Džambo Afriko!

149 »Hiltona« mogao bi da čestita Mateju Kadiju, iako on to sprema kao što se na ognjištu i plamenu u katunima na Komovima vari jagnjetinja i priprema gozba. Dim bije u oči, izvija se iznad kužine, ali je večera preobilna i prijatna. Jedna od najljepših večera koje smo imali prilike da dobijemo u Africi. To je sve u aranžmanu uspona i ne govorimo šta bismo željeli. Pitaju nas hoćemo li puru? Da, kačamak od pšeničnog brašna, kao što se i kod nas kuva, isto i naziva. Hoćemo, razumije se! U Mandara hatu, na 3.000 metara već pucaju doline, zelene doline prašumske Afrike, pod dalekim vidicima. Oblaci su povremeno u našoj visini, a pramenje magle pronosi vjetar nad gustom, divljom šumom uz samo konačište. Umivamo se na točku hladne vode koja dolazi negdje s visina Kilimandžara. Spavamo te noći kao zaklani, opijeni čistim vazduhom i izmo- reni od šesnaest kilometara penjanja. A ujutro nastavljamo oko sedam časova, poslije doručka, opet bogatog doručka na drugi dan penjanja. Cilj nam je Orombo hat, na

150 preko 4.000 metara nadmorske visine. Vodiči za kratko sve spreme, zavežu vreće i s njima na glavu! Mi štapove u ruke i upućujemo se uz šumski ugaženi, izlokani put. Šuma je visoka, izuvijanih grana, obrasla lišajevima i lijanima. Ni jedna stopa ne vodi ni lijevo ni desno. Naši vodiči, crnoputi Tanzanijci raznih životnih doba, gaze pred nama. Čak, iako nose barem dvadesetak kilograma tereta, sačekuju nas pokatkad. Džakovi im stoje na glavama, pa niz njihove crne vratove cure laki po- toci znoja. I kad produ pored nas, ili kad nas sačekaju kažu nam džambo, džambo! Prema Orombo hatu vode dugi putevi uz zelena platna divlje planinske trave, one oštre trave kao igle, trave slične sivcu, kako se naziva na našim visokim planinama. Na vidiku nema ničeg živog, ni ptice, ni zeca, mada se ima utisak da treba očekivati barem divokozu ili srnu. Ali, one se ovamo ne penju, one mirno pasu u zelenim doli- nama, pod Kilimandžarom. Več na toj visini idemo kroz maglu, upravo kroz oblake koji tu udaraju u strane masiva Kilimandžara. Prolazi i podne, sunce peče po licu. I mora se polako. Tako i na tablama, jedi- nim putokazima uz planinu piše: »Pole, pole!« Slično našoj riječi, iako čak na tanzanijskom svahili jeziku! Polako, polako. To je generalno pravilo Kilimandžara! Sve drugo je manje važno. Samo nogu pred no- gu! Polako, bez ikakve žurbe. Ne vrijedi vam ni izuzetna kondicija, ni snaga, ni srčanost. Samo nesalomljiva volja i težnja da stignete, bez obzira na žrtve i patnje. Celično zdravlje, jaka pluća i neumorno srce. Dvije riječi vas vode i vuku uz Kilimandžaro. Pole, pole i džambo, džambo! To vam kažu i vodiči, a tako vam se obračaju i putnici koji idu niz planinu. Za nas tada čudno potišteni i gotovo ojadeni ljudi! Vise im glave, lice im je kao izvadeno iz rerne, bez osmijeha i vatre i samo vam gotovo sažaljivo, lagano kažu džambo, džambo i nastave teškim kora- cima niz planinu. Tako izgledaju bijeli ljudi na Kilimandžaru. Pomalo se čudimo šta im je i naslućujemo da su oni bili visoko na planini i sje- ćamo se riječi Erike Lani o promjenljivom osjećanju sreče na velikoj af- ričkoj planini. Možda ćemo i mi tako s Kilimandžara! Iako je prošlo podne, iako pet sati idemo uvis vodiči ne staju. Grabimo dosta brzo i neumorno. Sreća nam je što uz put imamo vode s jazova i s povećeg potoka koji se satire niz šumu. Voda kao grom, le- dna, da ruke utrnu. Pomalo se čudimo kako dobro vučemo uz pla- ninu, kako smo spremni. To su nam doprinijeli napori sa »Zastavama 101«, guranjem i nošenjem po dalekoj Nubijskoj pustinji, u južnom

