Tugomir Matic - Sarajevsko pivo i skandinavske noci - print

sjećanje, da je bar ponekad moguće odmoriti se na lju- ljašci vlastitog daha. *** Kao što sam savršeno dobro pretpostavio vanjski pejsaž nije ponudio bilo što dobro. Daleko od dobrog. Da sam duh, jebalo bi mi se zato, ali nisam. Kako god, ovdje je teško i svakim danom postaje teže. Problem s inner gardenom je što je voće koje u njemu raste velike kalorične vrijednosti za duh, al’ baš nikakve za tijelo. Još dvanaest dana do desetog novem- bra, još dvanaest dana do penzije. U kući raspolažemo s cifrom od dvadeset kuna, dovoljno za par vekni kruha. Nemojte misliti da sam očajan, nije mi ovo prvi put. Mnogo puta su mi džepovi bili puni love, pa prazni, pa opet puni, pa prazni... Jebe mi se za ono tzv. Prokletstvo “dabogda imo pa nemo”. U svakom slučaju to što sam u ovako neprijateljskim okolnostima deficitaran s negativnim emocijama ne čudi više ni mene samog, pa ne mora ni nikog drugog. Jebe mi se i za poglede onih koji znaju da je tristo eura neraste- zljivo u lijepoj njihovoj na trideset dana. Ja kad imam – di- jelim. Nije da sam neki super lik, al’ su me super likovi tome naučili. Ma sve će biti u redu. Na kraju uvijek my brothers and sisters bude sve u redu. Vjerujte mi na riječ. No surrender! Kad se na vas sruši teret svijeta, ne dozvolite jedino očaju da vam prilazi. Koji će vam on 51

kurac? Slab vam je to saveznik. On sigurno neće uspjeti riješiti vaše super probleme. Ne bi ih riješio ni Super- man! Superman je u penziji... Valja se na časak pritajiti. Pričekati na dolazak superjuniora... 52

Možeš li zamisliti da ponovo potrošiš dvadeset i pet godina na mene Da li bi ikada zastala kraj mene, da me sretneš na pri- mjer na Plokati ili na Titovoj, nije važno, bilo gdje?! Za- misli da si pošla da kupiš nešto sama sebi na poklon. Da kupiš omiljenu knjigu, omiljenog pisca u jednoj od pred- ratnih knjižara grada u kome smo nekad živjeli. Nekada ih je bilo mnogo. Ti si u žurbi, jer takvo je prokleto vri- jeme u kojem živimo, a meni se kao ne žuri. Potpuno zanemari činjenicu da pod istim krovom i gotovo uvijek u istom krevetu provodimo već više od dvadeset i pet godina. Posve slučajno okrznemo se ra- menima i pogledamo u oči. Kako god, nekako izađe na vidjelo da smo se sreli pošavši da kupimo istu knjigu. Na primjer, Pukovniku nema ko da piše. Sasvim dovoljan razlog za upoznavanje. Zamisli da je vani počela padati gusta, jesenja, sarajevska kiša, a da si ti bez kišobrana. Knjigu smo našli i kupili, svako po primjerak za sebe, pa sada valja poći dalje. Pitam te da li treba da te otpratim, da ne ideš gradom sama i mokra. Vani kiša tako jako pada pa moju ponudu ne možeš odbiti i da želiš, ali ni tebe ni mene ne može od kiše zaštititi moj kišobran s tradicionalno pokojom pokidanom žicom. Bježimo u prvu birtiju. Vani je hladno, a mi smo već dobro pokisli. 53

Naručujem lozovaču da se ugrijem i opustim a ti, na pri- mjer, čaj sa rumom. Pričamo o omiljenim knjigama, mjuzi i filmovima i zaključujemo kako nam se ukusi i te kako podudaraju. Pitam te na koja mjesta izlaziš i zbu- njen sam kako te ranije nikada nisam primijetio. Večeri provodimo po istim klubovima i kafićima. Dok gledam u tvoje plave oči, koje se smiju, osjećam kako me je pre- sjeklo preko stomaka. Najiskrenije žalim svako ljudsko biće kojeg bar jednom u životu nije presjeklo. Kiša je prestala da pada. Dok izlazimo na ulicu, smi- šljam na brzinu način kako da mi ne pobjegneš. Možeš li da nas vidiš kao da smo neki drugi ljudi, a ne nas dvoje koji se toliko dugo poznajemo da nam već odavno idu na živce naši svakodnevni rituali. Možeš li zamisliti da ponovo potrošiš dvadeset i pet godina na mene? 54

Niko “Pa dobro, šta ti je sad?” “Ništa.” “Kako ništa? Izgledaš kao da će sad kiša iz tebe.” “Nije mi ništa.” “Ja, ja, ništa...” “Šta hoćeš?! Šta da ti kažem.” “Hoću da kažeš šta ti je. Cijeli dan se vrtiš po kući i mrak izbija iz tebe. Pa ženo božja, samo mi reci šta ti je.” “Rekla sam ti nije mi ništa. Nisam sretna.” “Nisi sretna?! Pa zaboga učini nešto za sebe umjesto što od jutra do mraka rintaš po kući. Niko to od tebe ne traži.” “Ne deri se na mene. Po tebi i Marleni ova kuća bi na svinjac ličila. Tako je bilo i s Tonijem dok je bio još sa nama. Nikad ništa ne želite da mi pomognete. Da se ovo bar plaća što svaki dan napravim za vas.” “Sto puta sam ti rekao misli na sebe, jebo više kuću.” 55

“Ma nemoj.” “Šta ma nemoj. “Kažeš jebo više kuću a ako je i najmanji nered, popiz- diš. Gdje si mi ostavila ono, gdje si mi ostavila ovo.” “Ajde, majke ti, ne pretjeruj.” “Hajde mi samo reci kako ćemo samo režije platiti. Ti mi daš penziju pa onda ja o svemu treba da mislim.” “Pa pokreni se više, nađi posao. I pun mi je više kurac svega, i tebe i tvojih strahova. Nikada nismo bili ni gla- dni ni žedni.” “Svega mi je dosta, i tebe i ovog sela. Najviše bih voljela da mogu negdje da pobjegnem. Svega mi je dosta a naj- više vaše nezahvalnosti.” “Kakve, bona ne bila, nezahvalnosti?! Samo ti kažem da se pokreneš, da nađeš neki posao. Nisam ja kriv što se u ovoj jebenoj zemlji od moje penzije ne može ni deset dana živjeti.” “Nađi ti posao i ne iživljavaj se više na meni.” “Ko se iživljava? Kako da nađem posao? Deset godina sam kod Jamesa radio na crno. Ko će me sada na crno zaposliti?” “Tebe svako izradi, tebe svako može žednog preko vode prevesti. Joj koji si ti lik. Šta je meni ovo trebalo.” 56

“Ma jebi se.” “Jebi se ti.” “Ja te nisam tjerao da se za mene udaš. Ko te je tjerao?” “Niko.” 57

Hej stari plati gem Muvam se po kući, ugodno je toplo. Dvadeset i deveti je oktobar i prvi put smo vatru naložili. Okrenulo je na buru. Za dva sata su se najavili Mira i Mate. Žena valja tijesto za picu, kćer gleda na TV-u nešto od čega dobi- jem svrab, pa odoh van, na buru. Selo je utonulo u mrak. Poneka ulična svjetiljka i plava svjetlost sa ponekog pro- zora. Nigdje nikog, samo se Dobri polako giba iz su- protnog smjera. “Šta ima brate? Nema te ko ni dobrih vijesti. Šta će bit da si se u kuću zavuko?”, pitam. Dobri klima glavom i pokazuje prema birtiji. Prva bura najavljuje zimu koja dolazi. Hladno je. Najbolje se uputiti do Cina. Ljeti rade cijela tri ugostiteljska objekta, večeras samo jedan. Radno vrijeme po nahođenju. U birtiji nema nikog osim konobarice, ali zato drma Stavros. “Mala daj nam šta za popit i gasi ovo! Pusti nešto za jude, nisam uši pokupia na cesti”, jasan je Dobri. “Šta gospoda piju?”, službena je djevuška. “Daj mi karlovačku. Šta ćeš ti Tugo popit?” Malo se snebivam i premećem s noge na nogu. Ne treba ništa objašnjavati. Dobri je taj koji uvijek plaća osim u rijetkim danima kad me pomiluje fortuna na kladionici. 58

