Osmijeh za Mariju Mihailovic_ Obrad Nenezic

sprava. Osvrnuo se, pa se primakao uskim drvenim stepeni- cama. - Silvio, idiote, razmišljaj crnogorskom logikom a ne naučnom,- govorio je uzbuđeno italijanski vojnik, očigledno, svom kolegi.- Broj je toponim, to sam siguran... A slovo je broj... Shvatio je da je na pravom mjestu. Zagazio je stepeni- cama stiskajući bombu u džepu. Ovo će biti kraj, zadrhtao je. Oblio ga je hladan znoj. Više neće morati da razmišlja šta će biti sa ostalima koje je doveo u strašni rat. Ovaj trenutak, ipak, drugačije je zamišljao. Želio je da nekoliko riječi kaže Sari, da ga dočeka gore na nebu, da je ne iznenadi... Da joj ne bude teško. Postidio se kad je osjetio reski bol u želucu i stomaku. Ona je mrtva, a on se boji. Otkad je nema, za svoj život nije mario, samo ga je savjest neprestano pekla gdje su i jesu li živi svi oni ljudi koje je poslao u rat papagajskom pričom koju je naučio od raznih komesara... a sad, kad je došlo stani- pani, boji se. Osjetio je da je željezo u ruci mokro. Zakoračio je odlučno a potom je nešto bljesnulo, pa je ustuknuo. Pomi- slio je da nije bomba od vlage... A potom je začuo dječji kikot. Već se tresao kao prut kad se suočio sa krezubim osmijehom malog Simeona. - Šta je, zec, šta se bojiš?- cerekao se dječak. - Dečko, ako to neko vidi,- pokušao se da se nasmije, ali sramota od prisustva jednog dječaka koji vidi njegov strah potpuno ga je poremetila, tako da je gotovo zamucao,- može neko i da pogine... - Ionako niko ne gleda bez pukovnik!- uzdahnuo je Simeon, pa nestao na donjim spratovima. - Samo pukovnik... Lepo, nema šta...- promucao je za sebe Lujo, a potom pogledao gore. Možda ipak treba da sačeka, da upozori svoje prijatelje na namjeru, kako bi se spasili. Da je bacio bombu, možda bi i ovaj nevini dječak stradao. Ne, donio je odluku, mora nekog upozoriti da ne napravi višu nesreću nego što je, a potom se sjurio niz stepenište. 150

* Po ko zna koji put je pitala sebe da li je ispravno postu- pila kad je došla u ovu divnu, ali sirotinjsku zemlju. Na sva- kom koraku se osjećala glad. Zemlja bez puteva ne može biti bogata. Ljudi su izgledali izbezumljeno, vjerovatno zbog rata, gladi i neizvjesnosti. Zemlja je izgledala potpuno suprotno od hvalospjeva crnogorskih knjaginjica u Institutu. Ta srećna zemlja, divni i ponosni ljudi, samo su postojali u njihovim pričama. Sit gladnom ne vjeruje, uzdahnula je sjetivši se stare poslovice. Nigdje se nije osjećala sreća i zadovoljstvo. Smijeh nije postojao u ovoj zemlji. Otkud Ljubov osmijeh kad potiče iz ove zemlje, pitala se još prvog dana kada je počela da obi- lazi vojsku i sreta narod. Tri dana su pjevali na Cetinju, pa dva u Podgorici, da bi napokon stigli u Nikšić, što joj je bio cilj. Za tri dana će morati da produže za Pljevlja. Pukovniku je rekla da je prenaporno za nju i njenog muzičara. Sam je predložio da im učine čast njihovim boravkom i nastupima onoliko dana koliko hoće. Nije mu bilo sumnjivo, čak štaviše, njeno prijateljstvo sa crnogorskim knjaginjicama je bilo više nego ubjedljiv razlog da učini sve da se bolje osjeća u provi- nciji. Smjestio je u staru kamenu zgradu pored štaba gdje su boravili svi štapski oficiri. Pablo nije ni došao u svoju sobu. Njemu je bilo svejedno jer je već našao kockare među ofici- rima i vojskom. Čak se na brodu kockao. Sreća ga je služila. Nije nijednom pominjao Crnogorce. Bio je ćutljiv i srećan što je uz nju. Da bi ga odobrovoljila i prekratila vrijeme na brodu, kibicovala ga je nekoliko puta. Kasnije se povukla jer nije imala živaca za udvarače. Jednom joj je na velikoj brodskoj terasi pripit obećao da će je čekati i željeti ako mora čitav život. Pravila se da ga ne čuje, a on se nije trudio da joj ponovi svoje obećanje. Kasnije se izvinio, jer je znao da joj je to mnogo puta rekao dok se bezuspješno udvarao prvih godina kada je stigla iz Italije sa ludom tetkom i pijanim Stašom. 151

Bila je tu, pored Ljuba, to joj je bilo dovoljno. Udahnula je njegov vazduh i miris za kojim je čeznula, a bio je neshva- tljivo daleko od dodira. Umjesto da ga nađe negdje u šumi, da mu se preda i sa njim dijeli dobro i zlo, o čemu je maštala, zatekla ga je u italijanskoj kasarni. Morala je da se pravi da ga ne poznaje. Previše je sudbina upetljala svoje nečasne prste da bi sve proteklo kako treba, naježila se. Ako je Itali- jani povežu sa njima, strahovala je šta bi moglo biti. Otkud oni u ovoj priči, opet je podišla jeza od slutnji? Oni su trebali da budu sa partizanima. Milion pitanja joj se vrzmalo kroz glavu, a nije imala odgovor ni na jedno, samo užasni strah i tegobu u grudima i želucu koji joj nijesu dali da mirno diše. Vazduh sa rijeke bio je svjež, gotovo leden, ali joj je prijao da izvjetri mirise koje su ostavili oficiri u ovoj sobi za koju su rekli da je najbolja. Onda je skinula gornji dio haljine, osvrnula se u strahu da bi je neko mogao vidjeti, pa počela da se umiva u lavoru. Dugo je brisala već suvu kožu, sve dok nije počelo da je peče. Potpuno nesvjesno je blenula u fo- tografije fašističkih vođa na zidovima. Trgla se tek kad je neko tiho pokucao. Bojažljivo je prišla vratima navlačeći bretele na ramena i pritiskajući peškir na grudi da joj srce od silnog udaranja ne iskoči. - Ja sam, otvori,- začula je Ljubov šapat. Ljubili su se nekoliko trenutaka, a onda joj je pritisnuo glavu na svoje grudi. Zajecala je, od sreće ili od straha, nije znala, ni ona, ni on.- Ti si luda... Otkud ti? - Zaboravio si da je kraljica Italije moja rođaka? - Marija, moraš da odeš,- jedva je dolazio do riječi od njenih poljubaca. - Samo mrtva. Jednom sam sve izgubila. I opet našla... Tebe!- Povukla ga je na krevet.- Više ne mogu da gubim... Bojim se!- Ponestalo joj je daha i riječi. Zgrčila se u nje- govom naručju.- Hajdemo odavde. Čekaj me ispred... Reći ću da me čeka pukovnik... Neće me ispitivati... 152

Oči su joj zasvijetlile nekim novim žarom, nadom, valjda se to tako zove, pomislio je Ljubo. Zagladio joj je kosu rukama vlažnim od njenih suza. - Ne mogu... - Kako ne možeš? - Ako izađem... Ubiće Rada. - Gdje je Rade? Uhapšen?- Ljubo je klimnuo glavom.- Ko ga je uhapsio? Pukovnik? - Naši... Naši su ga uhapsili. - Komunisti?- Ljubo je zaklimao potvrdno.- Govna! Je- bena gladna govna... Rekla sam ti... Stavio joj je ruku na usta. Pokušao je da se nasmije, ali kad nije uspio čvrsto je zagrlio. - Nemoj da pokažeš da nas poznaješ... - Ali, šta vi radite ovdje? Pobjegli ste od komunista? - Ne razumiješ,- odmahnuo je glavom.- Jednom ću ti sve reći. Samo se pravite da nas ne poznajete za vaše... i naše dobro. Onda je naglo ustao. Pokušala je da ga zaustavi, ali joj se grubo istrgnuo i otišao. Zagledala se u svoje prste na ivici kreveta. Ne, ovo nije istina, ubjeđivala je sebe. Hitro je za- vrnula zavjesu i otvorila prozor. Krug je bio pust. Odjednom je spazila Luja kako se kreće sjenkama od zgrada. Uplašena, brzo je navukla zavjese. Šta rade ti ljudi ovdje?! Zašto ga nije ispitala? Zašto su Rada uhapsili? Hiljadu pitanja je opet počelo da je mori. 153

X Ambasador Virilio je sjedio na stolici uz prozor premre- žen rešetkama. Čuo je veseli žablji hor iz rijeke i tužnog ćuka koji se oglašavao iz vrba, nemoćan da nadglasa ljubavni zanos vodenih komšija. Prevodilac se mučio oko jedne re- čenice. Rekao mu je da odmori, jer bar čovjek u zatvoru nigdje ne kasni ili žuri. Zasmijali su se obojica. To je ona duhovitost, pomislio je, o kojoj je djed govorio da je smisao života. Kada je najteže, čovjeka napušta tijelo i snaga, ali duh ostaje bistar i pravdoljubiv do kraja. Razmišljao je o čovjeku. Da li je neophodno da samo sjedi kući i da mu se ništa ne dešava, ni lijepo ni ružno. Ni dobro, ni zlo. Ili bi ga ti nezvani gosti posjetili i da se zavuče u mišju rupu. Zagledao se u sat na ruci, dvoumeći se da li da aktivira lični lokator. Šta bi iza- zvao time da službe bezbjednosti upadnu u zatvor i da ga oslobode? Ne, stresao se, neće rizikovati nijednu povredu, a ne život, sve dok istroši posljednju mogućnost za dijalog. Za- gledao se u svoje dlanove. Kažiprstom desne ruke nesvjesno je počeo da prati liniju života na lijevom dlanu. Prevodilac je dugo analizirao zamišljenog Italijana, ali nikako nije mogao da dopre do suštine tog čovjeka koji je samo djelovao umorno, a nikako zabrinuto, za razliku od njega. Proklinjao je sebe, po ko zna koji put, zašto nije otišao kad je namjeravao. Svaki put kad nije poslušao svoj instinkt kajao se... ili mu se činilo. Ne, griješio je. Bojao se od raznih izazova. Kada ustane na lijevu nogu; kada je izlazio na ispite; tresao se kao prut na diplomskom; pogotovo na intervjuu za posao; kada je raskidao sa dugogodišnjom djevojkom Anom, pomoćnicom ministra ekonomije koja se sve više posvećivala poslu, a on knjigama... Da je oženio kad je ona željela da se uda, vjerovatno ne bi duvao sa džabalebarošima iz kraja i 154

