Osmijeh za Mariju Mihailovic_ Obrad Nenezic

koja je odavno živjela u svijetu ludila. Poslije raspada moćnog ruskog carstva i pogroma Romanovih, znala je da ništa nije vječno, pa ni ona i neki pansion u Ajresu koji je kupila za neko zlato koje više ništa nije značilo jer se nije imalo gdje pokazivati. Nakit samo na dvoru sjaji, a u toru zveči, govorila je njena luda tetka. Lujo je oduvijek volio Ljuba koji nije skrivao oduševlje- nje što se opet vide. Bio je neposredan, elokventan, empirista i eklektik. Nije previše volio avangardu, čak je prezirao one koje su se okupljali po beogradskim krčmama i kopirali atmosferu i ambijente evropskih umjetničkih prijestonica. Bio je spontan i hrabar. Nije se bojao autoriteta. Umio je da kaže nešto i kad ne treba, ali se nije uplašeno povlačio već je govorio da je to njegovo mišljenje, na koje ima elementarno pravo, te da je zbog tog elementarnog prava i simpatizer komunista. Za ra- zliku od njega, podozrivi brat od tetke Rade, od koga se nije razdvajao, oduvijek je vrlo malo govorio. Pokušavao je da opravda svaku Ljubovu izjavu za koju bi sumnjao da bi mogla da mu naškodi. Ali samo kad je Ljubo u pitanju. Za druge se nije zalagao. Nije ga interesovao tuđi život. Nije pokazivao emocije. Luja je začudio i kad ga je malo prije zagrlio. Od njega to nikad nije očekivao, ali radosni izraz u očima nije bio samo nostalgija nego i izraz prijateljstva. Odjednom je strah minuo. Dobro se osjećao među prijateljima. Ljubo se odmah raspričao o događajima u Beogradu. Ilegali, koja ih je upoznala. Partizanima, o kojima su maštali... Marija ga je slušala kao božanstvo. Nijednom nije skrenula pogled sa nje- govog nasmijanog lica. On je prigrlio i ovlaš joj mrsio kosu. Ponekad bi mu poljubila prste kada bi joj se primakli usnama. I to im je pristajalo, kao da su djeca, kao da su to radili i da će raditi čitav život. Nije bilo neučtivo, bilo je divno vidjeti kako se vole pokretima i gestovima. Jednom je to objašnjavao bivšoj djevojci, balerini iz Beča, koja je slabo znala srpski, još lošije nego on njemački. Ubjeđivao je da ne treba da znaju 50

jezik, njihovi pokreti i djela će biti samo njihov jezik koji će svi da razumiju, a samo će njih dvoje moći da ga „govore“. Obično su bili pijani poslije bečkih nastupa, pa su dodiri sve više bili strasniji, a sve manje razumljivi. Njihov odnos se sveo na brutalni seks u garderobi, kafanskim klozetima, ho- telskim sobama... Jedne noći je otišao sa nekom njenom pri- jateljicom, a ona je ostala sa upravnikom pozorišta. Više se nijesu vidjeli jer je ratna psina režala i počela lajati srednjom Evropom. - Konobar, šampanjac!- dreknuo je Staša pa je pomilo- vao Luja toplim pogledom.- Imamo razlog, vaše veče je bilo divno! Ovo me podsjetilo na Petrograd... Na divni carski Pe- trograd... - Hvala, grofe.- uzvratio mu je Lujo, pa mu toplo i srdačno stisnuo ruku, a onda se obratio Radu i Ljubu:- Pa, drugovi, s obzirom na to da ste studenti, ne živite loše čim se pije šampanjac? - Kako ko,- pobunio se Staša,- neko pije žuč, neko med. A neko živi samo od ljubavi!- namignuo je vragolasto na Mariju koja je mazila Ljubovu ruku, ali njoj se ta upadica nije svidjela pa je pocrvenjela i sijevnula plavim očima. - Staša, ne provociraj! Nemam više živaca za tvoj pijani prizemni humor! Staša je pogledao meko, pokajnički, a ona se obrecnula na konobara koji se spotakao na stepeništu i umalo ispustio kiblu sa šampanjcem. Lujo se uvjerio da ova žena samo na prvi pogled djeluje krhko. Ispod se krila vučica koja ne bira sredstva da dođe do svojih ciljeva ili da ih odbrani. Možda je rođena takva, a svakako je život tome naučio. Počeo je da se istinski divi toj ženi koja je sa neskrivenim žarom voljela nje- govog prijatelja. Postoje rijetke žene koje djeluju otmeno u kuhinji i u salonu. Ova grofica je jedna od tih rijetkih, bio je siguran. Konobar se izvinio a potom, uz opšte oduševljenje, otvorio flašu pjenušavca. Nekoliko slovenskih pijanica je bez 51

pitanja prinijelo svoje čaše, pa je konobar i njima nasuo. Lujo je ustao i digao čašu. - Pa, drugovi... i gospodo, ako je ovo u moju čast, onda sam vam zahvalan! U vaše zdravlje! - Živjeli,- prihvatili su ostali. Sastavili su čaše u kupu, a potom ispili pjenušavi napi- tak. Ljubo je osjećao Marijinu nervozu, ali se pitao otkud, jer je do malo prije sve bilo u redu. Nije htio da je ispituje pred njima jer bi je to još više unervozilo, pa onda i ostale. Morao je ostati nasamo sa Lujom i Radom jer je Luju bila neophodna pomoć, ali nije znao kako da se otarasi Marije i Staše. Još od Beograda je osjećao mučninu i rascjep u duši. U otadžbini je bijesnio rat, a Rade je insistirao da prvo diplomiraju pa da se vrate. Do tada se mogao rat završiti, ali Rade je rekao da će tako i biti, ako budu imali sreće. Kad mu je odbrusio da to nije patriotski i ljudski, mirno je zaključio da će se rat završiti prije ili kasnije, a treba živjeti poslije. Ljudi ne žive za rat, nego za mir, uvijek bi govorio na kraju i prekidao razgovor o povratku i odlasku u partizane. Popuštao je, jer je Rade bio mnogo pragmatičniji i snalažljiviji, pa je obično nalazio poslove ili radio za obojicu. Nikada mu nije prigovarao ni u Beogradu, ni u Argentini. Vidio ih je daleko od Crne Gore kao uspješne advokate ili sudije, a ne kao sreske činovnike u plemenskoj Crnoj Gori koje će seljačke partije vrtjeti oko svog prsta interesa. Previše je čitao zapadnu literaturu, zamje- rali su mu drugovi, ali je uvijek govorio da je najelementa- rnije ljudsko pravo - pravo na izbor. Njegov i Ljubov izbor bio je uspješna karijera u inostranstvu, koja bi im omogućila udobnu penziju u zemlji u kojoj su životi i egzistencije oduvi- jek bili podvrgnuti vrhušci na vlasti, naravno ukoliko bi no- stalgija postala nepodnošljiva u zemlji tanga i gaučosa. Ljubo se trgao kad mu je Marija rekla da će se brzo vratiti samo da kuvarici kaže da spremi nešto posebno za gosta, jer je Jevrej, a oni ne jedu svinjetinu. Nasmijao se njenoj pažnji, odahnuo 52

je, pa se zagledao u Rada i Luja koji su nešto tiho razgovarali. Zapalio je cigaretu vrebajući priliku da se upusti u razgovor koji je s nestrpljenjem čekao. Staša je obilazio stolove, recito- vao boemsku poeziju, fotografisao i nazdravljao. Bili su sami i zaštićeni od prisluškivanja kojeg se Rade paranoično bojao. Ali, sve dok su održavali bliske odnose sa ruskim plemićima bili su sigurni od fašističkih agenata koji su lovili moguće antifašiste i komuniste, priređivali im razne smicalice i sple- tke kako bi završavali u zatvoru, a oni najtvrđi sa betonskim blokovima na nogama u moru. - Štab insistira na odazivu!- saopštio im je Lujo, kao da ga se ne tiče. Rade ga je pogledao ispod oka ali nije sreo Jevrejinov pogled koji se kupao u zlatkastoj tečnosti u čaši. - Kakav je odaziv iz Sjeverne Amerike? - Svi idu, listom...- uzdahnuo je Lujo.- Ali u četnike! Zasmijali su se. Lujo je još u Čikagu osjetio grižu savjesti dok je vrbovao mlade Jugoslovene za Narodnooslobodilački pokret. Šta ako se ne vrate? Ako ne prežive? Ako prežive, a ostanu bogalji? Ko će biti kriv za to? Neće niko kriviti slo- bodu, njoj će pjevati a njega kleti. Zbog svih tih pitanja je jedva prihvatio predlog Centralnog komiteta da ponovi uspješnu pro- pagandu po Americi. Stalno se pitao kako će se suočiti sa pogibijama onih koje je zaveo, a koje su neminovne? Naježio se. Pogledao je Rada kao da je očekivao utjehu, ali je mrki Crnogorac bio zaokupljen mračnim mislima. I on je bio u ne- koj žestokoj dilemi, pomislio je Lujo, jer mu se ocrtavala na namrštenom čelu i u pogledu duboko zakovanom u sto. - Vraćam se...- rekao je Lujo, iznebuha, kao da sa sobom priča. - Gdje? U Beograd?- zbunio se Rade.- Nijesi normalan, ubiće te u Beogradu kao druge Jevreje!? - Moram napustiti Ameriku, dobio sam upozorenje...- Rade je klimnuo glavom jer je znao da komunistima nije sigu- rno u Argentini.- Idem u Crnu Goru. U gerilu. 53

Iznenadio je i sebe i Rada. Rade je znao da bježi iz Srbije da se ne sretne sa onima zbog kojih je otišao u rat, ali nije slutio da bježi iz Srbije da se ne suoči sa svima onima koje je poslao u rat. Ovako postoje manje šanse da se suoči sa pro- šlošću i budućnošću. Centralnom komitetu i Glavnom štabu će poslati izvještaj da nije mogao preći u Srbiju ili Bosnu, gdje li su se već nalazili u tom trenutku, ali da se stavio na raspolaganje prvoj jedinici na koju je naišao u crnim brdima iznad Jadrana. Povjerovaće, ponadao se, a ukoliko budu insi- stirali da pređe kod njih, gdje su ga odavno zvali, više zbog nacionalnosti i tragedije koja ga je zadesila nego zbog onda- šnjih zasluga i rada, valjda će ojačati u borbama, pa će mu biti lakše da se bori sa savješću. - Imao sam nameru da zovem tebe i Ljuba... ali, sad vas molim da ne idete. To je pakao, Rade. Boriš se protiv brata i sina. Protiv kuma i prvog komšije. Ljudi za šaku brašna me- njaju ideologije i strane. Pa opet za pregršt... Glad je najgori saveznik i drug. Pogotovo u gradovima gde sve moraš da kupiš. Sela pljačkaju koji stignu... I naši!- Zamislio se.- Ovo među nama. U ratu nema dobrih, ni ispravnih. Samo ima gla- dnih i silnih, a njihovi motivi su slični a dela ista. Zaćutali su. Misli su im odlutale u budućnost. Rade je razmišljao da li Lujo propituje njegovu i Ljubovu spremnost da se žrtvuju za svoju zemlju, ili ih prijateljski savjetuje da ne odlaze u pakao. Lujo je opet prebacivao sebi da nije trebalo da na takav način upozori prijatelje šta ih čeka u domovini. Nije morao da pominje njegov odlazak u gerilu, jer će možda njih dvojica to shvatiti kao izazivanje. Pablo je jecao zajedno sa gitarom. Divlje kestene sam brao Očiju tvojih boje Poglede da bih ti krao Najdraže tuđe moje 54

Pati, kad tako si htjela Umri od tuge, mila Da njega nijesi srela Sa mnom bi srećna bila Marija je povukla Ljuba na podijum. Igrali su, srećni. Pablo ih je bolno gledao. Nešto su šaputali jedno drugom. Smijali su se. Lujo je imao osjećaj da je u nekom drugom, nestvarnom, svijetu. A taj svijet je morao da napusti što prije. Francuz se nije šalio. Kao ni „braća“ poslije predstave. Ako bude imao sreće, pustiće ga da izađe prije problema, ali idući put ako uđe, ko zna kad bi i da li bi izašao. Ipak, primijeniće rezervni plan. Ne smije ići na legalne prelaze. Vjerovatno mu je pripremljena zasjeda ili hapšenje. Odjednom ga je pustio umor. Krv u venama mu je podivljala od potrebe za preživlja- vanjem. Susreo se sa Radovim čvrstim pogledom, ali nije imao hrabrosti da mu kaže da sjedi kao na iglama. Trebalo mu je vremena da se smiri i vrati u priču koju je sam počeo sa dvojicom braće. - Nema to veze sa tobom,- napokon ga je Rade pogledao ispod oka.- Ja idem, ali Ljuba ne vodim! Lujo je pokušao da mu nešto kaže, ali se ujeo za jezik, sjetivši se da je svako ubjeđivanje sa čovjekom Radovog kova uzaludno. Takvi ljudi su svaku odluku teško donosili. Mjerili su nekoliko puta, pa sjekli. Uzimali su u obzir uzroke i po- sljedice. Sumnjičili jednako svoje i tuđe motive. Lujo je žalio što nije bio isti takav, jer ga danas ne bi razdirala griža savje- sti. Proklinjao je svoju brzopletost i ushićenje Narodno- oslobodilačkom borbom, koje mu sada ne dozvoljava da diše, spava, da se smije... - Šta ste se smračili?- upitao ih je Ljubo, pošto je prepu- stio Mariju Staši da joj se izvini za pređašnju šalu. - Pozdravite se... Idemo ujutro,- rekao je tiho Lujo, ne sluteći da braća nijesu razgovarala o tako važnom pitanju.- 55

