Tugomir Matic - Sarajevsko pivo i skandinavske noci - print

Tugomir Matić

IZDAVAČ buybook Radićeva 4, Sarajevo Tel: + 387 33 550-495 Fax: + 387 33 550-496 [email protected] www.buybook.ba ZA IZDAVAČA Goran Samardžić Damir Uzunović Sarajevsko pivo i skandinavske noći / Tugomir Matić Copyright © Tugomir Matić, 2014 Za bh. izdanje © Buybook Sva prava pridržana UREDNICA Lana Krstić LEKTURA Boris Tomić KOREKTURA Buybook LAYOUT Boriša Gavrilović DIZAJN NASLOVNICE Aleksandra Nina Knežević ŠTAMPA Web2tisak d. o. o., Sv. Nedelja

Tugomir Matić SARAJEVSKO PIVO I S K A N D I N AV S K E NOĆI Sarajevo, 2014.



Za M.



Ispred svakog bića ukloni svoj štap da ne povrijediš ni jedno od njih Nepoznati autor Nosorog Dobri bože učini ljubav nesretnom ciganinu neka svi pomru samo ti preživi pa kad drugi put budeš stvarao svijet pamet u glavu tradicionalna romska (42)



Idila na individualnom i globalnom planu Petnaesti oktobar, dvadeset i pet u hladu, vlaga u zraku. Ovo ljeto neće nikada proći. Tako se danas čini… S moga balkona puca pogled na klasičnu dalmatinsku idilu. Barke na moru, ribari čekaju plijen. Ja nemam barku! Ja sam dijete s asfalta. Mislio sam ovdje završiti kad navr- šim, recimo, šezdeset i petu. Misliti je isto što i srati rekao bi moj otac da može, al’ ne može jer je odavno mrtav. Neki dan sam napunio pedeset i petu što bi trebalo da znači da sam u idilu stigao tridesetak godina ranije. Nisam stigao već pobjegao, al’ ko bar jednom nije pobjegao. Trideset go- dina je puno, puno dana. To je nečiji život, ako nije imao sreće da ostari. Pitao bih ja danas matorog Pita šta misli o onom svom sranju “hope I die before I get old”. Ne volim kad ljudi psuju, al’ meni često izleti. Glasno pričam, glasno psujem, čista genetika, a žena mi stalno govori da se derem. Mene to vrijeđa jer sam navikao da me tetoše. Muha mi je za rođendan napisao “sretan ti rođendan sunce moje malo”. Sunce moje malo se ne dere, naravno. Muha je sasvim ok tip i moj friend, a moj friend ne može biti neka budala. Jedna mi je djevuška rekla da imam dodir anđela. Ja nisam angel, ali koliko znam ni oni se ne deru. To je jedna super djevuška, vjerujte mi na riječ.

Rekoh, ljeto kao da nikada neće proći, al’ će proći. Uvijek prođe, a bilo je ovo baš dobro ljeto. Ove godine, za razliku od prošlih, malo mi je raje kroz kuću prošlo. Nije neka kućerina, al’ je babovina. Recesija valjda, pa malo ko ima para. To što mi prijatelji nemaju para nije u redu, al’ malo šta je u redu. Izvana, naravno… Unutra je uvijek sve u redu. Problem je, tu i tamo, stići u to Unu- tra. Dakle, recesija je, pa kroz ovu malu kuću nije prošlo puno svijeta. Muha i Nihad (Pariz – Sarajevo), Jadro (Split) i stara mi majka (Sarajevo). Kao što vidite gotovo svi iz inozemstva. Stara mi majka, by the way, nije raja jer mi je majka. Ponekad se u ovoj idili osjećam kao Robinzon. Ovo baš lupetam! Otkud bih ja znao kako bi se Robinzon osjećao da je postojao. Ja postojim. Bol je istinska. Strah je istinski. Mir je istinski, al’ malo ko zna šta je mir, uključujući i mene, naravno. U rijetkim trenucima kad osjetim mir ja ustvari kažem Mir. Bol i strahovi to je drugo, to je u redu, to svi znaju, to dobro poznajem i ja. Super je ovo ljeto bilo. Straha gotovo ni na vidiku. Možda pretjerujem. Nema ništa loše u tome. Lijepo je ponekad pretjerivati. Hrabrim se tako. Mrak ljeto! Čak sam mjesec i po dana na štandu prodavao na crno med. Ne volim med, a i ne prodaje se bog zna kako. Ono o Robinzonu i njegovim emotivnim stanjima je zbog toga što ja volim kad je kuća puna ljudi, a sada smo sami. Nas troje. Klasična priča, žena, kći i ja. Sin je svoj čovjek, kuhar u Dubrovniku, žena, dijete i sve što uz to ide. 10

Uffff... Nikada nije bio ovako topao oktobar ili me pamćenje vara. Šta ja znam, ne sjećam se. Komšija kaže da je super što je ovako abnormalno toplo. Veli, neće se puno na ogrjev potrošiti, a kad bura puhne jebeno je dalmatinske kuće ugrijati. Ja do prije par dana nisam imao ni ogrjeva ni za ogrjev. Nemam love, jebi ga. Pen- zioner, a zemlja u tranziciji. Onda je s broda stigao Mate. Mate je jedan super lik. Mate ima love i pazi na mene još od prvog dana kad smo se upoznali. I Mira, Matina žena je cura i po, al’ da ne dužim. Sada imam drva. Gdje sam stao?! Nemam love, nemam barku, ali se ne bojim. Tješim se da sam hrabar. Volim da tješim i druge kad vidim da se boje više od mene. Ako bog da da mi vrate kad strah bude mijenjao vlasnike. Ona priča znate... Ne boj se, ne sekiraj se, život je sada, život je ovdje, uživaj. Ima vremena za sekiraciju kad dođu da ti isključe struju. Vjerujte, nije to laprdanje sve dok pomaže. Kad prestane da pomaže pokriću se ušima. Moj bože, ljudi se stalno boje. Ja sam ljud. Koga se sve nisam bojao! Mame, tate, nastavnice, razrednice, zastavnika bezbednjaka, poštara... Ko bi sve te strahove pobrojao. Bezbrojni strahovi i kao šlag na torti strah od vlastitog nestajanja. Odlučio sam da se ne bojim, al’ brate mili nisam imun ni na šta. Strah, pohlepa, zavist, manjak empatije su moja braća i sestrice. Zamišljam sjajnog znanstvenika koji je pronašao cjepivo za sva ta psihička oboljenja. Za- mišljam novu epizodu za svaku teoriju urote. Genijal- 11

nog znanstvenika ganjaju da ubiju dok nije objelodanio svoje cjepivo. Šta bi onda bilo sa svim ovim pizdari- jama?! Ko bi ih prodavao? Ko bi ih kupovao? Zamišljam kako ih je heroj znanstvenik sve zajebao. Taman da ga uhvate kad “klik” i cijeli svijet zna za njegov fantastični izum. Zamišljam tu ljepotu. Peace in me brother, peace in you sister. Bratstvo ljudi na majci Zemlji. Život se pretvorio u festival. Niko više ne čeka Mesiju. Lenonov Imagine na radiju pokatkad puštaju tek kao relikt pro- šlosti, kao mladim naraštajima posve neshvatljivu pje- smu koju je pregazilo vrijeme. Svi imaju potaman, a to nije puno. Marketinške kuće propale. Po zidovima ba- naka se nahvatala paučina. Imam pravo da zamišljam. 12

