Godišnji katalog izložbe 2016

HULU / izložbe / 2016.IZDAVAČ: Hrvatska udruga likovnih umjetnika -Split, Obala hrvatskog narodnog preporoda 24/I,21000 SplitE-MAIL: [email protected]: www.hulu-split.hrZA IZDAVAČA: Vice TomasovićFotografije:Darko Škrobonja / str. 30. - 75. / str. 83. - 119./ str. 127.-129. / str. 149.-193.Zoran Krpetić / str. 9. - 27.Luka Čizmak / str. 121.-125.Bruna Radelja / str. 76. - 79.Ljubaznošću autora.Grafičko oblikovanje:Ivor IgrecGlavni sponzori:Ministarstvo kulture, Zaklada Kultura nova,županija Splitsko-dalmatinska, Grad Split.ISBN: 978-953-7740-13-9

GODIŠNJI KATALOGIZLOŽBE / 2016

TABLE OF CONTENTS 4-77IZLOŽBE I. - SALON GALIĆ 6 10ANTE DURAKOVIĆ I OLIVER MIŠURA • 14JELENA REMETIN • 18ROBERT ĆALETA • 22JASMINKA KONČIĆ • 26CELESTINA VIČEVIĆ • 30TANJA DABO I LETRICIJA LINARDIĆ • 34JOSIPA ŠTEFANEC I IVANA VULIĆ • 38ERIC DEL CASTILLO • 42KARIN GRENC • 46VEDRAN IVANKOVIĆ • 50VILIM HALBARTH • 54VANJA PAGAR • 58KRUNOSLAV DUNDOVIĆ • 62ŠPIRO KATIĆ • 66NINA IRIS BEŠLIĆ • 70VOJIN HRASTE I TINA VUKASOVIĆ • 74IVANA DRAŽIĆ SELMANI I KATARINA IVANIŠIN KARDUM • PETAR GRIMANI I ANDREA RESNER • 2

IZLOŽBE II. - DIOKLECIJANOVI PODRUMI 78-111JOSIP PINO IVANČIĆ • 80NICOLO SERTORIO • 88MARKO MARKOVIĆ • 92HDLU OSIJEK • 96SANJA JUREŠKO • 100ANA HRĆAN ŠOJAT I SUNČANA SIMICHEN • 104VITAR DRINKOVIĆ • 108IZLOŽBE III. - POSEBNI PROJEKTI 112-151ŠKOLA LIKOVNIH UMJETNOSTI SPLIT • 114ALMISSA OPEN ART • 118ANA ELIZABET I CENTAR ZA AUTIZAM SPLIT • 124SVJETLO BOŽIĆA • 128PETAR JAKELIĆ • 134GILDO BAVČEVIĆ • 140DINO BIĆANIĆ • 146ŽIVOTOPISI 152-158 3

IZLOŽBE I.4

SALON GALIĆSalon Galić je danas kultno mjesto umjetničkoga života u Splitu, čija ne-prekinuta izložbena djelatnost obogaćuje splitski kulturni život već 90godina, te je 2014. godine rješenjem Uprave za zaštitu kulturne baštineMinistarstva kulture RH proglašen i kulturnim dobrom. HULU Split poseb-nu pažnju posvećuje programu kao jednoj od najvažnijih stavki razvojaUdruge te program temelji na medijskoj različitosti i širenju, kao i inten-zivnijem angažmanu umjetnika uključenih u interdisciplinarne i inovativneprograme kojima se razvijaju potencijali kulturne i kreativne industrije.U zadnjih dvadeset godina HULU Split je prepoznatljiv po fokusiranosti idjelovanju na području suvremene umjetnosti. Kontinuiranim promoviran-jem suvremenih umjetničkih praksi udruga je uspjela proširiti granice um-jetničkog izraza u lokalnoj sredini i disperzirati recentna kulturna događan-ja u čitavoj Hrvatskoj. HULU stavlja naglasak na izložbe koje uključujuistraživanja u domeni novih eksperimentalnih umjetničkih praksi. 5

ANTE DURAKOVIĆ IOLIVER MIŠURAKONSENZUS (7.-17. siječnja) Izložbom Konsenzus u Salonu Galić splitskoj pub- ja, čineći svaku jedinstvenim i neponovljivim vizual- nim događajem. Među nebrojenim primjerima surad-lici predstavljaju se slikari Ante Duraković i Oliver nje umjetnika opisanih na stranicama literature iz po-Mišura, dvojica autora srodnih umjetničkih poetika vijesti umjetnosti na pamet pada ona, doduše jedvakoji su se slučajem upoznali na Slikarskom odsjeku izvedena, suradnja Rauschenberga i De Kooninga,Umjetničke akademije u Splitu, a čije se prijateljstvo no u ovom slučaju umjesto fizičkog brisanja prikazaodržalo nakon završetka fakulteta i urodilo ovom izlo- riječ je o simboličkom brisanju jedinstvenog umjet-žbom. Samostalne izložbe dvaju autora ne predstavl- ničkog autoriteta, odnosno ograničavanju djelokru-jaju nikakvu novinu ni rijetkost, no za razliku od onih ga pojedinačnog umjetnika u procesu komponiranjau sklopu kojih su umjetnici na jednom mjestu sučel- slike. Takvim odricanjem ostvaruje se konsenzus izjeni temeljem različitosti medija ili načina izražavanja naslova izložbe i upravo to omogućuje slici da zaživi(primjerice ciklus Jedan na jedan u Galeriji umjetni- još slobodnije nego kad bi ona bila rezultat rada jed-na), Duraković i Mišura ovom prilikom usvajaju kolab- nog autora.orativnu praksu gdje, uz nekoliko vlastitih, stvaraju i Djelujući primarno odostraga, na B strani slike (Dura-izlažu radove nastale međusobnim intervencijama ković vođen gestom, a Mišura osjećajem) umjetnicina zajedničkom platnu. Relativiziranjem prepoznatl- naglašavaju neovisnost prikaza nastalog na površinijivog rukopisa svakog od umjetnika pitanje autorstva platna od bilo kakvih vanjskih intervencija.postaje sekundarno, što se poklapa s likovnim i se- Posljedično, oslobađaju ju od stabilnosti koja je re-mantičkim vrijednostima djela analitičkog, odnosno dovito rezultat komponiranja vizualnog sadržaja poprimarnog slikarstva kojim se bave oba autora. određenim zakonitostima, a time se osvještava višes-U svom umjetničkom radu dvojica slikara naslan- lojnost i promjenjivost entiteta slike, ono što je odred-jaju se na greenbergovsku formalističku tradiciju nica svakog bića u univerzumu. Elementi likovnogautonomne umjetnosti gdje se slika tumači kao sa- jezika aplicirani na naličje, to jest drugu stranu slikamostalni entitet određen vlastitim likovnim jezikom, izlaze na površinu suptilno i više se naslućuju no štoodnosno referentnim točkama materijala, boje, linije, su prepoznatljivi kao konkretni oblici. Na taj način os-oblika i kompozicije. lobađa se pritajena metafizička komponenta radova.Duraković i Mišura među postojeće točke uključuju Kao rezultat Durakovićeve i Mišurine suradnje us-pojmove kao što su pozadina, slika kao objekt i slo- postavljene su nove slikovne forme čiji temelji poči-jevitosti, prema vlastitim riječima, bave se prvenstve- vaju na proučavanju odnosa između univerzalnogno „slikovnošću“; oni sliku značenjski dekonstruiraju značaja slike i iz njega deriviranog znakovlja te ap-i prepoznaju njene temeljne čimbenike da bi ih zatim likaciji stečenih spoznaja kod stvaranja novih slika.pojedinačno subjektivno interpretirali i u ovom sluča- Prepoznavanjem različitih metodologija korištenih uju združili u jednu cjelinu. U konačnici, autorsko ja s procesu nastajanja slika rastvaraju se granice čitanjapunom sviješću je razvodnjeno i zasjenjeno ulogom radova i promatrač postaje treći subjekt prilikom re-medijatora koju umjetnici preuzimaju na sebe kako bi cepcije i konstruiranja značenja djela. To upućuje naomogućili unutrašnjoj prirodi slike da dođe do izraža-6