Jedan francuski brod pod nemačkom zastavom plovi za Alba- niju. Kapetan nije naš - crveni, ali mrzi fašiste. Ljubo se netremice zagledao u Rada koji je nervozno vrtio čašu. Lujo je shvatio da je opet izletio pred rudu. Instinktivno je iskrivio lice i opsovao u sebi. Nije znao šta da čini, da ode ili da ostane. Rade je napokon digao pogled. Nije bio ni oštar ni odlučan, nego nekako prijateljski, bratski, ubjedljiv. - Što da se pozdravljamo? Idem i ja! - Ljubo, to je rat, nije igra!- pokušao je demagoški da obradi namrštenog Ljuba.- Pričaćemo posle... - Dogovorićemo se da idem!- Ljubo je šeretski nami- gnuo.- Idem da se pozdravim! - Ljubo!- zaustavio ga je Radov mirni glas.- Nije vrijeme za šalu. Ja sam stariji, ja odlazim... A ti ovdje imaš razlog da ostaneš.- Pokazao je na Mariju koja je, očigledno, oprostila Staši jer se smijala nečemu što joj je govorio.- U Crnoj Gori je vazda mlađi brat ostajao kući, da ima ko da ode u sljedeći rat... - Ja i ti nemamo kuću, zaboravio si?- procijedio je Ljubo ispod glasa. - Našu kuću nosimo sa sobom, rekao si mi kad smo napuštali Beograd. Ili si se promijenio? Hoćeš da kažeš da sam ispao glup i naivan što sam te poslušao? Rade je pocrvenio. Lujo je osjećao neprijatnost još od prvog trenutka kad se izletio. Htio je da nešto pomirljivo kaže, ali između braće nije bilo umjesno bilo šta reći. Ljubo je ustao, nasmijao se njegovim karakterističnim širokim osmi- jehom koji su krasili krupni zubi. - Idem da se pozdravim...- huknuo je.- Mada, biće to teško. Uzdahnuo je, zavrtio glavom, pa se uputio ka podijumu i lagano preuzeo Mariju iz Stašinog zagrljaja. Ona mu se predala, kao i obično, svim svojim bićem. Za nekoliko mo- menata postali su jedno tijelo. Staša se smijao, nešto mumlao na ruskom, pa se vratio za sto kod Luja i Rada. Počeo da recituje svoju poeziju: 56

O životu ne pjevaju mrtvi Živi smrt i ne slute Ubica se divi žrtvi A žrtve istinu ćute Imaš sreće ili nemaš Metak je sve bliže i bliže Ne živiš - samo se spremaš Za kuršum koji te stiže Rade je volio Stašinu poeziju. Bila je boemska, ali duboko ljudska, emotivna, jesenjinovska. Nekad ga je čak molio da mu je govori, i to na ruskom. Na maternjem jeziku imala je prijatniji ritam i jaču emociju. Katkad mu je poma- gao da je prevede. Zapisivali su i tražili najbolja rješenja. Ljubo bi im priticao u pomoć, ali bi mu brzo dosadilo pa je odlazio sa Marijom u duge noćne šetnje iz kojih su se vraćali umorni i srećni. Marija je bila starija od Ljuba. Znatno starija, ali je nikad nije pitao za godine. No, nije odudarala od Ljuba. Bila je žena zrele ljepote kojoj su pristajali zgodni muškarci, na isti način kao ona njima. Nije krila da je imala propali brak sa jednim od najpoznatijih ruskih futurista koji je odmah prešao na stranu boljševika. Tjerao ju je da prizna stid zbog svog plemićkog porijekla jer to je zahtijevao njihov manifest koji je negdje imao dodirne tačke sa komunističkim. Uništiti tradiciju zarad nove poetike i novog poretka. Koliko ju je nekad ostavio bez daha sa svježim revolucionarnim stavo- vima, toliko je ostavio bez riječi i osjećanja sa radikalnim za- htjevima. Ipak mu je uputila poziv iz Italije da joj se pridruži na njenom emigrantskom putovanju, jer je zahvaljujući rođaki Jeleni dobila italijanski pasoš. Nije je udostojio odgovora, ali se pobrinuo da sazna da živi sa jednom ruskom pjesnikinjom, saborkinjom i istomišljenicom. Nije osjećala bol već prazni- nu koja je pratila do Buenos Ajresa. Dugo nakon usamljeni- 57

čkog života koji su joj ispunjavali tetka i Staša, došli su Crnogorci sa željom da uzmu stan u njihovom pansionu. Rekla je dvaput manju cijenu nego obično, ne zbog toga što se zaljubila u Ljuba na prvi pogled, već zato što su djelovali drugačije od svih silnih ruskih i slovenskih emigranata koji su govorili o emigraciji, izbjeglištvu, ratu. Dva markantna momka su tražili stan, jer su studirali i željeli da rade. Po- mogla im je da nađu posao, prvo u lučkom stovarištvu, a potom u izdavačkoj kući koja je štampala neugledne novine, ali je preživljavala od izdavaštva klasika. Tih godina je knjiga bila u modi. Pogotovo ruski klasici, ali i zapadni roman. Staša, pasionirani fotograf i pjesnik, već je radio u tim novi- nama kao lutajući reporter. Svi su ga poznavali na ulicama. Vodili su ga da mu pokažu čudne stvari, događaje, ljude koje bi fotografisao, a potom bi u par riječi ili rečenica smislio neki duhoviti komentar. Mačku na drvetu ispod koga je čekao nakostriješeni riđi pas, nazvao je ruskom plemkinjom u izbje- glištvu, na šta je Marija burno reagovala, dok su se svi drugi smijali. Bio je omiljen među čitaocima. Počeo je da sarađuje sa evropskim i sjeverno-američkim novinama. Svoju majku je našao da plače nad fotografijom, pa je snimio i objavio ko- mentar kako je grofica prepoznala svoju rođaku u izbje- glištvu, te plače od sreće što ipak nije mrtva. Sa drveta će se skinuti prije ili kasnije, a sigurno kad pas ogladni. Zbog ta- kvih komentara tražili su njegove usluge širom svijeta. - Živjeli svi tužni i nesrećni!- uzviknuo je Staša i razbio čašu o pod. Pablo je prestao da svira. Svi su pogledali u njihovom pravcu. Staša, u alkoholnom delirijumu, sjeo je na stolicu i zario lice u ruke. Počeo je da se trese od plača. U posljednje vrijeme je to često činio. Niko se nije uzrujavao, jer ga je brzo prolazilo. Najednom bi prestao, obrisao suze, počeo da se histerično smije, zgrabio flašu i pio dok je ne iskapi ili se za- grcne, a potom bi nastavio razgovor kao da se ništa nije de- 58

silo. Tako je bilo i ovaj put, na Lujovo zaprepašćenje. Rade mu je klimnuo glavom da ne brine, a potom namignuo Staši. - Grofe, ujutro odlaze tvoji proleteri... - Gdje?!- zabezeknuo se Staša.- Kako, odlazite?! - Otadžbina zove, grofe. - Onda idem i ja,- jedva je izgovorio plemić, pa progutao pljuvačku, ni sam ne vjerujući u ono što je rekao. Rade se zacerekao kao dobroj šali, ali kad je vidio bolni izraz plemićevog lica, uozbiljio se. Potražio je pomoć od Luja koji je bio u svojim mislima, ili se pravio da je u njima. Onda je pogledao u Ljuba, kojeg je u tom momentu Marija odgu- rnula. Stajala je kao omamljena nekoliko trenutaka, poku- šavala da nešto kaže, pa se zagrcnula od plača i odjurila vijugavim stepeništem na sprat. Ljubo mu je uzvratio pogled. Namješteni osmijeh mu se gasio na licu, jer, očigledno, ovaj put nije ublažio Marijin šok i razočaranje. Raširio je nemoćno ruke, a Rade oči. Opet je pogledao u Rusa. Ovaj je blenuo u njega. Lujo se po ko zna koji put pitao da li je sve moglo biti drugačije? Da li je mogao da otputuje u Sjevernu Ameriku i da se bavi baletom? Naravno da jeste, ali mu jevrejsko groblje na Sajmištu nije dalo da mirno izvodi moderni balet. * April u Beogradu nikog ne ostavlja ravnodušnim. Probudi se priroda, ožive ljudi, kao da teška i studena zima nikada nije ni dolazila. Uvijek tako biva pa ni Lujo nije bio izuzetak iako je prošao svijeta za razliku od mnogih drugih. Činilo mu se da je čitav svijet njegov dok je sa Sarom lutao Kalemegdanom. Pojeli su dobru seljačku čorbu u kafani „Znak pitanja“. On je popio aleksandrovačko crveno vino, a ona bozu. Ljubili su se i mirisali kao da se više nikada neće vidjeti. Jedva ga je odgovorila od namjere da se spušte na ri- jeku da se baci u vodu. Govorila je da će se prehladiti, a čekao ga je nastup u Narodnom pozorištu. Onda mu je rekla da bi 59

željela da mu rodi djecu. Skoro je zaplakao, pa se dugo kiko- tao. Želio je da svoju sreću podijeli sa svima. Molio je da odu na Avalu u kućerak njenog oca, da proslave, ali je ona pre- dložila da pođu ujutro rano biciklima, pa da se do večeri vrate na probu. Pristao je. Pristao bi na sve što bi htjela jer ga je či- nila srećnim kao nikad. Imao je osjećaj da ta sreća nikad neće prestati, jer je bila toliko jaka da ga je skoro gušila. Mutilo mu se u glavi. Nije imao mira da sjedi, da sluša, da razmišlja... Samo je želio da voli i da bude voljen. I da tu sreću saopšti svakom na svijetu. Bombe su ih zatekle u snu, srećne. Mislili su da je u pitanju zemljotres, dok se stari profesor nije sjetio da su se obistinile crne slutnje skeptika da će Treći rajh bo- mbardovati Jugoslaviju. Taj srećni april Lujo će nositi kao najveći nesrećni ožiljak čitavog života. Ujak i ujna, stariji mizantropi bez djece, debelo su naplatili njegovu ljubav i školovanje u Parizu. Svako popodne je radio u prodavnici žita i brašna. Uveče je do kasno razvozio narudžbine po boljim kućama i veselo čavrljao sa služavkama i domaćinima. Bilo je svakakvih zgoda. Svi su ga zvali profe- sore ili umjetniče, a poneka raskalašna služavka, koja je pri- mala isporuku - zavodniče. Crvenio je. Težak i naporan rad mu je ojačao mišiće, ali usporio pokrete. Pošto se vratio, po- čeo je da radi kao nastavnik kod svog prvog profesora Ja- gnjenke, poljskog Jevrejina, kako se predstavljao, koji je odmah uočio promjene na momčićevom tijelu. Dugo je ra- zmišljao, a onda mu predložio da rade na modernom baletu. Priznao je da je to njegova želja odavno, ali da nije imao za- interesovane učenike. Lujo je bio izvanredan dijamant za bru- šenje. Bog ga je poslao, katkad bi se hvalio prijateljima uz čašicu votke. No, uz moderno shvatanje baleta došlo je i mo- derno shvatanje društvenih promjena i odnosa. Jagnjenka ga je upoznao sa svojim prijateljima socijalistima, davno još, dok ga je spremao za balet i ushićeno govorio o samoupra- vljanju. 60

