi put poslije iznenadne kiše u Kairu. Počinju da lete krupne kapi, iskosa, iz visine. Eto, vratili smo se u lijepi svijet kiša, u prirodu koja nije nemi- losrdna i gruba. Vidjeli smo, tamo gdje nema kiše i oblaka, nema ni ži- vota. Sijedamo za volane i punim gasom prema Najrobiju. Šofe- ršajbne nam pere tropska kiša! U našim kolima još uvijek se dižu oblaci prašine, i dalje nas guše, isto kao i danima i nedeljama u pu- stinji, u savanama, u riječnim koritima i kamenjarima. Samo, »Za- stave« nam više ne kopaju u mjestu i ne bacaju nam pregršti pijeska i zemlje u oči i lice. Zajedno smo toliko puta zapinjali i kopali. Sad na asfaltu prema Najrobiju, na Južnoj hemisferi, kad nam kao zadnji veliki cilj preostaje Kilimandžaro, možemo reči da smo koloni od pet »Za- stava 101« do ovdje poklonili naše požrtvovanje i ostaće nam to kao izuzetni dani, kao rijetka, velika uspomena. Nadamo se da če nas Za- vodi »Crvena zastava« pamtiti kao saradnike ukoje su mogli da se pouzdaju. Vrlo često, u velikim gradovima kroz koje smo prošli, deša- valo se da ljubitelji automobila ne prepoznaju o kojim kolima je reč? Odgovarali smo im da je to jugoslovenska »Zastava 101«, naša proiz- vodnja, naš model, naša kola. Nijesu krili divljenje, jer na ovim prosto- rima nikad dosad nijesu se pojavila jugoslovenska kola, niti je bilo slič- nih podviga. Crvene »Zastave 101« prokrčile su put reputaciji. Ali, drum prema Najrobiju, kroz zelene livade koje će tek poslije kiše porasti, ispod visokog tropskog drveća, vodio nas je prema najlje- pšem gradu Južne hemisfere, prema vječnoj ljepoti u cvijeću i pro- ljeću. I mali gradovi koje prođosmo u Keniji, i oni veći kao što su Eldo- ret i Nakuru, bili su u raznobojnom cvijeću, pod asfaltom, regulisani, sa bezbrojnim izlozima i velikim, uređenim benzinskim stanicama. A po- red puta već prolijeću improvizovane prodavnice šarenih tanjira, od tr-

129 ske i like, korpe, ukrasi i bijele, kao snijeg bijele kože sa dugom vunom i bijele, prelijepe šubare sa crnim okruglim šarama. No, mi nemamo vremena da stajemo. Već punih pet dana san nam je da stignemo u Najrobi, pa svako odugovlačenje, čak tu i na brdima iza kojih naziremo grad, ne prihvatamo i ne stajemo. Ulazimo u ulice i počinje sve da blista i plijeni oči. Uredni travn- jaci, vile, cvijeće i lijani preko ograda i nad kapijama. Drvoredi sa vit- kim stablima koja su pod cvijećem kao kad procvjetaju naši bagremi. Samo, boje su raznovrsne i preovladuju ljubičaste i somot crvene ni- janse. Ali, pisati o Najrobiju znači biti nevjeran njegovim ljepotama i nešto od njih izdati. Najrobi, ipak, treba vidjeti da bi se uvijek nosila njegova slika u sjećanju. To su široke ulice, sasvim regulisane, sa bije- lim pješačkim prelazima, semaforima, sa svim onim ukrasima koji čine velegrad. Zdanja su svako na svoj način originalna, a naročito se ističu brojni hoteli i velike banke. Dominira čuvena »okrugla palata« i slično okrugli najrobiijski »Hilton« hotel. Bilo je predvečerje kad smo mi ušli u sami centar grada. Eto, pred nama su i parking-satovi! Na sjevernoj granici Kenije, u Lokičokiju, nije bilo ni puta, a spavali smo sa bubama- rama i mravima! Ogromne razlike, ali i osjećanje da će i dalje od Naj- robija, biti cvijeća u Africi. Ovaj grad ima oko 700.000 stanovnika. Njegove trgovine su pune, njegove ulice vrve od prolaznika. To je poslovni, ali i zaludni svijet u veliko] mjeri, naročito bijeli ljudi sa raznih strana svijeta, koji ovdje dolaze na čuvene safarije i samo rijetki odavde kreću na Kili- mandžaro. Naše »Zastave« i napori koje smo poklonili bespuću Afrike izdvajaju nas iz svih tu prisutnih. Recimo samo i to, da pored tih ljepota i cvijeća, prekrasnih bu- levara i hotela visoke klase, bogatih trgovina i sve druge ljepote u Naj- robiju ljudi boluju od kolere. Ona ne ugrožava taj prelijepi centar Naj- robija, ali negde u njegovim pregrađima, tamo gdje živi sirotinja koja od svjetlosti velegrada nema ništa, tamo se boluje i od kolere. NAŠI U NAJROBIJU Došli smo do glavnog grada Kenije, a nigdje nijesmo imali pri- like da nas dočeka carina, pogranična kontrola ili policija! Zapazili smo da ljudi afričkih zemalja, kako iz Egipta, tako iz Sudana, Kenije i Ugande nemaju pasoše kao mi. Ima se utisak da je to svedeno na us-

