Osmijeh za Mariju Mihailovic_ Obrad Nenezic

običaje i zakone, a osjećanja su bila luksuz. Oni su gledali nacionalni, državni, a mladi gledaju lični interes. Pa zar tako ne treba, konstatovao je Miloš. Nikola je potvrdio, a Simeon slegnuo ramenima. Slušali su vojnike kako pjevaju koračnicu za šankom. Možda su željeli da se pridruže, ali to nijesu uradili. Koža se ježila. Srce je udaralo. Ali, sva trojica su osta- li nijemi, dok su rezervisti i vojnici padali u patriotski trans: Kad umru osmjesi u nama Kad smrt luču razgori Više se vidi tama Od svakog plamena što gori Stisnimo pesnice svoje Osmjehe i pjesmu dajmo Razvijmo zastave slobode U odsudnu bitku ’ajmo Simeon je osjetio da žudi za svime, za životom... Želio je da zapjeva. Želio je da zagrli dva druga. Želio je da ode daleko odavde. Želio je da ostane... Odjednom mu je so- pstvena koža postala tijesna. Osjetio je da mu se pjena od piva vraća iz jednjaka u usta. Shvatio je da mu više nije mjesto tu, među njima, među svijetom. Nikada ništa slično nije osjetio, a čitavog života je nosio biljeg kopileta. Nije imao cilj. Imao je potrebu za nečim, a nije znao šta je to. Ni onog momenta kad su mu u policiji ponudili mjesto komandanta posebnih jedinica, rekao je da to nije njegov cilj. Pomoćnik ministra je tvrdio da je nezavisnost Crne Gore pitanje vremena, kao i da bombardovanje ide naruku toj ideji. - Ljudi, idem! Pijan sam i umoran! - I mi ćemo... Čekaj... - Čekam vas već tri ure,- pogledao je na sat.- Gledamo se ujutro! 200

Udahnuo je vazduh ispred Bluz bara. Prisjetio se čitavog razgovara sa pomoćnikom ministra. Čovjek je pripadao re- formskim snagama koje su zagovarale nezavisnost Crne Gore još za vrijeme raspada SFRJ. Sijedi, debeljuškasti starac mu je ulivao volju. Nudio mu je stan i sigurnost. Argumentovano je govorio o Vojsci Jugoslavije koja se raspadala između dvije komande. Tvrdio je da većina oficira crnogorskog porijekla i nacionalnosti već sarađuju sa njima. Doduše, priznao je, ve- liki je broj i onih koji ne žele da sarađuju. Nezavisna država mora imati ozbiljan sistem bezbjednosti. Raspad bivše Ju- goslavije sve nas je opametio, rekao je, a potom ga pitao da se sjeti koliko je oficira JNA ostalo u nekom vakuumu koji ih je koštao egzistencije. Mnogi od njih su ostali na vjetrome- tini nacionalizama koji su brisali one što drugačije misle. Htio ne htio - morao je da igra na dvije karte. Pukovnika Đurišića su prekomandovali, znači i njemu je vrijeme isticalo. Shvatio je da mora donijeti odluku vrlo brzo. Možda je najbolje da prihvati ponudu da pređe u policiju. Dvostruka igra je već otkrivena. Idući zadatak koji će dobiti neće moći izvesti lako, kao što je izvršio oslobađanje ambasadora Virilija. Prije ili kasnije će procuriti da je on taj, iako su svjedoci skrajnuti. Odlučio je da ujutro prihvati ponudu da bude komandant po- sebnih jedinica. To je značilo unapređenje. Radovao se Pod- gorici i stanu koji će dobiti. Podstanarenje je velika nužda. Stan će namjestiti u minimalističkom stilu, koji je vidio da nude saloni. Pomislio je ko će se više obradovati - on ili ma- jka, pa se glasno nasmijao. Treći put u životu. Prvi je bio kad je upisao akademiju, drugi kad je završio i sada kad je, na- pokon, mogao da riješi egzistenciju, jednom zauvijek. Krenuo je da otključa kampanjolu. - Simeone...- poznao je Nikolin glas, ali to nije bio Nikola, onaj koji mu je, i kome je čuvao leđa, još od aka- demije. To je bio neko drugi. Zaustio je da se odazove, ali ga je nešto vrelo izbolo po leđima. Nije čuo pucanj, pa je pomi- 201