Zagor i ja u raljama liberalnog kapitalizma Morat ću na autobus, do Korčule! Dvadeset i dvije kune tamo, dvadeset i dvije kune amo, dvanaest kilometara tamo, dvanaest kilometara amo... Četrdeset i četiri kune za dvadeset i četiri kilometra pa ti vidi. Mene bi bilo baš briga da nisam sućutan. Ja imam besplatnu kartu! Džaba je jer sam umirovljenik. Mogu da se po cijeli dan vozam na relaciji Vela Luka – Ston. Tamo-amo pa opet. Skoro da zaboravim... Mjesto odigravanja idile 20264 Račišće – otok Korčula, Hrvatska. Ja nisam Račišćanin ostali su- mještani jesu. Moja žena nije Račiška, ostale sumje- štanke garant jesu, osim kćeri mi. Jednom kad sam joj rekao da je Račiška svašta mi je nagovorila. Ne govorim joj to više, jer sam odgovoran roditelj. Neću da mi dijete psuje, ružna navika. Jest da meni puno pomaže, al’ ružna. Stao sam kod “Morat ću na autobus do Korčule!”, no moram da napomenem da nemam ništa protiv Rači- ški i Račišćana. Svako može biti ono što hoće. Moguć- nost izbora! Davno sam odlučio da budem niko. To je, naravno, samo moja stvar. Ne niko i ništa, samo niko. Dakle, morat ću na autobus do Korčule! Zagor mi je javio da će sutra kući, za Zagreb. Zagor je, ono, skroz ok lik. Dva- 13

deset pet godina, pismen, roker u duši, a i na gitari. Taman za moju kćer ko nacrtan. Jebi ga, ona već ima fra- jera. Vidio sam ga samo izdaleka, pa nemam pojma da li je on ko nacrtan ili ko nenacrtan. Zagija sam upoznao prodavajući med na crno. On je na štandu pored mog prodavao obrađeni kamen na bi- jelo. Znate već ono... kameni Isus, kamena pepeljara, ka- meni avan, kameni sat, kameni križ i tako. Ako ne znate dođite svakako u Korčulu. Zagi će i idućeg ljeta proda- vati kamen, osim ako nekim čudom ne dobije posao u rodnome gradu. Čudo božje koliko kamen ide bolje od meda, a koliko je samo med zdraviji. Sinoć mi je u inbox na Faceu ostavio poruku da odlazi kući pa trčim da vidim jarana. Moj je tata bio pukovnik zloglasne JNA, pa me naučio da čekam vlakove, autobuse, avione, zra- koplove, sva prevozna sredstva osim zrakomlata. Neka, neka... Disciplina je bitna! Elem, nije u redu da se ne pozdravim s drugom, pogotovo što ja njemu tata mogu biti. Ne mogu si dozvoliti da me kašnjenje na autobus u tome omete. Korčula ko Korčula. Još ima turista! Valjda što je ovako toplo. Briga ih za recesiju sve dok mogu plaćati na rate, a penzija dobra, nije ko moja. Stariji su sve to ljudi, muvaju se ulicama. Razgledaju zidine i trgove pra- starog grada. Zagi je za štandom, okrenut leđima. Lupim ga po ramenu, pa ruka ruci. “Kako si mi gospodine?”, kaže. Mladac je purger, dobro odgojen... Ja sam bio purger od 1957. do 1969. Ne 14

vjerujem da sam u tako nježnim godinama već odlučio da budem niko. Kad smo kod nježnosti, kad sam po prvi put pred starim izgovorio “kaj” on me odvalio nježno po glavi. “Dobro je. Sve je ok. Milina jedna. A ti?”, lažem i pitam. “Tuga, jarane, bojim se!” Da bude jasno Tuga je moj nadimak. “Nemaš ti blage koji me sve belaj dočekuje tamo”, jada se. “Kakav belaj? Ideš kući! Što te čeka?” “Kurac me čeka!” Silazimo u kavanu i naručujemo dvije ljute. Da budem jasniji, on naručuje. Još se nije sve potrošilo. Visok je datum penzioneru da plaća po kavanama a i po kafanama. “Evo šta me čeka moj Tuga!”, mladac nastavlja. “Če- kaju me mama, tata, biro i još mi samo fale pas i kra- vata! Jebem ti Prljavo kazalište i onog ko ga izmisli!” “Nemoj tako druže. Izmislili su ga Magnus and Bun- ker!”, stariji sam, spuštam tenzije. Mladac se smješka. On je cool. On poznaje lik i djelo dotičnih drugova, pa ipak nastavlja. “Čeka me zdrav otac koji ne radi! Čeka me bolesna stara koja radi. Bolestan stric! Ma u pizdu materinu. Čeka me magla, sranje, besparica, a Korčule mi je mrka kapa”, ljušti lozu. Strah je zajeban, strah se kao pošast širi. Frka mi je zbog neustrašivog Zagora, zbog moje kokuzli raje, naj- 15

više zbog moje vlastite guzice. Prelazim u napad. Bo- drim mladca, bodrim sebe. Hladan sam ko špricer. “Ne boj se, jarane! Slušaj šta će ti tvoj Tuga reći! Život je sada! Život je ovdje! Otvorit će se neka vrata. Pa nismo vala ni mi najgori. Allah je velik! Voli Allah svoga Za- gija, svoga Tugu, Allahu hvala!”, završavam, a momčina se smije. Strah je još jednom junački pobijeđen. Otišao je da traži nove žrtve. Njih nikad ne fali. Kažem vam ljudi, bilo je super ovo ljeto. Sad imam novog prijatelja. Koja imenica! Prijatelj, izvedenica iz glagola prijati, rekao bi Seid Trnka. Nije mala stvar kad ti prija s nekim sjediti, pijuckati, slušati mjuzu, izmje- njivati misli i osjećaje. Sjeti se samo svih onih daveža s kojima si sjedio. Pričamo o svemu, onako opušteno. Pita me za kćer, je l’ još uvijek s istim likom? Odgovaram po- tvrdno, a kontam kako bi dobro bilo ovakvog dripca imati za zeta. Još malo moralne podrške, pa junački za- grljaj i dobre želje. Opet u autobus, pa u suprotnom pravcu. Dok se vozim mislim na Zagija, mislim na sve nas. Kad je klaona počela on je imao tri godine. Stari mu odma’ fa- sovao nogu s posla, nepoćudna etnička pripadnost. Mogao je puno gore proći. Jebem ti demokratske pro- mjene, liberalnu demokraciju, liberalni kapitalizam, na- ciste, fašiste, falangiste! Da se razumijemo, mene je lako žednog preko vode, no u nekim stvarima sam nepokolebljiv. Nema cile-mile. Kad sam imao jedanaest, stari mi je dao na znanje: “Sine 16

imaju samo dvije vrste ljudi, govna i ljudi! Zapamti za svagda.” Znao sam to i bez njega al’ nije uludo dobru stvar dva puta primiti na znanje i ravnanje. Moj je stari s jedanaest bio partizan, kurir doduše, al’ što ima veze. Kome da vjeruješ ako ne svome starom. Kažem, mislim na sve nas. Nekada od Triglava do Đevđelije, danas od Kanade do Australije. Da se razu- mijemo, nisam jugonostalgičar, ako zanemarimo emo- tivnu stranu te kovanice. Da je valjala ne bi se raspala! Toliko o malenoj Jugi, a gle ovu nedonoščad. Razmi- šljam o ulici Milana Mladenovića u Zagrebu. Hoću da budem optimist. Ja sam optimist. Nije to lako. Autobus staje. Hajd’ polako uzbrdo, žuri k domu svome. Kućice naša malena. “Izgledaš umorno kao da si kopo!”, kaže žena. “Kako je, matori!?”, javlja se kćerka. Bježim u tamu vlastite kože, nek je živ i zdrav Chi- rito! Zatvaram grilje, zamračujem sobu, zatvaram oči. Razmiče se tama, pjevaju zrikavci, dišem i zrak mirišem. 17