130 meno objašnjenje! Možda, i pravo rješenje za odnose medu ljudima, Jedno lice sa ulice u Najrobiju. za granice svijeta? Šarmantna crna diva Afrike. Ako je svojom kovrdžavom kosom iznevjerila Bio je to 16. mart popodne, upravo oko 18 časova. Opet smo tradicionalne pletenice, tanke, tanke se kao i na polasku, u Atini, uputili hotelu »Hilton«. A gradovi koji pletenice, ljepotom svojom nije iznevjerila imaju ove hotele su veliki, svjetski gradovi, koji su navikli na bogate ajepote Kenije. goste. Mi prašnjavi, neobrijani, kao da smo se izvukli iz zemlje i prašine, opet ulazimo u garažu »Hiltona« među rols-rojseve, merce- dese i druga skupa i luksuzna kola! I ovdje, kao i u Atini, momci iz ga- raže se čude ko su ovi »zavrnuti bogataši« koji ovim malim crvenim »kolicima« putuju po svijetu? Sigurno su neki sasvim »ćaknuti« milio- neri, koji radi nametanja i izuzetka voze ova mala kola i to preko pu- stinja. Neki valjda bogati hipici! Jer, u »Hilton« hotele ne ulazi običan svijet. Za taj svijet ima lijepih i prelijepih hotela, ali znatno jeftinijih. Mi i ovdje moramo zbog garaže i svega toga što vozimo u »Zastavama«. Ipak, najrobijski »Hilton«, iako prelijep, iako sve funkcioniše kako valja, upravo dok trepnete, ne djeluje tako klasično kao atinski. U atinskom, na primjer, u kupatilu ima toliko peškira, peškirića, maramica, ubrusa i ko zna sve čega za brisanje da djeluje napadno. Ima se utisak da imate peškir za lijevu, pa za desnu nogu, za ruke, za lice, tijelo, za brijanje, za kosu! I sve je u mermeru. Ovdje, u Najrobiju, novija arhitektura, i sve dosta minijaturno. Ali, svijet je veliko neshvatljivo čudo. Zato smo os- jećali neprijatnu zabludu bogatih: čemu za neke toliko peškirića, kad na tolikim prostranstvima ljudi nemaju ni pola metra krpe da se pokri- ju! Kao kod Džube, Lodvara, kao na drugim stranama! Čemu za neke peškirići? Jedva smo čekali da udemo pod tuš, da nam voda odnese iz kose pijesak Torita, Kapete, Lokičokija, Lodvara! A neki, baš tamo, to neće nikad dočekati! I kažemo, hajde da preko centrale naručimo telefonski poziv za Beograd. Možda ćemo ga dobiti za dan-dva? Ili će nam reči da je Beo- grad suviše daleko, na drugoj hemisferi! Jedva i »ukopča« onaj s cen- trale šta tražimo i gdje se Beograd nalazi. I samo što smo krenuli s ru- kama pod vodu, za nepunih nekoliko minuta telefon zvonil Izvolite, imate vezu sa Beogradom! Da li je šala? Ne, istina je! Poslije pet ned- jelja, bez ikakve mogućnosti javljanja, eto čujemo naše kod kuća i kažemo im gdje smo! Da, javljamo se iz Najrobija! Kažu, veza je satelitska. Sve afričke daljine i pustinje pobijedio je satelit, neki od onih možda što smo ih sa jezera Naser u noći gledali kako kruže nad Afrikom!

131

132

133 S južne polulopte Zemlje, za minut u Beograd, koliko dok se ok- rene brojčanik. I kad smo god htjeli, veza nam je davana! Ovdje je čov- jek ukorijenio dobra civilizacije. Taj telefon može da znači i spas za one koji su tih dana patili od kolere u Najrobiju. Može se potražiti pomoć i ta pomoć će stići brže, a desiće se uskoro da ovdje i nestane kolere. No, našli smo i naše u Najrobiju. Ovdje smo mogli da se spre- mimo, pa tek da odemo u jugoslovensku ambasadu. Ako smo našim ljudima u Kartumu bili zaista preteški gosti, iako su nas oni svim sr- cem kao što to umiju naši ljudi, dočekali i ispratili, ovdje se trudimo da ne dosadimo. Ali, viđenje s našim na ovoj daljini za nas i za njih je pravi dogadaj. U Najrobiju nijesu samo naši iz ambasade. Tu su stručnjaci i radnici »Energoinvesta«, »Ingre«, »Sarajevoputa«, »Energoprojekta«, Slovenijalesa«, Privredne komore... Vodovod Najrobija izradili su naši stručnjaci! To je djelo »Energoprojekta«. Tamo gdje su engleski i drugi stručnjaci toliko ukorijenjeni, naši su bili bolji, i ne samo to. Naši su iz nesvrstane Jugoslavije, iz zemlje koja je slobodu svakog naroda na svijetu, kao i nezavisnost Kenije 1963. godine, pozdravila od srca. Četrdeset plemena koja žive na prostorima Kenije pokretom »Mau- -mau« izborilo se za slobodu. ZEMLJA VELIKIH MOGUČNOSTI O zemlji Džoma Kenijate, o ovoj zemlji na Polutaru, o zemlji cvijeća i velikih stabala prašume, govorio nam je jugoslovenski amba- sador u Najrobiju, Žika Radojlović. Ekspedicija Kragujevac - Kilimandžaro iz Najrobija treba da krene na zadnji napor da bismo iz Tanzanije, ispod Kilimandžara javili da je ostvaren cilj velikog putešestvija. Ali, ta dva dana pred odlazak prema »bijeloj kapi« crne Afrike, bili smo s našima u Najrobiju i svi su nam govorili o Keniji. Govorio nam je i Žika Jovanovič, prvi sekretar ambasade i Ljubomir Špadijer, takođe iz ambasade. Iz naših daljina ovu zemlju pamtimo po njenoj nesvrstanoj orijentaciji, po markantnoj iguri njenog predsjednika Džoma Kenijete, ali Kenija se nezaboravno pamti kad se vide njene strane, njeni prekrasni drumovi i njeni ljudi. Pamti se i po drugim mnogobrojnim činjenicama. Kenija je zemlja naj- bolje kafe na svijetu, zemlja čaja i zemlja kudelje. - Kao što ste i već vidjeli, govorio nam je Žika Radojlović, ju- goslovenski ambasador u Najrobiju, Kenija ima razvijenu infrastruk-

