Savo Škobić POD STARE DANE

Savo ŠkobićPOD STARE DANE (pjesme)

Savo Škobić POD STARE DANE Izdavač „Žiravac“ Požega Za izdavača Zoran Nedeljković Urednik Slobodan Ristović LektorBrankica Jevđević, prof. Recenzent Milica Vučković Dizajn korica Dragan Škobić Fotografija korica Mirsad Mujanović Fotografija autora Jasmin Položanin Štampa „Žiravac“ Požega Tiraž 300

Savo ŠkobićPOD STARE DANE (pjesme)

...Jedino u meni ništa ne mirujedok oblake sive ja gledam u bari,sjećanja na tebe venama mi bruje,još uvijek te voli tvoj romantik stari.

POD STARЕ DANЕZadrhta ruka kad vrhovima prstiјu,dotakoh tvoје imе na zlatnom lančićukraј tvoје slikе na zidu.Oko mi sе tvoје smiјеši sa tog sјaјnog,po svеmu nеobičnog јеsеnjеg nokturna −tako smo zvali taј snimak.Uspomеnе brzе kao planinski potoknahrlišе snažno na moјu јadnu dušui vratišе mе u mladost.Ta mladost, koјa sada nеobično liči,kao da је i sama davno odsanjana,njеžni је bukеt maštanja.Maštanja i sјеćanja su moćan i snažanеliksir mladosti i liјеpa zabava,i nada pod starе danе.Višеgrad, 4.7.2007.

NAPISAĆU TI PJESMURekoh, napisaću ti pjesmu.Pjesmu za tvoju dušu i duše tebi dragih ljudi.Pjesmu koja oslikava tebe iznutra, iz oka u oko,Kao što ptica – majka u oku svog ptića vidi da jeuplašeno ili sretno.Kao što oblak iz prikrajka prijeti olujom.Kao što kap rose na latici cvijeta nudi ljepotu življenja.Kao uzdah.Takvu pjesmu treba da ti napišem,i u njoj da ne pominjem ništa ružno.Ništa prijeteće, ni za tebe, ni za srnu u trku,ni za žubor rijeke.A kako da pjevam o sreći kada sretna nisi!Kako u tvom oku da prepoznam rosukada je to suza.Još jedino u tvom smješku,tvom tajanstvenom smješku vidim nadu.Maglovitu, plavičastu nadu,što kao da je od satena, leluja na tvom uzdahu.I evo, napisah ti pjesmu.Nedorečenu, kao što su i naši snovi.Kao naše riječi koje se gube u vjetru.Kao nijeme treperave zvijezde u svom beskraju.Ipak, napisah ti pjesmu iz srca.Višegrad, 3. maja 2009.

NIKADA NE ZATVARAJ OČI U SUMRAKNikada ne zatvaraj oči u sumrak,nećeš vidjeti zvijezde u rađanju,i nikada ne slušaj drugu muziku u sumrak,kako bi mogla čuti treptaj zvijezda.Jer, ljepoto, ti znaš šta znači sanjati budan,vikati uz vjetar i biti nekad neko drugi.Neka ti godine moje starebudu putokaz za sreću i,neka te moja misao prati sve do vrha,dijete moje drago.I zapamti:Nikada ne zatvaraj oči u sumrak...Višegrad, 6.4.2009.

KADA PJESNIK UMREKada pjesnik umrei sklopi svoje svevideće oči,zašuti vjetar u krošnji breze,zamrzne se i treptaj zvijezda.Kada pjesnik umreotkine se poslednji osmijehsa njegovih nijemih usana,i ptice što lete ka jugu ušute.Kada pjesnik umrena stranicama njegove knjigezalepršaju plave izmaglicei zašušte u molu.Kada pjesnik umreumru i sva praskozorja,svi sutoni, sva ljepota,jer pjesnik više ne pjeva o njima.Kada pjesnik umre,rodi se u krošnji breze,u zvijezdama, u izmaglicama,u pticama što lete ka jugu.Višegrad, 10. marta 2010.