Strava u sarajevu i selektivno pamćenje “Jebi ga! Neke stvari ne želiš da se dese. Nikom da se dese, a na kraju se dese tebi samom. Mislim, kontaš, ako si iole normalan”, razmišlja Macan naglas, sa strane, onako, potiho. On je cool frajer s Alipašinog Polja. Ne znam s čime da usporedim Alipašino. To vam je kvart u Sarajevu, ako niste znali. Naselje solidarnosti, ljudi su nekad bili soli- darni. Naselje solidarnosti, dakle radničko, iako ne mora da znači. Zajebani frajeri. Pred haustorima šverceri, ša- neri, pokoja djevuška i poštena radnička klasa u spa- vaonicama gadnih visokih nebodera. Po fasadama ružni grafiti, a ne oni šareni umjetnički. Usred sveg tog čuda od užasa i moj dobri Macan. Kao da je pobjegao iz nekog sasvim drugog filma. O sebi, pri sebi... Svi slušaju turbo, Macan sluša rock. Manje-više nepismeni. Macan čita, svašta jaran zna. “Dese se, dese... Hladno je u pičku materinu. Prsti mi otpadoše, nožne ni ne osjećam”, tek da nešto kažem dok brojim minute. “Što jest – jest, meni ovo fakat nije trebalo! Mislim ovo da čučim u rovu. Ja nisam nikada bio patriota! Ni komunista, ni nacista, ni nikoji kurac, a evo me ovdje s 18

tobom, smrzavam se baš ko pička”, lamentira friend. “Kad će smjena više?! Ove kazaljke se ne miču. Valjda se i one smrzle”, ne prestaje. Zima se uvlači u kosti. Ništa se ne čuje, a i Macanu je valjda dosta svega, dosta svake priče, dosta svake šuplje. Iznenada počinje kanonada. Braći Srbima je dosadno pa malo topovima i minobacačima raspaljuju po gradu. Iza naših leđa, grad u plamenu. Kako bi samo Neron uživao dok vatra frca na sve strane. Pobrao bi inspiraciju za još mnogo krasnih poema. Ne traje frka predugo. Ubrzo se sve vraća u normalu, tišina i hladnoća koja se uvlači u svaku kost. “Šta ćemo nas dvojica, moj dobri Macane, ako čet- nici sad navale. Ono, navale pravo. Artiljerijska pri- prema i dok trepneš okom puna ih ova ledina”, podje- bavam. Kad se smrzavaš i u rovu poskakuješ lakše je kad nešto pričaš. Riječi pojedu vrijeme. “Šta bi?! Bježo bi! Ni zec mi ne bi bio ravan. Nisam Ljubiša Samardžić, a ni ovo nije partizanski film. Uz malo sreće za dva bih se sata smrzavo u svom stanu. Šuti! Ne prizivaj!”, odjeba me jaran. Inače, da se zna, mjesto ove neradnje je Otes, pri- gradsko glanc novo naselje pored Ilidže. Godina 1992. izmiče... Hoću da kažem da je Otes bio glanc nov dok ga ne razvališe granate, sijači i ostala moćna tehnika strašne srpske vojske. Da ne bi bilo zabune, ni Macan ni ja nismo tu svojom voljom. Mi nismo heroji. Poslali nas na smjenu. Sreća 19

da u gradu ima mnogo više mobilisanih nego pušaka. Još ako si umjetnik u hvatanju krivina, šanse ti se pove- ćavaju. Od aprila do septembra, nas smo dvojica tri je- dinice promijenili. Kud on, tu i ja. Macan je bolje konto situaciju, bolje konto raju. Majstori krivina. “Hladno, hladno... i pingvin bi se smrzo. Sad mi se još i piša. Još sutra smjena. Preksutra smo kući. Ako bog da, jedno petnest dana nas neće slati nigdje”, nastavlja drug. “Ja, ja... ako bog da...”, odgovaram ‘nako, za sebe. Preksutra smo otišli stvarno kući. Živi i sjebani al’ u komadu. Svi osim Mravca. Jedino je on na Otesu ostavio svoju potkoljenicu. Mravac je jedan super lik. Završio srednju umjetničku. Htio biti bubnjar, pjesnik, slikar... Svašta je drugar htio biti. Danas je stranac u Norveškoj. Gdje god da si, moraš biti stranac ako imalo držiš do zdrave pameti i obraza. Na Otes se niko iz naše smjene nikad više nije vratio. Nakon par dana, poslije stravične srpske ofanzive, Otes je pao. Oslobodila ga braća Srbi od života. Ne volim misliti o ratu, a i kada mislim najčešće mi- slim na neke provale. Valjda se tako čovjek brani. Valjda se to zove selektivno pamćenje. Valjda je zbog toga život podnošljiviji. Valjda zbog toga neke ljude zovu zlopam- tilima i niko ih ne voli. Nisu oni krivi što im je u kvaru selektivno pamćenje. Al’ misli vode neki svoj život, baš kao što i duša živi svoj. Tako, ponekad, pred mojim očima, s one druge strane, prolaze izblijedjele slike i iz- blijedjela lica. Evo jedne takve slike. 20

Jednog smo strašnog dana, Muhac i ja, gladni hodali Alipašinim Poljem. Nebo olovno. Iz pravca Otesa dopi- rala je detonacija za detonacijom. Ledi se krv u žilama. Pred ulazom jedne od sivih visokih zgrada, stajao je lik u uniformi. Nadrealan! Izgledom i držanjem kao da je bio izvan svega toga. “Gospodo, da li biste dali krv?”, obratio nam se za- divljujućom mirnoćom. “Šta je s Otesom?”, rekoh. “Ne pitajte gospodine”, kratko je odgovorio. Ja inače mrzim da me zovu gospodinom, al’ i dan- -danas mi je drago što me gospodinom nazvao taj nad- realni lik. Ne umišljam ništa. Rekao bi on to i svakome drugom. Čim su došle demokratske promjene, drugovi izađoše iz mode. Ušli smo bez riječi u prizemnu malu prostoriju i legli na poljske krevete. Bojim se strašno igala i jednom me i spasio taj strah, tad se nisam bojao. Ležao sam na leđima i dok je polako cjevčicom kli- zila krv razmišljao. O životu i smrti, valjda. Kad su sa mnom i Muhom završili, tiho smo izašli i pošli mojoj kući. Svaki sa svojim lunch paketom u ruci. Iz pravca Otesa dolazile su cijelu noć potmule detonacije. Macan je danas u Njemačkoj, Mravac u Norveškoj, Muhac u Parizu, a ja ovdje gdje sam. Mi smo imali sreće. 21

Mislim i gledam na smirujuće more Tako... Sjedim na terasi pred starom dalmatinskom kućom “sa koje puca pogled na smirujuće more” što bi rekao Faruk i mislim. Ja stalno mislim. Mislim evo već pedeset i pet godina i nikako da se oslobodim te opasne navike. Mislim i kad spavam, dok sanjam. A sanjam sva- šta i što sam stariji sve bolje pamtim te noćne more. Kažem noćne more, a katkada su to sasvim zanimljivi filmovi, puno zanimljiviji od holivudskih. Al’ nećemo sada o tome. Svaki cigo svoga konja hvali! Kažem, stalno mislim. Jesi li i ti svjestan da stalno misliš ili kao Dujka, kad je upitaju o čemu misli, kažeš: “Slabo ti ja o čemu mislim!” Valjda ona spada u one koji ni ne znaju da misle. Nemojte me pogrešno shvatiti. Nemam ništa pro- tiv Dujke. Ja sam skužio da misli žive neki svoj život tek 6. januara 1979. između 18 i 20 h dok sam sjedio i slu- šao izlaganja u ulici Fuada Midžića, ne sjećam se na kojem broju. Do tada sam valjda kontao, moje misli to sam ja, ako sam išta kontao. Skužio sam da sam toliko zalijepljen za misli da sam se u njih pretvorio. A misli ko misli. Vozaju me od nemila do nedraga. Mislima koje me vozaju od mila do draga skidam kapu. Super su u odnosu na prvo navedene. Jebeš onu: “Mislim, dakle jesam.” Da je rekao mislim, dakle nisam, potpuno bih 22