134 Evo egzotične Afrike. To su prostranstva turu, ima asfaltne puteve i veoma dinamičnu privredu. Naročito velike u Keniji, regijon nacionalnog parka. To je ambicije ima u poljoprivredi. U turizmu je postigla značajne uspjehe, več prostor koji podsjeća na afričku džunglu. Poslije toliko napora i naše sa deviznim turističkim prilivom od devedeset miliona dolara godišnje. »Zastave 101« ovdje su mogle da se Ali, govoriti brojkama o ovoj zemlji cvijeća, safarija i prekrasnih turistički ponašaju. magistrala na glavnim pravcima, čini se da je šteta. No njene ljepote, njene zelene doline, još uvijek su pod teretom privatno-svojinskih od- nosa, pa ljudi koji rade na farmama bogataša ostavljaju svoj radni vijek za male pare. Preko 800.000 hektara plodne zemlje je u privatnim ru- kama. Ova zemlja sa oko trinaest miliona stanovnika ima ipak 700.000 zaposlenih. Minimalna plata je 230 šilinga (oko 33 dolara), a na plantažama i farmama plata pada i na svega 50 šilinga! (Dolar vrijedi oko 7 šilinga). Postoji još jedan paradoks savremene Kenije, a to se naročito vidi u Najrobiju - svu trgovinu i velike irme drže Englezi i Indusi. To je dosta bolna, politička slabost savremene Kenije, a na tome problemu dešavale su se velike drame u susjednim zemljama, kao što je Uganda. Tamo su Englezi i Indusi postali nepoželjni i do- maći ljudi su preuzeli sve te poslove. Govoreći nam o savremenoj Keniji ambasador Radojlović je če- sto naglašavao da ovu zemlju treba realno gledati- to je mlada zemlja od prije desetak godina! I za to vrijeme je mnogo učinjeno. O Africi če se tek čuti, kaže Radojlović. Gledati Keniju iz Najrobija znači biti u zabludi. Sve najljepše je tu skoncentrisano, a sela su još uvijek kao i davno što su bila. Pro- stranstva su ogromna i daleki su putevi do blagostanja i napretka ke- nijskih sela. Dovoljno je da se mi iz ekspedicije »KK« podsjetimo Lo- kičokija i Lodvara na jezeru Rudolf, na sjeveru. Vidjeli smo se i s našima koji rade u ovoj lijepoj i dalekoj zemlji. »Sarajevoput« gradi puteve, »Ingra« - centrale, a upravo dok smo mi bili u Najrobiju »Energoinvest« je završio veliku industrijsku hladnjaču. »Energoprojekt« izvodi radove na najrobijskom vodovodu, a ugovorena je izgradnja farmaceutske fabrike po principu - trećina investicija od nas, trećina od privatnika, a trećina državni kapital. U planu je iz- gradnja fabrike dječje konfekcije, a »Slovenijales« radi na izgradnji za- jedničke fabrike, velikog drvno-industrijskog kombinata. Sve to ne ide lako, čak veoma teško, jer je Kenija otvoreno tržište i konkurencija je svjetska. Kenija je otvorena i za nas i sad se ostvaruje šest miliona do- lara trgovinske razmjene. Prošle 1975. godine dobili smo od Kenije i medalju za najveći procenat povečanje kupovine kenijske kafe. Drugi



136 više kupuju, ali mi smo u odnosu na dosadašnje količine znatno pove- ćali. Ali, ove podatke govorimo više zbog činjenice da jugoslovenski radni ljudi danas prelaze sve granice svijeta, pa to osjećanje da smo iz jedne zemlje koja je bliska ljudima na svim širinama i dužinama Zemlje, činilo nas je sigurnim i u prekrasnom Najrobiju. I zato smo malo pirčali o ulicama sa gomilama suvenira, o bezbrojnim trgovi- nama sa slonovačom, o visokim, tamnoputim ženama Najrobija, o nji- hovim tankim, tankim pletenicama koje im na glavama prave fanta- stične frizure, kao mreže, kao vajarske fantazije. Naše pamćenje, naš dolazak u Najrobi i viđenje ljudi i zemlje, pod suncem Polutara, biće zato i neizmjerno naklonjeno svemu tome i za svagda.