151 Sudanu, u sjevernoj Keniji. A planinski ambijent nasje nametljivo pod- sećao na naše planine, na planine moga djetinjstva, na crnogorske Ko- move. I to pješačenje me vraćalo u gimnazijske dane i đačka siro- mašna pješačenja bezbroj puta od Berana preko Mosta Bandovića do Trešnjevika i Gnjilog Potoka. I to me tako žestoko držalo i čudio sam se odakle na takvim visinama, i u takvom naporu i znoju da mi se na- metnu slike koje su negdje duboko zapretane u sjećanju. I bio sam zahvalan tim pješačenjima dolinom Lima, i penjanju na Vasojevićki Kom, eto tako zahvalan na Kilimandžaru! To kao da mi se iznenada dobrom vratilo sve to zlo i sva patnja djetinjska, pa mi se javiše izabo- ravljeni drugovi iz ivangradske gimnazije i sto bolnih slika iz Gnjilog Potoka. I to me još više ponese uz planinu. Tek oko tri popodne vidimo na kosi prema nebu konačište Orombo hat. Ležimo jedno vrijeme na suncu, ispruženi po zemlji na leđima, zajedno s vodičima, a potom ustajemo. Orombo hat je na jed- nom ćuviku, u sitnom, zakržljalom žbunju koje podsjeća na naše zakržljale i rijetke cerove dubrave. Naša kolona od sedam putnika ra- stegla se na stotine metara. Vuče kako ko može. Iako je tek četiri hi- ljade metara, teško se diše, i teško se prave koraci. Ali, ipak svi stižemo u Orombo hat, na 12.355 ita, što će reći na oko 4.100 metara visine. Opet naši vodiči su već učinili novi gest pažnje i srdačnosti - već su nam prostrli vreće i spremili čaj i kafu, donijeli hladne vode i čekaju nas, iako još u znoju i dahtanju. Ispružamo se, skidamo obuću s nogu i gutamo vazduh. I odjednom počinju da trnu noge do koljena i ruke do laktova. U vazduhu nema dovoljno kiseonika, ne koliko treba za našu krv iz doline, iz zagušenih gradova i sa ulica. No, ubrzo i to prestaje. Sve je u najboljem redu. Svi se dobro osjećamo. Izlazimo i daleko pod nama, prema dolini na kojoj leži Marangu raj, plove oblaci. Oni inače plove na oko dvije do tri hiljade metara, a mi smo daleko iznad njih! Opet preobilni ručak, opet miris ognjišta i dima. A u Orombo hatu radnici, i to mnogobrojni, grade nova ko- načišta za buduće namjernike na Kilimandžaro. Cijela padina kod sa- dašnjih kuća izmjerena je, zabodeni su kočići i rastegnuti kanapi. Već se kopaju temelji, i več se zida! Dakle, desilo se nešto veliko i dobro za ljude Kilimandžara! Rade punom parom. A u Orombo hat se donose i drva iz doline, a svaki gram gradevinskog materijala doprema se na glavi! Ali je iznijeta i neka teška gradevinska mašina, vidi se po trago-