UBAVO MOJEStazom kraj klupe dok leđa grijem,na prvom suncu zadnjeg mi ljeta,dok kafu gorku u slast ja pijem,projezdi mlada žena k’o sjeta.A kada diše, tad grudi širi.Diže ih negdje visoko, gore.Ispod šešira oko mi viri.\"Kako je lijepa\", usne mi zbore.A, oči, moj Bože , te ljepote,Krv venama poče brže da vri.Eh, zašto ostarih, ej, živote!Grobu se već bližim, a ona zri.Ruke joj male, nježne je puti,i drhti kao kiša da lije.Kada se smije razum mi muti,o, što se nije rodila prije!?Vjetar u oči donese suze,u ludom ritmu misli se roje,A ona sina za ruku uze,išapnu tiho: \"Ubavo moje!\"Višegrad, 13. aprila 2010.

KADA UMREM, BIĆU DOBAR DUHKada umrem, biću dobar duh,kao Kasper.Neću ti doći ni u san ni na javu.Nemam namjeru remetiti tvoj mir,tvoj savršeni mir.Kao otisak usana na trepavicama,na ramenu, na dlanu, na duši.Samo pokatkad,kada ti bude jako teško,i kada ne budeš znala odgovore na pitanja:kako, kuda, gdje…Kada ti tuga i beznađe ovlaže oči,tvoje velike prelijepe oči.Osjetićeš topli povjetarac,mekan kao šapat;tik uz lijevo uho.Tada ćeš znati da sam tupored tebe, mog najmilijeg bića.Udahni me i ozariće ti se dan.Praskavo će nestati sve dileme.Sva beznađa.Sva tmina iz grudi.Pogledaj u nebo, nasmiješi sei namigni mi, te tiho šapni:Idemo dalje.Višegrad, 25. oktobar 2010.

OPET SE PJENE VALOVIPoslije toliko vijekova koji su između danas i onda,poslije svih nadanja i razočarenja,poslije svega i ničega,odjednom, kao iskra u oku,kao rana pjesma slavuja, onog predivnog jutra naMutnici,kao...Jedna jedina poruka od tebe.Nerado priznajem, probudila me je iz učmalosti irazgalila dušu.Opet se pjene valovi udarajući u trajekt na putu kaPelješcute hiljadu devetsto sedamdeset i treće.Opet mi tvoje brzo oko kroz kosu šapuće:“Bojim se!”, i “Sretna sam!”, i “Volim te!”Kada razmišljam o danima ljubavi,sa ove vremenske distance čine se jako lijepi,pa mi, možda, zbog toga i nedostaju.Voljela si sve i radovala se svemu.Dugo smo šetali parkovima moga grada.Dosađivao sam ti svojim planovima, maštarijama.Svojim snovima.Do dugo u noć šaputao sam ti Jesenjina, Dedića,Sarajlića…Mala, velika moja, večeras ćemo za njih voljeti!...

A ti si uvijek iznova tražila još, i još, i još…A onda odjednom: “Znaš… moji ne žele… ne samozbog vjere…”Kao da se najveća ledena gromada sa Antarktikaodlomila ipala ravno na moje grudi, sledivši u meni sva čula, svesnove, sve…Umro sam tada i više se nikada rodio nisam.Ali ipak…Poslije toliko vijekova koji su između danas i onda,Poslije svih nadanja i razočarenja…Višegrad, 4. februar 2011.

ŠTA ĆE BITI KAD ME NE BUDEKada odem zauvijek putem kojim se samo jedanput ide,šta će biti sa mojim mislima i nedosanjanim snovima?Hoće li ih nastaviti sanjati jesenje izmaglice u dolovimaili orlovi moćni u vrhovima planina?Šta će biti sa tvojim dahom na mom obrazu koji se jošdavnourezao kao najtananija tetovaža samo meni vidljiva?Da li će je raznositi morska pjena koja silovito udara ustijeneili će je vjetar uplesti u krošnju tužne vrbe na našojobali?Šta će biti sa tvojim glasom u mom uhu koji miluje mojeuši iu toplom zagrljaju sa mojim glasom šapuće Jesenjina?Da li će i ti glasovi nestati sa mnom? Nestati, kuda?Hoće li se pretopiti u umilnu pjesmu slavuja skrivenog ulugu?Šta će biti sa ovom toplinom oko srca pri susretu satobom,odvajkada začetom tvojim smješkom? Šta će biti?Da li će ta toplina grijati domove siročadi zimi kada jenajhladnijeili će u nekim novosazrelim srcima za ljubav grijati novepupoljke?