intertekstualnu prirodu, odnosno metodu interpretaci- ković i Mišura u ovom ciklusu polagano prelaze u lir-je rada, onu što se tako dobro iščitava na nekim iku spontano razmještenih suzdržanih i blagih formi.primjerima iz postmodernističke filozofije, kao što je One se tek naslućuju na površini platana i emanirajurasprava o Van Goghovim Cipelama iz 1886. (reak- metafizičku silu koja postaje dijelom svakog prikazacija Schapira na Heideggerovo tumačenje značenja koji uđe u materijalni svijet. Minimalistički odmjereninavedenog umjetničkog djela, a zatim i Derridina in- i vizualno privlačni, njihovi radovi postaju ikone kom-tervencija na Schapirove i Heideggerove poglede na pleksnog sadržaja i otkrivaju beskrajne mogućnostiisto). Zaključno, izložba odražava procesualnost um- uporabe likovnog jezika.jetničkog djelovanja putem prezentacije individualnih izajedničkih radova. Za razliku od njihove dosadašnje Božo Kesićumjetničke prakse koja je uglavnom bila striktno geo-metrijski određena, oblikovno i kompozicijski, Dura- 7

8

9

JELENA REMETINKOTAČI SREĆE ( 19. siječnja - 2. veljače 2016.) Proteklo vrijeme nam, čini se, nitko ne može vratiti, od pukog mapiranja, prelazimo u fetišizaciju trenutka pri susretu melankoliziranog otoka, začudno nestvar-ali njegov protok nepovratno mijenja sve naše razine nog saurusa, senzualnog vodopada i mudrog, višel-postojanja. Materijalni, fizički tragovi su vjerojatno je- jetnog drveta. I svaki je prikaz gustiš doživljenih po-dini koji nas, uz mentalne projekcije sjećanja na neki jedinosti i preživljenih formi. Ovdje izložene fotografijeprotekli trenutak (za potrebu ove argumentacije lin- tako dobivaju patinu starih razglednica iz nekih davnihearno postavljen), vraćaju u svjesnost vremena koje škrinja, koje nadilaze i samo autoričino vrijeme.se dogodilo i njegovih utisnutih posljedica. No što je tu Kada govorimo vrijeme, govorimo i sjećanje, te evo-‘stvarno’ naše vrijeme i koliko se ono dogodilo? ciramo nerijetko i različite strategije protiv zaborava,Odmaknuti od povijesnih tijekova događaja i njihovih ali i oslobađajuće otpuštanje koje nam omogućujenormativnih diskursa, pritisnuti medijatiziranim prika- donekle rasterećen prolazak kroz vremenske koordi-zima i virtualnim činjenicama, pitamo se gdje se tu nate. Suočili smo se i rekli si bez maski vlastite is-odražavaju naše točke (su)postojanja kroz vrijeme. I tine i zavjetovali se na više transparencije ubuduće.kako ih možemo vizualno što točnije prikazati? Body combat, kratkometražni film predstavljen 2015.Takva pitanja nerijetko kondenzira i vizualna um- godine, ispovjedna je forma posredovana naracijomjetnost, a posebice fotografija kao medij; to jedno lika djevojčice koji nas suočava s traumama koje suu prikazu stvarnog kojim se odražava i vremenska ju pratile kroz odrastanje. Incestuoznost i nekomunik-višedimenzionalnost, svojoj srži, pri svakom pogledu i acije. Upravo kroz svladavanje danas rasprostranjenepromjeni konteksta ista u svojim različitostima. Jedno forme tjelovježbe dolazi do direktne konfrontacije stako višeslojno ugibanje i prelamanje kroz vremensku osjećajima do tada stavljenim pod tepih/ili skrivenimtočku utjelovljuje i fotografski ciklus autorice Jelene u vlastito more podsvijesti.Remetin, sugestivnog naziva Kotač vremena. Kroz evokativnu režiju, odmak od linearnog u formiOva serija fotografija koje kanaliziraju autoričinu filmskog prisjećanja te simboličke trenutke obojenestrast prema slikanju, te odnos s fotografskim izra- psihoanalitičkim referencama (bačeni sladoled koji sezom življenog, nastala je kao reapropriacija posto- topi na cesti, soba pod morem, šareni piknik neobičnihjećih digitalnih negativa koje je Remetin snimila kroz lica za prolog i epilog priči) gradi se rasterećujući nizsvoja brojna putovanja diljem svijeta. Fokus ostaje sekvenci propusnosti trenutka i katarze pojedinca.na specifičnim trenucima i osamljenim melankoli- Sada sve kreće na bolje, čemu posreduje i autoričinziranim prizorima, koji tako psihologijski odražavaju uvijek optimističan ton, a kotač sreće poručuje da svestrate vremena i specifični trenutak pogleda na njih. prolazi, pa tako i vlastite težine ako im hrabro uspi-Pripremajući ciklus, u svaki od negativa Remetin je jemo stati na kraj. Izložba Kotači sreće objedinjujedodatno intervenirala akrilnom bojom stvarajući gusti dva medijski raznorodna rada Jelene Remetin nastalasloj emocija i podražaja, koju je ta situacija kroz trans- tijekom 2014. godine.fer vlastitih raspoloženja i refleksivnih recepcija u njojemanirala. Ivana MeštrovPotom je te vremenske kolaže razvijala u dva forma-ta, sintetizirajući kroz njih spoj vlastitih kretnji. Daleko10