152 vima, iako se ovdje i upaljač za cigarete teško pali i gori s mnogo dima i gara. Nema kiseonika. Plan nam je sjutra ujutro, trećeg dana uspona, dalje u visine, do 5.200 metara, do ispod »bijele kape«, ispod krova Afrike, u ko- načište Kibu hat, u mjesto gdje se sve mijenja, i gdje se rješava pi- tanje uspona. To je mjesto provere volje i sreće. Na zidovima Orombo hata, na daskama baraka ispisano je bez- broj imena, poruka, ljubavnih zapisa i sjećanja, mada je ovdje vazduh rijedak za ljubavne uzdahe. Bezbroj imena Japanaca, Njemaca, Fran- cuza, Arapa i drugih neznanih. Čak i naših. Janez Picelj, Jugoslavija! Ne znamo da li je i dokle uspio, ali je bio u Orombo hatu. Dok odmaramo, pristižu rijetki odozgo, bezvoljni, jedva živi, iz- gorjeli. Kažu džambo i bace se na zemlju, ili u prazni daščani krevet. I ćute, ćute. Dakle, gore je žestoko! Ne govore kako je gore, a mi i ne želimo da saznamo prije nego sami tamo dopadnemo. DALEKI KIBU HAT Od Orombo hata do Kibu hata ima sedamnaest kilometara. To je za treći dan uspona! U toku prva dva dana pješačenja prešli smo oko trideset i tri kilometara uspona. Danas, najviše. Polazi se oko osam i, beskrajno, usponom naviše, polako, polako. Satima i satima. Kad se izbije na dolinu izmedu dva diva planine, izmedu vrha Mavenzi, koji je niži i teži za alpiniste, puca dolina prema Kilimandžaru i osam milja nam preostaje pustom dolinom, bez ijedne travke do podnožja vrha u nebu. Več je blizu pet hiljada metara! Iako je dolina, koja daje lažnu sliku prostora, veličine, i uopšte stvara lažno osjećanje vidika, idemo korak po korak. Nedostaje daha, nema se snage. Naši vodiči su daleko naprijed. Zbog izuzetno jakog sunca jedva ih uočavamo kako grabe prema dalekim metalnim krovovima konačišta Kibu hat. Ležemo na pijesak, iako u šetnji idemo. Štapovi su nam i oslonac i ruka i noga. Da nije njih ne bismo se mogli uspravno držati. Treći dan pješačenja uvis doveo nas je u stanje kad samo želimo naprijed, borimo se za svaki korak. I kažemo, izmedu sebe, razgovaramo, da je prava ljudska sreća vidjeti Kilimandžaro i naći se ovdje. Visine su uvijek privlačile ljude, a Kilimandžaro je zaista najljepša pjesma crne Afrike, najljepši pogled u nebo, nenadmašna slika, nadmoćna ljepota i nezaboravni uz- dah! Za svakog putopisca i novinara, koji se nade u Maranguu, u

153 onom raju u dolini, zaista je neoprostivi grijeh ili nezaboravna žalost, ako se ne vine ovamo gore, ako svome spisateljskom peru ne učini tu čast da napiše tanku crtu, tih nekoliko riječi o velikoj afričkoj, o jednoj od najljepših, ako ne i najljepšoj planini na svijetu! Dušam Miklja, no- vinar Tanjuga i Bogdan Šekler, književnik i reporter »Borbe«, pisac ovih redova, dijelili su toga dana to osjećanje spisateljske sreće pod sa- mom »bijelom kapom« krova Afrike. A bilo je teško i gotovo neprijatno teško! Kibu hat je posljednje noćno odmorište, pred odlučni četvrti dan uspona. U Kibu hatu smo zanoćili s planom da se u noči 23. marta u 0,1 časova probudimo i krenemo na posljednji napori pokušaj uspona na vrh. U noči, u Kibu hatu, u našim vrećema za spavanje, ležimo s pantalonama. Treba da spavamo, da se odmorimo. Svi ćutimo, kao pred ispit, kao u najtežoj ispitnoj noći. Hladnoća hvata, a iznenada neki stravični udarac vjetra i oblak grada i snijega. Biju žestoko u krov nad nama i sve se začas pretvori