Džambo Afriko!

Knjiga Bogdana Šeklera »Džambo Afriko« na najbolji način govori o tome kako je njen autor putovao, kako put doživeo i na koji je način taj doživijaj iskazao. To je knjiga pisana na- dahnuto, znalački i sa preda- nošću strasnika. To je knjiga o Africi danas, o onoj Africi koja se budi, koja nastaja, koja hoče da izade iz tvrde ljušture nepoz- nanice. Za Šeklera to je svet od jed- nog do drugog Neizmerja. Svet čudan i teško shvatljiv, svet prtnvatljiv ali neuhvatljiv, svet svetova, svet daleko od sveta, a u svetu. Čudna mešavina stvar- nosti i nesna. Svet koji zarobi i očara, ali i svet koji duboko one- spokoji. Samo veliki vizionari i misionari mogu poverovati da će Taj Deo Sveta jednog skorog dana biti ljudskoj rani melem. Bogdan Šekler veruje u raj sveti u tome je lepota kazivanja o njemu. Toliko je to sve nest- varno, da se čovek, u trenutku zapira stihom nedavno preminu- log pesnika Sen Džon Persa: »Da li češ ti, Nomade, da nas prevedeš večeras na obalu st- varnog?« l taj Nomad, taj neu- morni kazivač, Bogdan Šekler, zna iz nestvarnog, da nas vrati na obale stvarnog. Realizam bez obala. Istina, veoma često su- rovi realizam, kao i priroda afrić- kog sunca i podnebne, ali istinit i duboko doživljen. Topao kao af- ričko sonce i blag kao monsun- ske kiše. Ognjen Lakićević





BOGDAN ŠEKLER FOTOGRAFIJE: MIOLJUB JELESIJEVIĆ UREDNIK: MOMČILO DERKOVIĆ K. Z. »PETAR KOČIČ«, BEOGRAD, 1976.



5 R IJEČ džambo u podnožju Kilimandžara, u Tanzaniji, znači zdravo! KRAGUJEVAC Kao putopisac za tu riječ sam saznao na visinama »bijele kape« - POLAZIMO Afrike i uvijek ću je pamtiti. Na početku zapisa sa velikog afrič- kog kontinenta premjestio sam je ovdje sa samog kraja, čak iz Tanza~ nije, i zato je ponavljam: »Džambo, džambo Afrikol« Taj put od Kragujevca do najvećeg vrha afričkog kontinenta, do Kilimandžara, dug je preko 11.000 kilometara. Bio je to put i poduh- vat ekspedicije »Crvena zastava« iz Kragujevca sa pet novih, upravo s trake sišlih kola »Zastava 101«, sa našim gumama »Tigar« i uljem iz Modriče. Nama učesnicima ekspedicije i kolima ponuđeno je veliko iskušenje: put od Kragujevca do Kilimandžara samo kolima i to preko Grčke, Egipta, Sudana, Kenije, Ugande i Tanzanije. Cilj je vožnja do ispod Kilimandžara, a vrh »krov« Afrike, odvažnima i hrabrima po- nuđen je i kao nagrada i kao zadnja tačka velikog puta. Sakupljeni po raznim zaduženjima, našli smo se prvi put svi za- jedno u Kragujevcu tmurnog i hladnog 14. februara l975. godine, kasno popodne. Ekspediciju su sačinjavali: Vladimir Perić-Džo, vođa ekspedicije i njegovi pomoćnici Ginka Milinković, jedina žena u ekspe- diciji i Milan Rakočević, organizator, Slobodan Nikolić i Miodrag Bar- lov, automehaničari »Crvene zastave«, Joža Vlahović novinar »Vjes- nika« iz Zagreba, Bratislav Grbić, televizijski kamerman i Branko Bale- tić, televizijski reditelj, Dušan Sekulić, novinar, Mioljub Jelesijević, fo- toreporter i pisac ovih redova književnik Bogdan Šekler, ljekar ekspe- dicije. Daleki Kilimandžaro i nepoznata Afrika, zemlja sa egzotičnim biljnim i životinjskim svijetom, sa pustinjama, rijekom Nil i sa pirami- dama, mamili su na puteve. Kako je došlo do ove ekspedicije i kako smo se tu na okupu našli, često su me pitali i prije i poslije. ldeja za or- ganizovanje KK ekspedicije potekla je od Dragana Drakulića direktora komercijale«. »Crvena zastava« je željela da isproba svoja nova kola u eksploataciji pod nenormalnim uslovima, u bespuću, u pustinji, pod vrelim suncem žarke Afrike. lzabrala je put kroz zemlje nesvrstanog svijeta, kroz slobodne zemlje probuđene Afrike, s ciljem da i na taj način provuče nit prijateljstva sa ovim narodima. Ljude iz ekspedicije stavila je pred veliku odgovornost, izložila ih opasnostima i nepozna- tim ćudima vrelog afričkog kontinenta. Ukupno: kreirano je jedno ve-

6 Kasno pred noć 14. februara 1975. liko iskušenje, kako za kola tako i za učesnike nevjerovatnog pohoda godine ispred Skupštine opštine dugog jedanaest hiljada kilometara! Kragujevac postrojila se kolona Cilj je dakle i bio - dokazivanje kola. A šta ako mi kao učesnici ekspedicije »Kragujevac-Kilimandžaro« ekspedicije naiđemo na prepreke? Za sve je bilo opravdanja - u pi- spremna za veliki put. Jedanaest članova ekspedicije preuzelo je od predsjednika tanju je ekspedicija, a takvi poduhvati ne idu nasigurno i nikad se una- kragujevačke opštine Borivoja Petrovića prijed ne zna što će se dogoditi. znamenje ovog grada »crveni barjak« s A samo kako nam je zanosno zvučalo saznanje -idemo na Kili- ciljem da ga istaknu na vrhu Kilimandžara. mandžaro! Bilo je to izuzetno daleko i nestvano. Nije to bilo samo sjećanje na »snjegove Kilimandžara«, ni na Ekspedicija je preuzela tu obavezu i čast. slike iz enciklopedija. Bilo je to osjećanje ogromne daljine i nepozna- tog gdje se rijetko ko s naših strana upućuje. A mi krećemo! U Kragujevcu smo se sreli s kolima koja treba da nas ponesu daljinama preko polutara i do Kilimandžara, a još južnije do Mombase, grada na obali Indijskog okeana. IZGLEDA DA JE ISTINA: KREĆEMO! Grupa učesnika ekspedicije iz Beograda, rano ujutro 14. fe- bruara 1975. krenula je na put poslije oproštaja s porodicama. Izgle-

7 dalo je kao da idemo do Kragujevca, a ne na slijedećih četrdeset pet dana neizvijesnosti i daljine. Uzgredno svraćamo i za jedinu ženu - učesnicu poduhvata, Ginku Milinković, i na oproštaju s njenim vidimo i suze! Mi izgleda stvarno negdje daleko krećemo, sad to tek shvatamo, kaže neko vidjeći suze u očima - na ispraćaju. Ozbiljno smo se spremili. Po našim saznanjima napravili smo dobar izbor ljekova, medicinskih instrumenata seruma. Više nego što bismo mogli očekivati u pukovskoj sanitetnoj stanici. U krugu fabrike automobila u Kragujevcu sačekuje nas pet no- vih, kao iz izloga crvenih »Zastava 101«. Na njihovim brojčanicima stoji svega - šest kilometara pređenog puta! Automobili su ukrašeni velikim naljepnicama »Kragujevac-Kilimandžaro«, ekspedicija »Za- stava 101«, »Optima Modriča«, »Tigar gume«, a na prednjoj haubi zemlje kroz koje treba da prođemo sa tim divnim crvenim kolima Grčka, AR Egypt, Sudan, Kenija, Uganda, Tanzanija! Ta ukoso po- ređana imena zemalja, bijelim slovima, zvučala su gotovo nevjero- vatno. Imali smo prilike da pogledamo kartu naše maršrute, pravac kojim treba da se krećemo. lzgledalo je sve jednostavno i vjerovatno, ali preko tri geografske karte! Proćićemo kroz Aleksandriju, Kairo, Luksor, Asuan, Kartum, Kampalu, Najrobi... Sve velika imena gradova Afrike! Zelena linija maršrute pokrivala je linije puta, pa čak i Nubij- skom pustinjom koja nam je najavljivana kao opasnost u koju ćemo ući sigurno, a pitanje je kako ćemo izaći! Kombi-automobili iz trgovine u zadnji čas dovlače pakete hrane i sve te gomile treba da smjestimo u automobile u kojima nema zadn- jih sjedišta. Ostala su samo po dva za - vozača i suvozača. Svi učesnici su po pravilu morali da budu oprobani vozači! Samo jedan nije ispun- javao taj uslov. Ali, nije bio prekobrojan! U jednim kolima ostaju sva sjedišta, a spolja se ne lijepe naljepnice, niti bilo što ističe. Taj auto- mobil će biti predodređen za specijalna snimanja, a ostali će na licu mjesta, takvi kakvi su, igrati svoje životne, televizijske i ilmske uloge, s nama za njihovim volanima i iza njihovih stakala. PRETOVARENA KOLA Gotovo tri sata mi ređamo i tovarimo u kola hranu i stvari koje su namijenjene za svaka kola pojedinačno. Treba da se krene! A kola već leže na zastavicama iza zadnjih točkova. Za njihove amortizere preteško je to što smo sve unutra natrpali i poređali. Tu su i gomile

8 djelova, rezervni mjenjač, alat, teška televizijska oprema i sto nekih drugih čuda. Za svaka kola unosimo po jedno zidno ogledalo, neke ba- terijske lampe! Tu su i pištaljke poput onih što imaju saobraćajci! Imamo i šatorska krila, vreće za spavanje, termose i kante za vodu, frižidere bez umetaka u koje smo već strpali hranu. U svim kolima imamo i radio-aparat s magnetofonom i trakama s našim melodijama i pjesmama. Navodno, da slušamo u pustinji! Toga dana u Kragujevcu je počinjao susret samoupravljača Ju- goslavije. Upravo je i tako planirano - na taj svečani dan i u taj čas da Ekspedicija KK - krene na veliki put! Na konferenciji za štampu govori i generalni direktor »Crvene zastave« Milenko Bojanić. Govore i drugi odgovorni rukovodioci. U toku konferencije nas jedanaest učesnika ekspedicije sje- dimo u crvenim i plavim vjetrovkama za stolom ispred velikog broja novinara. Upravo pred noć silazimo prema kolima ispred opštine gdje nas desetine kragujevačkih mladića i dječaka i domaćini s ljubavlju ispra- ćaju! Predsjednik opštine Borivoje Petrović, saznajemo, predao je »cr- veni barjak samouprave« da ga istaknemo na vrhu Kilimandžara, kad tamo stignemo! Snijeg prolijeće, mrak već liježe na Kragujevac i mala kolona crvenih »Zastava 101« sa čudnim, velikim naljepnicama, sa jedanaest putnika kreće ispred kragujevačke opštine i upućuje se prema auto- -putu za Niš! Put je počeo! Kiša lije i crveni odsjaj naših kola kao da čudno treperi medu ostalim vozilima na auto-putu. Naši pasoši su puni viza. Tu je grčka, egipatska, sudanska, ke- nijska,.. Nema jedino vize Ugande! Kažu dobićemo je negdje usput! LAKA POLEDICA U GRDELIČKOJ KLISURI Sve je ostalo iza nas i polako se opuštamo od velikih napora pripreme i organizacije odlaska. Sljedećih četrdeset i pet dana bićemo daleko od Jugoslavije. Svako ima svoje planove i očekivanja, ali svaki korak toga puta sasvim nam je nepoznat i svako ga na svoj način doživljava i očekuje. Neki su čitali enciklopedije i knjige o Africi. U tim knjigama, na afričkim prostranstvima vrebaju crne i zelene zmije mambe, koje smrtonosno ubijaju. A da ne govorimo o lavovima, noso-