slio na noževe. Okrećući se počeo je da pada. Posljednje što je vidio bila su dva pištolja sa prigušivačima u rukama nje- govih najodanijih saradnika. Nikola se osvrnuo, a potom je mirno opipao Simeonov puls. Onda je još mirnije pošao za Milošem, koji je već ne- stajao iza automobila. Koračnica je odjekivala iz Bluz bara. Lokva krvi se širila ispod Simeonovog tijela. Začule su se sirene za uzbunu, po navici, a ne po potrebi. Avioni više ni- jesu istovarali svoje bombe na Crnu Goru do potpisivanja sporazuma u Kumanovu. „Obračun pijanih rezervista oficir platio glavom“ pro- čitao je Pavle u svim vodećim novinama u Briselu. Zorićev leš je krasio crne hronike televizijskih vijesti. Pavle je osjetio duboku tugu koju je želio da podijeli sa ambasadorom koga je čekao već dvadesetak minuta u hotelu. Pozvao je Virilija na mobilni telefon, ali se nije javljao. Prelistao je poruke i po- zive, ali ambasadorovih nije bilo. Zamolio je recepcionerku da nazove diplomatu, jer se nije pojavio u dogovoreno vri- jeme. Recepcionerka mu je ljubazno saopštila da je na amba- sadorov poziv došla hitna služba, rano, oko 6 časova, te da je prevezen u bolnicu. Pavle se osjetio usamljenim. Opet je pažljivo pregledao pozive u mobilnom telefonu, ali nije bilo ambasadorovog. Poslije par minuta je rekao taksisti da ga poveze u bolnicu. Taksista je čavrljao o vremenskim neprilikama koje su ote- žavale vožnju. Pavle je pokušavao da se sjeti kakvo je bilo vrijeme juče ili prekjuče, ali su mu konfuziju naizmjenično stvarali Italijanov nestanak i Zorićeva smrt. Urgentni je bio blizu hotela. Ljubazno osoblje mu je vrlo brzo saopštilo da će ambasador biti dovezen čim se sprovedu neophodna ispitivanja i snimanja. Pokazali su mu bife koji je imao terasu za pušenje, pa se smjestio na stolicu od trske. Upoznao je konobaricu iz Rumunije, koja ga je častila čajem. Natucala je srpski jer je bila iz nekog srpskog sela sa granice. 202

Čak joj je snaha bila Srpkinja, pohvalila se. Oni su u Nje- mačkoj, brat i snaha, a ona je došla ovdje jer je, preko nekih veza, dobila posao kod čovjeka koji je držao lanac kafeterija. Prvo je radila na periferiji, a kad je naučila jezik prebacili su je u centar. Još da se uda za nekog Belgijanca i da dobije pa- pire, bilo bi sve potaman. Nasmijali su se oboje. Pavle je shvatio bolnu istinu da, bez obzira što je htio, nije mogao ništa da promijeni. On je još samo jedna izgu- bljena duša u vrtlogu vremena i prostora. Jedna pješčana dina koju oblikuje i najmanji povjetarac, i koja, već, poslije neko- liko trenutaka, mijenja identitet i opet se pojavljuje sa novim oblikom i imenom. Sa novim izazovom i žilavošću da opstane, bez obzira na identitet. Identitet su izmislili ljudi ljubomorni na reinkarnaciju prirode. Ljubomorni na meta- morfozu leptira. 203

XVII * Izvještaj sekretara Velja je jednoglasno prihvaćen. Zado- voljstvo se ocrtavalo na licima drugova. Ono od čega je stra- hovao dobro je prošlo, a preostao je još svečani dio kada će biti predstavljen trećoj četi kao politički komesar. Vojska je odmarala, umorna i ogladnjela. Uniforme su bile u fazi raspa- danja. Pivski seljaci su donosili šta su imali, ali još više su ušarenjeli partizansku brigadu koja je prethodne večeri prešla iz bosanskih u crnogorske planine. Sa drugom brigadom tre- bali su da se narednih dana sretnu na prevoju Javorov do. Odatle će stupiti u kontakt sa brigadama koje su nadirale iz Sandžaka. Italijani su posustajali na afričkom frontu, tako da nijesu mogli računati na pojačanje. Bio je trenutak da se po- vrate izgubljene teritorije. Veljo se rukovao sa partizanima. Nije vidio u njihovim očima ni radost, ni sreću što će zamijeniti komesara koji je ostavljen sa drugim tifusarima negdje u bosanskim vrletima. Nije ni trebalo da se raduju, pomislio je, on je bio radostan i srećan za sve njih. Napokon, partizani. Napokon borba. Ne- ma više zemunica, trapova, šupa i straha da će morati sebe da raznese bombom ako ga uhvate. Najduže se zadržao sa Bajom koga je predstavio komandiru čete. Bajo je nosio italijansku bluzu i nove, kožne čizme. Bio je najbolje odjeven u četi. Iako je razdijelio sve što je imao drugovima iz čete, ipak su ga svi ljubomorno posmatrali. Ali, znali su, poslije nekoliko nedjelja neće biti razlike između njihovih dronjaka i njegove nove ita- lijanske uniforme, a daće bog da se susretnu sa nekim nepri- jateljem pa da se dobro obuku, ako prežive. Odavno su izbjegavali borbu. Naredba je bila da se ljudstvo i municija sačuvaju do odsudnih bitaka. Bez borbe nema ni hrane, ni 204

