Vječni rat

1“Večeras ćemo vam pokazati osam tihih načina kako ubitičovjeka.” Lik koji je to rekao bio je narednik koji nije izgledaoni pet godina starije od mene. Dakle, ako je ikad i ubio čovjekau borbi, tiho ili kako god, učinio je to dok je bio dojenče. Već sam znao osamdeset načina na koje se mogu ubijatiljudi, ali većina je bila prilično bučna. Uspravio sam se u stolici,poprimio izgled pristojne zainteresiranosti, i zaspao otvorenihočiju. Kao i skoro svi ostali. Naučili smo da nikada ne zakazujuništa važno za ova predavanja nakon večere. Probudio me projektor i pogledao sam kratki film koji jeprikazivao “osam tihih načina”. Nekima od glumaca su zasigurnoisprali mozak, jer su stvarno bili ubijeni. Nakon filma jedna je djevojka u prvom redu podigla ruku.Narednik joj je kimnuo a ona je ustala kako bi se pokazalaostalima. Nije izgledala loše, ali bila je malo jača u vratu iramenima. Svi postanu takvi nakon što nekoliko mjeseci noseuokolo teški ruksak. “Gospodine” – morali smo se naredniku obraćati s “gospodine”dok ne završimo obuku – “većina tih metoda, stvarno, izgledalesu… pomalo blesavo.” “Na primjer?”Vječni rat 15

“Na primjer ubiti čovjeka udarcem u bubrege, alatkomza ukopavanje. Mislim, kada ćete zapravo imati samo alat zaukopavanje, a ne pištolj ili nož? I zašto ga ne bismo jednostavnotresnuli time po glavi?” “Zato što možda ima šljem”, razborito je odgovorio. “Osim toga, Tauranci vjerojatno i nemaju bubrege!” Slegnuo je ramenima. “Vjerojatno nemaju.” To je bilo 1997.i nitko još nije ni vidio Taurance; nije pronađen ni komadićTauranaca veći od sprženog kromosoma. “No njihova jefiziologija slična našoj, i moramo pretpostaviti da su složenina sličan način. Moraju imati slabosti, ranjive točke. Vi moratedoznati gdje se one nalaze.” “To je važna stvar.” Pokazao je prstom prema ekranu. “Onihosmero robijaša smaknuto je za vaše dobro, jer vi morate otkritikako se ubijaju Tauranci, i morate biti u stanju to učiniti, bezobzira na to imate li megavatski laser ili rašpicu za nokte.” Sjela je natrag, ne djelujući previše uvjereno. “Ima li još pitanja?” Nitko nije dizao ruku. “OK. Po-zor!” Ustali smo s naporom, a on nas je gledao siščekivanjem. “Jebite se, gospodine”, začuo se uobičajeni umorni žamor. “Glasnije!” “JEBITE SE, GOSPODINE!” Jedna od slabijih ideja vojskeza podizanje morala. “Tako je već bolje. Ne zaboravite, sutra su vojne vježbe prijesvitanja. Klopa u 3:30, prva prozivka u 4:00. Svi koji će biti ukrevetu iza 3:40 dobit će jedan udarac po piksi. Otpust.” Zakopčao sam kombinezon i preko snijega prešao do salonana šalicu soje i džoint. Uvijek sam mogao izdržati uz pet ili šestsati sna, a ovo je bilo jedino vrijeme kada sam mogao biti nasamo,nakratko izvan vojske. Gledao sam vijesti nekoliko minuta. Jošje jedan brod zaglavio, tamo pokraj Aldebaranskog sektora.16 Joe Haldeman

Bilo je to prije četiri godine. Skupljali su flotu za odmazdu, alitrebat će im još četiri godine da stignu tamo. Dotad će Taurancizauzeti sve portalne planete i učvrstiti se na njima. U kvartiru svi su bili u krevetu, a glavna su svjetla bilaugašena. Cijela je satnija bila bezvoljna još otkad smo se vratilis dvotjedne lunarne obuke. Odbacio sam odjeću u pretinac,provjerio raspored, i otkrio da sam na ležaju 31. Dovraga, bašispod grijalice. Uvukao sam se iza zastora što sam tiše mogao, kako ne bihprobudio osobu do sebe. Nisam uspio vidjeti tko je to, a nije meni bilo briga. Zavukao sam se pod pokrivač. “Kasniš, Mandella”, začulo se kroz zijev. Bila je to Rogersova. “Oprosti što sam te probudio”, prošaputao sam. “Mnemafrke.” Privinula se uza me i zagrlila me s leđa. Bilaje topla i relativno meka. Potapšao sam je po boku na način zakoji sam se nadao da je bratski. “Laku noć, Rogersova.” “Noć, Pastuše.” Uzvratila je gestu mnogo izravnije. Zašto čovjek uvijek dobije umorne kad je spreman, a pohotnekad je umoran? Pokorio sam se neizbježnome.Vječni rat 17