Volio bih znati odgovore na sva ta pitanja, kako bihlakše mogao dazauvijek odem putem kojim se samo jedanput ide.Volio bih znati koliko dugo ću ostati u mislima onih kojisu me voljelii šta će poslije biti i sa njihovim mislima?Volio bih znati...

MUSAKA OD ZVIJEZDAZa večeru imam musaku od zvijezda,a za doručak sunce na oko.Ponesi preljev od plavičastih izmaglicai salatu od najranijih uspomena,pa bijelim putem od mjesečevih zrakasiđi u mahovinu smiraja dana.U ludom vrtlogu snova pićemo nektar mladostišto ga sačuvah za stare dane, koji su već tu.Trčaćemo bosi rosnim livadama davno odsanjanim,i ništa nas neće probuditi iz sna.Možda samo jecaj vrbinih granadok se liku svom u rijeci svijajuili tužna škripa stare omorikešto bi da se osloni o smrknutu stijenu.Uspavanku će nam šapatom pjevatimali slapovi brzog planinskog potoka,dok jezde hrabro ka uviru svom.I dok se vjetri moćno probijajukroz šumu modrih zaborava,mi nećemo znati da li je to kraj početkaili je već dugo čekani početak kraja.Višegrad, 9.8.2011.



STRAVIČNO ZAUVIJEKOdjednom,kao jezivi trag hladne komete,smrznute nečije ljubavi,prostruji kroz moju kičmu bojazanda ću te izgubiti.Ne kao do sada, ranije, na dan ili dva tvoje ćutnje.Ne kao kada skupiš vjeđe u smiješno slovo V,pa sa suzama bijesa i tuge u očimazuriš u mračni dio moje melanholije,nego, stravično zauvijek.Ostavićeš sve naše sutone,praskozorja i tajanstveni zov ćuka.Spakovaćeš svoj šapat, svoj smješak,i onu prelijepu iskru u oku koja se javi uvijekprije nego mi kažeš da me voliš.Ne sumnjam da ćeš lako i brzozaboraviti koliko si mi draga,i koliko sam volio da grijem tvoje ruke na njedrimamojimu hladnim decembarskim noćima naše madosti.Brzo ćeš zaboraviti i to da si i ti voljela mene,Istina, ne kao ja tebe – otvoreno, jasno i beskonačno,nego onako, samo tebi svojstveno, tiho, šapatom,

i nježnim dodirom vrhovima toplih jagodica na momlicu.U odlasku ćeš mi samo mahnuti preko ramenai ne okrenuvši se više nikada, nestaćeš u magli.Sva moja ljubav će izaći iz mene i otići za tobom,a od mene će ostati samo ljušturakoju povjetarac valja prljavim ulicama.Nekada bijah, sad me više nema...Višegrad, 22.2.2012.

OKO MENE PROLJEĆEU meni jesen,a oko mene proljeće,umorni životkroz snove mi prolijeće.I oči plavesa beskrajem svemiradodirom slavei drhtavog nemira.Smijeh djeteta,srećom, dušu razgali,radost svijetada suncu se zahvali.Mirisi snažnii krv kroz mene vrije,osmjesi lažni,sve se u meni smije.Radost i tugasu mi sve što vrijedi,odlazak drugadušu u meni ledi.A nježne laticvijetova svih boja,čuvaće znati,davna sjećanja moja.Višegrad, 1. mart 2012.

SAMO BUDALE UMIRU SAMIŽivot mi je bio i maćeha i mati.sve je bio, al' dosadan nije.Morao sam dobro umjeti i znatišta raditi treba, a šta se ne smije.Ljubavi su mnoge kroz dušu mi prošle,zagrebale noktom, ostavile traga.A sad su mi godine samovanja došle,lagano me izdaju i volja i snaga.Zavidim drugaru što sa svojom dragomdočeka starost u toplome stanu,i srećan sa djecom, sa najvećim blagomraduje se životu, svakom novom danu.Ja u hladnoj sobi, sjećanja prebiram,time svjetlost dajem sivoj polutami.Isa tužnim smješkom život rezimiram –Da samo budale umiru sami.Višegrad, 9. mart 2012.