Sara, najmlađa kćerka profesora Jagnjenke, rasla je na njegove oči. Uvijek zavučena u zadnje redove, posmatrala je iscrpljujuće probe njenog oca i mladog mišićavog baletana. A potom je postala Davičov đak. Često je išla sa njim i ocem na večeru. A kad je izrazila želju da bude balerina, stari otac je dugo od sreće plakao pred Lujom u „Znaku pitanja“. Lujo joj je pomogao znanjem i savjetima, a bila je javna tajna da profesor i učenica imaju nešto više zajedničko od baleta. Aprilska premijera je bila neponovljiva iz više razloga. Gledaoci naviknuti na klasični balet suzdržavali su se neko vrijeme, a potom su počeli da se vrte u sjedištima kao da su sjedjeli na osinjacima. Gledali su zbunjeno jedni u druge, ni- jemo se pitajući čemu vodi i šta hoće da se kaže sa pomiješa- nima žuči i medom, modernim i folklornim pokretima, a potom je iz njih prokuljalo nezadovoljstvo. Počeli su da zvi- žde i urlaju. Jagnjenka i Sara su mirno sjedjeli u drugom redu, a Lujo je disciplinovano izvodio svog „Anđela u medu od žuči“, praćen Mokranjčevim „Rukovetima“, koje su pružale sijaset mogućnosti za nove, odnosno stare folklorne pokrete. Urlanje nije prestajalo sve dok se nijesu upali naoružani njemački vojnici. Uprava pozorišta, balerine, baletani... svi su se pojavili misleći da ih je neko poslao da uspostave red, ali to im je bila nepopravljiva greška. Vojnici su brutalno legi- timisali sve prisutne. Izbacali su napolje jednog po jednog gledaoca i člana pozorišta, a Jevreje su ostavljali. Potom su ih poveli kroz pozornicu na saslušanje. Jagnjenka i Sara su bili među prvima. Luja nije niko legitimisao jer je bio ukočen na sceni u svom uprskanom kostimu od meda i žuči. Tek kad je vidio da odvode Saru, nasrnuo je na vojnike. Ubjeđivao ih je na srpskom, francuskom i ruskom da je i on Jevrej. Udarac kundakom u sljepočnicu ga je odmah onesvijestio. Sjutradan je pročitao naslov u jednim profašističkim novinama: Revolucionarnu umetnost Treći rajh neće toleri- sati. Shvatio je da ga je njegova premijera puno koštala. Ži- 61

vota. Ljubavi... Nije imao snage da se suoči sa Sajmištem ko- jim su lutale duše voljene žene i omiljenog profesora i prija- telja, već je potražio prijatelje socijaliste, studente i profesore beogradskih fakulteta. Svi su znali o čemu se radi. Bili su tihi i odlučni da vrate slobodu. Centralni komitet je imao za njega specijalne zadatke. Odmah je preko ruralnog dijela Srbije poslat u Grčku. 62

IV Avioni su se okrenuli daleko na sjeveroistoku, blizu krše- vite planine opasane crnogoricom skoro do vrha. Nestrpljivo su se vraćali da dovrše posao. Komandant je panično naređi- vao da se zauzme krševito južno uzvišenje. Partizani su po- jurili. Neki su nosili ranjene. Pri vrhu, kad su mislili da će se dočepati kamenih špilja i zaklona, suočili su se sa cijevima kaznene divizije. Italijanski komandant, pukovnik Antonio Virilio, resko je izdao naređenje. - Pali! Ambasador Virilo je skočio iz sna. Snovi su poput otiska prstiju, prvo je što je pomislio pokušavajući da se sabere. Ko zna, možda nas neko tamo, u nekoj drugoj perspektivi, razli- kuje po snovima. Odista ovo nenaučno zvuči, sasvim supro- tno od svih onih predavanja kojih se naslušao pokušavajući da riješi zagonetku njegovih snova i noćnih mora, ali iz isku- stva, nijedan simbol koji je našao u obimnoj literaturi ne odgovara njegovim snovima. Tako su snovi inspirativniji i zagonetniji, ubjeđivali su ga psihoterapeuti. Ali, problem je što ga snovi zabrinjavaju, a ne inspirišu, često se skoro svađao sa njima. Pogotovo dramatičniji i filmolikiji, kao što je malo- pređašnja bitka u paklu uzavrelih snova. Snovi su nepoznati izvor, a život je poznato ušće, koliko toliko. Snovi nas tješe i plaše. Snovi su naš paralelni život. Snovi su naša demokratija i naš totalitarizam. Snovi su stilizovani haos. Jasni nonsens. Snovi nas čine drugačijima jedne od drugih. Snovi nam pokazuju početak i kraj. Snovi su put koji prelazimo zatvorenih očiju. Zar to nije svrha života, stvaranja i djelanja? Odgovor na sva postavljena pitanja? Pogledao je u luster i nekoliko trenutaka mu je trebalo da dođe k sebi. Kad je na grudima vidio knjigu „Osmijeh za 63

Mariju Mihailovič“, postalo mu je jasno gdje je. Pokušao je da ustane ali se sjetio noćne more, pa se užasnut vratio na ja- stuk. Čovjek koji je izdao naređenje za egzekuciju mladih partizana bio je njegov djed Antonio. Paranoično je pogledao oko sebe, kao da je njegovu noćnu moru mogao da vidi bilo ko i da ga otkrije. Koža ga je boljela od dodira sa posteljinom. Počeo je da diše kako su mu savjetovali, ali srce je tuklo kao ludo, skoro da ga je ugušilo. Pokušao je da vrati slike iz sna. Sve je odvrtio i sklopio sa pređašnjim. Sondi, sinulo mu je. I prije su ga pominjali psihoterapeuti, ali on nije htio da se suoči sa ratnom biografijom svog djeda. Ali ta planina mogla je da bude bilo gdje. U Etiopiji, gdje je, kako su vjerovali, djed proveo najviše vremena. No zašto su se baš ovdje akti- virale more i halucinacije? Možda bi bilo pametno da zatraži izuzeće. Da odmori. Da ode kod onog alternativnog terapeuta koji liječi hipnozom. Munjevito je razmišljao, ali nije imao snage ni za jedan odgovor, a pogotovo ne za odluku. Iskrao se pored pospanog obezbjeđenja koje je, oči- gledno, oborio san poslije probdjevene noći. Na vratima hotela ga je dočekao svježe izbrijani poručnik Zorić sa na- herenom beretkom i cigaretom u uglu usana. Da nije kape i uniforme, ličio je na Džemsa Dina. Nazvao mu je dobro jutro, a potom ga je pitao kako je spavao... da li su ga ometali bo- mbarderi, simfonija smrti zvana „Milosrdni anđeo“? Ambasa- dor se postidio. Uopšte nije nijednom pomislio na bombardo- vanje od kad mu je knjiga starog fotografa došla u ruke. Osje- tio je navalu bijesa, ali se suzdržavao. Taj oholi poručnik ga je izazivao. Onda mu je ponudio da popiju kafu na terasi starog dijela hotela. Dugo je cijedio loš espreso sa mlijekom. Poručnik je čitao štampu. Nije se osvrtao na njega. Diplomata je po- kušavao da se koncentriše na današnje pregovore. Do podne će morati da otkuca izvještaj, a kasnije da se susretne sa na- čelnikom policije i pijanim gradonačelnikom. General Dmi- 64

trović će ga primiti u popodnevnim časovima. Opet su mu misli odlutale na onu zelenu visoravan. Trgnuo se kao od uboda stršljena, ali poručnik nije ništa primijetio, ili se pravio da nije. Nedugo potom su na terasu utrčali bunovni tjelohranitelji na čelu sa prevodiocem koji se izvinjavao što su prispali. Takođe ga je oštro upozoravao da bez obezbjeđenja ubuduće ne izlazi nigdje. Kurtoazno ih je saslušao, izvinio se momci- ma podbulih lica i natečenih kapaka, pa je upitao Zorića kako on izgleda tako svjež ako je čitavu noć slušao „simfoniju smrti“. - Sve je stvar organizacije, ekselencijo,- nakezio se.- U mom poslu učite godinama da pravite prioritete i akumulirate energiju za ne daj bože. Ako vas zadatak zateče praznih ba- terija, spakujte se i napustite posao, gajite povrće i porodicu. Do tada nemate pravo na greške. - A ako, ipak, pogriješite, ne vašom namjerom? - Onda neko može osvanuti mrtav... neko koga čuvam. Zacerekao se. Ambasador je pocrvenio. Sumnjao je da ukoliko zatraži izuzeće ovog ciničnog poručnika, general Dmitrović neće pristati, ili će mu dodijeliti nekog goreg. Nje- govo obezbjeđenje je bilo nemoćno, jer su u državi funkcioni- sale dvije vlasti. Vojna i demokratski izabrana na izborima, koja se oslanjala na podršku iz inostranstva, policijske snage i rijetke dobrovoljce koji su se organizovali po gradovima. Vazduh je zaudarao na građanski rat. Riješio je da pretrpi ne- slane šale, koje su boljele. Zatvorio je oči da se koncentriše na obaveze, ali mu je odmah iz tame iskočio djed Antonio. - Pali! Hor mitraljeza i pušaka, potpomognut bombama, vraćao je niz brdo mrtva partizanska tjelesa. Malobrojni, ranjeni i užasnuti, pokušavali su da bježe, ali su ih pristizali meci iz aviona koji su se umiješali u egzekuciju. Pukovnik Virilio je nanišanio posljednjeg mladića sa titovkom na glavi, koji je 65

spretno izbjegavao metke trčeći cik-cak prema udolini u polju. Torba, koju je nosio u desnoj ruci, vijorila se iznad glave kao da je radosni papirnati zmaj. Nekoliko metara prije udoline, gdje je zakratko mogao naći spas, preduhitrio ga je mitraljezac iz dvokrilca i raskomadao mu leđa i utrobu teškim kalibrom. Mladi partizan je napravio salto, a potom se kao obezglavljen pijevac koturao livadom, zabijajući se čas glavom, čas kukovima i udovima u neravno zelenilo viso- ravni po kom se raspršilo na desetine bijelih listova iz torbe koja se od udara otvorila. Ambasadoru se zastaklio pogled. Lice mu se pretvorilo u grč. Nekako je ustao i zateturao. Prije nego iko, uvijek pribrani cinični poručnik ga je zgrabio, vratio na stolicu, sasuo mu čašu hladne vode za vrat a potom izmasirao vratne žile. Italijan je prodisao. Zelena tama i zvjezdice raznih boja su nestale ispred očiju. Rekao je prevodiocu da mora nešto pojesti. Vjerovatno ima mučnine i nesvjestice od stresa i loše ishrane, a potom je, pokisao kao kokoš, pošao okružen obezbjeđenjem. Poručnik je platio popijeno, a onda mirno, gotovo nezainteresovano, prošao kroz stari dio hotela u novi, gdje je dočekao Virilija i obezbjeđenje. Ambasador ga je umorno pogledao, a poručnik je šefa obezbjeđenja ispitao o današnjoj ruti iscrpljenog diplomate. Šef Boske, iako na- dmen na prvi pogled, bio je pronicljiv čovjek kojemu nije bilo teško da shvati da Simeon i njegovi ljudi ne štite samo amba- sadora već i njega i njegove ljude. Bio je ljubazan sa poručni- kom od početka. Napokon je ugrabio priliku da ga pozove na rakijicu, jutarnju, domaću. Poručnik je prihvatio poziv, ali je popio cijeđenu pomorandžu. Boske se raspričao o nesrećnim vremenima, podjelama, pluralizmu institucija koje guše Crnu Goru već godinama, političkim zavjerama, nacionalnim para- nojama koje su ih dovele do ivice građanskog rata... Sve ono što je Zorić dobro znao, ali nije mogao ništa da uradi, ni on, niti taj dežmekasti šef, koji je imao dvoje malo djece i dva 66

brata, od kojih je jedan rezervista a drugi radi sa njim u antiterorističkoj jedinici kao vezista. - Ako mi narede da pucam u vojsku... moram, šta ću, treba mi ta plata da hranim đecu, ako ništa drugo, pa je li? Slegnuo je ramenima kad nije dobio odgovor. Zagledao se u karirani stolnjak kao krivac. Poručnik mu je vjerovao, iako je znao da službenicima vojske i policije ne treba vje- rovati. Oni ne rade po sopstvenim nahođenjima nego po poli- tičkoj volji pojedinica ili interesnih grupa. Pogledao je u ambasadora koji je bez apetita jeo slatki doručak. Bilo je očigledno da taj čovjek nije u stanju da sopstvenom nogom zgazi mrava, ali je visoko pozicioniran u mehanizmu koji sije smrt u njihovoj zemlji. Još jedan paradoks političkog života, pomislio je. Vjerovatno nije osjećao grižu savjesti zbog ubi- jenih vojnika i civila, čak je i vjerovao da je pacifista do srži, ali on je taj koji sprovodi politiku kažnjavanja neposlušnih režima po svijetu. Ili, bar, oni to tako zovu. Istina je bila ne- gdje drugdje, kao i uvijek, daleko od katastrofalnih posljedi- ca. Istina je uvijek u povoju, u izvoru, jer se poslije raspline u širine i dubine, sve do ušća gdje je progutaju okeani istorije. Poručnik je još bolje znao zašto gađaju njegovu zemlju „to- mahavcima“, kasetnim i napalm bombama. Zbog sukoba interesa malih i velikih autokrata, domaćih i svjetskih, koje je štitio ili ubijao, ali nije želio da opravda nijedan izgubljeni civilni život. Bio je školovani oficir koji se zakleo da štiti ži- vote, zemlju i ustavni poredak. Ali, u miru to sve romantično izgleda. Rat je destrukcija i samodestrukcija moći bez odgo- vornosti. Ritual iz kojeg se samo nevini ne probude. Razgovarao je sa majkom da se povuku negdje na bogatu periferiju Nikšića. Farmerski život je donosio spokoj i radost stvaranja i gajenja. O njemu je maštao od djetinjstva. Majka će u penziju za godinu-dvije. Jaka je i željna rada. Vodila je usamljenički i prokazani život, još od kad je donijela kopile na ovaj brutalni svijet. Da provodi penziju u četiri zida brzo 67