9 rozima i drugim gorostasima daleke Afrike. Da li ćemo imati susreta s njima? No, mi smo još uvijek na auto-putu prema Skoplju i u Grdelič- koj klisuri dok vozimo, kola lagano plešu na tankoj, sjajnoj poledici. Mi iz hladnog februara sa Balkana idemo u Mediteran, u Egipat gdje ri- jetko pada i kiša. Noću oko tri časa, stižemo u Đevđeliju. Odmaramo na granici kod Bogorodice, tu gdje se prelazi u Grčku. Naša kolona od pet auto- mobila, obilježena zaista rijetkom oznakom »Kragujevac-Kili- mandžaro« privlači i poglede i budi radoznalost. Ali, kola leže na as- faltu pod teretom. Pošla su direktno s trake, ni prvi servis nijesu imala. Ali, dobro vuku i dobro idu. Tu u Bogorodici, na jugoslovansko-grčkoj granici već se osjeća plavo južno nebo i sunce. Tu počinju i naše mnogobrojne granične nevolje. Kad carinici pogledaju kako smo utovareni i kakav je to lom od raznih stvari gube svaku volju za pregled. Tehničke aparate i televizijske kamere plombi- raju, a ostalo neka ide bez pregleda! Mi im i tvrdimo da ništa ne no- simo što bi ih zanimalo, a tako je i bilo i predočavamo na kakvo pu- Prvi veliki grad van naših granica na tešestvije smo krenuli. Ne bi ih iznenadiio da smo krenuli do Olimpa, maršruti ekspedicüe bila je Atina. Crvena Akropolja, Korintskog kanala ili Krfa, ali do Kilimandžara kolima - to Zastave 101« se izuzetnim oznakama je već nevjerovatno. I to takvim malim kolima koji i na predivnim grč- privlačile su pažnju prepunih ulica ovog prekrasnog grada. kim asfaltnim trakama leže do zemlje! KROZ GRČKU - SAMO PUTUJTE Učesnici ekspedicije, prije svega ljudi od pera i kamere, još u Beogradu su upozoreni: iz Grčke nemate prava ni slova da napišete, ni fotograije da načinite. Putujte i gledajte, a o pisanju, ni riječi! Tada su se u Grčkoj dešavale značajne političke promjene, bilo je i demonstracija na ulicama prekrasne Atine, ali nema putopisca koji će odoljeti da ne zabilježi nešto ili zapamti o atinskim ulicama, o kafani Sedam brata«, o muzici koja se tamo u noći čuje. Ili o Pireju, o Olimpu pored kojeg smo prošli toga sunčanog dana. Ako se Grčka plašila političkih implikacija pisanja, ova zemlja nema razloga da strahuje od prolaznika na njenim drumovima. Te fan- stastične trake preko grčkih pitomih kamenjara, pored prepunih grana limunova i pomorandži, pod plavim odsjajem zaliva i ostrva, mogu samo da obraduju i očaraju namjernike. Desilo se da smo Grčkom išli više nego što smo i planirali. Umjesto u Pireju da se ukrcamo na brod

10 prema Alaksandriji mi smo morali da vozimo cijelo popodne i da u Pa- trasu sačekamo feribot na koji ćemo se ukrcati. To je put preko Pelo- poneza. Pred nama je i Korintski kanal sa zastrašujućom dubinom kad se pogleda sa mosta kojim ga prelazimo. Uzak, ali duboko usjaćen u kameno tle. To je jedno od tih čuda Grčke, ali imali smo vremena samo da preletimo našim brzim kolima mostom nad njim. MANASTIRAKI - BUVLJA PIJACA, I JOŠ PONEŠTO Biti u Atini, ako izuzmemo znamenitosti klasične istorije, a ne vidjeti pijacu Manastiraki, može se reći da je pravi propust. Takvih buv- ljih pijaca ima svuda po svijetu, ali ova nudi ponešto i iz savremenog doba, budi čuđenje i kao da se podsmijeva nekim velikim svjetskim dogadajima i nekim ljudima današnjice. Na pijaci Manastiraki, u jednoj tijesnoj atinskoj ulici prodaje se sav krš i lom ovog svijeta. Od stvarčica i šrafova koji su zauvijek otpi- sani i bačeni do raznih odijela, sabalja, cipela, opanaka, kapa i svakih drugih čuda. Prije podne kad radi pijaca mnoštvo svijeta se tu sakupi, a roba je poređana od zemlje uz kuće i zgrade u ulici do trećeg sprata ili i preko krova. Sve zaudara na vojničke čizme i odijela, kolomasti i naftalin. Sve je to tako zakrčeno i natrpano, smiješano i upleteno, pa kad bi nekim nesrećnim slučajem buknuo kakav požar niko živ odatle ne bi mogao da izmakne. Tu, na pijaci Manastiraki, u centru Atine ima i pomalo istorije, pa bilo to ona i ironična. Najviše na pijaci ima ame- ričkih vojnih uniformi. To su gomile, cijeli magacini. Tu su opasači, išeklije, torbice, iznošene vjetrovke, pantalone, nošene košulje, gaće, ogrtači, izlizane cipele. Tu je rashodovana roba iz Vijetnama, tu možete naći i samo lijevu cipelu američkog vijatnamskog ratnika. Ona druga je ostala na nozi negdje u Južnom Vijetnamu ili dugdje. A sve to možete da kupite i još vas mole, obaraju cijene i nude. Taj zadah vojnog magacina, to igranje sa uniformama jedne ratnički nastrojene vojske, sav taj krš i lom sa ekonomatom vijetnamskih ratnika, čini se kao odgovor na samo suštinu ratovanja kakvo je bilo ili kakvo je još na nemirnim mjestima po svijetu. Pijaca Manastiraki je smiješni odgovor ratu i ratnicima, pa nije čudo što te vojne ljetnje pantalone nose hipici i autostoperke i drugi čudni svijet koji u tim ralnim pantalonama ismijava rat. Manastiraki pijaca miriše na štavljenu kožu, na kaubojske šešire i mnogobrojne druge preživjele i još žive stvari i događaje. Ali, ta

11 pijaca sa rafovima prema nebu, uz zidove starih kućerina zaista je tačka gdje se ukršta mnogo toga što čovjeka tjera u bijedu ili ga je baš tu do kraja i dotjeralo. U atinskom gustom saobraćaju, u gradu gdje, se voze sve marke kola koje postaje na svijetu, u zaista nervoznom i gustom pro- metu, pet naših automobila i dobro izgledaju i dobro se drže, iako su legli na zastavice pod teretom. Te noći spavamo u atinskom »Hiltonu« više zbog njegove ga- raže za kola nego zbog nas. Vjerovatno da u svakom gradu koji mi znamo ima radoznalaca. Da ne kažemo obijača, koji bi pali u iskušenje da vide šta ta kola toliko vuku. A mi to ne smijemo da rizikujemo i uv- lačimo se u garažu »Hiltona« među rols-rojseve, mercedese i druga kola kojima se radi prestiža voze neki drugi gosti »Hiltona«. Sad njima ispada veoma čudno kakvi smo mi to »zavrnuti bogataši« koji se tak- vim kolima vozikamo i vučemo toliki teret, mada opet nama upravo ti važni gosti »Hiltona« izgledaju kao robovi tih skupih kola, pa ponekad i dosta jadno. Ipak, te razlike između nas i njih su nepopravljive. To su dva svijeta o kojima ne vrijedi ni razmišljati. U BURI NA SREDOZEMNOM MORU Naš put prema Africi iz Patrasa morao je da se nastavi brodom. Kasno u noći, 17. februara, ukrcavamo automobiie na italijanski brod »Kaljari« i smještamo se u kabine. Samo što se brod odvojio od obale, počinje ljuljanje i udaranje talasa. Trebalo je da smo za dva dana u Aleksandriji i zaspali smo ne sumnjajući u taj plan. Ali, Sredozemno more je proključalo. Žestoki vjetar bije u brod, odliježu udarci u bo- kove, razbijena morska voda puši na pramcu. Iako je brod viši od tros- pratnice, vrlo prijatan i lijep, talasi prebacuju vodu i preko komandnog mosta. Morska bolest zahvatila je većinu putnika, pa prelijepi saloni i restorani, palube i hodnici cio dan zvrje pusti. Svako se drži svog ležaja. Ne jede se, ne pije. More bijesni. Nastaje i druga noć i zaista vi- soki talasi igraju se našim brodom kao igračkom. Svakih nekoliko mi- nuta strahoviti udarci s boka potresaju grdosiju i sve se ljulja i vrti. Samo što se zaspi, neki topovski udarac odjekne i brod prodrma. Ali, prolazi i ta duga noć. lscrpljeni ustajemo sjutradan i odlazimo do sa- lona i restorana. A u aleksandrijskoj luci treba sjesti u kola i pustinjskim putem svakako ovdje asfaltnim, u Kairo. Već smo na tlu afričkog kontinenta i praktično to su prvi koraci ekspedicije.



13 P REDSTAVNICI našeg konzulata iz Aleksandrije, naši ljudi iz Kaira SA EGIPATSKIM dočekuju nas i s ćudenjem pitaju gdje smo do sada. Juče su nas čekali s televizijom i novinarima! Kažemo bura za to nije znala. REGISTRACIJAMA A tu na carinskoj rampi treba obaviti gomilu formalnosti. Na svakoj granici traži se nešto drugo. Ovdje, između ostalog, naša kola treba da dobiju egipatske registarske tablice i da se u vezi sa tim ispuni gomila formulara. Domaćini zaista trče i trude se, ali toga toliko ima da to ništa ne vrijedi. Stanična zgrada, putnici, taj topli dah Sa- Misir! Zelena, pitoma dolina Nila. hare, već govore o nama dalekom svijetu. Ali, u Egiptu se javiti kao Ju- Prelijepi zeleni gajtan Misira uz obale Nila gosloven znači da ćete biti pozdravljeni kao prijatelji i širokim zeni- predstavlja sva bogatstvo ljudi Egipta. Bijelo minare upereno u nebo, obavezna cama punim pažnje i prijateljstva. Već tu na naše riječi da smo iz Ju- galabija kao nacionalna nošnja, palme goslavije stiskaju nam ruke i srdačno pozdravljaju. Taj dosta siroti svi- nad tihim domovima i zeleni gajtani uz jet s jezikom koji je prava barijera za sporazumijevanje, i bez riječi go- pijesak Sahare, ovo podneblje čine s pravom pojmom ljepote i dobrote! To je vori svu ljubav i poštovanje. taj Misir!

14 Oko deset časova uveče ulazimo na aleksandrijske ulice, još uvijek vrele od pustinjakog sunca, zagušljive kao pred kišu, iako i ovde, kao i u Kairu, kiša tako rijetko pada. Svjetlosti ovog znamenitog grada nemamo vremena da razgledamo. Naš put je dalek, čakaju nas pustinja i bespuća, vrućine i sunce, čak i Kilimandžaro i Tanzanija s druge strana polutara, a Aleksandrija, koliko nas god privlačila, ipak je u komšiluku i blizini. Nekom drugom prilikom možda ćemo je bolje vidjeti. Tim prvim pogledom možemo samo da ustanovimo da je za nas to neobičan ambijent, pa, u nekim dataljima čak i nevjerovatan. Upravo na uglu jedne ulice kojom žurimo na pustinjski put prema Kairu vidimo kako leži crknuti bijeli magarac. Taj je već pao i tu je ostavljen, a na našam putu su se te slike ponovo javljale i ponovo bu- dile naša saznanja o razlikama koje postoje na ovom svijetu. PUSTINJSKIM PUTEM DO - KAIRA Naš neobični put počinje tu iz Aleksandrije. Idemo pravcem koji vodi Saharom prema Kairu. To je asfaltni put i pošto smo se odvojili od svjetlosti Aleksandrije kao da upadamo u tamnu jamu. Pod našim farovima vidimo samo traku puta a lijevo i desno od puta samo gustu tamu, koja se pretvara i preobraća u našim očima u šume kroz koje imamo prilike kod nas da prođemo. Čas podsjeća na auto-put kroz sla- vonske šume, čas na jadransku magistralu preko Crne Gore. A, u st- vari, svuda okolo nas je ravna Sahara do u nedogled. Noć je tamna, bez mjeseca, pa taj put koji vodi prema Kairu kao stalno da pada u neku dolinu obavijenu debelim mrakom. Pored puta ničeg živog, ni travčice, ni drveta, pa ta lažna slika okoline gotovo zabavlja. To je kao neka »noćna fatamorgana« ispod farova automobila koji žustro grabe putem. Ako je ovdje pustinjom provučen asfalt imaćemo i mi pri- like da na sitnom pijesku Nubijske pustinje vidimo kako to u stvari iz- gleda! Kasno u noći, gotovo u najranijim jutarnjim časovima stižemo u Kairo. DANI U KAIRU U Kairu se teško dolazi do mjesta u hotelu, naročito u zimskom periodu kad je inače ovdje turistička sezona. Tih dana objavljeno je da ovaj veliki grad ima osam miliona i četiri stotine hiljade stanovnika.