11

12

13

ROBERT ĆALETAČAROBNI SVIJET ROBIJA RUBENSA(4. - 18. veljače 2016.) Čarobni svijet Robija Rubensa, Roberta Ćalete je njegov udar. Pritom je razmjena vizualnih kodova os- tajala bogata, pokretna i upravo fascinantno suptilnazbirka od 20 crteža izvedenih uglavnom tušem na pa- unatoč neprozirnosti jezika ili možda upravo zahval-piru formata 100 x 70 cm. Radovi su nastajali tijekom jujući toj neprozirnosti. Njihovo živo grupiranje činilo80-ih, a njihovo prvo i do sada jedino predstavljanje se nadahnuto elementima čiji redoslijed nije unaprijedse dogodilo 1990. u autorovom stanu / atelieru. Kako određen nikakvim protokolom, mada je možda potpu-je kolekcija zamišljena i kao serigrafsko izdanje dal- no suprotno. Upravo zahvaljujući tom nedostatku iz-jnje izlaganje nije imalo svrhe prije nego što se crteži vjesnosti ono što mi je u početku bilo nepomična slikavjerodostojno otisnu. U godinama koje su slijedile postalo je šahovska ploča – prostor ne za gledanje,prebacivanje predložaka u digitalni oblik bio je kako nego za igru. S vlastitim projekcijama.tehnički tako i financijski neostvariv zadatak, pa je Sabrati se u toj igri i potpuno se udubiti u nju značikolekcija tek povremeno pokazivana užem krugu pri- ući u rad na način kako to priča legenda o kineskomjatelja. U jednoj takvoj prilici autora su srećom uspjeli slikaru koji je ušao u svoju dovršenu sliku. Svako ot-uvjeriti da ponovno pokuša. kriće (orijentir) tu je koliko jako toliko i lomljivo, a neRobi Rubens nije stvarna osoba. Ipak, ova mapa u 20 zalutati uspijeva samo netko tko je u svakom trenut-prizora opisuje njegov imaginarni svijet. Kao i u stvar- ku u stanju prisjetiti se svih tragova što ih fragmentinom, sustav koji povezuje različita mjesta i razine nije zagonetke utiskuju u njemu duž puta. Neovisno odujednačen. Cjelinu na okupu održavaju geometrijska toga iz koje polazne točke ulazi u Rubensov svijet.strogost rasporeda i naivnost likovne bajke. Stilska Čarobni svijet koji gubljenjem granica između istini-osnova zasnovana je u ideji povezivanja manira ja- tog i lažnog, stvarnog i imaginarnog, kao model is-panskih grafika i srednjovjekovnih iluminacija. Kako prepletenih simulakruma i kao igra iluzija i fantaza-se oba sustava služe ornamentom, simbolima i ek- ma u stvaranju situacije stvarnije od stvarnosti bivaspresijom u naraciji takvo se povezivanje autoru činilo blizak poetici post pop arta. Strašću za ekspresijom,prirodnim. Daljnju nadogradnju odredila je nakana da razradom modela i tehnika figurativnog narativnog ise u uprizorenje Rubensovog svijeta uvedu elementi humorističkog prikazivanja, ali i prikazivanjem geo-preuzeti iz povijesno umjetničke baštine (od secesije metrijskih struktura u ne-purističkoj maniri on paralel-naovamo). no proklamira i načela bad paintinga, termina koji jeSlično kao u filmu poimanje svakog pojedinog prizora 70-ih uvela kritičarka Marcia Tucker./ slike / kadra određeno je slijedom svih prethodnih. Svakako, s koje god strane mu prilazili čarobni svi-Pritom ovaj tekst osvrta ne pretendira objašnjenju jet Robija Rubensa svojim eklektičnim citiranjem,slika, kao što uostalom niti slike ne služe njegovoj kolažiranjem i montažom različitih stilskih obrazaca,ilustraciji.Promatrajući prizore raspoređene u sloje- ekspresionističkim isticanjem subjektivnog i osobnogvima unutar kompozicije svakog pojedinog crteža (kao i težnjom da bude mjesto susreta autorovog inašao sam se na putu čije je polazište bilo neka vrsta promatračevog uživanja) predstavlja složen spoj sim-vizualnog kolebanja analogna gubljenju smisla. Po- boličkih, narativnih, fikcionalnih i dekorativnih eleme-kazalo se nužnim sići u naizgled neprevodivo i otrpjet14

nata. Time na validan način odražava postmodernu -duh vremena u kojem je nastajao. Ovom izložbom poprvi put se u potpunosti javnosti širom otvaraju vrataovoga pomalo nadrealnog svijeta. Svima zaintere-siranima za ulazak u njega. Na vlastitu odgovornost,naravno.Toni Horvatić 15

16

17

JASMINKA KONČIĆMY DAILY LIFE AS WIFE AND MOTHER(22. veljače - 7. ožujka 2016.) My Daily Life (as Wife and Mother) Jasmin- zatrpavanjem kadra gomilanjem neispeglanog rublja. Hrpa se peglanjem topi, ali i stalno nadograđuje novimke Končić je integralni dio njenih propitivanja tema inputima pa je osjećaj gušenja zbog fizičke skučenostivezanih uz prirodu žene i nametnutih joj višestrukih prostora i duhovne uzaludnosti procesa neizbježan.životnih uloga unutar diskursa kontinuiranog služenja Sve tri cjeline tematski objedinjuje i nadograđuje radsmještenog u nišu tradicionalno nedodirljivih predra- kodnog naziva 104 – S 36/38 izložen u posljednjojsuda. Služenja ponekad plaćenog, a ponekad i ne u prostoriji.cjeloživotnom bizarnom performansu. Bizarnom uto- On je evokacija sjećanja na vlastito djetinjstvo i uloguliko više što su (barem do sada) gotovo svi pokuša- majke u njemu, a nastao je pod utjecajem vlastitogji oslobađanja žene mahom rezultirali povećanjem, iskustva majčinstva te tako predstavlja inverznoa nikako smanjenjem njenih uloga i zaduženja. My postavljenu situaciju. Autorica iz obiteljskog foto al-Daily Life (as Wife and Mother) bavi se honoriranjem buma uzima fotografije iz djetinjstva na kojima nosisvakodnevnih, često obezvrijeđenih poslova unutar omiljene odjevne predmete (majice, haljine, suknje) idomaćinstva nužnih kako bi ono funkcioniralo. Sas- pretvara ih iz dječjeg konfekcijskog broja 104 u svojutoji se od tri cjeline. Prvu čine blokovi dokumentarnih današnju odjevnu veličinu. S 36/38 kako bi pokušalafotografija tematski podijeljenih na motive kućanskih zadržati dašak prošlosti, ali i vezu s majkom koje višeposlova (spremanja, kuhanja, pranja posuđa) ispred nema a koja je te odjevne predmete brižno održavala.kojih su na postamentima izložene knjige, obuća i Odjeća kroz transformaciju odjevne veličine posta-bočice parfema kupljene kao kompenzacija za obavl- je mjestom emocionalnog utočišta i identifikacije,janje navedenih poslova honorarom kojega je autor- prostor memorije. My Daily Life (as Wife and Moth-ica paradoksalno isplatila samoj sebi po tarifi satnice er) je dakle introspektivni i autoreferencijalni intimniprofesionalne spremačice. Radi se o 76 tjedana un- dnevnički zapis temeljen na pitanjima ženskog iden-utar kojih je radila 4 dana tjedno po 6 sati dnevno. titeta, ali i dekonstrukcijski multimedijalni ambijent iOvo dadaističko ismijavanje kanona samoironijom re- kritika represije modela kojeg društvo pod normalnozultiralo je vedrinom kolekcioniranja malih životnih za- prihvaća kao vlastitu realnost i samorazumljivu rutinu.dovoljstava predmetima identifikacije intimne prirode. Ipak, angažman Jasminke Končić je lišen pretenzi-Fokus je izmješten s tanatosa na eros, s kritike gotovo ja novih spoznaja o fatalističnom konceptu umjetnihnepokretnog sustava (ne)vrijednosti na odraz iden- razdioba rodnih uloga i njegovoj razgradnji ili rekon-titeta u stalnom razigranom izmicanju. Drugu cjelinu strukciji na tragovima razgradnje. Autorica radije po-čine odjevni predmeti kupljeni od istog honorara, pa je tencira tkanje mreža novih odnosa afirmirajući na in-prostorija u kojoj se izlažu preobražena u svojevrsnu timnoj razini direktno suočavanje svih zainteresiranihgarderobu – mjesto presvlačenja i oslobađanja mno- s vlastitim konstrukcijama na zadanu temu. Polazećigostrukih interpretacija; a prostor treće cjeline je im- od sebe kao gosta vlastite memorije.pregniran projekcijom filmova nastalih stop animaci-jom s ciljem da se u relativno maloj prostoriji stvori Toni Horvatićosjećaj horror vacui atmosfere (straha od praznine)18