se složio s davno preminulim misliocem. Dišem, dakle jesam! To je već puno, puno bolje. Puno istinitije. Jesi li kada si izašao iz majčine utrobe prvo promislio ili si naj- prije prodisao. Da nisi prodisao nikada ni jedna misao ne bi prohujala tvojom slatkom malenom glavicom. Mislim, dakle, pored ostalog i o tome kako je od pada Otesa prošlo već dvadeset godina, 1992–2012. Od svih tih dana i noći ostala je samo crtica koja povezuje te dvije brojke. Da me se pogrešno ne shvati nisam još po- vilenio. Sposobnost razmišljanja je božji dar. Ne znam da li i jedno drugo biće u bašti božjoj misli. Tu i tamo mi se učini da u pogledu psa ili mačke prepoznam nešto ljudsko. Na primjer Lulu. Kakav je to samo mačak bio! On je sa mnom gledao televiziju, spavao mi na grudima, prvo pustio okokućne mačke da se najedu pa pojeo što ostane. Dakle, prošlo je dvadeset godina. U rano proljeće 1993. moja žena i ja više nismo bili u Sarajevu. Uspjeli smo pobjeći. Ne stidim se što sam pobjegulja. Samo se budale stide što još dišu. Rat je ionako tolika svinjarija da nije za ljude već za ljudolike. Jebeš ga. Na kraju, u njemu moraju da učestvuju i jedni i drugi. Dakle sjedim i gledam sa terase “sa koje puca pogled na smirujuće more”. Poslije nekog vremena, svako ko pored mora živi, vrlo dobro zna da nema tog krajolika koji čovjeka smiruje ako u njega iz dana u dan gleda. Osim unutarnjeg krajolika, naravno, al’ to se ne pika. O tome ću poslije. Danas je 18. oktobar, osam je izjutra, a 23

vani je ugodnih dvadesetak u hladu. Vide se Pelisac, Hvar, Biokovo. Ovo će po svemu sudeći biti još jedan divan dan. Ptice pevaju aleluja što bi rekao pjesnik. Ne- mojte misliti da imam nešto protiv ove idile. Uhu je puno draže kada ga budi pjev ptica a ne kakofonija grada. Malo je jebeno što idila nije jestiva. Zato moram da se obrijem, dotjeram, namirišem pa na autobus, po na- logu moje kćeri. “Stari, jebi ga, ti po cijeli dan sjediš za kompjuterom i lupaš po tastaturi. Fino je to, al’ moramo i jesti. Znaš ljude! Idi! Nađi mi posao, da radim zimus, pa udri do mile volje”, ultimativna je moja divna kći. Jebote, tek joj je osamnaest. Kad sam ja imao osam- naest brinuo sam o malo čemu. Frižider uvijek pun, ra- čuni plaćeni, nema visokotonaca u kući, starci se bez- brižno dosađuju. Znam da ni njima nije bilo lako, al’ bar su to znali sakriti od balavog sina. Svako ljeto mjesec dana na more. InterRail kartu u džep pa vrištiš: “Evo me Evropo, stiže tvoj Tuga!” Ajme ća su to bila lipa vrimena, lipi dani. Davno je to bilo, kad je bog hodao po zemlji. Taj se bog zvao Tito. Svako ko ima imalo soli u glavi zna da Tito nije bio bog već Zagorec. Al’ u poređenju s ovima sada... eee, moj brale. Sve rđa i nevolja čoče. Gori od goreg, rđa do rđe. Dakle prvo pod tuš, pa brijem bradu, brijem brk, sako navlačim, stajem pred ogledalo. Što bi se onomad reklo, lijep ko Naser, a svi mi dobro znamo koliko je Naser bio lijep. 24

Dakle, poslušao sam ultimatum i otišao na autobus. U Korčuli super, mrak dan. Vodim razgovore ugodne, sve uz kafu, opušteno natenane. “Zima će Tuga! Svi su bez posla. Jebena su vremena. Toliki kruva nemaju! Znaš i sam da je sve otišlo u kurac. Imat ću te na umu. Znam ti malu. Prva liga. Zna znanje. Malo je ovo misto pa se sve zna. Ako išta čujem odmah te zovem!”, hrpa obećanja. Pufff... Ovo je, naravno, sa- žetak sažetaka. Sunce grije. Dan je dobar. Život je uvijek toliko dobar prema tebi, koliko si ti dobar prema životu. Sve je ok. Baš sve. Nećemo o sitnicama. Čak je i jedan “hat-trick” pas jutros trčao ko da ga svi belosvetski vrazi gone. Dišeš i to ti je to. 25

Šejn Šejn je šezdesetpetogodišnji vozač autobusa, Autotransa Rijeka, i vozi okolo po otoku đake, umirovljenike i rad- ničku klasu koja nema za svoj automobil. Kad je sezona i turiste, naravno. Šejn je iz Petrovca, blizu Bišća i kao mnoge druge njemu slične, rat ga je doveo ovamo. Kao i mene, uostalom. Valjda zato i volim Šejna. Kao da sebe gledam u ogledalu. Volim sebe. Nije nimalo važno što ja nisam nikada vozio i što nikada neću voziti. Mislim na taj, hiljade puta opjevani, zajednički nam blues. Vozio je on i prevozio u životu svašta. Kamionom proputovao Evropu uzduž i poprijeko. Sporazumijeva se s turistima na njemačkom, engleskom, francuskom, što je pomalo atipično za većinu ostalih vozača njegove firme. Sada je tu gdje jeste i kada ga gledaš izgleda pot- puno sam. Ima on ženu u životu. I djecu moj drug ima, ali dok ga posmatraš, onako sa strane, izgleda ti kao loner. Fi- gurom kao Eastwood, s dubokim borama kao Bronson... Jaran je faca da se razumijemo. Malo koja ne bi njemu dala. Kreće se peronom, lijeno poput mačka, s cigarom u zubima, pomalo pogrbljen i povremeno se protegne kao da ga bole leđa. Iz aviona vidiš da je taj svašta pro- deverao, a oni koji to ne vide lako će se opeći. On nije od 26

jučer, odmah ti to da na znanje, i nemoj se sa Šejnom zajebavati. Nije lako takav nadimak zaraditi. Pitam ga kako je, ima li što novo kod njega, a on uvuče pa otpuhne dim i kaže da nema. Šta bi novo moglo biti! Kaže da su ga stisla leđa i da misli da je to što od jutra do večeri sjedi za volanom. Da ga probada u prsima, da će morati do doktora, da mu je sve to mrsko i da mu je svega pun kurac. Pita me jesam li skoro bio gore u Bosni i da on nije bio odavno. Kažem da nisam. Nije da mu se ne ide al’ ne može više da gleda sirotinju i šta su papci od zemlje napravili. “Imali smo sve, Tuga jarane. Radnik je bio zaštićen ko međed u šumi, a vidi sad ovo. Mater da im jebem ko i onima što za njih glasaju.” Ja uglavnom slušam. S vremena na vrijeme umetnem koju, a nije mi to u prirodi. Najčešće je teško doći do ri- ječi od mene i katkada me je zbog toga stid. Volim nje- gov monoton, hrapav, rezignirani glas. Volim kad kaže: “Prijatelju moj, sve su nam sjebali, još malo pa će nam i zrak naplaćivati. Nije mi zbog mene, zaboli me kurac, meni je še’set peta, al’ žao mi, bolan ne bio, raje i djece ove. Žao mi što šupci nama vladaju i što nas fukare u zdrav mozak jebu.” Umetnem da šupci, valjda, vladaju oduvijek, da ta priča već hiljadama godina traje i šutim. Moj drug umije da priča za nas obojicu. Dok šutimo i pušimo, zamišljeni obojica, mislim o tome kako mi je s njim uvijek lakše. Stotinu smo se puta skupa vozili. Obično sjednem iza njegovih leđa, al’ tako 27