139 Krećemo na Kilimandžaro! M APA sjeverno-istočne Afrike počinje na sjeveru od Aleksandrije, a sasvim dolje, na ivici, njenoj južnoj strani, nešto ispod drugog, uporednika južne geografske širine, nalazi se Najrobi. Cijelu dužinu te karte smo prevalili sa pet »Zastava 101«. Beskrajne daljine i beskrajni napori. Ali, prema Kilimandžaru ima još daljina i još puteva. Samo, putevi su asfaltni i vidimo prema putnoj karti Kenije i Tanzanije da ćemo pod Kilimandžaro pravcem - Najrobi, Namanga (kenijsko- tanzanijska granica), Aruha, Moši, Maragu. To je zadnja stanica naših vjernih »stojadina«, automobila ou su podnijeli toliko napora, koji su izdržali toliko udaraca u kamenje da im cijela kolona jugoslovenskih vozila ne može parirati dugogodišnjim naporima. Sad o tome već možemo razmišljati dok vozimo trakama as- falta prema granici Tanzanije i prostranstvima zelenila tropskih livada, rijetkog žbunja i dalekih visokih stabala. Niko nam neće vjerovati, niko neće vjerovati toj »Zastavi 101«. Samo ilm, samo učesnik ovog pu- tešestvija može uvjeravati ljude u neizmjerne nevolje koje su ova kola pretrpjela. Razgovarajući o naporima koje smo na afričkim prostranst- vima podijelili sa »Zastavama 101« neko reče da je bolje da ne pričamo kako smo prošli i kako je bilo, jer nam neće vjerovati. Bolje da ćutimo. A kako će povjerovati »Zastavama 101«? Stručnaci će reći svoju riječ, staviće pod »rendgen« barem neka od ovih kola, rasturiće ih pa če sve gledati ispod mikroskopa, sve patnje materijala, sve udarce i sve napore. I kad ih rasture neka samo pod jednih okrenu očima ljudi. Znamo, svi će pomisliti da su oružjima ili maljevima lomili pod tih kola! Ali, mi smo svjedoci, mi ćemo se zakleti da su »Zastave 101« sve te udarce podniiele i prevazišle! I mi u njima. Ovde je prava Afrika, ili dio velike zemlje koju smo znali sa slika, iz enciklopedija i knjiga. Dok naša kola hitro grabe i zuje prema Namangi pored puta vidimo antilope, srne, mulone, zebre i druge znane i neznane životinje. Podižu pitome oči na nas, tu uz ivicu druma i onda nastavljaju mirno da pasu. Danas je devetnaesti mart. Sjutra ostavljamo naša kola i kre- ćemo na Kilimandžaro. Do sela Marangu pod Kilimandžarom danas treba da predemo oko pet stotina kilometara, zadnjih pet stotine kilo- metara zamišljenog pravca Kragujevac - Kilimandžaro! Vozimo lije-

140 vom stranom i cijelo vrijeme strepimo da ne zaboravimo i pobjegnemo na desnu pri susretu s drumskim krstaricama i teškim vozilima. Od članova ekspedicije odlučili su da idu na uspon, na najveći vrh Afrike, na Kilimandžaro - Ginka Milinković, Slobodan Nikolić, Mi- lan Rakočević, Branko Baletić, Bratislav Grbić i Bogdan Šekler! Da, s nama je, s odlukom da ide na vrh Kilimandžara, i Dušan Miklja, stalni dopisnik agencije Tanjug iz Najrobija! Kad smo se sreli u Najrobiju, Miklja nije mogao kao vrsni novinar da odoli ovoj »avanturi visina« i snjegova Kilimandžara! I za njega smo našli mjesta i uzeli ga kao no- vog člana ekspedicije. S nama je krenuo gore, iako je on tu već dugo vremena, na pet stotina kilometara od velike afričke planine. Ostali iz ekspedicije zbog zdravstvenih i drugih razloga ne kreću. Svi idemo do krajnje tačke gdje ćemo ugasiti motore i reći: »Zastave 101« su stigle! Ljudi iza njihovih volana idu dalje! Čini se da su oni koji ostaju dosta potišteni, čak se lome da li da se priključe. Još u Beogradu jedan od učensika je sanjao o Kilimandžaru i govorio, zaklinjao se: »Idem na uspon, pa ako mi kosti tamo ostanu, barem će lijepo zvučati da moja djeca kažu - tata nam je umro na Kilimandžaru!« Lijepo zvuči! Sad, ne ide! Čuti. To su trenuci velikog, ljudskog iskušenja! Ispod Kili- mandžara se ne dolazi dvaput! Ne, naročito mi sa tako dalekih strana. U Namangi, kad treba da napustimo Keniju, mada ćemo se opet u nju vratiti, opijeni smo živopisnošću i neobičnim ambijentom. Tu je granica, ali i tu su oni ljudi sa egzotičnih afričkih razglednica sa mindušama na nosevima i ušima,sa brojnim teškim ogrlicama, sa na- rukvicama i raznim drugim ukrasima po tijelu i na nogama. Kad takva žena ide ulicom, bosa, sve zvoni i odliježe. U malim prodavnicama su- venira - slonovi, nosorozi, antilope, lavovi i dugačke, ukrašene tikve duleci. Prevlađuju đinđuve crvene, plave i bijele boje. Ovdje je prava, evropska granica, sa formalnostima, sa ram- pama, sa carinicima, sa policijom. Iz Kenije izlazimo, mada im obeća- vamo da ćemo se vidjeti ovih dana još, naročito oni koji ne idu na Kili- mandžaro. Oni ne prave nikakva pitanja. Ulazimo u Tanzaniju. Pored nas prolaze visoki safari kamioni i autobusi, landroveri i druga vozila. Sve u znaku safarija, sa reklamama, sa Iavovima i tigrovima na sli- kama. Mi ne idemo na safari. Za naše »Zastave« su daljine, a ne šetnje izmedu životinja! Pogranični organi Tanzanije, ovjeravaju ulazak, pregledaju žute knjižice za vakcine i sve ide u redu. Na kraju, kažu da karneti kola ni-