19

20

21

CELESTINA VIČEVIĆSVJETLOSNI OBJEKTI I AMBIJENTI(10. - 24. ožujka) Nađete li se u Louvreu u dijelu u kojem se nala- ja, ali svakako s puno dodirnih točaka),čini se nanovo izvodi svoje iz mračnjaštva (sad već i neke žene, aze remek djela francuskog romantizma, zasigurno ne samo muškarce). Umjetnica o kojoj je riječ je Ce-ćete zastati pred slikom Eugenea Delacroixa Sloboda lestina Vičević. Kako ista to čini? Krugom. Dakako,predvodi narod. Alegorijski lik polugole žene-božice govoriti sad o simbolici kruga bila bi neverending sto-predvodi narod. Bolje reći-muškarce. Kad muškarci ry pogotovo stoga što u svim svjetskim religijama tajzapnu u dogovorima žene ih povedu naprijed, rekli znak ima ključno mjesto, a bilo bi to čak i pogrešnobismo. Pedesetih godina u New Yorku grupa umjetni- u Celestininom slučaju. Preklapanja, koncentričnostika poznatija kao njujorška škola iznjedrila je vodeća kružnih oblika odrazu vjerovanja u stupnjevitost bit-imena kao što su Jackson Pollock, Willem de Koon- ka-postojanja.ing, Franz Kline, Mark Rothko, Archille Gorky, Barnett Štoviše, pridoda li se tu i definicija koja kaže da seNewman i Robert Motherwell. Ovaj potonji postao je krug može promatrati i kao dobrota koja se širi uzsuprug Helen Frankenthaler, umjetnice koja je post- neizbježna značenjska svojstva samih boja očiglednoala jedna od prvih predstavnica tzv. post-painterly da ispred sebe imamo umjetnicu koja neće stajati kaoabstraction. Njene slike u svijet visokoparne ozbiljne ukopana i u nevjerici ispred depresivnih bjelosvjetskih(dramatične) apstrakcije kakvu su zastupali Rothko i tema nego prije da će kao predvodnica na entu ilitiFranz Kline uvele prozračnost i lepršavost. Svojom postpost woman zastati ispred rajskog vrta, obasja-tehnikom u kojoj je uljane boje razrjeđivala s puno na sa sjajnim svjetlom i smiješkom. No, pokušajmoterpentina iste postadoše akvarelističke. Boje su se u ovom slučaju riskirati te se odmaknuti od svakogupijale u površinu platna i postajale njenim dijelom. referiranja i na povijest umjetnosti ili povijest općeni-Ako vrijedi ona teza američkog slikara Leona Golu- to pa će nam postati jasno da ona čak nisu niti bilaba..spoj žestine i kontrole obilježja su genijalnosti, nužna. Kako to? Razlog je jednostavan. Njena djelakod H.Frankenthaler se ona sigurno može primijeniti. su neo-eonska.Takva su jer u sebi istovremeno sa-Istina, nakon prvog vala poslijeratne apstrakcije njene državaju elemente i posljednjeg (sada dok ovo čitate!)slike su se mogle doimati kao ljupke, umilne s dozom i prvog (vrijeme prije svijeta!) vremenskog razdobljakomercijalnog u sebi. Trendovske slike koje svaki bo- (nije li svjetlost koja umjetnicu toliko zaokuplja starijagataški stan negdje na Manhattanu mora posjedovati. od našeg planeta?)No, bijaše to procjena tek na prvi pogled jer čini se da Tako dugo vremensko razdoblje se inače naziva eon isu i ovdje bili muškarci zapeli. Što drugo očekivati budući da je utjelovljeno na sasvim novi način, poputnego opet ženu koja će ih izvesti iz njihovog teškog,t- kakve pjesme, gigantskog stiha,a po svojoj ne-linear-varnog i mračnog samosažaljenja. nosti slika istodobnosti, ono ima i atribute novog te jeSamosažaljenje u povijesti umjetnosti nije novi- prema tome i neo. Slučajnošću znanih i neznanih geo-na. Ponekad valjda da ne bude previše negativnih metrija umjetnica prilikom postavke izložbe itekakokonotacija to nazivahu melankoličnim, ali u principu vodi računa o osvjetljenju; standardnom galerijskom,radi se o istom. Riječka grafičarka mlađe generacije prirodnom ali i tzv. crnom svjetlu (black light).Tako ćekoja svojim prozračnim velovima boja (koji istina nisu ta svjetla osvijetliti neo-eonska djela podstičući eksp-kao kod Frankenthalerice pretežito organičkog oblič-22

onencijalnost umjetničinih namjera i njenog iskustvagrafičkog koje se svojom elementarnošću, fragilnomtjelesnošću te samim postavom pretvaraju u site-spe-cific grafike. Te su grafike poput skulptura u ranimcivilizacijskim stupnjevima-prilike za razmišljanje. Amogli bismo parafrazirati Julija Knifera pa(umjestoCelestine) reći: Vjerojatno sam svoje posljednje kru-gove već osvijetlila, a prve možda nisam?Zlatko Kozina 23

24

25

TANJA DABO ILETRICIJA LINARDIĆZAJEDNIČKI NAZIVNIK(30. ožujka - 12. travnja 2016.) Nitko nije nevin. Očito je da ubrzano urušavan- njegovale prije svega je visoka metijerska vještina i profesionalna razina, potom sklonost ka izražajnomje morala na globalnoj razini, a posebno odražavanje bogatstvu akromatskog područja te, naposljetku,ovog fenomena u svakodnevnom životu u njegovim hrabrost stečena otvorenošću sustava koji ih je usm-nacionalnim varijacijama, mobilizira umjetnike koji jerio k istraživanju širokog polja izražajnih mogućnostietički diskurs smatraju bitnim aspektom stvaralačk- suvremene umjetničke prakse. Po slobodi kojom seog čina da nastavljaju i dodatno razvijaju povijesno odmiču i vraćaju svojoj ishodišnoj umjetničkoj discipli-snažno izraženu aktivističku liniju postkonceptualne ni, obje umjetnice tipične su predstavnice generacijeumjetničke prakse. Međutim, dok je aktivizam pre- koja je na umjetničku scenu istupila krajem prošlogthodnih generacija bio usmjeren na podršku i arti- stoljeća. Njihova generacija, ili barem onaj njezin diokulaciju novih razina demokratskog svjetonazora i s kojim ih povezuje umjetnička srodnost, u artikulacijisustava, nagli zaokret globalnog svjetonazorskog vlastitih oblika izražavanja osjećala se bliža ili je biladiskursa prema konzervativnim i neoliberalnim vrijed- nadahnutija umjetnicima neoavangardnih pokretanostima, suvremeni umjetnički aktivizam postavlja u sedamdesetih godina, nego li prethodnom im gen-poziciju obrane dostignutih vrijednosti kako na društ- eracijom koja je osamdesetih uz kreativnu sloboduvenom, tako i na osobnom planu. Zajednička izložba uživala u hedoniji povratka tradicionalnim umjetničkimLetricije Linardić i Tanje Dabo obuhvaća cijeli raspon disciplinama, figuraciji i povijesti umjetnosti kao neis-umjetničke reakcije na kompleksnost zbilje: od eksp- crpnom vrelu inspiracije. Ova je karakteristika njihovoglikacije stava prema izabranoj umjetničkoj disciplini i rada na splitskoj izložbi najvidljivija upravo u korišten-njenim cehovskim aspektima, te doživljaja sebe same ju riječi kao osnovnog kanala prijenosa poruke, a štou srazu majčinstva sa životnom vokacijom i dostig- umjetnice uvelike duguju konceptualnim umjetnicima.nutom profesionalnom afirmacijom u radovima Tanje Njihovo korištenje riječi kao parola, u ciklusu PokoraDabo, do refleksije na kurentne fenomene društvene Tanje Dabo doslovno izvedenih naizgled nevještimentropije u radovima Letricije Linardić. rukopisom neujednačenih slova, u sjećanje prizivaU kratkim crtama možemo odrediti da je njihov um- ikonički transparent Željka Jermana Ovo nije moj svi-jetnički credo zasnovan na bespoštednoj iskrenosti i jet (1976.). No, tu svaka sličnost prestaje.autorefleksiji; njihovo sredstvo je riječ, a stvaralačka Za razliku od Jermana, ali i zahvaljujući mu, Tanjametoda neortodoksna primjena i prijenos klasičnih Dabo je u svojoj multimedijskoj umjetničkoj praksi,grafičkih disciplina u multidisciplinarni standard su- provodeći sustavnu društvenu i institucionalnu kriti-vremene umjetničke prakse. Za one koji to ne znaju, ku, ostvarila uspješnu profesionalnu karijeru i pozicijutreba istaknuti da su Dabo i Lenardić umjetnice iste akademske predavačice. Njen povratak ishodišnojgeneracije, te da su grafičko obrazovanje stekle i poč- disciplini stoga je označio osobnu potrebu propitivan-etke karijere razvijale u okruženju fenomena Riječke ja ispravnosti vlastitih umjetničkih odluka što se, da-grafičke škole, čijoj su reputaciji svojim uspjesima i kako, premetnulo u kritiku rigidnosti cehovske pozicijesame doprinijele. Ono što su od škole preuzele i26