bi je samoća iscrpila i pojela, a da putuje nije mogla, jer to košta. Mogli su kupiti imanje i kuću na selu i uzgajati činčile. Mnogo je čitao o tome. Strpljiv, ali lak posao koji je donosio zaradu. Da, pomislio je, čim se rat završi naručiće nekoliko legla činčila i kupiti kuću na periferiji sa voćnjakom i pomoćnim objektima. Kad posao krene, mnogo godina prije penzije, na- pustiće vojsku i uplaćivati sam sebi penziono i zdravstveno osi- guranje kao poljoprivrednik. - Molim vas, povedite me u onu staru fotografsku ra- dnju,- iznenadio ga je ambasador. Poručnik je pogledao u njega, pa u prevodioca koji je nemoćno slegnuo ramenima. - Ali sami, vi i ja. Želim da razgovaramo o vašem rođaku fotografu.- Simeon je klimnuo glavom a potom zamolio šefa obezbjeđenja da ih prate na pristojnoj udaljenosti. Tutnuo je motorolu Bosketu u široku koščatu šaku i izašao sa amba- sadorom. Mirno je odahnuo kada je vidio snajpersku cijev na vrhu susjedne zgrade. Poručnici su na zadatku. Pošto je ušao u kampanjolu, mobilnim telefonom im je dao kratka i jasna uputstva a potom pritisnuo gas. Italijan se izvalio na sjedište a potom načkiljio u sunce. - Lijepo vrijeme. - Samo se uveče naoblači,- dvosmisleno je rekao poru- čnik. - Poručniče, ja ne ubijam vaš narod,- odgovorio je snishodljivo na Simeonovo prebacivanje.- Vi znate razloge... - Ja znam samo da moram da vas sačuvam od naših i vaših,- konstatovao je tiho. Odvezao se do Manastirske ulice, uzeo ključ iz pukotine iznad vrata, otključao, pa propustio ambasadora da uđe. Diplomata je odmah počeo sa razgleda- njem fotografija italijanskih vojnika. Na neke se vraćao i po nekoliko puta. Poručnik je pušio, ne obraćajući pažnju na ambasadora. Te fotografije je listao nebrojeno puta sa starim fotografom, koji je svakom znao ime, čin i zanimanje. Sa 68

nekima se dopisivao poslije rata. A možda je sve izmislio, ko zna? U svakom slučaju, za dijete je to bila lijepa i uzbudljiva priča, bez obzira da li je istinita ili ne. Simeon je odškrinuo prljavi prozor da dim izlazi na- polje. Prepoznao je službeni auto preko puta. Poručnici su se muvali po okolini. Vjerovatno je tu negdje i obezbjeđenje. Ambasador je strpljivo listao albume. Napokon se zadržao na jednoj fotografiji. Okretao je, kao da je tražio na poleđini neki tekst ili objašnjenje. Ostale fotografije su mu skliznule sa krila. Nije ni pokušao da ih pokupi. Poručnik je, napokon, pogledao u lik oficira u Italijanovim rukama. - Poznajete tog čovjeka? Ambasador je ćutao, a potom klimnuo glavom. Premo- tavao je sinoćnji film. Čovjek na fotografiji i čovjek u noćnoj mori bio je isti. Djed Antonio Virilio, gradski vijećnik, a po- tom aktivni pukovnik Musolinijeve vojske. Čovjek koji je volio žene, alkohol i fotoaparate. Svojim autoritetom je otvo- rio prvi gradski bioskop u Sirakuzi. Bio je mlad i zaluđen za umjetnošću, ali, kao i mnogi drugi, morao je da se oženi i na- stavi porodičnu tradiciju gradskih vijećnika i pekara. Umje- tnost je bila zabava za skitnice i neradnike. U njegovoj familiji se znalo ko je ko i šta ga čeka u budućnosti. Do smrti je ostao zarobljeni arlekin u porodičnoj, političkoj i čaršijskoj uniformi. - Je li moguće?- izustio je ambasador i pogledao u poručnikove čizme, jer više nije mogao da digne pogled.- On je službovao u Adis Abebi, a ne u Crnoj Gori. - Ko? - Djed Antonio. Ili nas je obmanjivao, kao i za sve? Simeon se zagledao u prolaznike kroz prozor. Nije pre- više želio da priča sa ambasadorom. Biće zajedno najviše još dan-dva, a onda će otići svak svojim putem. Za prijateljstvo i povjerenje je potrebno vrijeme. Ljubav na prvi pogled su izmislili neostvareni ljubavnici. Na momenat se pokajao što 69

je Italijanu dao knjigu starog idealiste i maštara Simeona. Koga još interesuje šta je fotograf istraživao i pisao? Mada, i sam je pročitao nekoliko puta, a opet mu se čitala. Bila je to dobra priča za film, rekao je majci kad su je pročitali oboje. Kad je starac umro, ona ga je zamolila da je vrati, jer ona, kao i sve njegove stvari, pripadaju njegovim rođacima. Bez riječi je vratio knjigu u radionicu, iako ga je boljela istina da neki nepoznati ljudi imaju veće pravo na ljubav i uspomene starog gunđala. Planirao je da razbije staklo na vratima kako bi je ostavio u ladici, ali je sasvim slučajno provjerio da li ključ još stoji tamo gdje ga je matori ostavljao kada bi izašao u šetnju. Taj zaboravljeni ključ vjerovatno nijesu otkrili ro- đaci. Uzeli su rezervne koji su stajali sa ostalim ključevima tik pored vrata. Ipak, ključevi od srca ne ostaju uvijek onima kojima po zakonu pripadaju, već onima kojima su srce i duša pripadali, tješila ga je kasnije majka. Zamislio se, pa joj je neodređeno odgovorio da je slučajnost majka namjere. Više nije vjerovao da je stari fotograf tragajući za porijeklom svih Zorića na ovoj planeti slučajno došao do njih dvoje. Ne sjedi ni ovaj ambasador slučajno, kao omamljen, sa fotografijom svoga djeda Antonija, negdje u crnogorskoj provinciji. Nije ni on slučajno saznao da je lokal u kom je znao da zaglavi do jutra bio, u stvari, kuća Ljuba Čupića. Na kraju, nije slučajno njega general odredio da čuva ambasadora UN. - Pođite sa mnom...- rekao je, a kad je vidio da se amba- sador dvoumi, dodao:- Uzmite fotografiju,- pa je sa polica obalio sve stvari i izvrnuo nekoliko fioka.- Neće primijetiti da nedostaje, misliće da su neki provalnici tražili dragocje- nosti. Nedugo zatim poručnik se parkirao ispred Bluz bara. Ne- kako neprirodno svečano saopštio je diplomati da ima čast da uđe u kuću Ljuba Čupića. Sjeli su za šank koji su okupirali pripiti čupavi momčići. Raspojasani rezervisi su u drugom dijelu lokala pjevali tužnu starogradsku pjesmu koju je rijetko 70

slušao. Sasvim tiho čula se Santanina gitara sa ozvučenja. Ni- je znao da li su ih rezervisti prepoznali, ali je Bosketu poslao SMS da uđu u kafanu. Zamolio ga je da zauzmu mjesta kao da se ne poznaju. Obezbjeđenje, na čelu sa zabrinutim šefom, ubrzo se pojavilo. Ničim nijesu pokazali da se poznaju, ali su onako elegantno obučeni, nakratko izazvali interesovanje svih. No, ubrzo su rezervisti nastavili sa sjetnom pjesmom, a čupavi mladići raspravu o Santaninim solo bravurama na gi- tari. Ambasador je pažljivo gledao rekvizite u lokalu. Bilo je tu starih automobilskih tablica, rashodovanih bicikala koji su visili sa plafona, isluženih gramofona, polomljenih muzičkih instrumenata, mnoštvo izblijedjelih ili začađalih zastava i brushaltera, u zavisnosti od starosti... - Ođe je živio Ljubo Čupić,- ponovio je Italijanu.- Rodio se u Sjevernoj, a živio u Južnoj Americi. Školu je završio u Nikšiću, a studirao u Beogradu i Buenos Ajresu. Kažu da je govorio četiri jezika... Ambasador Virilio je zaklimao glavom pokušavajući da odredi kvalitet točenog nikšićkog piva. Osvrnuo se na reze- rviste koji su počeli da pjevaju vrlo glasno i nesinhronizova- no, pa je namignuo poručniku kao da je želio reći da pijanih ima svuda, te da im je mjesto upravo u kafani, a ne u crkvi, tako da ne mora da ga bude sramota. No, Simeon nije razmi- šljao o sramoti nego o opasnosti od raspojasanih rezervista. Danas ja te nemam, ali to mi prija Sa tobom ne umijem, a bez tebe ne znam Danas me sreća k`o tuga ubija Umire ko voli, a živi ko ne zna Jutros mi je istok na zapadu bio Sjever se sa jugom napio k`o majka Jutros tek sam srećan k`o dijete bio Život ne postoji, život to je varka 71

Na amabasadorov ljubazan zahtjev, poručnik je ne- spretno preveo stihove. Zajedno su na italijanskom pokušali da ih urimuju, ali im nije najbolje išlo. Zasmijali su se, a potom zaćutali neko vrijeme. Poslije drugog piva Virilio mu se povjerio da se kod svojih prijatelja raspitao o Crnogo- rcima prije nego je došao. Jedan psihijatar mu je preporučio knjigu „Depresivni optimizam Crnogoraca“ njegovog kolege i prijatelja Todora Bakovića. Sa zadovoljstvom je pročitao knjigu, ali je imao utisak kao da čita o svim narodima koji naseljavaju Sredozemlje. Nijanse su bile u pitanju, ustvrdio je. Razlike, odnosno deformiteti, ispravio se, nastali su na- jviše pod uticajem vjere, a vrlo malo pod uticajem agresija i okupacija. Opet su zaćutali neko vrijeme, a onda ga je amba- sador iznenada upitao: - Zašto ste dozvolili da od kuće narodnog heroja naprave kafanu?! - A zašto ste vi dozvolili da Hitler i Musolini od jednog civilizovanog naroda naprave krvoločne divlje horde?- uzvra- tio mu je zajedljivo poručnik. Ambasador je zaćutao. Za ovim momkom je uvijek ka- snio jedan potez, pa će to ubuduće morati imati na umu. Po- kušao je da opet ocijeni kvalitet piva, ali, kao rakija i vino, koje je probao u ovoj zemlji, previše su bili reski i jaki za nje- gov ukus. Možda su na njihov hedonizam uticali neljudski uslovi u kojima je ovaj narod opstajao kroz vjekove, pomislio je, pa je i zadovoljstvo moralo biti jače i varvarskije. Takođe, primijetio je da je humor ovih ljudi siroviji. Naš humor je noga u testise, potvrdio mu je Pavle prevodilac, prilikom je- dnog opuštajućeg razgovora. Tada se sjetio djeda koji je go- vorio da je humor smisao života, kada bi pretjerao sa šalom. Obično bi žrtve bili ukućani. Jednom je danima prestao da govori sa tim matorim brbljivcem, kad ga je uporedio sa bakinim kroasanom sa sirom. Tek kasnije je shvatio da mu je djed skrenuo pažnju da je spolja gladac, a iznutra jadac. Tih 72

godina je razmišljao samo o hrani, umjesto da se bavi sportom i razvija tijelo i duh, kao agilni djed, iako u dubokoj starosti. Baka se, kao uvijek, pravila luda. Njeni kroasani su izgledali neodoljivo, premazani žumancetom koje se poslije pečenja caklilo kao pozlata, ali od sira u njemu nikada nije bilo traga. Kasnije je to ponovio jedinici kćerki, koja se sa pubertetom neobjašnjivo počela gojiti. Jednom je slučajno nabasao na nju kako se davi u školskoj pekari. Ona se nije naljutila na njega, kao on na djeda, progutala je knedlu, kratko zajecala, a potom zarila glavu u šake. Malo potom dala je riječ ocu i sebi da će povesti računa da se ne pretvori u prabaku, čije je dobro srce ugušilo salo. I održala je riječ. Narednih godina je izrasla u zanosnu vitku brinetu koja je plijenila i izazivala požudu i ko- mentare brbljivih Italijana. Uzdahnuo je sjetno i skoro zasuzio ne mareći hoće li neko primijeti nježnost koju su na njegovom licu izazvale uspo- mene na najbliže. Slušajući pjesmu, načas se sjetio onih vre- mena kada bi djed došao pijan iz kafane i dograbio gitaru. Nikada nije naučio da svira, ali je prijatnim, prodornim ba- ritonom, izvježbanim kroz vrijeme, ugađao i ispunjavao mu- zičke želje svim prisutnima. Baka bi iznijela na sto najbolje vino i peciva. Grlila je muža i sve prisutne, pokušavajući da ga prati, ali ispod glasa da ne smeta, jer je uvijek govorila da pjeva kao vrata od ostave koja su decenijama nesnošljivo škripala a niko se nije sjetio da na šarke kane kap jestivog ulja, ukoliko nije bilo mašinskog. Njegov otac, Salvatore, inženjer u rimskoj pošti, oduvijek je izvrgavao ruglu ljubav bake i djeda. Odlazak na Siciliju je za njega bio još jedna lju- tnja na razuzdanog oca. Majka, Marija, dijelila je mišljenje svog supruga. Poslije svadbe su u Sirakuzu odlazili jedino ka- da bi neko od najbližih umro. No, njemu nijesu branili da usrećuje baku i djeda provođenjem školskih raspusta u staroj kući i pekari. Sada su svi zajedno na gradskom groblju, a on i njegova kćerka su stotinama kilometara da- 73