metaka, ni oružja, niti čizama i dobre odjeće. Moraće brzo u borbu, svega je ponestalo, radovali su se. Bajo je ćutao kao zaliven. Dobro se osjećao u novoj uni- formi. Prijala mu je zavist drugova. Šmajser mu je davao si- gurnost. Ukrao ga je prije nekoliko mjeseci od jednog Italijana koji se kao i on krio da vidi Mrvicu kako se kupa. Uzdahnuo je kad se sjetio kako mu je srce stalo dok je preko ružinog trna gledao Mrvičine kruškaste grudi i bradavice boje prezrele trešnje. Sljedećeg trenutka je spazio italijanskog vojnika koji gleda djevojku obučenu samo u sapunicu. Počeo je da uzmiče unazad preko dvorišta, moleći boga da ga ne vidi Mrvica, a za Italijana ga je bilo baš briga. Onda je nagazio na nešto tvrdo, umalo se spetljao, a potom je opet nespretno zapeo i pao. Italijan se osvrnuo ali nije ništa posumnjao, ili je prizor djevojke koja vaja tijelo sapunicom bio preči. Bajo je u mraku napipao šmajser i torbicu sa municijom. Uzeo je oboje, pa puzeći izbauljao iz dvorišta a onda je, koliko su ga noge no- sile, razgulio ka Radovoj kući. Sekretar Veljo ga je iste večeri prekorio da se oružje ne krade, nego dobija kao trofej u bi- tkama. Bajo se uvrijedio, pa ga je upitao šta bi on uradio da je nagazio na oružje, a kad je ovaj odćutao, zaključio je tvrdo- glavo da je izgubljeno onoga ko ga nađe. Onda je pocrvenio kad se sjetio šta su radili, i on, i onaj što je izgubio oružje, pa je sakrio pogled da sekretar ne pročita njegovu sramotu. Nedostajala mu je Mrvica. Puno mu je nedostajala. Mo- raće se vratiti da je vidi, prvom prilikom. * Mrvica je natapala kapljice vode sa vrelog tijela u uštirkano pamučno platno koje joj je poklonio kapetan. Tražila mu je čaršave, jer su njihovi počeli da se raspadaju od pranja, a znala je da u gradu i u okolini nema gdje da se kupe. Saliteri nije žalio. Nekoliko čaršava je iskidala i obru- bila za peškire. Osjetila je kako joj se bradavice ukrućuju od 205

dodira platna. Pritisla je hladnjikav čaršav na međunožje. Glasno je zamumlala od zadovoljstva, a onda se uplašeno osvrnula na zaključana vrata, no nije nikog bilo, pa je produ- žila ugođaj za nekoliko momenata. Zatim se osvrnula na pro- zor. Ruža puzavica je uokvirivala okna. Čula je djeda kako kašljuca u sobi. Ujutro je poranila sa suncem. Prečistila je kuću i preprala posteljinu. Osjećala je bol u krstima i nogama od napornog rada, ali i zadovoljstvo kad je vidjela da sve blista. Djedu je za ručkom rekla da će kasno doći. Stana joj je prenijela da su otišli, što je zaboljelo, ali više iznerviralo. Toliko o tome, pao joj je kamen sa srca, koliko su cijenili njen rad i požrtvovanje, kad nijesu osjetili potrebu ni da joj poruku ostave. Slutila je da je pronicljivi sekretar pročitao naivnog djeda. Prećutno je odobravao njihovo sve češće druženje sa Saliterijem, samo iz koristi zbog informa- cija koje im je donosila o pokretu i planovima italijanskih jedinica. Najviše su je koristili da prenese poštu ili da pre- mjeste drugove, jer zgodna djevojka kapetana Saliterija nikom nije izgledala sumnjiva. Ne, nije žalila za njima. Imala je druge planove. Oni su se iskristalisali kad joj je Stana rekla da su otišli bez ikakve poruke. Dala joj je pregršt oraha i lješnika koje je svake godine skupljala ako Rade dođe da ima da krca, tako je rekla, a to je oduvijek volio. Znači nije znala da je došao, shvatila je Mrvica. To je vjerovatno Radova želja da majka ne zna da je u ratu. Tako rade pravi sinovi, naježila se. Uzela je orahe i lješnike, zagrlila Stanu kao da se oprašta, pa žurno otišla ka kasarni. Ostavila je poruku Saliteriju da će biti na Manitovcu, gradskom kupalištu. Ri- jeka je smirivala. Pjevala joj i uljuljkivala je. Rijeka joj je bila kao majka. Samo je ona znala sve njene biljege i bra- davice. Samo ih je ona kupala i dirala. Zeta, lijepo ime za ćerku, poradovala se. Sa sumrakom je stigla na blagi rječni luk. Sa druge strane 206

