Osmijeh za Mariju Mihailovic_ Obrad Nenezic

Ponekad kad jugo dune sa mora Zapalite svijeću za mrtve i žive Popijte jednu za dušu druga On negdje bitke izgubljene bije - Valjaće nam,- promrsio je Rade, čisto da nešto kaže.- On i Marija su rođaci ređine Jelene. Lakše ćemo ubijati „žabare“. - I čovjek je, ako smo zaboravili da je biti čovjek,- opet mu se suprotstavio Ljubo narodnom izrekom, koga je očito nervirala Radova pragmatičnost,- najteže u svakom vremenu. Lujo je sumnjao da je ovo upotrijebljeno i protiv njega. Nikada neće zaboraviti da je on regrutovao ljude za smrt. Možda će mu prišiti da je to radio da se osveti svima živima zbog njegove sudbine. Ali, samo je želio da se osveti mrskoj pošasti koja je birala ljude za smrt po imenu i vjeri. Ali jedno mi samo obećajte, stari Drugovi moji u zlu i dobru Pijte i onda kad vam se javi Da trijezan spavam u neznanom grobu Na kraju pjesme Staša se previše zanio pa ga je kapetan jedva uspio povući na sebe kako ne bi pao u more. Stropoštali su se koliko su dugi i široki, a onda su se počeli valjati i gro- hotom smijati, srećni što nijesu prilikom pada slomili flašu koju je kapetan čvrsto držao u ruci. - Kakvi ludaci,- zavrtio je Lujo glavom. Rade i Ljubo su se smijali, pomalo zbunjeni prizorom na brodu koji ih je nosio u rat. Dok su drugi spavali, Ljubo je napisao pismo Mariji, ili sebi, nije bio siguran. Imao je potrebu da se razračuna sa sobom i svojim dilemama o ljubavi, bogu, životu, komuni- stima... O onom šta ne želi, što je znao, i onome šta želi, a što 100

mu je oduvijek bilo nepoznanica, jer bi se htjenja i želje pomi- ješale pa bi ostao nedomišljen ili nedorečen. Tek kad se čovjek nađe oči u oči sa iskušenjima, shvatio je, koja se dru- gačije zovu strahovi i hrabrosti, iskristališu se misli. Ipak, odlučio je da joj napiše pjesmu koju su voljeli da pjevaju naizmjenično, a poslije nje je napisao sve ono što mu je navi- ralo, ne želeći da ispravi ni jednu jedinu misao, jer je na taj način htio da steknu osjećaj kao da razgovaraju, lice uz lice, sa usnama tik jedne uz druge, sa prepletenim tijelima i spo- jenim bokovima: „Ako je zlo nedostak dobra, kako navodi jedna sveta knjiga kojoj nijesam dostojan ni imena pomenuti, onda sam ja nedostatak elementarne ljudskosti ili čojstva kako moj narod zove taj epitet. Moje jedino ljudsko pravo je pravo na iskušenje. Ne pišem ove riječi iz razloga opravdanja, nego iskupljenja pred bogom i narodom, pred tobom, jer si mi za- dnjih mjeseci bila i bog i narod, i pred samim sobom. Izvini što naposljetku moram da ponizno pomenem sebe, jer da ni- jesam na sebe mislio ne bih se iskupljivao. A riječi su mnogo skuplje. Riječi smjerne koštaju glave. Ali ja nijesam smjeran. Smjerni su srećni. A ja sam nepismen u sreći. I kukavica sam, a opet sam godinama molio onoga čije ime nijesam dostojan pomenuti da ne budem slab i okončam ovu agoniju. Jedan metak bi riješio sve. Jedno uže. Jedna trunčica nekog otrova. A da li je išta skuplje od pokajanja, zapitao sam se, i, ne že- leći, ne sluteći, dobio snagu za pokajanje i iskupljenje. Za metak nikad nije kasno. Za riječ je kasno uvijek. Ako je metak ubojitiji od riječi nije ništa novo, ali ovo pismo tebi kojoj nikad nijesam vjerovao, a nikada nijesam imao razlog za to, ima za cilj da dokaže da su slovo, riječ, rečenica ili štivo u svim svojim formama i uniformama ubojitiji od metka, često ili katkad, potpuno svejedno. Htio to da priznam ili ne, život prevazilazi fikciju i onda nastaje sirova umjetnost koja mnogo ne pati od uopštavanja, niti od velikih tirada i trivi- 101

jalnosti, već od suve kreativnosti koja meni nije zapala u čast ili djelo, nego zapela u grlu, pa želim da ti napišem ono što osjećam a ne umijem. Promišljati je isto kao i živjeti, jer promisao ima tradiciju, roditelja i potomstvo, ali uvijek je djelo uma. I riječ i metak su djelo uma. Um je moj najveći neprijatelj. Ne samo moj. Um je neprijatelj progresa. Sve bi bilo savršeno da nije uma. Život bi imao smisla. Smrt bi bila jedna odvika od hiljada navika. I niko se ne bi uzrujavao tim besmislenim odlaskom u nepoznato. Nepoznato bi bilo po- znato – smrt, i ništa više od toga. Ništa me osim neslavno promišljanje nije natjeralo da pišem. Pogotovo nije ljubav, od koje sam zbunjen, a koja mi nedostaje svakim talasom koji me odnosi od tebe. Kao čovjek se ponosim što napokon imam hrabrosti da priznam svoja promišljanja koja sam jedino dijelio sa piscima čitajući nji- hova promišljanja i ljubav. Kad bi se objavilo ovo pismo bi nekog natjeralo da piše i promišlja, jer upravo je taj proces i nasljeđe i roditeljstvo promišljanja. Nemam namjeru da se pravdam, ali čovjek koji se pravda daje sebi pravo da nameće mišljenje, a šta je drugo promišljanje u svom primitivnom obliku, nego upravo to. No, ovo pismo je okašnjelo bježanje od promišljanja koje je dosadnije i dosljednije od sjenke i smrti. Suživot sa promišljanjem je jednako opterećujuć i za genija i za idiota. Niko nije imun na njega, pogotovo u nje- govoj metastazi. Iz tog razloga pišem odnekud sa sredine, jer ni sam ne znam gdje sam počeo i gdje ću završiti. Centar mog svijeta si ti, a ne znam otkud si došla niti otkud sam sam sti- gao. Svakako, nijedan zaljubljen čovjek nije svjestan početka, već ga po završenom činu bira, ili on njega, svejedno. Kao što slutimo kraj tog imaginarnog početka a on dolazi sam po sebi, kad mu se prohtije, kad ga najmanje očekujemo, jer uljuljkani počinjemo da mislimo da nema kraja, da je sve početak. Sredina je samo meso koje se tovi i nijesmo svjesni njegove gojaznosti u našem umu ili srcu. Sve je ovo obja- 102

šnjeno u svetoj knjizi koju nijesam dostojan da pomenem. Bio bih i licemjeran da se pozivam na nju, jer ja sam nju izdao, a ona mene nije ni ovog trenutka kad sam daleko od njenog i mog učenja. Možda je ona ovo što izlazi iz mene. Ova sukrvi- ca i gnoj koji me čiste. Poslao bih ti kao mornar u flaši ovo pismo i pjesmu koju smo voljeli da dišemo, ali, već sam zakasnio sa mnogo čime kod tebe, tek flaša onda nikad ne bi doplovila. Negdje se sluti Grčka u rasvitu. Čeka nas Albanija i crna brda iznad mora, koja zovu Montenegro. Ali, ja samo vidim tvoj lik rasplinut u magli, razvodnjen u talasima i glasniji od brodske trube od kojeg ne čujem ništa od kad te nema. Lj.“ 103

VI - Ne, ne vjerujem da je taj ludi Rus bio pjesnik,- zatresao je ambasador glavom.- Mislim da je fotograf gradio likove onakve kakve je želio da budu, a ne kakvi su bili u stvarnosti, ako je ovaj Rus uopšte postajao. Fotograf je bio pjesnik, a Rus nije, nikako. Prevodilac je slegnuo ramenima. Posljednje što je želio jeste da upada u književne i teorijsko-istorijske rasprave sa ambasadorom. Želio je da ode što prije kući, prije nego ga zadesi neki rikošet od avanture u koju je pošao na nagovor njegovog šefa iz MIP-a. Onog dana kad su ih dočekali une- zvjereni rezervisti i metalni ježevi na izlasku iz budoškog tunela, zakleo se da će odmah otputovati u inostranstvo. Napokon je želio da izvrši obećanje koje je sebi dao da se nikad ne vrati u ovu surovu zemlju. Ovdje samo rijetki imaju priliku da žive od svog posla. Ovdje se živi od tuđeg posla i na tuđ račun. I ovaj rat je tuđi račun koji on plaća. Kome? Za koga? Zašto? Ovo nije njegov rat. Nije ni želio nikad bilo kakav rat. Želio je da putuje kao turistički vodič, prevodilac ili da pravi reportaže i putopise, zato je upisao jezike. Sjećao se poručnika Zorića sa prve godine. Bio je tih i nenametljiv. Očigledno je sanjao o nekom svom ratu, zato je otišao na akademiju. Nije ga poznao kad su se sreli, doduše, nijesu se ni družili, a u međuvremenu je on pustio bradu. Umjesto usa- vršavanja u Italiji, prihvatio je posao u MIP-u, kao prevodilac. Šef ga je vidio kao budućeg diplomatu, ali se on klonio od toga. Prevodio je za dva časopisa tekstove italijanskih mode- rnista i postmodernista. Honorari su bili bijedni i obično su mjesecima kasnili. Pokušao je da piše kolumne i reportaže o zanimljivim mjestima u Crnoj Gori, ali to se još manje ispla- tilo. Onda se prijavio na konkurs, nazvao komšiju, partijskog 104

aktivistu, koji mu je bio politička garancija i već je tri godine radio u MIP-u. Jučerašnji dan je prelio čašu. Čim završi za- datak, daće otkaz i otići u Italiju da radi kao barmen, bio je siguran. To je radio dok je studirao, a do tada će, već, nešto ispasti. Bio je zatočen kao u nekom postmodernom romanu toka misli. Ili avanturističkom. Sa željom da što prije izađe iz pakla koji znači rat, a sa potrebom da sazna kako će se roman za- vršiti, ili kuda će izaći ova ambasadorova misija u gradu u kom se spremao državni udar, dirigovan iz daljine. Na trenu- tak se osjećao kao nevini junak filma, koji sticajem okolnosti biva uhvaćen kao svjedok ubistva, a što će kulminirati optu- žnicom za zločin. Imao je neodoljivu želju da što prije izađe iz trilera koji se pretvarao u horor, ali umjesto noga vukao je za sobom dva olovna bloka. A šta ako opet sretnu rulju razja- renih rezervista koji imaju potrebu da osvete sve nevine civile i vojnike koji su platili glavom đavoljeg „Milosrdnog anđe- la“? Da li će imati prilike da im kaže da on nema ništa sa ovim Italijanom, sa režimima, sa demokratijama, sa totalita- rizmima... Hoće li uspjeti da bilo šta kaže u svoju odbranu prije nego mu kuršumi raskomadaju utrobu? Od ogromne navale straha ispao mu je roman iz ruke... Netremice se za- gledao u zapanjenog ambasadora. Brada je počela da mu trese, pa je sa stidom pokušao rukom da sastavi i smiri vili- ce. - Je li sve u redu?- upitao ga je zbunjeni diplomata. Nije mogao da ocijeni koliko je trajala blokada da ne može, a želi, da otjera sve do đavola. Nije mogao da kaže ni riječ, kao onog dana kada je sahranio majku, nepunu godinu poslije oca. Nijesu bili mladi ni kad su se uzeli, oboje poslije propalih brakova u pedesetim. Ispunili su svoju starost, prije svega jedno drugim, a poslije njime, nakon mnogo problema da žena u pedesetim dobije dijete. Ali ništa brže ne proleti kao djetinjstvo i mladost. Možda samo ljubav, a onda život 105

dolazi po svoj danak. Umrli su prirodnom smrću, lagano, u snu, kao da su se dogovorili, taman kad je postalo nesnosno da su tako dugo razdvojeni na dva svijeta. Shvatio je da je ostao sam onog momenta kada su njihova djeca iz prethodnih brakova odbili da sa njim dvore roditelje. Prvo ga je začudila, pa rastužila, reakcija braće i sestara po ocu i majci, a potom ga je neki neobjašnjivi inat uzdigao iznad sredine kojoj nikada nije želio i htio da pripada, samo je čekao pravu priliku da ode. A prilike uvijek nailaze, kao godišnja doba ili gradski prevoz, tvrdio je njegov otac, dok ga je ubjeđivao da ne žuri sa odlaskom u inostranstvo jer je ponekad pametno i pro- pustiti neku priliku. Prilike su iskušenja. Možda je ljeto kišno, možda je zima mrazovita, možda je vozač pijan... Možda je ovo još jedno iskušenje, pomislio je, sjetivši se starog oca koga je devedesetih jednako gušila astma i angina pektoris, kao i bol za izgubljenim sinom i kćerkom iz prvog braka koji su prelazili ulicu kada ga sretnu, a psovali ga kao kočijaši kada bi ih pozvao telefonom da umiri roditeljsku želju i tužno srce. Gore od oca je prolazila majka od njene djece, jer se bivši muž, gradski policajac, nikada nije pomirio sa sudbinom da ga je ostavila žena koja je trpjela teže batine nego krimi- nalci iz grada. Kad ga je zakon razoružao, što je shvatio kao izdaju, jer ga je on sprovodio decenijama, djecu je naoružao mržnjom koja je lagano ubijala njihovu majku. Samo je on spasao smrti, govorila mu je često, a ne ljubav, prema čovjeku koji je otrgao od nasilja i brutalnosti gradskog pajkana. Lju- bila bi ga dugo, mazila i šaputala kako je spasio sin koji je došao kao dar od boga poslije svih nedaća u životu. Iako je patila za djecom, koje je vaspitavala čaršija, kao što je pre- vaspitavala njihovog oca, tvrdila je da je jedina sreća pored djece udaja za razvedenog čovjeka, gradskog bibliotekara, čovjeka poznatog po čašici više, zbog čega ga je napustila prva žena zajedno sa djecom. Do smrti nije prestao da pije, ali to njih dvoje nikada nijesu tražili od njega, već bi se trudili 106