LUZEROtkad moje srce bijei mašta mi kuje snove,meni sreća se ne smijei fortuna me ne zove.Gubitnik sam od rođenja,nemam sreće baš ni malo,od sumraka do buđenja,sve je u par snova stalo .Ali ipak nisam tužan,sudbu svoju i ne kunem,život mi i nije ružan,ja bar lijepe snove snujem.Kamo sreće da mi snovibudu java na trenutak,pa da počne život novi,ovaj smiješni stari lutak.Al znam sebe, baksuz ja sam,promijenio ništa ne bi,ja i budan snove sanjami poklanjam sebe tebi.Ti si, moja prepelice,uljepšala život moj,ti i tvoje krasno lice −voli tebe luzer tvoj.Višegrad, 16. mart 2012.

U KASNE SATEDa li što je duša tada,u te kasne tihe sate,ogoljela zadnja nada,da će snovi da se vrate.Ili srcu rovitomejoš krvare stare rane,a i volji krila lome,molim zoru da ne svane.Pa opijen do radostisrećom što u grud'ma nosim,kao nekad u mladostiza sve ljude sreću prosim.Dižem čelo ka zv'jezdama,dani sreće da se vrate,i dobrota u ljudima,bar u ove kasne sate.Višegrad, 25.3.2012.

VRAGOLANKAČelo visoko, a usne tanke,obrve žive vragolanke,iskra u oku sve živo pali,anđeli nju su meni poslali.Kroz usne nešto tiho žubori,o tihoj noći i rujnoj zori,dah joj plavičastu maglu pravi,rukama dana rođenje slavi.I sva je nježna, tanana, laka,ljepotom uma moćna i jaka,dodirom samo u mojoj krvinapravi nered, briše i mrvi.Ali pred zoru k'o magla snena,iščeznu tiho bjelina njena,da li će sutra k'o noći ove,opet da dođe u moje snove.Višegrad, 23. april 2012.

ĆEMANEU gori znanoj, zimolikoj,vatra pucketa u moluu tuzi svakolikoj,i svako u svom bolu.Šešir na pola čela,cigara na usni donjojod ćutnje sagorjela,svako u tuzi svojoj.Kraj vatre Cigo staritiho gudi u ćemane.Vatra mu lice ozari,pa liječi stare rane.Djeca gologuza jure,ne haju za zimu i stud,ni Cigani više ne žure,ne znaju ni kako ni kud.Višegrad, 19.1.2013.

DOK JA DIŠEM, TI ŽIVJEĆEŠ U MENIDok noći sive, boje pepela,padaju nijemo na moje rame,pamtim i sada sve što si željela –bilo je sunce i bijeg iz tame.Bila su jutra, purpurna, rana,nakon noći i zvjezanog roja,po livadi zabijelila slana,i tvoj šapat da si samo moja.Za čas ti suza zaiskri u oku,raznježi te jecaj violine,satenski nježnu dušu dubokuprekrije tihi osjećaj miline.Budan sanjam, mislima se vraćamu dane sreće i radosti duši,a onda ovu neminovnost shvaćam –da i moj se život lagano ruši.A ja, dušo, opet o tebi pjevam,nose me vali uspomena sneni,i za naš susret lagano se spremam,dok ja dišem, ti živjećeš u meni.Višegrad, 12.4.2013.

KAD GODINE MINUKako je lijepo misliti o tebibesanim noćima do zore.Nikada ne bih oprostio sebida ne dođoh tebi pod prozore.Mjesec na nebu, ta lola stara,viri kroz suvo granje na par,da li ćeš mi iz svojih njedararumenu jabuku dati na dar.Ukradoh te tiho, milu i snenu,spavaćica ti zaleprša plava,sakrismo se u višnjinu sjenui ponese nas vulkanska lava.A noć miriše na ranu jesen,na rosu u tvojoj mekoj kosi,i ja još od proljeća zanesen,dopustih mašti da nas nosi.Evo i sada kad godine minu,kada mi starost zamuti zjenu,kada se misli u beskraj vinu,ja bih sa tobom u višnjinu sjenu.Višegrad, 13.4.2013.

ZA PARČE SREĆEStaviste mi lance i katancena moje nevine ruke,i nije vam dosta glasnici zla,nego i na strašne muke.Šta može biti gore od togada sa patnicima patiš,za najdraže svoje sve bi da daš,i sreću da njima vratiš.A sreća sve je dalje od tebe,sad je i ne vidiš više,vaša mi čizma pritisla glavu,ne može ni da se diše.Jauke moje niko ne čuje,svako se o sebi brine,o, zašto niko neće da dođei ove lance mi skine.Dao bih život za parče sreće,i za malo plavog neba,da radosna lica djece vidim −pa da umrem ako treba.Višegrad, 19.4.2013.