koju obilježava blago rečeno skepsa prema izletima Za razliku od Tanje Dabo koja se u procesu vratilagrafičkih umjetnika u druga umjetnička područja. Nar- otisku na papiru, Letricija Linardić grafičke je tehni-avno, da su formom i sadržajem naivne parole izve- ke integrirala u instalacije koje objedinjuju različitedene fizički zahtjevnom tehnikom litografije, pa se, materijale i iskoračuju u treću dimenziju. Grafika je uzazivajući gotovo srednjovjekovni žar za ispaštanjem ovim ciklusima jedna od disciplina, bez obzira što segrijeha, Tanja Dabo ovim ciklusom iskupila u očima likovne kvalitete segmenata instalacije mogu svestiortodoksnih cehovskih kolega i cinično potvrdila svoje na izražajnost grafičkih tehnika. Poruke su numeričkipravo da se smatra i naziva grafičkom umjetnicom. i pojmovno ubojito precizne. Bez obzira što nam jePonešto teži problem, a i medijske reakcije, izazvao problematika dobro poznata, njena je transpozicija uje njezin drugi ovdje predstavljen ciklus, Nelagoda, estetski savršenu formu, koja je u našoj svijesti joštjeskoba, kojim je za konvencionalne svjetonazore uvijek predodređena za iskaz idealnog, razotkriva nagotovo nepriličnom otvorenošću obznanila svoja nov i upečatljiv način.razmišljanja, osobne dvojbe, probleme i stvaralačku Tako se, na primjer, narcisoidnost političke frazeologi-blokadu tijekom trudnoće i prvih godina materinstva. je čita iz odraza, kao što se grafička matrica otiskomU još uvijek rastućoj ulozi konzervativnog svjetonazo- realizira u zrcalno simetričnu predodžbu namijenjenura u našim životima, osjetljivo pitanje demografije, našem pogledu. U konačnici, škrabice za milodaremajčinstva i prava na profesionalnu karijeru, prelama u instalaciji Indulgencije ponuđene su posjetiteljimase na ženskom rodu novim intenzitetom i psihološkim i potrebi otkupa naših vlastitih grijeha kao dionikamehanizmima, bez obzira što stvarni životni standard moralnog kolapsa. Nitko nije nevin. U zaključku tre-poslovnu karijeru žene čini imperativnom. Stiješnje- ba istaknuti još jednu karakteristiku koja ukazuje nana između osobnih poriva i vanjskih imperativa, Tanja kulturološke i moralne temelje umjetnica. Pokora,Dabo je kreativno riješen je našla u naraciji, iznoseći tjeskoba, indulgencija, nelagoda, pojmovi su preuzetisvoje osjećaje u prvom licu. iz kršćanskog svjetonazora, onog koji u sebi integri-Ovaj povratak nanarativnu formu koju su devede- ra etičnost zasnovanu na oprostu, toleranciji, poma-sete tako voljele, navodi me na zaključak da bi njen ganju i prihvaćanju svojih bližnjih i svih ostalih. Riječmedij za isti narativ u tom vremenu bio video snimka je o vrijednostima koje su u današnjoj dominantnojnepomičnog kadra u kojemu bi nam se ona osobno konzervativnoj ideologiji fraze i forma bez sadrža-netremice nas gledajući u oči obratila istim riječima. ja. Kršćanski socijalizam koji zagovara strukturalnuDanas nam tu poruku, možda i efektnije, koristeći iz- primjenu kršćanskoga socijalnog načela u kombi-vorišnu grafičku disciplinu iznosi na stranicama jasno naciji osnovnih ciljeva socijalizma s vjerskim i moral-otisnutog teksta, asketski uvezanih u umjetničku kn- nim kršćanskim naukom, čini se da je danas jedna-jigu. Listajući stranicu za stranicom postupno ulazi- ko dalekim kao i nekadašnji bauk socijalizma koji jemo u proces umjetničine katarze i početka neke nove „kružio Europom“.faze njene karijere.Radovi Letricije Linardić nisu zasnovani na osob- Branko Franceschinom diskursu, ali izražavaju vrlo jasan osobni stavprema moralnom bankrotu hrvatske svakodnevice.Ciklusi Parole i Indulgencije, referiraju se na akutneprobleme našeg društva poput nezaposlenosti i ko-rupcije, istovremeno ocrtavajući pervertiranu ideju oboljem društvu koja je realizirana u svojoj suprotnosti. 27