15 Povećao se naročito poslije ratova sa Izraelom. Stanovništvo sa Sueca Sela u Misiru su sa prastarom uglavnom je prebjeglo u Kairo. Iako je Kairo ogromen grad, namjer- arhitekturom - zemljane kuće, zemljani zidovi, žuta prašina i vječno vrela Sahara nika začuđuje nekim svojim neobičnim redom i pravilima. Mi kao put- prema brdima. Diamantsko sunce nad nici i vozači iz zemlje u kojoj se za skretanje bez žmigavca plaća kazna, svim tim i vječni hranitelj Nil koji se u Kairu smo veoma obazrivo i uvijek davali svjetlosne signale kao što provlači koritom što vijuga zelenom dolinom. po našem i treba. Ubrzo smo uvidjeli da naši žmigavci izazivaju čuđenje kod prolaznika i vozača u saobraćaju. Prosto je izgledalo da se pitaju: što je ovima? U Kairu, naime, propisi u saobraćaju su izgleda sasvim drugačiji i »migavci« na kolima gotovo nijesu potrebni. Vozači mašu rukama, lijevo, desno kad hoće da skrenu. Na hiljadama auto- mobila i nema migavaca ili su zapušteni i razbijeni. Čak nerijetko auto- mobili nemaju ni farove ili su neregulisani. Saobraćaj je veoma gust, kola su raznovrsna, od nekih prastarih i dotrajalih automobila do naj- novijih. No, i pored toga vozači su miroljubivi, pažljivi, voze bez ner- voze i drskosti koja je često prisutna na našim drumovima. Ima bez- broj taksija, ali se do njih dosta teško dolazi. Često su to krntije u koje kad sjednete nijeste sigurni da nećete zajedno s vozačem uskoro morati i da gurate. Taksi automobili u Kairu su upravo gradski saobraćaj. Gradski autobusi su veoma loši i samo ljudi u krajnjoj nuždi ulaze u njih. Svi idu taksijem. Među taksistima ima nekoliko hiljada koji voze »zastavu 1300« kragujevačke proizvodnje. Ovi automobili su se upravo u Kairu pokazali odlično kao taksi vozila. Prvi susret sa ovim velikim i značajnim gradom u svjetskim zbivanjima iznenađuje i zbuni. Iako je to ogroman grad nema šahtova kanalizacije i nema uobičajnih perača sa mlazevima vode. Zato i s njihovih ulica dimi prašina sa automobilskim gasovima i čini se da to ide prema Sahari kao oblak koji će razvijati tek pustinjski vjetar. Ali mnogobrojne trgovine zaista nude dosta toga lijepog i rijet- kog, pa je teško izbjeći da ne potrošite novac koji ste za neke druge svrhe namijenili. Ekspedicija Kragujevac-Kilimandžaro ovdje je započela svoj program. Naše automobile treba snimiti pored piramida. Piramide su zaista najveće čudo Egipta. Neprevaziđene po svo- joj originalnosti. Do njih vodi i još dalje u Saharu nekoliko kilometara, asfaltni put. Tri velike piramide, nad kojima dominira Keopsova, priv- lače ljude sa svih strana svijeta. Pored piramida »dežuraju« ljudi sa ka- milama, koje su kao u cirkusu izvježbane. Samo ako naiđete pored ka- mile i vlasnika, poznatom turističkim manirom i nametljivošću, začas

16 će vam se na glavi naći beduinska marama, a kamila će već naviknuta na takve goste saviti prednje noge, pasti na koljena i tako teška i nesp- retna leći da uzjašete na njen samar: za slikanje, ili samo radi ta dva metra visine od zemlje i bliže vrhu Keopsove piramide. Oko piramida trče izmoreni konji sa bljedunjavim starijim tu- ristkinjama u sedlu, pa se čini da tim ženama, koje su tek u tim godi- nama smogle snage da se popnu na kamilu pored piramida, dok ih truckaju, hoće kosti da se raspu. Ali, taj dobitak, taj dan pod pirami- dama nije svakidašnji i ne čudimo se ni bljedunjavim turistima, ni nama što nas tako bez mogućnosti otpora zamarame u beduine i što uzjašemo na leđa izmučene kamile. Piramide, kao trougli u nebo upereni, vječno čuvaju svoj nesh- vatljivi smisao i kao uvijek bude ogromno čuđenje kako su uopšte mo- gle da budu izgrađene i ko je valjao, i odakle, te velike blokove ka- menja za njihove strane, i koliko je tu ljudske patnje uzidano za vječ- nost. A tu na domaku piramida kad je noć i kad duva nešto hladniji vjetar od Sahare, tu na pijesku velike pustinje, živi jedan čador. Veliki šator na pijesku. Kažu da je to posljednji čador Orijenta u kojem se igra pravi orijentalni ples. Kako ratovi i borba pritiskaju savremeni Egipat, pa nema vre- mena da se bavi ostalim životnim pitanjima, ovaj čador čuva sjećanje na svijet koji je uvijek disao na Orijentu. To je ono drugo lice Egipta, zemlje koja bi sa svojim grandioznim istorijskim spomenicima, od pira- mida iz prošlosti do savremenog čuda - Asuanske brane, mogao ite- kako dobro da živi, to je Egipat koji se jedva održava. To veče orijen- talnog plesa u Sahara Sitiju je zaslužno sjećanja, jer Egipat nije stvo- ren samo za rat. A u Sahara Sitiju, kako nazivaju taj čador sa desetak »vikend-kućica« na pijesku u okolini, čuva orijentalni ples kao igru koju ne smijemo da izgubimo. Kažu, da takvog plesa nigdje više nema na Orijentu, sem ovdje. Možda u Bejrutu, u Libanonu, ali taj ples pod bar- skim osvjetljenjem nije to što je ta igra ovdje. Posljednji taj čador pun orijentalnog plesa u noćnim satima odliježe na domaku Keopsove pi- ramide. Nigdje više na svijetu. Svira se orijentalna muzika, služe se speciična, ukusna jela na velikim stolovima - tepsijama, a usred stolova hladna mermerna po- zornica podrhtava pod lakim hodom orijentalnih igračica. Od deset uveče, pa do 2 časa šest igračica imaju svoje vrijeme i svoju muziku.

17 A taj njihov ples u svijetu Orijenta nije samo seks, čak to u svojoj lje- poti kao i da uopšte nije. Velike igračice toga plesa ovdje cijene kao najveće majstore igara i pored onih koji im pridaju veo božanstvenosti, ima ih koji ih smatraju umjetnicima. Na ledenoj ploči mermera prelijepe žene igraju vječno lijepi ples Orijenta. Pa to sjećanje na Kairo, na grad sa toliko znamenitosti i čuda istorije, čini nam se da ne bi bilo potpuno i pravedno bez sjećanja na ljude koji u njemu žive, bez sjećanja na veče u Sahara Sitiju i na nje- gove prelijepe igračice orijentalnog plesa. »AVANTURA JEDANAEST JUGOSLOVENA« Kairski list »Jurnal d’Edžipt« upravo pri našem polasku prema Misiru i dolinom Nila prema Asuanu, donio je informaciju da se jeda- naest Jugoslovena uputilo na »avanturu« i imaju namjeru, kako su na- pisali, da poslije Jezera Naser pođu Nubijskom pustinjom do Kartuma i dalje afričkim prostranstvima do Kilimandžara. Kao posebno čuđenje ističu da idemo, bez ikakve pratnje, malim jugoslovenskim kolima »Za- stava 101«. Jugoslovenska ambasada u Kairu pripredila nam je srdačan prijem. Činili su sve da nam omoguće pripreme za dalji put i na vri- jeme da krenemo prema Asuanu. Pokušavano je da se sazna kako ćemo preko jezera Naseri ima li broda koji može prevesti naših petoro kola. Tražimo i vizu za Ugandu da bismo sigurno mogli na ugandski asfalt poslije Sudana, i u Kampalu. Ali, to je sve daleka želja i gotovo neshvatljivo! Da li ćemo zaista do tamo stići! Da li egipatski novinari, kao bolji poznavacoi puteva i afričkih prilika, naše putovanje s pravom proglašavaju za avanturu? Dok obavljamo neophodne pripreme poslije jedne noći u veoma neprijatnom »Karlton« hotelu u centru, nalazimo mjesta u ho- telskom naselju Mena Haus, upravo do piramida! To je sigurno jedan od najprijatnijih hotela Kaira, pa tu u sjenci piramida koje gledamo preko prozora i terase, doživljavamo viđenje Egipta kroz najljepše cvi- jeće i zelenilo koje je uhvatilo korijena u Mena Hausu. lzvanredan je i restoran, i vanredna posluga, pa jedna šarmantna Egipćanka, mlada žena, rukovodi tim objektom i našoj grupi poklanja prijatnu pažnju. lme joj je Fatma i s pravim čuđenjem smo gledali kako ona rukovodi velikom baštom-restoranom na domaku piramida. Dok bismo ujutro sjeli očekujući kafu ili čaj, Fatma je postrojavala cjelokupno osoblje, i

18 muškarce i žene, i kao pravi vodnik držala bi im slovo o tome kako da rade i kako da se ponašaju! Iako djeluje kao odrasla djevojčica, s izuzetnim šarmom i ozbiljnošču je radila svoj posao. U toj lijepoj i mla- doj ženi u Mena hausu vidjeli smo, čini se, tu snagu arapske žene, koja tek izlazi u svijet i koja iza već skinutih feredža krije svoje pravo lice, a ne samo ljepotu. PRAVO ČUDO - KIŠA U KAIRU U Kairu namjernik može očekivati sunce, prašinu, pritisak. Kišu, gotovo nikako! Nas je kiša u Kairu sasvim iznenadila. Mi smo prvi pljusak sh- vatili kao najobičniju pojavu, kojoj nijesmo ni pridavali značaja. Ali po- kazalo se da kiša u Kairu znači mnogo više nego što smo i pretpostavl- jali. Donijela je sveži dah, ali napravila takav zastoj u gradu kakav ne napravi ni debeli snjeg kod nas. Kretanje kolima bilo je suviše rizično, a ulicom, pješke, veoma neprijatno. Kako u ovom velikom gradu nije riješeno odvođenje vode sa ulica, od prašine i motornih ulja koja s tom prašinom čine neku smjesu, napravila se svuda tako prljava kaljuga kao da je ulicom ispušteno dotrajalo ulje. Prolaznici su bježali od plju- ska, stari gradski autobusi su bili ne samo prepuni već su putnici visili spolja na branicima, prozorima i ulazima, a taksi se nije mogao satima dočekati. Kiša je padala i prema Sahari i ogromni trouglasti obrisi pira- mida sad su se još ljepše isticali. Vazduh iz bašte hotela Mena haus kao da je izvirao s cvjetova mediteranskog rastinja i, nisko do zemlje, ošišane trave. Naši mehaničari rade na kolima prvi servis, Slobodan Nikolić i Miodrag Barlov to rade majstorski i već pred noć treba da krenemo dalje, dolinom Nila, legendarnim prostorom pitomog Misira prema Luksoru i još dalje prema Asuanu. Ovdje se raspitujemo za Nubijsku pustinju i kretanje Suda- nom. Saznanja su protivrječna. Ima ih koji vele da se tamo ide bez teškoća, čak je bilo nekih koji kažu da ima i asfalta!, dok drugi tvrde da je sve neizvjesno, da nas očekuje pustinja i pitanje je da li će naša kola uopšte smjeti da zagaze u sitni nubijski pjesak. Ali, ako se tim pro- storima niko od sagovornika nije kretao, sve informacije su bile gotovo netačne ili barem proizvoljne. Morali smo na licu mjesta samo da utvr- dimo kakvi su putevi i kakva je priroda do Asuanskog jezera i, kasnije, Nubijske pustinje.