da mu olakšaju grižu savjesti koja bi ga oprhvala čim bi se otrijeznio poslije višednevnog pijanstva. Onda je podigao roman drhtavim rukama, isto onako kako je stari otac podizao njegovu glavu da ga pogleda u oči poslije pijanstava koja su ga danima odvlačila iz kuće. Fo- tografija crnogorskog narodnog heroja koji se smijao na crnoj korici knjige vratila ga je u stvarnost. Taj čovjek je imao ra- zlog da plače, bogoradi, urla, bilo šta, sve je priličilo trenutku smrti, a on se smijao. - Oprostite... oprostite, molim vas,- izvinjavao se gotovo panično. Knjiga u njegovim rukama se i dalje tresla. Ambasador ga je pitao da li hoće da popije nešto, da odu do ljekara, a potom ga je ostavio da se odmori. Da li nervni slom izgleda ovako, uplašio se, ili je napetost rezultirala njegovom para- nojom, nije znao? Bio je zahvalan Italijanu što ga je ostavio samog sa pitanjima koja su ga mučila, ali je osjećao da se smiruje, da drhtavica popušta. Želio je sam da prebrodi ovu buru koja je dugo tinjala u njemu, od smrti majke. Tijelo se trzalo s vremena na vrijeme, dok se nije sasvim smirilo. Legao je da spava, ali nije mogao. Stalno su ga stizala pitanja o malopređašnjem slomu. Istuširao se i spakovao, pa odlučno krenuo prema ambasadorovoj sobi da se oprosti. Ipak, morao je misliti na sebe, prije svega. Ovo nije moj rat, riješio je da kaže Viriliju i da mu poželi uspješnu misiju. A da li je amba- sadorov, upitao se? To ga se ne tiče. Zaključao je vrata. Po- ručnik Simeon Zorić je stajao u hodniku. - Ako se sjećam dobro, drugi red do prozora. Pljevljaki- nja plavih očiju, njena najbolja prijateljica isto sa sjevera, i ti koji si ih zasmijavao. Pavle, zar ne? Podgoričanin. Pavle je klimnuo glavom. Rukovali su se srdačno. Po- zvao ga je na piće. Malo se dvoumio gledajući u vrata amba- sadorove sobe, a potom je pristao. Usput je priznao da nije bio siguran da li je to on. Pavle nije bio koncentrisan na poru- 107

čnikove riječi, ali je shvatao suštinu. Zbog majke je upisao jezike, kad nije prošao na prvom prijemnom na akademiji, ali kad je vidio da to nije što on hoće, da bi bio pošten prema sebi, kao i majci, rekao joj je da će opet pokušati da upiše vojnu akademiju. Oficir se raspričao o sebi, s vremena na vri- jeme se javljajući kratko na telefon ili motorolu. Odsječno je odgovarao da je sve pod kontrolom. Pitao ga je da li se ženio? Da li će se ženiti? Na desetine onih besmislenih pitanja koja se upućuju poznaniku nakon toliko godina negledanja. Pavle je odmahivao glavom. Slagao je da je u vezi sa Ivonom, koju je upoznao na kursu njemačkog jezika, ali da nije siguran da li su jedno drugom pravi izbor. U stvari, Ivona je postojala, postojalo je i muvanje, ali nikako nije mogao da skupi snagu da je pozove da izađu. Djelovala mu je previše fensi, što se nije uklapalo u sliku djevojke sa kojom bi mogao da izlazi. Opet, nije je toliko ni poznavao da bi bio siguran da je u pravu. Poručnik se složio da je vrijeme majstorsko rešeto, ali naglasio da nije previše obrazovan u ljubavi, ne stiže, seljaka se, a terenci teško da dožive pravu ljubav, rekao je nekako gorko ili sa stidom, Pavle nije mogao razlučiti. - Da li ti sebe vidiš ovdje? - Sebe?- iznenadio se Simeon prevodiočevim pitanjem.- Možda ne, ali vide me drugi. - Tako znači,- klimnuo je Pavle glavom.- Tako sam i mi- slio. Ja ne želim da me vide drugi na tom i tom mjestu, pod tim i tim uslovima, zbog tog i tog čovjeka ili stvari, svejedno. Želim da uzmem stvari u svoje ruke. Idem odavde. Poručnik je gledao u zelenkastu limunadu. Pomislio je kako nikada neće naučiti da je zasladi onoliko kako mu najviše odgovara. Zato je cijeđena pomorandža uvijek bila onakva kako ga osvježava. Slatka i kisjela. Sjedio je sa čo- vjekom sa prve godina studija koji je imao neizdrživu želju da ode iz zemlje, kao mnogi drugi, ali on nikada nije razmi- šljao o tome. Čovjek bez planova, govorio je za sebe. Neke 108

djevojke je to zabavljalo, a udavače su ga odmah uzimale na zub zbog iskrenosti. Ipak, oficiri su i dalje bili na cijeni, za što su krivi ljubavni romani, šalio se. Možda će iz ovog rata izaći kao kapetan, a možda mu čin neće trebati, pomislio je, ako pogine. Ispod oka je pogledao u prevodioca da mu ne ukrade misli. Onda je iz džepa izvadio tabletu i rekao mu da je popije da mu opusti mišiće, jer je u grču od kad su se sreli. Potom je platio račun, rukovao se sa Pavlom, pa ustao da ide. - Ako odlučiš da odeš, ja ću te povesti mimo grada da ne bi imao problema od patrola. Poručnik je otišao, telefonirajući usput, a Pavle je dugo gledao u pravcu u kom je nestao. Nepozvana sjećanja su mu se vratila. Osjetio je jaku navalu dobrog raspoloženja. Onda se trgnuo iz misli i potražio u pepeljari omot tablete koju mu je dao bivši kolega sa studija. Na srebrnoj foliji nije ništa pisalo, ali je ostala neka crveno-plava šara. Ipak je stavio u džep da pokaže svom apotekaru. Tableta je brzo djelovala, čak i po- tiskivala hronični strah i paranoju. Ambasador se ubrzo pojavio praćen obezbjeđenjem. U pozadini se, opet, kao sjenka pojavio poručnik Zorić, ali nije pokazivao nikakvo interesovanje da im se pridruži. Stajao je uzaslonjen uz zid pored vrata. Italijan je pokušavao da poveže iznenadni Pavlov pad raspoloženja sa svojim halucinacijama. Ljudi koji imaju takve probleme treba da hitno promijene život iz korjena, možda da se bave sportom, poljoprivredom, nekim kreativnim kursom ili poslom, savjetovali su skoro svi terapeuti. Da, vinogradarstvo je sebi odavno obećavao, ali kada bi došao u djedovu kuću gubio je svaku želju da se obračuna sa korovom i prašinom u kući, a kamoli sa kaska- dnim vrtovima i podivljalim vinogradima na periferiji Si- rakuze. Uzeo bi hotel, preko puta nekadašnje porodične pekare u kojoj se sada nalazio butik firmirane odjeće. Pravdao se da ima malo vremena za takvo nešto, da je previše umoran, te da će jednom stvarno da se pozabavi sobom i vinogradima 109

za sva vremena. Ali, godine su prolazile, sa tugom je rekao prevodiocu, koji ga je slušao pažljivo, a on i dalje obmanjuje sebe. To je kao sa ženama, jednu voliš a drugu želiš više od nje, govorio je moj djed Antonio. Možda je tako bolje, nostalgično se zamislio. - Istoriju će čitati na onaj način kako potomcima bude odgovaralo, dragi moj,- ismijavao je čuvenu tezu da istoriju pišu pobjednici,- ali ne zaboravite, i poraženi dobiju šansu kad tad da kažu ono što imaju. Sve je to prilog istoriji. A što živimo nego da ostavimo trag? Pa i budale misle da su nešto bitni po čovječanstvo. Nije da nijesu. Da nema njih čime bi mjerili nečija djela? Strah je naše ogledalo. Da nema straha ne bi bilo ni civilizacije. Sva kultura je nastala iz straha - da se zaštiti čovjek od loših vremena, situacija, raspoloženja... Sve ostalo je intimističko čitanje i tumačenje kulture. Bio je jako nadahnut. Gotovo u nekoj histeriji. Pavle je pokušavao da odgonetne otkud ambasador u tom stanju, kad je više puta tih dana bio na granici svijesti i razuma. Upo- ređivao je njegove riječi sa svojim stavovima. Pitao se da li ima snage da ostane bar još jedan dan da se suoči sa svojim strahovima i da, napokon, donese ispravnu odluku o daljem životu. Sve do sada je bilo stihija, sticaj okolnosti ili svršen čin. Ni na što nije mogao previše da utiče. Uvijek je govorio - dobro je, kako je moglo biti. Možda je vrijeme da se suoči i donese pravu odluku. Ostati ili otići? Ali, nikako pobjeći. Uzeo je radosno knjigu i nastavio da prevodi diplomati, kome se već podsmijavalo obezbjeđenje. Poručnik Zorić se, tobož, nezainteresovano muvao po holu. Pavle je bio siguran sa tim, možda ne previše visprenim čovjekom, ali predanim svom poslu. On je znao šta hoće, za razliku od njega. Birao je svoj put mirne savjesti i čistog razuma. Od ljudi treba učiti. Iz knjiga treba učiti. Život treba naučiti... To je pročitao u knjizi sa crnim koricama. A Simeon je puno puta čuo te riječi iz usta mudrog starca - imenjaka, još onda kad ga je vodio u 110

fotografsku radnju da mu pomogne da je sredi, a bila je uvijek sređena. To je bio izgovor za nešto drugo. Ponavljao je iznova tu priču malom Simeonu, dok ovaj nije skidao oči sa fotogra- fija italijanskih vojnika, partizana, četnika, pripadnika Jugo- slovenske narodne armije... Ipak, uprkos iskustvu, starom fotografu je trebalo mnogo vremena da shvati da Simeon ne gleda fotografije, kao on što je gledao, već vojnike, jer je želio da bude vojnik. 111

VII * Nekoliko stotina građana i seljaka klicalo je i bacalo cvijeće na sivomaslinaste kamione sa artiljerijom i munici- jom. Samo im je bog svjedok da li su to radili od srca ili su bili ucijenjeni. Rijetki su sa mržnjom gledali, kroz škure i heklane zavjese, italijansku kaznenu diviziju koja je po- bjednički ulazila u Nikšić. Ispred svih je išao tenk iz čije je kupole virio pukovnik Virilio. Malo potom se oklopnjak za- ustavio uz oduševljenje naroda koji ga je zasuo poljskim cvijećem. Virilio je skočio na tlo, rukovao se sa gospodom i damama, ali i sa zanatlijama i seljacima koji su ga blagosiljali. Prvo je počeo da fotografiše narod, pa svoju diviziju iz svih uglova i rakursa. Poslije kamiona odužila se kolona italija- nskih vojnika koji su pjevali grlenim glasovima, onako kako samo umiju pjevati pobjednici: Silne što plove barke I trupe brojnije od ptica Ime ti, ređina, slave Italija - naša - kraljica Pukovniku su bili puno srce i kadrovi. Pobjeda na Krnovu značila je, najvjerovatnije, unapređenje. Izvanredna saradnja sa četnicima i njihovim doušnicima uhvatila je umornu i mladu partizansku brigadu nespremnu. Vraćali su se iz Bosne. Namjeravali su da zauzmu crnogorske planine, okupe mlade skojevce i simpatizere kako bi im kad dođe pogodan čas pomrsili račune, jer italijanskoj vojsci nije dobro išlo na afričkom frontu. No, bilo je frontova, kao što je crnogorski, gdje su rezultati bili više nego dobri, a to je 112

pukovnik bilježio fotoaparatom, trenutno najvećom ljubavi. Samo što nije poljubio magičnu spravu od neke najezde sreće koja ga je držala još od Krnova, ali ga je u tome spriječio musavi dječak od nekih jedanaest-dvanaest godina, koji se zagledao u njegovu metalnu ljubav. Zarastao u plavu ko- vrdžavu kosu, u odrpanom suknenom odijelu u kom mu je moralo biti vruće, sa nakrivljenom glavom i rukom u prljavim loknama, piljio je u pukovnikov aparat kao da je vidio najveće čudo u svom mladom životu. A možda i jeste. - Šta gledaš, mali?- kleknuo je pored njega,- Hoćeš čo- koladu?- No, dječak nije razumio, već je uporno zurio u foto- aparat. Pukovnik mu je pružio čokoladicu, ali je mališa odmahnuo glavom i pokazao prljavim prstićem na aparat. Pukovnik se prekrstio, začuđen.- Ti si prvo dijete koje ne želi čokoladu nego fotoaparat?! Kako se zoveš?- Dječak nije znao šta ga pita. Onda mu je pružio aparat, koji je klinac radosno zgrabio.- Antonio! Ja sam Antonio. A ti? - Simeon, - promrmljao je dječak, zbunjen napravom koju je naopačke okrenuo pokušavajući da radi isto što i pukovnik malo prije. - Pa, Simeone, ne ide to tako. Čekaj.- Pokušao je da mu objasni kako funkcioniše, ali je dječak i dalje bio zbunjen, pogotovo što nije razumio pukovnikova uputstva.- Nije ko- mplikovano. Gledaj, ovdje kadriraš... Simeon je gledao neki drugi svijet kroz objektiv foto- aparata. Koliko je to daleko bilo od njegovog sela. Od porodice koja je pokušavala da se skrasi u selu Bijela iznad Nikšića, u srcu planina, pošto su ih početkom rata balisti prognali sa Kosova. Njega su ostavili da pomaže rođaku trgo- vcu koji je tih godina jedva preživljavao, ali su njegove stare trgovačke prekomorske veze sa Italijanima ipak, koliko to- liko, funkcionisale da zaradi za sebe i mnogobrojnu familiju. Simeona su ostavili da čuva stoku i pomaže čobanima da je tjeraju preko katunskih i krivošijskih vrleti do risanske luke. 113