28

29

JOSIPA ŠTEFANECI IVANA VULIĆDARK BLACK (14. - 28. travnja 2016.) Dark Black, izložba je dviju autorica koje pred- staju jedini čitljivi simboli te apstraktne kompozicije, simboli naše (de)humanizacije. Iz daljine promatra-met zvan slika koriste na drugačiji način. Kao prvo, iz- na, Čičkovina kao da pluta u nekom bestežinskomražavaju se u različitim medijima, a kao drugo, pojmu stanju, širi se i zaposjeda mnogo širi prostor od ovogtamno-crnog, najcrnje od crnih boja, pristupaju svaka galerijskog. Kao što je zapisao Lucio Fontana : Una svoj način. Najdublja od crnih boja, puna, daleka vremenima svemira (Space Age), prostorna umjet-i nedostižna, tek prazna refleksija našega postojanja, nost (spatial art). Ne začuđuje stoga što je baš ondakako asocira na veličanstven svemir čiji smo dio, a intervenirao u sliku i platno kao predmet te nadišaoo kojemu volimo govoriti kao da je nešto što počinje u granice slike ao dvodimenzionalne površine. O Josipiodnosu na nas, nešto što nas okružuje. Tako su znan- Štefanec, i njezinom pretvaranju slika u skulpturu, astvenici nedavno zaključili da svemir započinje na vis- čičaka u platna, treba spomenuti da se autorica baviini od 118 km iznad razine mora... Svjesni te činjenice, i tekstilnim dizajnom, pa odatle i čičci. Ta se dizajner-rezultata današnjega racionalnog vremena, možemo ska činjenica u kontekstu Čičkovine kao metafizičkekrenuti u prostor skulpturalne instalacije. Josipe Šte- prostorne instalacije čini pomalo apsurdnom, odnos-fanec Čičkovina u kojoj međusobno privučene nisu no čak sarkastičnom. Koja je uopće bit umjetnos-samo blind-rame na koje su napete tkanine čičaka, ti, odnosno tradicionalnog medija poput slikarstvaveć se na nju u mislima lijepe predmeti, osobe, pojave (pogotovo u današnje vrijeme svih mogućih novihkojima je okružena, sve postaje dijelom kaosa čičaka, tehnologija!), kao da se umjetnica pita.Na to pitanjecrne rupe koja uvlači i reflektira. Svi smo mi, u tom pokušava nam dati odgovor slikarica Ivana Vulić čijiparalelnom svemiru, zrnca prašine zajedno načička- se izričaj kroz godine njezina stvaralaštva mijenja, nona ondje.U ovom ovdje svemiru, pak, nastavljamo ostaje vjerna istraživanju dubokih tajni ljudske psihe.promatrati tu prostornu instalaciju koja se dosad već Primjerice, još na izložbi Psihopomp u Galeriji K.prostirala zidovima različitih izložbenih prostora, i koja Stankovića, održanoj 2010. godine u Zagrebu, krozpri svakom novom postavljanju uvijek postaje nekom apstraktne prikaze krajolika unutar kojih su tu i tamonovom ambijentalnom skulpturom. Čičkovinu se teško zasjali određeni simboli, autorica se bavila odnosommože dvaput postaviti na isti način, ona kao da stanje svjesnog i nesvjesnog, a toj se temi vraća i radovi-kaosa čini neutralnim jer različiti dijelovi ove instalaci- ma izloženima na izložbi Dark Black. Ono najtamnijeje, slike okrenute na svoju stražnju stranu, nikad nisu crno, u nje kao da izrasta iz instalacije Nesanica, hal-zajedno tvorile jedinstven oblik. Kaos postaje svoje- jine koju je rukom isplela od modernog klupka star-vrstan red, jer nered je jedino što je bilo i može ponov- ih kazetofonskih vrpca, tim sporim i preciznim činomno biti stvoreno. Ovdje nema opterećenja i nepresta- premotavši vrijeme. Recikliranjem samoga materija-no postoji prostor za izričaj. On se, dakako, nalazi i u la umjetnica odaje počast 80-ima i 90-ima, ne samosamoj apstraktnosti ove kompozicije, tamnom, moglo zastarjeloj tehnologiji ne tako davnih desetljeća, većbi se reći suprematističkom crnilu kvadrata odnosno i godinama svojega odrastanja. Spajajući pređu iskulpturalnih drvenih križeva na samoj poleđini slike. nesanicu u jednom radu, dotiče se pitanja svojegaKriževi djeluju monumentalno, pomalo prijeteće, i po-30

identiteta kao ženskog bića, i poput neke suvremeneParke plete u noći, baveći se već definiranom sud-binom koju pokušava reinterpretirati. To je već ritual,magijski čin. Materijal kazetofonske vrpce i rupicekoje se automatski stvaraju na haljini odgovarajutom osjećaju skliskosti, vječne pokretljivosti i mijene.Nesanica je pomalo nervozna, neuhvatljiva, obuzetalunom koja također u velikoj mjeri zaposjeda prostorove izložbe. Na isti treperav, gotovo impresionistič-ki način, umjetnica slika Mjesec u različitim fazama.Kako za um negdašnjih mitoloških zajednica tako i zaumjetnicu Mjesec ima dvojako značenje - može ga seshvatiti kao simbol razuma, mjernu jedinicu brojanjavremena, te on kao takav na neki način postaje istov-jetan činu pletenja haljine. S druge strane, on pred-stavlja ono intuitivno i simboličko, ono pod nesanicomskriveno, što se u današnje vrijeme vladavine znano-sti, uvelike zanemaruje. Kao što piše Mircea Eliade uknjizi Images and Symbols : simbol otkriva određeneaspekte ljudske zbilje – one najdublje aspekte – kojise opiru bilo kojim drugim vidovima znanja. Baš kaošto su i mitološke zajednice na simboličkoj raziniodređene životinje povezivale s Mjesecom (mačku,zmiju, žabu, pauka, vuka, zeca itd.), tako i umjetnicastvara svoju vlastitu simboliku vezujući uz nju pčelu,mačku, ženskog demona s tijelom žene i magarećomglavom. Iako ciklus Mrtve , serija akvarela/crteža (mrt-vih) ptica, nije povezan s onim o Mjesecu, u ovomekontekstu čak i te realistično prikazane ptice dobivajusimbolička, melankolička značenja u odnosu na tajZemljin satelit. I na kraju, ponovno se možemo vratitisvemiru koji započinje na visini od 118 km iznad ra-zine mora i zamisliti ono najtamnije crno, sam strah.Tim tonom, tonom nelagode, obojena je izložba DarkBlack . Ali, riječ je o tonu nelagode kroz ono intuitivnokoje nam nastoji ukazati na to da je sve dio iste pređe,i da bez onog simboličkog, kao što tvrde Blake i Jung,ljudsko biće ne može dostići cjelovitost.Neva Lukić 31

32

33

ERIC DEL CASTILLORIOT! (17. - 30. svibnja) Prije svega pitanje: - Za kojom specifičnom proce- i njegovog krovnog naslova – RIOT! Naravno, pozivanje na détournement nije nasumično jer tadurom poseže Eric del Castillo u tvorbi novih diskur- procedura operira s urbanim prostorom i proizlazi izzivnih platformi što ih uvodi u prostor Salona Galić u aktivističkog garda. Njega Chris Jenks, prebirući poSplitu? situacionističkim aktima, uzima kao moguću metod-Moguće bi bilo odgovoriti kako je to tzv. postproduk- ologiju istraživanja grada. Dakako, poprište javnogcijska procedura koju u povijest umjetnosti svojim protesta i nemira jest ulica. Ulica zapravo postaje di-ready-madeom uvodi još Marcel Duchamp, a teorijs- jagnostičkim mjestom društvenih neuralgija: različitihki u recentnije vrijeme aktualizira i eksplicira Nicolas oblika nasilja i izrabljivanja, višedimenzionalnih depri-Bourriaud. Prema toj proceduri umjetnik suvremenu vacija i socijalnih isključenosti, društvenih rasporeno-kulturu i sve ono što je u njoj sabrano i sadržano sti ekonomskom i drugom nejednakošću. Na ulici seshvaća kao skladište podataka iz kojega odabire frag- raskrinkavaju globalni problemi, prokazuju „policijemente od kojih, potom, kreira nove značenjske kom- svijeta“ i destruktivni „paraziti“ društava, zagovarajuplekse. Umjetnik uzima gotove slike ili objekte te ih uz solidarnost, potpora, ravnoteža, pravda, čovječnost.određene intervencije postavlja u nove mreže odno- Zapravo na ulicama se ogleda svijet u neprestanojsa omogućujući im snalaženje u sasvim drugačijem mijeni, možda u kolapsu, odnosno dinamici višeslo-semantičkom okolišu i posvema neočekivanim čitan- jnog urušavanja.jima. Takve su ekologije i reciklaže zapravo protokoli Čini se da RIOT! Erica del Castilla parafrazira i reak-artikulacije novih razgovora koji su počesto izrazito tualizira temeljna pitanja koja je u predgovoru sem-kritički određeni. inalne knjige AK Thompsona Black Block, WhiteOtpor i neposredna (re)akcija imanentni su svakom Riot: Antiglobalization and the Genealogy of Dissentavangardnom ili neoavangardnom postupku. A upra- (2010.) postavila Bernardine Dorhn. Parafraziram:vo u okviru takvih postupaka, ili preciznije letrističkih - Kako zapravo postajem politički čovjek? Kako učimi situacionističkih praksi, izdvaja se i détournement, živjeti drugačije ne bi li i drugi mogli živjeti? Želim limetoda subverzije originala i na promijenjenom uistinu naučiti živjeti drugačije kako bih mogao živjetioriginalu pokretanja novih diskurzivnih platformi. To autentično, demokratično, izjednačeno, čovječno?su gotovo uvijek platforme konfrontacije i revolta. U Odgovori na ova pitanja u recentno vrijeme artikuli-konačnici Bourriaudova kultura uporabe - a uporaba raju se kroz vizualnost kakvu amalgamira i Eric deljest minimum détournementa - afirmacija je i zago- Castillo, kroz RIOT!.varanje koncepta „nemira“ i neprestane preobrazbe, Upravo aktivističke prakse i taktički mediji upozorava-odnosno koncepta izmicanja bilo kakvom konačnom ju i animiraju građansku svijest o ugroženim ljudskimuokvirivanju. Nemir i preobrazba podržavaju se rein- pravima širokog spektra. Vladajući, pak, ideološkiterpretacijama, kolažiranjima, remiksiranjima, rekon- okviri, podržani sustavima kontrole i prismotre što ihtekstualizacijama, itd. Čini se kako su kultura uporabe uvode u svakodnevicu, najčešće percipiraju aktivistei détournement važne sastavnice Ericove umjetničke kao prijeteće subjekte, čak i kao potencijalno krimi-metodologije, a ideja protesta koju sadrže projicira se nalne i terorističke agente. Generiraju se apparatu-i na narativnu okosnicu cijeloga izložbenog ansambla34