bjelasao se pijesak. Sazula je razgažene mokasine, podigla suknju iznad koljena pa zagazila u meku rječnu travu. Sjela je u naručje debele kvrgave vrbe gdje je voljela da leškari od djetinjstva, dok bi djed lovio ribu, čas štapom, čas rukama. Katkad i rakove. Voljela je rakove. Djed ih je sa posebnom ljubavlju spremao za nju. Zatvorila je oči i udisala svježi va- zduh sa rijeke. Ponegdje bi bućnula pastrmka pa bi se prenula. Onda je zaspala. Kada je otvorila oči, bila je prekrivena toplom vojni- čkom bluzom. Saliteri, bos, sa nogavicama zavrnutim preko koljena, sa fenjerom u ruci, lovio je rakove. Zagledala se u neozbiljnog Italijana, plavog kao Skandinavac. Govorio je da ljudi u Istri pobijele od velike količine sunca. Kleo se da ljudi iz Istre vole kao Crnogorci, bespogovorno i jednom u životu. Tvrdio je da ga bog nije poslao da ratuje nego da ljubi. Ubjeđivao je da je spreman da napusti vojsku i Istru da bi nju učinio srećnom. - Maroko,- rekla je grleno. - Kazablanka,- prenuo se.- Grad iz mojih snova. - Idemo li?- ustala je. - Odmah?- počeo je da gaca i vraća rakove u rijeku.- Što da ne? - Ja se ne šalim! - Ni ja! Prvi put ju je zagrlio. Naslonila je glavu na njegove gru- di. Poljubio je u kosu. Pogledala ga je odozdo, kao da je nešto kriva, kao da želi da je zaštiti, kao da želi da mu kaže sve tajne za kojima žudi a koje on već sluti. - Budi spremna... Nije završio rečenicu jer je ga je obuzela neizdrživa želja. Osjetio je kako miriše na rijeku. 207

* Znao je šta ga čeka dok se novi dan odvajao od sanjive ljubavnice noći. Imao je još malo vremena da raskrsti sa stra- hom i emocijama. Tek toliko da spozna da li je dobio ono što je želio, razuzdano pjevajući po argentiskim kafanama - da pogine za slobodu. Dakako, nije mislio o samom činu smrti, već o žrtvi koju je prinosio. Sada je došlo vrijeme za naplatu. Imao je dva izlaza. Da osramoti Pokret otpora koji se obrukao o njega ili da ignoriše to što su mu uradili. Da pokaže u zadnjem času da su njegove namjere bile čiste. Šta ima čisto u politici i ratu, zapitao se, ali je otjerao te misli koje su ga sjekle preko grudi kao sablja, i opet demoralisale. Nadao se da će se sve brzo odigrati. Da neće niko od njegovih najbližih saznati. Prethodnog dana čuo je kako mu zluradi doušnici dobacuju kroz prozor da je mrtav i da će tako proći svi oni koji se bore na strani partizana i komunista. Nije želio da vidi te ljude, ali je razumio da to čine da se dodvore vlastima, da nešto ušićare, da možda prehrane gladnu porodicu, da spasu bližnjeg iz zarobljeništva... Nije vjerovao da postoji tolika mržnja prema onima koji drugačije misle i djeluju. A onda se naježio, pa zbog istih tih stvari je poslat u sigurnu smrt sa Lujom i Stašom. A kajmak će skinuti sekretar Veljo, koji je imao dovoljno strpljenja da ga preziru, mrze, vole... njemu svejedno. On je imao svoj cilj za koji je strpljivo primao uvrede, ćoteke, pljuvačke. O takvim stvarima je često slušao oko ognjišta. Plodove su ubirali oni najbliži oko vladarske kuće Petrovića. Ili oni najbrži, koji su stizali do njih. Oni besposleni, koji su visili ispred gospodareva dvora da mu poljube ruke i skute kad izađe na popiš, ali i kad se vrati. Ti isti su opet ugrabili mjesta da ljube ruke Karađorđevićima i njihovim namještenicima. Kleli su se u to njegovi stari. Pa šta čovjeka tjera u takvu poniznost osim glad? Ali, rad je najveći protivnik gladi, a 208