Odatle su brodovima transportovali stoku za Italiju, Grčku, za Afriku... Crnogorska stoka je bila poslastica za čitavu sre- dozemsku oblast. Pogotovo sitna, zahvaljujući zanovijeti koja je uspijevala po crnogorskom kršu. Simeon nije bio gladan, a ni previše zaposlen. Zato je imao previše vremena da luta gradom, ispituje italijansko naoružanje, uniforme, vozila... Italijanski vojnici su bili nježni prema djeci. Nudili su im čokoladu i hranu. Učili su ih da sviraju na gitari i pjevaju na- politanske pjesme. A danas se pojavila nova stvar, koja je Simeona odmah opčinila – fotoaparat. To je ona sprava, govo- rio je kasnije svojima, što jednim škljocanjem iz ovog svijeta odeš u neki drugi. Odnosno, što jednim potezom ovaj sadašnji život zapamtiš za sva vremena, i posle smrti, pa te tvoja unu- čad i praunučad gledaju kao da si živ. Upravo zbog tog hulje- nja dobio je najviše zauški i šamara u životu. Baba je savjetovala ocu da ga odvede kod Nikole Begovića, čuvenog travara i zduhaća, da istjera sotonu iz malog antihrista, a ako on ne pomogne, onda ga je neophodno povesti kod nekog hodže u Pljevlja jer je taj mrtve oživljavao, pa mu je iz djeteta istjerati đavola kao popiti čašu vode... A na opasku da to radi i fotoaparat, baba ga je tako tresnula po golim leđima da je tri dana nosio crveni duborez kojim je bila ukrašena preslica. Od tog dana Simeon više nikada nije na život gledao bez objektiva. Vojska koja je prolazila slaveći pobjedu na Krnovu bila je njegov prvi kadar. Misao na tebe jača Ja sam tvoj vojnik časni Kraljice mog srca i mača E viva - naša - kraljica Pjesme ti ranjen pjevam Smijem se bolnog lica Vikaću dok mrtav padnem Italija - naša kraljica 114

* - Volim ovaj grad,- uzdahnuo je Ljubo gledajući sa Planinice raštrkane kuće po nikšićkom polju. - I ja,- promrmljao je Rade sebi u bradu,- ali ne znam zašto me uvijek razočara? Ljubo je prečuo bratovljevu šalu, ili zbilju, ko bi znao poznatom mizantropu, a potom se posvetio čišćenju blatnja- vih cipela. Lujo i Staša su zadrijemali pored izvora. Podgo- ričanin, koji je rekao da ga tako zovu odmah čim ih je preuzeo od Ulcinjana, stajao je pored Ljuba netremice gledajući u izmaglicu koja je napuštala polje pred jakim sunčanim zra- cima. U Slivlju se kosilo. Čule su se gange kosaca. Pijevci su se natpjevavali radujući se novom danu. Niko ne bi posumnjao da je rat, tog nestvarno lijepog jutra. Čekali su, a nijesu znali koga. Vidljivo nervozni Podgoričanin svako malo je savijao divljan u debelu hartiju od letaka koje je neprestano sijao ita- lijanski dvokrilac pozivajući narod na saradnju protiv ilega- laca i partizana, a još češće pitao da li su gladni, na što su oni odmahivali glavom. Bili su previše nervozni ili ushićeni da bi jeli. Ne ide se često u rat. Niko od njih nije partizana, ili bilo kojeg ratnika, zamišljao sa parčetom hljeba, grudom sira ili komadom slanine u ruci, nego sa puškom i bajonetom, prsa u prsa, po crnogorskim vrletima pa dalje sve do Berlina oda- kle mora sinuti sunce slobode tek kad toj fašističkoj nemani stanu nogom za vrat. Staša je hrkao uzaslonjen uz kamen. Lujo se borio sa snom, a Crnogorci su maštali o bojevima, krijući jedan od drugog misli. Rade je, ponukan Ljubovim primjerom, takođe, brstinom čistio cipele od blata koje se tokom dugog hodanja od Albanije skorelo na đonovima, tako da ga jutarnja rosa nije mogla oprati. Ljubo je predložio suvom Podgoričaninu da ide, ali je ovaj odmahnuo glavom, opet savio cigaretu, povukao nekoliko dimova i bacio je u travu. Po ko zna koji put je 115

pomenuo da u pletenoj torbi imaju sira i hljeba ako ogladne, a veza bude kasnila. Ljubo se osmjehivao njegovoj nervozi, što je ovog nerviralo pa ga je nekoliko puta osorno upitao zašto se smije. - Volim da se smijem,- slegnuo je Ljubo ramenima.- Zar je zabranjeno? Ovaj je nešto promrmljao, nerazumljivo, otišao nekoliko metara naprijed, popeo se i čučnuo na veliki kamen obrastao mahovinom. Ljubo mu je dobacio da je odlična meta na tom kamenu a on je odbrusio da ga neće učiti školovani žu- tokljunci kako se ratuje. Ljubo je progutao pljuvačku, okre- nuo se ka Radu, koji je zbunjeno slegnuo ramenima, pa je sjeo u hlad i zagledao se u svoje raskvašene cipele. Već su ga počele žuljati. Morali su se bolje obući i obuti, zabrinuo se, znali su gdje idu iako je vrijeme bilo kratko, ali mu je palo na pamet da bi tako upadali u oči svima. Riješio je da poslje- dnju platu potroši za toplu odjeću i obuću njemu i Radu, čim se dočepaju kakve radnje. Pisaće i dalje za njihove novine, izvještavaće sa ratišta, a plata će stizati. Vjerovatno neuredno, ali stizaće. Novac uvijek dobro dođe. Dobro je što su ure- dniku poslali adresu njihove tetke u Danilovgradu, čija je familija u Sjevernoj Americi, još od zlatne groznice, pa neće biti sumnjivo od koga stiže novac. Preksinoć je Ljubo pre- dložio da prespavaju kod nje, bila je sama, kćeri je udala ali joj sinovi fale. I unučad, ali nema im puta ovamo dok se rat ne završi. Ko zna hoće li slobodu dočekati, jecala je starica, svakom ko svrati. Ali, Podgoričanin se pobunio, sa pravom složili su se kasnije, najbolje je da niko ne zna da su tu pa ni porodica, do daljnjeg. Partizani koštaju glave. Predanili su u vrbaku pored Zete, odmorili od puta, a sa sumrakom su krenuli ka Planinici. Pogledao je na sat. Dogovor je bio u zoru, a već je prošlo dva sata od kad je svanulo. Počeo je da brine. Gdje god dođu, sa užasom se pričalo o pogibiji partizanske brigade na Krnovu. 116

Možda i nema niko da ih dočeka? Svi su izginuli, tako da ile- gala više nema svrhu. Znači, uzalud su dolazili, sa zebnjom su mu zle misli promicale kroz glavu. Sumnja je pomiješala osje- ćanja u njemu. Tijelo mu se kao poradovalo, a duša se ra- zočarala. Uzdahnuo je kad je pomislio na majku. Bolje da joj se ne javlja do daljnjeg, kako je savjetovao Podgoričanin. Kad ga put nanese svratiće u Zagarač da ih vidi. Dobro je što su se sklonili u planinu dok rat ne protutnji. Italijani su izbjegavali nedođije. Držali su se gradova, svojih i četničkih špijuna. U planini nemaju saradnike. Čak i zvijeri bježe od njih, a kad ih prignječe onda kao i partizani pokažu zube. - E, pa drugovi, dobro došli!- zatekao ih je nespremne glas, potpuno iza njih, od Ostroga. Svi su se trgnuli, a Po- dgoričanin umalo nije pao sa kamena na kom je čučao.- Sre- ća što Italijani mrze da ih noć zateče izvan grada, jer se boje partizana, inače biste bili već pobijeni ili, što je još gore, uhapšeni. Sekretar se grohotom nasmijao svojim riječima, prvim rečenicama odajući čovjeka koji voli najviše sebe da sluša. Zagrlio ih je kao najrođenije iako ih je poznavao više po čuvenju, nego po viđenju. Ljubazno ih je pitao da li su umorni od silnog puta, a potom je sjeo preko puta njih. Rekao je golo- bradom Baju i mladoj crnpurastoj curi da sjednu i odmore, jer i oni imaju dušu, a potom ih je ponudio duvanom. Podgo- ričanin, koji je do tada neprestano pušio, odjurio je bez po- zdrava. Sekretar se na to osmjehnuo i odmahnuo rukom, govoreći da su svi ljudi na svoj način muanati. Najbolje je da se ilegalci što manje poznaju - tako ih sumnja više drži bu- dnim i opreznim. Visokoparni i patetični sekretarov ton ih je nervirao, ali nijesu ništa govorili. Bajo ih je strijeljao plavim očima. Krio je svoje raspale opanke u travi, a Mrvica, tako se zvala, neobično zgodna crnka, kao argentinska ljepotica, gledala je u sekretara kao u božanstvo i na svaku njegovu rečenicu klimala glavom kao evet efendija. 117

- Idemo do grada da odmorite... par dana,- rekao je sekre- tar, vodeći računa da isisa zadnji dim iz ćika koji mu je već gorio guste brkove.- A, onda, drugovi, u hodu ćemo se pri- lagođavati naredbama Glavnog štaba. - Zar nećemo u šumu?- pogledao je Rade u ostale pa tek u njega.- U partizane? - Na šumu ćete malo sačekati,- procijedio je nervozno, pokušavajući da se napokon otarasi ćika. Onda ga je dugo gazio cipelama debelo namazanim lojem koji se taložio na pokidanom koncu i namrskotinama od dugog nošenja.- I ja i vi… Mi smo džokeri,- osmjehnuo se trulim zubima.- Bez nas će im teško poći za rukom da zauzmu bilo koji grad. - Zašto smo onda došli?!- prasnuo je Ljubo.- Da kupimo vaške po nekim skrovištima? Sekretar ga je oštro pogledao, očigledno nenaviknut da mu se neko suprotstavlja. Lujo i Rade su klimali glavama podržavajući Ljuba, dok je Staša otpočetka, uporno, blenuo u Mrvicu koja je bila svjesna njegovog pogleda, ali je samo zurila u sekretara kao opčinjena. - Ima u gradu, prigradskim naseljima i selima posla preko glave,- nije podizao prijeteći ton, ali ih je gledao skoro neprijateljski od kad se Ljubo pobunio, kako bi im dao do znanja da će on voditi glavnu riječ i neće dozvoliti anarhiju.- Ako ste nestrpljivi, mogu vam odmah povjeriti jedan za- datak… Ali, za Ljuba i vašeg i našeg gosta Stašu, druga So- vjeta! - Ja sam Rus, a ne Sovjet!- naljutio se Staša, a potom je uperio fotoaparat prema Mrvici koja nije skretala pogled sa sekretara.- Mogu li da vas fotografišem, nimfo? Svi su se zbunili. Pridošlice su bile ljute na njega što je prekinuo sekretara u sred priče o zadatku, a sekretar, Bajo i Mrvica, zbunjeni njegovom slobodom koja se graničila sa uvredom, po njihovom mišljenju. Bajo je jako odgurnuo Rusa, tako da je iznenađeni Staša napravio kolut unazad i 118