leko ne samo od Sicilije, nego od svojih domova. Otjerao je misli, pa zamolio poručnika da mu nastavi sa prevo- đenjem kafanske pjesme: Večeras me noć zavodi k’o žena Nazad kćeri bludna mog skrenulog uma Noćaš me doziva neka čudna šuma Tamo ću da lutam, da se mrtav nađem Ambasador se naježio od surovosti pjesme. Nazdravio je Simeonu koji je pio limunadu. No, ovaj ga nije ni pogle- dao, jer je držao na oku najkrupnijeg rezervistu koji je ustao, namignuo prijateljima, pa je, pomalo se zanoseći, prišao šanku. Poručnik se pridigao, ali ga je diplomata zamolio da se vrati na svoje mjesto. - Gospodo stranci, moji prijatelji žele da popijete nešto specijalno na naš račun... Ambasador je znatiželjno pogledao u rmpaliju, pa u poručnika, koji mu je preveo želju rezervista. - A to je?- upitao je ljubazno. - Klasični, majku vam jebem!- rekao je kroz osmijeh, pa klasičnim nokautom bacio Italijana na pod, neshvatljivo brzo za njegovu težinu i veličinu. Simeon je reagovao kasno, ali je brzo savladao rmpaliju, a potom podigao ambasadora na rame i žurno iznio iz kafane u kojoj je obezbjeđenje po- kušavalo da zaustavi razularene rezerviste. Poručnik je na vratima sreo svoje kolege oficire, ali im je naredio da ne ulaze, nego da ga prate. Ubacio je u kampanjolu diplomatu koji se budio, a potom velikom brzinom odmaglio. Urlao je na motorolu da obezbjeđenje napusti lokal, jer će ih uhapsiti vojna policija, ali se izgleda momcima dopala tuča sa reze- rvistima pa se nijesu javljali. - Hvala, poručniče,- rekao je Italijan trljajući bradu. - To mi je dužnost,- promumlao je, a onda ohladio amba- 74

sadora:- A želja mi je ista kao njihova! Vi ste, ipak, jebeni agresori i ubice naše đece, i ništa više ni manje! Ambasador je sumanuto pogledao poručnika koji je počeo da urla na šefa obezbjeđenja da se vrate u hotel i da ne zna gdje će, ali da će im ubrzo javiti, a potom je prekinuo vezu. Na kružnom toku je razmišljao nekoliko trenutaka, onda je dao gas. Kod Budoša je pokazao legitimaciju, a zatim je prošao tunel. Zaustavio se na južnoj strani brda. Ugasio je automobil, pa se gotovo prijeteći okrenuo ka Italijanu. - Pojedinci nijesu problem, ali nećemo moći da vas spa- simo od rulje... Viđeli ste. Molim vas da se vratite u Podgo- ricu, tamo je drugačija atmosfera, ima puno stranaca i ambasada. Nikšić je kotao u kome su svi pijevci, a najglasnije najprije kuvaju. Ambasador ga je gledao nekoliko trenutaka netremice, a potom je izašao iz automobila. - Vi idite u Podgoricu, ja se vraćam za Nikšić!- zalupio je vrata kampanjole. Zorić je lupio rukama o volan, a onda okrenuo automobil i zakočio pored diplomate koji je išao ka tunelu. - Upadajte!- dreknuo je na namrštenog Italijana.- Moram da izvršim zadatak. Ambasador je nevoljno ušao u kampanjolu. Simeon je dao gas, bezglasno psujući tvrdoglavog diplomatu. Na sredini tunela se sreo sa poručnicima kojima je pokazao da se vrate. Na barikadama, po izlasku iz tunela, čudno su ih gledali, ali je prošao bez pitanja, kao i prije. Komandiru zaštitne čete se ne postavljaju suvišna pitanja. Odvezao je Italijana do hotela, gdje je obezbjeđenje već paranoisalo šta je sa njim. Prije nego je otišao u sobu, am- basador im je saopštio da će uputstva o daljim planovima do- biti na ručku, poslije konsultacija sa Njujorkom. Dugo je razgovarao sa gospodinom Silanom, španskim diplomatom, zaduženim za „Milosrdnog anđela“. Španac mu je zabrinuto 75

saopštio da su svi napori da se obnove pregovori u Rambujeu propali. Beograd nije popuštao, a gotovo frenetični narod je sve više prkosio bombarderima, štiteći srpsku infrastrukturu i istorijske spomenike svojim tijelima i životima. Virilio je Silanu informisao o podjelama unutar Crne Gore. Zamolio ga je za strpljenje i vrijeme da snimi situaciju i predloži prave korake. Dogovorili su se da se narednih dana sretnu u Briselu, a do tada će sigurno srediti utiske. Potom je pozvao generalnog sekretara, kome je ponovio isto, dodajući da je u stalnom kontaktu sa španskim diplomatom. Sekretar ga je zamolio da se čuva, te, da ga, bar, dvodnevno izvještava. Takođe, obradovao ga je viješću da postoji mogućnost da se uz rusko posredovanje obnove pregovori negdje na Balkanu ili u Rusiji, u što je malo ko vjerovao. Čim je završio razgovor, iako je osjećao bol u vilici, ipak je uzeo knjigu i pozvao prevodioca da mu nastavi sa čitanjem. 76

V * Marija je izašla iz kupatila, svježa, čista, ali ju je koža nesnosno svrbjela od crnih misli koje nije uspjela da otjera skoro hladnom vodom. Neke slutnje, koje nije mogla da obu- zda, grčile su joj utrobu. Nije znala da li je na ivici očaja ili bijesa. Pokušala je da se presabere, da razgrne bojazni od kojih su joj suze išle nezadrživo, ali strah od samoće je navlačio maglovitu mrenu na razum. Zar nije mogao dru- gačije da joj saopšti tu samoubilačku odluku, nego kroz nje- gov ludački osmijeh kojim ju je kupio kad ga je prvi put vidjela? Kakve veze imaju stotine Crnogoraca koji su živote izgubili na vratima Crne Gore kad su krenuli iz Amerike kao dobrovoljci u Prvi svjetski rat, to je bilo davno? Njihova pogibija i požrtvovanost ne obavezuju ni njihove potomke, a kamoli njega, koji nema nikakve veze sa tim dobrovoljcima iz prošlosti. Ima majku i rodbinu, pa šta, i drugi ih imaju. U Crnoj Gori su svi rodbina, govorio je često. Pa, staroj će biti milije da je daleko od užasnog rata... Onda je začula kucanje i užurbala se. Navukla je svileni ogrtač njene tetke, koji joj je poklonila za rođendan, obrubljen kavkaskim pletom, pa je otvorila vrata. Čim ga je vidjela uzaslonjenog uz dovratnik, nasmijanog kao uvijek, nije više kontrolisala suze. Zaridala je. Nije govorio ništa, samo ju je čvrsto zagrlio i milovao po kosi. Čuli su Pabla kako pjeva: Kad suton zagrli veče Kad misli se kupaju u tišini Kad sjećanje k`o rana zapeče Ja ću ti doći, ne brini 77

Zagrli jastuk kad me se sjetiš Šapući Puškina, Remboa Ne plači, pjevaj, jer vjera Traje koliko se o njoj pjeva Ljubo je osjetio kako se trese, pa je prigrlio još jače. Za- ronio je usne u njenu bujnu plavu kosu. Napokon je osjetila da mu nešto znači. Da je voli kao svih proteklih mjeseci. Uza- lud se njegov brat trudio da ga učini pragmatičnim. Uzalud je njena luda tetka govorila da se ne miješa sa proletarijatom od kojega su svi izgubili razum, a što je još važnije - boga- tstvo. Ludilo je podstaklo na iskrenost tu otužnu groficu koja je i sama provincijskog neuglednog porijekla, bez obzira na titulu. Njen muž, odavno propali rođak carske porodice, ože- nio je radi prilično velikog miraza, ali nijesu uspjeli da ga ulože u budućnost, jer ga je on uložio na kocku. Nedugo pošto se Staša rodio, grof se ubio. Ostavio ih je na nemilost rođacima i zelenašima. Marijin otac ih je pomagao, kao i drugi. Romanovi su školovali Stašu, prvo za oficira a potom ljekara. Sve je išlo naprijed, osim Staša. Zaljubljivao se više puta nego je pročitao knjiga, kockao je, izazivao, a najradije izlazio na dvoboje... Sve dok nijesu morali da pobjegnu iz Rusije. - Nedostaješ već, a još nijesi otišao. Ne smijem o tome da mislim... Poludjeću. Ja ne mogu da se pomirim sa tim,- prokuljalo je iz nje. Ljubo je žedno pio suze sa njenih obraza, iz njenih bora koje su godine uporno dubile, ali uzalud, osjećao je kako mu se suši grlo od tuge što će neko drugi ljubiti ono što je nje- govo, a što voli, što je najgore od svega. Toliko puta je po- kušao da ode od nje, da spasi njenu sudbinu i svoju savjest, ali nikada nije uspio. Najgore Radove slutnje su se obistinile, on je počeo da voli ovu ženu, znatno stariju od njega, pose- sivnu i ljubomornu, iako je to poricao. 78

- I ti ćeš meni nedostajati... - Ja ili Buenos?- pogledala ga je, napokon, kroz staklastu zavjesu od suza. - Tebe nosim u srcu, a njega na razglednici! - Zar, vi komunisti, u srcu ne nosite samo ideju?- Ljubo je poljubio, ali se ona povila unazad.- Ali od ideja se ne živi... A još manje voli! Ljubo ju je opet prigrabio iako se migoljila. Nije imao argumente, osim nekih patriotskih koji su bili neuvjerljivi svakoj ženi, pogotovo voljenoj. Namjeravao je da se izvuče strašću koja je gorjela između njih kao prvog dana, ali ovaj put strast nije bila dovoljna. - Slušaj, Ljubo…- zapekla ga je dahom i iskrenošću,- bila sam jako mlada kad smo jedva glavu iznijeli iz Rusije od tih tvojih… tvojih varvara… komunista. Sve mi je ostalo ta- mo. I muž. I ljubav. I snovi. U sve sam vjerovala, osim da ću se opet zaljubiti u komunistu. Ali, moraš mi vjerovati… oni ne donose dobro. Znaš li koliko je ljudi u Rusiji već progutao taj tvoj komunizam? A tek koliko će? - Govoriš kao prorok?!- pomilovao je, ali mu je ona sklonila ruku sa kose.- Ja idem u Crnu Goru da se borim pro- tiv fašizma a ne protiv plemstva. To nikad nije postajalo u mojoj otadžbini, draga, vjeruj mi. - A šta ako pogineš? - Smrt je u mojoj zemlji slava o kojoj se sniva,- zamislio se na trenutak, a potom joj je izdeklamovao tekst koji je napisao za novine, koji će se objaviti tek kad on i Rade budu daleko od Buenosa.- Čast. Za koju se sin i otac biju. Smrt je jedini luksuz. Amanet oca sinu. Prirodna smrt je baksuz. Ginu samo odabrani. Drugi, pa i ja, živimo za amanet oca. Oni nam iz groba zbore, do zadnjeg Crnogorca za Crnu Goru se bori... - Prestani sa tom epskom nekrofilijom, molim te!- stavila je ruke na uši. Morao je brzo da okonča ovu situaciju, ali ga je grizla 79

savjest da tek tako ode. Kao iz kafane u kojoj je volio da pije i jede. Kao sa fakulteta poslije podizanja diplome. Ili nije bio toliko hrabar koliko mu se činilo da jeste. Pa, ljubav je nešto više od navike, bio je siguran, bez obzira da li je nesrećna ili srećna. Pridjevi u životu ništa ne znače, oni su jedino bitni u književnosti... Misli mu je prekinula razbarušena grofica koja je ušla u sobu kao da je neko progoni, ali se ne osvrćući za sobom, jer takve ljude tjeraju demoni koji su im opsjeli ra- zum. Obestrvljena, odavno u nekom nepoznatom svijetu, kao i uvijek, govorila je svoju verziju svijeta iz pomračenog uma koji je emitovao silne nepovezane misli. - Znam jednu brezu, bijelu i čednu... Znam jednu plani- nu, bijelu i milu...- bila je ushićena svojim halucinacijama. Gedala je u tavanicu, a potom otvorila prozor.- Znam jednu kišu, poplavnu a žednu. Znam crven snijeg, što na silu pada...- Onda se okrenula i pogledala u njih. Nijesu znali što je vidje- la, već su se po običaju počeli ljubazno smješkati. - Nema više breze, čedne i bijele. Nema više planine, mile i bijele. Sva je kao more od sile crvene. Po njoj snijeg pada od svile crvene... Zaridala je. Počela je da se šamara. Onda je izgrebla lice. Nekoliko brazgotina je prokrvarilo. Marija je zažmurila. Iz očiju punih suza od prije, briznule su nove. Ljubo se namrštio, ali je znao da se starica boji stranaca pa se uzdržavao da bilo što kaže ili da spriječi demone koji su tjerali groficu na samopovređivanje. - Tetka, tetka...- Marija joj je prišla oprezno. Grofica je gledala blijedo, kao da je ne poznaje. Onda joj je Marija pružila ruku, koju je starica uzela pažljivo, kao nepoznatu stvar, omirisala je, pa je počela da ljubi šaku i da bezglasno ponavlja svoje halucinacije.- Tetka, sve je u redu. Donijeću ti čaj. - Marija, molim vas,- odjednom se grofica uozbiljila i zamislila...- pozvala sam kneza Vladimira Ivanoviča na čaj u 80