19 ZELENA DOLINA MISIR Od Kaira prema Luksoru ima preko sedamstotina kilometara. To je područje Nila, to je životni prostor Egipata, to je legendarna pito- mina Misir. U sami sumrak, poslije tri dana boravka, polazimo iz Kaira i upućujemo se asfaltom koji će nas i dovesti do Luksora i Asauna. Dok smo se izvlačili iz Kaira saobraćaj ja bio dosta živ a što smo dalje od egipatastog glavnog grada sve je manje vozila i najčešče susrećemo teške kamione. Pod svjetlostima naših farova pratimo redove kaktusa koji nalaze načina da se održe u pustinji koja je odmah uz ivicu zelenila do koje dopiru vode Nila. Nil je u dosta dubokom koritu i prastari čakrci koje okreću krave, kamile i konji vuku vodu i dijele je zelenom rastinju. Vozimo cjele noći. Prolazimo kroz sela, stajemo kod malih seo- skih pijaca. Ljudi se okupljaju oko nas. To je za nas veoma neobičan svijet u galabijama koje se vuku po prašini. Dočekuju nas srdačno, pri- jateljski. Na njihova pitanja odgovaramo odakle smo i oni oduševljeno, sa rukama uvis izgovaraju »Tito, Tito«. Ti bosi i jedva obučeni ljudi, u kasnoj noći, na sred druma, ne očekujući da se pojavimo i ne znajući da se tu uopšte možemo pojaviti, od srca nas pozdravljaju dokazujući 0vo je Nil duboko u kamenom koritu. tako zaista pravo osjećanje i zahvalnost prema našoj zemlji i politici Predio je ispred Asuana. Pogled na ovo koju vodimo. Za nas putnike iz Jugoslavije bilo je to izuzetno prijatno naselje nad plavim vodama Nila kao da namjernika preseljava u svjet fantastike. osjećanje i nestao je sveki strah od putovanja ovim prostorima. Nama Sve je žuto od saharskog pjeska, ali život je postalo jasno da u ovom dijelu Afrike imamo izuzetnu vizu, propus- je osnovna boja predjela. Vode rjeke su nicu za sva vrata. Dovoljno je samo da kažete da ste iz Jugslavije! kao kap na vrelom dlanu. Tako cijele noći idemo. Naziremo putominu Misira. Široka obrađena polja i odsjaje s ravne široke vode vječnog Nila. Uz nas pru- gom čujemo često i vozove, a negde se i približimo pa idemo upo- redo. Nalazimo i benzinake pumpe. Nijesu to benzinske stanice na kakve smo navikli, u sjaju i bojama, već stanice u prašini, ali s benzi- nom i to u svako doba dana i noći! Saobraćajni znaci pored puta su na arapskom, sa njihovim spe- ciičnim oznakama. Vozi se desnom stranom pa po logici kretanja zaključujemo šta znače. Vozi se veoma brzo. Vrlo često prolazimo kroz rampe na putu koje čuvaju agipatski vojnici. Oni nas gotovo i ne zau- stavljaju, samo nas pozdravljaju i mahnu srećan put. Vjerujemo da smo najavljeni, dobili smo i registarake tablice na arapskom još u Aleksandriji.

20 Kola su još uvijek veoma pretovarena. Negdje oko dva sata u noći stojimo da se okrijepimo i odmorimo malo. Neko predlaže da sku- vamo čaj. Mrak je veoma gust, ali mi smo opremljeni lampama i ref- lektorima pa nam to ne smeta. I dok smo se mi dogovarali i pripremali da kuvamo čaj negdje sa brdašca u mraku prema željezničkoj pruzi razliježe se neko masovno »kukanje i jaukanje« kao da cio prostor po nekom znaku zaječa i zacvili! U tome jedina žena iz naše grupe, Ginka Milinković, donosi i nudi butan-aparat da na njemu kuvamo čaj, viče: »Evo butan. evo butan!« Na to joj Branko Baletić kao za sebe i ozbilj- nim tonom odgovara: »Ma kakav butan! ‘Vatamo tutanj!« Smijali smo se od srca, mada nijesmo bili sigurni o kakvoj neobičnoj kuknjavi je riječ. Ipak, mislimo da smo svjetlima i glasovima uznemirili hijene koje su se javile nekim svojim jezivim horom. SVITANJE NA NILU Prekrasna slika ukazala nam se toga jutra na Nilu. Neprekidno smo putovali i te noći je za »Zastavama 101« ostalo oko šest stotina kilometara. Tada se već počelo razdanjivati i bio je to prvi susret s že- stokim afričkim suncem. Imamo utisak da se krećemo nekom viso- ravni po kojoj se ređaju grupice malih palmi i pod njima se vide zem- ljane kućice. Oko njih poneka koza, ovca i psi koji laju. Nil je desno, do- sta u daljini i taj prostor prema njemu je zelena, veoma zelena neo- bična trava. Negdje je žito, i veoma rijetko, nešto nalik na naše bašte u Povardarju. Sunce izbija i baca jaku dijamantsku svjetlost a s livada desno dižu se odjednom gusti pramenovi magle koji ubrzo i prekrivaju taj zeleni prostor. Asfalt je dobar bez prekida ide u daljinu. Sela su neobična za naša shvatanja, živopisna, ali vjerovatno siromašna i uboga. To su zemljane kućice, od nepečene cigle, s nezatvorenim kva- dratima prozora i vrata. Između tih kućica i obora ograđenih zemljanim zidovima odliježe lavež pasa, a od stoke zapažamo najviše koza i ovaca, magaradi i goveda. Još je rano, pa živalj sigurno kasnije ustaje, ali sustižemo dosta onih koji već hitaju na posao, u polja. Toplo je i ve- ćina prolaznika je bosa i hitro gazi putem. To je več područje prama gradiću Keni i prema Luksoru. Od Nila su ovdje odavno odvajani kanali vode i oni napajaju široka polja zelenila u kojem, opet pod visokim palmama, leže tradicionalne zem- ljane kućice domaćina. Dolina je veoma živopisna. Kanali su u zelenilu, pa i voda u njima je zelena.

21 Stajemo pred Kenom da uzmemo benzin. Domaćin pumpe, veoma uglađen i evropski dotjeran čovek, s dosta nelagodnosti po- kušava da napravi red pošto se gomila djece sjatila da nas vidi. Djeca su veoma uljudna i pažljiva, gola i bosa, očigledno siromašna i daleko od tih dobara koja djeca po srećnijem i bogatijem svijetu imaju. Domaćina i njegove ljude koji rade na pumpi nudimo cigare- tama i oni tek na naše insistiranje uzimaju. Ali, kad nasusmo benzin domaćin hoće de uzvrati čašću, šalje negdje jednog svog momka i on dolazi s domaćim cigaretama i nudi nas sve redom. Veoma nas je dir- nula ta njegova pažnja i to njegovo osjećanje da možda, mi, pogrešno ne shvatimo sve to što vidimo, svu tu djecu koja poluobučena ili go- Iišava stoje i širokim dječjim zenicama gledaju u iznenadne prolaznike. I zapisali smo da nas je zaista boljelo samo srce zbog te djece pitomog Misira, zbog tih ogromnih razlika koje postoje na svijetu. Os- jećali smo tu veliku ljudsku nevolju što djeca Misira malo znaju o igračkama i lijepim odijelima i cipelama. O bijelim posteljama i ljeto- vanjima, sasvim malo o svemu tome što po bogatem i razvijenom svi- jetu imaju djeca, njihovi vršnjaci. Ta tuga zelenog Misira, svude oba- lom hranitelja Nila, zaista nas je zaboljela i zanijela. Za tu djecu, za slo- bodu te djece i za njihovu zemlju očevi im ratuju i bore se na Suecu i Sinaju, oni i budno čuvaju mostove na Nilu, pa ako za tek rođenu djecu uskoro i bolje bude, ovim našim malim poznanicima doba igre neće biti sasvim srečno i bogato. Mahali smo im u odlasku i od srca željeli: Neka vam bolje bude lijepa djeco Misira! Ako je istorija toliko kriva za nevolje ovog svijeta, ako su i da- našnje okolnosti protiv ove djece Misir će sigurno oživjeti. Već je stigla struja, već prema zemljanim selima idu redovi električnih stubova. Tu je i Asuanska brana, čudo savremenog Egipta. Nešto se ipak dobro dešava u ovom svijetu, u Misiru. BERAČI ŠEĆERNE TRSKE Zelena misirska dolina je blagorodno djelo velikog Nila. Sve to što danas živi na obalama Nila od Aleksandrije do Asuana, sve to što je ovdje ikad građeno, sva čuda starog svijeta, piramide, grandiozni Kamak i Dolina kraljeva, sve je to moglo nastati samo na obali svete rijeke Nila. Na prvi pogled putnik se u to lako uvjeri. S obje strane ze- lene doline je pustinja. Ta granica izmedu zelenila na domaku rijeke i pustinjskog pijeska je krajnje jasna i oštra. Nastaje naglo, pa zelena trava predstavlja granicu odakle počinje uvijek suvi pustinjski pijesak.

22 Luksor, Karnak, Dolina kraljeva! Čuda kojih se oči ne mogu nagledati. Čovjek je i danas minijaturan pred ovim uspomenama na faraone i kraljeve stare Tebe. Biti u Karnaku, pred ovim obeliscima koji nebu streme, znači doživieti dah neprolaznosti, osjetiti vjekove unazad i produžiti sebi život sigurno berem za dan, ako ne i više. Ekspedicija KK ovdje je bila na mjestu velike istorije koja se vjekovima odigravala na obalama Nila. A toj istoriji ni današnja pokoljenja nijesu ostala dužna. Na dvije stotine kilomelara od Karnaka i Doline kraljeva izgrađeno je savremeno čudo Egipta i svijeta - Asuanska brana. Najveća od egipatskih piramida, Keopsova, samo je sedamnaesti dio betona brane! A ova djevojka-ljepota prošlosti šarm joj nije prepustila. Cijela brana možda ima samo dio te djevojačke ljepote!

23 M ISIRSKA dolina ide sve do Luksora. U Luksoru treba zastati i bez LUKSOR - predaha razgledati veličanstvena čuda koje je istorija ostvarila u GRANDIOZNE kamenu i mermeru. Savremeni Luksor je suviše u zaostatku za sličnim malim gradovima po svijetu. Tu je još uvijek sve jedva u pola- sku ka modernijem, ali je zato prošlost ispred najvećih znamenitosti USPOMENE koje se po svijetu vide i cijene. Dok se u tome savremenom siromaš- nom Luksoru još uvijek na starim vajatima i terasama čuvaju koze i planduju ovce, dok je sve to tako prisutno i tako neminovno, čuda Luk-

24 sora drevne prošlosti su ne samo veličanstvena, već i nedostižna. Tu su tvrđava Kernak, stari Luksor i preko Nila - Dolina kraljeva. Sadašnji Luksor ima trideset hlijade stanovnika. Ali, tu je bila stara Teba, tu su grandiozne zadužbine starih faraona i kraljeva, čudo kojega se oči ne mogu nagledati. Bilo bi iluzorno nabrajati faraone i kraljeve, to su cijele istorije i stare i nove ere, ali je nevjerovatan praznik za oko i nedostižno ljud- skom umu kako je sve to izgrađeno i stvoreno. Sve je kao pod uveliča- vajućim staklom, sve prevazilazi mogućnosti i današnje tehnike. Kar- nak je pravo čudo, pa ako svojom realnošću oblika zaostaje za nesh- vatljlvošću piramida, ipak je nedostižna zaloga prošlosti, čudesne upor- nosti, ljudskog duha i ljudske patnje. To su kolonade ogromnih stu- bova, brižijivo obrađenih od temelja do vrha, to su igurine grandioznih žena i ljudi, to su zapisi i poruke faraona, sve to tako golemo i fanta- stično da se u svakoj prilici sjećamo i tvrdnje Švajcarca Denikena da su nekadašnji bogovi i faraoni možda bili kosmonauti a ne ljudi. Međutim, koliko god da je mašta kraljeva starog carstva Tebe ovdje u Kamaku, u Luksoru i Dolini kraljeva bila toliko velika, ljudska patnja je ovdje izrez- barlia svaki milimetar tih čuda. Patnja pokoljenja je ovdje odigrala pre- sudnu ulogu! lz velikih daljina su ovdje u saharski pijesak na oštroj obali uskog zelenila uz Nil, dovlačene gigantske stijene, kiklopski stu- bovi i ređani za sjećanje na faraone, na njihovo doba i njihove uloge. I pored najmanje igurine, pored toga dodatnog ukrasa uz grandioznu i- guru žene, savremeni čovjek je i po izičkim dimenzijama i po mnogo čemu pravi patuljak. Među kolonadama stubova Karnaka, ili u Luksoru starom, ili u Dolini kraljeva, savremeni čovjek ne može da smiri moć divljenja, ne može da dokuči tu faraonsku privrženost ljepoti. Kamen, kakav je u stubovima ovih velikih svjetskih čuda, dovlačen je s dalekih i neznanih strana. Vidjeti ova čuda na prostoru savremenog Luksora zaista znači produžiti svoj vijek, biti bogatiji za nezamjenjivo nešto što se ne da ničim nadoknaditi do pogledom okom! Ako shatimo da sve to stoji na ovom prostoru, gotovo daleko u Sahari, prema Nubiji, već tri i po hiljade godina i da odolijeva vremenu i ljudima, da nosi taj ljudski za- nos i velike drame prošlosti, biće nam sve to utoliko bliže saznanju o veličini čoveka, o njegovoj nenadmašnoj moći, pa bio i goloruk kakva su bila prošla i ta daleka faraonska pokoljenja. Ali, navedimo samo je- dan primer igre ljudske melenkosti i ništavosti: veliki imperetor Ev-