“Daj stari plati gem, prijatelj si moj...”, javljam se na- pokon. “Ta ti valja! Mala jesi razumila? Jedno karlovačko, jedan gemišt i jedan Johnny!” “Kakav Johnny? Za koga?”, pita nadobudna ugosti- teljska radnica. “Štulić, jeba te led. Jesi čula za Azru? Za koga?! Za Tita! Za partiju! Za nas dvojicu, može i za tebe, ako ti slon nije sta na uho”, ultimativan je moj drug. Dok se odvija složeni proces naručivanja pića, ja gledam kako kerovi trče utrku za utrkom i svrbe me prsti. Riskirati ili ne riskirati koju kovanicu, pitanje je sad. “Sidi vamo, jebali te ćukovi. Danas su mi dvista kuna vazeli. Sve to triba zabranit, sva ta sranja! Šta mučiš, ća ti je?”, sve vidi moj drug. “Ma nije ništa”, lažem, “sve je ok, nemam valjda šta da ti kažem. Malo sam umoran, slabo spavam, šta li.” “Ajd u zdravlje, prijatelju! Ja spavam ka beba. Radim po cili dan okolo barke, umorim se, popijem koju i san odma dođe na oči. Mala, ponovi nam ovo i ne diraj Johnnyja! Hej stari sjeti se i reci mi nešto o njoj, hej stari plati gem, prijatelj si moj...” pjeva Johnny, pjeva Dobri, pjevam i ja, onako, u po glasa. Pijuckamo, slušamo bal- kanski blues i buru koja sve jače i jače zavija! 59

Pet rock albuma za litru ulja “Mr. Tuga! Jesam li okrenuo pravi broj?” “Oooooooooooooooo, mr. Mirsoni! Kojim dobrom, kojim dobrom?” “A evo, da te čujem. Je li sve ok, jarane? Bio si u Raj- vosa, a nisi mi se ni javio. Je li sve u dure?”, nastavlja Mirsoni, moj stari drug Mirso s druge strane žice. “U dure, u dure, ne mere bolje, kad bismo se zajeba- vali. Jebi ga, gore sam bio samo na par dana da vidim staru majku. Zvao sam te na fontele, al’ očito niko ti nije to prenio. Bio si negdje vani u kasni sat. A šta ima kod tebe?” “Frka, jebi ga. Nego, htio sam da vidim ima li kod vas bujruma? Uhvatio sam malo slobode, pa sam konto na- letiti na par dana.” “Super. Bujrum. Dolazi svakako, samo hajd ponesi i koju šteku cigara, ne bilo ti teško ni zapovjeđeno. Ponesi i gitaru, ovaj je dvanaesterac već za staro gvožđe.” “Živa, živa… Javim ti se par dana prije no što kre- nem. Vozdra jarane!”, završava Mirsoni. “Vozdra, vozdra...” U vrijeme kad je zadnje veliko balkansko sranje po- čelo, Mirso i ja smo se držali zajedno. U opkoljenom gradu, bez vode, bez struje, a i bez para, došli smo na spa- 60

sonosnu ideju da rasprodamo vlastite povelike diskoteke. Možda će to nekom izgledati nevjerojatno, al’ u gradu u kome nisi muziku imao na čemu slušati naše kolekcije prastarog rock and rolla su išle ko mlijeko. Cijena prava sitnica. Long plejka pet dem, litra ulja za primjer dvade- set i pet dem. Ako si imao love, za siću si na našem im- proviziranom štandu mogao doći do sjajnog rocka, bluesa, jazza. Još ti je samo trebala nada da ćeš živ doče- kati dan, kad ponovo voda i struja slobodno poteku. Ako se sjećaš likova koji su na takozvanom uglu smrti proda- vali gramofonske ploče, to smo ti bili nas dvojica. Ako ne poznaješ Sarajevo, ugao smrti je mjesto na kojem su braća Srbi s minobacačkom granatom masa- krirala masu ljudi u redu za hljeb. Svako ko zna kako se živjelo u opkoljenom gradu, zna da odabir lokacije nije značio da smo moj drug i ja ni hrabri ni ludi. Naprosto tokom opsade se cijelo Sarajevo pretvorilo u ugao smrti. Poslije otprilike godinu dana, ja sam pobjegao i ostavio taj unosni biznis. Mirsoni je ostao do kraja. Danima bih mogao pričati o tome, al’ evo jedne zgode koja mi se iz bog zna kojeg razloga posebno urezala u sjećanje. “Dobar dan, gospodine”, pozdravio me je mladac u maskirnoj uniformi dok je prelistavao našu policu s al- bumima. “Vidim nemate Beatlese. Možda kod kuće!?” “Imam, momčino, imam sve albume, ali ih ne pro- dajem!” “Ja vam sada idem na smjenu, gore, na Sedam šuma. Ako se do ponedeljka predomislite, a ja se vratim živ i 61

zdrav, molim vas ponesite sve albume. Je l’ u redu sto maraka za sve albume u kompletu?” Mirso je poskakivao sa strane, ne bi li se ugrijao i vjerojatno konto “ja budala, jebali ih Beatlesi”. “Ok, momčino. Samo ti furaj i nek te sreća prati. Vi- dimo se u ponedeljak i čekaju te Beatlesi. Hajd’ živ mi bio, čuvaj se”, ko od šale sam se rastao od kolekcije al- buma legendarnog britanskog banda. Došao je ponedeljak, a s ponedeljkom i mladac, živ i zdrav. Kad je vidio da ga Beatlesi čekaju izvadio je s osmijehom marke i zahvalio se. Mirso i ja smo pošli prema Markalama da vidimo ima li čega hranjivijeg od papira, da pretvorimo opus vječno zelenih melodija u litru ulja, malo leće, malo graha i dvije kutije Drine. Od tada je prošlo toliko godina, al’ još mi lebdi pred očima blagost na licu vojnika koji odlazi s teretom gramofon- skih ploča pod rukom, osvrće se i maše nam. 62