141 jesu ovjereni u Keniji, niko nam to nije dotad ni tražio, i poslije dugih Prvog dana članovi ekspedicje KK, koji razgovora, objašnjavanja, svi sijedamo u kola i nazad u Keniju! Tu, su se odlučili na uspon, morali su da prepješače šesnaest kilometara do samo preko granice. Kao da naslutismo da ćemo tako često tuda pro- konačišta Mandara hat. Upravo na slici je laziti! Opet iznova. Prvo, dok nam kenijski pogranični organi, uz po- momenat pristizanja vodiča i dijela moć tanzanijskih sve uredište, noć već pada! Predvečerje. Onda, opet ekspedicije u konačište, na 3.000 metara visine. preko granične rampe na kenijskoj strani, pa opet kod Tanzanijaca. Sad je sve u redu i grabimo putem prema Aruhi. Čekamo da u nebu vi- dimo Kilimandžaro! Sve zemje koje su bijelim slovima ispisane ukoso na našim haubama već smo nagazili - Grčka, AR Egipat, Sudan, Kenija, Uganda i Tanzanija! Put kroz Tanzaniju nas vodi do Marangua, preko Aruhe i Mošija. To je uski dvosmjerni put, podsjeća na naše izletničke asfaltne trake na nekim mjestima. Prolazi kroz zelene doline, preko planinskih livada i stalno pada u neke doline i duboke usjeke u brdu, pa kao da smo na ogromnim talasima - velikom brzinom ulijećemo dolje, a isto se kao da smo u avionu izdižemo prema vrhu usjeka. Sao-

142 braćaj je veoma živ. Prolazi veliki broj brzih kola, ali i teških kamiona. U odnosu na naše kamione, ovi imaju čudne i mnogobrojne farove. Imaju običaj da velika svijetla pokatkad gase i to pomaže u mimoi- laženju. Tada daju i žmigavac, onaj do sredine puta! MARANGU - LJEPŠE OD SNA - »ZASTAVE 101« NA CILJU! Preko Aruhe i Mošija stigli smo na put prema Maranguu selu i istoimenom hotelu, devetnaestog marta uveče oko osam sati. U mrk- loj afričkoj noći, sa rijetkim zvijezdama na nebu, izuzimajući Južni krst, najsjajniju zvijezdu južnog neba, kao što je Danica na našem, stali smo »Zastavama 101« na samom cilju! Dok smo ošamućeni svježinom i ljepotom visokih stabala koja su se izvijala pred našim farovima, da im vrhova nijesmo mogli obasjati, hitali prema cilju, prosula se krupna, veoma krupna kiša. Kao da nas je neko nevješto prskao sa visokog dr- veća. Put je uzan, jedva da se mimoidu kola, ali taj put više i nema kuda. Ulazi u podnožje masiva Kilimandžaro i završava se kod Maran- gua! Iz mraka se lijevo od puta probija svjetlost prozora, a krupna kiša odjednom staje, kao da se prosipala iz čaše a ne iz oblaka. Skrećemo lijevo i »Zastave 101« jedna po jedna, svih pet kao što su krenule i iz Kragujevca, staju jedna uz drugu. Stigli smo na cilj koji je odreden za automobile. Eto, tu je podnožje Kilimandžara! Izlazimo iz »Zastava«. Svi smo na okupu, svih nasjedanaest Ju- goslovena iz »velike avanture«, kako su o nama pisali kairski listovi. Shvativši da smo, što se tiče automobila, ispunili veliki zadatak, česti- tamo jedni drugima, ljubimo se i grlimo u selu Marangu pod Kili- mandžarom. EKSPEDICIJA »ZASTAVE 101« KRAGUJEVAC - KILIMANDŽARO JE OSTVARENA »Zastave 101« mogu u svoju biograiju da upišu izuzetnu marš- rutu, kojom mogu da se pohvale pred svim kolima Evrope! One su sada u prilici da pozovu sve na svijetu: ako ne vjerujete da je naša ma- ršruta teška, izvolite oprobajte vi! Ali, velika nagrada za ljude - učesnike ekspedicije uspon na bijelu kapu«, na Kilimandžaro, san je sljedećih dana. Pola od deset učesnike - muškaraca i s njima jedina žena - učesnik Ginka Milinko- vić sjutra ujutro će krenuti na uspon. Ta maršruta zahtijeva šest dana.