u oluju. Kad će statil? Ali, ubrzo i stade. Zbog prevelikog nedostatka kiseonika u vazduhu sužena je svi- jest, isprekidane su misli i nikako ne može da se zaspi. Upaljač za ciga- rete, samo probamo, ne može da se ukreše, gasi se i samo baci pra- men dima i gara. Neki neobični košmar nas prevrće u vrećema, okre- ćemo se i satima mučimo. To je ono teško stanje kojim nas je »obra- dovala« Erika Lani. O sreći već nema riječi. Apetit se potpuno izgubio, čak ni voda se ne želi. Mi smo se plašili što vodiči nose malo vode u vi- sine gdje je uopšte nema, ali sad nam je jasno. Ne treba. Lica su nam otekla i podnadula. Oči bole, kao da će da iskoče. Malaksali ležimo. Samo se u tišini čuje glas vodiča u dotičnoj baraci koja žestoko dimi i naše okretanje. Jedva čekamo da prode ponoć i da ustajemo. A tek nas nevolje očekuju. Na Kilimandžaro, na uspon prema vrhu, kreće se samo noću. Niko danju ne bi izdržao depresivnu sliku uspona i nemilosrdne pri- rode, niko ne bi izdržao zrake sunca koje pali kožu. Oči bi iscurele! Zato se i nose naočare za zavarivanje! Tačno u 0,1 časova Matej Kadi, glavni vodič, sa fenjerom u ru- kama, nježno, kao dobri otac i kao najbolji teča iz našeg sela, javlja nam se i zove na ustajanje. Napolju je trideset ispod nule. Zemlja se podigla u ledene kristale. Nastaje oblačenje. Sve ono što smo u Ma- ranguu dobili, sve navlačimo i izgleda da je toga malo kako reže hlad-

154 noća. I nekoliko pantalona, troje čarapa, šubare, naočare za zavari- vanje, teške cipele i trostruke rukavice! Nas sedam učesnika i tri vo- diča krećemo tačno u 0,2 po tanzanijskom, a u ponoć po jugosloven- skom vremenu na sam vrh. Dijele nas od njega oko sedam stotina me- tara visinske razlike i nevjerovatni napori da to pređemo. Polazimo, samo nam fenjer osvjetljava pravac. Krenuli smo, ali pod uslovom »pole, pole«. Taj tempo diktira vodič. Svaki korak traje četiri do pet sekundi. Brže se ne može. Koraci su kratki, po dvadesetak santimetara. Nebo je tamno, sa rijetkim zvijezdama i sjajnim Južnim krstom, zvijezdom Danicom južnog neba. Prva kriza nastaje na oko 5.500 metara, kod čuvenih pećina Ki- limandžara. Već nekoliko puta i prije toga posrće Ginka Milinković, je- dina žena iz ekspedicije Kragujevac-Kilimandžara. Nema više snage, ni vazduha. Vidimo, ona mora da odustane. Tako i rješavamo. Glavni vodič Matej Kadi mora s njom naniže, u Kibu hat. Ostaju s nama dvo- jica mladih, ali kao što smo nešto kasnije i vidjeli, dvojica sokola pla- nine, djevojački nježnih, a orlovski snažnih Tanzanijaca. U krizi su i Slobodan Nikolić, jedini predstavnik »Crvene zastave« u ovom dijelu ekspedicije, a teško je i Dušanu Miklji. Bratislav Grbić nekoliko puta zaspiva na štapu. Pisac ovih redova i ljekar ekspedicije biva konsulto- van u pogledu stanja Slobodana Nikolića. On još od juče izgleda veoma crven u licu i podnaduo. Ja mjerim puls, razgovaram s njime i kažem da može da nastavi. On se jedva pomjera, očigledno se muči! Ali, svi ustajemo iz zavjetrine pećine i krećemo. Nosimo naizm- jenično crveni barjak »samouprave« iz Kragujevca, jer ovdje je teško i sopstveno srce, težak je medaljon sa ženskog lanca! Penjemo se