Papirnata koverta u doba elektronske pošte i strah od radnika elektrojuga i vodoprivrede Novembar polako protiče. Sâm sam u kući. Ležim na kauču i kroz prozor gledam kako se nebo plavi. Doba je berbe ma- slina, valjda je zbog toga selo tako tiho. Žena je otišla da pomogne susjedima u polju, da dâ ruku kako se to ovdje kaže. Kćerka je s prijateljicom u selu na kafi. Noćas će po- četi da radi u korčulanskom disku kao konobarica, hvala i Bogu i Allahu. Nije neka lova, al’ sve je više nego ništa. Lakše će se krpiti od prvog do prvog. Prije sedam dana sam se osmjelio i Siniši poslao poruku u inbox, poziv u pomoć. Nije mi odgovorio, odgovorit će valjda. Daleko je Joha- nesburg. Nisam tražio lovu, što bi za njega vjerujem bilo puno lakše, već pomoć da mi nađe bilo kakav posao. Ako već imaš udio u dvjema firmama i ako nudiš pomoć, onda i pomozi. Sada je, vjerujem, sigurno u frci. Kakav posao naći za matorog druga. Zamišljam se u avionu za jug Afrike, i nije mi to nikakav problem. Možda sam poblesa- vio. Možda mi se vratila davno izgubljena želja za avantu- rom. S radija se tiho čuje B. B. King, hvala uredniku koji je udario po probranom bluesu. Dobro se osjećam i sanjarim. Odjednom sam začuo kako neko otvara vrata terase. Ukipio sam se. U zadnjih par dana su navalile koverte 63

s opomenama za isključenje. Računi su jedina pošta koju primamo. Misli mi brzo lete glavom. Ne, prerano je, ima još par dana fore. Čujem korake kako se pribli- žavaju vratima i tihe glasove. Oni i obično dolaze u duetu, vodovod, elektroprivreda... Neko sasvim tiho kuca po vratima. Pravit ću se da me nema. Kucanje po- staje glasnije. “Ko je?”, naposljetku sam se osmjelio i upitao. “Dobar dan. Trebamo gospodina Matića”, nepoznat glas bez lokalnog dijalekta. Odmah sam lakše prodisao. “Ovdje Slaven Davidović. Jesam li na pravoj adresi? Jeste li vi gospodin Matić?” Provirio sam iza zavjese. Vani potpuno nepoznata faca. Muškarac mojih godina s bradom i podužom kosom u odijelu. Dobro je, ovaj definitivno nije došao ništa da isključuje. Pored njega neki momak od dvade- set, dvadeset i pet. “Evo. Samo momenat”, otključavam vrata. “Na pra- voj ste adresi, izvolite, uđite”, najsrdačnije što umijem. “Ma ne bismo željeli da smetamo. Imate pozdrav iz Pule od Jerka. Ja sam Slaven, Slaven Davidović. Ovo je moj sin Igor”, čovjek se malo snebiva. “Ma molim vas, samo uđite”, sklanjam se da propu- stim nepoznate goste, dok po glavi premećem svakoga Jerka kojeg sam upoznao u životu. “Jeste li za kavu?” “Nemojte se ljutiti, ali u žurbi smo. Jerko mi je rekao da je bio veliki prijatelj s vama, vašom majkom i vašim pokojnim ocem, dok je studirao u Sarajevu.” 64

“Nisam imao pojma da je u Puli”, napokon znam o kojem se Jerku radi. Davno, davno studirao i završio me- dicinu u Sarajevu. “Da, već dvadeset godina! Došao, zaposlio se u bol- nici, oženio. On je moj veliki prijatelj. Šalje vam ovo pismo”, Slaven iz džepa košulje vadi presavijenu plavu kovertu i stavlja je na stol. “Znate, mi bismo sad morali poći. Za manje od sata nam je trajekt, pa dok stignemo do Korčule”, polako ustaju obojica. “A ništa onda. Žao mi je što ste u tolikoj žurbi”, usta- jem i izlazim na terasu da ispratim nenadane goste. “Eto. Pa onda doviđenja.” “Doviđenja i vama i sretan vam put. Puno pozdra- vite Jerka!”, pratim ih pogledom dok se spuštaju skali- nama prema rivi. Otkud pismo od Jerka? Nisam ga vidio već brat bratu trideset i kusur godina. Pamtim lice, onako kroz maglu, skromnog studenta iz unutrašnjosti kako se u to vrijeme govorilo. Sjećam se kako mi je jed- nom za rođendan donio singl “Nathalie”, Gilberta Be- cauda. Sjećam se kako tada nisam znao šta ću sa tom pločom, ja mladi golobradi hipik sa kosom do pola leđa. Vraćam se u kuću i otvaram kovertu. Iz nje izviruje sto eura i bijeli list papira. “Veliki pozdrav od Jerka, i molim te odnesi cvijeće na očev grob.” Koja sam ja pizda. 65

Ljepota je sasvim relativna stvar Ima dana, a pogotovo noći kada mi ova dalmatinska idila izlazi na uši. U kući smo sami, žena i ja. Ne mogu da gledam televiziju već dugo vremena, što god da se vr- tilo na bilo kojem od kanala. Nekada sam mogao gledati bilo što. Kako god, sjedim za kompjuterom i lutam po FB profilima starih prijatelja razasutih po širokom svi- jetu. Hoću da kažem, to sam radio prije nego što sam počeo zapisivati ove retke. Cvija je stavio novu sliku, fotografiju iz nekih stu- dentskih dana. Zadnji put kad sam ga vidio, negdje pro- šlog ljeta, pričao mi je o svom životu u Kanadi, u Que- becu, ne žaleći se i ne zalazeći u detalje. Sjedili smo u bašti hotela Korčula i natenane razglabali o svemu. O prošlosti i sasma neizvjesnoj budućnosti. Pili smo kafu i vodu koju nam je donosila umorna konobarica. Rekao mi je da voli grad u kome danas živi, i da je to valjda zbog toga što je ružan kao Sarajevo. O yeah, Sarajevo nije samo čaršija i onih par ulica natiskanih u centru. Nisam nikad o mome gradu raz- mišljao kao o ružnom, no za one koji ga poznaju ne moram puno da nabrajam, ali hoću: Hrasnica, Nedža- rići, Vojničko, Alipašino, Buljakov, Švrakino, Hrasno, da ne idem dalje, nisu naselja koja su se ubila od ljepote. 66

Daleko su od toga. Gotovo dužinom cijeloga grada pro- tiče Miljacka, rijeka koja većim dijelom godine više sliči blatnjavom povelikom potoku. Da ne nastavljam s Gr- bavicom, Vogošćom i grozomornom poratnom urbani- zacijom... Naravno, ljepota je potpuno relativna stvar. U večerima kao ova, mislim o osjećaju koji me pre- plavi kad ulazim u grad, prođem Ilidžu i ugledam sive nebodere Alipašinog polja, među kojima su iznikla mo- derna arhitektonska zdanja, koja kao da su tu bačena iz nekog sasvim drugog svijeta. Daleko je to od bilo ka- kvog ili bilo čijeg poimanja ljepote, a opet kad ugledam ružne nebodere naselja u kojem sam nekoć živio, pre- plavi me sasvim ugodan osjećaj. Valjda se tako osjećaju ljudi koji poslije dugo vremena ugledaju morsko plavet- nilo ili planinske bistre potoke. Tako. Noćas dok me pri- tišće osjećaj samoće, čekam dan da ponovo sjednem u autobus i da poslije ne predugog putovanja ugledam grad, nekome ružan, nekome lijep. Ljubav i ljepota su na kraju krajeva sasvim relativne stvari. 67