Crnogorci su radan narod. Pomislio je kako je o tome mogao napisati čitavu studiju... ali kad, vrijeme mu je isticalo? Samo bog ga može spasiti. Ali, odavno je raskrstio sa tom mitemom. Možda će biti drugačije. Bolje. Nova ideologija, novi sistem, novo društvo će postaviti nove standarde. Ipak, Veljo ne može postavljati standarde jer ih sam nema. Zato će to vrijeme koje dolazi nositi samo novu odjeću, a tijelo i duša će ostati isti. Svuda će možda biti bolje, osim u Crnoj Gori. To je zemlja koja ne voli progres. To je narod koji ne voli da se mijenja nabolje. To je vječno prokletstvo balkanske provincije koja ne pripada ni istoku ni zapadu, već predrasudama i samode- strukciji. Zatvorenici iz drugih ćelija htjeli su da povedu razgovor sa njim. Dio je bio uhapšen na Krnovu, a dio je pripadao četi „Đuro Đaković“, njih su zarobili četnici na Kablenoj glavici. Vjerovatno su ih trampili za hranu i alkohol, jer bi ih obično ubili na licu mjesta. Četnici se nijesu mogli pohvaliti milošću, kao ni partizani. Isti ljudi, isto oružje, ista surovost. Koji krvo- loci budu imali sreće biće proglašeni svetiteljima. Niko neće pominjati koliko je koštalo to svetiteljstvo. Ko je poginuo, poginuo je porodicama, a ostali će smrt opravdati slobodom. Za to će još dobiti aplauze i unapređenja. Glasnogovornici ne pate od ljepote, već od interesa. Čuo je Joku, partizanku, kako ga iz susjedne ćelije pita jesu li uništeni spiskovi? Zadatak je bio izvršen, poželio je da kaže, ali šta znači još jedna novost jadnoj ženi koja će već sjutra biti mrtva? Mrtvi ljudi nemaju prava ni na što osim na gomilu teške zemlje, taman onoliko da ne zaudaraju i da im kosti ne razvlače paščad po Nikšiću. * Pukovnik je aktivirao sve domaće špijune i dojavnike pred suđenje partizanskoj grupi. Zaprijetio je vojnicima i sa- radnicima prijekim sudom ako ne protekne sve kako treba. 209

Urlao je kao nikad. Saliteri je bio zamišljen, pa je morao da viče na njega, iako je znao da je to uzalud. Gledao ga je odsutno. Bilo mu je svejedno da li šapuće, naređuje, galami... Saliteri je bio negdje drugdje. Kad su ostali nasamo, saopštio mu je da odlazi. Savjetovao ga je da sačeka još par dana jer će svi da odu. Italija je na koljenima. Ne, rekao je, napokon odlučno, ne želi da izgubi u tom haosu sve što želi, a to je ona. Pukovnik je klimnuo glavom shvatajući da ne postoji ništa čime bi ga ubijedio da odustane. Odobrio mu je dvo- mjesečni otpust zbog lošeg zdravstvenog stanja, a do tada će se sve riješiti, valjda, huknuo je, a potom zaurlao da se konce- ntriše na suđenje jer će ga svojeručno ubiti ako nešto ode kako ne treba prije njegovog odlaska. Saliteri mu je odbrusio da više nijednog minuta neće ostati u ovom gradu, a potom ga je prijateljski zagrlio. Mrvica ga je čekala u kamionu za- jedno sa šoferom koji se žalio na vrućinu. Nijesu progovorali ni riječ dok su napuštali Nikšić. Ni sa Pandurice se nijesu okrenuli da još jednom vide grad koji je rodio njihovu ljubav. Samo su se grčevito držali za ruke, razmišljajući o Maroku gdje će, napokon, imati čitav život jedno za drugo. Šofer se molio dok je pokušavao da obuzda kamion koji je brektao spuštajući se lošim makadamom niz Javorov do. Pokretno kamenje je bježalo ispod tereta i zanosilo kamion prema provaliji. Mrvica je bježala pogledom od ponora sa desne strane. Osjećala je strah i mučninu. Saliteri se čvrsto odupirao nogama o patos kamiona, psujući i vičući na šofera da se drži dalje od provalije. Na zaravni su odahnuli. Vozač je usporio da obriše znoj koji mu je natapao oči. Prva eksplozija je odjeknula na karoseriji. Plamen je bućnuo oko njih, a druga bomba je eksplodirala ispod šofera. Kamion se zabio u stijenu. Saliteri je ispao. Pogledao je Mrvicu koja je vrištala gledajući u krv koja je brzo natapala njen stomak i noge. Prvi put je poželio da ima pištolj ili pušku, koje nikada nije zadužio. Po- 210