nedjelju prije podne. On je udovac, a vi ste odavno zreli za udaju...- tek tada je primijetila Ljuba, pa mu se kurtoazno osmjehnula, instinktivno popravljajući odjeću i frizuru.- Do- bar dan, mladiću... - Poštovanje, grofice!- naklonio joj se Ljubo. - Žao mi je ako sam povrijedila vaša osjećanja za moju rođaku,- odjednom joj je krv pojurila u lice. Više to nije bila ona blijeda avet koja je govorila nepovezane stvari.- Ali moja rođaka ne smije da doživi moju sudbinu. Ja sam ludo voljela velikog kneza, a udala sam se za pokojnog muža koji mu je bio pratnja kada je dolazio u njihov ljetnjikovac, tik uz naše imanje... Ne sjećam se srećne ljubavi, dragi moj. Svratite ovih dana da mi pričate o situaciji u Crnoj Gori. Vjerujem da će knjaz Nikola prisajediniti Hercegovinu Crnoj Gori. Mnogo, mnogo pate naši pravoslavci tamo. - Svakako, grofice! - Mila, ne zaboravite... nedjelja prije podne,- pomilovala je Mariju.- Molim vas, stavite onu divnu ogrlicu vaše majke samo za kneza... Do viđenja. Naklonila im se, zamislila se na trenutak, a potom mumlajući o brezi i planini žurno izašla. Marija je sjela, pre- samitila se sa rukama na stomaku, umorna od svega. Sagla je glavu, a griva njene plave talasaste kose gotovo je dotakla patos. Onda se uspravila i šakama prekrila lice. Ruke su joj bile njegovane, uprkos tome što se nije libila da pomogne u restoranu. Znala je da je njen život u tim rukama. Nije željela da opet gladuje, kao kad su došli u Argentinu. Tetki je više značio nakit od egzistencije, a Staši kocka više od života. Neko je morao biti pragmatičan među tim razmaženim plemićima nespremnim u surovostima golog života. Možda bi bila njegovanija i mlađa da se nije kao vučica borila za sebe, tetku i Stašu, ali se osjećala dobro dok bi sravnjivala pazar, ili kada bi provjerila saldo u banci. Znala je da novac nikada ne traje previše, samo nekretnine uvijek vrijede, pa i 81

u najtežim vremenima, zato je ulagala u neugledne sobičke koje je kasnije adaptirala u male poslovne prostore a potom rentirala zanatlijama i dućandžijama. Bila je ushićena unosnim poslom sve dok nije došao nasmijani gorštak koji je osvijestio da postoji još nešto pored novca. Njemu se posvetila još više nego svom poslu. Bivala je sve umornija i iscrpljenija. Go- rštak nije pominjao vjenčanje, a ona se bojala braka. Željela je da stigne sve, a činilo joj se da kasni svuda. Užasno se bo- jala da će je napustiti. Ono čega se najviše plašiš, pomislila je i zajecala, prije ili kasnije te stigne. - Ponekad pomislim da je divno biti lud kao tvoja tetka,- našalio se Ljubo i sjeo do nje. - Ona zna da je u Argentini. Zna koji je datum danas i koji je čas... ali je napravila svoj svijet! Još uvijek želi da živi u njenoj bijeloj i slobodnoj Rusiji na koju je pao crveni sni- jeg... No, tako je bolje za nju!- uhvatila se za glavu.- Bože, ako ikada poželi da se ponovo suoči sa stvarnošću, šta da joj kažem za Stašu, za nakit, za sve što sada jesmo i u što smo se pretvorili? - Istinu!- Zaronio je usne u njen topli vrat. Ispod svilenog ogrtača osjećao je toplo, vitko tijelo. Počeo je da je ljubi, a ona kao da nije osjećala ništa. Čvrsto ga je zagrlila i kroz bu- jicu suza borila se za vazduh. - To ne mogu da joj kažem… Mislim da bi umrla istog trena kad bih joj rekla da je Staša prokockao sve. Samo nas je nakit spasio od gladi.- Hvatala je vazduh, pogledala ga du- boko, duboko, u dno njegovih tužnih očiju, a potom ga do bola stisla za šake.- Ostani, molim te. Ti si jedino za što vri- jedi živjeti... Ljubo se smračio. Pokajao se što je ovu situaciju ispustio iz ruku. I ranije, kada je pokušavao da raskine sa njom, uvijek je popuštao. Sve više mu se uvlačila pod kožu. Čuo bi je kako šeta ispred njihove sobe, trpio, a onda bi Rade počeo da se meškolji i gunđa. Potom bi odlazio da ne smeta bratu, a znao 82

je da ga čekaju dugi i mučni razgovori sa srednjovječnom plemkinjom. Na kraju bi završili u njenoj sobi, promrzli i ne- srećni, ali željni jedno drugog. Po običaju, uzalud je po- kušavao da je navede da ga mrzi, ali mu je to uspijevalo na sat-dva, na dan-dva, pa bi opet lutali Ajresom posvađani, ne- srećni, a spokojni što su zajedno. - Sinjorina, mogla bi mi biti majka,- napokon je izgovo- rio ono što je oduvijek izbjegavao. Nije osjetio razočaranje u njenim očima, ni jecaja nije bilo, ni jačeg stiska, samo je vidio neki olakšavajući grč na Marijinim usnama, kao da je to oče- kivala odavno. Poražavajuća istina iz voljenih usana nije bo- ljela koliko je očekivala. Pomilovala ga je po obrazu. Zagladila mu je zulufe i kosu. Primijetila je nekoliko sijedih iza ušiju i zaliske koji su se povećali posljednje dvije godine. - Ne kažem da provedeš život sa mnom,- tražila je riječi, obuzdavajući drhtanje. Krila je pogled da je ne izda. Suze su za slabe ljude, patetične žene, tješila se, a ona je bila ranjena bespomoćna srna koja plače pred nemilosrdnim vukom koji počinje da joj razdire utrobu dok još daje znakove života. - Samo budi tu neko vrijeme, dok ti ne dosadim. Onda idi u taj besmisleni rat da pogineš,- huknula je.- Neka do tada umrem. Ljubo je prigrlio, stiskajući oči da ne zaplače. Nek ide do đavola sve, pomislio je, i Rade, i crnogorska tradicija, i razlika u godinama, i šta će ko reći i pomisliti... ovo stvarno boli. Šta boli kao ljubav, shvatio je, ali se odmah pokajao, kao da se bojao da ga ne čuju Staša, Rade i Lujo, koji su u klubu pripiti urlali pjesmu: Šta znači riba na suvom Šta traži čovjek u moru Ne govori riječi gluvom Slijepi ne vidi zoru 83

Ja sam običan čovjek Od kosti, krvi i mesa I neću živjeti dovijek Dovijek živi pjesma Hljebom se kunem i solju Kad narod i bog zovu Na vašar-bojnom polju Umrijeću za zemlju svoju Kada se smirio, počeo je da pjevuši omiljenu pjesmu u njeno uvo. Ona je uzdisala. Osjećao je da plače na njegovom ramenu. Onda se izvila, tako da joj se ogrtač potpuno raširio i ukazale su se vretenaste butine i sniježno-bijelo međunožje. Zavodnički ga je povukla na postelju. Znala je da im se tijela najbolje razumiju. Željela je da zaigra na tu, posljednju kartu, zadnji adut. Nije sramota učiniti sve za ljubav, za spasenje. Dostojanstvo je najveći neprijatelj ljubavi, kao i gordost živo- tu. - To nije ideja zbog koje bih se odrekla i boga i hljeba,- razabrala se, sjetivši se koliko su vremena potrošili da nauče Pabla da odsvira i otpjeva slovensku, elegičnu patriotsku pje- smu,- ali ću ti pokazati zbog čega bih! - Ti si se davno odrekla boga, sinjorina!- Ljubo je podvu- kao ruke ispod svilenog ogrtača. Žudno je prelazio rukama preko njene meke kože boje mlijeka.- U mojoj zemlji bi te kamenovali! - Zbog boga ili zbog toga što nesmetano živim svoje zadovoljstvo?- željno je jezikom potražila njegov. - Ja nijesam komunista, ali mi je ta ideja bliska, ne iz ambicije, već pravdoljubivosti. Ne vidim u tome ništa loše. Najlakše je dobrotu iskoristiti. Ali, ne pristajem na mišljenje da su svi ljudi zli,- ubjeđivao ju je, ali ga ona nije slušala, činilo mu se.- Ako ikada postanem komunista, to će biti zbog 84

toga što se nećemo razračunavati sa nečim što ne postoji, kao bog. Onaj, od čije volje sve zavisi, pa i ljubav. Onaj, koji lju- bav zove smrtnim grijehom. Onaj koji život, jedan jedini koji imamo, obesmišljava i tješi nas smrću. Sad razumiješ zašto sam ateista?- Ona je odmahnula glavom, a on se grohotom zasmijao.- Pa, da bih živio i da bih te volio, ludo! Smijao se, dok se njoj osmijeh zaledio na usnama. Svaki treptaj joj je izazivao suze koje su već satima nekontrolisano tekle. Milovala ga je, tako poznatog, a kao da miluje stranca koji ničim ne pokazuje da ga boli to što se rastaje od nekog sa kim je toliko vremena dijelio gutljaje, zalogaje, postelju... Da li je moguće da ovaj čovjek ne zna šta je ljubav, naježila se? Da li je moguće da nije odrastao? Samo nezreli ljudi ne razlikuju ponuđeno spokojstvo od avanture koja ih izaziva i vodi u smrt. Ili misli da ona nije ništa bolja od ostalih... pre- sjeklo je preko stomaka. Ponestalo joj je daha. Grubo ga je odmakla sa svojih grudi. - Zašto ponekad imam osjećaj da me ne smatraš boljom od polovine ovih nesrećnih djevojaka koje prodaju ljubav u pansionu? - Ne budi smiješna... Samo mi nije jasno zašto im ne za- braniš da to rade u tvom konačištu?! - Zar da zabranim da rade ono što su radile čitavog živo- ta? Ne mogu. To je njihov izbor… Ali sam ja loš makro. Na- plaćujem im stan, piće i hranu. Onaj nesrećni Pablo im je prije mene uzimao polovinu od zarade. - Tebi i tetki dovoljno. - A Staša? - Staša ima reporterski posao... - To je zabluda propalog ruskog plemića. - Ipak, mislim da on ima sjajnu karijeru novinara! - Naivan si! Propao čovjek se hvata za slamku! A, ti i Rade, vi ste mu ta slamka... Inače, da nije vas davno bih ga odjurila daleko... u taj beskraj njegovih laži! 85

- Meni djeluje kao jagnje!? - To jagnje je pokupilo novac i ostavilo nas same, na cjedilu, bez kopjejke. Da nije bilo nakita pocrkali bismo kao lučki beskućnici. Kad se ofucao došao je natrag, bez novca, ali pun priče za naivne. Mislim da on i njegova mama koriste isti način da se izbore sa problemom. Sagradili su zid oko sebe… Još žive u Rusiji. Ali ta Rusija više ne postoji. - To je vaš porodični problem, ne želim da se miješam...- uzdahnuo je Ljubo, razmišljajući na koji način da prekine teški razgovor i napokon ode, jer ga priča i njena neodoljiva golotinja sve više mame u zadovoljstvo sa kojim je želio da jednom zasvagda raskine. Odlazak u partizane je bio pravi izlaz.- Ali, vjeruj mi, moraš što prije one djevojke otjerati iz pansiona. Donijeće ti probleme. - Ne mogu…- gotovo se naljutila.- Ja sam im dobar para- van, kao i vama, ruska plemkinja,- rekla je i ona ono što odavno nije smjela da prevali preko usana. Ljubo je znao da mu vraća za ono prije.- Za Pabla čitav grad zna da je pro- kockao i posljednju paru. Za Stašu, takođe. To što sam im dozvolila da se smucaju ovdje, to je sažaljenje. - Na kraju će ti jedan ili drugi smjestiti nešto… da bi uzeli pansion. Da, odavno se toga plašila, ali nije htjela da se suoči sa tim. Pablo je volio, ali je ona, kao svaka pametna žena, od njega tražila da se promijeni, pa da računa na nju. Sve dok bude sebe smatrao krivim zbog neuspjeha kod nje, biće mi- rna. Onog momenta, ako se ipak opameti, a ona mu ne ispuni obećanje, moraće razmisliti kako da ga preduhitri. Takođe, fašizam joj je išao naruku. Oni su mrzjeli komuniste gotovo kao ona. Za sada je u redu, ali brzo će doći vrijeme da se po- zabavi tim problemom. Razmišljanje o sebi i problemima, prošlim, postojećim i sa onima sa kojima će se, prije ili ka- snije, suočiti, povratilo joj je samopouzdanje. Osjetila je želju za borbom, za preživljavanjem. 86