smarao se pričom o umjetničkoj sceni, što je bila omiljena te- ma njegove ekipe koja se okupljala u andegraund kafićima. Da je poslušao poručnika, večeras bi sa istim tim društvom pio pivo u nekom o tih lokala i zgubidanio do šanse da napusti zemlju. Možda čak ne bi pomenuli bombardovanje, jer ih se to ne tiče. Oni žive u svom svijetu. U oholom svijetu. Da li su i oni oholi kad ih se to ne tiče, nikada o tome nijesu poveli raspravu. Ali, i sve rasprave su bile šuplje, jer poslije nekoliko piva svi su držali svoju stranu nemajući ama baš nikakve želje da popuste ili, bar, saslušaju nekog drugog. Zabrujali su avi- oni u daljini. Pavle se susreo sa zabrinutim ambasadorovim pogledom. Nikada ni pomislio nije da će se naći u ovakvoj situaciji. Imao je želju da se skloni, a nije imao kud osim ispod kreveta. Mati mu je govorila kada se dogodi zemljotres, a ako nikoga nema u kući, da se sakrije ispod dovratnika. Osjetio je da mu se ruke znoje. Spustio je pogled. Žablji hor je utihnuo. Ćuk je zaćutao. Upravnik pritvora, namršteni desetar, opsovao je u svojoj kancelariji a potom je otključao vrata i navukao ćebe na prozor. Ambasador i prevodilac su gledali u otvorena vrata, ali ni pomislili nijesu na bjekstvo. Upravnik je promrljao da skinu ćebe tek ujutro jer bi nadrljao ukoliko dežurni oficir u kasarni vidi svjetlo. Potom je desetar zalupio vrata, kratko se meškoljio u gvozdenom krevetu koji je škripao, pa brzo zahrkao uprkos vazdušnoj opasnosti. No, avioni se više nijesu čuli. Ponovo su se oglasile žabe i ćuk. - Šta mislite o Ljubu?- upitao ga je iznenada diplomata. - O Ljubu? Ljubu Čupiću?- ambasador je klimnuo po- tvrdno. Pavle je uzdahnuo zbunjeno.- Drugačiji je nego iz moje mašte... Ili iz istorije. Ne znam. On je mitema. Traje. Obično na ovim prostorima ništa nema neki dugi vijek, pogo- tovo ne ljudi, ali on je jedan od rijetkih koji ne prolazi.- Pogledao je u ambasadora koji ga je pažljivo slušao, a onda se prisjetio.- Nekada sam nosio majicu sa njegovim likom. 155

To je bio hit među tinejdžerima... Bez obzira kojoj su vjeri ili naciji pripadali... Znači, postao je ikona pop kulture. To niko nije uspio u Crnoj Gori. Ambasador je razmišljao šta bi on uradio da je bio na mjestu svog djeda? Možda nešto drugačije. Onda, vjerovatno, ni on ne bi večeras bio u vojnom pritvoru. Put bi ga odveo na drugu stranu. Slično je razmišljao i Pavle. Da nije bilo puta u Nikšić i knjige koju je držao u vlažnim rukama, vjerovatno bi bili na nekom od čestih prijema koje su organizovale amba- sade. Na njima se ništa suštinski nije dogovaralo, ali su NATO članice uvjeravale jedna drugu u dobročinsku misiju „Milo- srdnog anđela“, a podgorički uvlakači im klimali glavama. Onda bi se oglasile sirene za vazdušnu uzbunu i svaka priča bi bila gotova do iduće noći, kada su se pravdali jedni dru- gima. Nikada se nije pričalo o žrtvama, ali se uvijek speku- lisalo koliko će još Slobodan Milošević da pruža otpor. Narod je prolazio pored uređenih dvorišta ispred ambasada gdje su se održavali prijemi, obično psujući, dok su drugi sa divlje- njem gledali i zamišljali sebe među tim džet-setom. Na moć i blagostanje niko nije imun, bez obzira koliko košta, materi- jalno i duhovno. Za razliku od drugih, uvijek se sa mučninom odazivao tim pozivima, ali su njegove usluge u ministarstvu neprestano tražili. I tada je želio da ode. A još nije otišao. Sada je u zatvoru svoje zemlje, svoje vojske, vjerovatno pod optu- žbom izdajstva, a ni kriv ni dužan. Poželio je da ima nekog sa kim će da podijeli sve ove patnje. Bivša se vjerila, saopštila mu je SMS-om da ne bi čuo od drugih. Iako ju je prebolio odavno, nešto ga je steglo preko želuca i grudi, kao da je ostao bez vazduha. Osjetio je kako izdaja boli. Ali, nije imao pravo na to jer on nije želio brak kad je ona htjela. Uveče se nadu- vao sa društvom. Smijali su se do jutra njegovom bolu. Sjutra se pomalo stidio od svoje iskrenosti, ali niko nije pominjao prethodnu noć, pa je odahnuo. Napio se i namjerno napravio incident sa gazdom, stipsom, da bi što prije zaboravili nje- 156

govu iskrenost. Sjutradan se stidio i jedne i druge noći. Međutim, otišao je u istu kafanu i naručio espreso. Gazda ga je častio pićem da mu dokaže da ipak umije da časti. Brunda- nje se začulo, pa je skočio sa kreveta i gotovo opsovao, ali se začudio kako je Virilio ostao pribran u ovoj situaciji. Poslje- dnje što su trebali je da paranoišu. U ovim trenucima se mora ostati miran i razuman, savjetovao ga je Italijan. - Da nastavim sa čitanjem?- upitao ga je Pavle. Amba- sador je klimnuo glavom, a potom se opružio na krevetu. 157

XI * Prethodne noći nije oka sklopila. Bio je tu, tako blizu. Imala je potrebu da mu kaže sve ono što je gušilo otkad je otišao, ali, praktično, nije ga ni zagrlila kako treba. Od svega, samo joj je pred očima igrao njegov osmijeh koji je bila već zaboravila od velike želje da ga zapamti. Dok je Pablo pjevao, razmišljala je koliko bi voljela da je od takve vrste ljudi ko- jima je svejedno da li vole ili pate. Ili su naučili sa tim da žive?! Ovo je posljednja šansa za nju, i nije željela da ode u bestrag. Bila je riješena da se bori za čovjeka, koji joj je pri- znao u pismu koliko je voli. Dok je čekala taktove nove pje- sme da izađe na binu, nije mogla da vidi da li je Ljubo već tu. Naprezala se. Vidjela je neke nove civile i dame, oficire od prethodne noći, ali Ljuba nije bilo. Počela je da strahuje. Kad je Staša zgrabio za ruku skoro je vrisnula... ali i oda- hnula, što je to on, a ne neko drugi. - Ako sam ja lud što sam došao u ovu nesrećnu zemlju, mogla si bar ti biti pametna. - Mene nikad niko nije pitao jesam li luda ili pametna,- za- grlila je čvrsto rođaka. Drhtao je od alkohola i umora. Znala je da neće pitati za majku. Njih dvoje su se davno razišli, još onog momenta kad se ona razdružila sa razumom a on sa stereotipima koje mu je nametalo plemićko porijeklo. Staša je bio vrlo pragmatičan čovjek uprkos čestim posrnućima. Nikada nije govorio o svom porijeklu, iako se imao čime pohvaliti. Isticao je da je jedan pogubljeni čovjek koji je volio Puškina. I da je carska Rusija opstala i on sa njom, bio bi isti. Čovjek sa druge strane stereotipa, željan iskonskog života i mogućnosti koje pruža sloboda. Jedini plemić crvene krvi, šalio se na svoj račun, ali je to upravo oslikavalo njegovu narav i karakter. 158

- Odmah se spakuj i bježi,- stisnuo joj je ruku. Vidjela je, po prvi put, zabrinutost u njegovim plavim očima čije su beonjače bile crvene od alkohola i neispavanosti. Kapci su mu bili natekli i prijetili da će pući svakog momenta.- Ovo je rat... Po prvi put joj ga je bilo žao. Napokon je shvatio da nije došao da se igra. Avantura se pretvorila u agoniju, a na to nije računao plemić crvene krvi. Pogledala ga je saučesnički, toplo, pomilovala po plavoj kosi, zagrlila i osjetila da drhti u njenom zagrljaju, a potom je začula taktove pjesme. Izašla je na binu kao da ništa nije bilo, kao da je rođena na pozornici na kojoj je završila da bi došla do čovjeka svog života. Kad ti vjetar pomiluje lice Kad te nešto zagolica vrelo To vjetar nije, to su moje misli Što ti čežnju bude i tijelo zrelo Staša je pokušao da se sabere. Želio je da pobjegne gla- vom bez obzira iz ove zamke u koju se upleo prokletom ne- promišljenošću i željom za nečim novim. Ovo nije njegov život. Nije njegov rat. Nalazio se u paklu, ali sa nekom novom vrstom ljudi, njemu nepoznatom. Želio je da ode, ali gdje? Kuda? Kada bi otišao, šta bi bilo sa Ljubom, Radom, Lujom... Morao se strpjeti, ali strah ga je savlađivao. Svako malo je hvatao sebe u nekim tikovima. Glava bi mu se zatresla. Vilica cvokotala. Svrab ga je ubijao. Bojao se vaški, ali nije mogao da ih pronađe. Onda je shvatio da ništa više ne svrbi kao strah. Idi, al’ molim te, obećaj mi nešto Da bih mogla bar mirno da spavam Nasmij se kad ti bude teško Ako ikad zaspim, takvog da te sanjam Ljubu nikada ova pjesma nije zazvučala ljepše nego te noći. Bojao se da to pokaže, da drugi vide, ali kad su ga uspo- 159

mene skrhale bilo mu je svejedno. Zar ne postoji ljubav na prvi pogled, mogao se pravdati? I zašto bi se, uopšte, pra- vdao? Kakav je zločin voljeti u miru i ratu? Zar ljubav nije uvijek na ivici sukoba, bilo gdje i bilo kada? - Od žene ne može ništa biti ljepše?- začuo je puko- vnikov glas, tik iza sebe. - Mogu ideologije, gospodine,- dočekao ga je, uživajući da se nadmeće sa tim čovjekom koji ga je mentalno izazivao od prvog susreta. Nije ga ni pogledao. Otkriven, mogao je slobodno da posmatra Mariju, koja je odmah sklonila pogled sa njega vidjevši da razgovara sa Italijanom. Stavila je ruku na Pablovo rame a ovaj je podigao pogled i promuklim prepo- znatljivim jecajima zapjevao, kao da mu je posljednji put. Ljubo se naježio a nije znao da li od Pablovog glasa ili od situacije u kojoj se nalazio, najmanje svojom voljom. U stvari, zapitao se, da li uopšte postoje samoizabrani putevi koji vode u samoizabrane situacije? To su filozofske utopije, zaključio je, u koje je udobno vjerovati, ali padaju u vodu sa prvim egzistencijalnim preprekama i problemima. Na po- četku i kraju je vjerovanje, a unutra surova realnost koja traži neponovljive izbore i djelanje do izlaza koji je onakav kakav najmanje očekujemo, jer, po pravilu, ne zavisi od nas. Ovaj osmijeh tužan zavještavam tebi U noćima vrelim da ti misli sreta Al’ da tebe nema, ovaj osmijeh ne bi Ni bio osmijeh, nego samo sjeta - Gospodine Čupiću, mislim da je sloboda ljepša od ide- ologije! - Zavisi, pukovniče, da li slobodu osvajate ili branite. - Da nijeste izaslanik kraljice Jelene, posumnjao bih da ste ljevičar. Ljubo se glasno zasmijao čime je izazvao i pukovnikovo 160