dobro zviznuo glavom o veliki kamen na kom je do malo prije sjedio. - Pazi šta pričaš i radiš, budalo!- Zasiktao je Bajo, gotovo spreman da životom brani prekrasnu djevojku, koja je sijevala krupnim očima i duboko disala, očigledno nervozna. - Ne moraš me ti braniti,- rekla je mirno, a potom je upe- rila beretu u Stašu koji je odmah izbezumljeno digao ruke u zrak.- Ako me još jednom pogledaš, više nećeš nikog viđeti sa tim svinjskim očima. Taman kada je Ljubo pokušao da reaguje, da smiri te di- vlje ljude koji nijesu znali šta je kompliment i želja svakog fotografa da snimi ljepotu, sekretar je podigao ruke i klimnuo glavom mladim pratiocima da sjednu. - Dobro je, dobro je... Ne pravite od muve međeda, dru- govi. Rus je fotograf. Vrlo koristan za nas. Mrvice, manje maši tim đavolom da te đavoli ne snađu,- smješkao se, oči- gledno ponosan na skojevce.- Predlažem da se povučemo dublje u šumu dok ne smrkne. Mogu naići patrole. Ne treba nam kavga bez velike nužde. - A zadatak?- uhvatio ga je Ljubo za ruku kad je pokušao da prođe mimo njega. - Polako, druže, da se prvo povučemo u šumu da nas kakva strkotina ne nađe bez potrebe.- Potom je prošao i pri- bližio se Luju.- Jesu li braća naša? - Sto posto!- zbunjeno je potvrdio Lujo. - A ovaj Rus je buržuj?- Lujo je slegnuo ramenima, na što je sekretar nabrao obrve.- Polako, samo polako, pro- vjerićemo ih sve... Sekretar je naredio da se položaj zauzme na krševitoj kosi iznad njih odakle je pogled bio nesmetan, a iza leđa im niko nije mogao prići od ostroških greda. Onda je mirno savio cigaretu, sačekao da svi prođu, pripalio, pa sa njom u ustima počeo da se vere uz stijene. Incident sa pištoljem kao da je probudio pridošlice. Neprijatnost na startu, još od svojih ko- 119

jima su došli da pomognu hiljadama kilometara daleko, otri- jeznila ih je od zanosa koji ih je držao nedjeljama preko okeana, a potom danima preko albanskih i crnogorskih vrleti do Nikšića. Tražili su odgovore u, već, unezvjerenim pogledi- ma koje su upućivali jedni drugima. Jedino je Lujo bio miran. Davno je spoznao pakao, trebalo se samo adaptirati na njega, rekao im je kasnije. - Drugovi, našu brigadu je na Krnovu presrela italijanska divizija,- saopštio im je sekretar kad se udobno smjestio u ko- rijenu starog bagrema.- Međutim, nesagledivi gubici nijesu samo žrtve, već i to što su se Italijani dokopali spiskova crnogorskih rodoljuba koji su čekali napad na gradove. Odnosno, nas, ilegalaca!- pogledao ih je ponosno, kao da je bilo vrijeme da nešto i oni budu značajni u ratu.- Mi smo u smrtnoj opasnosti. Vi ste nam došli kao poručeni… - Čovječe, kako ste tako neoprezni?!- izletjelo je Ljubu. - Spiskovi su šifrovani,- nakašljao se sekretar,- tako da imamo samo jednu mogućnost!- izgasio je cigaretu.- Da ih se dokopamo prije nego ih dešifruju! Ljuba je nervirao ovaj smireni stolar. Sjećao ga se iz djeti- njstva. Uvijek je izigravao pametnjakovića. Radio je namještaj od kuvane bukovine kao i drveni alat za oranje i skupljanje si- jena. Seljaci su se žalili da je skup. Takođe, bio je omražen jer je od svog posla pravio filozofiju, govorili su po čaršiji. Volio je da zvoca, ali kad bi došlo gusto, spuštao je pogled kao strašljiv ker rep, da ne upada u oči. Da se ne ističe. Možda je to bila taktika socijaliste infiltriranog u redove surovog kapitalizma, tek izleglog iz feudalnog crnogorskog društva, svejedno, Ljubo je osjetio bijes na samu pomisao na tog čovjeka. Gledao ga je kao da ga je izdao, kao da ga je osudio, razapeo na stub srama. Govorio je sebi da se možda vara, da nijesu svi takvi, da su to predrasude, one surove zavodnice koje vode na stranputice. Onda je pogledao Mrvicu. Prvi put se sreo sa njenim pogledom. Natjerao je sebe da spriječi usne 120

koje su se oduvijek razvlačile u osmijeh. Kakva je to žena koja vadi pištolj na čovjeka koji se divio njenoj ljepoti? Surova Crnogorka. Odrasla uz kamene ljude koji su gajili kult junaštva, čojstva, a najviše smrti. Potom se sjetio i onih dru- gih koji su gajili kult podaništva kroz vjekove. Naježio se od pomisli da je došao među njih, da mu komanduju, drže predike, demagogišu, prije svih stolar Veljo, koji u viđenijim kućama nije zasluživao nikakvu čast, pa ni onu najmanju koja se sastojala od čaše rakije i šolje kafe. Za čašu razgovora, svakako, nije bio dostojan. Ali da su svi tako loši, zar bi digli ustanak? Pokajao se zbog jeretičkih misli. Učinilo mu se da vidi osmijeh na njenim usnama, ali je skrenuo pogled na Baja. Kudravi plavušan je žvakao neku zelenu slamku. Ubica, pomislio je Ljubo. Ali, taj momak je još dječak. Koščat. Jakih žuljevitih ruku od rada. Susreo se sa njegovim očima plavim kao more. Samo ga je ošibnuo pogledom i vratio svoje plave- tnilo na gospodara, sekretara, koji se opet mučio da isisa novu balavu cigaretu. -Napašćemo kasarnu!- bubnuo je Rade, koji je osjetio neodoljivu potrebu da pokaže junaštvo. -To bi bilo samoubistvo!- Sekretar je izgasio cigaretu pa digao obrve i pogledao Rada, kao učenika koji ne zna lekciju iz maternjeg jezika.- Naše trupe su po planinama. Desetko- vane. A mi nijesmo ni masovni, niti naoružani, da preuzmemo grad. - Pa šta da radimo?- uzdahnuo je Lujo, čisto da nešto kaže ili da preduhitri sve one koji od njega očekuju odgovor. Njegovi odgovori su najskuplji na svijetu. Koštaju glave. To znaju svi oni koje je zaveo i poslao u smrt. - Blefiraćemo!- Sekretar je mirno oliznuo papir nove ci- garete ne bi li ga malo smekšao da se bolje savije i zalijepi.- Ali, treba nam talac za siguran blef? - Kidnapovaćemo pijane vojnike,- veselo je uzviknuo Bajo, očigledno željan borbe. 121

- Njih bar ima na svakom ćošku,- dodala je Mrvica. - Ne bojim se ja njihovih, nego naših,- opet je zagonetno rekao sekretar i duboko povukao dim.- Zato nam morate dokazati da ste naši! Dobrovoljci su se pogledali zbunjeno. Čak se i Lujo trznuo. Staša se kreveljio, kao da mu je milo što napokon vide da su komunisti ološ, kakvim su se pokazali u njegovoj zemlji. Rade je progutao knedlu. Usta su mu se sušila. Ljubo je pokušavao da izvaga rečeno, jedva se suzdržavajući da ne nabije cipelu u Veljove trule zube. Maločas su Mrvica i Bajo pokazali da nijesu dio njegove igre, oni su imali svoju, iskrenu i patriotsku. Opet je osjetio neutoljiv bijes. Pogledao je tog lukavog stolara koji je načkiljio na jedno oko i gledao ih kao izdajnike. Da li on uopšte zna koliko je daleko Arge- ntina? Da li razumije kolika je količina ljubavi potrebna da neko ostavi mir da bi došao u rat? Pitanja su ga cijepala. Čas je osjećao bijes a čas želju da se okrene i vrati putem kojim je došao. - A ko si ti da ti se dokazujem?- upitao ga je Ljubo, gledajući ga prezrivo, na isti način kako je sekretar njih po- smatrao. Staša se zacerekao. Ljubo je rekao ono što je on htio. Gledao je stolara u ogromnim pantalonama opranim ko zna kad, u isflekanom uskom sakou i vunenom singavom dže- mperu sa kojeg nije otresao pilotinu i ostatke divljana još od početka rata. Mrvica i Bajo su se pridigli. Čekali su Veljovu komandu da trgnu oružje. Rade je gutao pljuvačku, koje je sve manje bilo, da okvasi suvo grlo. Lujo je presabirao svoju savjest. Trebalo je da upozna crnogorski mentalitet prije nego se upusti u ovaj zadatak. Još jedna kobna greška. Ustao je, zaklatio se, kao da je gubio svijest. - I dokazaćemo se, drugovi,- jedva je izustio. Sekretar ga je zahvalno pogledao, jer je dobio još jednu bitku sa nado- budnim školarcima koji su mislili da će postati heroji samo 122

ukoliko se pojave u zavičaju. Ovo je rat. To će im reći kad zapuca prvi put. Kad se počnu tresti i tražiti rupe da se sakriju kao miševi. Lujo je oliznuo suve usne. Ljuljao se. Vjerovatno iscrpljen, pomislio je sekretar.- A onda ćeš ti morati da se nama dokažeš! - Drug Lujo je prekardašio,- rekao je kasnije na sasta- nku,- ali ga moramo shvatiti. Dolazi iz druge sredine, mnogo je patio a mnogo i uradio za našu borbu. On je mobilisao mlade rodoljube i dobrovoljce širom svijeta, rizikujući svoj život. Morao je da digne moral razočaranim dobrovoljcima iako je dobro znao da su oni neiskusni, ali i nadobudni ško- larci. Drugovi, oni moraju biti pod našim budnim okom jer niko danas nije siguran, ni brat rođeni. Ni majci ne vjerujmo, iako nas je rodila i mlijekom zadojila. Neko je od nas izdao našu brigadu na Krnovu, zato imamo na stotine mrtvih a mi smo danas svi u smrtnoj opasnosti. Ali ne gubimo glavu. Dru- govi iz Južne Amerike su došli kao poručeni. To je naša šansa da se domognemo spiskova… 123

VIII General Dmitrović je kasno uveče primio ambasadora Virilija pod izgovorom da su mu važniji životi od prazne priče diplomatskih kurira, koju je već čuo na vijestima tokom dana. Posmatrao je grad koji je bio bez rasvjete od kada je počelo bombardovanje. Sa krovova zgrada su se čuli glasna pjesma i gitare. Prozori su, mahom, bili zatamnjeni ali bilo je i onih koji su iz noći u noć prkosili smrti. Tek kad mu je ponudio da sjedne i da ćute neko vrijeme, amabasador je shvatio genera- lovu igru. Igru živaca, ono što je najviše mrzio. Odjednom su se začule sirene za vazdušnu opasnost. Jeza koja je podišla ambasadora je jedan od najneprijatnijih osjećaja u životu. Čak se sa noćnim morama i halucinacijama saživio, ali taj osjećaj jeze ga je progonio kad god bi pogledao nekog nemoćnog čovjeka u oči. Nemoćni ne mogu sami sebi pomoći pa traže podršku od drugih, tako je bilo i sa ovim ljudima koji su čeka- li bombe. Svak se od njih, ponaosob, molio bogu da baš njega te noći ne izabere smrt koja je kosila nasumice. Poslije vazdu- šnih sirena začuli su se borbeni avioni, daleko negdje iznad oblaka. Kao da se približavao zemljotres ili oluja sa gradom. Zemlja je podrhtavala od neke unutrašnje muke, kao čovječji organizam koji od straha izbaca svoju gorku tečnost iz žuči. Začuli su se urlici i psovke. Rezervisti su prkosili. Pjevali. Pucali… - Šta im drugo preostaje,- obratio mu se, napokon, gene- ral, pokušavajući da opravda nedisciplinu koja je harala.- Za svaki slučaj se pomolite da ne pokupite neki “tomahavk”. Ambasador Virilio je imao mnogo toga da kaže tom dripcu, ali se suzdržavao. Njegov posao je da razgovara sa svim stranama, bez obzira koliko mu bili simpatični ili ne. Morao je da provjeri bojazan crnogorskih zvaničnika, ali i 124

opozicije. Ponukan iskustvom, ipak nije htio da na prvi utisak donosi zaključke o svojim sagovornicima. Još prvog dana znao je da ima generala za pregovarača, što je otežavalo dija- log, bar na onom nivou na kom insistira diplomatija. Razum i pravila su ga tjerali da tog čovjeka gleda kao patriotu koji brani svoju vlast i svoju zemlju, kako je bio vaspitavan i za što je položio zakletvu. Osjećaji su, pak, govorili da se radi o zadriglom generalu koji neće ni trepnuti da naredi egzekuciju svih koji drugačije misle. Tek kad počneš da razmišljaš kao neprijatelj, znaćeš šta ti je činiti, glasile su neke iskonske di- plomatske fraze koje su se uvijek isplatile. Sjetio se djedovih kolega vijećnika sa kojima je do jutra lutao po gradskim kafanama. Njihova nadobudnost i raska- lašnost nije se ni po čemu razlikovala od generalove, ili od gradonačelnika Jovića. Ljudi se rađaju isti ali se kvare učeći život, odnosno svakog je život iskvario, tvrdoglavio je djed. Fotoaparatom je zabilježio na hiljade dokaza o raspusnom i nedoličnom ponašanju svojih saradnika, ali i protivnika, sa kojima je jednako bančio. Uvijek je prijetio da će jednom sa tim fotografijama otvoriti oči lakovjernim glasačima, ali to nikad nije učinio. Vlast je najzavodljivija, jadao se baki, onda kad si siguran da ćeš je izgubiti. Nije imao petlju da ostavi tu preljubnicu koja je jednako zavodila i vodila ljubav sa njim, kao sa svim ostalim vijećnicima. Niko se nikada dobrovoljno nije razveo od vlasti. Sastanak sa nepopravljivim birokratama i mlađanim načelnikom policije prošao je potpuno u gradonačelnikovom pijanom monologu. Osjetio je da je Pavle više puta prećutao veliku količinu gluposti koje su prosto nadirale iz tog čovjeka, dok se i dalje nalivao rakijom boje mahagonija. Njegov za- mjenik je ćutao, gledao u otvoreni rokovnik i tek katkad za- klimao glavom, kao i načelnik. Ambasador je shvatio da je gradonačelnik dobio ista uputstva kao i oni, te da nije morao ni dolaziti iz Podgorice da razgovara sa njima. Silana je bio 125