da vidimo jedan drugome lice, sjednem s desne voza- čeve strane i pričamo o svemu, o običnim svakodne- vnim stvarima. On danas ne vidi perspektivu za ljudski rod. Kaže da je za sve prekasno i da je vrag odavno došao po svoje. Kaže da za njega nema frke i da će on s dvije svoje ruke uvijek za hljeba imati. Kada to govori pomi- slim: “blago tebi jarane”, i osjetim laganu zebnju. U nje- govim očima sam često vidio sjetu, baš nikad ni zlobu ni strah. Jednom sam Šejnu, iz neke potrebe, poklonio knjigu. On mi se zahvalio, da se razumijemo, no poslije mi bi žao, neugodno. Mislio sam: “sve ti je taj davno knjige pročitao.” Nemoj da pomisliš da je moj drug neka tužna tetka što žali za prošlim vremenima. Jednostavno danas je bio takav dan. Znaš to i sam. Niko nije pelcovan od bluesa i u dobrim vremenima, a kamoli u ovako jebenim. Ima i dana kada se smijemo, kad mi priča viceve, životne anegdote, al’ eto, danas je bio takav dan. Ponekad, kad se zaželim Bosne, zamišljam kako nas dvojica sjednemo u njegova kola, pređemo trajektom preko kanala, dokopamo se Doljana, a onda danima od grada do grada, od kasabe do kasabe. Do svih onih malih gradića kojima je svaki od nas, svako svojim po- slom, toliko puta protutnjao. Sjedimo pored Une, tamo prije Bišća, pušimo, pijuckamo i pričamo o tome zbog čega se čovjek rađa, zašto živi i zašto mora umrijeti. 28

Skandal Jutros sam se probudio rano. Obavio što obavim na sva- kom početku dana i krenuo niz skaline put Cina na kavu. Naslonjen na ogradu tarace stoji moj rođo. Malo ko kome u Račišću nije rod. Tako je valjda na otocima. “Di si Tugo?! Di si poša vako rano?”, govori. “A di sam. Evo me tu sam, tebi isprid kuće. Rano sam se probudia. Mislia sam do Cina na kavu i da sportske malo prelistam.” “Hodi amo gori, do mene. Eno sam je pristavia. Da koju pofumamo i proćakulamo malo. Ajme ća ti imam pričat. Puknit ćeš od smija. Koji ludi svit, koji škan- dali”, priča, a već je u kužini. Dok se mota po kužini, palim cigaretu i znam da je u pitanju novi seoski skan- dal. Na to se ovdje brzo navikneš. Rođo donosi kavu u velikim šalicama. Vadi York i pripaljuje. “Priksinoć sam ti poša do butige po cigarete. Taman, ono kad triba zatvorit. Luce već čisti. Ni joj bilo drago, al’ dala mi. Platija pa poša ća, uz skale, doma. Nisam učinija ni par koraka, kad kroz otvorenu punistru čuje se vika ka da se vrazi svađaju. Kuriozan sam, a ko nije?! Ajme ća su se derali! Di si bia kad se nisi obada, ma po je mista čulo. Pogleda sam u livo, u desno, nigdi nikog da me vidi, pa sam sia na prvi skalin kale, kraj njihove puni- 29

stre. Sav sam se u uho pritvoria. Ajme da si je čuja kako viče i koje šporkece”, rođo pričat ne prestaje pa mi po sjećanju prepričava. “Zašto mi nisi kupia cigarete? Lipo sam te na mobi- tel zvala da mi ih kupiš. Evo, samo su mi dvi ostale, ća ću posli? Ća ću ujutro uz kavu pofumat? Samo da mi na- pakostiš vraže”, vikala je ona. “Ne deri se ženo božja, svit sluša.” “Šta ne deri se. Dok si ti pušia šteku si Waltera uvik u tinelu drža. Lipo san te zvala. Reka si mi evo ti ih ku- pujem, pa ka zaboravia. Kurac si ti zaboravia.” “Reka san ti ne deri se”, dera se i on. “Ma ća ne deri se. Puši kurac, derat ću se kolko oću.” “Samo ti on i je u ustima. Ne deri se svit sluša. Šta će judi reć?” “Jebe mi se, sad će visti i onako. Svi su pred televizi- jom, jebale ih visti i televizija, ka da će nešto lipo čut. Zašto mi nisi cigarete kupia, majmune?” “Ne deri se, budalo, zatvori punistru. I da me nisi više nikad zvala majmunom, kurbačo luda.” “Jebala ti kurbača i oca i mater! Kad zatvorim puni- stru rećeš da bacim cigaret. Jebi se i ti i punistra. Zašto mi nisi cigarete donia? Da me ponižavaš. Takvi ste svi vi muški”, ona kroz plač. “Ma lipo sam ti reka, desi se, zaboravija sam. Kupit ću ti ujutro u butigi i dvi šteke ako triba”, on tišim glasom, nježnije. 30

Ugasija sam cigaret o kamen, diga se i nastavia uz skaline kraj još uvik otvorene punistre. I da nisam htia čuja bi ih di sad tiše govore. “Sva si mi šesna. Još si ka pupa”, umiljava se on ka mačak. “Pusti me, ne diraj, ma biži od mene, vrag ti sriću izia”, smije mu se ona. “E moj, Tugo. Na visti nisam stiga. Kala puna žena na punistrama, slušaju škandel. Nije mi žao do visti, nego mi je i sport proša. Bar sam uvatia prognozu vri- mena”, završava. Nudi me Yorkom. Kavu nije ni dotako. Ja sam svoju triput popio. Sjedimo, šutimo i pušimo. Mi- slim kako na njega niko tako nikada nije vikao, on se nije ženio. “Rođo moj, ni ti to ništa. Judi se svađaju pa se po- mire. Posli im je sigurno lipo bilo. Uvik ti je to tako. Hvala ti na kavi.” Dižem se polako i odlazim. Do kave mi više nije. Ipak odlazim do Cina. Idem pogledati ima li se danas zašta uhvatit na kladionici. Danas je subota. 31

Korito Malteze Kada smo se u rano proljeće ratne 1993. dokopali Kor- čule i ovog malenog sela, u kome i sada provodimo dane, bilo je neko sasvim drugo vrijeme. Balkan je po ko zna koji put bio klaonica nad kojom je lebdio dim ra- zorenih i spaljenih gradova i sela. Od opkoljenog grada do Korčule putovali smo gotovo tri dana. Za onoga kome to nije poznato, iz Sarajeva se na Korčulu stigne za pet ili šest sati polagane vožnje. Zašto je to putovanje toliko trajalo i kroz kakav smo samo užas prošli, o tome ne želim pričati... Ta su mi tri dana bila gora od godine provedene u sarajevskom paklu. Neke stvari čovjek, ko- liko je to u njegovoj moći, treba da pokopa u riznicu sje- ćanja. Da pokopa toliko duboko da do njegove svijesti što teže mogu doprijeti. Strašno je bilo gledati prizore do kojih je dovela bolesna mržnja ljudolikih balkanaca. Još je strašnije bilo sretati ta ružna bića po kontrolnim punktovima zaraćenih vojski. Oblak kolektivne tame kao da se spustio nad Balkan. Tame kojoj su se na sreću mnogi ipak uspjeli oduprijeti, oduprijeti se u sebi. Ovdje u Račišću, dočekao nas je sedmogodišnji sin, moja majka i otac, te znatiželjni pogledi sumještana. Rat je naravno nastavio da živi u nama kao i u svakodnev- nim vijestima s bezbrojnih ratišta. Nastavio je da živi 32