143 Selo Marangu nije prolazno mjesto prema visokoj planini, nije selo kroz koje treba samo proći. Marangu je ljepota rajske kategorije, san o ljepoti, mjesto pod suncem sa čarima djevojke, nešto zašto ne bismo povjerovali da postoji da nam je neko pričao. Iako smo tu, u noči, Kilimandžaro nijesmo ni vidjeli! Tek ujutro ćemo otvoriti i tu stranicu svijeta, uslikati i njega medu najdraže raz- glednice srca i sjećanja. Rekoše nam da ćemo spavati tu u hotelu, u prizemnim kući- cama na livadi, sa po dvije sobe. Ništa se ne vidi, ni prst pred okom, a da bismo našli naše sobe treba nam i pomoć. Još pljusnu kiša, ona kiša kakvu nijesmo znali, krupna, kao pregršti vode, tropska kiša. Dok stigosmo izmedu žbunja i drveća, pod kapljama i pljuskom, već smo bili u vodi. Svježina koja bije na tome prostoru, noć i žestoki pljuskovi kiše, podsjećaju nas na noči u planinskim katunima na Komovima, u Crnoj Gori. Bije krupna kiša, a se razbijenim kapima kao da nas uspavljuje nešto opojno i jako. Neki pas uporno i lijepo laje. Tako i zaspivamo u Maranguu, selu kao djevojka. Ujutro smo vidjeli Kilimandžaro. Ujutro smo vidjeli kako su sveci i svetitelji, pjesnici i proroci zamišljali raj. Valjda, evo, kao što iz- gleda Marangu! Na livadi sa kratko ošišanom travom razbacana su stabla, a nešto dalje prema nebu gorostasna visoka debla, i sasvim prema vidiku i visoko prema kupoli plavog neba, vrh Kilimandžara! Njegova bijela, nastranu nakrivljena kapa vječnog snijega i leda, naš je sljedeći, veliki cilj! Ko ovdje dode, a odoli da ne krene prema toj ljepoti u nebu urezanoj, prema tome divu ne samo Afrike već i svijeta, taj, dakle, koji ne zaželi uz padine prema tome vrhu, ili je tvrda ili sasvim ledena srca! Ali, i ovaj pogled iz Marangua, kroz vrhove gorostasnih stabala, praznik je svih putovanja po svijetu, srečna okolnost svakog namjernika, na tlu crne, velike Afrike. Nas je na početku puta pozdra- vio Olimp, ljepotom i legendama o bogovima, a ovdje na kraju puta sreo nas je Kilimandžaro, ne kao planina iz Hemingvejevih »Snjegova Kilimandžara«, već kao vrhunac ljepota što ih po svijetu srečni putnici traže i nalaze. Taj bijeli vrh planine stalno gledaju oči ljudi Tanzanije i Kenije, ali i oči lavova, tigrova i oči svega živog iz zelene pitomine tropske Afrike. Ali, taj vrh samo je dostupan čovjeku i ničem više ži- vom! Kilimandžaro je tako planina čovjekove visine i čovjekove gordo- sti! On, veliki Kilimandžaro, eto, izdvaja čovjeka iz svega živog na svi-