u pravu kad je tvrdio da se problem rješava u Beogradu a ne u Crnoj Gori. Crnoj Gori je prijetio građanski rat, zato je tre- balo spustiti tenzije i razuvjeriti vladu da to nije pravo rješenje, iako su se plašili da će biti kasno ako dođe do krvoprolića. Beograd je trebalo ucijeniti, ali čime još ako su iskoristili posljednji adut? Tek tog trenutka je shvatio da je politika koju su sprovodile UN bila pogrešna. Bombardo- vanje nije smjelo biti posljednji čin. Preostao mu je pokušaj da ispipa generala dokle ima naređenje da ide. Slušao je jeku aviona. Nigdje se nijesu čule bombe i eksplozije. I neće se čuti u Crnoj Gori do daljnjeg, znao je, jer je to dogovor na najvišem nivou. Ali, nije imao ovlašćenja da to kaže generalu iako je obuzdavao neutoljivu želju da se ustane, da drekne i saopšti istinu uplašenim građanima koji su noći provodili u memljivim podrumima. Naježio se od po- misli na djecu i stare. A ipak je bio miran jer je znao da ovdje neće eksplodirati bombe, ali hoće negdje drugo, zaledio se. Koja je razlika između djece ovdje, u Srbiji ili Italiji? Nema razlike. - I vi ovo zovete “Milosrdni anđeo”?- obrecnuo mu se general Dmitrović.- Gorjećete u paklu, prokleti bili! Pljunuo je ispred sebe. Kleo je komandu u Beogradu što mu ne pošalje avione i protivavionske jedinice da skida te lešinare sa neba. Ali, morali su da čuvaju velike gradove, mostove, aerodrome, kasarne, fabrike, obdaništa… - Nas optužujete za sve, generale, ali sebi dajete za pravo da izazovete građanski rat u Crnoj Gori?- bio je direktan ovaj put. - To su optužbe aktuelne vlasti, vaših slugu!- grunuo je i pocrvenio. Znao je za te priče koje su krenule kroz vojsku. Neki vo- jnici su se drznuli i pitali ga o mogućnostima bratoubilačkog rata. Imali su braću, djecu, roditelje na drugoj strani. Bili su Crnogorci i nijesu željeli da budu na pogrešnoj strani. Mnogo 126

Crnogoraca je previše puta bilo na pogrešnoj strani, ne svo- jom voljom. Ovaj put su bili obaviješteniji i iskusniji, nijesu željeli da ponavljaju greške predaka. Željeli su da znaju istinu. Uzalud je galamio da ova vojska ima jednog neprijatelja, koji je trenutno na nebu, ali da je pitanje dana kad će nagrnuti ko- pnenim putem, ipak su odlazili nepovjerljivi i nemirni. Vidio je to u njihovim pogledima. Građanski rat je najgori rat. On nema front, front je u svima, u dušama, u očima, u krvi i me- su, u kostima koje su cvokotale i škripale kao rasušene mašine u službi građanskog rata. - Zar vaša armija nije povučena iz Sandžaka da u datom momentu sa podgoričkim istomišljenicima izvršite vojni udar? - Uhapsite ih sve,- naredio je mirno. Poručnik Zorić je naredio zaštitnoj četi da sprovedu diplomatu i prevodioca u pritvor u kasarni, a obezbjeđenje su razoružali i zatvorili u Gradskoj kući u parku. Objasnili su im da će tako biti dok se ne ispitaju navodi ambasadorovog dolaska. Dozvolili su im da izvijeste nadležne. Podgorica je naredila da se povinuju svim naredbama, kao i da ni po koju cijenu ne izazivaju sukob koji bi mogao dovesti u pitanje si- gurnost izaslanika Ujedinjenih nacija, ili nekog koštati glave, ali da će sve učiniti da oni i ambasador što prije napuste Nikšić. Ambasador Virilio je odahnuo kad su ga pritvorili u ćeliju sa prevodiocem. Oduzeli su im mobilne telefone, ka- iševe, vezice… samo su ostavili knjigu. Italijan se poradovao gotovo kao dijete kada ju je Pavle izvadio iz džepa. Ćelija je bila prilično čista. Svježe okrečena. Udobni vojnički kreveti sa šuštom. Nova posteljina. Uredan čučavac. Odmah im je dostavljen suvi obrok i vekna hljeba po zatvoreniku. U suvom sljedovanju bila je kesica kisjelkastog čaja koji su zasladili gorkim medom iz kafenkaste tube. Poručnik Zorić im je obećao da će biti u blizini, što je značilo 127

da ima naređenje da i dalje brine o njihovoj bezbjednosti. Izvadio je nekolike paklice cigareta i zajedno sa upaljačem, na kojemu je bio portret Ljuba Čupića, ostavio ih na ambasa- dorovoj kaseti. “Kamel”, duvan koji je diplomata pušio, dje- lovao je kao nevjerovatan luksuz u ćeliji. Pokušavao se sjetiti da li je za ovih nekoliko dana vidio poručnika da puši, nije bio siguran, ali mu je bio zahvalan. Čuo je kreket žaba. Kroz prozor je vidio kako se rijeka bjelasa na mjesečini. Bila je mirna, pa je u početku pomislio da je jezerce. Onda je shvatio da je to Zeta, ravničarska rijeka koja protiče kroz Nikšić. Udahnuo je svježi noćni zrak, a po- tom se kao opečen odmakao od prozora kad je začuo nove sirene za uzbunu. Sjeo je na krevet koji je zaškripao. Pavle je sjedio skrušeno kao sveštenik u molitvi na svom krevetu. Zašto nije otišao onda kad mu je Simeon ponudio da će ga povesti. Sada je u zatvoru, na ivici građanskog rata, u sred diplomatskog skandala. Persona non grata u rođenoj ze- mlji zajedno sa šašavim Italijanom koji je zbog nekih ne- raščišćenih računa njegovih predaka izložio opasnosti sebe, njega i momke iz obezbjeđenja. Bio je uplašen. Bez nade da se smiri i razmisli o svemu, mirno i bez panike. Držao je knjigu u znojavim rukama. Papir ga je žuljao. Gledao je u ambasadora staklastim pogledom, u čvor svezanim mislima i strahovima. Simeon ga je lupio po ramenu kada je izašao. Šta god to značilo - jedino je vjerovao čudnom mladiću iz po- sljednje klupe sa prve godine studija. Rijetko se javljao, a uvi- jek je odgovarao da to što ga pitaju zna - ne bi upisivao studije. Time je razoružavao besmislena profesorska pitanja - šta znaju o ovom ili onom pravcu iz književnosti, o lingvisti- ci, teoriji, analizi… Njegov odgovor je vazda izazivao smijeh kod studenata, a profesori su ga počeli izbjegavati. Međutim, kako je nestao prije kraja prve godine, pao je u zaborav. Ne sjeća se da ga je više iko pomenuo. Čudno je da se sretaju opet, u ovako dramatičnim trenucima. Još je čudnije što je 128

imao osjećaj da se poznaju čitav život, uprkos što su govorili o opštim temama a ne o intimnim. Kao da su drugovi od djeti- njstva, iz vojske, sa studija… a bili su slučajni poznanici. Niko ne zna od čega je sklopljena ljudska duša i razum. Samo od zla i dobra nije, postoji treći put, ali njime idu drugačiji. On je vjerovao da je drugačiji, ali nema pravo da to kaže jer bi bio proglašen za kukavicu i izdajnika. U ovoj zemlji istine koštaju glave. Treba živjeti u mašti, tamo je najudobnije i najsigurnije. 129

IX * Klupko bodljikave žice u Ljubovim grudima odmotavalo se kroz i najmanje krvne i nervne sudove, dok je nasmijani italijanski pukovnik već pola sata govorio o potrebi prisustva italijanske vojske na tlu Crne Gore. Pogotovo je nadahnuto govorio o gospodi novinarima, zahvaljujući kojima su časne arijevske namjere stizale i do gluvih neistomišljenika - istakao je, a za kraj je ostavio apologiju ređini Jeleni, koja je sa pa- žnjom pratila razvoj ratnih operacija u svojoj postojbini. Po- kazao je pisma koja je lično slala njemu, a on je nju redovno izvještavao o prijateljima iz Nikšića, o stanju kulturno-istori- jskih spomenika u tom gradu, kao i o imovini njene familije. Obećao je da će odmah biti telegrafisano o dolasku bliskog rođaka Staše, sa čijom majkom je studirala na Institutu Smo- ljni u Petrogradu. Čovjek nije krio sreću što ih vidi i ima pri- liku da u nesrećnim ratnim vremenima može da razmijeni mišljenje sa obrazovanim ljudima koji dolaze sa drugog ko- ntinenta kako bi informisali medije o razvoju ratnih događaja na Balkanu. To nijesu mogli pokvariti ni namršteni Ljubo, odmjereni Jevrejin, niti govorljivi Rus koji je smicao poslje- dnje zalihe votke, strogo čuvane za posebne goste. Foto- grafisao se više puta sa svima. Staša je tražio i dobio dozvolu da fotografiše kako jedinice, tako i čitav grad. Lujo je trebao da priredi predstavu u pozorišnoj zgradi sa divnim baroknim ložama. Pukovnik je oduševljeno obećao da će na predstavu pozvati komandante iz čitave Crne Gore, kao i umjetnike, ako su uopšte sačekali rat u Crnoj Gori. Ljubo se namrštio na pomen umjetnika. Sjetio se go- mile diletanata koji su oduvijek sjedjeli gospodarima uz sku- te, pofermavali, klimali glavama, a kad zagusti špijali sebe 130

ako nijesu imali koga drugo. Bilo je i onih drugih koji su puni romantičarskog naboja dolazili u crnogorske gradove da nešto pokrenu sa mrtve tačke, da publici približe evropske tokove književnosti, pozorišta, slikarstva, ali su prokazivani kao neposlušnici, reakcionari, strani doušnici i špijuni. Nikada ni- jesu zabranjivali njihovo stvaralaštvo, nego su ga ignorisali, sve do onog momenta dok bi umorni odustajali i odlazili trbu- hom za kruhom. No, ni tada nije prestajala hajka na njih, re- dovno su ih predstavljali neprijateljima Crne Gore, za ne daj bože, za ona vremena ako se najuporniji drznu da se vrate sa novim idejama i znanjem. A do tada su poluintelektualci i diletanti kupili kajmak sa siromašnog opštinskog ili državnog budžeta za kulturu, stvarajući neprobojnu čauru u koju su samo puštali svoje porodične i partijske potomke, a oni su kao crvi dubili otvrdlu ljušturu amaterizma, spremni životom da brane meterize ušuškane u vjekovnu malodušnu nepro- laznost. Od bašte i terase, salu za prijeme dijelila su velika stakle- na vrata koja su bila sklopljena na krajevima. Lijevo je bio ugodan prostor sa foteljama i stilskim stolicama. Na terasi se baškario veliki sto prepun hrane. Simeon, sad već u čistom, ali za nekoliko brojeva većem odijelu, halapljivo je jeo prstima. O vratu mu je visio pukovnikov fotoaparat, a tek kratko je pregledao Stašin, dječje radoznalo i ljubomorno. Ipak, zaključio je da on ima bolju mašinu, na što su se svi nasmijali. Nervozni kuvar je donio još dva ovala a potom ga je lupio po prstima. Pukovnik se grohotom smijao i obja- šnjavao prisutnima da okršaj između malog Simeona i kuvara traje otkad ga je ugostio u štabu. Užurbani vojnici su neprestano išli negdje na sprat a potom se još žurnije vraćali. Vjerovatno je to bila svakodne- vica u štapskoj zgradi, jer se niko nije osvrtao na njih. Samo jednom je jedan kaplar zamolio pukovnika da mu se obrati, a potom je sumnjičavo pogledao goste, izvinio im se, pa neko- 131

liko rečenica prošaputao pukovniku na uvo. Komandantovo lice se ozarilo a potom je glasno rekao kaplaru da nastave, i tek kad budu sigurni u rješenja da ga zovnu. Onda mu je do- bacio da konsultuju i druge štabove, na što mu je vojnik sa- opštio da su u intenzivnoj komunikaciji. Pukovnik se gostima požalio da je prilično umoran od rata, ali da se nada skoroj prekomandi, negdje blizu kuće... No, priznao im je, oni vje- rovatno bolje znaju kako je biti daleko od kuće, posebno Staša. - Ruska nacija je pretrpjela nenadoknadiv gubitak od ko- munista, ali uz božju pomoć, pomoću Trećeg rajha, istinskih ruskih patriota i carevih istomišljenika i saputnika tome će vrlo brzo doći kraj,- teatralno je izbiflao.- Komunisti popušta- ju po svim šavovima, kao sve vještačke i protivbožije tvore- vine. Carska zemlja jednom, carska zemlja zauvijek... Ljubo je pažljivo slušao pukovnika koji je bio dobar go- vornik. Nije imao onu oficirsku nadmenost koja je odbijala sagovornike i činila ih bojažljivim i nesigurnim. Govorio je ushićeno, čak romantično, o pobjedama rajha. Vjerovao je u uspjeh te užasne misije, kao u renesansu čovječanstva. Nije pominjao žrtve. Ljubo je u jednom momentu htio da ga pita da li to znači da njegova vojska ratuje cvijećem a ne razornim naoružanjem, pa se predomislio. Nije bio u prilici da prkosi, da tjera inat, bio je poslat na zadatak koji je bio nešto više od provokacije. Ucjena. Ugrizao se za usnu. Glava i ruke su mu se zatresle, a potom se trgao i pogledao da li je neko primijetio trenutak njegove slabosti. No, svi su gledali u pukovnika koji je govorio o nadnaciji i nadčovjeku. Zamolio ga je da sve to ponovi kako bi zabilježio i poslao svojim urednicima. Pu- kovnik je sa zadovoljstvom usporio, ali je počeo da bira riječi, kao svaki čovjek koji cijeni riječ i misao. Oni koji to ne čine, ne znaju da je čovjek vrijedan onoliko koliko su mu vrijedni misao i djelo. - Nacija ne čini čovjeka čovjekom, već djelo, gospodine 132