več dva i po sata, a vrh Kilimandžara neprekidno bježi uvis. Bježe i strane pred nama. Pada se u nesvjestice, a san ili nešto slično obara nas uz strmine. Pluća se naprazno šire, srce uza- ludno sve brže udara. Slobodan Nikolić, izgleda ohrabren mojim sta- vom prema njemu, sada izvanredno nastavlja. Ti usporeni koraci, taj hod srčanog bolesnika, ipak nas nose uvis. Sve je kao u snu, ali uporno idemo. Svakih pet koraka stajemo. Liježemo na smrzli snijeg. Visimo na štapovima koji nas već četiri dana vuku uvis. Hrabrimo se medu- sobno. Zastajemo da iznemogli prikupe snagu. Želja nam je da svi tako budemo na vrhu. U ustima su kristali soli. Uzimamo izmedu prstiju snijega i to- pimo ga u ustima. Ali, usta i dalje puna soli i pokožice usta i usana pu-

155 caju i krvare. Svijest se jedva održava. Vazduh je sve rjeđi, pa i vjetar koji bije s visina, kao da je prorijeđen. Ali, tako, korak po korak, na- stavljamo uz pješčanu liticu. Idemo u bezbroj serpentina, samo da bismo otišli koji metar uvis. Već je peti sat uspona. Nikad kraja i nigdje vrha. Izbija sunce, i ono začas svojim žestokim zracima rastapa no- ćašnji snijeg i led. Navlačimo na oči naočare za zavarivanje. One je- dino mogu spasti vid od uništenja zračenjem. A stalno nam se pričin- java da je tu na domaku neka kosa koju planiramo za odmor. Svijest je sužena samo na to teško kretanje i želju da se stigne do vrha. Volja ni kod koga ne popušta. Pluća hoće da se raspuknu. Uzaludno se šire do krajnjih granica. Prilegli smo uz strminu i korak po korak. Kolona se razvukla. Šesti je sat! Ne znamo ni koja je visina, ni da li će nam vrh pla- nina zauvijek ostati nedosegnut. Svi smo otekli, lica se gotovo ne pre- poznaju. I kao u snu, u neshvatljivom stanju krajnje volje, Branko Baletić i pisac ovih redova, s jednim vodičem, jedan za drugim izbijamo na krajnju kosu! Sa same kose odmah je oštro stijenje i dolina vulkan- skog kratera na vrhu Kilimandžara. Više se nema kuda uvis! To je najveća visina Kilimandžara, to je vrh - 5.963 metara nad svjetskim morima!* Uspjeli smo! Iako gotovo bez daha, vičemo s vrha, posustalim: Naprijed, momci! Tu je Kilimandžaro!« Već u 8,10 časova po tanzanijskom vremenu, jedan po jedan stižu svi na vrh, treći Slbodan Nikolić, pa Bratislav Grbić, Milan Ra- kočević i Dušan Miklja. Svi smo na krovu Afrike! Nikad toliko Jugoslo- vena se nije našlo na padinama, a ni na vrhu Kilimandžara, kao toga 23. marta 1975. godine. Bio je to potpuni uspjeh smjelo zamišljenog poduhvata Kragu-, jevac-Kilimandžaro. Poduhvat je u cjelini ostvaren. Slobodan Nikolič, radnk-instruktor »Crvene zastave« iz Kragujevca razvija crveni barjak »samouorave«, koji nam je predsjednik kragujevačke opštine Borivoje Petrović uručio 14. februara u Kragujevcu. I tu obavezu smo spunili, s nadom da smo našim znojem i naporima, našim htenjima i žrtvama, koliko-toliko doprinijeli zemlji iz koje smo i o kojoj se zna u svijetu. Na krov Afrike žele milioni ljudi iz svijeta, ali samo rijetki staju na taj vrh. Na toj svjetskoj visini zavijorio je i »crveni barjak« iz Kragujevca. *Enciklopedija Larus, Knjiga III, strana 200, karta Istočne Afrike

156