2“Ma dobro, idemo unijeti nešto vražjeg žara u to! Ekipa s gre-dom! Mičite to – mičite guzice!” Topla fronta stigla je oko ponoći i snijeg je zamijenilasusnježica. Greda od permaplasta težila je oko 250 kilogramai bila je prava noćna mora za rukovanje, čak i kad nije bilaprekrivena ledom. Bilo nas je četvero, po dvoje na svakomkraju; promrzlih prstiju nosili smo plastične nosače. Rogersovami je bila partner. “Čelik!” viknuo je lik iza mene, što je značilo da više ne možedržati. Nije bilo od čelika, ali je bilo dovoljno teško da ti smrskastopalo. Svi smo pustili i odskočili. Bljuzga i blato poprskali sunas od glave do pete. “Kvragu, Petrove”, rekla je Rogersova, “zašto se nisi prijaviou Crveni križ, ili nešto slično? Ova jebena stvar nije toliko jebenoteška.” Većina je djevojaka bila malo blaža u načinu izražavanja. “Ma jebo vas, pokrenite se, gredaši – ekipa sa smolom! Zanjima! Za njima!” Dvoje naših smolaša pritrčalo je, mašući kantama. “Idemo,Mandella. Smrzavaju mi se muda.” “Meni isto”, rekla je djevojka više po dojmu. “Jedan – dva – diži!” Ponovno smo podigli tu stvar i oteturaliprema mostu. Oko tri četvrtine mosta bilo je dovršeno. Činilo se18 Joe Haldeman

da će nas drugi vod pobijediti. Inače me ne bi bilo briga, ali vodkoji prvi izgradi svoj most, može natrag u bazu. Ostalima slijedijoš šest kilometara blata, i nimalo odmora prije jela. Uglavili smo gredu na mjesto, zveknula je kako treba kad smoje ispustili, i namjestili smo nosive zatege koji su je držali kaopotpornji. Ženska iz ekipe smolara počela je lijevati ljepilo nagradu još i prije no što smo je stigli učvrstiti. Njezin je partnerčekao gredu na drugoj strani. Ekipa za popločavanje čekala jeu podnožju mosta, a svatko je od njih kao kišobran iznad glavedržao komad lakog, kompresiranog permaplasta. Bili su suhi ičisti. Upitao sam se naglas što su oni učinili kako bi to zaslužili,a Rogersova je predložila nekoliko slikovitih ali malo vjerojatnihmogućnosti. Vraćali smo se natrag kako bismo stali pokraj sljedećegrede, kad je vođa vježbe (zvao se Dougelstein, ali mi smo gazvali “Madobro”) zapuhao u zviždaljku i zaurlao, “Madobro,vojnici, dečki i curice, deset minuta. Popušite ako ih imate.”Posegnuo je u džep i uključio komandu za grijanje našihkombinezona. Rogersova i ja sjeli smo na svoj kraj grede, a ja sam izvadiokutiju s travom. Imao sam mnogo džointova, ali nismo ih smjelipušiti do nakon večere. Jedini duhan koji sam imao bio je ostatakcigare dug oko sedam centimetara. Zapalio sam ga sa suprotnestrane; nakon prvih par dimova nije bio tako loš. Rogersova jepovukla dim tek toliko da ne ispadne usiljena, ali je iskrivilalice i vratila mi ga. “Jesi li studirao kad su te unovačili?” pitala je. “Da. Upravo sam diplomirao fiziku. Namjeravao sam položitiza nastavnika.” Kimnula je ozbiljno. “Ja sam studirala biologiju…” “Logično.” Sad mi slijedi pregršt patetike. “Koliko dugo?” “Šest godina, diplomirala sam i položila stručni ispit.” Čizmomje zagrebla po tlu, praveći brazde od blata i bljuzgavice, koji suVječni rat 19