Ljubo! Ja sam odan vojnik mom Dučeu, ali sam i odan mojoj vjeri! Ne želim da ubijam ljude samo zato što su Jevreji, kao ovaj vaš divni prijatelj. - To ću da istaknem u naslovu,- oduševio se Ljubo.- Divno, gospodine pukovniče... - Time biste me ... ne samo degradirali,- rekao mu je toplo, ali iz topline je izvirala prijetnja, Ljubo je to dobro znao,- nego otjerali u zatvor ili smrt! Svi su zaćutali. Pukovnik je bio iskren. Smrtno iskren. Shvatili su da je u pravu. Njegovo mišljenje u mehanizmu Trećeg rajha ne znači ništa, samo može da ga košta glave. Ljubo se zapitao kako je takav čovjek, intelektualac, čini mu se, mogao da naredi svirepu egzekuciju mlade partizanske brigade? Rat je, kasnije je pijano brbljao Staša, a rat ne po- znaje brata a kamoli koga drugog. Njegov rođak, koji se odrekao plemstva i rođaštva, postao je politički komesar a onda je najviše progonio svoje rođake i plemiće. Ima saznanje da se uselio u njihovu kuću u Moskvi, sa čijih zidova je poski- dao portrete svojih predaka da bi ih zamijenio fotografijama vođa Oktobarske revolucije. - Čak sam čuo da jevrejski fabrikanti finasiraju Treći rajh...- lupio je u pijanom zanosu. To je bio prvi i posljednji sukob između Staše i Luja. Krhki baletan je kao zvijer zario prste u grlo pijanog Rusa. Staša ga je udario kristalnom čašom u glavu. Čaša je prsla a bezbojna tečnost votke i krhotine kristala su se rasuli po Lu- jovoj kosi i leđima. Ljubo ih je na jedvite jade razdvojio. Svi su teško disali. Lujo je želio da ubije tog čovjeka koji nije po- štovao ništa, pa ni mrtve. Sva ta farsa od njegovog alko- holizma, o kojoj mu je govorio Ljubo, nije mogla da ublaži uvredu. Ta optužba, rekao je mirno, zvjerskija je od surovog istrebljenja njegovog naroda. To je samo jedna dobro organi- zovana smrt. A, Stašina uvreda je nešto iznad. Jevreji da uni- štavaju Jevreje, to je Gebelsova propaganda. Toga se najviše 133

boji kad se završi ovaj pakao. Licemjerja velikih sila i nji- hovih interesa. Uhvatio je Ljuba za ruku, pogledao ga toplo, iskreno, a onda rekao da se nada da će umrijeti na ovom za- datku, jer ukoliko ne pogine moraće da ubije prijatelja svojih prijatelja. Zaćutali su, dok su u daljini pijani vojnici pjevali odu svojoj otadžbini: Silne što plove barke I trupe brojnije od ptica Ime ti, ređina, slave Italija - naša kraljica Lujo nikada više nije progovorio nijednu riječ sa Stašom iako je ovaj pokušavao da se izvini, i lično i preko Ljuba. Namršteni Jevrej se potpuno zatvorio u svoj svijet. Govorio je samo kad mora, najviše sa pukovnikom i njegovim gostima da ne postanu sumnjivi. Staša nije shvatao težinu neoprostive uvrede, ali je nastavio da zbija šale sa pukovnikom oko ko- munista i ilegalaca. Našao je pravog sagovornika u otmenom Viriliju, ali i istomišljenika u piću i ženama. * Da nijesu bili na zadatku, Ljubo bi pomislio da su na nekom dugom i zasluženom odmoru. Osim naoružanih vo- jnika, oklopnih vozila i teškog artiljerijskog naoružanja u kasarni, ništa nije mirisalo na rat. Nijesu čuli ni najmanje puškaranje u okolini, a kamoli u gradu. Jedino što je bilo neobično je svakodnevni dolazak mještana koje su primali oficiri, a kako nijesu dolazili kao uhapšenici, Ljubo je shvatio da se radi o špijunima. Neke je poznavao pa se pravio da ih ne vidi, dok bi oni pokušavali pošto poto da uspostave kontakt sa njim, kako bi se još više dodvorili Italijanima, jer ako se on šeta i razgovara sa pukovnikom kao sa prijateljem, vjero- vali su da predstavlja ozbiljan štih u Trećem rajhu. Jednom 134

prilikom je rekao pukovniku da ga je sramota od takvih suna- rodnika jer oni to rade i u miru, sa čime se, na Ljubovo izne- nađenje, Italijan složio, jer previše lojalnih građana nikad ne manjka ni u Sirakuzi, gdje je bio gradski vijećnik. Lujo, Ljubo i Staša su se naprosto dosađivali i do- munđavali kako da izvrše upad u sobu sa vezistima koji su dešifrovali spisak. Napokon su se dogovorili da budu strpljivi do odsudnog momenta jer postoji mogućnost da vezisti nikad ne dešifruju spisak, ali ako taj momenat dođe da odmah oduzmu oružje štapskim vojnicima, koje je stojalo u soškama na hodnicima, a na koje, osim pospanih redara, niko nije obraćao pažnju, i da izvrše sabotažu u potkrovlju. U jednom takvom trenutku je Lujo uzeo bombu i pištolj, ali na njihovo čuđenje niko to nije primijetio. Preko dana su mnogo razgo- varali sa vojnicima i pravili fotografije. Uveče bi pukovnik priređivao večere ili balove, tako da ništa nije ličilo na rat. - Za prijateljsku Argentinu!- nazdravio je komandant obučen u svečanu uniformu, na što su svi digli čaše i zaurlali dobro zdravlje gostima iz Južne Amerike. Pukovnik je napravio polukrug da bi pozdravio sve svoje goste, svečano obučene za tu priliku. Onda je zamolio Stašu, koji je već suzio kapke od ko zna koje votke tog dana:- Molim vas, gospodine grofe, fotografišite ove divne ljude da pošaljem fotografiju ređini Jeleni. Ljubo i Lujo su među prvima stali ispred Stašinog foto- aparata. Nijesu ni pomislili šta će reći budućnost ako ih pre- pozna na fotografijama italijanskih fašista. Staša je tek iz nekoliko pokušaja uspio da sve prisutne uhvati u kadar. Si- meon, obučen svečano, na insistiranje pukovnika, takođe je fo- tografisao. Ljubo je pokušao da popriča sa dječakom, ali je ovaj odgovarao sa da i ne, okidajući na prazno. Vježba, neka, valjaće mu, rekao je Virilio Ljubu gledajući sa neskrivenim simpatijama Simeona. Šta zna dijete, pomislio je Ljubo. Onda je ponudio dječaku da mu otkupi jednu fotografiju da je objave 135

njegove novine u Argentini. Dječak je pogledao u pukovnika koji je klimnuo glavom odobravajući, pa je ciknuo od sreće i zagrlio Ljuba. Obećao je da će izabrati najbolju fotografiju, a ima ih na desetine. Ljubo ga je odmah isplatio sitnišem. Simeon ga je zahvalno zgrabio oko pasa i čvrsto zagrlio. Taj gest je raznježio oficira. Rekao je Ljubu da je dobio unuka ali da ga još nije vidio jer je rođen prije godinu dana... Prokleti rat, uzda- hnuo je pukovnik, do malo prije oduševljen ratnim mehani- zmom koji je mlio pola svijeta, ne pitajući da li se djeca rađaju ili ne, bez obzira na kojoj strani svijeta. - Nadam se da će naš vođa mirno spavati kad vidi da nje- govi oficiri ispijaju šampanjac sa rođacima i sunarodnicima naše kraljice Jelene,- skrenuo je temu sa svoje porodice i teških misli. - Slobodan sam da kažem da Njeno Visočanstvo ne može mirno spavati sve dok se ratuje u Crnoj Gori,- dvosmisleno je provocirao Ljubo. - Pa, neće se zadugo ratovati, gospodine Čupiću. Na putu smo da iskorjenimo ilegalce u gradovima, a sami znate da smo partizanske bande potisnuli u bosanske planine. Ono što mi ne dokusurimo, dotući će bosanska zima. - Moja rođaka Jelena se boji bratoubilačkog rata, gospo- dine pukovniče?- uključio se Staša, žmirkajući krvavim kapcima. - Gospodine grofe, uvjerite vašu rođaku da će italijanska vojska dati sve od sebe da sačuva mir i prosperitet crno- gorskog naroda!- kucnuo se sa njim a potom se u maniru do- brog domaćina srdačno obratio ostalima.- Nego, gospodo, neka večeras ovo bude noć muzike a ne politike. Svakako, vrlo malo možemo iz provincije uticati na velike političke tokove i previranja. Iako se pukovnik okrenuo prema italijanskom vojniku koji je svirao na pianinu, Staša nije imao namjeru da tako lako odustane. Možda se iskupljivao za uvredu Luju, koji je vrtio 136

čašu u ruci, kurtoazno se osmjehujući svima sa kojima se nje- gov pogled sretao. - Komunizam je velika pošast i za velike narode, puko- vniče, a ne za mali kao što je crnogorski! - Vjerujem. To ste vi i vaša porodica najbolje iskusili, gospodine grofe... - Ne kažem, moj rod se vjerovatno ogriješio o puk, ali satrijeti sve što ima prefiks drugačijeg mišljenja i življenja, u mom slučaju plemstva... to je zločin nad zločinima! - Slažem se,- uzdahnuo je komandant, umoran od pri- čljivog i dosadnog Rusa koji je neprestano vrtio istu priču.- Mi smo prijatelji Crne Gore. I plemstva i puka. Imate moju oficirku riječ, i riječ mojih saboraca, sačuvaćemo je bra- toubilačkog rata, koji potpiruju komunisti. Pukovnik se naglo oraspoložio jer je u tom momentu pi- janista pogledao na sat, ustao i poklonio se prisutnima za što je dobio aplauz. Italijan je sačekao da se aplauz završi, a potom značajno pogledao u goste iz Južne Amerike. - Dragi moji prijatelji, zadovoljstvo mi je da vas poča- stim jednim divnim glasom i instrumentom,- rekao je svečano i pljesnuo rukama. Sa sprata se začuo prijatan ženski glas uz pratnju gitare. Gotovo u maniru mjuzikla, niz stepenice su počeli da se spu- štaju Marija i Pablo. Harmonija Marijinog divnog školovanog glasa i Pablove gitare ispunila je prostoriju nekom atmo- sferom koja je svakog podsjetila na mirna vremena koja su zaboravili ili su ih se sa strahom sjećali da ne bi dozvali još veću nesreću. Ljubo nije smio da pogleda u Stašu i Luja. Staša je aplaudirao i oduševljeno uzvikivao:- Bravo, bravo... K`o oblak slobodan da budeš si htio Sa istokom si pio i zapadom i jugom Svu noć si se sa sjeverom bio Pijan i srećan... amiko mio 137