- Pa, brđanine, ja nijesam htjela da umrem u najboljim godinama! Ignorisala sam predrasude i shvatila da se u ovoj zemlji kurvi i tanga najbolje živi od toga!- trznula se, kao da se prepala od sopstvenih riječi. Upitala se koliko njoj priliče psovke. Nije se uzbudio. Dakle, nije bitno ko govori, nego šta se kaže. Istina. Koja istina? Da li je potrebna? I šta se sa njom kaže? Pa šta ako ne radi u skladu sa onim kako je vaspi- tavana. Vaspitana je za druge uslove i vrijednosti koje su sada pokojne, kao i većina onih koji su vjerovali u njih. Ona je preživjela i opstala samo zahvaljujući tome što je prihvatila novu istinu. Tako će biti sve dok ova istina koju žive ne bude proglašena kao laž.- Klijenti ovih djevojaka nijesu samo pro- gnani osiromašeni Sloveni. Ponekad ovdje zaluta neki bitan buržuj, a oni su uvijek dobri za ucjene ili podmićivanje… A zar u tvom komunizmu prostituisanje nije najstariji proletari- jat!? - Tvoji preci bi se prevrnuli u grobu da znaju čime im se potomkinja bavi?- peckao je Ljubo, navlačeći prepoznatljivi osmijeh. - Ja plaćam porez za ovo, zaboravio si? Isto kao one prenoćište, hranu i piće. A šta ko radi u sobama, mene ne inte- resuje.- Već je bila stroga. Demagozi su je više puta dovodili na ivicu nervnog sloma i egzistencije, to više nije željela nikom da toleriše, pa ni Ljubu.- Dragi moj, moji preci su pre- vrtali plemkinje i sluškinje za par rubalja i titula, i nijesu plaćali porez.- Onda je shvatila da je namjerno odvukao od teme, da zabašuri problem, da je lakše ostavi. Radio je to i ranije. Željela je još jednom da pokuša. I više puta. Onoliko koliko je potrebno da ostane. Da je ne ostavi. Da ne pogine. - Ne idi, brđanine! Tvoj odlazak će samo jednu ženu učiniti nepopravljivo nesrećnom. A ta žena može da te učinim srećnim čovjekom! - Već me činiš dvije godine,- uzeo je nazad u zagrljaj. Bio je neopisivo zahvalan toj ženi, ali nije znao kako da joj to 87

drugačije kaže osim onako kako je više puta ponovio u njihovim svađama i mirenjima. Patetično i nepotrebno, jer je to ljutilo. Ponovo je osjetio toplinu koja mu se širila po tijelu.- U stvari, od kada sam u Argentini! - Ja znam istinu, Ljubo...- uzdahnula je.- Previše si mlad za pravu ljubav. A ja sam previše stara za nova traženja! Opet su im se tijela potražila, sama. Njeno drhturavo i njegovo snažno, puno mladalačke želje i snage. Počela su da se razumijevaju nemuštim jezikom susreta. Dolje, Pablo je ponovo pjevao svoju himnu o izgubljenoj ljubavi. Tek katkad bi se prolomio Radov bariton na posljednjem slogu stiha, ili strofe. Tada bi prsla čaša. Staša je slavio svoj bol razbijanjem alkoholom omamljenog kristala, o zauvijek onijemjeli pod ili zid. * Mirisao je na Mariju, što mu je unosilo nemir u ionako iskidane misli i spokoj. Kašljucao je neprestano kao da je time pokušavao da izbaci ono što je prošlo i ono što dolazi. Ali, nije znao da ljubav i griža savjesti, jednako kao polen ili nikotin, prijenu i zalijepe razum i osjećanja, pa ih je nemoguće izbaciti iz sebe. Samo vrijeme sasuši čovjeka, kao i drugog insana, a čaura nije čovjek, nego vreća kosti, krvi i mesa, koja ljude pre- poznaje po imenima, a ne dušama i djelima, govorila je luda grofica. Gledao je Luja, Stašu i Rada, već dobro pijane, kako se grle sa, takođe pijanim, prostitutkama koje su čekale da makroi dođu po njih i povedu ih u sobe. Marijine sobe su bile najjeftinije, ali njima prostor odavno nije značio ništa, samo je bilo bitno da se zaradi za narednih par dana, a onda će opo- ravljati kožu, utrobu i dah od pohotnih radnika koji su ih pri- tiskali sa neokupanim tjelesima i još prljavijim pričama i mislima. Do nove mušterije i novog srama koji im je obe- zbjeđivao egzistenciju. Da, priznale su puno puta Ljubu, sti- djele su se svog posla, ali tek onda kad pripiju i kad se opuste 88

u društvu običnih smrtnika koji su liječili gorku nostalgiju i druge muke uz apsint, Pablovu gitaru i pjesme. Ponekad bi Marija zapjevala ruske tugovanke sa suzama u očima. Onda bi svi ćutali i uzdisali, osjećajući kako Marijin iškolovani glas na Institutu Smoljni donosi svu bol hladnog sjevera, koji je više okovan krvlju nego snijegom. Podijum su zauzimali slovenski emigranti koji su, uprkos glasovnim mogućnostima, davali sebi oduška i pjevali svoje pjesme na raznim jezicima i dijalektima, zbunjujući Pabla melodijama. Rade i Staša su, kao i uvijek, prednjačili u tome. Staša, avanturista i pjesnik, pasionirani fotograf, teoretičar svakodnevice i dosade, a Rade, mizantrop i mizogin, socijali- sta koji je mrzio svakog do podne, a od podne najviše sebe. Alkohol bi im uzburkao krv, vraćao ih u neka stara vremena koja su više izmaštali, nego doživjeli. Život je jedino lijep u mašti, jadao se Staša, dok bi Rade aminovao klimanjem, zaključujući da je mašta još jedna divna laž jednako kao i život. Pokazivali su katkad onu ljepšu stranu medalje, a ve- ćinom naličje, kao i svi pijani, uostalom. Znali su da sa osmi- jehom na licu, ničim izazvani, niti pozvani, ulete u razjareno klupko slovenskih emigranata koji su tučom razgraničavali klase, kaste, nacije i vjere, pa bi se tukli do iznemoglosti. Sju- tradan su opet zajedno svi sjedjeli i pokunjeno plaćali Mariji namještaj, posuđe i piće, koje su polomili ili prosuli kad već više nijesu mogli da piju. Ljubo je nasijedao nekoliko puta na Radove izlete u nepotrebne tuče, ali kad je shvatio da je to njemu svojevrsno pražnjenje, navijao je za njega, znalački, skoro bokserski, eskivirajući flaše i stolice koje su letjele kao razjareni i gladni komarci po lokalu. Smijao se kao lud kad bi dolazio sa razmrskanom arkadom ili rasječenim usnama, da uhvati daha i popije malo apsinta, da ga prekori što se ne bori za čast Crne Gore, socijalizma i egzistencije. Čudio se potrebi pijanih slovenskih emigranata da hiljadama kilome- tara daleko od svojih otadžbina i ognjišta, a stotinama hilja- 89

da svjetlosnih godina daleko od ideologija koje su vladale nji- hovim malim siromašnim zemljama, ne posustaju u namjeri da promijene i narod i ideologije, iz korjena, potpuno i bezuslovno. Gladni i jadni emigranti, neostvareni i željni do- movine, porodica i ljubavi, iz očaja su prosipali krv, znoj i suze za krišku svoje slave pod nebeskom kapom. Ono parče slave ili laži što su im obećavali glasnogovornici koji su neprestano stizali iz Evrope da mobilišu dobrovoljce i njihov novac za interese partija, kraljevina i republika. To je bio svo- jevrsni spektakl koji je Staša volio da fotografiše, ali kad bi mu neko zabio fotoaparat u oko, bolno žmureći, teatralno je zavrtao rukave, izuvao cipele, psovao na ruskom komuniste, boga i dvanaest apostola, a onda se razjareno bacao na une- zvjerenu gomilu koja je do malo prije pila i pjevala zajedno. Slovenski, baćuška, nema šta, volio je da govori Staša dok bi mu Marija ispirala rane ljutom rakijom. I večeras su bili spremni za spektakl. Lujo, baletan, čak se i radovao tome, ali mu je Ljubo savjetovao da se pričuva, jer se ovakve pijanke završavaju grupnom tučom najboljih prijatelja. - Sad ćeš da čuješ šta je pjesma!- grmnuo je Rade pa je, klateći se kao bokser u nokdaunu, doteturao do Pabla, koji mu je sam pružio gitaru jer je bilo vrijeme za Radov šou. Znao je da ne zna da svira, ali ga to nije sprečavalo. Imao je neodoljivu potrebu da se izrazi, bez obzira što će se sjutradan kajati i psovati svoju divlju prirodu. Želio je da svojim pri- jateljima kaže nešto više o Nikšiću, o gradu na dva polja, pod planinom koja nosi odvratno ime Vojnik, čime sugeriše na vazdašnju borbu za slobodu. Ove su godine procvjetale lipe Ranije no prije, ljepše no ikada Sve je kao prije, ali ništa nije Ja bez tebe, draga, živjeti ne umijem 90

Ja znam da si negdje spokojna i mirna Govoriš o vjetru, a misliš na mene U kostima jesen, a u kosi zima Još te ovaj starac, kao mladić sniva Moju pjesmu pjeva sada druga žena Tvoju igru igra, a na mene gleda Večeras ću tebe otjerat’ do vraga Tjerah te i do sad, al’ ne mogah, draga Crkva svetih Pavla i Petra te čuva Sve je kao prije, ali ništa nije Ovaj vjetar još po starome duva Pokušava da živi, ali ne umije Lujo je slušao pjesmu koja nije ni zvučala loše kad je Rade odustao od gitare, a zbunjeni Pablo pokušavao da uhvati melodiju. Staša je plesao van takta sa zgodnom prostitutkom, uporno joj gurajući ruke ispod košulje. Neprestano je lju- bakao u čelo, zbog čega se ona kikotala. Onda mu se otrgla i počela da igra sa krupnim brkatim Hrvatom, rudarom, koji je iz noći u noć dolazio, uporno trošeći čitavu zaradu na prosti- tutke. Ona je znala da Staša sve uzima na veresiju, dok je brko bio dobra mušterija, zato nije htjela da ga propusti iako bi ludog Rusa slušala do jutra. Staša se razočarano vratio za sto sa teorijom da kod žena najviše mrzi ono što najviše i cijeni a to je njihova pragmatičnost i hrabrost da se suoče sa istinom. Nije propustio priliku da popljuje Hrvatovu neote- sanost, ali je imao neprijatno iskustvo sa markantnim brka- jlijom, čemu je svjedočio ožiljak na arkadi, pa mu je ostalo da ga nemoćno mrzi sve do iduće tuče kad će mu radosno slomiti flašu ili stolicu o četvrtastu glavu. Kada bi ga pustili, znao je Ljubo, ne bi mu falilo priče do sjutra, ali večeras su imali važnijih stvari od Stašine ljubomore. 91

- Šta kažu naši?- upitao je Ljubo, od nostalgične pjesme raznježenog Luja. - Italijani napreduju prema severu! Pitanje je dana kad će potisnuti partizane u Bosnu ili Srbiju, ako već nisu. - Znači, mora se što prije pomoći. U ratu nije bitan kvalitet, nego kvantitet? - Idem i ja,- rekao je Staša, ne pogledavši ih. - Šta ti? Gdje da ideš!?- nasmijao se Ljubo.- Zar nijesi od komunista zbrisao u Argentinu! - Idem da se borim za pravoslavlje!- rekao je opet tiho, bez uzbuđenja. - Ej, ej, Staša...- čudio se Ljubo.- Pobrkao si! Tebi je Kominterna pobila pola familije, jer si rođak Romanovih, a Kominterna vodi i naš ustanak, ne zaboravi... pa neće joj biti milo da ruski grof bude u crnogorskim partizanima! - Rosija spava... spava... rođena moja!- gotovo je zaplakao.- Komunisti su košmar! Oni ne postoje. Sasuo je u grlo nekoliko dugih gutljaja apsinta, a potom je zamarširao po kafani sa flašom u ruci. Obnaženi gosti i prostitutke počeli su da hvataju korak sa njim, praveći smi- ješni teturavi vozić, dok je on grmio na ruskom: Rodnaja maja, u naruš že ti slova pljunj na surovuju gordast hot raz bud ti trusom ne bjejsa rodnaja moja bjegi i skrivajsja vsjo ravno, rodnaja maja nastignjet tebja žiznj sabaćaja... Jedna prostitutka je ispala iz vozića, pa pokušavajući da održi ravnotežu potpuno je nenamjerno završila u Radovom 92