MLADOST JE PJESMA ŠTO SREĆU NOSIZadrhti pjesma rubom samoće,moćni se bezdan stvori.Bezglasno grlo zboriti hoće,duša da se otvori.Žarkim se nebom munje valjaju,gromovi ljuti biju.A duše nježne sreću sanjaju –htjele bi da se smiju.Kad neko voli, drukčije vidi,muzika njegov je raj,Grudi su tada stamene hridi,i valova morskih kraj.Žena je ljubav jer život stvara,rađa ga sa milinom.Nad tom se žrtvom nebo otvara,vinom i violinom.Mladost je pjesma što sreću nosikada se čovjek rodi.Sa time ona gromu prkosi −pjesma ga dalje vodi.Višegrad, 22.4.2013.

DA L’ NA SVIJETU JOŠ LJUBAVI IMAJa dugo nisam vidio vrapca,slušao njegov vragoslati poj.DŽivdžana milog, mog starog znanca,po svemo bješe neobičan soj.Nije tamo gdje ljubavi nemanjegov je život u fazonu tom.Zimi se on za proljeće sprema,sa dragom svojom i u gnijezdu svom.Jer sve što je živo ljubav traži,bez ljubavi on k’o da nije živ.Tako ga ona hrabri i snaži,da šapne dragoj to svoje “dživ, dživ”…Da l’ na svijetu još ljubavi imaili je već i njoj došao kraj.U duše nam se uvukla zima,nikad da cvijetni osvane nam maj.Svako svoje teške brige brine,u grudima nam k’o gromada led.Da l’ će ikad sunce da nam sine,pa da na dživdžana opet dođe red?Višegrad, 1. maja 2013.

MJESEČE, LOLO,Mjeseče, lolo, pamtiš li noćikada sam sa njom šetao dugo.Da li ću ikad reći joj moći,da ja je volim i ništa drugo.Ti si sa neba gledao sjetno,praveći naše sjene na putu.Ubranu ružu veoma spretnokrio sam za nju u svom kaputu.A negdje tiho muzika svirai neko drugi nekoga voli.Samo mi srce puno nemira,o, što je strašno kad ljubav boli.Gledah u tebe i lišća rosu,trebalo mi je pomoći malo.A ona tiho reče kroz kosuda joj je samo do mene stalo.I tog se časa otvori svemir,duša mi tebi mjeseče krenu.I danas isti osjetim nemirkad tebe vidim, vidim kosu njenu.Višegrad, 3.maja 2013.

SVJETIONIKKao da sam kapetan starikoji svojim brodom morima luta.Što nema kompas on ne mari,i kompas mu je njena slika žuta.Svoju lulu drži u ruci,ne mari što je ugašena davno.On hita prema njenoj lucida stigne do nje, to je njemu glavno.Takav bih i ja želio biti,ploviti tamo gdje me neko čeka.O tome mogu samo sniti,jer tamo me čeka još samo rijeka.A ona pamti dane srećekad obalom njenom šetasmo dugo.I to se nikad vratit' neće.Laku noć mladosti, dobar dan tugo!Jedanput davno sa rukom u ruci,jedno smo drugom obećanje dali.Pa, evo, plovim ka nebeskoj luci,njeno mi oko svjetionik mali.Višegrad, 4. maja 2013.

KOSMOSDa li je kosmos u namaili smo mi u njemu.Da li je u svjetlu tamaili svjetlost u svemu.I čemu sva ta jurnjavakroz nebeskog svoda sjaj.Moćnih zvjezdanih rojevai kakav je tome kraj.Šta se to tamo događadaleko od ognjišta?To čovjek samo nagađa –skoro da ne zna ništa.Čovjek je balast na svijetunebeski čudan spoj.On uništava planetu,da uljepša život svoj.Bijedni život koji živi,pun stresa i nemira.Zbog njega će da iskriviharmoniju svemira.Višegrad, 5. maja 2013.

POSTOJI I NADAUvijek mi je dragarečenica bila:Kod ptice je mali mozak,a velika krila.Danas kao nikadmože da se strada.Sve dok imaš vel'ka krila,postoji i nada.Da ćeš ostavitiove dane sive.Mnogi od nas vezani suza mjesto gdje žive.I pobjeći negdjegdje te više cijene.Zaboravit brzo,ove mračne stijene.Živjeti k'o čovjekbar na vrijeme jedno.A ne kao sada −kukavno i bijedno.Višegrad, 6. maja 2013.