144 jetu! Jer, vidjećemo svojim očima da iznad četiri i po hiljade metara na planini ne rastu ni trava, ne održavaju se borovi, nema ničeg živog, pa ni nevidljivog svijeta u zemlji! Kilimandžaro je čovjekova planina! Svi smo ustali i sve naše želje, svi naši pogledi su prema tome vrhu. A Marangu je zemlja snova, nedostižno bogatstvo ljepote, neču- veni dah prirode. Sve u okolini je toliko zeleno i nježno. Sve je u razno- bojnom cvijeću i ružama. Sa cvijećem su i plodovi i novi pupoljci. No- ćašnja plaha kiša oborila je latice sa rascvjetalih stabala, pa crnoputi ljudi hotela Marangu grabuljama i vilama, metlama i šakama, skupl- jaju cvijeće sa staza i sa livade. To im cvijeće, eto, pravi grdne proble- me! Kristalna rosa pere nam potkoljenice, a naša kolona automobila, vjerne »Zastave 101« uvedene su na travu toga raja, stale su da se sli- kaju pod cvijećem Marangua poslije toliko trnja Torita, Kapete, Lo- kičokija i Lodvara! Mi danas ostavljamo i te automobile i naše prijatelje iz ekspedi- cije i krećemo uz padine Kilimandžara. San nam je, naš cilj puta i naša velika nada, vrh Kilimandžara. Automobili će nastaviti svoje zadatke. Tri će ostati, sami, u Maranguu da nas čekaju u povratku s »bijele kape«, a ostali članovi ekspedicije s dvije »zastave« drumom će u Mombasu, na obalu lndijskog okeana. Cijelo prije podne smo se pripremali. Marangu hotel, koji drži čuvena Čehinja Erika Lani, ima aranžmane s vodičima sa Kilimandžara i cio taj posao oni obavljaju. Oni i određuju koliko vodiča treba našoj grupi. DANI PJEŠAČENJA Dvadesetog marta u prijepodnevnu brigu o učesnicima uspona preuzima osoblje Marangu hotela. Upravo poslije ustajanja i doručka pozivaju nas da budemo u svojim sobama i sa vim stvarima koje smo pripremili za Kilimandžaro. Od jednog do drugog, dolaze i pregledaju naše stvari i odvajaju šta možemo i šta treba da uzmemo, a šta ostav- ljamo. Na osnovu toga iz njihove opreme daju sve šta nam je potrebno za visine i ćudi Kilimandžara. Počinju od donjeg veša, toplih potkošulja i dugačkih gaća, pa nastavljaju sa debelim vunjenim džemperima i košuljama, debelim vunjenim čarapama. Daju engleske, maslinaste pantalone i debele planinarske vindjakne. Tu su i šalovi, vunjene kape, šeširi protiv sunca, trostruke rukavice i naočare za zavarivanje! Cipele sami biramo u magacinu, a dodaju nam i jake bijele štapove, sa oš-

145

146 trim kovanim vrhovima. Od naših stvari možemo da ponesemo samo četkicu i kaladont, peškir i ništa više. Sve to ostavljamo u sobama i više ne brinemo oko priprema. Sve to radi osoblje hotela, a preuzimaju naši vodiči. Za svakog od nas sedam putnika - pješaka uz Kilimandžaro određen je po jedan lični vodič i još ukupno sedam za nošenje hrane i drugih potreba. Vodiči s Kilimandžara preuzimaju stvari i pakuju ih veoma vješto u velike dža- kove. U džakovima, koje će oni isključivo na glavama nositi uz padine prelijepe afričke planine, nose našu opremu sa vrećema za spavanje, bijelím čaršavima i jastucima! Teške cipele ćemo morati da obujemo tek četvrtog dana, prema samom vrhu Kilimandžara, pa i one idu u ve- liki džak. Konačno je i jasno - na vrh kreću Slobodan Nikolić, Bratislav Grbić, Branko baletič, Milan Rakočević, Bogdan Šekler i Ginka Milin- ković iz ekspedicije Kragujevac-Kilimandžaro i kao sedmi Jugosloven - Dušan Miklja, novinar Tanjuga. Tačno u dvanaest časova, 20. marta 1975. godine četrnaest vodiča sa spremnim džakovima i nas sedam putnika pružamo ruku jedni drugima i uz pozdrave, slikanje i oproštaj drugova iz ekspedicije koji ne idu, krećemo na veliku afričku planinu. Da li ćemo izdržati visine i nevolje uspona? Hočemo li kroz pet dana stići ovdje sa osjećanjem zadovoljstva da smo osvojili »bijelu kapu« i krov afričkog kontinenta ili če nam zauvijek to ostati samo pu- sta želja! Čehinja Erika Lani, sa skicama i pripremljenim predavanjem samo nešto prije toga trenutka odlaska, završila nam je sa izlaganjem o tome šta nas čeka na usponu, kako ćemo se kretati i kako ćemo proći. Ona bijelím štapićem šara po skici velike planine, penje se na tri, pa na četiri, na pet hiljada metara! Kaže, otprilike, da smo mi danas veoma srečni što krećemo gore, ali sa visinom će naša sreća splasnuti, pa četvrtog dana kad se budemo borili za vrh, i sa životom, sreča će biti u pitanju. Kao što u Beogradu i Kragujevcu nijesmo vjerovalí da zaista krećemo na veliki put, nešto slično i ovdje se dešava - kao da ne vje- rujemo da krećemo na taj bijeli vrh u samom nebu Afrike! Erika Lani nam kaže da ne smijemo da upotrebljavamo nikakve ljekove, ni alkohol, ni duvan. Zadnje pivo moći ćemo da dobijemo u Mandari hatu, prenoćištu na 3.000 metara nadmorske visine. Ko bo-