si zaštite postojećeg poretka i namjerno zamagljuju kroz ironijski i kontradiktorni vizualni jezik popularnekategorije. Oponentski stav, neslaganje, neposluh kulture. Nadalje, u podtekstu izložbe Eric propituje jepočesto se objašnjavaju kao paravani terorizma. Kao li i u kolikoj mjeri u umjetnosti samoj uopće sadrža-što Thompson supsumira u spomenutoj knjizi, vlada- na ideja revolta. Kroz radove koje izlaže, on se nejuće ideologije potpomognute medijskom praksom i fokusira na neko određeno geografsko područje, većraznim kampanjama doprinijele su doživljaju aktivista kolažiranjem različitih vizualnih predložaka naglašavaanti-globalističkog pokreta kao konceptualne inačice univerzalnost protesta i pobune kojim god impulsomčudnog i neshvatljivog Drugog. Negativnom medijs- oni bili izazvani. Svejedno radi li se o Siriji, Meksiku,kom kampanjom i zazorom od „čudnog i neshvatl- Sjedinjenim Američkim Državama, Grčkoj, Turskoj, ilijivog“ podržan je i učvršćen jasniji i prihvatljiviji kon- o nekom drugom prostoru.cept poslušnog građanina koji je odigrao odlučujuću Baza slika koju Eric kao vizualni remixer stvara svo-ulogu u stratigrafiji društva kontrole. Thompson dalje jevrsni je kompendij memorije kojim se predstavljaupozorava kako poradi pojačanog korištenja anti-glo- moguća povijest revolta kroz posljednjih nekoliko vrlobalističkih aktivističkih procedura pojedincu zapravo vibrantnih desetljeća. Široki je dijapazon Ericova tre-prijeti isključenje iz kategorije građanina i uživanja in- tiranja teme: od snažnih dokumentarnih fotografija doherentnih prava. oslabljene ideje protesta prevedene u modnu (gotovoIdeja konfrontacije prisutna je u svim radovima Eri- fetišističku) aplikaciju. Ericove arhivske akumulaci-ca del Castilla, bez izuzetka. Riječ je o digitalnim je i konstrukti evociraju memoriju revolta, ali i zornokolažima (zastavama), objektima, instalacijama, on- informiraju o nesigurnom, nestabilnom, prijetećemline arhivima, apsorpciji rada njegovih kompatriota životnom kontekstu. Njega zanima snaga vizualnog,Alfreda Lópeza Casanove i kolektiva Huellas de la odnosno specifično mjesto gdje se dodiruju umjet-Memoria – (Eric cijelu dionicu izložbe gradi potaknut nost i revolucija, ideja i uporaba, reprezentacija i čin.uvidima u horror meksičke stvarnosti!) - ali i o dru- Ne nužno tim redom i u takvim parovima. Na samomgim postupcima koji sabiru iskustva revolta, sažimaju kraju ove kratke tekstualne eksplikacije postavlja seteme poput revolucije i rata, društvenih nemira, kon- pitanje: aktivizam ili pasivizam? Stvarnost ili obmana?zumerizma, nejednakosti generiranih različitim opre- Crvena ili plava pilulasivnim političkim i ekonomskim sistemima. Kako sam (Matrix, 1999.)?Eric potvrđuje, u radovima se susreću i strukturirajupoetički, politički, etički i estetički elementi. Ozbiljan Dalibor Prančevićdiskurs današnjeg vremena promatra se katkada i 35

36

37

KARIN GRENCDRVOLIKOSTI (1.-14. lipnja 2016.) Karin je nestašna alkemičarka. Ona je u stanju u sebi nosi svoj urođeni instinkt za jednostavnost. Ona ne komplicira, niti ne kiti. Najkraćim mogućim putembez ikakvog problema obično drvo pretvoriti u najfinije i minimalnim intervencijama dolazi do zacrtanog cilja.zlato. No, njezino zlato, kako to već alkemičari običa- Njezini likovi već su skriveni negdje tu u drvu. Samovaju istaknuti, nije zlato gomile. Potpuno je jasno da ih treba prepoznati, učiniti ih vidljivima, osloboditi ihse ovdje ne radi o dobro nam poznatom skupocjen- svake suvišnosti. Godovi, čvorovi i rascjepi postajuom metalu, već je riječ o tzv. duhovnom zlatu. Karin emocije, pretvaraju se u jasno artikulirane misli.Grenc stvara samozatajno, ustrajno i marljivo. Svojim Karin jako dobro razumije esenciju drva i sve ono pomagičnim umijećem transformacije ona oživljuje mrt- čemu drvo jest to što jest. Ona ga ne guši, ne negiravu (s)tvar dajući joj jedan nov, potpuno drukčiji život, ga, već naprotiv, čuva i afirmira njegovu istinsku nar-ukazujući tako još jednom na činjenicu kako se duh av. Također je svjesna činjenice da ima jednog vrlonalazi iznad svake materije. U njezinom krhkom tije- moćnog pomagača koji joj već napola pripremi svakilu skrivena je golema volja i snaga. Alat u njezinim rad. Taj pomagač je - vrijeme. Tragovi različitih atmos-sitnim rukama postaje moćno sredstvo u borbi protiv ferskih utjecaja što ih vrijeme ostavlja na drvu ili meta-tvrdoće i svojeglavosti drva. Ona ga želi omekša- lu, ne mogu se naknadno imitirati. Pukotine, patina iliti, svladati njegov otpor i učiniti ga sebi nalik. Karin hrđa su zanimljiva izražajna sredstva koja Karin takoje veseli i zaigrani demijurg. Stvara svoj jedinstven i radosno prisvaja kao svojevrsni half-readymade.neponovljiv svijet. Ustanovila je stoga svoju vlastitu Estetika je to jakih suprotnosti, ujedno i njezin duševnimjeru, svoju specifičnu stilizaciju i prepoznatljiv osob- autoportret. Grubim materijalima i zanatskim postup-ni kanon. cima postiže iznimnu tankoćutnost i finu psihološkuNjezin atelijer je čudesni laboratorij, sakupljalište na- karakterizaciju likova. Ponegdje će se pojaviti i suptilnijraznovrsnijih, uglavnom zaboravljenih i odbačenih tragovi boje, uglavnom nebeskog ili morskog plavet-predmeta koji će poslužiti kao podesna građa za st- nila, dajući tako skulpturama jedan nježni kontrast ivaranje jednog novog univerzuma. Ta neobična vrsta nagovještaj atmosferičnosti.samilosti i poštovanja koju Karin gaji prema odbačen- Karin vješto hoda po rubu pazeći da ne sklizne u pro-om, daje njezinim skulpturama dodatnu dimenziju i store banalnost ili sladunjavosti. Način na koji obrađu-iznimnu toplinu. Nije li upravo kamen kojeg su odba- je i slaže svoje drvene elemente uvijek je dubokocili graditelji postao kamen zaglavni? Na isti način i promišljen, dobro komponiran, kiparski zreo i potpunodrvo što ga je more u snažnim naletima juga izbacilo autentičan. Karin je kao Geppetto, njezini drveni likovina žalo, postaje drvo života. U prirodi zapravo nema nam jasno govore. Samo treba nasloniti svoje uho naotpada. Otpad je isključivo posljedica čovjekovog su- drvo i nešto ćemo čuti. Čut ćemo kako unutra kucavišnog i protuprirodnog djelovanja. U umjetničkoj radi- srce.onici otpad također ne postoji. Sve može biti iskorište-no, svemu može biti udahnut novi život, sve može biti Hrvoje Marko Peruzovićiznova vraćeno u vječnom kruženju. Materija je, kakonas uči fizika, neuništiva. Svijet nije ništa drugo doli vječito kretanje, jedna čudesna mistična reciklaža.Neprestani odlazak i povratak ishodištu. Karin duboko38