SJENENeke se sjene nečujno, kradom,motaju mojim umornim čelom.Pa ja k'o pastir za bijelim stadom,pratim ih svojom dušom još vrelom.Drage su meni te krpe snovakao kad magla okvasi oči.Davne mi slike daje iznova,pa tako o mladosti svjedoči.A mladost moja bijaše draga,puna sreće i radosnih lica.I moje mame pogleda blaga,sjetim se kao i leta ptica.Sve je tu opet kao i prije,veselo pjeva društvo drugara.Dok vani grmi i kiša lije,gitara tu je i pjesma stara.A jedna sjena posebno mila,mekoćom svojom sklizne u oko.Mirisne kose nježne ko svila.u srcu mom je jako duboko.Višegrad, 7. maja 2013.

ZVIJEZDO NA NEBUKako opisati tebeu svega stihova par,a pri tom utkati sebeu divnog oka ti sjaj.Kako dočarati treptajtog ludog srca mog,kad laki osjetim drhtajčarobnog tijela tvog.Lako ću ja i za pticekoje ti se raduju,kada vide tvoje lice,razdragano pjevaju.Kad si vesela i sretnai sunce sija jače,a kad si tužna i sjetna,i nebo kišom plače.Zvijezdo na nebu mila,s tobom snovi su moji,otkucaj moga si bila –zbog tebe svijet postoji.Višegrad, 10.5.2013.

NE ŽELIM DA ODEŠ IZ MOJIH MISLINe želim da odeš iz mojih misli,uvijek ću se svega sjećati rado.Od one noći kada smo pokisli,pa do onda kad smo gledali stado.A ovce bijele ko oblaci mali,bezbrižno mile vlašićkom livadom.Sa Devečana smo Marsovce zvali,uveče u tor uvukli se kradom.Voljela si sve što je neobično,iz razloga istog, naravno, mene.I za tebe je sve bilo logično,a plakala si nad cvijetom što vene .U nebo si dugo gledati znala,tražiti zvijezdu što će naša biti.Kada sam tužan, osmijeh si mi krala,a svoju suzu umjela si skriti.I zato, nemoj, dušo moja draga,prestati da kroz mene ti pjesme pišeš.Zajedno, kroz snove do sudnjeg praga −zato ne dam da mi iz misli zbrišeš.Višegrad, 11.5.2013.

ZBOG TEBEOduvijek sam volio proljeće ranoi trešnjinog behara divni cvijet.Iz bašte naše povrće tek ubranoi ptiče malo kad ugleda svijet.I sve što živi proljeću se raduje,priroda, životinje i ljudi.Prestaje zbog duge zime da gladuje,i medo stari iz sna se budi.I tvoje oči s proljeća su vedrije,stalno ti osmijeh na licu blista.A večernje nebo postaje modrije,zbog tebe i naš voćnjak olista.Ti si moćna veza prirode i menei osmjehom svemu život daješ.Snagu mi daju tvoje blistave zjene,nizašta ne treba da se kaješ.Sa tobom život ima puni smisao,potok pod brijegom postaje brži.Zbog tebe sve što sam napisao,ima zadatak da te zadrži.Višegrad, 12.5.2013.

MOST ZA NIKUDADa li tamo gdje si mila sada,negdje između nekada i sad.Zauvijek nježna, lijepa i mlada,u mislima tvojim i ja sam mlad?Prvo su nam se pogledi sreli,pa tek kasnije i nespremni mi.Ipak lako, brzo smo uspjeli,da je puno korzo, a mi sami.Rado si hrabro dušo maštala,ponekad i pozitivno luda.A nekada bi naglo zastala,i rekla to je most za nikuda.Svake smo noći šetali dugo,najradije ulicama pustim.I htjeli smo samo jedno drugo,tvoje oči sa vjeđama gustim.Tek sada shvatam te tvoje riječidok išao bih nigdje i svuda.Da nema lijeka što tugu liječi,idem tvojim mostom za nikuda .Višegrad, 13. maj 2013.