kroz strah za sudbine svih koji nisu imali tu sreću da se nađu daleko od svega, kao mi, u maloj dalmatinskoj vali, na koju kao da su sve te strahote zaboravile. Koliko god da si u to vrijeme bio daleko, vijesti su nalazile svoj put do tebe, i to one najgore. Čovjek je vrsta koja se strašno brzo prilagodi pro- mjenama, bile dobre ili loše. Hladnoću stana na dva- naestom katu sarajevskog nebodera zamijenila je ugo- dna toplina seoske jednokatnice. Zaglušujuću buku de- tonacija i jauk sirena hitne pomoći zamijenila je tišina i pjev ptica. Možda bi neko mogao pomisliti da smo iz pakla stigli u raj, ali nije bilo tako. Ni blizu. U raj se tako ne stiže. Do njega ne vode zemaljske ceste. Možeš bježati cijeloga života, no ne možeš pobjeći od onoga što nosiš u sebi, a u sebi nosiš baš sve. Rat se nastavio. Mali džihad zamijenio je veliki. Opći izvanjski pakao zamijenio je unutarnji, posve osobni. Opet je za zrnom mira i radosti valjalo posegnuti du- boko, duboko u sebe. Skrivanje od snajperskih metaka i granata zamijenile su besciljne šetnje pored mora. Umje- sto zvukova opkoljenog Sarajeva sada sam slušao huk vjetra, valove kako se razbijaju o hridi i vlastite tjeskobne misli. Ponekad bismo žena i ja, sjedili sami na nekoj stijeni, promatrali more i šutjeli ne znajući ni gdje ni kako dalje. “Što ćemo mi sad? Ništa nemamo. Tvoji me ne vole. Najmirnija sam dok ovdje sami sjedimo i buljimo u more. O moj, bože! Ponekad mi se čini da mi je bilo 33

lakše sred svih onih strahota”, govorila bi, a svaka bi mi se njena riječ u srce zabadala. “Ništa. Šta bi? Stari mi je sredio da se ukrcam na brod, kao mornar naravno. Nije neka lova, al’ sve je više nego ništa”, tješio sam i sebe i nju dok mi se zebnja uv- lačila u dušu i kosti. Nije potrajalo dugo. Trebalo je samo obaviti liječničke preglede, uzeti u ruke matrikulu i najnoviji pasoš, najno- vije države. Odmah potom sam sa skupinom pomoraca kombijem otišao za Njemačku gdje nas je čekao brod. Nisam imao pojma u šta sam se upustio. Sreća da čovjek ne zna što donosi sutrašnji dan. Kada bi znao, ukopao bi se u mjestu i molio da mu nebo na glavu ne padne. Uglavnom postao sam rekorder. Rekorder u kratko- trajnosti plovljenja morima, barem kad je ovo maleno pomorsko mjesto u pitanju. Poslije tri mjeseca crnčenja, u za mene sasvim novim okolnostima, pao sam sa visine od sedam metara u prazno brodsko skladište i postao medicinski fenomen. Sedamnaest fraktura! Svaki je udah izazivao nepodnošljivu bol. Kažem nepodnošljivu, ali malo je toga što čovjek ne može podnijeti. Uslijedile su dvije godine po bolnicama, šestomjesečno ležanje u koritu i beskrajni medicinski pregledi. Tako sam od rah- metli Nijaza zaradio nadimak Korito Malteze. Sve mi ovo prolazi kroz glavu dok sjedim u dnevnom boravku pored otvorenih vrata i zapisujem ove retke. Zapisujem ih zato što tako moram. 34

“Već dugo patim od nesanice. Kažu, posljedica to je kontuzije mozga. Ne volim medicinske enciklopedije, duboke su brodske štive”. Sjedim udobno zavaljen, na samotnom bolničkom trosjedu. Tri i četrdeset četiri, sat pokazuje vrijeme. Čitam neke stare knjige, listam ih i razmišljam. Razmišljam o noćobdijama, bludnicama, mornarima, ratnicima... Već dugo patim od nesanice. Vani se odavno razdanilo. Ne mogu da spavam. Malo kasnije, prolazim pored rođine terase, ali jutros ga nema, valjda je i njega mučila nesanica. Divno je, toplo jutro, a za sedam dana će novembar. U seoskom kafiću je već dosta svijeta. Nekolicina naj- nestrpljivijih se tiskaju oko aparata za klađenje. Utorak je i igraju se utakmice Lige prvaka. Sjest ću, popiti kafu, pa kad završe oni što su došli prije mene ponovo ću ulu- pati desetak kuna. Novi je dan, nova nafaka. 35

You can still send him a message Sjedim za kompjuterom i lutam po internetu u potrazi za mjuzom. Slušam prastari rock, svašta ja pamtim, svašta ja slušam, puno se godina nakupilo. FB je, razumljivo, stalno uključen. Kad živiš u mjestu od trista stanovnika dobro ti dođe desetostruko napučeniji virtualni gradić. “Poruka od Siniše!”, obavještava me moj elektronski drug. Kako si stari druze? Kako je na Korculi? Da li je jos uvijek toplo ili dolazi zima? Čitam pa odgovaram: O mr. Siniša! Nije loše, nije loše... Znam i bolje dane. Još je uvijek toplo. Kako si mi ti? Kako je “u širokom svijetu”? Afrika ko Afrika, neocekivana, nejasna... Sto se klime tice, govore da je ovdje najljepsa klima na svijetu. Doslo je ljeto. Ovdje je du- boka noc. U istoj smo vremenskoj zoni, moj drug očito nema tip- kovnicu kao što je moja. 36

Neočekivana, nejasna?! Ovdje je zato sve očekivano i sasvim jasno. Najebali smo od Vardara do Triglava! Da znam! Sta se je drugo i moglo ocekivati. Ovo je neka druga prica. Zemlja zlata i dija- manata. Znam, znam... Najpametnije što ste ti i tvoj brat učinili je što ste se pokupili i zbrisali odavde. Narodi i narodnosti su zajednički odlučili da skoče s konja na magarca. Sve su braća opljačkala, al da te s tim ne davim. Vjerujem da sve znaš i sam. Sve znam, mada ima dana kada bih volio da ne znam bas nista. Ovo je, kao sto rekoh, neka druga prica. Ne kazem da je dobra, ali druga. Jevreji drze glavne biznise, rudnici su angloamericki, domacini se bune i strajkuju, ali ovi koji imaju pare lako to zaustave. Dakle, suti i trpaj u svoju vrecu koliko mozes. Nasi ljudi su veoma dobro stali, imaju dobre biznise, vrte prave pare. Ja nisam otišao kad sam mogao, pa sam sad jebeni hrvatski penzioner. Nemam poj- ma da li znaš da sam radeći na brodu na- 37

stradao!? Naravno da jevreji drže glavne biz- nise, drže se zajedno i to ti je to. Jebi ga, naučili ljudi lekciju. Ovdje ima puno ljudi sa Korcule, nadam se da razumijes sto zelim reci... Ne kontam?! Ne razumijem! Imaju dosta jake biznise, rade sa mesom, polovnim autima... Da, znam sta ti se desilo. Sve mi je mama ispricala. Ona je u kontaktu sa tvojom majkom. Znam da se čuju počesto, rekla mi je stara baš neki dan. Znam i da ima Korčulana u tim krajevima. Ja sam ovdje vec dvadeset godina. Radim u biznisu koji je vlasnistvo zene i njene fami- lije. Imam i akcije u tom biznisu. Šta da kažem osim super, drago mi je zbog tebe. Imamo i neku fabriku za preradu mesa, ex- port-import mesa. O zivotu na balkanu, iz- vini, bit cu otvoren, ne mislimo previse. Ni 38

brat ni ja se nikada necemo vratiti. Mislim, da zivimo tamo. Blago vama što ste se izvukli i spasili. Ja ti koristim vrijeme za pisanje. Jedino vremena imam na pretek. Sa svim drugim sam manje više deficitaran. Al, jasno ti je, to je tek du- hovna satisfakcija. To sto radis je veoma lijepo. Znao sam za to jos dok su Vaso i Ante bili zivi. Mi ti u te kra- jeve gotovo ni ne dolazimo, sem ponekad da vidimo majku. Vise me interesuje da vidim ostale dijelove planete nego Balkan. Da... Previse drzava na malom prostoru nikom ne odgovara. I Evropa je mala, a tek ex Yu... O ovim sirocicima ne zelim ni da pricam. Ne znam koliko poznajes Afriku. Slabo. Kao pomorac malo Maroko, Alžir... Naravno da je slabo poznajem. Mislio sam na JAR. Pedeset miliona stano- vnika, potpuna dominacija crnog stanovni- stva. Bijelih oko tri, cetri miliona, multination, 39