Pukovnik je lagano zaplesao sa Marijom, obučenom u špansku haljinu koja je neobično pristajala uz njenu plavu kosu i prozirni ten. Džentlmeni, ponukani pukovnikovim primjerom zaplesali su sa damama, ali su svi gledali u čudu iznenađenje koje im je priredio komandant. Divna plava žena je blistala u pukovnikovom naručju, a pjevala je kao one dive koje su slušali na radiju, ali nikada nijesu imali prilike da ih vide. Italijani, iako navikli na pozorišta i opere, ipak su se divili ljepoti glasa i stasa plavokose pjevačice. Onda te zima u postelju povela Htjelo te ljeto i proljeće štetno A jesen drolja imala te u polja Sve znam i praštam, pijan si bio... I raskalašan... amiko mio I sa ratom si se vukao k`o s drugom I sa bogom si se tući htio I orati nebo kao zemlju plugom... A mene si zaboravio... Amiko mio Život je puno dramatičniji od romana, upravo mu je to pu- no puta ponovila Marija dok je držao u zagrljaju u toplom kre- vetu. Znala je pričati satima o njenoj hudoj sudbini koja je dovela u Argentinu. Suze su joj se slivale niz lice na njegove grudi. Vratila se sa književne večeri na kojoj je njen muž govo- rio stihove, kad su joj javili da su njeni izmasakrirani. Mama, tata, sluga Oleg, koji je pokušao da ih zaštiti kuhinjskim no- žem... Crveni vojnici su poklali plemićki ološ bez trunke griže savjesti, kao da su svinje, a ne ljudi, jecala je. Kasnije su zapa- lili kuću, ali sami bog zna kako se požar ugasio. Seljaci su našli tijela. Počeli da ispredaju legende da su to đavolja ili anđeoska posla. Bračni par je ostao u postelji zagrljen, iskrivljenih lica od bola i sudbine, a sve je oko njih izgorjelo. I sluga Oleg. Ma- riju je muž nagovorio da ode, a tek kasnije je shvatila da se više 138

bojao za sebe nego za nju. Još uvijek se nada da je sve to seljačka legenda, da će tata i mama ponovo da se raduju za doručkom, dok im gotovo smiješno ozbiljni Oleg prisipa čaj. Samo ga je nekoliko puta okrznula pogledom dok je on pokušavao da shvati njen dolazak, situaciju u kojoj su se našli sa njenim prisustvom. Malo ga je smirilo to što se pravila da ih ne poznaje. Bila je u pjesmi. Puno puta je molio da pjeva, ali je to samo radila na plaži, kad se svi povuku, pa i sunce za oblake i pred mjesecom, starim progoniteljem. A odjednom pjeva... u nekom zabitom kraju koga su svi zaboravili osim italijanski fašisti, na nagovor omiljene kraljice crnogorskog porijekla. Čudna žena. Čudna sudbina. Dan za ne povjerovati, zavrtio je glavom tražeći odgovore. - Nešto nije u redu, gospodine Čupiću?- upitao ga je pukovnik, pošto mu je Mariju preuzeo markantni poručnik. - Malo me povukla nostalgija za Argentinom, gospodine pukovniče. - Volim zagonetne ljude, gospodinu Čupiću, a vi ste jedan od njih. - Zagonetnih ili koje volite? - Dovoljno pametne da bi bili zagonetni,- Virilio ga je pogledao ispod oka,- a dovoljno zagonetni da bi se voljeli! - I ja volim zagonetne ljude, gospodine pukovniče! Znači, sva lakrdija o partizanštini je novinarska patka? - Ako riješite tu zagonetku na taj način, gospodine Čupiću, kraljicu će preispitati naš vođa, šta njegova vojska radi u njenom zavičaju?- potapšao ga je po ramenu.- Pri- hvatam vašu igru, mladi čovječe, ali me nešto opominje da budem oprezan jer su pametni ljudi opasni! - Znači, iz dobro obaviještenih vojnih krugova sazna- jemo da je ređina Jelena u zabludi?- nastavio je Ljubo da iskušava Italijana koji ga je podozrivo posmatrao. - Igrate se?- digao je obrve nepovjerljivo.- Rat je ne- zdravo igralište, da ne kažem opasno. 139

- Naravno, pukovniče!- zasmijao se Ljubo, uvidjevši da je prekardašio.- To neću napisati... Ali to košta! - Nagodićemo se, - razvedrio se Virilio, vidjevši da se zagonetni novinar ipak šali.- Reći ću vam istinu koja je još uvijek nepoznanica i meni, koliki je i kakav je Pokret otpora, to naši vezisti upravo dešifruju. - Istina je uvijek u šiframa?- uozbiljio se Ljubo da ispo- štuje Italijanovo povjerenje. - A neistina u statistici koju od mene tražite!- zacerekao se pukovnik.- Istina je ponekad toliko očigledna da se stidimo njene banalnosti. Jednostavno nas vrijeđa! - Onda me ne vrijeđajte! - Imate moju riječ da onog momenta kad izdam na- ređenja za hapšenje komunista koji su na šifrovanom spisku, moj ađutant će vas sa istih stopa obavijestiti!- pokazao mu je na piće koje je kelner nosio na tacni.- Izvolite. Prije nego je okusio šampanjac, na ulazu je začuo kikot. Na vratima je stajala Mrvica, koja se smijala nečemu što joj šaputao mladi italijanski kapetan. Bila je obučena u usku crvenu haljinu od pliša. Njena gola ramena i upadljiv dekolte su izazvali zbunjenost u prostoriji. Čak je i Marija blenula u djevojku lijepu kao priviđenje, koja se uporno kikotala dok joj je kapetan nešto šaputao u uvo prekriveno loknama. Brada sa rupicom joj je podrhtavala, a grudi su se tresle. - Lijepa je kao ređina,- prošaputao je pukovnik. - Da, upravo tako,- odgovorio mu je zbunjeno Ljubo, a potom se osvrnuo na Stašu koji je izbjegavao da je pogleda. Strah sa Planinice djelovao je i dalje, uprkos alkoholu koji ga je sve više osvajao, pa je recitovao na ruskom, već nerazu- mljivo, skupljao vjeđe, krivio usne, a u nedostatku sagovo- rnika pričao je sam sa sobom. Lujo, očigledno naviknut na opasnosti, čudne obrte situacija i svršene činove, činilo se da uživa u crnom vinu koje je neprestano lickao. Mrvica nije udostojila pogleda nijednog od njih. Gledala 140

je u oči kapetana Saliterija koji je bio neobično duhovit, čim se smijala svaki čas. Ljubo se sjetio njenog djeda Svetislava, učitelja, sa kojim je živjela. Iako nije previše vremena provo- dio u Nikšiću, neki ljudi žive van granica rodnih gradova u sjećanjima onih koje su zadužili dobrim djelom. Svetislav je bio jedan od njih. Gdje god bi se sreo sa Nikšićanima, u re- gionu ili Americi, svi bi se sjetili dragog učitelja koji je bio požrtvovani pedagog i otac, sve dok ga nije zadesila po- rodična tragedija. Onda se posvetio svojoj unuci. Ali, otkud ona u dvostrukoj priči, sa ilegalcima i fašistima, Ljubo nije mogao da shvati? Još više je bila nespojiva njena reakcija na Planinici sa razuzdanim ponašanjem jedne Crnogorke na fašističkoj zabavi. Onda se prenuo, sjetivši se Marije i Pabla, koje je neočekivano sreo tu. Njih dvoje su upravo završili pje- smu, pa se pukovnik spretno popeo na binu. - Gospodo, da ovo ne bude gorki rat pobrinuo se naš štab koji je poslao nama vojnicima na frontu melem za dušu! Dozvolite da vam predstavim sinjorinu Mariju, Italijanku ruskog porijekla i njenog muža, Pabla Hunteru.- Svi su aplaudirali sem Ljubo koji se zbunjeno pogledivao sa Mari- jom. Ona je, činilo mu se, gledala kroz njega, smješkala se, poklanjala, a potom se osvrnula na Pabla i klimnula mu glavom. Pablo je zasvirao Ljubu nepoznatu pjesmu, a ona je zapjevala tiho, sasvim tiho: I ovaj grad kao prošli spava I ne budi se kad ti vrištim ime Do vraga s tobom, do vraga s njime Kad se probudite - ja ću da spavam Ovo je noć za istine glupe Ko koga više voli da laže Ovo je noć kada se traže Oštrice noža, a obje tupe 141

Večeras ipak prepoznajem stvari Ne mogu više da živim u laži Pakujem sjećanja u kofer stari Idem gdje stignem, više me ne traži U stvari, sjetio se, ona pjeva ruske balade na španskom i italijanskom jeziku. Koliko to stručno zvuči nije mogao da odredi, ali su laici oko njega, pa i on sam, uživali u divnom glasu i melodijama. Italijanka, ruskog porijekla, pa da... Oni su imali italijanske pasoše. I Staša. Taman kad ga je potražio pogledom, naježio se jer ga je spazio kako se penje na binu. Shvatio je šta radi Marija, nježno je zagrlio i počeo sa njom da pjeva. Ti, plemići, govorio je Rade, uvijek su školovani za lijepe stvari, a mi, proletarijat, da radimo. Bolje je biti jedan dan plemić nego čitavog života proleterski pas, često je gunđao pijan i svađalački raspoložen u Marijinom pansionu. Napokon se sreo sa Pablovim pogledom. Nije mu govorio ništa. Osjećao je da ga mrzi od prvog dana kad ga je vidio da se drži sa Marijom za ruke. Ljubo ga se nije bojao. Znao je da mu Marija nije ništa ispričala, već da ga je iskoristila za svoj cilj. Da li su se vjenčali, nije znao. Morali su imati pa- pire. Ali, u Argentini su bili jeftini i životi a kamoli neki pa- piri. Osjetio je neku vrstu ljubomore, ali se brzo pribrao. Sve da je tako, po najcrnjem mogućem scenariju, nije imao pravo da bilo šta kaže toj ženi koju je ostavio... Ali, zašto je baš sada došla, bilo je pitanje koje mu nije dalo mira? * - Nije ti bilo teško da me nađeš?- rekao je kao da nije prošlo toliko mjeseci od kad su se posljednji put vidjeli. - Mislim da je to što sam žensko, presudilo,- našalila se, skrivajući sreću što ga vidi.- Vojska voli žene. Poželio je da je zagrli, da upije njenu meku kožu svojim usnama. Da joj prođe rukom kroz lokne kako bi zabacila gla- 142

vu i poljubi je u topli, kao izvajani, dugi vrat. Duboko disanje je odavalo njenu uzbuđenost od susreta. A potom su zaigrali kao nekada u njenom klubu. Čitav svijet je prestao da postoji. Tijela su govorila umjesto njih. Onda su se osvijestili i malo se udaljili, ali srećni što su im prsti isprepleteni. Što razmje- njuju uzdahe usnama koje su bubrile i crvenjele od želje. - Dozvoljavate?- pukovnik je džentlmenski zamolio Ljuba da mu prepusti partnerku za ples. - Imam li izbora?- raširio je ruke nasmijani Ljubo.- Pero nikad nije dovoljno ubojito kao bajonet, gospodine puko- vniče. - Možete da mi zamjerite, ali nikako ne mogu da vam dozvolim da čitavu noć ovako lijepu damu rezervišete za sebe, pa makar je bajonetom branio! - Samo izvolite, pukovniče. Ja nijesam naviknut na lju- bomoru, jer Crnogorci ne brane čast Crnogorki. One su same sposobne za tu stvar! * Noć je nekako prolazila u polusnu, ali dan nikako. Ra- zmišljao je o danu u rodnom gradu u čijem je centru brojao rasušene daske na tavanici, tik ispod zemlje, a kao da je bio stotinama hiljada kilometara daleko. Majka Stana mu je bila tu, iznad, živa. Slušao joj je korake. Čuo je uveče kako tuži za ocem, ali i za njim kao da je mrtav. Ta pjesma bola bila je neutoljiva žudnja za sinom jedincem za koga je mislila da je daleko, preko okeana, a on je sjedio nekoliko metara od nje, u podrumu, u kom je proveo pola djetinjstva, jer niko nije znao da postoji ta zemunica u kojoj su od vlasti, i crnogorske, i jugoslovenske, i fašističke, krili žito za gladne dane. Ulazilo se kroz dvorište, prvo u trap pa onda iz trapa u veliku pećinu koju je otkrio još njegov djed dok je kopao temelje za kuću. Sinu, Radovom ocu Mihailu, rekao je da ćuti, jer su u Crnoj Gori nesrećna vremena, ne samo tada, već vazda, a zemunica 143

glavu i glad čuva. Pokrili su rupu daskama sa volujskih kola. Sjutradan su na istim kolima dovezli još dasaka i greda. Napravili su zemunicu za ne daj bože, a danas je ta zemunica tamnica njihovom unuku i sinu. Sekretar mu se povjerio da mu je Stana sama ponudila mjesto da krije mlade ilegalce, jer je njen Rade socijalista. Ako ona, rekla je, ne želi dobro onome o čemu joj sin sniva, kako neko drugi može. Od tada je zemunica štab ilegalaca. Pogledao je u sekretara koji je motao škiju. Bajo je đeljao neki štap tankim nožićem napravljenim od kose. Sekretar je lijeno zapalio svoju debelu cigaru, ovlaš bacio oko na njega, pa se zagledao u tamni strop kojim su jurili bojažljivi pauci. Radio London je emitovao emisiju o mogućem bombardo- vanju Ostrva. Rade je znao da ne razumiju nijednu riječ, ali nije htio da im prevodi. Pogotovo Velju. Taj čovjek, koga je njegova majka spasila od sigurnog linča domaćih izdajnika i Italijana, sada njega drži za taoca. Zbog čega? Ko je naredio? Znao je da bilo šta uradi da bi prvo njegova majka platila tu cijenu, pa Ljubo, Lujo i Staša. Okrenuo se zidu da odagna zloćudne misli. Pokušavao je posljednjih dana da se usre- dsrijedi na radio stvarajući prividnu sliku da nije u pritvoru, već da je negdje daleko odavde. Radio ga je vodio u maštu, daleko od sadašnjice i svakodnevice. - Na afričkom frontu potučene fašističke trupe. Italijani stihijski napuštaju položaje... - javili su na vijestima. Dobio je želju da podijeli radost sa dvojicom mrskih stražara, ili drugova, kako su se zvali, ali je odustao. Kad dođe Mrvica ona će im prevoditi. I ona je na zadatku. I Ljubo, Lujo, Staša... Svi bez on, koji čami u zemunici njegovog djeda. Odozgo se začulo jako kucanje sudima. To im je Stana davala znak da budu tihi, jer neko dolazi u kuću. Bajo je isključio radio, a sekretar je izvadio pištolj, za svaki slučaj. Na pomisao o Stani, Rada su ophrvale emocije. Skoro je zasu- zio. Ta mrvica od žene, odavno uniformisana u korotnu crni- 144