molio se bogu gledajući u partizana koji je trčeći pucao iz šma- jsera u njega. Nije uspio da vidi gdje su ga izranjavali meci, ali je spazio Baja koji je izvlačio nesvjesnu Mrvicu iz kami- ona. Onda je pokušao da zadrži krv koja je kuljala iz stomaka. U tom trenutku je partizan naletio na njega i kundakom mu prosuo mozak po vrelom pješivačkom kamenjaru. Šofer je bolno zaječao dok je dolazio svijesti. Polomljene noge i kičmu nije osjećao. Vidio je nekog partizana kako uzima djevojku kapetana Saliterija u naručje, pa mu je sasuo pun šaržer u leđa. Bajo je pao na koljena ne ispuštajući Mrvicu. Učinilo mu se da će povratiti, ali se samo zakašljao izbacujući plase krvi iz rascijepanih pluća. Veljo ga nije za- tekao živog. Sanitet je previjao Mrvicu govoreći da neće priživjeti jer su joj geleri raskomadali lijevu nogu i stomak. Tek je nedelju dana potom došla svijesti. Zgrabila ga je za ruku, kao najrođenijeg. Zaurlala je da je nesnosno boli i svrbi stopalo lijeve noge koju su joj amputirali do iznad koljena. Obećao je da će bol proći, pa pozvao saniteta da joj da nešto za smirenje. Opet je izgubila svijest. Nikada više, pa ni kad su sa svojom djecom sjedjeli u voćnjaku dobrog djeda Svetislava, nijesu pomenuli Baja i Sa- literija. Ni uveče, dok je strpljivo odlagala protezu i zavlačila se ispod jorgana gdje je čekao njegov topli zagrljaj i zadah od kotrobana, koji je naučila da voli. Rat je samo budalama budio uspomene, jednom je rekao učitelj Svetislav, potpuno zadovoljan zetom Veljom. Bio je zreo čovjek, prvoborac i nosilac spomenice, ali ni njegova Mrvica nije više mogla da bira otkad su joj otkinuli lijevu nogu u brdima iznad Nikšića. Testerom, rekla mu je, kao onom što ti podrezuješ voće. Više nikada nije dao da se priča o ratu. Oni su to prenijeli na djecu, ali im je sin upisao akademiju. Čudni su putevi gospodnji, tada je rekao ateista Veljo Dmitrović, i nježno prigrlio svoju suprugu, ratnog invalida i nosioca spomenice, koju su svi znali kao Mrvicu. 211

* Žene u crnom su se propinjale na prste da vide kako vo- jnici sprovode Ljuba. Oči su mu gorjele nekim čudnim žarom. Inadžija, komentarisale su, vrteći glavama ubrađenim u de- bele crne marame sa resama. - K’o gorski vuk,- užasnula se jedna starica stiskajući za ruku unuku koja je grizla usnu i razgledala okupljenu masu. Ona nije znala šta rade i čemu se čude, a pogotovo nije znala čemu se raduju.- Kurjak! Iza njega su vodili još desetak okovanih partizana i parti- zanki. Ljubo se nije osvrtao na njih. Tražio je u masi majku, ali, srećom u nesreći, nije je vidio. Sve se desilo brzo, brže nego su loše vijesti putovale, a one su vazda bile hitre. Svezani rodoljubi su klicali slobodi i partiji. Ljubo je gordo gledao narod koji mu je uzvraćao sa mržnjom i uvredama. Neki su udarali nemoćne sužnje koji su prkosili. Italijanski vojnici se nijesu miješali. Joka je pljunula ženu koja ju je povukla za kosu i nazvala kurvom partizanskom. Njen muž je zviznuo žestoku zaušku Joki koja je jedva ostala na nogama, uz opasku da njegovu ženu niko ne smije da dira. Joka je pljunula i njega, kroz salvu žestokih psovki. Kolona je zastala jer su vojnici jedva spasili partizanku od uvrijeđenih supružnika. Pukovnik je mirno čekao ispred gradskog pozorišta. Poruka predstave je bila logična i vaspitna. Incident sa spiskovima ne smije doprijeti do njegovih pretpostavljenih. Svi koji pokušaju da se sukobe sa Silama osovine proći će kao Čupić. Zarobljenike su postrojili ispod bine, na brzinu sklepane, na kojoj se nalazio sto za kojim su sjedjeli pukovnik i dva kapetana. Pukovnik je dugo smirivao narod koji je došao na gozbu ljudske nesreće i krvi. Sjetio se svojih predaka koji su od tuđih života stvarali svakodnevne predstave, a potom sa palcem okrenutim nadolje, po pravilu, osuđivali na smrt već 212

smrtno ranjene gladijatore. Pomolio se bogu prije nego je dreknuo na razularenu rulju koja je tražila pogubljenje omra- ženih sugrađana. - Gospodo, banditi koje upravo gledate su naši i vaši neprijatelji,- počeo je ubjedljivo pukovnik.- Banditi koji ne daju da vi radite vaš, a mi naš posao. Zato, gospodo građani, vi ćete suditi vašim sugrađanima koji su vojsku slavne ređine Jelene napali na Krnovu i Kablenoj glavici gdje su svi uhapšeni. Ljubo je pogledao pukovnika kao da je tražio da mu se izvini što ga je pomiješao sa njima, a potom mu je sinulo da je to namjerno uradio kako ne bi u izvještaju napisao da je u naručje primio zmije otrovnice koje su mu uništile spiskove svih ilegalaca sa jatacima i ubile najbolje veziste. I on je pogledao u Ljuba koji nije ničim odavao da mu je krivo zbog laži. Štaviše, djelovao je kao da mu je svejedno gdje je i zbog čega uhapšen. Razmišljao je o smrti i reinkarnaciji. Nije vje- rovao ni u jedno ni u drugo. Vjerovao je u trenutak promjene koji će izazvati meci. Onda će mu biti sve jasno. - Smrt za kurvine sinove i šćeri!- zagrajao je starac, koji je na glavi imao četničku šubaru a u ruci italijansku čuturu. Ljubo je pokušao da razumije komičnog starca koji ga je pljunuo, ali pljuvačka iz bezubih usta nije odmakla dalje od brade i grudi rasrđenog sudije. Ljubo se smračio. Žalio je nesrećnog pijanca. Prezreo je staricu koja mu je psovala majku, rod i pomozi bog. Cotava sestra vlasnice dućana je ćutala kao čavka, za razliku od ostalih. Debele vlasnice nije bilo. Prepoznao je nekoliko penzionisanih profesora koji su psovali zajedno sa ruljom. Kakva je muka natjerala sve te ljude da se pretvore u životinje, nije mogao da pojmi. Samo je mali Simeon uporno pokušavao da ga stavi u objektiv. - Gospodo, vođa ove bande je vaš sunarodnik i sugra- đanin Ljubo Čupić.- Uperio je prst u Ljuba, što je izazvalo opšti urlik i negodovanje.- On je politički komesar koji truje 213