cerekanje. Bilo je previše banalno da ga je optužio, bio je si- guran Ljubo. Ponašao se kao svaki normalan i slobodan čo- vjek u bilo kojoj situaciji. Stav je ono što je Italijan poštovao, uprkos tome što se nije slagao. Imati ili nemati stav nije značilo ništa u životu. Koga se uopšte tiče nečije mišljenje? Bitni su uslovi po kojima treba djelati. Stavovi su za po- litičare. Međutim, te lisice su svoje mijenjanje stavova upotrijebile kao svoju prednost, proglašavajući te promjene čuvenijom evolucijom od Darvinove. Vjerovatno, pomislio je Ljubo, da on sada kaže kako sloboda nije nešto uzvišeno da bi od prijatelja i neprijatelja bio prokazan. Ali da Duče izjavi nešto slično, većina njegovog naroda, kao i nesumnjivo veliki broj onih potlačenih, često bi to citirao, pa možda i uzeo kao moto u životu. Na kraju, ipak sve prođe, najprije ljudski život, bez obzira na stavove, a o tome je pjevala upravo Mari- ja gledajući u ponoć Pablovih očiju: Na kraju, kad prođe i dobro i loše Kad umoran čekaš miris zemlje vlažne Nikud nisi mogao iz sopstvene kože Onda sve su stvari podjednako lažne A šta je Pablo u svoj ovoj priči, sijevnulo je Ljubu? Ko- ckar? Avanturista? Ili nešto više od toga? Šta se njega tiče neki rat u Evropi? Ili ga se tiče samo Marija? Ili mu je sve- jedno? Čega se on boji? Možda se ne boji ničega, za razliku od svih njih? Možda izaziva sudbinu da što prije završi teško putovanje od njegovog života? Sin kožarskog fabrikanta koji je završio mrtav zbog pogrešnih partnera u pokeru. Rekao je nekom Kolumbijcu da je prevarant i da ne želi da mu isplati dug, što je bilo dovoljno da umre sa svojom kobnom odlukom u ustima. Kolumbijac je mirno pokupio novac ispred njega. Nije ga ni obrisao od krvi i mozga, već ga je strpao u torbu sa ostalim novcem i malim damskim pištoljem, pa se poklo- 161

nio saigračima i nestao. Kažu da su ga posle gledali po Ajresu. Pabla to nikada nije interesovalo. Majka se baktala oko fabrike sve dok je nije prodala bez Pablovog znanja, a potom je otišla u Braziliju odakle je došla sa zgodnim kockarom. Pisala je Pablu, ali nikada nije dobila odgovor. Pisma su odavno prestala da dolaze. Da je neko drugi bio u pitanju, vjerovatno bi upitao Mariju da li neka pisma dolaze na adresu njegove bivše kuće koju je on pretvorio u raj za prostitutke i hedoniste. Tek kada je Marija otkupila pansion, počelo je sve da se mijenja. Kuća je granula. Oživjela. Pro- tuve su polako nestajale iz dragog gnijezda, a slovenski emi- granti su osvajali svoje leglo. Nikada ga nije izbacila iz sobe koju je imao od djetinjstva, iako je imala pravo na to. On nikada nije tražio novac za pjevanje. Zarađivao je od kocke, ali sitno. Nije bio veliki kalibar, ali nije ni rizikovao život kao njegov otac, primijetili bi skeptici. Pa, ako je kukavica, otkud onda on u sred ratnog Balkana, pomislio je Ljubo. Ne želim da pričam o smrti i kraju Još će ovaj osmijeh da se tebi smije On i tvoja tuga odavno se znaju Dva najbolja druga zajedno već žive Da li je ikada ispričao Mariji ko je napisao ovu pjesmu, nije mogao da se sjeti. U stvari, to nije bila njegova i Radova pjesma, nego prepjevana balada koju su davno slušali od beogradskih Cigana, pa su on i Rade dopjevavali šta im se svidjelo, ili u kom su se stihu bolje pronašli. Pjesma je bila njihova i nije. Takva je umjetnost. Papir je pjesnikov, i slova, i riječi... A čija su osjećanja? Da nije onih koji je gutaju, mi- jenjaju, prepisuju i dopisuju, ne bi poezija i umjetnost imale svrhu. 162

* Pukovnik je odmah uvidio da se nešto dešava između Ljuba i zgodne Ruskinje, iako su krili. Međutim, punačka dama, udovica nekog gradskog trgovca, zaklonila mu je pogled drskim raskošnim poprsjem. Kao vojnik nije mogao, niti htio da ignoriše taj divni krajolik. Na skorašnjoj zabavi koju je upravo ona organizovala, završio je u njenom krevetu. Žena je bila na svom mjestu, sama, duhovita, malo glasnija za njegov ukus, dobra majka i domaćica. Djecu je na vrijeme poslala u Trst kod poslovnih partnera njenog pokojnog muža. Sada je vodila mali dućan u kom je davala sirotinji na vere- siju, pa je nijesu uzimali na zub, još uvijek. Nije prihvatala poklone od italijanskih vojnika, što joj je podizalo ugled. Vo- jnici nijesu žalili brašna i masti za domaću hranu koju su donosili poljoprivrednici iz okolnih sela. I jedni i drugi su mrzjeli njenu cotavu sestru koja je radila u dućanu. Bila je škrta i čangrizava, pa su je seljaci i vojnici često zvali da presuđuje u konfliktu sa zvocavom cicijom. Trudila se da bude realna, pa čak i na svoju štetu, jer nikada nije znala kada će joj pomoć tih seljaka biti potrebna. Voljela je društvo, ali se bojala čaršije. Kada je prvi put prespavao kod nje, pro- budila ga je prije rasvita da napusti kuću. Dugo je stajala za- klonjena iza ruže puzavice koja je zaposjela drvenu ogradu do ulice, da se uvjeri da ga niko nije vidio. Znala je kakva bi je presuda čekala u tom slučaju. Govorila mu je da bi željelja da ode u Trst kod djece, ali morala je da radi za njihov skupi život i školovanje. Pukovnik joj je lakomisleno obećao da će je povesti kad se budu povlačili, na što ga je zabrinuto pogledala, ali joj je impono- valo. Od tada je bila navalentnija, što je Italijana nerviralo, pa je kleo svoj dugi jezik i slatkorječivost koji su mu oduvijek bili najlošiji drugovi. No, nije ga samo brinula pohotna udovica već spoznaja onoga čega se najviše bojao, a to je da 163

će jednom morati da se povuku. A pobjednici se nikad ne povlače. Brinule su ga posljedice tog povlačenja i postavljale mu stotine pitanja, a najvažnije je bilo da li će on uspjeti da iznese živu glavu? Šta je život, šta je rat, šta je sudbina, tumbao je u glavi? Plemići ratuju i zarađuju za goli život, a sirotinja navija sa ulica. Nekad je sirotinja ratovala za bogate. Sve se vraća kao izlasci sunca i godišnja doba. Sinoć su četnici tražili sastanak sa njim, na kom su krvoločno zahtijevali imena ilegalaca. Htjeli su još mnogo toga da traže i uslovljavaju, ali nije do- zvolio da mu popuju neobrijane i neotesane ljudeskare. Da- vno je prošlo vrijeme ratovanja sa Turcima, kao da nijesu znali, već su neprestano tupili o svom i junaštvu predaka. Onako bučni i alkoholisani, nijesu ulivali povjerenje sicili- janskom vijećniku, pa ih je tokom čitavog ratovanja držao na distanci. Bilo je izuzetaka, intelektualaca, ali kao i obično, u svakom kriznom društvu kulturni i nenametljivi završavali su u zapećku ili na krstu. Da su glupost i kukavičluk najglasniji, odavno mu se pokazalo kao istina, ne samo kod ovih varvara, već i u vijećnici u Sirakuzi. Četnici su željeli da se upoznaju sa rođacima Romanovih, ali zbog carevića, a to što su bili rođaci i ređine Jelene, to ih nije impresioniralo. Za njih je kralj Nikola bio zelenaški izdajica koji je napustio otadžbinu u odsudnom trenutku. Nije previše razumio srpsko-crno- gorske odnose, crnogorsko-crnogorske, crnogorsko-srpske... ali je znao da su na istoj strani bar što se tiče partizana. Za- hvaljujući njihovim uhodama i jatacima, saznali su za parti- zane na Krnovu. Nije im vjerovao, ali je ipak poveo vojsku da malo obeshrabri partizanske saradnike sjeverno od Ni- kšića. Želio je da pokaže avionsku jedinicu i zaledi krv u žila- ma partizanima ako ih je bilo u planinama, a pokazalo se da jeste. Vojnicima je prijalo da se malo razmrdaju. Nije ih pre- više forsirao, a tek kad su gotovo bez žrtava dobili bitku, vo- jska mu je vjerovala kao nikad. Htio je da sačuva dobre 164

odnose sa četnicima, ali je morao da on komanduje jer je sebi najviše vjerovao. Vijesti sa afričkog kontinenta nijesu bile povoljne pa ih je držao u strogoj tajnosti sa odanim vezistima, jer poslije ona- kve pobjede na Krnovu poljuljale bi vjeru u konačni trijumf. Nenadani gosti, osim Ljuba, koji je bio provokativan, nijesu imali namjeru da sumnjaju u italijansku pobjedu. Neutralnoj Argentini je takođe trebala moralna injekcija za fašistički pokret koji je bio u usponu, tako da je, za sada, bilo bolje da se drži u tajnosti sve što se dešava daleko od njih. - Gospodine!- trznuo ga je iz misli Bartolomeov piskavi glas. Obično ozbiljni kaplar, vezista, sada se nestvarno kezio da je pukovnik nekoliko puta trepnuo da vidi da li je stvaran. - Izvolite? - Dešifrovali smo par imena!- zabrzao je kaplar.- Pro- vjerili smo i kod špijuna. Oni kažu da se radi o sumnjivim licima. Mislim da smo pronašli sistem... - Nastavite sa radom, gospodine kaplare,- obradovao se pukovnik.- Kad završite svoj posao spremite se u Veronu! Imate nagradno odsustvo mjesec dana! - Razumijem, gospodine pukovniče!- srećno je salutirao vojnik, a potom žurno otrčao uz stepenište ka potkrovlju. U Veronu, bubnjalo je Bartolomeu kroz glavu. Napokon, Verona i civilizacija, daleko od ove kamene zemlje i kamenih ljudi. Nijesu mu se dopadali. Imali su nešto varvarsko u sebi. Pa čak i prijatelji, špijuni, ponizni posao su radili sa dostoja- nstvom. Voljeli su da ih hvališ, da im zahvaljuješ, da im se diviš dok su radili najgori posao na svijetu. Verona, bubnjalo mu je u glavi. A kad prođe mjesec dana vidjeće šta će već, ali u ovu zemlju će se samo mrtav vratiti. No, treba otići živ iz ove nedođije, zadrhtao je od bojazni. A onda se sjetio bitke na Krnovu. Ako su ti Crnogorci i partizani takvi ratnici kao što su im pričali, kako se desilo da sa samo par ranjenih i mrtvih unište toliko hrabrih gerilaca? To su priče oficira i 165