Party Sipljiva kišna noć Izgubljene korake ulica grli... * “E ova ti je jaka, ne mogu da ne kažem. Ne znam mogu li poslije svih ovih godina biti objektivan, al’ sister, meni su sve jake. Pa poslušajte ovo!” Moja tuga mijenja svijet zauvijek Ali bez važnosti za svemir* “Nemam pojma šta da kažem. Ja od pjesme očekujem uvijek da me izvadi iz moje kome i baci visoko u orbitu, ko i od svega drugog na kraju krajeva. Dovoljno se tje- skobe, a i da ne znaš kako nakupi, pa ne mogu više ni da pogledam ništa što me baca u crnjak”, kažem, pa na- stavljam da prebirem po prijateljičinim do dana dana- šnjeg neobjavljenim rukopisima. “Hvala. Ja nemam odmaka, pa ne znam koliko to vri- jedi, ako išta vrijedi, al’ život mi olakša. Uživam kad pišem. Moram”, skromna je prijateljica. “Vrijedi, vrijedi... Kako neće vrijediti! Šta ćeš više. Dovoljno je da vrijedi nama koji smo ovdje, a još uži- vamo i jedemo tvoje kolačiće. Druga je stvar što danas 68

nije lako objaviti knjigu poezije. Izdavači se vazda vade na to kako je malo ko čita. Pogotovo ako si žensko, kon- taš?! Jebi ih.” “Kontam, kontam, al’ ti i dalje previše psuješ...” “Aha... Smeta ti?” “Pa ne baš.” “Smetalo bi ti da opsujem boga. To činim samo u ekstremnim situacijama, kad ne znam šta bih sa sobom od silne muke. Kontaš!?” “Aha. To je razumljivo, mada ružno zvuči. A otkud ti ponovo u Sarajevu, mislim, tako brzo. Ko da smo prije sedam dana ovdje zajedno sjedili i kafenisali.” “Ma kojih sedam dana. Šta ti je, proleti vrijeme. Šta ja znam. Pogodilo me malo viška love, pa velim sebi da malo promijenim ugođaj. Da si dam malo oduška. Super je nekad meni dole al’ znaš... Ma samo malo promjene.” “Znam, znam... Volila bih i ja da s vremena na vri- jeme mogu promijeniti, al’ stislo sa svih strana.” “Stislo je i mene, koga nije stislo. A i nisam vala puno promijenio. Ovdje južina, dole južina. Možda ove go- dine zima dođe sa tri mjeseca zakašnjenja. Sjećam se kad je u novembru toliki snijeg napadao da nisam mogao tri dana u školu, a do škole trista metara. Starci i ja u Radi- ćevoj, a škola u Šenoinoj. Ja meraka, klinci danas nisu te sreće.” “Po ovome što sam danas gledao i slušao nećemo mi to više doživjeti”, kaže Seid. 69

“Jeste za još kafe?”, pita Dinka, a već je na nogama odnoseći prazne šalice i džezvu. “Može! Daj nam i vode, mrak su ti ovi kolačići.” Dok se Dinka muva po kuhinji, Seid i ja šutimo. Znamo se trideset i kusur godina, pa sad tišina priča umjesto nas. “Čujte još ovo!”, navaljujem na ljubazne domaćine. Tugu i Ljubav podario si mi da bi pamćenje ostalo. ...promiču sekunde mog Putovanja... Sa svakim udahom dublje u Životu. Sa svakim izdahom bliže Smrti. Ali zbog Tvog Postojanja ni ja neću umrijeti...* * Stihovi Adine Trnke iz knjige pjesama u rukopisu 70

Chat Dinka Adina Mulalić-Trnka dijeli poveznicu. (za Sabiha, Vesna, Marianna, Tugomir, Dra- gan, Enes, Slađa, Klara...) George Harisson and Bob Dylan – “If not for you” – The con- cert for Bangla Desh. Za našeg prijatelja Branka, koji je jutros oti- šao. Ovu je pjesmu svima nama često pje- vao. R. I. P. dragi Branko. Tuga: Kako draga sister Dinka? Ko ti je javio? Nešo: Pozdrav Branku. Tuga: Zadnji put sam ga vidio 2009. u Ljub- ljani. Jebi ga, čovjek se nikada ne može s time pomiriti. Dinka: Mirso javio, a Seid je poslije razgo- varao s Janjom. Lučka: If not for you... 71

Marianna: Neka mu je laka zemlja. R. I. P. dragi prijatelju. Adnan: Hvala ti što si nam javila. Svi smo mi ipak imali najveću sreću u životu. Meri: Koji Branko? Marianna: Grozdanović. Meri: U Mariboru? Tuga: Da, koliko mi je poznato u Mariboru. Adnan: Žalosno. Dinka: Da u Mariboru. Enes: Sretan put Branko, stari druže. Nataša: Oh, žalosno... Stana: Moja draga Nataša, dolazi vreme razlaza. Nataša: Izgleda, nešto me stvarno steglo, nisam nikad bila dobra u tome. 72

Klara: Your way begins on the other side. Become the sky. Take an ax to the prisson wall. Escape. Walk out like someone sud- denly born into color. (Rumi) Nataša: Oh, to je istina, posebno ako imaš imalo svijesti, pa ipak, ja budem tužna... Klara: Nataša, nije lako, ali bar znam kako stvari stoje. To meni puno, puno, puno po- mogne... Ništa bez Znanja! Gordana: Počivao u miru. Mirsad: Tužan sam i molim dragog svevi- šnjeg da mu se smiluje. Podsjetio me na moj vlastiti odlazak. Nena: Mir sa njim i neka mu je laka zemlja. Stana: Spremne kofere treba imati, jer na put jedan po jedan krenućemo. Samo srce putuje, putuje, putuje... BRANKO PUTUJ... Enes: Da, brother, Stana. Samo srce... Slađa: Neka tvoja duša nađe mir, dragi Branko. 73

Gordana: Dinka, znaš li od čega je umro?! Mi ne možemo da vjerujemo da Branka više nema. Tragično i bolno. A danas sam tek čula i za Vladu. Dinka: Još ne znam. Došlo vrijeme razlaza... a rastanci... tužni. O moj mili bože, smrti meni bliskih ljudi su u zadnjih dvadesetak godina toliko zaredale al’ me svaka nova za- tekne nespremna. Jutros je otišao moj stari drug Branko. Ovo je razgovor male skupine ljudi koja ga je poznavala. Razgovor je vođen (ne vidim razloga za znake navoda) ispod Facebook poveznice koju je postavila Adina Mu- lalić-Trnka. Branka će kao i Škacu još pamtiti i pokoji glazbeni sladokusac koji se sjeća sjajne rock balade Dje- vica, koju su njih dvojica objavili sredinom sedamdese- tih na Jugotonovoj singlici kao duo Dragan i Branko. Autor stihova bio je Duško Trifunović. Ni njega odavno nema. Ljudi koji su bili sudionici ovog razgovora danas žive rasuti od Kanade do Australije. Bože blagoslovi sve nas i blagoslovi internet. ...djevica nekome poglede šalje i tako osjećam život teče dalje. 74

Neki ljudi osjete kišu Drugi tek pokisnu Kiša se spustila na zemlju i na more. Volim kišu. Neki ljudi osjete kišu, drugi tek pokisnu... Slava suvremenoj tehnologiji, satelitskim snimkama i meteorolozima. Baš kako je najavljeno u podnevnim vijestima. “U kasnim večernjim satima u južnoj Dalmaciji se očekuje olujno jugo uz obilne padavine.” Nema šanse da pogriješe! Sutradan trčim Korčulom ne bih li stigao do Lorene. Kiša i dalje pada, a kišobran mi je ostao u autobusu. Bog zna gdje su me misli odvele. Pred zgradom gradske op- ćine, sklonjen od kiše i vjetra što zavija, stoji Dragan. Maše mi rukom, zove me da se sklonim. “Di si?! Stani malo ovdje ispod. Pokisnut ćeš do kože.” “A evo me. Ostavio u autobusu kišobran, jebem ti ki- šobran. Šta ima kod tebe?” “Ništa, brige, sve gore i gore. Ništa novo, ništa novo...” “Znam, znam... Dijete raste?” “Raste.” “Poso?” “Jebeš poso, presipanje iz šupljeg u prazno.” “Žena?” 75