bili gusti poput smrznutog mlijeka. “Za koji se kurac ovo moralodogoditi?” Slegnuo sam ramenima. Ovo nije ni zahtijevalo odgovor, baremne onakav kakav su nam stalno davali u ISUN-u. Intelektualnai stvarna elita planeta na braniku čovječanstva od tauranskeprijetnje. Pizdarije. Sve je to samo jedan veliki eksperiment. Davide možemo li navesti Taurance na borbu na tlu. Madobro je puhnuo u zviždaljku dvije minute prerano, kaošto je i bilo za očekivati, no Rogersova, ja i još dvoje gredaša smoostali sjediti još minutu, dok su smolari i popločavači dovršavalipokrivanje naše grede. Ubrzo je postalo hladno, dok smo takosjedili s isključenim grijanjem u odijelima, ali namjerno smoostali neaktivni. Stvarno nije bilo nikakvog smisla što moramo vježbati pohladnoći. Tipična vojna maloumna logika. Naravno, bit će hladnotamo gdje idemo, ali ne toliko da će padati snijeg ili da ćemo sesmrzavati. Gotovo u pravilu, temperature na portalnim planetimastupanj su ili dva iznad apsolutne nule – jer urušene zvijezde(kolapsari) ne sjaje – a ako biste osjetili hladnoću, to bi značiloda ste sigurno mrtvi. Prije dvanaest godina, kad mi je bilo deset, otkriven jekolapsarski skok. Samo dovoljnom brzinom hitnete nekakavobjekt u urušenu zvijezdu, a on se eto pojavi u nekom drugomdijelu galaksije. Nije dugo trebalo kako bi se ustanovila jednadžbauz pomoć koje se moglo predvidjeti gdje će se objekt pojaviti;on putuje duž iste “linije” (zapravo ajnštajnovske geodezičnosti)koju bi pratio da se na njegovom putu nije našla urušena zvijezda– dok ne dođe do polja drugog kolapsara, gdje bi se objektponovno pojavio, odbačen istom brzinom koju je imao dok sepribližavao prvom kolapsaru. Vrijeme putovanja između dvajukolapsara – ravno nuli. Dalo je to prilično puno posla matematičarima i fizičarima,koji su morali iznova definirati istodobnost, potom srušitiopću teoriju relativnosti i iznova je izgraditi. A političare je20 Joe Haldeman

to jako usrećilo, jer sad su mogli slati brodove pune kolonistana Formalhaut za manje novca no što je prije trebalo za slanjenekoliko ljudi na Mjesec. Bilo je mnogo ljudi koje su političariviše voljeli vidjeti na Formalhautu, kako sudjeluju u veličanstvenojpustolovini, a ne da stvaraju probleme kod kuće. Brodove su uvijek pratile automatizirane sonde na udaljenostiod nekoliko milijuna kilometara. Znali smo za portalne planete,malene podrtine koje su se vrtjele oko urušenih zvijezda; svrhasondi bila je da se vrate i obavijeste nas u slučaju da se brod zabiou portalni planet brzinom od 0,999 brzine svjetlosti. Takva se katastrofa nikad nije dogodila, no jednog dana sondase dovukla natrag sama. Analizom podataka sa sonde ustanovljenoje da je brod pratila, a potom i uništila neka druga letjelica. To sedogodilo u blizini Aldebarana, u zviježđu Taurusa, Bika, ali budućida je pomalo nezgodno izgovoriti “Aldebarijanci”, neprijatelji sunazvani Taurancima. Otada su brodovi kolonizatora na putu bili zaštićeni na­oružanom stražom. Često je naoružana straža putovala sama,i naposljetku se naziv Kolonizacijska grupa skratio u ISUN,Istraživačke snage Ujedinjenih naroda. S naglaskom na onome“snage”. A onda je neki bistar momak u Općoj skupštini odlučio dabismo trebali oformiti pješadijske snage koje bi trebale čuvatiportalne planete najbližih urušenih zvijezda. To je dovelo doZakona o novačenju elite 1996., i do najelitnije unovačene vojskeu povijesti ratovanja. I eto nas tako, pedeset muškaraca i pedeset žena, s kvocijentimainteligencije preko 150, elitistički vučemo svoja neobično zdravai snažna tijela kroz blato i bljuzgavicu središnjeg Missourija,razmišljamo o korisnosti naših vještina mostogradnje na svjetovimana kojima je jedina tekuća tvar pokoji ustajali bazen tekućeg helija.Vječni rat 21