39

40

41

VEDRAN IVANKOVIĆSTUPOVI HRVATSKOG DRUŠTVA(16. lipnja - 1. srpnja 2016.) Stupove društva vidimo kao osnovne strukture apsurdna, čak i pomalo smiješna. Iz tog se razloga umjetnik odlučuje radikalno je prikazati izložbom ukoje ga čine stabilnim. Nose ga i omogućuju mu eg- Salonu Galić - odlučuje u potpunosti ogoliti vodećezistenciju kao takvu. U društvu, baš kao što je slučaj sfere društva. Svesti ih na minimum. Determinira ihi u arhitekturi, čvrsti i kvalitetni stupovi čine dugotra- vlastitom projekcijom njihove srži. Modelira osamn-jnu stabilnu građevinu, dok loši čine arhitekturu upi- aest objekata, simboličnih interpretacija detektiranihtne kvalitete čija je egzistencija po svoj prilici kratkog društvenih problema, te ih u galerijskoj atmosferiživotnog vijeka. Stupovi su društva, dakle, substruk- iznosi na uvid ostavljajući posjetiteljima na izbor želeture čija se kvaliteta manifestira na održivost čitave li postati sukreatori ili ne prihvatiti ovakav način likov-cjeline. nog govora.U mladom društvu poput hrvatskog, koje je pritom ne- Umjetnik bez ustezanja javno proziva nametnutedavno prošlo i traumu rata, teško je objektivno razgla- moralne instance našeg društva koje vrše prevelikbati o moralnosti, o odgovornosti ili o ispravnosti onih utjecaj na život prosječnog čovjeka, te aktualizirakoji su ga postavili na noge, o ljudima koji ga uglav- problem življenja u Hrvatskoj, smatrajući kako su unom i danas vode. Ipak, posljednjih se godina pojavl- našem društvu moralni kriteriji izgubili svaki smisao,juje sve veći broj onih koji jasno uočavaju, te prozivaju napominjući kako se na paleti različitih za društvoodređene društvene anomalije. Iako idejno utemelje- vitalnih funkcija nalazi pozamašna količina polus-no na pravednosti, moralnosti i jednakosti, hrvatsko posobnih, ali podobnih ljudi. Ivanković ovom svakakose društvo, kako uviđa autor izložbe Stupovi Hrvatsk- kritičkom izložbom na zanimljiv način daje do znanjaog društva Vedran Ivanković, u jako kratkom periodu kako smatra da su svi stupovi našeg društva zapravozapravo našlo ukopano u samo naizgled kvalitetne, u osnovi jednaki, ono što ih razlikuje samo su nijanse.mada čvrste temelje. Stupove našeg društva, sma- Ili kako bi se u narodu reklo – svi jednako smrde.tra Ivanković, čine lokalni šerifi, svećenici, kapitalisti,političari i ini kojima su u interesu primarno vlastiti in- Nina Nemecteresi.Autor primjećuje kako dotični čvrsto stoje na svim bit-nim pozicijama društva te da ih je teško iti poljuljati, akamoli zamijeniti. Zamjena je zapravo samo naizgledmoguća. Ukoliko se ona i dogodi, utoliko sliči Platono-voj priči o pećini, ona nije ništa drugo doli običan priv-id. Radi se samo o zamjeni jednoga drugim (od kojihsu oba jednaka), a tu je uvijek, naravno, i treći, i četvr-ti, i peti,… Dakle, kakva god se predstava za javnostizvodila, stvari su uvijek i opet iste, zabava za masevođena masovnim medijima čiji je zadatak održavan-je privida jednakosti i pravde. Ivanković smatra kakobudnim promatračima situacija već postaje poprilično42

43

44

45

VILIM HALBARTHFLYING BOATS (4.-18. srpnja 2016.) Vilimu Halbarthu zaista je sudbonosno prebivanje vati imaginarna oplošja, provizorne opne, ostavljajući inicijative promatraču, ujedno suradniku i nastavljaču.u susjedstvu brodogradilišta, što se potvrđuje i ovom To su konstrukcije poput modela za brodove, za pod-izložbom. Među brodovima na navozima, limovima mornice, za zračne lađe koje se mogu otisnuti u ne-i cijevima, u tim aranžmanima od čelika osjeća se besko plavetnilo ili zaroniti pod morem.kao u dragom susjedstvu. Naravno, ne samo da mu Ove skulpture-konstrukcije su tehnički precizne, ug-je blizak taj metalni svijet već je i prisan s ljudima, lavnom simetrične, pomalo dekorativne, discipliniraneradnicima koji savijaju, sijeku i vare limove; s brodo- ali ne toliko da bi zakočile maštu promatrača. U odno-graditeljima se druži i surađuje, oni mu susretljivo i su na ranije faze s velikim formatima sukladnim ra-pomažu. Pamtimo Halbarthove kipove i instalacije od sponima radionica, navoza i brodskih utroba, ovenabreklih, isprepletenih cijevi koje djeluju kao debeli najnovije konstrukcije su komornih dimenzija, prisne,crteži u prostoru. na dohvat ruku, što ne sprječava da ih u duhu uveća-Na ovoj izložbi, međutim predstavlja konstrukcije vamo pa da se u njih ukrcamo i zaplovimo nebom iliod tanjih čeličnih šipki koje izvija i spaja inspiriran morem, kako nam je već po volji.brodskim linijama. Šipke tek naznačuju prostore, elip-soidna jezgre, konstrukcije na kojima možemo doda- Ivo Babić46

47

48