vođa da veličanjem neprijatelja uzdižu svoje zasluge. Poli- tika, zagunđao je, politika je nešto što neće nikada razumjeti, željeti i raditi... Verona, bubnjalo mu je u ušima. Verona do kraja života. - Gospodo, imam čast da vas pozovem na pravu italija- nsku večeru,- čuo je pukovnika kako slavi svoj doprinos dešifrovanju spiska.- Ali uz pravo gospodsko piće... Šampa- njac! Jer imam razlog... Ilegalci će brzo biti pohapšeni, ne zvao se ja Antonio Virilio. * Ljubo se bojao ovog trenutka. Čim se Bartolomeo po- javio na stepenicama, a potom žustro strčao niz njih i uzbu- đeno počeo raportirati pukovniku, znao je da je došao odsudni trenutak. Pogled mu se sreo sa Lujovim, koji je sa pažnjom posmatrao Bartolomea i Virilija. Pukovnikovo ozareno obra- ćanje prisutnima potvrdilo je njihove strahove. Lujo je po- gnuo glavu a potom išetao u vrt. Ostali su pohrlili ka stolu na kom su bili servirani italijanski specijaliteti. Sačekao je da Marija prođe sa Pablom, a potom krenuo za Lujom. Nadao se da će pukovnik svu svoju pažnju posvetiti Mariji, iako se većina dama grabila za njegovu naklonost. Staša je opet bio pijan. Govorio je o boršču i votki. Recitovao je neku pjesmicu za djecu koja se odnosila na hranu, ali je Ljubo nije jasno čuo. Sačekao je da mu se oči naviknu na mrak pa je spazio Luja kako sa rukama u džepovima gleda u prozor koji je svjetlio u potkrovlju. - Ovo ću ja da rešim... Pukovnik je vaš,- rekao je mirno. - Ne, pukovnik je vaš... Ja ću... Utom se začuo smijeh pa su se skrajnuli u sjenku. Punija dama je gurala pukovnika ka žbunju. Virilio je raspoloženo masnim šalama zasmijavao napadnu gospođu koja je nepre- stano nešto petljala oko svog raskošnog dekoltea. Dama se kikotala, a potom je počela da strasno ljubi pukovnika. Italijan 166

se trznuo kada je u mraku primijetio Luja i Ljuba, koji su se snebivali, kao uhvaćeni lopovi. Obrisao je nadlanicom usne pa se nakašljao da bi udovici dao do znanja da imaju društvo. - Gospodo, je li sve u redu?- upitao ih je ljubavnik, po- malo ljut na njih, ali i na sebe što su ga uhvatili na djelu koje ne odgovara komandantu elitne vojske Trećeg rajha. - Naravno,- zasmijao se glupavo Lujo.- Nešto se ne ose- ćam dobro. Promena klime, hrane, ko bi ga znao. Gospodin Čupić me nagovara da me povede u stacionar... Ipak, mislim da treba ranije da legnem. Ujutro ću biti kao nov. Izvinite me, gospodo. Laku noć. - Laku noć.- rekao je i Ljubo pa pošao za Lujom. - Laku noć,- pozdravio ih je pukovnik gledajući kako ne- staju u zgradi. Dama mu se opet objesila o vrat, a on se osvrtao tražeći u mraku prikrivene svjedoke njegove raskalašnosti, ali ih više nije bilo. - Mislim da ću biti sigurnija ako uđete sa mnom u toalet ili neđe đe je udobnije,- šapnula mu je mesnata žena, a potom je osjetio vrh njenog jezika na vratu. Jedva je čekao da oslo- bodi to raskošno tijelo iz glupe tkanine. Osjetio joj je tvrde bradavice pod dlanovima. S nestrpljenjem je poveo u zgradu. Toalet je zaudarao na urin, ali im to nije smetalo. Zaključao je, pa potom iz steznika oslobodio njene bujne grudi sa ve- likim bradavicama. Okrenuo je skoro grubo i naslonio na la- vabo. Pogledao joj je lice u ogledalu koje nije krilo zadovoljstvo trenutka, već je očekivalo ono što je i on želio. Zavukao je ruku u vrelu i ljepljivu smjesu ispod haljine. Nije znao zašto je zadrhtao, ni on, ni ona, ali je ušao u nju kao sumanut. Opet je pogledao u ogledalu. Njene nozdrve su počele da se šire. Voljela ga je u sebi, ponovila mu je više puta... Pukovnik je sklopio oči i zamislio kako Marija bezglasno pjeva ispod nje- govih ruku, ispod njegovog tijela. Onda joj se lik pomiješao sa Mrvičinim... 167

XII Poručnik Zorić je drugarski pozdravio desetara na pri- javnici. Onda mu je pružio papir. Vojnik je pažljivo pročitao dokument. - Moram obavijestiti dežurnog da potpiše. - Neka bude spremno kad se vratim. - Razumijem,- salutirao je desetar i zagledao se za poru- čnikom. O njemu su pričali bajke. Bio je niški padobranac, antiterorista na Kosovu, najspremniji diverzant u zemlji. Znali su svi za njegovu ekipu za specijalne zadatke, pa i civilne. Oni su išli gdje niko nije smio. Onda mu je sinulo da Zorić ne može biti sam na ovom zadatku, pa se osvrnuo i pogledao ka izlazu. Vidio je Nikolu kako mu namiguje. Krenuo je da ga pozdravi, ali ga više nije bilo. Sjetio se priče sa kolegama vojnim policajcima na odsluženju vojnog roka. Koliko ega i laži. Ovi momci su specijalci, a svi oni, u stvari, samo popunjavaju brojno stanje. Udahnuo je svježi zrak sa Zete, zapalio cigaretu i srećno otplovio u lijepu budućnost. Vidio je sebe kao vodećeg vojnog specijalca, čuvenijeg i od slavnog poručnika Simeona Zorića. Uživao je, gustirao ciga- retu pa se zavalio u stolicu. Odjednom su se začule sirene za vazdušnu opasnost. Požurio je da izgasi rasvjetu u kasarni. Noć je progutala Kapino Polje. Žabe i ćukovi su utihnuli. Odnekud sa neba su se začuli zlokobni zvuci teških motora. Ogladnjeli bombarderi su kretali u noćni lov. Komandir pritvora je skočio iz kreveta kao oparen kad je neko žustro zakucao na prozor. Taman je u snu doručko- vao topli hljeb i pršut, domaći, koji su njegovi na Njegušima sušili. Majka se neprestano smijala i nutkala ga hranom, a otac vinom. Hvalisao im se preko zalogaja, napokon srećan što je kući. Upravo je htio da se vrati u krevet ali je neko za- 168

kucao na vrata. Kad je začuo glas poručnika Zorića brzo je otvorio. Poznavao je čovjeka jer je privodio više teških pre- stupnika da prenoće u pritvoru. Mora da je opet nešto.... nije ni pomislio, a poručnik ga je već oborio na pod i stavio mu lisice na ruke. Potom mu je zalijepio trakom usta. Gledao je u njega zbunjeno i uplašeno. Poručnik ga je podigao na krevet, pomilovao po kosi, izvinio mu se i rekao da to mora da uradi. - Viša sila, ne zamjeri,- huknuo je sa kajanjem. Desetar je zaklimao glavom, kao da ga razumije.- Brzo će doći po tebe. Možeš li da dišeš? Desetar je opet potvrdno zaklimao. Poručnik je uzeo ključeve od tamnice, zaključao komandira u kancelariju, a potom ušao u ćeliju. Ambasador i Pavle su ga začuđeno po- gledali. - Molim vas pođite sa mnom. Radite isto što i ja. I bez pitanja dok ne dođemo na sigurno. Idemo! Potom je skinuo pancir sa sebe i bacio ga ambasadoru u krilo. Italijan i prevodilac su se pogledali. Ovo nije na dobro slutilo. - Gospodine Zoriću, molim vas da objasnite,- pokušao je da nešto više sazna ambasador, ali ga je poručnik uzeo za ruku, digao sa kreveta i na silu počeo da mu navlači pancir. - Brže! - Šta to radite! - Kažu da spasavam svoju zemlju, ambasadore! Ako se nešto dogodi dok ne dođemo na sigurno... moje ljude ćete prepoznati po ovome,- zavrnuo je rukav i pokazao istetovi- ranu zmiju sa vučjom glavom, omotanu oko podlaktice.- Nikom drugom ne vjerujte!- Onda se prekrstio gledajući ta- vanicu. Kroz borove su lagano hodali, kao da je sve u redu. Na prijavnici je spazio nekog suvog kapetana i desetara. Vidio je da počinje da se komplikuje, ali je primijetio poznati automo- bil tik ispred kapije. Nikola je bio na mjestu, odahnuo je. 169

- Nemojte da vam vide strah,- rekao je tiho.- Nek’ misle da je sve u redu.- Onda se zacerekao.- Ambasadore, vaš đed, pukovnik Virilio, nije bio strašiv nego je strijeljao Crnogorce k’o zečeve... - Vi ste bezobrazni...- procijedio je diplomata, dok je pre- vodilac uzdahnuo moleći boga da se sve ovo već jednom za- vrši.- Ja ne odgovaram ni za čije postupke i zločine... - Tako vas volim,- poručnik se bezobrazno nacerio izne- rviranom ambasadoru.- Izgledajte kao govno, onda ovi neće ništa posumnjati... Italijan je opsovao sebi u bradu. Počeo je da teško diše. Bojao se da će pasti. Uhvatio je prevodioca za lakat i po- kušavao da se koncentriše na nešto drugo, ali uzalud. Neko- liko desetina metara ih je dijelilo od kapije. Nikola je izašao iz automobila, otvorio gepek i nešto počeo da pretura po njemu. Bio je u uniformi kako su se dogovorili. Potom je pre- bacio torbu na zadnje sjedište, pa krenuo ka kapiji. Pozdravio je kapetana kao starog poznanika, a onda se raspričao sa njima, o čemu, Simeon nije znao, ali im je odvraćao pogled, što je bilo po dogovoru. Utom su prešli parking i stigli do pri- javnice. - Vodimo ambasadora kod generala Dmitrovića... - Nemam to naređenje!- rekao je odsječno kapetan. - E, to je već problem, - uzdahnuo je Zorić, a potom zgra- bio kapetana za ruku i polugom ga oborio na zemlju. Nikola je savladao zbunjenog desetara. Nekoliko desetina sekundi im je trebalo da ih svežu i zaključaju u sobu dežurnog oficira. Potom su nestali u mraku sa zbunjenim diplomatom i prevo- diocem na zadnjem sjedištu golfa. Žabe su se vrlo brzo oglasile. Nekoliko pijanih vojnika se vraćalo iz grada. Doteturali su se ispred kapije, pa kao sasvim trijezni prošli kroz nju. Vidjevši da nema nikog na pri- javnici ubrzali su a potom natuštili prema borovima i pritvoru, srećni što su neopaženo prošli. Počeli su da ćuču kao ćukovi. 170

Neki su i kreketali, a potom su nestali prema svojim četama. Kada su prošli Budoš, ambasador i prevodilac su oda- hnuli. Virilio je pokušao da skine prsluk ali ga je poručnik upozorio da to ne čini. Nikola je vozio brzo ali je poštovao saobraćajne znakove. U Danilovgradu su bez zaustavljanja prošli vojnu patrolu. I već se lakše disalo. Ambasador je upo- rno želio da pita poručnika gdje ga voze, ali je to smatrao kukavičkim pitanjem. Nije mogao ni Pavla da pita jer je poručnik znao italijanski jezik. Možda je znao i engleski, pa nije htio da rizikuje. Prevodilac je bio miran. Odložio je knji- gu na sic između njih i gledao u svjetiljke koje su ravnomje- rno promicale. Odnosno, nasmijao se, to uvijek pomisli, oni su promicali mimo svjetiljki. Uvezli su se u podrumske prostorije neke stare zgrade u centru Podgorice. Poručnik mu je otvorio vrata od automo- bila. Diplomati se vrtjelo kad je izašao. U susret im je žurno došao pomoćnik ministra, tako se predstavio, nije se sjećao kojeg ministra i ministarstva. Pao je u nesvijest. Više nikada nije vidio poručnika Zorića kojeg se prvo sjetio kada je došao k sebi u ugodno osvjetljenoj bolničkoj sobi. Pored njega je Pavle čitao knjigu „Osmijeh za Mariju Mihailovič“. Nije odmah vidio da se ambasador probudio pa se promeškoljio, još više zavalio u fotelju i nastavio da čita. 171