VREMENA JE NIKAD MANJE.Ne shvatam te dragi svijete,šta to radiš, koji ti je vrag?Spametuj se, nisi dijete!Kročio si na propasti prag.Zbog pohlepe malo moćnih,svi tonemo u duboki jaz.Uz graktanje vrana noćnih,našem brodu to je plitak gaz.Hemijom svojom nebo truješ!sve je tanji života nam štit.Uskoro ćeš da tuguješ.Od nas će ostati samo mit.Pusti svemir i planete,jer jedno drugom svi smo tuđi.Ne pravi nam više štete,pa u čovjeka, svijete, uđi.Za bolest mu nađi lijeka.Posveti njemu svoje znanje.Svima budi apoteka.Vremena je nikad manje.Višegrad, 14.maj 2013.

POŽAR KOJI HODATi si požar koji hodai poplava snova.Ti si sunce moga svodai nada si nova.To su bile prve riječiza te prve rime.Od čovjeka koji kleči,rimuje ti ime.Za tebe ću dušo moja,samo ako treba,biti zvijezda bilo kojasa tvog modrog neba.Voljela si moje pjesmemladalački lake.Tihi žubor vode s česme,za pjesnike đake.Ipak ,zbog tih mojih rima,naših „Plavih voda“ti si da je ljeto zima,požar koji hoda.Višegrad, 15. maj 2013.

TVOJA SUZAPrvu sam ti suzu vidio u oku,kada si mi rekla da moraš otići.U srcu mi ranu ostavi duboku,znaš da se bez tebe nikad neću svići.A tu tvoju suzu kao kaplju duše,kao mjesečinu dok mili kroz šumu.Što nasluti da se snovi moji ruše,gušio sam dugo u tuzi i rumu.Mislio sam da ja sve to sanjam samo,i da su to oni moji ružni snovi.I teže probleme da riješimo znamo,ma zaslužujemo mi početak novi.Nema tih problema, rekoh, mila, tebi,koje naša ljubav ne može da riješi.K'o što vjerujem ti, vjeruj sama sebi,ne postoji neko ko nikad ne griješi.I sad mi je milo kad se toga sjetim,kada to ti rekoh, a ti se nasmiješi.Od sreće sam tada htio da poletim,i danas ta suza probleme mi riješi.Višegrad, 16. maj 2013.

DIVLJAKUŠAJoš kao dijete divlja si bila,verala se spretno po granama.S drugim društvom, tuča bi izbila,mirna si bila jedino s nama.Uvijek poderano koljeno,masnice i u neredu kosa.Hljeb i masti omiljeno jelo,do pola zime išla si bosa.Kada te mama za školu spremi,niko nije smio da te gleda.Tvoj ljuti pogled za tučom stremi,a mi smo se klonili nereda.Vremenom si ti smirila strasti,postala si uredna i tiša.Počela si i poglede krasti,sjetna si bila dok pada kiša.Voljela si da ti pjesme pišem,al' srce neće mozak da sluša.Sad ne mogu bez tebe da dišem,ostala si moja divljakuša.Višegrad, 17. maj 2013.

ZVIJEZDE SU JOŠ TUJednom si mi rekla da umiju,samo za onog ko zna da sluša,i zvijezde noću da pjevaju,jer tada se rađa nova duša.Govorila si kako vjeruješda cvijeće plače kad pada kiša,da se često sa djecom raduješ,jer kada kisnu postaju viša.Plašila si se sivih oblakai kada nebom munje sijevaju,veselila te povorka đakašto drže se za ruke, pjevaju.Mislila si da će nebo pastii zvijezde se rasuti po putu,da će mjesec sa planinom srasti,a more dobiti boju žutu.Sve je isto i bez tebe mila,i dalje imaš moju ljubav svu,spokojna budi gdje god mi bila,i ne boj se, zvijezde su još tu.Višegrad, 18. maj 2013.

PITALA ME STAROSTBaš jutros me pita starostgdje mi prođe pusta mladost!Jer sanjar si, veli, bio,pa si takav ostario.Nije meni krivo rodešto me žednog preko vodeprovedoše ini ljudi.Sad bi svako da mi sudi.Ovaj svijet se cirkus zove,svako sniva svoje snove,svako želi nešto lično,žarke želje poprilično.A želje su bile mojeda ja imam nešto svoje,nešto, da se svijet divi,nakon mene to da živi.Koliko sam ja umiotoliko sam napravio,da l' ću nešto više stićiil' ću morati otići.Višegrad, 18. maj 2013.