147 luje od bronhitisa ne smije da krene, a duvan ne smije da se puši. Tre- ćeg dana, u Kibu hatu, kaže Erika Lani, nećete moći da jedete, ni da pi- jete vodu, ni da spavate! To je pred glavni uspon, na visini od 5.200 metara. Tako vam je to, kaže Erika Lani. Sa naših četrnaest crnoputih Tanzanijaca, sa ljudima koji će nam sljedećih dana odigrati, u znoju i naporima, veliku igru bratstva i neizmjerne ljubavi prema nama, već smo se usamili i podno visokih stabala, podno zelene čoje tropskog drveća i banana, već gazimo prema visinama. Još smo na asfaltu i još bismo mogli kolima, ali to pješačenje je velika priprema, velika proba organizma i trening za krajnji cilj. Idemo polako, kao pješaci koji ne žure. A to pravilo da ne smi- jemo da žurimo biće nam jedino rješenje za uspjeh! Poslije asfalta koji ubrzo napuštamo kilometrima idemo novim, tek kamenom nasutim putem koji se gradi prema visinama. Prolazimo pored kuća, pored ljudi koji rade na putu, koji miješaju beton i zamahuju maljevima. Nigdje u Africi dosad ne vidjesmo toliko radnika i toliko zaposlenih kao ovdje u Tanzaniji! Rade i žene, putem i poslom grabe i djeca. Svi nas pozdravl- jaju, svi nam se prijateljski javljaju i govore: »Džambo, džambo«! Saz- nasmo, ta riječ značí zdravo, dobar dan, dobra ti sreča! Upravo je tako Tanzanijci i izgovaraju. Džambo nam kažu i prolaznicí, i djeca iza ograda i iz hladovine banana i rascvjetalog drveća, džambo nam doba- cuju i mališani iz naručja Tanzanijki.. Džambo nam žele í oni što negdje odozgo susrećemo. I mi im već odgovaramo sa srca - džambo, džambo! I naših četrnaest vodiča, iako nose teret idu brzo, pa u pro- lazu pored nas nježno izgovaraju džambo, a isto kažu džambo kad ih sustignemo ili kad nas oni sačekaju. Ta riječ tako zvuči sa srca, tako ljudski i djevojački, prelijepo i nezaboravno. Džambo, nezaboravna Afriko! Iako smo u podne krenuli iz Marangua ručak su nam ponijeli vodiči i poslije nekoliko sati pješačenja, glavni vodič, sa krajnjom pažn- jom i vrhunskom nježnošću nas nudi da ručamo. Iznose nam u papir- nim kesama izvanredno servirana i spremljena jela. Upravo smo zabi- lježili jelovnik - jaje, šolja kafe, trouglasti sendvič tako isječen da nema muke sa zagrizanjem, zatim dvije mandarine i ko hoće - čaja. Mi ku- pujemo voćni sok »fantu«, donosi nam jedan vodič, mada nemamo novca gotovo ni malo! Erika Lani nam je preuzela novčanike, pasoše,

148 dokumenta i sve dragocjenosti (ko je imao) i sve je to ostalo kod nje u hotelu! Oslobođeni smo niza tih poroka čovječanstva! Odmah po ručku krećemo dalje uz planinu. Danas nam je plan šesnaest kilometara pješačenja do Mandara hata, na tri hiljade metara visine! Ušli smo već i u obilježeni koridor Marangu koji će nas voditi visinama. Tu na početku koridora se i upisujemo kod dežurnog vojnika ili policajca, sa punim adresama i idemo dalje. Padine su blage, ali i padinama koje blago idu uvis daleko je šesnaest kilometara. Na kraju, noćište Mandara hat sa svojih tri kilometara visine više je od našeg Triglava! A ovdje, već prvog dana ta visina se mora savladati. Sunce grije, planinski, prohladno. Znojimo se, ali sve je to šala prema onom što smo podnijeli u Sudanu i sjevernoj Keniji! Šesnaest kilometara uz planinu. Prioda se mijenja. Ostavljamo cvijeće i rascvjetalo drveće doline i ulazimo u divlju prašumu. Pored druma kojim može po potrebi da prode i safari kamion, teče jaz bistre vode. Pijemo kao što se s takvih jazora može piti i u črnogorskim br- dima, u Vasojevićima. Na putu, na daskama jedne barake vidimo ka- meleona. Vidimo kako umije da mijenja boje, ali čudno ide. Za svaki korak pravi tri pokušaja nožicom, pa tek stane, pa opet tako! Da li nam ta opreznost u koracima, ta opreznost kameleona može poslužiti? Cijelo popodne vučemo se uz brdo. Ništa ne nosimo, sem bijeli, lijepi štap iz Marangu hotela. Taj štap treba da nas iznese na Kili- mandžaro. Teret nose vodiči. Isključivo na glavama, pa bilo da je riječ o velikom džaku, koferu ili metalnoj opremi TV-kamera. Ovdje se ne koristi pomoć konja, niti bilo čega drugog, nikakve tehnike! Eto, još jednog dokaza da je Kilimandžaro samo za čovjeka, samo za njegovu veličinu, za njegove napore, i za njegovo srce! OD MANDARA DO OROMBO HATA Uz samo konačište Mandara hat teče jaz bistre, kao led hladne vode. Po pristizanju u Mandara hat naši vodiči, s ljudima koji očekuju goste u konačištu, raspremili su nam vreće za Spavanje i postavili ih na praznim krevetima na sprat, u kućama. Te kuče su bez ikakvog kom- fora, sem što u sobama imaju prazne krevete na kojima može da se rašire vreče za spavanje. Poslije odmora i zadnjeg piva prije povratka s visina, servirali su nam i bogatu večeru. Glavni vodič Matej Kadi i nje- govi asistentni Franci i Stori, uz pomoć ostalih servirali su nam raz- novrsna jela, kupus salatu, voćne kompote, kafu, čaj! Svaki restoran