XIII * Mrvica je osjećala ljepljivu ruku kapetana Saliterija na podlaktici. Ljutila se na sebe što joj prija dok je mazi, ali mu nikada to nije rekla. Kapetan je volio i to nije krio. Kada je otišao na odsustvo u rodnu Pulu, pisao joj je svaki dan. Neka su pisma stizala i pošto se vratio. Djedu je donio dvije vrste loze koju su zajedno posadili. Pomagao mu je i prilikom pečenja rakije od drugih voćki. Za djeda učitelja, domaćina, bilo je nezamislivo da nema čaša rakije da se popije kad dođe pozvan ili nepozvan gost. Branko, njen otac, propio se brzo pošto joj je majka Miljana umrla na porođaju. Mrvicu je do- jila Miska, Mirsada, obućarova žena, koja je mjesec dana prije rodila Mersudina, kojeg su uoči rata poslali kod njenih u Skadar, a odatle je otišao za Istanbul da izučava trgovački zanat. Branili su mu da se vrati. O Mrvici, kako su je zvali otac i djed, najviše je brinuo djed. Kako je on zvao, prozvala je i čitava čaršija, Mrvica. Branko nije htio da studira iako ga je otac preklinjao. Prvo je otvorio hotel u glavnoj ulici Nikšića gdje je upoznao njenu majku, novinarku iz Dubrovnika, koja je pisala putopi- se za italijanske žurnale. Potom su otvorili mali hotel u Du- brovniku, koji je propao uz Prvi svjetski rat, a onda su se vratili u Nikšić. Sve više su pili i svađali se, sve dok Miljana nije zatrudnjela. Nastalo je zatišje i neka harmonija od koje se jedino djed Svetislav ježio. Zatražio je penziju i preselio se u Bjelopavliće, gdje je na djedovini obnovio vinograd i voćnjak. Kada je Miljana umrla, vratio se da sačuva što se spasiti može. Branko je brzo prodao hotel zajedno sa dugo- vima i odselio se u Dubrovnik. Nije ni znao je li živ poslje- dnje dvije godine kad su ga on i Mrvica posjetili. Ribario je 172

sa jednim iskusnim ribarom i alkoholičarem. Izgledao je sta- riji od Svetislava i nekako čudno miran. Proveli su dan na barci gdje su jeli morsku ribu sa gradela i pili razblaženo da- lmatinsko vino. Ostavili su ga pripitog. Nijednom ih nije po- zvao da ostanu, da pomognu. Bilo je jasno da mu više niko ne može pomoći. Svetislav ga više nije pominjao Mrvici. Želio je da je pošalje na studije u Pariz. Bio je u prepisci sa prija- teljima sa studija. Sve je išlo po planu dok nije zaratilo. Od tada je preuzeo da je on školuje, jer rat ne može trajati vječno, a njoj će znanje biti neophodno. Virilio je pomalo podsjećao na njenog djeda. Jednom je došao sa kapetanom kod njih i dugo su se zadržali u voćnjaku. Djed ga je gostio sa raznim rakijama i vinima čiji je bio kole- kcionar. Pukovnik je bio oduševljen penzionisanim učiteljem, a pogotovo njegovom unukom egzotične ljepote. No, kao svaki džentlmen, iako su vremena bila idealna za svinje, kako je rekao učitelju, nijednom je nije pogledao onako kako bi to ura- dio svaki muškarac. Doduše, tu je bio zaljubljeni kapetan Sali- teri, njegov štićenik, koji je bio najlošiji vojnik u diviziji. Volio je muziku, knjige i vino. Bio je veliki protivnik rata. Zahva- ljujući partiji, u kojoj je imao nekoliko viđenijih rođaka, preko- mandovan je sa afričkog ratišta u Virilijevu jedinicu. Dobio je uputstva da ga drži što dalje od opasnosti, ali i od štaba i vo- jnika. Razumio je. Postoje takve budale koje sve rade na svoju štetu, ali iz najdubljih humanističkih pobuda. Ako prežive ovaj rat, pukovnik je znao, postaće sa kapetanom izvanredan pri- jatelj, pa možda antiratni aktivista, jer samo ljudi koji su vidjeli toliko smrti kao on i slični, svjesni su da ne postoji veća ma- terijalna i duhovna pošast. Kapetan nikada nije išao na front, nikada nije pucao, nikada nije htio da zaduži pušku ili pištolj, a o bombama da se ne govori. U vojsci je širio humanizam, pa ga je jednom pukovnik uhapsio. U ćeliji je proveo čitavu noć sa njim pijući vino i raspravljajući o biti čovjeka, a ujutro ga je zamolio da se drži dalje od njegovih vojnika, pa će poslije 173

rata imati puno toga da pričaju i rade. Tu noć je kapetan shvatio da rat nije igra već zbilja koja ga može koštati glave, i to kao slučajno, uprkos zaštiti partije. Pukovnik mu je to ilustrovao manirima dobrog pisca. Mogao je da umre od bilo koje zarazne bolesti, a crvi će ga pojesti prije nego u Nikšić stignu najbolji patolozi iz Italije da slučaj ispitaju. Takođe, mogao bi se slučajno utopiti u nekoj rijeci. Ili, pak, mogu ga ubiti partiza- nski ilegalci dok su oni na frontu... Saliteri je shvatio da mora držati jezik za zubima, te da ima jedinog dobrog sagovornika u komandantu. Gluvareći po gradu vidio je djevojku neviđene ljepote. Začudilo ga je otkud takvo stvorenje u jednoj divljoj zemlji, pa je instinktivno počeo da je prati. Ušla je u vrt koji je bio kao iz italijanskih srednjovjekovnih pastorala. Gotovo svaki dan se vraćao na obalu Zete i posmatrao voćnjak u kome je danonoćno radio starac asketskog izgleda. Po danu je oko- pavao, plijevio, orezivao, kosio, plastio, a noću bi palio slamu da zaštiti bujne voćke od slane koja je u tom gradu padala go- tovo kao snijeg. Jednog dana ga je starac upitao šta je to toliko interesantno što ga tjera da svaki dan i noć posmatra njega i voćnjak. Prvo ga je iznenadio jezikom, pa porijeklom, a potom sa poznavanjem voćarstva. Priznao mu je da njegova familija posjeduje jedan od najvećih vinograda u Istri, te da nije previše stručan oko toga, ali da itekako zna šta je dobro vino i rakija. Starac se slatko nasmijao samokritici mladog kapetana, a potom ga je pozvao da proba njegovu rakiju i vino. Od tada se začelo njihovo prijateljstvo. Svetislav je bio oprezan sa Italijanima jer je znao da će se rat završiti, prije ili kasnije, a da onda nastupaju pra- vdoljupci iz mišjih rupa da peru svoj kukavičluk, najčešće krvlju drugih, a nevini su bogomdani za žrtve, oduvijek. Ta- kođe, znao je da mora biti mudar da sačuva Mrvicu i od je- dnih i od drugih. Nikad prije Mrvicu nije iznenadio kao kada joj je predložio da se uključi u Pokret otpora. Sasvim hladno 174

joj je rekao da je rat rizik koji moraju da prežive, kao da joj saopštava koju voćku da nacrta i napiše na flaši rakije. Njena ljepota je najveća nesreća koja ih je mogla zadesiti, zato je moraju iskoristiti kao prednost a ne kao mamac za nesreću, zaključio je starac pred zabezeknutom unukom. Mrvica nije znala o čemu govori, pogotovo što djed nikada nije bio otvoren osim kada priča o književnosti i voćarstvu. To ju je začudilo, ali ne zadugo, jer stari ljudi uvi- jek se boje nečega i nekoga. Klimala je glavom, da ga ne uvri- jedi, ali je razmišljala o novoj haljini koju će za pazarni dan obući i prošetati sa djedom nikšićkim korzoom. Voljela je tu šetnju. Svi ugledni ljudi su zastajkivali sa djedom i čavrljali o voćnjaku, ali nijesu propuštali priliku da pohvale njenu lje- potu. Momci su je otvoreno gledali, a neki bi spustili glavu kada bi ih pogledala u oči. Dugo bi ispijali bozu na hotelskoj terasi, koja je nekada bila vlasništvo njenog oca, sve dok se djed ne bi požalio na sunčanicu. Uvijek se oslanjala na njega, pa i ovaj put je osjećala da više i bolje zna šta je za nju dobro a šta loše, tako da ga je be- spogovorno poslušala iako o komunistima nije znala ništa. Partizani su za nju bili neki hrabri momci koji nijesu htjeli da se pokore italijanskim fašistima. Međutim, o njima djed nikada nije govorio najbolje do tada. Ništa što ne nastaje na dobrim temeljima nije dobro, gunđao je, ni kuća, ni familija, ni društvo. Ali, tu noć je bio ozbiljan kao nikad, nije pričao kroz osmijeh, kao i obično, kao da predaje omiljenu lekciju iz književnosti... Bio je blijed kao smrt. Pošto je vidio da ga ne sluša, uhvatio je čvrsto za ruku, a onda odlučno zatražio od nje da se uključi u Pokret otpora. Ćutali su neko vrijeme. Potom je, stideći se, prošaptao - da to ne znači da treba da ignoriše kapetana Saliterija, na što je ona pocrvenjela, već da insistira na prisnosti sa njim. U ratu ljudi moraju igrati na dvije karte, jedna je blef a druga uvijek čuva glavu, rekao je pa je gegajući nestao u svoju sobu. Začudo, više te noći ni- 175

jednom nije pomislila o Pokretu otpora, ali kapetan joj nije izbijao iz glave, pogotovo što je djed otvoreno priznao da mu ne smeta. Prijao joj je Istranin, iako su tek ponekad progo- vorili koju riječ. Obično se završavalo na pogledima koje joj je upućivao sa terase gdje je sa djedom razgovarao, ili iz voćnjaka gdje mu je pomagao. Ona je uvijek bila u poslu, tako da nije imala vremena da sjedi sa njima, a djed je nije ni zvao. Bilo joj je jasno da ne treba da se druži sa onim ljudima sa kojima je djed ne zove da im se pridruži. Sljedećeg dana je Veljo, gradski stolar, došao da popravi hrastove badnjeve. Obruči su popustili, trebalo je nove staviti, gunđao je već danima djed. Iznenadila se kad je starac zamo- lio da sjedne sa njima pošto je donijela iz kuće rakiju i mezu. Onda je direktno rekao Velju da želi da njegovu unuku uključi u ilegalce. Veljo se malo zbunio, ali starac zato nije hajao već je nastavio da mu priča kako je ona sve što ima, ali ni zlato nikada ne sija u blatu. U slobodi je samo porodica vrijedna. U ratu čovjek nema ništa osim okove... Veljo je klimao glavom, slažući se sa mudrim učiteljem, kojeg je znao od djetinjstva. I njemu je bio učitelj. Ujaci su ga cijenili. Djeca su ga voljela. Nikada nije navijao za bilo što sumnjivo osim za pravdu i poštenje. Vjerovao je da učitelj misli to što govori. Sjetio se davnih školskih dana i raznježio. Najviše zahva- ljujući toj starini, djeca ga nijesu u tolikoj mjeri bojkotovala zbog roditelja. A niko kao djeca ne umije povrijediti. No, učitelj je znao kako se nositi sa njima, kao što danas zna kako da se izbori sa ratom i sačuva jedino blago što mu je ostalo, a to je Mrvica. Cijeneći starčevu lukavost, ipak nije odolio da ne čestita sebi na uspjehu jer najugledniji Nikšićanin upra- vo njemu povjerava unuku. Onda je pokušao da shvati čemu to, iako je situacija bila jasna. Sjetio se da mu je nekoliko ile- galaca dojavilo da Saliteri često sa učiteljem razgovara u voćnjaku, kao i da mu je donio loze iz Istre. I tada je tvrdio da zaljubljenici u voćarstvo uvijek imaju o čemu razgovarati, 176