dominantni su dutch. Pa onda Englezi, Grci, Portugalci, Indijci kao i novi osvajaci afrike Kinezi. Oni ekonomski osvajaju Afriku. Drago mi je zbog vas. Ovdje nema posla. Ne mogu ženi posao da nađem, a u martu će biti dvadeset godina da smo tu. Neko sam vri- jeme imao privatni sitni biznis, al’ i to je sad prošlost. Iskreno, jebeno! Ne želim time za- marati ni tebe, ni sebe, a ni ovu tastaturu. By the way, više mi se sviđa tvoja. Nema muka sa č i ć. Valjda mi je slon sjeo na uši. Moja je zena profesor na fakultetu. Televizija, mediji, ne znam kako bi se taj faks kod nas mogao zvati. Ne znam. Možda misliš na komunikologiju. Moze biti. Ona je nekakav international pre- davac, profesor. Napola je Njemica, napola Engleskinja. Djeca mi nas jezik toliko dobro govore da ako na njemu i nesto kazu nista ih ne razumijem. Dakle, gotovo da i ne go- vore. Jedno mi dijete ide u englesku, a drugo u njemacku skolu. 40

O brate, to mi se sviđa. Ja sam za najinter- nacionalnije veze. Neka se sve miješa i iz- miješa. Znaš ono kad šetaš Londonom, oči ti ispadoše za predivnim meleskinjama. Sad je na Balkanu najnovija moda da se svako svoga tora drži. Drago mi je da nisi više ovdje. Valjda se nekada ipak vidimo. Sad kad smo se dotakli naroda i narodnosti, sje- tio sam se oca koji me učio da se ljudi isklju- čivo dijele na ljude i neljude. Jebeš torove, oni nisu dobri ni za ovce. Mr Matic je uvijek bio veliki covjek i ucitelj ali ne zaboravi, relacija koju je on postavio se dok smo zivi nece prekinuti. Ti ces uvijek biti veliki prijatelj moga brata i mene i sve sto tre- bas imas ovdje, samo reci. Hvala ti, brate. Uh. Velike su to riječi. Ne znam šta drugo da ti kažem, stislo me u grudima. Vidim, na tvom profilu, djeca su ti vec odrasla. “Sinisa isn’t on chat but you can still send him a message”, javlja se moj elektronski prijatelj. 03:44, sat pokazuje vri- jeme. Koliko li je sada sati u Johanesburgu? Ista vremen- ska zona?! Bože mili, pa meni JAR izgleda kao RAJ! Jedina message koja mi pada na pamet je heeeeeeeeeeeeeeeeeelp. 41

Najbolje da pričekam buru Jugo je zajeban vjetar! Dere, omamljuje i unosi nervozu. Puše već danima. Selo je mrtvo i svi su se uvukli u kuće. Nema ni Rašpe, ni Jakše ni Damira. Sjedim na klupi pored mora i gledam kako se more mreška. Prizor je ču- desan! Stvar percepcije. Sve je stvar percepcije. Tandara mandara, tandara mandara, oglašava se mo- bitel iz desnog džepa mojih reba. Ko li je sada?! S izuzet- kom Jadre malo ko da ikada nazove. “Stigla vam je nova poruka!”, šljašti s ekrana. “Podsjećamo Vas, do kraja li- stopada poklanjamo Vam GRATIS SMS PORUKE. Po- šaljite KOD s KONZUM računa na 8079 i poruke će biti dodijeljene na vaš račun.” Jebem vam mater! Mislio sam sad će neki dobro poz- nati glas da me obraduje. Kurac će iko da me obraduje. Danas imamo e-mail, Skype, Facebook, skoro pa džaba- lesku načine komunikacije. Većina je toliko okokuzila da sa strahom prilazi telefonu. Samo još lovatori po ci- jeli dan drkaju mobitele. Sitnoj buraniji šalju nagradne sms-ove da se ne bi osjećala inferiornom. Čudo božje da nam je big brother dao da džabana komuniciramo. Naravno, moj um je uvijek za objašnje- nje da nas je big brother darovao svim tim predivnim načinima komunikacije da bi nas lakše držao na uzdi. 42

Sada zna kad prdneš, a kamoli šta misliš mili moj Mili- voje u svojoj krasnoj revolucionarnoj glavici. A i ti da- našnji revolucionari “Occupy Wall Street”, sve se vla- stodršcima gaće tresu. Ma zamislite revolucije i revolu- cionara, a kakvi su samo nekad, ne tako davno, bili re- volucionari. Ljudi su odlazili hiljadama kilometara od svojih domova da se odupru nemani. Danas bi nedovo- ljan bio borbeni entuzijazam sto i jednog Chea. Jugo je vjerojatno kriv za ovaj moj totalni pesimizam. Kažem vam da umrtvljuje, omamljuje, guši svaku nadu i ruši borbeni duh. Pa šta i da se desi da stotine Chea povede narod u najnoviju revoluciju i da jebu majku krvopijama kad bismo mi zajedničkim snagama u čas sve sjebali. Opet bi neki novi centralni komiteti pogušili svakog decentrali- ziranog insana. Gdje sam pokupio ovoliki vražji pesimizam. Valjda jugo. Jebem ti i pesimizam i dobro informirane pesimi- ste. Hoću da budem optimist. Ja sam optimist. Hoću da vjerujem u Utopiju, u zemlju obećanu, u Višu pravdu na majčici Zemlji. Jugo ne prestaje da puše. I dalje sjedim sam na klupi što i nije neko čudo jer je vrijeme obida. Za one kojima to nije poznato, na otocima je ručak oko podneva. Naj- bolje je da odmah krenem kući, zavučem se u krevet i pokrijem jorganom preko glave. Najbolje je da pričekam buru. 43

Davor Sjedim na terasi hotela “Korčula”. Dan je ok. Nigdje ni oblačka na vidiku. Na terasu ulazi lik i prolazi kraj mene ko pored turskog groblja. Isti moj jaran Davor. Isti, ali nije. Svako od nas na ovom svijetu ima po kojeg dvoj- nika. Dugo ga nisam vidio, a kad se sjetim zadnjeg su- sreta ne mogu da kažem da li mi je žao ili nije. ... “Ispred svakog bića ukloni svoj štap, da ne povrijediš ni jedno od njih...”, koji ideal čovječe. “Da automatski po- misliš kako je do tih visina nemoguće doći”, govorio mi je Davor. “Da je nemoguće, nikad niko tako nešto ne bi niti pomislio, a kamoli zapisao, a evo dvije i po hiljade go- dina poslije, ti citiraš stihove nepoznatog pjesnika. Mo- guće je, moguće. Čovjek je stvor koji je u stanju da po- želi samo moguće stvari”, bodrio sam sebe sama kad već nisam mogao njega. “Kako je moguće?! Koliko sam samo puta i kolike za- jebo. Nije moguće, barem nije moguće za mene”, nije popuštao. “Ma koga si ti to moj dobri i samokritični sudijo to- liko zajebo. A ako i jesi, vraga si ti u tom trenutku znao 44

da činiš štetu. Znaš kako je rekao mudri pjesnik Darko ‘ja bi mogo da mogu, ja bi znao da znam’. Dosta se drugi na nama iživljavaju, ne moramo još sami sebe jebati u mozak”, nastavljam sasma suvišan razgovor. “Kadija te tuži, kadija te sudi. Zašto nam je mili Allah dao toliku mogućnost izbora? Pa vidi šta jedni drugima radimo!?”, držao se čvrsto Davor. “Puno me pitaš! Otkud bih ja znao. Valjda da bude zabavnije. Eno ti ga, pa ga pitaj”, najradije bih završio dokonu filozofsku raspravu. Sjedili smo pokraj prozora i gledali prolaznike kako žure Titovom. “Kolike sam samo zajebo, a koliki su zajebali tek mene. Ideal, sve je to samo visoko postavljen cilj”, nije prekidao moj drug. “Ma ajde, boga ti, koga si to ti toliko zajebo i ko je to toliko zajebo tebe da ovoliko ćumuramo. Bolje bi nam bilo da šutimo i dišemo, bilo bi pametnije”, nisam se predavao. Lako ribu u vodu natjerati. “Zajebo si me ti, kad već pitaš i to ne jednom. Sjeti se, nije bilo tako davno”, jaranu očito nije bilo lako u njegovoj koži. Ja sam trebao prihvatiti ulogu krivca za njegov blues. “Kad sam te, majke ti, zajebo?! Ako i jesam nije bilo namjere”, branio sam se ni kriv ni dužan, na pravdi boga. “Koliko sam ti puta samo pomogao kad si bio u frci. Ali ne, ne da tebi vrag mira. Gledaš u vedro nebo, al’ ti smeta jedan oblačak na njemu.” “To kad si mi pomogo još najbolje da nisi! Ma ne, sve su to samo ideali. Nikada ništa ni od tebe ni od mene. 45