25 rope Napoleon Bonaparta kad je osvojio ove krajeve naredio je da se jedan od tri grandiozna mermerna obeliska odnese u Pariz i izglavi iz svog ležišta u Karnaku! To su obelisci visoki preko petnaest metara, iz jednog kamena, isklesani i ukrašeni od dna do vrha prema nebu poru- kama i faraonskim zapisima. Dva obeliska još stoje u Karnaku, u sjenci velikih stubova, ali taj treći je u Parizu i danas! Vućen je godinama odavde do Francuske, opet patnjom ljudi ali taj nepoleonaki napor je s one strane ljudske veličine, slika ništavnosti istorijskog duha. »VINTER HOTEL« - ZA ONE IZ BOGATOG SVIJETA Ovdje od Kaira do Luksora i veličanstvenih čuda Egipta preva- lili smo »zastavama 101« oko osamstotina kilometara. Odsjeli smo u »Vinter hotelu«, dakle »zimskom« hotelu u kojem su u svoje doba odsi- jedali Englezi. Tu je pogled iz hotelskih soba na Nil, tu odmah pod pro- zorima, na Dolinu kraljeva preko Nila, pod žutim saharskim brdima, a iza njega je plavi bazen u tropskoi bašti, s gomilama cvijeća, zelenila i, razumije se, svega drugog što mogu sebi da dozvole ne samo bogati bivši gosti već i savremeni turisti sa evropskih strana. U Karnaku grandiozni stubovi i obelisci I na tom mjestu, tu u hotelu koji je po ovdašnjoj zimi pun, a ta stotinama godina bili bilježnica faraona zima je jedino ovdje podnošljiva po vrućini, vide se opet te karakteri- i poeta koji su vjerovali u besmrtnost. To stične razlike koje tište svijet. U hotel gotovo niko od mještana ne su njihovi zapisi i njihove poruke pokoljenjima. Ipak, sve ove nenadmašne ulazi. U hotelu su mnogobrojni turisti sa zapada Evrope, Njemci, En- uspomene i sve ove zapise ispisala je glezi i drugi. patnja pokoljenja koja su živjela na ovim A pred hotelom je taj pravi svijet Luksora, ovdje sasvim sa turi- prostorima. stičkim manirima i navikama. Čim sa pojavite nude vam sve na svijetu. Ne smo suvenira, beduinske marame, ogrlice od ebonovine i sanda- lovog drveta, već i brodić za vožnju do Doline kraljeva, nude razmjenu valute i razumije se, za sve, za bilo kakav kontakt s njima, za ljubazan pogled s vaše i njihove strane, traže - bakšiš. Bakšiš - za dobar dan, za dobro veče, za vožnju liftom u hotelu, za ulazak u Karnak, za sve, jednostavno rečeno. Ispred Karnaka će vas opet sresti drugi maheri. Oni s pozivom, kao ispod oka, ramenom, migom, nude nešto što kriju ispod kaputa ili galabije. To su igurine, zaista u debeloj rđi i patini, na- vodno originali, tu iz Karnaka, pa su ih oni zdipili i, eto, imate sreće da vam ih prodaju za jeftine pare! A tako nešto iz Karnaka je staro tri do četiri hiljade godina, pa izvolite razmislite da li oni zaista tako nešto nu- de! Nude i ivice i komade kamena i tvrde da su ih odvalili sa nekog od

26 Ekspedicija se ovdje zaustavila na zaista stubova velelepnog grada! To obično nije istina, a takav komad kame- neobičnoj benzinskoj pumpi. Ali, egzotika na može se odvaliti bilo gdje. Ali, cijena mu je velika, kao igurini. je jedno, a plavi benzin za motore sasvim realna činjenica. Pumpa je na putu prema Što više odbijate i što više prodavac stiče utisak da ćete nepovratno Asuanu, iza Luksora. To je bilo kao najava otići, cijena splašnjava. Ono što je bilo deset funti dobićete i za pola čuda, koja ćemo sresti na afričkom tlu. funte! I pitanje je šta ste, u stvari, dobili, za to pola funte ali ni u kom Vrelo sunce Nubije nije smetalo benzinu u visećim rezervoarima. slučaju nije manje vrijedan suvenir od mnogih suvenira po turističkim mjestima u svijetu. Kao što rekosmo - svijet turistički izvježban. Imaju i zmije ko- bre koje plešu na zvuk orijentalne muzike, baš poput igračice iz čadora u Sahara Sitiju, ali i to je prilika za zaradu. Ako naiđete u toku te pred- stave na kvadratu pijeska, vlasnik će kobru hitro umiriti i strpati u džep. Vaša radoznalost je naplativa i ako želite da kobra opet zaigra iz- volite s rukom u novčanik! Članovi ekspedicije Kragujevac - Kilimandžaro, kao što se i zna, nijesu nikakvi bogataši, niti su imali bilo kakav džeparac sem oba- vezne dnevnice za ove dane. No jedan od nas je toga dana u Dolini kraljeva doživio »slavu kraljeva«. U gomili nasrtijivih u ovoj svetoj do- lini, između stotine dječaka i svakojakog drugog naroda, neko je glasno predstavio našeg saputnika Jožu kao »mister Jožu«. Za taj svi- jet to je značilo da »mister Joža« ima pune džepove novčanica koje će početi da razbacuje, pa su stotine ruku krenule ka njemu tražeći da to već započne! Joža se jedva spasio braneći se kako je znao i umio! A gomila djece je skandirala »mister Joža, mister Joža!« Kretanje ekspedicije dotle bilo je kao naporna turistička ma- ršruta, ali nam je stalno bilo u svijesti to što nas tek očekuje, ta Afrika u daljini. Prevalili smo od Kragujevca dotle, preko dvije hiljade kilome- tara vožnje, ali i Sredozemno more, pa smo već na daljini preko tri hil- jade kilometara od Jugoslavije. Za pravo zadovoljstvo ovdje bi nam trebalo dugo vremena, ali naši zadaci su drugi i sve to što smo vidjeli i saznali samo je nepred- viđeni dobitak i srećna okolnost ovog putovanja. PRED NAMA JE ASUANSKA BRANA Svaka istorija koja se dešavala na ovim stranama, tu u dolini Nila ostavila je za sobom nešto grandiozno i veliko, pa bilo to i od manje koristi čovjeku koji već vjekovima živi sa bijelom galabijom na sebi. Suvremeni Egipat pored svih velikih ostvarenja za narod, u čuda istorije se upisao Asuanskom branom. To je ponos savremenog

27 Egipta njegove polazne tačke u bolje dane, njegova zaloga borbe za srećniji život pod nebom Sahare. Od Luksora do Asuana ide se asfaltnim putem 230 kilometara svakako uz Nil. Korito Nila je dublje, nema ravnih polja, pa je na znat- nom dijelu puta ova rijeka zarobljena okolnim kamenjarom i pustinj- skim brdima. To i doprinosi siromaštvu ovih ljudi, koji se zaista krvavo bore tako i sa savremenim problemima Egipta, s njegovom ratnom si- tuacijom, tako i sa ovom nemilosrdnom prirodom s kojom nema šale. Sunce nad saharskim pijeskom i prostranstvom žestoko peče, pa se samo vode Nila ležerno vuku koritom. Primjetimo poneki brod kako polako vuče uzvodno prema Asuanu. Ako smo sa divljenjem očekivali viđanje sa piramidama i zna- menitostima Luksora sa uzbuđenjem smo očekivali Asuan, jezero Ne- ser i Asuansku branu. Ona je bila tu pred nama, taj trenutak, taj po- gled na Asuansku branu zaista je prava srećna okolnost našeg puta. I GRAD I LJUDI - NOVI EGIPAT Za Asuan stoji de danas ima osamdeset hiljada stanovnika. Izni- kao daleko uz Nil, sada je to već grad s novim licem savremenog Egipta, dokaz njegovog hoda i dokaz mogućnosti napredka. Dočekao nas je širokim prospektom uz rijeku. To je obalni bulevar sa zelenim pojasom i parkovima uz obalu, sa po tri kolovozne trake u jednom pravcu, sa novim dahom i novim ponašanjem. Potpuna suprotnost od Luksora, a da ne govorimo od Kaira, koji je, uzgred rečeno, sto puta i veći od Asuana! Ali, u odnosu na Kairo, mali Asuan govori mnogo ričitlije o novom Egiptu nego mnogi drugi gradovi. Sve to izgleda mo- dernije, savremenije. Ljudi na ulici su užurbani i mnogo manje je onih kojima vrijeme ništa ne znači. U hotelima je odnos prema gostima drugačiji, pa iako smo iz daleke zemlje lako se sporazumijevemo i lako kontaktiramo. Asuan leži ne desnoj obali rijeke i moramo naglasiti da se odmah ima utisak da je grad u cvijeću i zelenilu, naročito tamo u okolini hotela »Novi Katarakt«. I Asuan djeluje kao gradovi u industrij- skom razvoju, ovde se i vodila velika bitka u Asuansku branu, tu je zagrađen vječni i sveti Nil, tu su prevaziđeni svjetski otpori razvoju Egipta, tu su izgubljene bitke za sabotiranje ovog velikog projekta. Asuan je novi Egipat. To se vidi i po gradu koji je okružen pustinjskim pijeskom, ali koji se već uselio u stotine četvorospratnica, u nove vi-

soke zgrade. Tu je čovek s Nila izašao iz zemljanih kućica i iz prašine i vinuo se prema boljem i srećnijem životu. Ako se navike teško ostavl- jaju, ako se ne može lako prevazići dugovječna prošlost, neće nas ni začuditi neki balkoni i terase tih novih kuća sa kozama i jaradima, ili zakovani sa daskama. To je danak zaostalosti, ali očigledno danak koji je već na izdisaju. Ta poslovnost koja se osjeća na ulicama, može se razumjeti i po mnogo čemu drugom. Među mnogobrojnim firmama trgovina za- pažamo i jednu na ruskom, veoma krupnim slovima: »Magazin Lenin- grad dlja ženšćin«. Graditelji brane bili su oprobani sovjetski inženjeri i stručnjaci, i živjeli su godinama ovdje, pa nije ni čudo što poslovni svi- jet Asuana umije brzo da reaguje na takve promjene. Vila Age Kana ovdje u Asuanu sada je samo zanimljivost, između mnogo toga što Asuan ima da ponudi. Ali, najgrandioznije danas što ima Asuan je brana na Nilu. SEDAMNAESTI DIO BRANE - KEOPSOVA PlRAMlDA! Iz Asuana do Asuanske brane stiže se izrovanim asfaltnim pu- tem, za dvadesetak minuta vožnje. Vidi se da su taj put gazile teške

29 građevinske mašine. A tu gdje počinje jezero Naser, najveće na svijetu Dva zalaska sunca! Na putu prema vještačko jezero, još nije sve završeno, ali je sve bitno gotovo. Carin- Asuanu slučajem se dogodilo da vidimo dva »zalaska« - bio je to odsjaj zalazećeg ska zona, s lukom, izvanredno je izvedena, ali još nema sitnih objekata, sunca nad Nilom i jedan sprovod prema carinskih zgrada, restorana, prodavnica. Sada je samo ogromni beton- pustinjskom groblju. I sunce i tuga su isti ski plato s kojeg se ulazi na stare i prastare brodove koji više ne plove na svim meridijanima svijeta. brzom rijekom već dubokim jezerom. Prvi utisak čine putnici s teškim prtljagom u vrećama, poređani sada na betonu umjesto na uobičajenoj prašini. Tu se može kupiti samo nešto od osvježavajućih napitaka i topli somuni. Baš kao kod nas u sandžačkim novopazarskim pekarama, ukusni, topli hljepčići, ili pogače na Kosmaju. Ovdje smo stigli bez ikakvih tegoba, izuzimajući taj veliki teret koji vuku naše »Zastave 101«. Ali, odavde počinjemo da se snalazimo za nastavak puta. Ništa nije jednostavno i još od juče dvojica članova vodstva ekspedicije, a jutros i svi ostali, pokušavamo da obezbijedimo put prema Vadi Hali na ulazu u Sudan i Nubijsku pustinju. A jezero Naser od brane do svog kraja dugo je preko šest stotina kilometara.