ŽELIM DA POŽELIMŽelim dа poželim, аl' ne smijem,do usijаnjа rumene trešnje,kаo što sаm volio dа krijemtvoj mlаdež mаleni boje višnje.Želim dа poželim аl' mi brаne,bаr neku od dječijih rаdosti,dа se verem nа jаbuke grаne,аl' mi ne dаju ni poželjeti.Hoću dа hoću, аli ne mogu,bojim se dа fer to ne bi biloni premа tebi, ni premа Bogu,štа je dаvno bilo sаd se snilo.Hoću dа hoću pа štа mi bude,pа i protiv prаvilа prirode,spremаn sаm dа mi zаto i sude,jer dostа je više te zаblude!Želim dа hoću, hoću dа želimdа mi nismo u dvа svijetа preko,susretu nаšem sаd se veselim,ni tvoje nebo nije dаleko.Višegrаd, 23. mаj 2013.

KAO KROZ MAGLUKao kroz maglu gustu i plavuili kroz snove naslutih tebe,dao bih za te dušu i glavu,sve moje pjesme i samog sebe,Zaigra tvoja nemirna kosana pustom peronu mojih snova,a šina hladna i noga bosa,srušeni dimnjak, kraj rijeke zova.Tišinu blago remete zvucikao da neko flautu svira,maleni kofer držiš u ruci,srce mi puno starog nemira.Da li odlaziš ili se vraćaš,haljina crna za svečanosti,da li dugove sudbini plaćašil' želiš da mi kažeš „Oprosti!“Raširih ruke nudeći sebe,opraštam ti, pa to je bar jasno,al gusta magla odnese tebe,za praštanje je izgleda kasno.Višegrad, 25. maj 2013.

LJUBAV ĆE DA SPASI PLANETUŠto sam stariji u nebo gledam više,mada mi čelo ka zemlji pada,a maštanja mi bude proljetne kiše,nikako me ne napušta nada.Da će dani sreće opet da se vrate,radost u duše dragih mi ljudi,samo ljubavni jadi mlade da prateiz učmaolsti svi da se bude.I život da bude po mjeri čovjeka,o jeseni momci da se žene,i da radovanje im bude dovijeka,samo sreća da im širi zjene.Iz te ljubavi djeca da se rađaju,da sretno žive djetinjstvo svoje,ratovi više da se ne događaju,pa da se sreća i ljubav spoje.I da tako bude na cijelome svijetu,dječiji smijeh i radovanje,jer ljubav će ljudi da spasi planetu,opet da se vrati blagostanje.Višegrad, 26. maj 2013.

SVJETLO NA KRAJU TUNELAO, kako lijepo miriše noćumivena proljetnom kišom.Osjećam noćas kosmičku moći luna mi se čini višom.Gore na nebu savršen mir,žmirkaju mirno snene zvijezde.Ovde na zemlji đavolji pir,stravično crne slutnje jezde.Strah i nemir su u ljudima,pogan se uvukla u duše.Budale nas prave ludimai poslednje nade nam ruše.Da ćemo opet snage naći,uzeti sve u svoje ruke.Skinuti onog što navlačicrni oblak nama na muke.Narod će jednom dići svoj glas,krenuće masa nevesela.U tome ja vidim nama spasi svjetlo na kraju tunela.Višegrad, 29.5.2013.

SVRATIM NA PO JEDNUU proljetnoj noći, a pod stare dane,ja mislima svratim do mladosti svoje,i tad lijepo vidim prijatelje znane,najjasnije vidim lijepe oči tvoje.Svratim na po jednu sa drugarom starim,iako znamo da popićemo more,ja nikad ne mogu to da zaboravim,kada smo uz vino spaljivali zore.Grudi nam se šire, pune su miline,i kada nam vino duše pootvara,pjesmu žele srca, puna su topline,uvijek nam se nađe tu tambura stara.Poznaje me dobro taj moj drugar stari,a njegovoj pjesmi ja se i sad divim,i nije ga briga ko za čime mari,zapjeva mi: „Šta te briga kako živim!“Sjetiš li se mila tih prekrasnih noćikada smo voljeli i voljeni bili,mislili smo, nikad, to nam neće proći,a sad nam se čini da smo sve to snili.Višegrad, 30. maj 2013.