Ma kakva kurčeva individualna evolucija. Sve nas godi- nama posmatram. Što smo stariji, to sve više postajemo matore pokvarene babe. Ti prvi”, napadao me jaran koji je očito duboko zaglibio. “Dobro je više, matere ti. Ako je tebi merak upadat u crnjak meni nije. Meni je baš super. Sjedim, pijem kafu, dišem, imam neku kintu u džepu i hoću da uživam. Ako je tebi do crnjaka – bujrum, al’ bez mene. Pun mi je više kurac te priče. Šta si to ti? Sudija bez položenog pravo- sudnog”, ne dam se. “Ako sam te kada zajebo, evo, sve- čano se ispričavam. Je l’ dosta više sranja!”, nisam dao da me jebe. “Ajd’ dobro je! Ne znam ni koji sam kurac ovdje do- lazio. Jebi se!”, izbacivao je visokotonce. “E sada je vala dosta. Nisam ja kanta za tvoja sranja. Kada te to ludilo prođe javi se, znaš gdje sam”, ustao sam, platio piće i otišao ne okrećući se. Godine su od tada prošle. Par puta sam ga okrenuo telefonom, on mene nikad. Par puta sam mu poslao mail, nikada nije odgovorio. Često pitam svoju raju ima li iko ikakav kontakt s njim, al’ niko nema pojma o Da- voru. Neka mu je dragi bog na pomoći, neka je na po- moći i meni, svima nama. 46

Bože pravde Vedro je moj friend još od davnih dana kad smo djeca bili. Još od onog doba kada bih svako ljeto provodio kod moje babe Mare. Čim krenu ljetni praznici evo mene na Korčuli. Kakvo je to samo tada malo misto bilo. Raj za djecu. U Račišću je tada živjelo gotovo hiljadu ljudi. Danas ih ima tristo! Nije bilo tekuće vode u starim dal- matinskim kućama. Tu i tamo bi se našao po koji poljski WC. Samo su hadžije imale TV, njih dvojica, trojica. Još i danas kruži legenda kako je jedan od TV posjednika naplaćivao gledanje televizije. Selo je u to doba imalo i kino u koje smo se mi djeca obično bez karte uvlačili. Kažem nije bilo ničega od svih ovih stvari na koje smo se danas toliko navikli da mislimo da bez njih ni ne mo- žemo. Kako god, ja te dane pamtim kao dane igre i vese- lja. Vedri su danas pedeset i četiri pune i nikada se nije micao iz ovoga malog mista. Nikada nije ni navigao. On je danas, odnosno već trideset godina poslovođa malene seoske butige. Deset je prije podne i idem prema butigi da kupim par sitnica koje mi je žena uredno popisala na malenom komadu papira. Moj stari drug šeta s kraja na kraj ulice pa zastane, puši i gleda prema Pelješcu. “Kako je jutros čovječe s najboljim poslom na svi- jetu!?”, javljam mu se. 47

“E, ti si, ne zajebaji. S najboljim kurcem, a ne s naj- boljim poslom na svitu.” “Čuj?! Nećemo se sada hvaliti. Koje su muke osim onih standardnih, sitna žena, krupna djeca, mala plata?”, podjebavam samo da potaknem razgovor. Vedro je škrt na riječima, samo na riječima. “A ne znan ni sam... Ka vrag sam u malo vode. Nisan cilu noć oka sklopia. Valjda jugo, jebem ti jugo. A ti?” “Nije rđavo, nije rđavo... Znao sam i za gore dane, jebi ga. Došao sam da vidim da l’ kod tebe imaju sve ove ne- ophodne stvari po koje me je poštovana supruga poslala.” “Stani prvo ovdi malo da proćakulamo pa idi i gledaj do mile volje. Vrag prišu odnia. Oćemo pofumat po jednu!?”, vadi iz džepa crveni Marlboro. “Eeeeeeee, a sve se ko fol nema, ono mala plata. Lako mi je za tebe. Vidjet ćemo koje ćeš pušit kad te otjeraju u penziju.” “Ajd’ ne zajebaji. Valjda me se dica site. Va se meni još dobro izjebat do penzije. Kurac bi ti fuma da ti mala cilo lito nije radila. Jebo te koje je grubo vrime došlo. Moram da čekam sina da se vrati s vijađa da bi bar malo ka čovik živia.” “Da, da, gruba vrimena, al’ tako smo htjeli. Sjećaš se one emisije Tražili ste – gledajte?” “Kurac sam ja to tražia, a znam da nisi ni ti. Onima koji su to tražili sad ni ptičjeg mlika ne fali. Jebem im i oca i mater. A i kladionica me stala, ni ne znam kada sam zadnji put dobia”, žali se moj drug. 48

“Nisi jedini, nisi jedini... Valjda treba promijeniti tak- tiku. Za početak obilaziti je u širokom luku jedno sedam dana”, pravim se pametan. “A jesi vidia koliko je oni sretnik od čovika solada vazeo. Sedamdeset i dvi tisuće kuna. Ja bih cilu godinu miran bia sa tolikim soldima. Pa mi ti reci da ima boga.” “I meni je isto, ako te to tješi. Ni ja dugo nisam ništa uzeo. I ja se mislim šta sam bogu zgriješio, al’ se pitam ima li to veza s bogom ili vragom. Valjda su sretniku od čovika soldi potrebniji nego nama”, i dalje glumim mu- draca. “Ma, ajde, gospe ti. Onaj koji ima da mu pretiče do- bije tolike solde, a ja ni kurca. Di ti je tu pravda?”, na- stavlja. “Bože pravde, bože pravde...” Više nema smisla da pričamo. Tema se potrošila, ljudi ulaze u butigu, moram i ja a moj prijatelj s noge na nogu za nama. 49

O vanjskim i unutarnjim pejsažima Nema boljeg osjećaja do onog kad se probudiš ispunjen zahvalnošću. Vani je još mrak. Cijeli svijet kao da spava. Baš ništa se ne čuje. I moje cure spavaju. Pravi je trenu- tak da se iskradem i posjetim moj tajni unutarnji vrt. Svako biće ima svoj, al’ samo rijetkima je dato da prođu kroz sva tajna vrata koja do njega vode. Teško je opisati Mliječni put bjeličastu Svjetlost vrata tek malo otvorena žubor vode koja voda nije miris južnog voća koje voće nije bjeličastu Svjetlost vrata tek malo otvorena Upravo sam bio dovoljno drzak da pokušam opisati neopisivo. To nije uspjelo ni Rumiju, ni Kabiru ni Ha- jamu, al’ nije ni važno. Ubrzo ću, ionako, poput rakete napustiti unutarnji pejzaž gonjen bujicom vlastitih misli i zamijeniti ga izvanjskim. Vani me ne čeka nešto pose- bno dobro, pa nek’ mi ovaj zapis posluži na diku i dugo 50