157 POVRATAK P OSLlJE predaha i slikanja na krovu Afrike moramo da bježimo dolje. Ovdje prijeti »planinska« visinska bolest. Zbog prevelikog S VRHA seonika, može da dode do smrtonosnog otoka pluća. Po licu i rukama napora srca i pokušaja da bržim radom nadoknadi nedostatak ki- U NEBU smo inače otečeni, gotovo se ne prepoznajemo. Naočare ne možemo da sklonimo zbog sunca ni radi slikanja. I polazimo niz strmine, prvo kamenjare, pa pješčane staze. Skačemo, ali ubrzo uvidamo da nemamo snage da se po skoku zau- stavimo i moramo opet polako, polako. U Kibu hatu nas čekaju vodiči i naša saputnica Ginka, može se reći - ovdje veoma nesrećna putnica. Kao rijetko koja Jugoslovenka, koja nije planinarka, našla se na 5.500 metara visine na Kilimandžaru. Odatle je morala da se vrati. Visine su joj ostale nedosegnute. Njen Četvorodnevni napor, njeno žensko zdravlje ovdje je nije, kao sve dotle, muški poslužilo. Zaista, sjetna uspomena na Kilimandžaro! Ona nas je čekala i satima pratila kako idemo u vis i kako po- tom silazimo. I pratila je kako »crveni barjak« bije vjetar Kilimandžara. Kako smo otečenih nogu, jedva pokretni i na izmaku snaga pojedi- načno pristizali, svako zabavljen svojim teškim stanjem, ona nam je, oporavljena, trčala u susret i čestitala. Ako nije ostvaren njen san da stigne na vrh, njen dosad najveći organizatorski poduhvat Kraguje- vac-Kilimandžaro ovim je dobio sve što se od njega očekivalo! Dolje su nas dočekali i svi naši vodiči, na čelu s Matejom Kadi- jem. Uzimali su nas u naručja, iza ramena, i gotovo nosili na prostrte krevete u kojima noćas nijesmo oka sklopili. Kao naši rodeni i najvolje- niji, skidali su nam teške cipele sa otečenih nogu, vunjene kapuljače s »Crveni barjak« iz Kragujevca zalepršao se na vrhu Kilimandžara tačno u 8,15 otečenog i izgorjelog lica, donosili čaj, limunade i vodu. I s njima časova po tanzanijskom vremenu 23. Ginka, sad kao ona prava domaćica. Bio je to još jedan nezaboravni marta 1975. godine. Na jarbol ga je gest ljudi s Kilimandžara, najljepše naše uspomene s visoke planine. istakao Slobodan Nikollć, radnik-instruktor »Crvene zastave«, član Ako su visine Kilimandžara, ili Kibua, kako ga iz milošte nazivaju Tan- ekspedicije KK. Bio je to potpun uspjeh zanijci, tako opojne i primamljive, ljudi ovi s njegovih strana su do- smjelo zamišljenog poduhvata. Time je stojni tih visina. ostvareno sve ono što se tražilo od jedanaest članova i pet »Zastava 101« - Zato ove redove o njima, sa srca i dubokim poštovanjem! U učesnika u ovom izuzetnom poduhvatu. Maranguu su nam rekli da smo s njima na odstojanju, da ih ne nudimo »Crveni barjak« je ostao da leprša na vjetru Kilimandžara. Dok smo silazili ničim, da smo hladni i, otprilike što bismo rekli »da se pravimo En- tokom dva dana niz planinu dugo, dugo glezi«. Ne, mi se nijesmo tako ponijeli ni jednog trena, a oni su zasluži- smo gledali tu »crvenu maramu« na vali naše poštovanje i pažnju svakim pokretom. Bilo nam je gotovo bijelom krovu Afrike. A kad smo bili negdje oko 4.000 metara više nijesmo teško i žao koliko su oni tokom četiri dana penjanja prosuli niz crna ra- mogli da ga vidimo, ostao je visoko u nebu.