“Ma dobro je ona, pusti nju. Kod tebe?” “Ma ništa. Brige, jebeno. Ne dam se. Sve gore i gore.” “Znam, sve je za kurac. Bižim odavdje stari.” “Gdje ćeš?! I ja mislim da se zanogiram.” “Bilo gdje.” “Znam. Ko zadnji ode nek ugasi svjetlo.” “Jebali su nam majku svima.” “Jesu vala. ..” “Govna, majku im jebem.” “Jašta.” “Vidim ti malu, radi kod Vitke. Kako je ona jarane?” “A šta ja znam. Zaljubljena. Dobro je valjda.” “Ma znam. Kurac je dobro. Samo seremo. Kurac je iko dobro.” “Oladi malo od tolikog crnjaka.” “Ma jebem ti sve.” “Evo, izgleda, stat će kiša.” “Da bar hoće.” “Moram do Lorene.” “Radić?” “Da, Radić.” “Nije ni njoj lako.” “Nije.” “Uffffffffffffffff. Jebem ti sve. I oca i majku...” Kiša ponovo počinje sve jače i jače da pada. Vjetar ulicom nosi plastične kese. Vremenska prognoza, kiša do srijede. Danas je ponedjeljak. “Kurac ćemo mi igdje odavde.” 76

“Ja moram do butige po pelene.” “Šibaj onda. Vidimo se.” “Vidimo se.” “Čuvaj se.” “Čuvaj se i ti.” Trčimo u suprotnim pravcima. Valjda je Lorka upa- lila grijalicu i samo da nam skuha čaj. 77

Brige nam sigurno neće pomoći I na kraju, ostaje samo tvoj svijet. Razmiče se tama iza spuštenih vjeđa. Prepliće huk vjetra sa pjesmom zrikavaca. Sa udahom, sa izdahom. Sasvim je dobro živjeti bez obzira na tolike uludo pro- traćene, a poklonjene dane. Dok te dah pokreće imaš sve, pa i ovo maleno selo koje gledam sa balkona. Bože, već polako i novembar curi, a ja stojim u majici kratkih rukava i gledam kako se more mreška pod udarima juga. Ispred kuće, s moje desne strane Nik, Igi i Sani se spremaju u berbu maslina. Sani mi mahne rukom, zove me na kafu. Dvadesetak koraka i na njihovoj sam te- rasi. “Sidi rođo. Kako si?”, pita me Nik, otac Igija i Sanija. “Di ti je draga. Spava? Ja cilu noć nisam oka sklopio.” “Može jedna mađarska šljiva uz kavu?”, javlja se Igi. “Može, kako ne može.” 78

“Ništa danas od maslina. Sve je mokro od kiše, a i jugo bi nas ubilo”, nastavlja Nik, stari pomorac u penziji, sedamdeset i četiri su mu pune. “Hajd’ dobro stari, nek i nema. Ko ih jebe, i onako smo se jučer slomili”, Sani dok mota duhan, i nudi me. “Kako su ovdje dobra jutra. Ja sam se digao prije pet. Gore u Rijeci mogu da spavam do podne, al’ ovdje ne. Kako samo zrak miriše.” Sjedimo, pijemo kavu i rakiju, izmijenimo po koju i tako. Nik je jedini samo na kavi, on je svoje rakije odavno popio. Spuštam se do sela i idem do pošte. Ništa ne oče- kujem da mi stigne, tek navika. Volim da s Vjeranom malo sjedim na klupi i gledam more. “Gdje si moj jarane?”, javljam se. “A evo me. Stislo me u prsima. U tri san se probu- dia.” “Jebo te, pa da l’ u ovom selu iko spava. Eno i Nik i njegovi sjede na terasi još od pet ura. I ja slabo spavam, al’ bacim oko malo poslije ručka.” “A di ću spavat od brige. Mare će mi skulu ove go- dine završit. Od prvega osnovne sve petica do petice, a di su meni soldi da je školujem.” “I meni je isto, još i gore. Mala mi u disku vikendom radi. Da je školujem od penzije?! Pa kako, nek mi neko kaže?! Ma jebe mi se. Šta treba, da se objesimo. Jok brale. Proće i ovo, proćemo i mi, hoću malo i da uživam. Vidi, samo što nije po’ jedanestog, a mi u majicama kratkih rukava. Jebeš brigu. Ona nam sigurno neće pomoći.” 79

“Ma imaš i pravo. Ajd’ kad završim sa poslom da odemo do Cina. Liga je prvaka, ajmo nešto zajedno odi- grati, možda nam se posrići.” “Dogovoreno. Sutra dijelimo lovu.” Moj drug vrti po papirima, posal ga zove. Ja sam tu sam sebi najednom suvišan. Malo prije su mu isporučili dvije vreće pošte, računi i opomene, po neki paket. “Ajde, idem pogledat’ kakva je ponuda, dok ti to ne završiš.” “Vidimo se za kvarat od ure. Nemoj da bi pobiga. Danas dilim penzije. Popit ćemo po jednu.” Odlazim. Sve je, manje-više u redu. Samo ne pali te- levizor kad su vijesti, osim ako ti je u opisu zanimanja da ovaj svijet napraviš boljim mjestom za život. 80

Patrija i utopija Sjedim u bašti seoskog hotela, sam za stolom i gustiram kafu. Jedan od onih dana kad ti niko ne fali. Za stolom pored moga žučan je dijalog. Mrki i Gogo otvaraju karte. “Pa Gogo, valjda bar ti razumiješ da sam ja antifaši- sta”, govori rodijak rodijaku. Osim njih dvojice i mene u bašti malenog hotela nikog drugog ni nema. Stolovi su prazni. “Pa meni je stric na Neretvi zagnojia. Koje je to ludilo, šta ja sve moram ljudima objašnjavat.” “Naravno da znam. Pa koji bi ti kurac drugo i mogao biti. Nama je to u genima. Svi su se naši stari tukli s cr- nokošuljašima i švabama. A i šta ti imaš kome šta obja- šnjavati?! Ko ih jebe nepismene. Lijevi i desni, ma nemoj, davno je bila francuska revolucija. Po mojim ro- đacima, kvazikomunistima, ja bih davno crko od gladi. Šta te briga šta ljudi misle? Misle uglavnom pizdarije, šta bi drugo”, nadovezuje se Gogo na Mrkijev blues. “Ma nije mi opet svejedno. Vidim im sve u očima, kako me samo grubo gledaju. Ja sam za njih desni, a veći sam komunista od svih njih”, Mrki otpuhuje dim i lju- šti pivu. “Ma pusti to. Ko da iko od njih i zna šta znači riječ komunizam. Čuj, ‘za vrijeme komunizma’. Ma nemoj?! Ma kada je to igdje na ovoj tužnoj kugli bio komunizam? 81

Meni je Juga bila dobra, utoliko što nas nisu previše gu- zili i što je bilo više kruha za svakog.” “A nije za svakog. Nisi smia reć krivu rič, odma bi najeba i ti i tvoji. Što ti ga ja znam. Možda mene sma- traju desničarem, jer previše volim svoje. Valjda što sam cili život proživio okružen našim judima.” “Ma jebe ti se zato. Nek misli ko šta hoće. Ja sam uvi- jek patio od kroničnog nedostatka domoljubnih emo- cija, pa što onda. Evo me sjedim s tobom domoljubom i sjajno se razumijemo. Ljudi ko ljudi, moj rođo. Ne vole se. Sve sama pohlepa, zavist i zloba.” “Pa kako bi ti onda sebe definirao moj Gogo, vjerski, nacionalno, ako me razumiješ.” “Nikako. Šta se imam definirat. Ja sam ti po vlasti- tom izboru, ono, kako se prije govorilo, neopredijeljen. Nit’ sam oca, nit’ sam majku birao. Tako bih se definirao. A što ljudi misle, živo mi se jebe. Jebo ljude. Nedo bog da ti šta zatreba, al’ neću ni da dušu griješim, ima ovdje sjajnih likova, super ljudi. Krvi bi ti dali.” “A ne znam. Ja valjda previše volim ovu zemlju, vo- lim svoje. Boga milog pitaj”, Mrki zove konobara da na- ruči piće. “Oću gospodi ovo ponovit?”, profesionalan je konobar. “Može, samo mi prije reci šta si ti, moj Dugi?”, pita Gogo konobara Dugog. Što bi se reklo, čisti direkt. “A Hrvat, šta ću bit. Šta si ti?”, stiže kontra. “Nemam pojma, a baš bih volio da znam. Dobro mi na primjer zvuči utopista. Ni anarhista mi nije loše. Sva 82