ali nije htio da optuži učitelja za bilo što, iako su mladi sko- jevci insistirali. Ne, bio je odlučan, učitelj nikad ništa nikom nažao nije učinio, pa ako mu je neki fašista donio lozu iz Istre, to nije nikakav zločin. On će od te loze podijeliti pelcere, kao i za druge voćke, pa će svi imati koristi. Skoro svi voćnjaci u Nikšiću imaju zahvaliti upravo učitelju što rađaju. Zato što ih kalemi, zato što ih štiti od raznih bolesti, zato što je svaka voćka u Nikšiću njegova najrođenija familija, smirivao je skojevce. Ali, sada je shvatio, kao svaki pametan čovjek, da njegovo druženje sa tim fašistom može nauditi ne njemu, nego njegovoj unuci. Morao je da rizikuje. Pogledao je starca u oči pokušavajući da vidi lukavost ili zlobu, ali je samo susreo tugu. Osjećao je da ovo nerado radi, ali to je zalog za budućnost. Potom je pogledao zbunjenu i po- stiđenu Mrvicu. Prije nego je nastavio sa radom oko buradi, dao je riječ da će pričati sa drugovima i zauzeti se za djevojčino učlanjenje. Više to nijesu pominjali, a sjutra ujutro je svratio Bajo po Mrvicu. Otišli su u Poviju da ponesu neke kace koje su seljani naručili od Velja. U duplom dnu kace su bile instru- kcije za pješivački Pokret otpora. Ona nije znala za to sve dok Bajo nije razobručao kacu, izvadio papir i predao ga brkatom domaćinu koji je papir pročitao, a potom ga pocijepao napola, pa u jednom dijelu sebi savio cigaru, a u drugom staroj, slijepoj majci koja je kao mumija sjedjela za ognjištem na stolovači. Oboje su zapalili divljan koji je dimio jače nego ugarci. Popili su po zavatku mlijeka, a potom su krenuli nazad. Od tada je Mrvica dobila druga koji je svraćao do njih, sa kim je naučila da se smije, veselo, kikotom, kao ostale djevojke iz grada ko- jima je godinama zavidjela na razdraganosti... Sve ono što nije umjela, naučila je od Baja, ili zajedno sa njim. Djed je volio da je sluša dok čavrlja sa momčićem na terasi. Ali Saliteri nije... Tog jakog mladića nije volio da gleda u blizini, iako mu nije bio konkurencija, onako razbarušen, prljav, neotesan, ipak za- ljubljenost uvijek vidi onu stranu koja srlja u ljubomoru. 177

Kapetan se trudio da Mrvičin život učini podnošljivijim u provinciji koja je zaudarala na neprosvijećenost i sirotinju. Kako su rasla njena osjećanja prema Saliteriju, tako se povećavala odvratnost prema djedu koji ju je kukavički pro- davao i komunistima i fašistima da bi joj spasao budućnost. Kakvu budućnost, osmjehnula se gorko? Da bude supruga nekom nikšićkom zanatliji ili komunisti? Nekom Baju, kojeg je voljela kao brata, ali samo kao brata, koji se glupirao kao dijete i zasmijavao je do suza? Da se lomata po brdima sa partizanima koji su bili otpad od najboljih familija, ili spas najgorima, kako je sam djed tvrdio, do onog dana kad ju je izdao i prodao Velju trulih zuba? Stotinu puta je čula djeda kako se pita - kakvo je to idealno društvo koje prave Veljo stolar i njegovi bosonogi i gologuzi istomišljenici? Bježali su od dugova i nemaštine, a sve u korist slobode. Hajdučija je u ratu najisplativiji posao, vrtio je djed glavom, govoreći o geri- li. Još kao učitelj, za vrijeme mira, podučavao je đake da je sloboda bila samo izgovor za hajdučke upade u srednjovje- kovno i feudalno plemstvo. Bilo je tu zvjerstava, ali u istoriji je uvijek cilj opravdavao sredstvo, kad god je trebalo prikriti prave motive i zločine. Večeras se ona osjećala kao hajdučica koja je u crvenoj kožnoj torbici, poklonu Saliterijeve sestre, nosila poseban dar za fašiste. Pozdrav od Pokreta otpora. Vidjela je preko prisutnih zamišljenog Ljuba. Znala je da on ne pripada Nikšiću, kao i drugi svršeni studenti koji su dolazili puni nade za svoju budućnost i budućnost grada, što su dijelili sa njenim djedom koga su obavezno posjećivali i savjetovali se sa njim. Nikada im nije rekao istinu, ali ih je navodio metaforama na nju. Govorio bi dvosmisleno da tamo gdje niko nije orao, nek ne oru ni oni. Ili, onaj koji sve dobije ni za šta, daće i više da odbrani to sve, jer niko bolje od njega ne zna šta je ništa. Najsmješnije joj je bilo kada bi im govorio da kad se u jaram upare školovan i neškolovan vo, brazda je vazda plitka i kriva ili, nikad ne sedlaj konja koji je samo 178

samaren, bez obzira kakav si jahač, naći će načina da te zbaci makar legao u lokvu. Ljubo i Rade su još dvojica jahača nikšićkih zabluda. Oni i ovaj blesavi Rus. Opasni Jevrej je i dalje bio na svom putu. Jevreji nikad nemaju zajednički put sa bilo kim, rekao je jednom Saliteri njenom djedu. Ali, to ne mora da znači da je to loše, odgovorio mu je starac. Voljela je da sluša priče između dva intelektualca. Sasvim različita. Jedan posvećen perspektivi i budućnosti, a drugi skeptičan i po navici ciničan, koji je prezirao budućnost. Kad nijesam ro- đen da pišem poeziju, govorio bi pripiti kapetan, onda sam odlučio da je živim. Potom bi dugo recitovao Dantea i Pe- trarku. Djed se čudio kako je uopšte živ ostao u jednoj želje- znoj osovini kao što je Treći rajh, ali mu je Saliteri iskreno priznao da je politika najisplativiji biznis na svijetu. Više nije morao ništa da kaže čovjeku koji je preko unuke, upravo trgo- vao politikom. Ljubo je nije ni pogledao kada je sa Lujom pošao u ho- dnik. Da nije bilo što je bilo, pomislila je, možda bi on bio je- dini Nikšićanin koga bi mogla da voli. Bio je školovan i zgodan. Djevojke su se utrkivale da ga bečkaju kada bi ljeti došao na ferije i šetao sa bratom Radom nikšićkim korzoom. Nekoliko puta ga je i ona gledala, ali on nju nikad nije ni okrznuo pogledom. Uvijek je bio nasmijan i kulturan. Djedu se učtivo javljao, ali nijesu zastajali sa njima na ulici i razgo- varali. Doduše, ni djed ga nikad nije pominjao. Tako to biva, kad nešto želiš to je uvijek daleko i nedokučivo, kisjelo grožđe. * Ljubo je grozničavo razmišljao šta da uradi dok je gledao bombu u Lujovoj ruci, koji je bio u transu. - Nikad ne zaspim da mi kroz glavu ne promarširaju svi ti ljudi koje sam poslao u smrt, Ljubo. Ovo ću ja da uradim. Da imam razlog da živim i da nastavim borbu... Razumeš?- klimnuo je glavom Ljubu koji je zurio u njega. 179

- Ali, Rade... - Rade je zatvoren i zbog mene, i zbog tebe, i zbog Staše. Ja sam vas doveo ovde, ja ću da uradim to što treba... Razumeš? Uzmi!- izvadio je pištolj i stavio ga Ljubu u džep. Iz toaleta su izašli pukovnik i udovica, zajapureni i na- smijani. Italijan je zastao kad je vidio dvojicu ljudi koji su bili smrtno ozbiljni. Nešto nije u redu, pomislio je, a onda je Lujo raširio ruke. - Pukovniče, izvinjavam se, Ljubo je hteo hitno da razgo- vara sa vama. Ja moram u toalet, i dalje se ne osećam dobro. Pukovnik je pogledao zbunjenog Ljuba, pa Luja koji je žurno ušao u toalet. Ljubo se izvinio Italijanu sa riječima da neće da smeta, a mogu i kasnije o tome što je htio. O čemu, Ljubo nije znao. Lujo mu je uvalio pukovnika da bi sebe i svoje namjere oslobodio. Oficir se ljubazno izvinio dami, otpratio je do ulaza u salon, pa se vratio Ljubu, uzgred brišući mrvice pudera sa svoje bluze. - Izvolite, gospodine Čupiću? Ljubo je pocrvenio, pa je uhvatio pukovnika ispod ruke i poveo ka vrtu, ljut na Luja koji mu je tutnuo vruć krompir u ruke. Stiskao je pištolj u džepu i munjevito razmišljao. - Ne znam kako da vam kažem... Dobili smo informaciju da je Italija pred kapitulacijom?- skoro drhtavo je upitao pukovnika, koji se trznuo. Mogao je i pretpostaviti da će no- vinari prije ili kasnije saznati za njegove i strahove otadžbine. Vidjevši da je Crnogorac potresen, zamolio ga je prijateljski: - Molim vas da ne širite te inf... dezinformacije. Bar ne ovdje. Reći ću vam da sam zabrinut, a to je za sada dosta. Ljubo je odahnuo. Pukovnik se upecao. Njegovo ka- meno lice je govorilo da je jako zabrinut. Gledao je svoje raspištoljene oficire kako nasumično piju i lakomo jedu. Jedino je Saliteri držao za ruku ljepoticu kojoj nije znao ime, samo neki smiješni nadimak. Sjetio se da joj je nadimak dao njen djed, proizvođač najfinijih voćnih rakija koje je ikada 180