mladost i budućnost ove zemlje! On je rizikovao vaše živote, iako su naše naredbe bile jasne da ćemo za svakog ubijenog italijanskog vojnika ubiti deset vaših civila. Danas imamo optužene, a sjutra će to biti neko od vas, vaše djece, vaših ko- mšija... Prema tome, sudite! - Smrt!- opet je dreknuo bezubi starac. - Smrt... Vješanje... Strijeljanje... Smrt... - u transu je sudio narod, a onda se kao po komandi ujedinio i počeo da skandira- Smrt! Smrt! Smrt! - Čuli ste, gospodine Čupiću!- obratio mu se pukovnik.- Imate li šta da kažete u svoju odbranu? - Imam,- tiho je rekao Ljubo, pa se zakašljao da pročisti grlo,- ali ne vama, nego sudijama.- Nasrnuo je na prve redove koji su već u ekstazi uzvikivali presudu vitlajući rukama i ke- zeći lica. Narod je uzmicao. Vojnici su grubo vratili Ljuba nazad, ali je on nastavio da nasrće i govori u delirujumu.- Šta je pestokupljevino i nikogovino? Svačije sluge i ničiji pri- jatelji!– sijevnuo je očima prema Viriliju.- Danas meni sude, a sjutra će vama, pukovniče! Smrt fašizmu, sloboda narodu! Narod je počeo da uzmiče kao uhvaćen u krađi. Kao kad se voda povlači i ostavlja najljepše školjke na ružnim hridi- nama, tako je Marija ostala na čistini, presamićena i otekla od nespavanja i tuge. Da nije bilo Pabla koji je držao oko pasa, vjerovatno bi se prostrla po tlu i rastočila se kao živa po žednoj suvoj zemlji, a što je najviše i željela, da nestane u utrobi zemlje i zaboravi i sebe i njega. Ljubo se zagledao u duboku plavu tugu voljene žene koja je ostavila sve i došla da ga nađe, da ga zagrli, da ga poljubi... I zadrhtao. Nije čuo pukovnika koji je govorio Simeonu da ga fo- tografiše sa Ljubom. Nije vidio ni kad ih je Simeon sve po- naosob fotografisao. Nije čuo staricu kako govori unuci da on nije ni gorski vuk, ni kurjak, nego glavom đavo koji se smrti smije jer ga ne može ništa osim glogov kolac i krst ubiti. Ljubo je samo čuo Marijinu tišinu i bol. 214

Nije osjećao kundake koji su ga udarali i gurali prema Sabornoj crkvi. Nije čuo topot naroda i konja koji su žurili da vide smrt. Nije čuo ni kad su ostale partizane vratili u zatvor da sačekaju pogubljenje. Nikom se nije žurilo osim Ljubu da još jednom vidi Mariju i da je ohrabri. - Streljački vod, naprijed!- čuo je italijanskog podoficira kako komaduje, ali ga nije brinula komanda, tražio je Mariju preko vojničkih kapa i glava. - Živjela Narodnooslobodilačka borba!- uzviknuo je da prestraši tu pestokupljevinu koja se zbijala i čekala smrt. - Streljački vod, mirno! Tada je stigla, skrhana, zadihana avet u svečanoj plavoj haljini boje njenih očiju. Otrgla se od Pabla i pošla kroz narod. Opet mu se lice ozarilo ljubavlju. Kao nikad. Nikad, nikad nije kasno za ljubav, govorila mu je toliko puta. - Stoj!- začuo je pukovnikov reski glas.- Gospodine Ču- piću, smijete se? - Zar to tako izgleda?- odgovorio je, pomalo zbunjen pi- tanjem i prekidanjem strijeljanja, ne skidajući oči sa Marije koju je Pablo držao da ne nasrne na streljački vod. Vidio joj je bol u očima, u rukama, u grudima... Vidio joj je ljubav i osjetio je mir, kao nikad. - Zbog čega se smijete? - Reći ću vam na drugom svijetu. Narod je zažamorio. Nijesu znali italijanski. Svak je pre- vodio na svoj način. Vojnici su bili prestravljeni đavolom koji se smije smrti i životu, u lice. Starica je stavila ruke unuci na oči, ne da ne vidi smrt nego da ne vidi đavola. - Onda, do viđenja, gospodine Čupiću! - Do skorog viđenja, gospodine Virilio!- instinktivno je krenuo ka vojnicima. Osmijeh mu se pretvorio u grč.- Živjela sloboda! Smrt fašizmu! - Nišani! Pali! Ljubo se zanio od udara metaka. Pokušao je još jednom 215