su nam popodneva ovdje ista, pijemo i pričamo pizda- rije.” “Bolje pričat pizdarije, nego po cili dan igrat na karte i karati se”, zaključuje Dugi i odlazi za poslom. “Meni se čini da je najlakše biti niko, moj rođo”, na- stavlja Mrki i pripaljuje cigaretu. “Najlakše i najlipše. Patrioti imaju samo patriju, a moj je cijeli svijet plus Utopija”, ne posustaje Gogo. Šuplja se nastavlja i polako mi počinje ići na živce. Uz pet, šest piva i ja bih se bez po muke u nju uvalio. Ova bi luda sociološko-filozofska rasprava mogla po- trajati. Kupim se i odlazim. Bojim se da ne propustim Mesija i Barcu. Umjetnost ipak malko više preferiram i od sociologije i od filozofije. 83

Najnoviji smak svijeta ili slava vodenjakove ere on an island “Ajme ća to činiš. Ma ne radi se to tako”, žesti se Gere dok čistim njegov vrtal od suhih grana masline. “Šta činim!?” “Ma ajd u kurac, ti ko da nikada nisi ništa rukama činia”, nastavlja. “Pa i nisam, pa šta onda. Ti si se očito rukama nara- dio za nas dvojicu. Pusti me da kupim grane. Nisam pa- metan puno ko ti al’ to mogu. Pomažem ti da središ vrtal i još me zajebavaš. Ti radi svoje, a ja svoje, je l’ ok tako?” “Ma ne činiš ti to za mene, te su suhe grane masline za vas. Onaj jad drva ća ti je iza kuće nije ti ni do nove godine”, ne predaje se Gere. “Ko ga jebe, bit će drva”, vidim kreće zajebancija. “A ona ti je drva Peko donia. Vi ste ka ono prijatelji pa ti ih da mukte. A čudim se, niko ti ništa moj Tugo nije da nikome bez interesa.” “E meni ih je vidiš Peko da i mukte i iz interesa. Mi smo prijatelji, a u interesu ti je da pomogneš onom ko ti je drag. Bolje ćeš se osjećati.” “Ajde muči. Svit će ti se smijat ća govoriš te gluposti. Bolje ti je kupi ta drva. Reka san ti! Ono iza kuće ti je 84

sve za kurac, ona mrca drva”, ne posustaje. “Kupi to, pa ti možda bar bude drva do Nove godine.” “Gere, jebi se i ti i drva, a ne znam ni o kakvoj Novoj godini govoriš”, lagano mi počinje ići na kurac. “Kako o kojoj, pa gospe ti, još ni dva miseca i Nova godina. A ti si baš lud čovik. Ajme majko moja.” “A, o toj koja nikada neće doći. Reko mi je Igi sinoć, još četrdeset dana pa sve ide u pičku materinu, a osobito šupci”, uzvraćam. “Je, i ja san to čuja u onoj emisiji ća ide u kasnu uru, a vodi je onaj drogeraš. Govori se da će se magnetni po- lovi promijeniti. Ma ja ti sve znan, ja ti se u sve razu- mim, ako dođe do toga mi ćemo sada u lito, a sunce će izlaziti sa zapada. Ma san čuja i da ćemo ostat bez elek- trike.” “Ma hajde... Ko bi reko. Ajmo mi onda kupit ova drva da imamo na čemu spizu skuhat. Ma nemoj govoriti za čovjeka da je drogeraš, osim ako si ti s njime šta god po- fuma ili ne do ti bog šta oštrije.” “Ma ja san ti još čuja da će bit poplave i potresi. Ajme ća smo najebali, ma sam čuja i ludonju kako na televiziji govori kako će mir na zemlji bit. Ma zamisli ti ludonje.” “Zašto je ludonja? Ima čovjek pravo da se nada. Bar to nije zabranjeno”, nadovezujem se dok kupim na go- milu suhe grane masline. “Ma ajde ne pizdi, samo se budale nadaju”, Gere ne prestaje. “Ća se ja imam ka pametan čovik nadat, kad su judi u dušu pokvareni.” 85

“Nisu svi. Ja poznajem divne ljude, divne prijatelje”, kontriram iz čistog meraka. “Eno ti na primjer Jadro.” “Ma ne pizdi lude. Ja sam skoro šezdeset skupia, a nemam ni anjci jednog prijatelja. E moj čovik... A i taj tvoj Jadro. Ma i on me je zajeba. Reka kad god sam u Splitu da mu se javim, a ja zovi pa zovi. Anjci mi se ni jednom ni na telefon javia.” “U sve diraj, u Jadru ne diraj!” “Naivan si ti moj Tugo.” “Ti to po sebi kontaš, lipi moj Gere. A, eto, vidiš ja imam...”, pravim se da brojim, “ma najmanje petnest, šesnest prijatelja.” “Ma ća pizdiš. Kakvi prijatelji! Ne pizdi moj čovik. Ma svi smo najebali kad počnu potresi i poplave. Vidit ćeš. Ma sve ti ja znam”, nastavlja moj komšo. “A nisu svi najebali”, sa svakom kontrom merak raste. “Ma kako nisu svi?” “Nisu oni koji prežive.” “Ma kako nisu. Ma ća će radit bez struje, televizije... Ja tako sebe ne bi moga ni zamislit. Ća će pametan čovik radit bez svih tih lipih stvari?” “Nas ćemo dvojica, na primjer, kupit drva i podjeba- vat jedan drugog. Ko i do sad.” 86

Happy ending story Jasno sam ih čuo, gore s kata, kako se svađaju i optužuju. Vani se upravo smirivao jugo i kiša je počela da pada, najprije lagano, a onda sve jače i jače. “Ja ovo više ne mogu da izdržim. Dok ne uđem u kuću, sve je u redu, sretna sam... Ne znam ko mi je teži od vas dvoje?! On koji po cijeli dan sjedi gore i lupa po tastaturi ili ti koja jedva čekaš i najmanji povod da me okrivljuješ za šta god ti padne napamet. Šta je? Šta sada šutiš? Ma znaš dosta mi je svega. Vratit ću se iz ovih stopa, kod njega, u Orebić. Ma da mi ti ne bi zabranila.” “Prestani me gnjaviti glupačo! Dosta je i meni svega. Svega! Dosta mi je i tebe i njega i ovog prokletog otoka. Šta misliš da je meni lako? Po cijeli dan samo spremam za vama. Najmirnija sam kad sam sama, kad vas nema. Toliki nemir uneseš u mene. Idi! Baš me briga ako si toliko glupa.” “E sad je dosta da mi se više nisi nikada obratila. Jesi li me čula, nikada...” “Ma nemoj!? Ne možeš ti tako sa mnom razgovarati balavice jedna glupa.” “Ma ti si glupa!” “Ma marš u pičku materinu.” Nastavljaju da viču jedna na drugu. Želim se spustiti, dolje, niz stepenice, iako mi je odavno dosadilo izigra- 87

vati UNPROFOR. Zastao sam na vratima. Sada je dolje nastala potpuna tišina za kojom je slijedilo tiho jecanje. Vratio sam se natrag u sobu i zatvorio vrata za sobom. Vani je kiša padala sve jače i sa prozora sam jasno mogao vidjeti kako se more mreška. Da bar negdje mogu pob- jeći. Barem u Split do Jadre pa da gore na Klisu, na bra- niku, sjednemo pored kamina, šutimo i pijuckamo. Bože ni to si više ne mogu priuštiti. Jebem ti državu i majku ti jebem. Nekad sam, dok sam mislio da za siću radim na recepciji hotela Evropa, mogao kad god mi dođe, staviti pasoš u džep, pokupiti devize iz ladice moje spavaće sobe i krenuti. Danas, da mi nije ove penzionerske iskaz- nice, ne bih mogao ni do Korčule. Učinit ću nešto. Moram. Da nam bar nisu isključili internet. Nije mi teško poviti vrat. Mogao bih možda do Sarajeva, u Pariz do Muhe... Još da je par milja kuna, bilo bi moguće... Jebi ga. Iz prizemlja se sad čuje muzika s radija. Njih dvije pričaju, jedna se smije. 88