probao. Takođe, bio je ljubitelj italijanske poezije, ali su se loše sporazumijevali na francuskom i latinskom koje su obo- jica znali površno, sa studija. Ipak, starčeva rakija je govorila sve jezike na ovom svijetu, pa su uživali u mrvicama poetike koje su ostajale od površnih prevoda. Vino mu se nije dopalo, bilo je previše slatko, uprkos gustini koja je mamila da se proba. Poslije nekoliko gutljaja ostavljalo je slatkasti ukus u ustima koji se morao spirati vodom ili rakijom. Dok su vina sa juga Crne Gore bila iste gustine, ali sa dozom oporosti koja mu je prijala. Kada je odjeknula eksplozija na spratu, pukovnik je znao da pakao počinje. Odavno ga je slutio. Razbijena stakla su pala po kamenoj stazi. Iz prozora je pokuljao dim i vriska ra- njenika. Odmah zatim, plamen je počeo da palaca i traži izlaz kroz razbijena okna. * Osjetio je kako mu je vazduh sve gušći i da jedva prolazi kroz dušnik. Dugo se umivao pokušavajući da se smiri. Očistio se rukavom jer mu se peškir gadio. Otvorio je vrata da provjeri ima li koga. Prema njemu je išla Mrvica, nasmi- jana i zanosna, gotovo neprepoznatljiva od prvog susreta na Planinici. Pretpostavljao je da će u toalet, pa je krenuo uz ste- penište. Odozgo se čuo smijeh. U tome ga je neko uhvatio za ruku. Suočio se Mrvičinim drskim pogledom. - Sekretar je rekao da požurite. Čuli ste pukovnika... spiskovi su dešifrovani,- rekla je kroz sablasni osmijeh, vadeći iz crvene torbice dvije ručne bombe koje mu je predala u znojave ruke, pa mirno ušla u toalet. Pogledao je bombe, pa se osvrnuo u strahu da ga ko ne vidi, a onda ih žurno strpao u džep. Uvijek se čudio bruta- lnosti mnogih žena. Imao je iskustvo iz pozorišta i umjetnosti. Na sceni i pred publikom su djelovale zanosno i bezgrešno, ali čim bi se svjetla pogasila i publika pošla svojim kućama, 181

pretvarale su se u histerične plamenove koji su palili sve oko sebe, a najviše ljubavnike ili muževe. Da li su oni voljeli mi- tove o njima ili njih same, nikada nije saznao odgovor. Kada bi sa nekim upravnikom, rediteljem, kompozitorom ili kore- ografom, za koje je sa sigurnošću znao da imaju takva iskustva, pokušao da govori o tome, po pravilu su zaobilazili te teme. Njegov profesor Jagnjenka mu je jednom rekao da je od ljubavi prema jednoj šašavoj ženi, jedino gore voljeti dvije lude žene. Da ga nijesu strijeljali kao psa na Sajmištu, možda bi saznao da li je profesor to znao iz sopstvenog ili tuđeg iskustva. U tome je Mrvica izašla iz toaleta, i prošla pored njega kao da prije nije rekla ništa, pa je njišući kukovima otišla ka vrtu. Ukoliko uradi odmah ono što je namjeravao, Staša i Ljubo su u opasnosti. Ukoliko ne uradi, na stotine ili hiljade ilegalaca su u opasnosti. Znao je to dobro i Ljubo, a Staša je bio pijan. Nije imao izbora. U pitanju su bili minuti ili časovi. Odjednom je osjetio sigurnost sa tri bombe koje će izazvati razornu eksploziju. Nije želio da rizikuje hapšenje, torturu, mučenje... Želio je da bude siguran da će i sam poginuti, zato ih nije vadio iz džepova. Krenuo je prema vrhu. Srce mu se smirilo, ali je osjećao težinu u nogama. Vjerovatno od pređašnjeg straha. Požurio je ka glasovima koji su u njegovoj glavi dobijali eho pa ih nije razaznavao. Pozvao je Saru u pomoć... Trčala mu je u susret kalemegdanskom tvrđavom... Plakala je. Vikao joj je da se smiri, da će sve biti u redu, ali glas iz njega nije izlazio. Aktivirao je bombu o zid, prije ulaza, pa je vratio u džep sa ostale dvije. Kucnuo je, pa ušao i učtivo nazvao dobar dan raspojasanim italijanskim vojni- cima zatrpanim papirima koji su se okrenuli put njega. Bili su srećni što će dobiti nagradno odsustvo. Čovjek koji im je ljubazno poželio dobar dan bljesnuo je ispred njih kao grom. Više nikada nijesu vidjeli svoje domove. 182

* - Brzo! Straža!- viknuo je komandant. - Mirno, gospodo fašisti!- dreknuo je Ljubo pokušavajući da smiri drhtavu ruku u kojoj je držao pištolj uperen u pukovnikovo čelo. Oficiri su potegli oružje a žene su s vriskom počele da bježe. Krug oko Ljuba se sužavao. Kleo je sebe što mu ruka podrhtava. Nasmijao se, veselije nego ikad, uprkos drhtavici.- Vi mene, a ja ću njega! Brada mu je zadrhtala. Nije imao kud, osim da saspe šaržer pukovniku u glavu. Da li je to borba za slobodu, upitao se? Može li to, ili će spustiti oružje? Kako je Lujo mogao? - Duče bi bio ponosan da pogine komandant njegove di- vizije,- rekao mu je mirno Virilio, skoro da ga ne uvrijedi. - Moja sloboda ne bi bila srećna da ubijem nenaoružanog čovjeka,- uzdahnuo je Ljubo i spustio pištolj. Oficiri su se munjevito bacili na njega. Pukovnik ga je gledao saosjećajno. Žalio je što ispred njega stoji čovjek. Mrtav čovjek. U nekoj drugoj situaciji bi bili prijatelji. Veliki i iskreni prijatelji. Sada su stajali kao zvijeri jedan naspram drugog. Do malo prije je njegov život bio u Ljubovim ru- kama, a sada je Ljubov u njegovim. Kakav je to život? Gdje ide ovaj svijet? - Gospodine pukovniče,- dotrčao je kapetan Saliteri,- Uništio je bombama sobu veze i ubio kaplara Bartolomea i tri vojnika veze koji su radili na dešifrovanju spiskova. - Uvijek se razočaram u ljude koji mi se dopadnu na prvi pogled,- rekao je Ljubu, kao da nije čuo Saliterija.- Divim se vašoj hrabrosti i saosjećajnosti, ali zakoni su stvoreni da budu iznad ljudi. I ovako smo varvari, šta mislite da bi bili da ne postoje zakoni? Pokazao je oficirima da ga odvedu. Sjeo je za sto razmišljajući koga više žali: vojnike ili Čupića. Onda je spazio Stašu koji je drhtao uz zid. Marija i Pablo su sleđeni stajali u svom uglu. Mrvica je pomilovala Saliterija nekoliko 183

puta po ramenu i ruci, ne pokazujući nikakvu uzbuđenost. Oficiri su čekali naredbu. Pukovnik je znao šta treba činiti, ali nije žurio. Svjedoci dešifrovanih spiskova su mrtvi, niko nije mogao dokazati i da su postojali. Još jedna diverzija nije mogla naškoditi njegovoj karijeri. Nikako nije mogao da odagna rupu Ljubovog pištolja koji je zijevao u njega. Šta da je opalio, naježio se? A bio je siguran u Ljuba. Prvo, da je inteligentni egocentrični novinar, a potom da je hladnokrvni ubica. Na kraju taj čovjek nije bio nijedno od to dvoje. Čudan čovjek, pomislio je, pa je naredio da uhapse pijanog Rusa. Oficiri su zgrabili Stašu, koji je zaurlao od straha: - Živjela Italija! Živjela ređina Jelena! Oficiri su ga grubo odvukli uprkos njegovom zapoma- ganju i klicanju Italiji i ređini. Pukovnik se popeo na sprat. Dim je još kuljao. Čizmom je prevrnuo Lujovo nagorjelo ti- jelo. Ovaj čovjek je napokon pronašao svoj mir, pomislio je, vidjevši blaženi izraz na Lujovom opaljenom licu. Barto- lomeov grč je poručivao nešto drugo... Još dvojica među stoti- nama onih koji će ga pohoditi u snovima, zaključio je pukovnik, okrenuo se i izašao. Vojnici su pokušavali da spase jednog vezistu koji je pokazivao znake života. Malo potom je pošao za svojim drugovima na drugi svijet, umjesto na na- gradno odsustvo. 184

XIV Od kada su sletjeli u Brisel, ambasador je sa pažnjom gledao Pavla koji se čudno ponašao. Čas bi padao u neke tre- nutne depresije, a onda bi se smijao histerično kad bi komu- nicirao sa taksistom ili recepcionerima. Kada je konobar prosuo kafu u tanjirić, uhvatio ga je nesnosni smijeh da je jedva došao k sebi. Italijan je čak pomislio da je pogriješio što ga je pozvao da pođe sa njim, ali imali su nekoliko poglavlja knjige i nije želio da to propusti. Još mu nije iznio ideju da potraži autorska prava i da objavi knjigu na dva ko- ntinenta, u Evropi i Americi. Čekao je kraj, međutim, bez obzira na ishod, a ishod je poznat, želio je da objavi knjigu o svom djedu, ili bolje, o greškama koje su civilizaciju koštale desetine miliona mrtvih. Kad prizna svoju grešku i suoči se sa ličnim posrnućima, imaće moralno pravo da traži da drugi ne čine greške ili da ispravljaju počinjene. Ne, posvađao se sa sobom, to nije idealistički, već pošten i principijelan pri- stup i zahtjev sebi i drugima. Sve ostalo je licemjerje. Rekao mu je da prošeta ali da se ne udaljava, jer će vrlo brzo završiti sa Silanom koji je poznat po efikasnosti. Pavle je klimnuo glavom, a potom se, nekako radostan, uputio uli- cama Brisela. Ambasador Virilio je gledao nekoliko trenutaka za njim, a potom je ušao u zgradu. Dok se peo liftom razmi- šljao je o Silani. Da li uopšte može tog čovjeka nazvati prija- teljem? Onda su mu prijatelji pola birokratije u Njujorku i Briselu. Njihovi susreti su uvijek bili srdačni, ali to i nekoliko noći posvećenim vinu, kao i ženama, na par važnih me- đunarodnih seminara, nije značilo da su prijatelji. Pretposta- vljao je da će ga osloviti kao prijatelja čim se zagrle, ali prijateljstvo je složen i čudan pojam. Prijatelji se i ubijaju, uzdahnuo je, sjetivši se odnosa djeda Antonija i Ljuba Čupića. 185

Oni su svakako mogli biti prijatelji, ali sudbina ih je supro- tstavila, mentalno i fizički. - Virilio, dragi moj Virilio, žao mi je što ste preživjeli golgotu,- rekao je saosjećajno Silana prije nego ga je zagrlio. Tog momenta je Virilio počeo da čita na pravi način ugla- đenog, bradatog licemjera, birokratu koji je evoluirao od anti- ratnog aktiviste do ratnohuškačkog tribuna. Čak ga je počeo iritirati. Pokušavao je da se smiri, ali je osjetio kako nesvjesno cupka nogom. Navika, sa kojom se borio od kada zna za sebe, pojavljivala se kada se iznervira. - Ništa je to šta taj narod tamo preživljava... - Kako to mislite?- pogledao ga je oštro takozvani pri- jatelj.- Zar je i u Crnoj Gori Miloševićev režim toliko ne- milostiv? - Jednako kao i naš „Milosrdni anđeo“. - Cilj opravdava sredstvo,- uzviknuo je Silana i sam se naježivši od te fraze.- Taj narod će biti srećan kad sruši dikta- tora. - Kurta sjaši, murta uzjaši,- zlurado je prokomentarisao na italijanskom, dok ga je Silana gledao zbunjeno. - Molim? - U prevodu sačuvajte svoju i našu savjest, gospodine Silana! Španac se promeškoljio. Nije očekivao od Virilija ovakav stav. Previše se uljuljkao u povjerenje saradnika. Morao je promijeniti taktiku, ali za neki naredni put, jer ova misija je na izmaku. Onda je počešao bradicu, otpio gutljaj vode, pa se nagnuo ka Italijanu. - Naši i crnogorski bilateralni razgovori su na tom fonu, gospodine ambasadore, vi ste upoznati sa dogovorima kao opunomoćeni da razgovarate i sa jednima i sa drugima... No, mogući razgovori u Makedoniji, pored prekida intervencije, mislim da garantuju mirno rješavanje političke krize u Crnoj Gori. 186