158 mena znoja pod našom opremom. Prolazili su pored nas i da smo im rekli da nas vuku za ruke, oni bi to učinili iz sveg srca. Oni tako nježno govore, oni su tako srdačni i umiljati. A to su snažni, zdravi, visoki ljudi. Gledali smo ih kako grabe uz strane, ali i slušali kako pod teretom dahću i ponekad i jeknu. Boljelo je i nas srce od toga jeka, ali znali smo da se svi oni bore, na orlovskim stranama, za svoju djecu i za svoju sreću. Matej Kadi, kad nam je u povratku bilo teško, kad su nam noge postajale kao teški, naduti stubovi, uzimao nam je s leda fotoaparat i vindijaknu, i preuzimao da on nosi. I stalno je bio zadnji, nikog od za- pelih ne bi ni koraka ostavio. Donosio nam je vode i bdio nad nama. Mi nijesmo u džepu imali ni šilinga, ni bilo čega od vrijednosti da bismo uzvratili na ljubaznosti. Oni to nijesu ni očekivali. U znak zahvalnosti, za sjećanje na dane na Kilimandžaru zamo- lili smo ih da nam napišü imena, pa oni izredaše, svojeručno: Kadi, Franzi, Stori, Faustini, Ihari, Bernardi (moj prijatelj, lični vodič), Danieli, Apokasti, Patriši, Rikadri, Kuringe, Alojzi, Filipi, Mašariti, Oto, Rupani i Morisi. I recimo i to da su veoma loše obučeni za visine Kilimandžara, pa dosta njih pod običnim šuškavcem, starim i iscijepanim, ima samo tanku potkošulju. Spavaju pored vatre, u zadimljenim kužinama, jer za njih nema vreća sa bijelim čaršavima. Jedu odvojeno, čak nijesmo uspjeli da vidimo da li barem imalo te dobre hrane sa Kilimandžara i njima dođe. Na bosim nogama imaju patike, iscijepane cipele ili gu- mene opanke. Jedan od njih, nije imao ništa drugo na nogama osim gumenih podloga od običnih patika, pa ih je kanapima zavezao oko ta- bana! I kanapi su mu sjekli kožu niz planinu, pa smo ga previjali. Iako nose u džakovima cipele iz hotela Marangu ne pada im na pamet da ih navuku na bose noge. Divni, pouzdani ljudi Kilimandžara! A s te visine, ljudske i planinske, to je još jedan pogled preko jaza izmedu Afrike i - bogatog svijeta. U toku dva dana, 23. i 24. marta, prevalili smo pješke niz Kili- mandžaro onih 65 kilometara. Samo što se prema dolinama lakše diše. Negdje pred Maranguom, kad smo izbili na asfalt, više nijesmo mogli ni koraka naprijed. Noge su potpuno bile u bolnim otocima. Jed- nim landroverom smo prebačeni na nekoliko kilometara, prema ho- telu. I dok smo silazili sreli smo desetine njih koji su se uputili visi- nama. Za mnoge od njih, još tu smo mogli ocijeniti, Kilimandžaro će ostati nedosegnut.