Dan tolerancije Ponovno crni, teški oblaci i kiša nošena vjetrom. Nikada nisam doživio zimu u kojoj kiša nikako ne želi da pre- stane da pada. Ponovo je okrenulo na buru, ali se vlaga i dalje uvlači u svaku kost. Međunarodni je dan toleran- cije, a u mome domu ima slike, ali ne i tona. Selom odje- kuju detonacije i da sam skroz neinformiran svašta bih mogao pomisliti. Ovako, informiran, mogu da se foli- ram kako znam i razumijem šta se dešava. Međunarodni tribunal u Hagu je ovaj put odlučio da za grijehe mrtvih političara ne moraju da odgovaraju živi ratnici. Toliko puta ponovljena priča ide dalje. Buljim u televizor na kojem se izmjenjuju slike razdraganih lica spikera, poli- tičara i kojom vijore šahovnice u rukama još razdraga- nijeg naroda. Patrioti su napokon došli na svoje. Kakve li idile, no vratimo se na to kako je danas međunarodni dan tolerancije. Maloprije sam furao teletekstom i doz- nao kako se svaki četvrti građanin zemlje u kojoj živim ne bi mogao pomiriti sa time da mu se dijete oženi ili uda za osobu druge vjere ili nacionalnosti. Svakom trećem se kosa na glavi diže od pomisli da mu se dijete veže za osobu druge boje kože. Svaki treći građanin bi se nelagodno osjećao da u susjedstvu ima osobu homoseksualne orijentacije. Svaki drugi je protiv 89

toga da se u njegovoj čudorednoj domovini na posao primi azilant. Ne znam ko je i na kolikom uzorku ispi- tanika došao do ovakvih saznanja, al’ nije ni važno. Koji procenat gore-dole ništa ne mijenja. Tolerancija pršti na sve strane. Poželio sam da čujem Bareta kako se moli neka se čudo desi, čudo osvještenja... no nisam mogao. CD player je odavno riknuo, internet mi je isključen zbog jebenih dvjesto kuna duga. Gledam kako se ljudi raduju po trgovima gradova i sela i znam da je to sasvim ok. Dobro je radovati se pa makar i na jedan dan. Ra- dosti nikad previše. Sutra se valja vratiti u tvornicu u kojoj mjesecima kasni plata, zavirivati u kutove frižidera i čekati bolje sutra... Čudo je pravo kako to bolje sutra ni- kada ne dolazi... Evo ja ga čekam, što svjesno što ne- svjesno, već pedeset i pet godina. Da se razumijemo, što se mene tiče, sve je ok. Bilo je tu sasvim dobrih dana, mirnih i opuštenih. Bilo je i dana punih nevolje i muke koji su me naučili da cijenim prvonavedene. Kako god, ništa se naročito neće promijeniti osim ako se ne pro- mijeniš ti sam. 90

...Ili tražim previše Kad malo bolje promislim sve je manje-više, onako, ko biva u redu. Posebno otkako sam donio krucijalnu odluku da ne pratim vijesti, kako na radiju tako ni na televiziji. Bilo bi, naravno, bolje za insana da je okružen malo manje bešćutnim bićima. Da te tu i tamo neko za- grli, možda poljubi ili tražim previše. Ali šta je tu je. Mogu da se pohvalim da nismo gladni, krov nad glavom ne prokišnjava, prozori dihtuju kako treba. Što se ljubavi tiče i to je ok. Nije da je žena baš luda za mnom, al’ ako ću biti pošten dobro je što me i podnosi. Nije lako sa mnom, teška sam ja persona, valja imati živaca. Ima dana kada se toliko zatvorim u sebe pa i ne progovaram. Kada hodam ulicom ne bojim se da će me neko iza prvog ugla toljagom po glavi, al’ nije baš da očekujem ni buket ruža. Još uvijek me tu i tamo neka djevuška sa simpatijom gleda, a puno, puno mlađa od mene. Vla- snici ugostiteljskih objekata čak sjednu sa mnom i zovu mi piće, a nisam baš više čovjek od kafane, draže su mi klupe po parkovima. Odeš brate do marketa, uzmeš što ti se pije pa sjedneš na klupu u parku i buljiš u more. Jak je to sedativ. Podrazumijeva se da zna naletiti i dan kad mi se čini da mi je svemir na dušu nalegao sa svim njegovim ne- 91

beskim tijelima, a da će mi glava prenatrpana najglup- ljim mislima eksplodirati. Kad je takav dan jao se onome ko na mene naleti. U najboljem slučaju sljeduje ga “ma marš u pizdu materinu” ako mi pored mojih na glavu natovari još i svoja sranja. Da imam koju bombu pri ruci gađao bih njome sve bešćutne imbecile. Eh, da ne na- brajam više. Hvala i slava milostivom Allahu, tvorcu svih svjetova pa valjda i ovog kojim gospodin Woland kolo vodi, zajedno sa svim svojim prekobrojnim asistentima, praćen ovacijama nepregledne gomile obožavatelja. Sve u svemu sve je ok. Kad iznutra posmatraš van, ne moraš kod doktora, a još voliš da sam sebe pokatkad potapšeš po grudima. 92

Na kraju svijeta Živim na kraju svijeta do kojeg vodi slijepa, rijetko vi- đeno krivudava cesta. Šeha je došao na sedam dana, da malo promijeni, da odmori. Svako zna kako mogu biti jebene sarajevske zime. Ko ne zna, nek zamisli kako je to kad na tri metra baš ništa ne vidiš od magle i smoga, a još se gušiš. Jedan eminentni pisac i knjižničar je Šehu upozorio kako njegov drug Tuga, to jest ja, živi u nakoj pustari. Jebaji ga! Pisac i knjižničar nije rđav momak, al’ ima ve- liku dioptriju. Valjda je bila noć kad smo ga zagotivili na našoj terasi, pa nije imao pojma gdje se nalazi. Sve u svemu jaran se iznenadio kad me je našao sred minija- turnog južnodalmatinskog otočkog gradića (m. z. Rači- šće) pa je imao potrebu da pohvali ljepotu mjesta u kome već petnaestak godina živim i da se divi pogledu koji puca prema Pelješcu, Hvaru, Biokovu... Ovo “gra- dića” je stoga što tako volim da tepam malenom selu u kojem živim. “Kako je rego druže?”, tek da pokrenem razgovor dok moja poštovana supruga iznosi ponude pred umor- nog putnika. “U Rajvosa?” “Aha, u Rajvosa. Dugo nisam bio pa sam se uželio.” 93