nu, bojažljiva kao srna, danas hrabro čuva komunističke ile- galce. Vrlo brzo je majka ponovo zakucala sudima što je bio znak da je opasnost prošla, pa su svi odahnuli. Sitna, smjerna krojačica je bila u ovim ratnim vremenima heroj. Ko bi po- sumnjao da žena koja svakodnevno krpi veš i uniforme itali- janskim vojnicima krije nikšićke ilegalce? Davali su joj hranu umjesto novca. Zato ni njima nije falilo ničega. Obuzeo ga je bijes, ali se sjetio da je sve uzalud, bio je zaloga. Sve što ima kazaće i uraditi kad se Ljubo, Lujo i Staša vrate. Pogledao je u sekretara koji ga je gledao ispod oka, kao krivac, učinjelo mu se. Možda i taj čovjek ima nešto ljudsko, ali ničim do sada čojstvo nije pokazao. - Znam da si povrijeđen,- slegnuo je ramenima,- ali ođe je mnogo toga neprosijanog da bi znali šta je klica a šta kukolj! Znaš kako naš narod kaže, triput prosij jednom reci... - Nemoj ti mene sijati, Veljo,- procijedio je ljutito. Gledao je crne daske na tavanici. Gore, u sobi, bile su žute kao dukat, ispod tkanog ćilima čije je šare nebrojeno puta brojao kao dijete. Uza zid je bio drveni krevet sa plavim uzglavljem a ispod debela slamarica koju je majka svako jutro, pošto bi ustao, rastresala da bi mu uveče opet bilo udobno da spava. - Ja sam za tebe drug sekretar!- odbrusio mu je, bijesan što ga Rade ne razumije.- Prvo pravilo jeste da se drugovi ne oslovljavaju sa pravim imenima, nego zvanjima i nadimci- ma... - Popišam ti se ja na to zvanje, Veljko!- htio je da doda i pijanog i žvalavog Žarka Dmitrovića ispod Bedema, ali se suzdržao.- Više ti je moja majka dala hljeba nego meni, kao što vidiš! I ti mi sad, Veljo, sudiš i siješ! Pi! Veljo ga je gledao zbunjeno, valjda je mislio da njemu, sekretaru, niko ništa ne smije natuknuti, a pogotovo ne istinu. Bajo je blenuo sumanuto čas u jednog, čas u drugog. Rade se zadovoljno okrenuo ka vlažnom zidu. Našao se oči u oči sa 145

šarenim daždevnjakom koji je svima bio kao kućni ljubimac. Pošao je prstom ka njemu da ga pomiluje, ali se to gušteru nije svidjelo pa je ustuknuo nazad. Ostavio ga je s mirom. Laknulo mu je. Ljubo mu je puno puta govorio - kaži i spasi dušu, jer ga niko nije bolje od njega znao. Mogao je da trpi, da presabira, da odmjerava po pet puta pa tek siječe... Želio je da sve po sebi sudi. Onako kako ga je majka učila i vaspitavala. Krojačica koja je bila sa svima u gradu, ali i šire, u lijepim odnosima, ali ni sa kim u iskrenim. Ljubovu porodi- cu je voljela, to joj je bio rod, zato je Radu savjetovala da se drži njih. Časni su, radnici, ne libe se ničeg što je pošteno. Tako mu je Ljubo bio prvi i jedini drug, još od kad su se Čupići vratili iz Južne Amerike. Potom su zajedno išli u ško- lu, pa na studije... Znao je sekretar kako je Rade vaspitan, ali i Ljubo. On je bio stariji od njih, ali Nikšić je bio mali grad. Žarko, njegov otac, govorio je da te dvije kuće, sirotinjske, ali radne, nikada nijesu ispred njega sakrile ni komad hljeba ni čašu rakije, iako kao pijanac nigdje nije bio dobro dočekan i viđen gost. Zbog njega Veljo nije prihvatio nikakvu čast, uzeo bi mjere ili odra- dio posao, naplatio gdje se i koliko moglo, ali nikada nije htio popiti ni čašu rakije ili vode. Kad bi familija adetila, on bi uzeo duvankesu pa polako motao, a onda još sporije pušio, sve dok ukućani ne bi završili obrok. Uzalud mu je bilo sve, ostao je sin pijanog Žarka koji je išao po kućama i pio. Mala mjesta duže pamte. Ipak, nikada nije čuo neku ružnu riječ od Rada i njegove majke. Vjerovatno ga vrijeđa što je talac. Treba da razumije da ne smiju nikom vjerovati, jer je na sto- tine ljudskih glava u pitanju. Ne može to tako, druže Rade, pomislio je, dođeš iz kapitalističke zemlje, dovedeš sa sobom ruskog plemića a onda odmah hoćeš čin i titulu. Pa, moraćete se dokazati. I on bi najradije u šumu, ali neko mora i ovdje. Niko ne zna koliko mu je mrzno da radi u italijanskim ra- dionicama i blanja daske za mrtvačke sanduke svojih nepri- 146

jatelja, ali poslušno ide i puši njihove lijepe cigarete, a oni njegov divljan neće ni da pomirišu. Što se mora nije teško, druže Rade. Ipak, pružio mu je duvankesu od jarčevine. - Ne vrijeđaj, nego motaj... - A to što ti mene smatraš izdajnikom, to nije uvreda je li,- okrenuo se prema sekretaru,- Veljko Mitrin! Mitra kurva, daje ispod murva!- pridigao se i izbiflao pjesmicu koju je ne- brojeno puta pjevao kad luda Mitra probaulja pored njih, onako nesrećna, jedva pokretna, sa ranama na licu i rukama. Da, tako je, progutao je pljuvačku sekreatar pa je trgnuo pištolj dok mu je zujala u ušima rugalica od koje je još kao dijete bježao kao od kuge, ali nikada nije pobjegao, evo ni do dana današnjeg. Uperio je cijev u lajavog školarca koji ga je zaklao za srce. Samo on zna koliko je grešna. To je u smrt otjeralo. Raspadala se živa prije nego je izdahnula. Smrdjela je na pu- škomet. Sve je znao, a ništa nije mogao da uradi. Bio je dijete koje su ujaci odmah spasli zle krvi i sudbine roditelja. Kod njih je izučio stolarski zanat. U radionici se zarazio ujakovim so- cijalističkim knjigama koje su mu donosili beogradski studenti. Žarko nije mario ni za njega ni za Mitru. Kad porodica ode po đavolu, nema više kletve i muke, govorilo se. Oni su otišli. Ujaci su je pokopali u sred noći, jer im je neko javio da lisice raznose njenu lešinu po Bedemu, u čijim zidinama je spavala godinama, polako se raspadajući od polnih bolesti. - Pucaj!- gledao ga je Rade bez straha, a Bajo je drhtao uz vrata, očekujući plamen iz oružja. - Ne, neću ti ja presuditi,- vratio je pištolj za pas,- tebi će suditi Narodni sud i Sud Partije! - Jebem vam takvu partiju i takav sud,- izazivao ga je Rade, pa mu se unio u lice,- kad vi od ljudi pravite ujarmljenu marvu a ne slobodoumne ljude, jebem vam ja takvu ide- ologiju, sekretaru! - Sikter!- Bajo ga je grubo odgurnuo od sekretara.- Sikter! Sekretar je osjetio nemoć. Nemoć od prošlosti. Dobro je 147

znao da sve što uradi, dobro i loše, biće pod sjenkom Žarka i Mitre. Neko se, jednostavno, rodi pod plaštom sramote. Uza- lud se krije, ni kriv ni dužan, taj nevidljivi biljeg nosi čitav život. A želio je i radio kako treba, kako rade drugi, ali mu se nije dalo. Mogao je da mrzi, što je i radio, ali bi se poslije izvjesnog vremena uvijek ispostavilo da je to radio bezra- zložno, da je trošio energiju i vrijeme na nebitne stvari. Kad prođe neko vrijeme ovaj momak, koji ne razumije rat, pogo- tovo najgori bratoubilački i gerilski, shvatiće da ga je optužio za nešto što nije smio. Nije ga mrzio, samo je prasnuo kad se suočio sa nemoći. Pa, druže, nemoć je moje oružje odvajkada, pomislio je sekretar pa pokazao Baju da sjedne. Nikad nije mogao poželjeti boljeg saradnika od rata. Rat mu je dao krila i šanse. Rat mu je dao vlast. Rat će mu dati budućnost umjesto prošlosti koju su mu roditelji pojeli i opustili. Baja je on uključio u ilegalce. Poslali su ga još kao klinca sa Vilusa da izuči zanat. Otpočetka se vezao za Velja. Ponekad se bojao od spremnosti tog, još uvijek dječaka, da ubije. Čuo je da mu je pradjed bio jedan od najčuvenijih glavosjekovića u crnogorsko-turskom vječnom ratu, ali ovo su druga vremena. Jednom je na dosadnog mušteriju, koji je zakerao oko mjera koje je sam pogrešno dao, isukao svrdlo i da nije sekretar pravovre- meno reagovao, već mu ga je bio zavrtio do kosti između vjeđa. Bleskast i brzeć, ali pravdoljubiv momak. Sa njim se osjećao sigurno. Vjerovao je da bi život dao za njega. Takvi su ljudi u ratu zlata vrijedni. Prvi ginu, ali do smrti su odani kao psi. Velja su vaspitavali ujaci, čuveni stolari, koji sestru Mitru nijesu nikada pominjali. Kad bi je neko pomenuo, po- crvenjeli bi, prebacili temu na stolarske stvari. Živjeli su mirni i povučeni zanatski život i među Turcima i Crnogorcima, među bjelašima i zelenašima, kao i danas, stari i onemoćali, među ilegalcima i Italijanima, partizanima i četnicima... Radenko je u mladosti šurovao sa socijalističkim idejama, ali kad je to postalo kažnjivo, povukao se u mirnu radionicu i 148

stolarski svijet. Knjige je sakrio na tavan, u mrtvački kovčeg koji je zarana izrezbario za sebe da ne bi nikog mučio, jer nije imao djece. Tu ih je Veljo našao kao dijete, tražeći po tavanu onaj nepoznati i izmaštani svijet kojega nema, a koji djeca uporno jure kao svoju sjenku. Sumnjali su da je Veljo komunista. I Radenko, koji se nije ženio, i rano ostao bez desne šake od gangrene, i Stojan koji se ženio dva puta, ali nije imao djece. Napokon su saznali da je do njega, pa se nijesu mnogo uzrujavali i kidisali da se ponovo ženi. Radenko je govorio da se neće nikad ženiti, da mu ne bi djecu i ženu zvali po njemu, čopavom. Čudni, ali čestiti ljudi. Doselili su iz Pljevalja krajem devetnaestog vi- jeka na poziv nikšićkih trgovaca, a po preporuci pljevaljskih begova i aga. Radili su za sve hrišćanske i turske porodice pokućstvo i alat, pa su se brzo skućili. Nije im se samo dalo u žene. Majka im je brzo umrla. Imali su Mitru, mezimicu, ali je otišla po kastigu čim su je dali za pijanog Žarka. Tako to biva i sa najvećim porodicama, istraže se kao šareni konji, često se tješio Stojan. * Nije znao otkud mu hrabrost da se muva po zgradi, ali ju je skupio. Dolje su se čuli plačni Pablov glas i još tužnija gitara. Svi su bili očarani Marijom i Mrvicom, osim gradskih dama koje su im zavidjele. Htio je da pita obje šta rade tu, ali nije imao prilike. Znao je da mora da ubrza stvar jer se sve otelo kontroli. Umjesto da im olakšaju, idioti u ilegali su im poslali još jednu špijunku, tako da sada nijesu samo njih tro- jica bili u opasnosti nego su tu skojevka Mrvica, ludi Pablo i zaljubljena Marija. Ništa nije opasno kao luda zaljubljena žena, pomislio je. Drugi sprat je zaudarao na neprovjetrenost za razliku od prizemlja i prvog sprata koji su jako mirisali na neki sapun koji je iritirao nozdrve. Iz jedne kancelarije se čulo hrkanje. Krenuo je ka potkrovlju odakle se čula žučna ra- 149