30 Od Asuanske brane do Vadi Halfe treba da plovimo preko četiri stotine kilometara. Jedino rješenje je bilo pronalazak posebnog broda da se prebacimo dalje. Jednom nam kažu da to neće biti moguće, drugi put - sve je moguće, pa poslije policija ne dozvoljava a, u policiji kažu da ništa nemaju protiv! Nalazimo i šlep i poslije dugotrajnih pregovora, uglavnom o cijeni, iznajmljujemo ga i ukrcavamo se na njega. Naš šlep će vući mali tegljač i tako tu tešku situaciju rješavamo. Bio je to 24. februar i oko 14 časova svi smo sa našim crvenim »Zastavama 101« bili na jezeru Naser, uz rub brane, koja se i nejasno zapaža iza zaliva i uvala koje ovdje jezero pravi. Sad smo u prilici da odahnemo, a brod će nas po svome planu vući jezerom prema Sudanu. Prema podacima koje smo tu dobili, brana je konstruisana prvi put 1902. godine, a konstruisao ju je inženjer po imenu Sad el Aali dakle davno se o njoj mislilo, kao o našoj pruzi B-B. Modiicirani projekt je sadašnja brana, na koju gledamo, vjerovatno kao prvi ljudi iz Jugoslavije koji su zaplovili jezerom Naser, tu odmah iza betonskog kolosa koji se gotovo ne vidi i koji je tako uklopljen u prirodu kao da je oduvijek tu i bio. Brana je dugačka pet kilometara široka pedeset, a visoka sto i deset metara! Keopsova pirimida, najveća među egipatskim pirami- dama, samo je sedamnaesti dio mase od koje je Asuanska brana iz- građena! Dakle, ta stara čuda sad su ovdje već sitnice! Jezero će da- vati godišnje osamdeset milijardi kubnih metara vode za hidrocen- tralu, a razumije se i za proširivanje plodne zemlje. Odavde će godišnje teći nova afrička, egipatska rijeka struje - biće to deset milijardi kilo- vat-časova! Sve velike brojke i podaci koji veličinom zbunjuju kao i kolonade Karnaka i čuda Dolina kraljeva. ŠLEPOVANJE JEZEROM NASER Mislimo da smo imali, kao prvi Jugosloveni, tu čast da plovimo svom dužinom jezera Naser. Poslije ukrcavanja »Zastave 101« na šlep, ekspedicija je krenula na zaista prijatno i izuzetno putovanje. Kažu da ćemo za dva dana stići u Vadi Halfu, početak našeg iskušenja na afrič- kom tlu, ali plovidba jezerom nad Asuanskom branom sigurno je nova uzbudljiva stranica ovog putovanja. Odakle početi priču o ovom zele- nom čudu među pustim pustinjskim brdima? Zelene vode jezera ne

31 muti ništa živo. Na brdima se ne vidi ni stabljika trave. Samo su voda i kamen dokle oko stiže. Jezero je još mrtvo. A na polasku, kao pred svetinjom, kao pred hramom Muhame- dovim okrenut prema brani Asuan klanja na pramcu brodića jedan od »mornara« - naših šlepera iz Asuana. Pobožno diže ruke nebu i pada isto sa strahopoštovanjem zemlji i palubi, pa smo sa čudnim unutrašnj- im uzbuđenjem pratili to popodnevno klanjanje Ausanskoi brani. Ako je taj arapski čovjek dosad uvijek klanjao pustim brdima, plodnom Nilu i svojoj sirotinji, tu oni rijetki koji se nađu na jezeru iza brane imaju raz- loga da s rukama k nebu pozdravljaju njeno rođenje. On bez straha za- tim uzima kofom vodu iz jezera, pije je i umiva se njome. Tu vjeru u vode Nila ovaj svijet oduvijek gaji, ali u vode za Asuanskom branom mora i treba da ima još više povjerenja. Ako uopšte ima svete vode, to je voda jezera Naser! NOĆ NA JEZERU Vode jezera Naser su bistre i zelene. Samo laki povjetarac ih pokreće i smježura u mekane talase koji privlače. Sunce peče i već toga prvog popodneva na jezeru skidamo košulje i pokušavamo da se sunčamo, pazeći da ne izgorimo kao na moru. Širina jezera je negdje samo kilometar-dva lijevo i desno, tako da se ima utisak da ćemo iza slijedeće uvale uploviti u neko pitomo obalsko mesto. Obala jezera na- vodi na takav zaključak. No, mi neprekidno plovimo a ničeg živog da se pojavi, ni na brdima okolo, ni u jezeru, ni na jezeru. Dok oko stiže nema ni divljeg stabla, niti bilo čega što bi govorilo o životu. Kao da je jezero među brdima koja su spaljena. Naš šlep mirno vuče. Kola smo rasporedili, a veliki dio palube ostavili za odmor i za poslove koje ćemo obavljati na brodu. Sa posa- dom gotovo ne dolazimo u kontakt. Oni su zabavljeni kretanjem, svako ima svoje zadatke, barem u toku popodneva. Na putu nas očekuje Abu Simbel, spomenici Ramzesovi koje je cio svijet spasavao da ne ostanu u dubini ovog jezera. Oni su morali pred savremenim čudom Egipta, pred vodom jezera Naser, da se uspenju metrima uvis. Grabimo k Sudanu i prekrasna boja vode, i boja neba, vidici prema pustinjskim brdima, ovo putovanje jezerom čine neočekivanim spektaklom. Ako smo zamišljali obale u zelenilu, barem jezerske trave, sasvim smo se prevarili. Ovdje postoji samo voda sa zemljom i sun- cem. Odlučujemo se da se tuširamo vodom iz jezera, iako nijesmo si-

32 U ovom misirskom selu »Zastave 101« gurni da li nam može donijeti kakve nezgode zdravlju. Ipak, kad je ljudi uzele su predah. Pod gumama je već koji upravljaju brodom tako bez straha piju sigurno mi možemo da se saharski pijesak i najava Nubijske pustinje tuširamo. Pečenje po koži smirujemo hladnom jezerskom vodom. od koje toliko strepimo. Drži nas i sjećanje na Egipat, na tu neobičnu zemlju, na predio svijeta sa toliko veličanstvenih čuda. Znamo da smo suviše brzo pro- letjeli »zastavama 101«, da smo na dalekom putu. Naše sjećanje ostaje na rubu saznanja da su suviše velike razlike u životima ljudi, u njihovom imanju i mogućnostima. I kao nezaboravna slika, i kao užasni kontrast ljudske nejednakosti, javlja nam se put od Kaira i doli- nom Misir. A na tom putu sreli smo desetine automobila koji u gepeku pozadi, ispod podignute haube voze ljude, ne jednog ili dvoje, već ono- liko koliko može pod naporima da stane u tom prostoru. Pa i ta brzina, taj put i prevoz za njih znači dobitak. I to me podsjećalo na naše posli- jeratne kamione i autobuse i muku koju smo prevazišli. Prevazići će to i narod Egipta, ljudi doline Misir. Prve noći poslije popodnevne vožnje jezerom, negdje oko dva- deset dva časa uveče naš šlep hoće da pristane uz obalu. Posada kaže da ne plovimo noću, pa kako nije dobro opremljena za to noćno ma- nevrisanje, uključujemo naše relektore iz opreme, a televizijski kamer- man Bratislav Grbić pali i TV-relektore, pa obalu vidimo kao na dlanu. l šlep bezbjedno pristaje. Nad nama je vedro saharsko nebo nad jeze- rom. Zvijezde su nešto rjeđe, a među njima se zapaža i kretanje nekih sjajnih tijela, brzo i po nekom redu. Kažu da su to zemaljski vještački sateliti čije putanje nebom tuda vode i odatle se jasno vide. Za noć smo spremni. Imamo i dovoljno hrane, i odjeće i opreme za spavanje. Iako ovdje nema praktično nikakvih opasnosti, ni od ljudi, ni od bilo čega, ekspedicija po svojim pravilima organizuje

dežurstvo. Spavamo na otvorenom šlepu, u vrećama za spavanje. Noć počinje da biva hladna i poslije današnjeg sunčanja, priprema i očeki- vanja sna pod vedrim nebom, i zaista sjajnim zvijezdama, čini se kao božanstvena noć. Čuje se samo šljapkanje vode u bokove našeg šlepa. Organizovali smo smjenu straže na svaki sat. Prava, ali i najozbiljni- javojna vježba. Ništa ne smije da nas iznenadi! Svi spavaju, ništa se ne čuje, nevjerovatna tišina, čak ni vjetar u ušima ne huji pramenjem kose. Mjesec izgleda bliži i jasniji, a zvijezde, čini se, dalje nego na našem nebu. Pisac ovih redova budi se u petnaest do tri po ponoći 25. februara i dežura od tri do četiri časa. Nešto prije toga, odmah po po- noći temperatura nisko pada, čak blizu nule, a povremeno i sve češće dune tako hladan vjetar i oštro siječe kao da nosi ivice žileta. DIM BRODA BRŽI OD NAS Poslije noći brod kreće i nastaje sunčanje kao i prethodnog dana. Sunce bije pravo u tjeme i zapažamo da sa sunčanjem ne ide kao kod nas. Nos strada, ali koža ostaje bijela. Brod ide, ali tako sporo da neprekidno dim iz tegljača prednjači pred nama i kao da nas on vuče jezerom. Kupamo se vodom iz jezera. Čak hladimo jednu lube- nicu koju smo kupili još u Misiru. Joža Vlahović je uvezao lubenicu u kanape i lubenica pliva uz bok broda. Na šlepu je pravi logor. Svi smo zdravi i bez ikakvih tegoba. Ja sam improvizovao pisaći sto od tri gume »Tigar« Na njima sam postavio pisaću mašinu, a na druge dvije sjeo. Ljepota jedna za rad. Stabilan sto. Sada se već vidi da ulazimo u nove, nepoznate predjele. Pored jezera, na obali vide se velika Tipična pijaca u Misiru - znani i neznani proizvodi nude se u kotaricama od trske. pješčana polja. Velike dine sitnog, crvenkastog pijeska. Sve je nedo- Mjeri se posudama, čašama, bez vage. dirnuto i izgleda kao s nevjerovatnih slika. Pišemo i pisma, mada ne- Nema zakidanja na »vagi«. mamo predstave odakle ćemo ih poslati na poštu. Žalimo što ove neo- bične ljepote Asuanskog jezera ne možemo da podijelimo sa nama dragima iz Jugoslavije. Budi se i nada da će možda uskoro na obali ovog velikog jezera ipak nići hoteli i naselja i da će nam se možda uka- zati prilika da nekad opet budemo na njegovoj zelenoj vodi. Jezero je zaista pusto, ali ne sasvim kako bi se to moglo ustvr- diti. Na brdima nad jezerom, s vremena na vrijeme, vidimo velike ra- dare kako se okreću i straže nad jezerom. Sigurno ni tica neopaženo ne može da preleti. Kod Asuana smo imali prilike da vidimo i grozdove raketa koje stoje na mrtvoj straži. Kažu da je propaganda digla uzbunu da će navodno brana da popusti. Čak se našao i neki visoki egipatski

Jezero Naser! Snimak sa slapa kojim funkcioner koji je napisao članak, pozivajući se na stare zapise, u ko- plovimo. Samo bistra voda talasa jima stoji da će Egipat uništiti onaj koji zauzda Nil. Sad je Nil zauzdan, pustinjski vjetar, a u daljini se dime pustinjka brda i udara odsjaj crveno-žutih ali Egipat nije nestao! To je bila prilika da se izazove strah u narodu, ali dina. Nezaboravna slika s maršrute izgleda da ni taj siromašni narod više nije tako naivan. Asuanska brana ekspedicije KK. Članovi ekspedicije su i ipak ostaje vječno kao Keopsova piramida! prvi Jugosloveni koji su zaplovili iza Asuanske brane i plovili tri dana jezerom, Naš cilj je Vadi Halfa. Još od juče naši prijatelji sa šlepa tvrde danju i noću. Okolo jezera samo na da do Vadi Halfa ima »ten oklok« vremena. Dakle, deset časova. Kad nekoliko mjesta smo primijetili nekoliko ljudi pored zemljanih kućica. Na obalama smo ih pitali prije podne bilo je »ten oklok«, isto i popodne, a isto i sju- samo pijesak, a voda potpuno čista. U njoj tradan! još nema živog svijeta. U toku toga dugog predvečerja zabavljamo se s našim prijatelj- ima sa tegljača. Pozvali smo ih i na čast. Ponudili smo im hrane. Odbi- jaju samo svinjetinu. Bratislav-Bata Grbić, nekada poznati solista-

35 Posada malog tegljača iz Asuana. 0ni su tegljačem vukli šlep sa ekspedicijom KK. Dok brod mirno vuče vidimo ih ovdje kako pripremaju ručak od raznovrsnog povrća koje uspijeva u dolini Misir. Ova posada je izvanredno obavila preuzeti zadatak. Družili smo se s njima tih dana na jezeru. Ekspedicija je već u Asuanu, u gradu koji je uzgajio najveću zalogu budućnosti savremenog Egipta - Asuansku branu. 0d Asuanske brane ekspedicija KK morala je da zaplovi jezerom Naser. Ono je dugo oko 600 kilometara, a ekspedicija je do Vadi Halfe imala obavezu da preplovi 450 kilometara. Brzih brodova i šlepova nema, ali prepreka nije bilo. Ljudi u Asuanu su nam izišli u susret i pet »Zastava 101« sa učesnicima poduhvata zaplovilo je prema Nubijskoj pustinji. Ovo je momenat kad su kod Asuanske brane »Zastave« ukrcane na stari šlep i samo se čekalo na polazak. Plovidba do Vadi Halfe treba da traje tri dana.