da vidi Mariju, ali je vidio samo nebo koje se vrti i oblake kako promiču negdje prema Vojniku i Durmitoru. Udario je leđima, pa glavom o zemlju. Nasmijao se samom sebi što je toliko strahovao, a smrt je tako lijepa. Nebo je tako blizu. Zemlja je meka i otvara se kao pamuk. A Marija pjeva lijepo i zavodljivo kao nikad: Smiješ se, bitango, ali čemu Smiješ se i mrtav, ludom glavom K`o što si se uvijek smijao svemu I smijaćeš se na nebu plavom 216

XVIII - Znaš, srećan sam što si mi pročitao to o smrti. I ja je se bojim. A možda je baš lijepa kao što to kaže Ljubo? Šta mi- sliš?- pogledao je sa bolničke postelje u Pavla kojem je bilo žao da zatvori pročitanu knjigu iako više ništa nije bilo nepo- znato u njoj. - Vjerovatno,- slegnuo je ramenima Pavle. Koliko mu je samo nedostajalo iskustvo, pomislio je. Koliko je drugačije čitao i doživljavao ovu knjigu, nego ambasador. Za njega je Ljubova smrt bila očekivana, nešto što se desilo, jer je tako moralo, a nikada nije ni pomislio koliko je bilo teško Ljubu ili ma kojem drugom čovjeku kada se sretne sa smrću. Niko ne može da doživi ništa na pravi način ukoliko to ne preživi, bio je siguran dok je gledao zamišljenog Italijana koji se upra- vo gledao sa smrću, oči u oči. - Znam da me tješiš...- zahvalno ga je pogledao, a onda je digao ruku i kucnuo nekoliko puta kažiprstom iznad slje- počnice.- Doktor kaže da je tumor organizam koji živi svoj život. To što je izabrao moju glavu, to je samo zato što nije- sam imao sreće. Mogao je da bude neko drugi. Ima ih na mili- one drugih... Ja sam samo jedan od njih. Pavlu je zastala knedla u grlu. Zavolio je ovog čovjeka, iako ga je danima osuđivao zbog toga što ga je poveo na ivicu smrti. No, da se nije suočio sa njom, još uvijek bi uredno išao na posao svakog jutra, prevodio za ministra od recepata za zdrav život do kurtoaznih čestitaka i saučešća diplomatama i političarima širom svijeta. - Slušaj, znam da se nećeš nikad vratiti tamo,- rekao je, napokon, Virilio da prekine tišinu. Izvukao je kovertu iz fioke i pružio mu je.- Ovdje ti je honorar. I neka imena. Moji pri- jatelji. Razgovarao sam sa njima, pomoći će ti dok se ne 217

snađeš.- Pavle je zahvalno uzeo kovertu, a ambasador se zavalio nazad na jastuke. Stavio je ruke iznad glave i zagledao se u bijeli plafon.- Meni su zabranili kontakt sa svim. Zbog stresa. Jesi li slušao vijesti?- Pavle je klimnuo glavom.- Šta kažu? - Kumanovski sporazum su načelno prihvatili svi. - kraj - 218

O piscu: Diplomirani dramaturg, scenarista dugometražnih fi- lmova: „Balkanska braća“ i „As pik“; autor dramskih te- kstova: „Jelena Savojska“, „Proljećna žetva“, „Nobelovci“, „Neženje“, „Ofsajd zamka“, „Baksuz bluz“, „Taštinarije“, „Persone non grate“, „Ždera iz kontejnera“, „Multimini- jevci“; knjiga poezije: „Pisma gospođici M“ i „Poezija“; ro- mana „Ljetopisje zaboravljenog grada“. Drame i poezija su mu prevedeni na više jezika. Naučne radove objavljuje u domaćim i inostranim štampanim i digitalnim časopisima. 219

Uz podršku Opštine Nikšić i Ministarstva kulture Crne Gore.

OBRAD NENEZIĆ OSMIJEH ZA MARIJU MIHAILOVIČ Izdavač SAMIZDAT Urednik Jelena Krsmnanović Recezenti Vanja Kovačević mr Goran Radojičić Lektor i korektor Mihailo Perošević Dizajn i priprema Ranko Radulović Korice Milovan Kadović Štampa Art Grafika, Podgorica

CIP