krilu. Ovaj je pogledao mrko, ali je pomilovao po kosi iako je Ljubo očekivao da je odgurne, po običaju. - Ti si srećna žena, pa neka si kurva. Za pare trpiš svaku budalu, a ja bez pare i dinara Ljuba i ovog blesavog Rusa! Lujo i Ljubo su se zasmijali. Staša im je prišao i lupio flašom o sto. - Kad idemo? - Ubiće te, budalo, Kominterna i partizani! - Stariji je Hrist od komunizma i Kominterne, baćuška! On me čuva! I Isus ima ljepšu bradu od Marksa! - Teška čovjeka, nek mu je prosto!- zavrtio je Rade glavom, a onda doviknuo konobaru već otežalim jezikom.- Daj još po jednu! Ja ovog samo pijan mogu da razumijem! - I ja, prijatelju,- nije se dao Staša.- Nikada se nijesam trijezan razumio. Gosti i prostitutke su oduševljeno pili, pjevali i igrali, ne sluteći dileme koje su lomile njihove prijatelje pred dug i neizvjestan put. Ljubo se zagledao u Stašu i Rada koji su se i dalje strijeljali neprijateljski. - Pusti ga da ide,- rekao je, napokon, Ljubo, uz duboki uzdah, što je izazvalo čuđenje kod svih, pa i kod Staše.- Kod nas su Italijani, a on ima njihov pasoš i državljanstvo... Kad mu zapraši oko uši, sam će zbrisati u Italiju! - Još mi povedi i onu tvoju drocu za komesara, pa me onda ubij!- dreknuo je Rade, po prvi put ne kontrolišući emo- cije. Ljubo ga je začuđeno pogledao. Jedva je savladao bijes da mu istom mjerom ne odgovori.- Čitav život se borim pro- tiv buržuja, a ti ćeš mi je još dovesti u Centralni komitet da me obrukaš pred drugovima sa kurvom plave krvi... Neću ti to dozvoliti! - Šta ti znaš šta je ljubav?- ipak nije mogao da se savlada, ali nije želio da uvrijedi svog brata od tetke sa kojim je bio bliskiji nego sa rođenima. Više puta je uspijevao da ga potpu- no ignoriše kad bi pijan nasrnuo na njega, ali crnogorsko 93

prokletstvo bratske svađe ih je stiglo nenadano i daleko, daleko od Crne Gore. I to zbog neke žene, da bi sramota bila veća. Kao da ih je to najednom otrijeznilo. Obojica su osjećala stid, ali su se gledali kao dva vuka koji reže jedan na drugog iznad strvine.- U životu si samo volio kurve i partiju! Jedno si plaćao novcem, a drugo utopijom! Na kraju ćeš ostati i bez jednog i bez drugog! Zaćutali su. Bijes je nadjačao sramotu. Staša je blenuo čas u jednog, čas u drugog, sa željom da se umiješa ali bez ideje na koji način. Lujo je vrtio čašu kao Rade do malo prije. Braća su se gledala i dalje kao strvinari. Međutim, strvine nije bilo. Ovo je bio sukob ideja i pogleda na tmurni svijet koji ih je tumbao od nemila do nedraga. Od ljubavi do mržnje. Mno- go puta su pričali o tome, ali te noći, pod uticajem alkohola i nemira pred iskušenjima i nepoznanicom koje im je donosila budućnost, samo su osjećali želju da povrijede jedan drugog. - Dobro, šta se ljutiš...- ironično ga je pogledao stariji brat.- Ona nije kurva, ona je samo bila u pogrešno vrijeme sa progrešnim ljudima! To je priča svake kurve! Zacerekao se. Staši je piće procurilo na nos. Lujo je uporno vrtio čašu. Ljubo se jedva suzdržao da ga ne udari, pa je ustao od stola. Želio je da potraži Mariju. Da se još jednom objasni... Znao je da pravi grešku, ali je želja bila jača. * Marija je bila tamo gdje je uvijek odlazila kada bi se posvađali, u kuhinji. Voljela je da razgovara sa dvije kuvarice. One su bile žene iz naroda sa svakodnevnim brigama i navikama. Nijesu se razumjele u politiku, niti u ljubav. Udale su se čim su prispjele, da se ostala braća i sestre nesmetano podižu. Njihov odnos se svodio na priče o domaćinstvu i podučavanje u kuvanju. Ali čim su vidjele Ljuba na vratima, ljubazno su ga pozdravile i nestale u magacinu. Marija je sjeckala luk. S vremena na vrijeme je kraji- 94

čkom šake brisala suze. Nos joj je procurio od suza pa je šmrcala. - Plačeš? - Ne, to mi je od luka!- zasmijala se kao u vrijeme kad su bili najsrećniji, što ga je još više ganulo. Imao je osjećaj da su i njemu navrle suze na oči, pa ga je to čudno osjećanje zbunilo. Pomislio je kako će mu tek nedostajati kada stvarno ode, ako je sada ovako. Uzdahnuo je duboko pa široko ra- zvukao usne, onako kako je oduvijek kupovao svoje sagovo- rnike i u prijatnim situacijama, ali i u onim drugačijim. - A ja se poradovao da plačeš jer ti nešto značim!- rekao je ono što nije smio, ali nije mogao da podnese da joj ne znači. Opet se jako pokajao, ali iznenadna posesivnost je bila jača od razuma. Ona ga je naučila tome, ljutio se na sebe, ali da nije rekao, činilo mu se da bi umro. Od ljubavi se ne živi, ali se živi za ljubav, često mu je govorila, jednako uporna da voli nezrelog čovjeka. - I značiš mi!- zagrcnula se i počela grubo trljati ruke u hladnoj vodi.- Toliko mi značiš da se bojim da neću umjeti da živim bez tebe! Obgrlio je dok se tresla od plača i besomučnog trljanja ruku. - Vratiću se. - Imam osjećaj da nećeš! - Imaš osjećaj da ću da poginem?- narugao se, ali ga je ta misao pokosila preko stomaka. Možda strah nije bio od rata, već od sumnje i nepoznatog. - Ne, jezik pregrizao,- okrenula se prema njemu,- ali znam da se nećeš meni vratiti! Crnogorke su lijepe žene. Znam vaše knjaginjice, moje rođake... Zavrtjele su glave polovini evropskih plemića. - To nijesu djevojke, to su surove komunistkinje. - Ali su žene. - Kakve crne žene! Ne znaš ti njih... Skojevke jedu žive ljude! 95

- Znači, one ne spavaju sa muškarcima! - Samo ako partija to traži od njih!- pokušao je da se našali, ali se ona nije smijala. - Ti se još i smiješ? Kako možeš?! - Ne boj se, sinjorina, moje srce pripada tebi!- obrisao joj je suze a potom je ljubio u čelo, između vjeđa, u nos, pa napokon u usne. Osjećao je vlagu od njenih suza.- Mnogo ćeš mi nedostajati! - Toliko da nećeš otići?- rekla je, a to nije htjela da kaže za kraj. Otišao je, bez riječi, sa njegovim prokletim osmijehom kojim se uvijek borio u dobru i zlu. Brzo se popela u sobu. Dugo je vodom i sapunicom uklanjala kuhinjske mirise prije nego je obukla haljinu koju je najviše volio, od plavog so- mota. Zakucala je na njihova vrata rizikujući da otvori Rade koji ju je mrzio, ali niko nije otvarao. Vrata su bila otključana. Soba je bila uredna, kreveti spremljeni, knjige na policama, ali nije bilo odjeće i starih drvenih kofera. Na stolu je bio neki sitni novac... za kiriju, kasnije je shvatila. Odjurila je do Stašine sobe da joj objasni njihov nestanak koji je očekivala, ali ne tako brzo. Stašina soba je bila neuredna, kao i uvijek. Nije ga bilo. Na stolu je našla na brzinu ispisanu poruku: Odlazim, ali da se vratim. Mami kaži da sam u Sjevernoj Americi. Vidimo se kad operem dušu od slovenstva koje je svakodnevno truje. Staša. * Kada je dobila pjesmu i pismo iz Albanije, znala je da je voli. Od tada nije imala mira. Sve je bilo brže od razuma i pokreta. Nije se sjećala nijednog prošlog trenutka, ni jela, ni nužde, ni sreće, ni nesreće... samo je postajalo vrijeme koje je morala da stigne jer je na kraju njega čekao on. Sjetila se da je volio da mu tu pjesmu pjeva Pablo. Napisao ju je neki nikšićki pjesnik, a pjevali su je on i ona 96

kad ih sustigne alkohol i nostalgija za dalekim slovenskim domovinama. Za dalekim srećnim vremenima. Za tu je pjesmu govorio da se pjeva tiho, kao uspavanka. Jednu strofu on, drugu ona... Ona sa umilnim školovanim glasom, a on pri- jatnim, tihim baritonom koji je pjesmi davao neki grleni iskon. Ova se pjesma, sinjorina, osjeća, a ne sluša, uvijek joj je govorio dok su je pjevušili, čvrsto zagrljeni. Ja idem, jer zovu me preci Mrtvi, a živi u nama svima Ne boj se, čuvaće me sveci I tvoja molitva, sinjorina Ćuti ne troši ovih par minuta Dok grlim te i pijem, kao žedna vode Pusti bar mi misao da ti dušom luta Prije nego zauvijek iz mog srca ode Kad vjetar ti pramenom pomiluje lice Kad te nešto zagolica vrelo To vjetar nije, to su moje misli Što ti čežnju bude i tijelo zrelo Idi, al’, molim te, obećaj mi nešto Da bih mogla, bar, mirno da spavam Nasmij se kad ti bude teško Ako ikad zaspim, takvog da te sanjam Ovaj osmijeh tužan zavještavam tebi U noćima vrelim da ti misli sreta Al’ da tebe nema, ovaj osmijeh ne bi Ni bio osmijeh, nego samo sjeta 97

Na kraju, kad prođe i dobro i loše Kad umoran čekaš miris zemlje vlažne Nikud nisi mogao iz sopstvene kože Onda sve su stvari podjednako lažne Ne želim da pričam o smrti i kraju Još će ovaj osmijeh tebi da se smije On i tvoja tuga odavno se znaju Dva najbolja druga zajedno već žive Dugo su stajali usidreni nedaleko od Soluna. Previše dugo za nesrećne ljude, ali da nijesu takvi kakvi jesu ne bi ni čekali već bi vodili svoje srećne živote daleko od svakog iskušenja. Čekali su tovar za Skadar. Samo su noću izlazili na palubu. Katkad bi kapetan donosio informacije o napretku njemačkih jedinica i njihovih saveznika na svim frontovima. Lujo je, za razliku od njih, bio veoma verziran u rat. Disku- tovao je sa kapetanom, sokolio sumnjičave drugove obeća- vajući brzi obrt na frontu. Crnogorcima je rat još lebdio kao nešto nadrealno, štaviše, romantično, gdje oni idu da izvrše svoju patriotsku dužnost. Radovali su se tome. A Lujo je pokušavao da im kaže da je to peć smrti iz koje nema izlaza, osim namučenoj duši kroz lavirinte dimnjaka. Pitali su kapetana za Crnu Goru, za Jugoslaviju, ali nije mogao ništa određenije da im kaže jer su ih rijetko pominjali na radio Londonu. Jedne noći im je sav usplahiren saopštio da su partizanske jedinice doživjele žestok poraz na nekoj plani- nskoj visoravni. U početku nije umio da izgovori ime, ali su se Ljubo i Rade sjetili da bi se moglo raditi o Krnovu, visoravni sjeveroistočno od Nikšića. Svi su pobijeni, rekao je saosjećajno kapetan. Tu noć je sa njima pio grčki uzo. Ljuta i jaka rakija je brzo omamljivala umorne slijepe putnike. Kapetan je otišao po još jednu flašu, pa po još jednu... Liječili su dušu rakijom koja je samo više pekla. Poslije prve flaše, Staša je, po običaju, 98

počeo da divlja po palubi. Pijanom kapetanu više nije smetao. Smijao se, pjevao i igrao sa unezvjerenim Rusom. Ljubo i Rade su razmišljali o tome ko bi od poznatih mogao biti mrtav na Krnovu. Radio London sigurno ne bi izvještavao da je bilo ne- koliko desetina mrtvih, vjerovatno je bila kasapnica. Nemir ih je držao za uglačani pod na kom su sjedjeli. Staša se na kraju, praćen pljeskanjem pijanog kapetana, popeo na usku brodsku ogradu jedva uspijevajući da uspostavi ravnotežu. Samim ču- dom, koje čuva pijane ljude, održavao se da ne završi u mo- drom grobu mora. Zaurlao je svoju poeziju, mlatarajući rukama: Noćaš još pijem, a sjutra zbogom Drugovi skitnice, pijanci i odrpanci Ja idem s pjesmom da bitke bijem Vi pijte i moje, sa milim bogom - Niste trebali voditi ovog ludog Rusa,- šapnuo je tek tada Lujo Crnogorcima.- Buržuj je i pesnik! Najluđa kombi- nacija. - Ako je čovjek buržuj, ne znači da je svinja!- smrknuo se Ljubo. - Ne zamjeri mu,- prostrijelio ga je Rade, a potom je pri- jateljski potapšao Luja po ramenu.- Ostavio je djevojku plemkinju u Buenosu... - To ne znači da sam loš čovjek, a još manje da je ona loša samo zato što je plemkinja! Lujo je htio nešto da kaže, ali je ipak odustao. Sjetio se da je svaka riječ između braće, ili između familije, uvijek višak. Ljubav između njih funkcioniše po kodovima koji su njima jedino čitljivi i znani. Oni se prenose sa koljena na ko- ljeno i čine nas drugačijim od drugih familija. Kao da su sva trojica znali o čemu razmišljaju, pa su zamukli nalazeći spas u predstavi koju je priredio Staša na ogradi broda, iznad si- njeg groba, uz bučnu podršku pijanog kapetana. 99