36 igrač ansambla »Kolo«, sada TV-kamerman, koji je ljepotu narodnih igara naše zemlje pronio svijetom traži da nam domaćini - mornari pokažu neku od nubijskih igara. Čak i mi pokušavamo da s njima igramo. Ovi prijatni i srdačni ljudi, koji s nama razgovaraju gotovo sa strahopoštovanjem, traže onda da mi pokažemo nešto. Bata uzima neki stari nož »sudanac«, koje je Jože Vlahović kupio još u Kairu, i oš- trim zamahom ubada ga u patos Šlepa. Onda počinje da igra oko noža i da plete nogama. Valjda neka izvježbana igra još iz »Kola« Čini se da su domaćini bili i zadivljeni i zbunjeni ko smo to mi kad tako baratamo noževima i nogama okolo noževa! Trećega dana već provaljuje podne. Vadi Halfe nema. Prema karti očekujemo de ća se pojaviti grad poput Asuana u cvijeću, sa uli- cama. Ali, i dok nam s broda radnosno mašu i pokazuju na obalu da stižemo u Vadi Halfu mi ni dogledima ne možemo da uočimo nešto što bi ličilo na naš očekivani grad pod vrelim afričklm suncem. U daljini smo vidjeli rijetke zemljane kućice u pijesku, u pravoj pustinji, samo sunce i te zamijene kućice, bez ijednog stabla zelenila. Nebo bez oblačka. No, još uvijek se dobro i prijatno osjećamo jer i Pitomski ambijent jedne radnje u dolini dalje plovimo na zelenoj vodi Asuanakog jezera. Ali, kažu, da je Vadi Nila. Slika dostojna svakog filma. Detalji Helfa novi pustinjski grad. Morao je, poput našeg Donjeg Milanovca sami po sebi govore. Čovjek pred radnjom, usamljen, čeka mušterije. na Đerdapu, da pobjegne uvis i prema pijesku Nubijske pustinje. Naš šlep poslije tri dana plovidbe pristaje. Nema doka. Obična kamenita i pjeskovita obala. Ima još nekoliko velikih šlepova i jedan prastari brod koji se kreće i dalje uz pomoć propelera na zadnjem di- jelu broda. Brod je garav i namazan, kao da je iz motornog ulja iz- vađen. Ali, na ovom jezeru još uvijek su takvi putnički brodovi. NAŠA KOLA NA RUKAMA Pet automobila »Zastava 101« tu moraju sa šlepa ne pijesak Nubijske pustinje. Obavljamo carinske i druge formalnosti, dosta eikasno i bez komplikacije. Službena granična lica govore engleski i nema problema oko sporazumijevanja. Čekamo dugo. Posada našeg tegljača još usput mi se obraćala saznavši da sam ljekar i da imam dosta ljekova za razne tegobe. Neko se žali na stomak, neko na zub, neko, očigledno, nema problema, ali bi ljekove ipak htio. Mi koliko god možemo izlazimo u susret. Ljekove i

37 sve drugo dajemo besplatno. All, posada nije bila »lijena« i prije nego smo i sišli na obalu, u pijesak, prenijela je da je tu ljekar i dovode više njih da im ukažem »pomoć« i dodam ljekova. Radim to, previjam jed- nog momka što mu je neka sajla odrla prste, ali vidim da bih ovdje imao mnogo posla. Ljekar je ovdje prava rijetkost, pa gotovo da ne vje- ruju da smo tu, da imamo ljekove i da to mogu ovom prilikom dobiti i bez teškoća. Osjećajući da bi posla bilo i još više, morao sam da upo- zorim da ne šire mnogo vijest da je na brodu ljekar i da ima ljekova. Bilo bi naprijatno da odbijemo bilo koga kad traži pomoć. Ovdje, sad mogu da zapišem, zaista počinje naša ekspedicija. Sve je dosad bilo, kako bi rekao Bata Grbić, šala, komika! Naša kola ne mogu da se skinu sa šlepa. Nema doka, nema ničeg što bi nam pomoglo. Obala ja strma, ali je šlep visok. Nema po- voljnih dasaka, ni da pozajmimo od drugog. Manevrišemo šlepom kako bismo zauzeli najpovoljniji položaj. Na toj obali ljudska ruka nije ništa ni dodala, ni oduzela! Na obali nema nikakve pristanišne zgrade, niti bilo čega što karakteriše luke po svijetu. Dočekala nas je čista pu- stinjska priroda kojoj je novo afričko jezero prišlo uz kamenjare i preko pješčanih dina. Šlep se konopcima i sajlama vuče prema obali snagom ljudskih mišica. Ne samo naši mornari, već i svi putnici koji su se tu za- tekli na obali. Ali, kao zainat dunu neki vjetar i odjednom odvuče i nas i kola na šlepu, i šlep prema drugoj strani lučke uvale. Popucaše sajle i zviznuše preko našeg broda, iznad naših glava, i brod se zaustavi tek kad udari u šlep koji je tamo stajao. Ali, ubrzo ga vratiše uz obalu. Počinje skidanje kola. S broda podižemo metalne ploće i postavljamo ih umjesto mosta. Neki sa obala skidaju turbane i tim bijelim maramama mjere širinu kola. širinu improvizovanog mosta i prva »Zastava 101« kreće prema obali. Drže je sa svih strana na rukama. lzvija se, poleže u dubinu, pa hvata prednj- im točkovima žuti nubijski pijesak i izlijeće u pustinju! Tako redom. I pretovarena kole sad već duboko gaze u pijesak! Taj prvi susret sa Sudancima ostaće zauvijek u prijatnom i ne- zaboravnom sijećanju. Nijesmo mogli da im kažemo ni hvala za trud, za znoj i patnju prema nama. Na njihovim rukama kola su sa šlepa stala na pijesak Nubijske pustinje. Tako sve i djeluje okolo, samo ze- lena voda jezera budi nadu i govori da ipak to nije pakao. Sve je go- tovo i opraštamo se od našeg šlepa i od voda jezera Naser.

38 Šta uz ovu sliku reći! To je krdo kamila u srcu Nubijske pustinje. Fantastična slika. Samo kamile u sitnom pijesku kao iz pješčanog sata. Dok oko stiže samo pijesak i suvą kao zapaljena brda. Nebo bez ijednog oblačka. Kao da će od sunca da plane i pustinja. A kamile s prikrivenim čuđenjem staju i prate pet crvenih »Zastava 101« koje kao gliseri lete pijeskom. Ovakvom slikom dosad se ne mogu pohvaliti ni jedna kola na svijetu. A tu smo doplovili i do stanice u srcu Nubijske pustinje, čuvene stanice N-6. Sve što se vidi na slici je ta čuvena stanica. Eto i putokaza!

DOBAR DAN, PUSTINJO! N A OBALI, u pijesku, sjede desetine putnika sa velikim vrećama prtljaga. Tu su i gomile koža, i živa stoka. Na njih čekaju visoki landroveri i kamioni na visokim točkovima, i neobičnim karoseri- jama. Sve se to utovaruje i ređa. Putnici sijedaju visoko na karoseriji. To su pustinjski autobusi. Drugog prevoza nema i neće ga skoro ni biti. Odavde vode putevi za Abu Hamed, za Atbaru, Kartum, za Adis Abebu i drugdje prema Sahari i prema jugu. Povremeno, kad se sve to utovari i smjesti, kamioni i landroveri, svaki na svoju stranu, bez ikakvog puta, odlaze i dime velikim runima sitne žute prašine. Uzvitlani pijesak ispod tih vozila koja su u stanju da pobijede pustinju kao da nas opominje i dovikuje: »Ovo je pustinja! Nubijska pustinjal«

40

41 Vadi Halfa je nov grad, nastao iza leđa onog starog koji je po- topljen. Egipat je za potapanje doline Nila na sudanskoj teritoriji mo- rao da ustupi dio svoje teritorije. Barem, tako kažu. Što se tiče Vadi Halfa, tu se nije ništa novo dogodilo. Stare zemljane kućice, od zem- ljane cigle, ispečene na suncu, sivomaslinaste boje napuštene su a iz- građene su nove. I novi grad se gradi na prastari način, od zemlje, iza zemljanih ograda ili uopšte bez ograda. Naša kolona se upućuje prema pustinji i redovima rijetkih kućica koje se vide u pijesku. Za nama se diže oblak žute prašine, a kroz otvorene prozore pada na nas kao sitno brašno, kao paspalj i ostaje na kosi i dlakama na rukama. Time smo ui- stinu stigli u Afriku, u pustinju. Sad treba da se pokažu »Stojadini« i mi za njihovim volanima. Taj prvi susret sa Sudanom i Sudancima ostaje kao neizbrisiva slika iz sjećanja. Sudanci u Vadi Hali su visoki, crnoputi ljudi, otmena ponašanja. Svi su u bijelim, čistim kao snijeg galabijama, pa u pijesku u kojem žive djeluju tako prijatno i lijepo. Na nas obraćaju pažnju, ali ni djeca ne dotrče da se okupe i zakrče okolo. Stariji ih opominju i ona veoma uzdržano pogledaju i prođu. Djeci nudimo naše bombone i gri- sine. Neko uzme i dijeli s društvom, a neko dijete odbija. Neće da uzme. Smješka se, kao da zahvaljuje. Ulazimo na beskrajni pješčani trg i stajemo ispred kafane. Na Novi prijatelji: ovaj simpatični mali jednom zidu kafane urađena je velika slika u boji predsjednika Sudana, Nubijac upoznao se s vođom ekspedicije KK, s Vladimirom Perićem Džoom. našeg prijatelja Džafera el Nimeirija. U kafani nema ničeg za piće, po- Sjećanje na prijateljstvo. gotovo nema alkohola. Ovdje alkohola nema ni u kafanama, ni u trgo- vini, mada trgovinu nijesmo ni vidjeli. Zemljane kućice su razbacane po pijesku, djeluju veoma raštr- kano. Ništa nije urbanizovano, ni regulisano, a kažu da sada Vadi Halfa ima preko deset hiljada stanovnika. Vodovod postoji. Voda je iz Nila, odnosno iz jezera. Prijavljujemo se lokalnoj policiji i to je pravilo koje će nas pratiti do Kilimandžara. Kažu da smo tek šesta grupa putnika koja se ove go- dine odlučila da dođe u Vadi Halfu. Ali, jedini smo u posljednje dvije decenije - s kolima! Tu u policiji treba da nam odobre nastavak puta preko Nubijske pustinje, preko pješčanih dina, bespućem sve do Kar- tuma. Preko hiljadu kilometara! Domaćini su veoma ljubazni i na nivou svih zadataka. S nama je i jedan od carinika koji nas je dočekao na šlepu. Nema posla i dobro je da nam se tu nađe. Ko zna kad će sljedeća grupa putnika, kao što smo