“Kako kome, znaš već. Puno radim, a para nikad dosta ni za rupe pokrpati. Ostalo, nije loše, ‘nako.” “Znači, ko i ovdje, jebeno...” “Ma jok, šta ti je, ovdje je banja.” “Kako da ne, vazdušna...” Milina jedna. Blizu je i nova godina, a mi sjedimo na suncu u skoro pa ljetnoj garderobi ispred stare dalma- tinske kuće, kafenišemo i razglabamo o svemu upada- jući jedan drugome u riječ. Ja sam onaj koji više upada. Nismo se vidjeli skoro će godina, pa se mnogo toga na- kupilo. Lako je njemu da manje upada kad živi u gradu od po miliona stanovnika, pa ima lepezu potencijalnih sugovornika hiljadu i pet stotina puta veću od moje. Baš me briga! Ovih dana nije lako pored mene do riječi doći. Ako kome smeta, zna valjda kako da me prekine. Dok preskačemo s teme na temu drmaju Diplomatz i D. A. jebe majku svim idiotima, kretenima i imbecilima koji nas pravovjerne mistike jebu u zdrav mozak, a ne bi im bilo mrsko i da nas pošteno nategnu. Uffffffffffff... Super što je jaran dolepršao. Lakše će biti izdurati do ljeta. Donio je na poklon hrpu knjiga za koje mi se sada živo jebe. Poslije, kad ode, čitati ću ih, maziti i tetošiti. Jebeš knjige pored poluludih živih pjesnika. Dao bog da nas sve pobiju, pa da se više ne maltretiramo u svijetu u kojem je prljava hartija jedino mjerilo vrijednosti. Ko ih jebe! Neka skupljaju, zavide i do beskonačnosti pona- vljaju – ovo je tvoje, a ovo moje, ovo je moje, a ovo tvoje... Jebem i njih i sve one koji su ih tome naučili. 94

Kurac smo mi ludi! Samo smo malo tankih živaca, a kako i ne bi bili pored svih ovih neandertalaca što dr- maju ovom suludom planetom na kojoj je život ipak posve dobra stvar. 95

Dobro došli čovjekoljubi Zime su ovdje super, posebno kad navale bure pa očiste i tijelo i mozak. Možda malko tad previše buljimo u ekrane, al’ ostalo je just all right. Žena i ja najviše volimo šetnje pored mora dok se pod naletima vjetra o stijene razbijaju valovi. Katkada su toliki da prekriju i lukobran pa sumještani stoje duž rive i sa zebnjom posmatraju svoje usidrene barke. Majka priroda razotkriva svoju moć. Ljepota čista! Moram da priznam, nema razloga da se foliramo, česti i prečesti su dani kad se osjećam kao poletarac koji na peronu kolodvora čeka sa buketom crvenih ruža dragu da mu stigne i padne u zagrljaj. Na njegovu žalost vlak kasni li kasni. Nije to lako, čekati ljeto kad znaš da osim Jadre i Nihada niko od tvojih na vrata neće zaku- cati, a zadnjih godina su i njih dvojica nešto prorijedili. A onda, kad stigne ljeto, gusto i toplo poput ulja, poči- nju da dolaze. Grlimo se i veselimo ko djeca, ljubimo i nazdravljamo životu koji nas tako milostivo spoji. Raz- mjenjujemo poklone. “Ako nisi pročitao ovu knjigu ma nosi jarane, nosi jaranice tako lijepa i mila. Bit će knjiga. Ako je ova mjuza nova za tebe, a još ti se i sviđa odmah ode na roštiljanje, bar plastike ne fali.” Pijemo pivo, vino i vodu i umjesto da govorimo vičemo da se sve ori. Pri- 96

čamo o ljubavi, al’ boga mi i o mržnji dok buba prastari rock and roll. Pričamo o našim mrtvima i odurnim rat- nim koljačima zbog kojih njih više nema. O humanoi- dima koji su sasvim suzili opcije naših zamišljenih bu- dućnosti. Biljana je jednom rekla “kud ne napravismo komunu kad smo bili mladi, nego sad moramo da ži- vimo među ovim kretenima, idiotima...” Sada je za takvo šta prekasno. Kako je samo dobro što je u jeziku toliko sinonima za sasma sigurno prevladavajući dio populacije. Sve izvana hoće da nam ubije i zadnju nadu kako na majčici Zem- lji ima šanse da ikad bude dobrog života za nas. Mi se ne predajemo jer smo još mladi bez obzira što su naša ti- jela zlopamtila. Mi još uvijek sanjamo isti san, bratstvo ljudi. Tako. Dok lupiš dlanom o dlan doći će dugo toplo ljeto, a sa njim i Moji. Dobro nam došli drugarice i dru- govi! 97

Prijatelj Od svih bića na belome svetu ja najviše volim svog Pri- jatelja. Volim ga toliko da kad o njemu pišem malo po- četno p naprosto juri da se pretvori u veliko. Neko će možda da kaže “ma kojeg li budalaša” i njegova mi ne- doumica uopće nije strana. “Kako možeš da pored žive majke, žene, dvoje djece, snahe i predivne unuke preko usta prevališ tako bogohulnu izjavu?” E pa mogu! Ima raznih ljubavi, neopisivih i neusporedivih i sve su mi po- trebne, meni ljudu koji ne može da živi ni diše bez ljudi i njihove ljubavi. Moj prijatelj je dostojanstven, mudar i uz sve to beskrajno skroman. On je najnenametljiviji među nenametljivima. Posjeduje Ogledalo koje je prije sto hiljada godina patentirao za mene, al’ i za tebe tako- đer, za sve nas. Ponekad kad se u njemu ogledam prođe me jeza. Preplaši me duboka, stoljetna tuga u mojim očima. Neki je mistik rekao jako, jako davno da su oči ogledalo duše i danas se to gotovo uzima zdravo za go- tovo. Ponekad osjetim sućut nad samim sobom, ali i nad svima vama. Gotovo svakog dana uzmem Ogledalo u obje ruke, malo se ogledam pa onda, milošću, prođem kroz njega, pa se kupam u bistrim i mirisnim potocima sa Druge strane. Ponekad kupanje traje satima da bih tek tada, 98

svjež i namirisan izašao u tvarni svijet. Puno toga je u fizici, al’ prečesto zaboravljamo na kemiju, da ne idem dalje. Pomalo je priglupo insistirati na tome da neizre- civo pokušaš staviti u riječi. No što ja tu mogu. Takav sam kakav sam, što bi rekao Doc. Nemojte mi zbog toga previše zamjeriti. 99

Blek Stena Moja žena je moćna kao Blek Stena. Ona prepoznaje vr- hunsku poeziju i prozu. Obožava društvo zanesenih sli- kara, pjesnika, glazbenika... Nekada je pjevala kao ca- rica, al’ jebi ga sad se vrti po kući i sprema nered za nama. Ima oko za detalje, što mene ponekad jako izner- vira. Ne voli visokotonce kad ljudi govore, ni psovke joj nisu drage osim ako su upotrijebljene u gotovo literar- nom kontekstu. Teško ćeš je čuti da ružno govori o lju- dima, prihvata ih takve kakvi su, al’ i umije da ih zaobi- lazi u veoma širokom luku. Zajedno smo skoro dvade- set i pet godina. Trpi mene budalu, a ja znam da grizem i ujedam kad me se samo ružno pogleda. Ubrzo će nam doći vrijeme za srebrni pir pa ako bog da još života, zdravlja i malo para ima da napravimo pravi dernek. Narav mi je gadna, pa da bih se zaštitio od nesnošljive boli znam da pucam iz sveg oružja, dakako samo figu- rativno rečeno. U životu sam se potukao tek par puta i ako me sjećanje ne vara uvijek bih izvukao deblji kraj. Jednom smo na mostu kod “Dva ribara” moja braća Nijaz, Emil i ja dobili tako brutalne batine da nas je sami Allah spasio koristeći se pri tome nekim dobrim mom- kom iz sastava narodne milicije. Jak je to klub bio, puno jači od današnje policije. Kada puknem ko lubenica i svu 100