159 NEKOLIKO RIJEČI O KRAJU EKSPEDICIJE Slobodan Nikolić isrpljen odmara na pragu konačišta Oronbo hat na visini od Kao i velike igre i nevjerovatne drame, završila se i naša ekspe- 4.000 metara. dicija. Našim vodičima skinuli smo s nas košulje i majice, čarape i smučarske džempere, antilop čizme i cipele i dali im kao dar sa srca. Neka ih nose uz planinu, ako mi više tamo nećemo moči! Sigurno če se ljutiti u Maranguu - dali smo im četvorostruko veći bakšiš nego što nam je predloženo. Mislim da su i ljudi s Kilimandžara vidjeli s kim imaju posla. Otišli su nečujno od nas. Neka vas služi dobro zdravlje na visinama! Džambo, ljudi Kilimandžara! A naše »Zastave 101«? Predali smo ih na brod u Mombasi i to- kom nekoliko mjeseci doploviće u Jugoslaviju. Poslije brze vožnje preko Mošija, Aruhe, Namange, čak sa 150 kilometara na sat, vratili smo se u Najrobi. Odsjeli smo da za dan-dva izvidamo rane u hotelu Milimani«, u blizini jugoslovenske ambasade i zbog toga što je gazda- rica hotela Jugoslovenka, udata za Švajcarca. To je šarmantna go- spoda Madž. I ona nam je poklonila sa mužem veliku pažnju. Zato smo i njihov hotel »Milimani« nazvali nama bliže »Milimoji«. A iz Najrobija preko Entebea kod Kampale u Ugandi (!) pa preko Rima i Splita u Beograd! Putovanje avionom nad Saharom i Ni- lom, tih neprekidnih deset časova leta, nije dogadaj za putopis. Afrika se ne može vidjeti iz aviona. Taj pogled iz aviona nije stvar putopisaca. Zato putopisaca više i nema po bogatom svijetu. Svi putuju brzo. Ono što smo mi vidjeli putem po Africi, stvar je srca, zemlje na kojoj smo bili i ruku ljudi s kojima smo se rukovali. Evo, na kraju, napisaćemo maršrutu crvenih »Zastava 101«, ulja »Modriča« i guma »Tigar« (Pirot) i nas s njima. Od mjesta do mje- sta, ali samo onih večih i onih gdje smo konačili: Kragujevac, Skoplje, Đevđelija, granica Grške, Atina, Pirej, Patras, Aleksandrija, Kairo, Kena, Luksor, Asuan, jezero Naser, Vadi Halfa, stanica N-6, Abu Ha- med, El Šereik, Berber, Atbara, Šendi, Kartum, Kosti, Makalal, Kongor, Malek, Bor, Džuba, Torit, Kapeta, lokičokio, Lodvar, Kitale, Eldoret, Nakuru, Najrobi, Namanga, Aruha, Moši, Marangu, Mombasa, Kili- mandžaro! I vrh Kilimandžara Džilmo point, i konačišta na planini - Mandara hat, Orombo hat i Kibu hat. To je put ekspedicije Kragujevac-Kilimandžaro.

SADRŽAJ Kragujevac - polazimo 5 Sa egipatskim registracijama 13 Luksor - grandiozne uspomene 23 Dobardan pustinjo 39 Zar ste ostali živi 71 U svijetu kopljaša i strijelaca sa lukovima 84 Noć Afrike, noć srca 109 Na polutaru 127 Krećemo na Kilimandžaro 139 Povratak s vrha u nebu 159 Bogdan Šekler Džambo, Afriko Izdaje Književna zajednice »Petar Kočić«, Beograd, 1976. Za izdavača Zdravko Gojković Slog: ŠIP »Glas«, Beograd. Vlajko- vićeva 8. Prelom: Zorica Tomić i Zivan Mi- lošević Korektura: Branka Jovetić Štampa: »Forum«, Novi Sad, Vojvode Mišića 1, 13. februar 1976.

O PISCU Bogdan Šekler, književ- nik i ljekar, rođen je 17. maja 1936. godine u Pobrdu (Grbalj) kod Ko- tora, Crna Gora. Gimnaziju je završio u Ivangradu, a studije u Beogradu. Dosad je objavio knjige: Neznabošci, pripovijetke, Grafički zavod Titograd 1971. Sami smo krivi, roman, Obod Cetinje 1973. Sestre i braća, pripovi- jetke, Petar Kočić, Beo- grad, 1974. Vječna kuća, roman, Pob- jeda Titograd 1975. U okviru ekspediciie Kragujevac-Kilímandžaro bio je ljekar i reporter »Borbe« i »Večernjih novo- sti«.