42 Slobodan Nikolić, Mioljub Jelesijević i mi, banuti sa jezera Naser? Kažu da ima hotel tu u Vadi Hali. Raču- Dušan Sekulić, članovi ekspedicije, ispred namo da ga nijesmo vidjeli, da je negdje iza brda, a on upravo pred hotela »Nil« u Vadi Halfi, pred polazak na nama. Barake, daščare kao na radnim akcijama. U daljini se vidi sta- pustinjsku turu. nična zgrada željezničke pruge koja odatle polazi za Kartum. To su samo dva zdanja, hotel i stanica, koja podsjećaju na našu arhitekturu. I još nam tu kažu: Budite u hotelu, odmorite se, a voz će za Kartum krenuti za se- dam dana. Onda ćete na voz i sve će biti u redu! Zabranjeno je preko pustinje! Mi se smijemo i kažemo da ne putujemo vozom već kolima, a onda se oni smiju i kažu da se ne šalimo! Tamo je opasno za ljude. Sa ovim kolima u Nubijsku pustinju! Mi kažemo da ćemo ići, mi smo ekspedicija, probamo kola, voz ne dolazi u obzir! Onda oni opet kažu da se mi šalimo! Nema ni govora o pola- sku! Sve postaje veoma neprijatno. HOTEL POD VEDRIM NEBOM NUBIJSKE PUSTINJE Ako se bilo gdje na svijetu može reći da je hotel pod vedrim ne- bom to je onda prilika u Vadi Hali. Kiša je poslednji put pala, i to veoma malo, pre sedamnaest godina, neko kaže dvadeset, a neko tvrdi da nikad i ne pada. Od kiše nema bojazni! Domaćini su veoma ljubazni. To je hotel »Nil«, hotel u pijesku, sa krevetima u barakama kroz čija se daščana brvna probijaju zraci sunca i oblaci pijeska, hotel u kojem možete da birate gdje da spavate

43 - u sobi ili pod nadstrešnicom ispred sobe. Kreveti su vojnički, sa žiča- nim stramacima. Postavljaju i jastuke, pokrivače, ali sve je to za put- nike koji ne traže mnogo i kojima je i sve to dobro i lijepo. U dvorištu između baraka je mala bašta sa mladim rastinjem, svega nekoliko kvadrata, valjda najljepša bašta u Vadi Hali. Ima i zajednička česma za umivanje i piće. Postoji i restoran sala i dolaze tu da ručavaju. Vidjeli smo kako izjutra probiraju pasulj i kasnije ga kuvaju u velikim crnim kotlovima. Kažu da je pasulj izvrstan. Dakle, za hranu nema izbora. Mi se snabdijevamo iz naše rezerve. Cijelo to popodne od dolaska sa jezera do uveče pokušavamo da dobijemo dozvolu za produženje puta, za odlazak u Nubijsku pu- stinju. To su vrata pustinje, tu se ulazi u pakao. A taj pakao izgleda kao žutocrvena polja pijeska, sa prelivima narandže i limuna. I u tome crna, visoka brda koja kao tek da su ugašena od požara. Hotel »Nil« u Vadi Halfi, hotel koji će Izveštaji iz policije, dok se nas većina izležava u hotelu »Nil«, ekspediciji ostati u najdužem sjećanju. stalno se mijenjaju. Biće, neće. Nama su u sudanskoj ambasadi u Beo- Pod suncem pustinje, iza daščanih gradu rekli da su prenijeta saopštenja o našem putu i da svi znaju da brvana. Spavali smo upravo u dvorištu. Čekali smo da krenemo prema Kartumu. ćemo naići i kako idemo. Ovdje se čude na to i nemaju pojma o takvoj obavijesti. Očigledno, nijesu je ni dobili. Cio dan hvatamo hladovinu. Pobrinuli smo se da nađemo i landrovera koji će preuzeti naš teret i koji će s nama ići do Kartuma. U policiji ne daju dozvolu. Na naše navalji- vanje odlučuju da jedna kola uzmu i s našim vozačem odu u pustinju, stotinak kilometara. Žele da utvrde kako će se »Zastava 101« ponašati na prijesku. Odlaze. S njima i Milan Rakočević, iz organizacije ekspedi- cije. Vraćaju se pred podne. Kažu da je sve bilo izvanredno. Rakočević, koji je važio kao »poznavalac« Sahare kaže da je plakao kako pustinja lijepo izgleda i kakvo je to čudo! Mi se smijemo i vidimo da- ako je već plakao, nije toliki poznavalac Sahare! Kad nas jedanaest krene u Nu- bijsku pustinju neće valjda biti lom od plača. Sunce žestoko i to pravo u tjeme grije. Osjećamo se kao u rerni. U policiji kažu da se može putovati samo u jutarnjim i pred- včernjim satima. Sad je ovdje zimski period i temperatura se kreće oko 40 stepeni Celzijusovih. Pošto je zima, pustinjske zmije i škorpioni se ne izvlače iz skrovišta. Hladno im, pa ne treba od toga mnogo da strepimo. Ipak ako vidimo da se ispod pijeska nešto vuče treba da se dobro pazimo. Još jedan dan prolazi, a nikako dalje da krenemo. Upravo, ovdje je početak naše velike afričke maršrute.

44 Policija obećava, nema problema, sve može, ali glavno nikako da odobri. Još ne možemo u pustinju. I kad bismo htjeli da se vratimo morali bismo ovdje da čekamo petnaest do trideset dana i pitanje je da li bismo imali sreće da doplovi neki šlep koji bi nas vratio u Asuan! Jedan Njemac sa teretnim kolima tu se već odomaćio i čeka već dva- deset dana da krene prema Asuanu. Kao što rekosmo, ovdje nema alkohola u trgovini, ni u hote- lima, naročito ne u hotelu »Nil« . Ali, ima onih koji vole kapljicu i koji hoće za njenu ljubav i da popuste. Predsjednik opštine Kragujevac Bo- rivoje Petrović dao je vodstvu puta neki litar travarice, za srećan put! Tu travaricu u zadnjoj nuždi poklanjamo u Vadi Hali i na kraju nam kažu sjutra rano možete u pustinju! Neka vam je srećan put! Sve je ri- ješeno. ZBOGOM, VADI HALFO! U svitanje 28. februara, dakle poslije četrnaest dana od polaska iz Kragujevca, krećemo u Nubijsku pustinju. Trebalo je ipak toliko dana da stignemo do pustinje i da krenemo na zaista ozbiljnu turu ek- spedicije. Dodamo li i to da je riječ o Nubijskoj pustinji, sa najsitnijim pijeskom na svijetu, onda naša namjera sa »zastavom 101« zaista pomalo podsjeća na avanturu, kako su rekli egipatski novinari u Kairu. U sami rasvit, dok se dijamantski odsjaj afričkog sunca javljao nad Nubijskom pustinjom krenuli smo prašinom Vadi Halfe i rekli: »Z- bogom!« Iako sve to tako izgleda teško i mukotrpno, radije bismo iz- govorili »doviđenja, Vadi Halfo!« Iz ovog pustinjskog grada, u kojem se živi mirno i nevjerovatno teško, neuporedivo teže i siromašnije nego i u najsiromašnijim mje- stima kod nas, pošli smo 28. februara. Na izlazu iz Vadi Halfe vode is- presijecane trake kolovoza, zasute najsitnijom pješčanom prašinom. Pred nama vuče landrover, a mi u koloni jadan za drugim po dogovo- renom redu, s obavezom da nikad ne smijemo da izgubimo iz vida onog koji je za nama. Ubrzo izbijamo na široke piste, ogromne ravne prostore, izgleda, netaknute i neugažene. To je široka pješčana dolina koja vodi u beskraj iza brda, bez ičeg živog, bez travke, bez ptice. Pro- stor je negdje potpuno ravan, negdje s kamenjem koje viri, drugdje s kamenim preprekama i nevidljivim kanalima preko kojih skačemo. Ori- jentir je neka tačka u daljini, neki zamišljeni pravac i ništa drugo. To su

45 pustinjske piste koje deluju kao betonske, od sitnog šljunka i pijeska. Ali kad se stane na njih noga ostavlja trag ili upada. Mi smo dosta obučeni. Na nogama imamo antilop čizme. Ne od zime, već radi tih zmija i škorpiona kojima je sad još uvijek zima! Nosimo i slamne i trščane šešire, kupljene u Luksoru, ali vjetar ne da da mirno stoje. Kola dobro jezde i možemo da vozimo i preko sto na sat. Cilj nam je danas pustinjski grad Abu Hamed. Na karti Afrike preko Nubij- ske pustinje ide improvizovana linija, a na pola puta prama Abu Ha- medu stoji oznaka »Stanica N-6, dobra voda«. I to nas hrabri. Barem ćemo se tamo napiti dobre vode! Vozila moraju da drže jak gas, ne smiju naglo da kreću, jer od- mah šlajfuju i sa nekoliko obrta točka ukopaju se do osovina i patosom legnu na pijesak koji sipi kao da je iz pješčanog sata. Išli smo tako nekih dvadesetak kilometara i baš smo pomislili da će vožnja pustinjom biti laka i više nego romantična i prijatna. Imamo sve u kolima, a već se skidamo do pojasa i izlažemo pustinj- skom suncu koje tako brzo odskače sa istoka pravo uvis. Prva kola se zaglavljuju negde do pruge. Napomenimo i to da od Vadi Halfe do Kartuma ide pruga koju su izgradili Englezi. Prugu je gradio britanski vojskovođa, osvajač Kičener. Istorija ga zapamtila kao najzloglasnijeg Engleza koji je u svoje vrijeme bio na putu da uništi Su- dan - ovu zemlju je sveo sa osam na dva miliona stanovnika! To je najveći pokolj koji je Sudanom protutnjao, ipak, ostala je pruga za sje- ćanje na Kičenera i pobjednički sudanski narod. Zaglavljena kola, iako smo potpuno za sada bez pustinjskog iskustva, iskopavamo i guramo kako znamo i umijemo. Pomažu nas i naši pratioci iz landrovera, na čelu sa Elijasom. Iz pijeska ih iskopa- vamo golim rukama. Lopate i ašovi koje smo ponijeli ništa ne pomažu. Samo spretnost ljudske ruke. Niko više i ne misli na zmije i škorpione u pijesku. Oslobađamo točkove, pravimo staze kojima će povući (prednja je vuča), a ako je pijesak sasvim sitan kola moramo da iz- dižemo i zanosimo i lagano postavljamo na površinu. Jedan sijeda za volan, a nas ostalih deset uz pomoć trojice pratioca iz Vadi Halfe gu- ramo svom snagom. Kola valjaju pijesak, bacaju nam cijele pregršti u usta i oči. Puna su nam odijela i čizme. Upadamo u pijesak do koljena i kad se više ne može - stajemo. Pa opet, iskopavanja, podizanje, gu- ranje i gutanje pijeska. Ako su kola krenula prema površini, ako su sti-

46 Željeznička stanica u pustinji. Vozovi gla do kamenitog ili tvrđeg tla pod pijeskom onda dobijaju u brzini, ovom prugom prolaze veoma rijetko. Šine hvataju površinu, zaplove u daljinu. Kad dostignu osamdeset ili sto na se jedva naziru u sitnom pijesku. Policja u Vadi Halfi dugo je bila u uvjerenju da mi sat lete pijeskom kao gliser i izdižu se od tla na oblaku što ispod njih nećemo proći pustinju sa »zastavama izlijeće. Mi idemo prema drugim kolima koja smo ostavili negdje u dalj- 101« i predlagala je da krenemo vozom ini na tvrdom pijesku, na kamenu ili ostrvcetu koje viri iz pješčane pi- prema Kartumu. To ekspedicija nije ste. Nekad nam odu i kilometar-dva, a mi za njima pješke. prihvatila i ušla je u pustinju čvrsto vjerujući u uspjeh. SUNČANJE - U PLAVOJ NIJANSI A sunce? Oko šest časova se najavilo dijamantskim sjajem, kao i pri svitanju na Nilu, pa ubrzo visoko odskoči i ugrije pravo u tjeme i oči. Brda u daljini i pješčana prostranstva dokle oko stiže izgledaju kao da su svu noć gorjela, pa jutros dogorijevaju i počinju ponovo da plamte. Duva samo svježi, zaista prijatni povjetarac. Taman tako uhva- timo zalet, mislimo krenuli smo kako treba, nijesmo ni predahnuli, opet neka druga ili ista kola stanu nepomično. Srećom, sad su dosta rasterećena. Ukopava se i landrover. A s toga pustinjskog vozila treba