- Pustite politiku, za ime boga. Pređite na stvar,- zamolio je tiho, znajući da ga iskusni diplomata razumije. Onda je izvadio papir koji je tutnuo Silani pod nos.- Odmah, molim vas. Toj zemlji prijeti građanski rat. Ovi ljudi će biti ubijeni ako uspije vojni udar... Na ovom spisku je mnogo ljudi, go- spodine, od čijih života zavise hiljade drugih... Silana je blijedo posmatrao spisak. Prepoznao je neko- liko vodećih crnogorskih političara odmah pri vrhu. Začudilo ga je što su na spisku i pozicionari i opozicionari. Sa većinom je bio u ličnom kontaktu posljednjih godina. Zahvaljujući njima je, koliko toliko, uticao na NATO komandu, ali sve je moralo da se podredi vojnoj akciji. Ukoliko bi Crna Gora bila sačuvana, onda bi vojska na njenu teritoriju premjestila sve značajne vojne jedinice i naoružanje. Uzalud je pokušavao da argumentuje da se dvije republike značajno razlikuju. Ta- kođe, većina srpske opozicije je bila njegov saveznik. Prokleta balkanska multietničnost i politička nepismenost, umalo nije rekao. Većina crnogorske opozicije, opet, skoro je vapila i slala poruke da ih bombarduju. Nikada nije vidio to- liko suicidnog inata i prkosa kao na Balkanu. Rusija je trgo- vala sa svima, pa je bila potpuno neupotrebljiva. Za razliku od svih koji su u ovom sukobu imali dva lica, oni su imali dva naličja. - Koliko je ovo izvjesno? - Sačekajte do jutra, ili sljedećeg jutra, svejedno je koliko brzo, ali je izvjesno, pa ćete gledati na televiziji, uživo... ali ne bombardovanje,- pogledao je u televizor,- nego brato- ubilački rat! - Molim vas, zakažite mi razgovor sa zvaničnom Podgo- ricom,- rekao mu je, a onda okrenuo broj na telefonu, pa je pogledao netremice u Virilija.- Da li su naše službe ovo obra- dile? - Ne djelujem vam, valjda, tako neozbiljno? - Ne, naravno,- izvinio se Silana, a zatim je naredio u 187

slušalicu:- Zakažite mi hitan razgovor sa Beogradom, a po- tom razgovor ili sjednicu sa generalnim sekretarom. Spustio je slušalicu i zagledao se u telefon. Virilio je ra- zmišljao da li da krene ili da mu još bolje pojasni situaciju. Međutim, izvještaj koji je poslao prethodne večeri je bio vrlo iscrpan, pa nije imao volju da opet priča istu priču. - Ko radi taj i griješi,- rekao je glupavo Silana. - Da, ali ne u ratu! - Ukoliko odmah ne uhapse vodeće ljude tog puča, zaprijetiću otkazivanjem pregovora u Kumanovu, to vam obećavam. Telefon je zazvonio. Španac mu je prošaptao da je Beo- grad na vezi, a malo potom arogantnim glasom ponovio nekom preko veze ono što je malo prije obećao ambasadoru. Virilio je ustao. Nije mogao da podnese tog čovjeka. Klimnuo mu je glavom i izašao. Osjetio je malaksalost. Moraće za- kazati pregled. Nikada nije bilo ovako često. Prošao je mimo kabineta i zaposlenih u hodniku držeći se zida, ukoliko mu se zavrti da ne padne. 188

XV * Sekretar je čitav dan pokušavao da uhvati signal radio Londona. Uzalud. Neartikulisani zvukovi sa aparata su mu se rugali. Rade je pokušavao da razmišlja o budućnosti. Riješio je čim Ljubo i ostali svrše posao, da se odmah vrate za Arge- ntinu, bez razgovora i pregovora. Lujo, ako ima lične razloge da ostane, nek ostaje, oni idu nazad. Oni su stranci, nepri- jatelji i svojima i drugima. Nije razumio ni komuniste, ni četnike. Apsurdno, ali samo je razumio alavost Sila osovine. To nije novost u Evropi, od rimskih imperija, Osmanlija, pa do Napoleonovih kaznenih eskadrona koji nijesu zaobišli ni crnogorsko primorje. Ako je to evropska civilizacija, nek ide do vraga, iznervirao se i okrenuo na stranu da ne gleda sekre- tara koji je uporno lupao po aparatu. Nedugo potom začuli su kucanje, pa se Veljo, za svaki slučaj, preselio iza vrata sa pi- štoljem na gotovs. Bajo je uletio bez duše a Mrvica za njim, još uvijek u crvenoj haljini. - Gotovo je, druže sekretare! - Šta? Šta je gotovo? - Uništeni su spiskovi! Sekretar je pogledao jedno, pa drugo, a onda ih je oboje za- grlio. Ponosno je pogledao u Rada, koji se uspravio. Očekivao je novosti, ali ne tako brzo. Sumnjao je u Ljuba i Stašu, ali je sa njima bio iskusni Lujo, pa ga je to smirivalo. Napokon, pomislio je, da se ide kući. A gdje mu je kuća? Ova iznad njega više mu nije bila dom, ne sa ovim minskim poljem ispod nje, bez obzira što majka Stana svaki čas gazi i spava na tom minskom polju. - Priznajem da sam sumnjao u Ljuba,- grunuo je odu- ševljeni sekretar,- ali zbog onog Rusa... No, sad, sad će ih slaviti generacije! Sloboda će da ih slavi! 189

Uprkos sekretarovoj ushićenosti, Rade je razmišljao o situaciji koja se u momentu okrenula i gotovo ga pokolebala u razmišljanju da odmah napusti zemlju, istim vrletima i ko- zjim stazama kojima su došli. A već će naći brod da se ukrca- ju, pa čak i odrade neke poslove do američkog kontinenta. Možda je pronicljivi Veljo bio u pravu. Kada bi svakom vjerovali onda bi ilegalci vrlo brzo bili raskrinkani, a Pokret otpora ostao bez centra za mobilizaciju novih boraca. Gotovo se postidio što je posumnjao u sekretara i u dvoje ljudi koji su donijeli divnu vijest. Pogledao je u Baja, koji je snuždeno zurio u zemlju i Mrvicu koja ga je drsko gledala. U oči. Ka- kva ljepota, pomislio je, da je u Holivudu doživjela bi slavu Grete Garbo. Onda ga je presjeklo u grudima. Osjetio je da mu ponestaje daha. Skočio je i dreknuo na Baja: - Šta je sa tobom? Šta se desilo? Sekretar se okrenuo ka Baju. Njegovo ushićenje je u mo- mentu splasnulo. Pogledao je u Mrvicu čiji se izraz lica nije mijenjao, a Baju su podrhtavale usne. To što mora da kaže bilo je teško. - Svi su uhapšeni, osim...- Rade mu nije dao da završi. - I Ljubo? Bajo je klimnuo glavom. Rade je nasrnuo na sekretara koji mu je smjesta uperio pištolj u stomak. - Jesmo li sad izdajnici, gade? Jesmo li? Pucaj! Pucaj, svinjo! Ako ga ubiju, sve ću vas pobiti, ludaci! Sve! Pljunuo je sekretara, a onda sjeo na krevet. Počeo da se klati naprijed-nazad sa glavom u rukama. Sekretar je mirno izvadio prljavu maramicu iz džepa i obrisao lice. Bez obzira koliko su ga učili da bude neumoljiv, osjećao je grižu savjesti. Ipak, drugovi su bili na pravom putu. Njegovo nepovjerenje je dalo plod, ali je nanijelo gubitke Pokretu. - Lujo je poginuo....- nastavio je Bajo sa lošim vijesti- ma.- Digao je u vazduh sebe i veziste koji su dešifrovali spisak. 190

Rade se gorko nasmijao, a plakalo mu se. Taj Jevrej ih je u sve ovo uveo. On je imao zašto da se sveti, ali njihove namjere su bile časne. Rat do slobode. Ako postoji časni rat. Ako postoje časne namjere u vijeku gdje ima više pobijenih ljudi nego stoke. Osjetio je jak bol u grudima i glavi. Zavalio se na krevet i zaječao. Sekretar je pokazao skojevcima da ne prilaze. Sjeo je i dugo motao škiju. Prvi put je pomislio kakav će izvještaj napisati. Lujo je bio ugledni komunista. Jedan od najslavnijih ilegalaca. Poštovan i u drugim komunističkim partijama. Uvukao je dim duboko u pluća i donio odluku da će izvještaj morati da se ispegla koliko toliko. Lujo Davičo mu je svjedok. Mrtvi svjedoci su najbolji svjedoci. Osvrnuo se na Rada sa željom da mu se izvini, da ga ohrabri, ali je vidio da je u groznici. Proći će ga. Prevario se - bol ne prolazi, ali se nauči živjeti sa njim, davno je spoznao. On sa svojim bolom, bolom bruke i sramote, živi od kada zna za sebe. Ove godine i ovaj rat su dobrodošli da speru tuđu sramotu sa nje- govog lica. Da uradi još mnogo toga za sebe. Da svi spuste pogled kada prođe, ali to nije ona ista sramota, nego njihova sramota, od lika i djela sekretara Velja koji je uništio spiskove crnogorskih ilegalaca i spasio Narodnooslobodilački pokret i borbu. Sve ostalo je ulazilo u ratni rok. Žrtve su jedino no- rmalne u ratu. Ne bi se ni vodio kada ne bi bilo žrtava, pomi- slio je. Užasno, ali je tako. Nije on pokrenuo ovaj rat. Definitivno nije. * U ranama, izubijan i modar, piljio je u jednu naprslinu u zidu iz koje ga je fiksirao trbuljat pauk. Možda je procjenjivao koliko je velik zalogaj za njega. Pomislio je kako je već upecan u jednu veliku mrežu. Sopstvenu. Mrežu zabluda, a tek onda u mrežu gvozdene mašine koja je mljela čovje- čanstvo. A samo prije par mjeseci sve je djelovalo kao bajka. 191

Studije koje idu dobro, novinarski posao, žena koja ga voli i žrtvuje se za njegovu udobnost i pažnju. Imao je život o kome nikada nije sanjao, jer siromaštvo sputava i javu i maštu. Čuo je bat koraka, a onda su se vrata otvorila. Stražar je propustio pukovnika kojega je prvi put vidio sa kapom. Gledali su se nekoliko trenutaka, prijateljski ili ne, nije umio da procijeni, bez obzira koliko to apsurdno djelovalo u takvoj situaciji. Onda mu je Virilio ponudio cigaretu. Pušili su ćutke neko vrijeme. Ljubo je očekivao pauka koji se povukao u svoju jazbinu od zvukova teških drvenih vrata okovanih že- ljezom. Nije se pojavljivao. I najveći grabljivci znaju za strah, uzdahnuo je, a ne on koji se tresao kao prut nad vodom ali je pokušavao da se smiri kako pukovnik ne bi primijetio da je uplašen. Jednom mu je Rade rekao da od njegovog osmijeha niko ne može da prodre u njegovu dušu. Ovaj put se nije smi- jao, nije imao razloga. - I tukli su vas?- napokon je promrsio Italijan, ali Ljubo nije htio i nije imao potrebu da odgovori. Samo je uzdahnuo i blago pogledao u pukovnika, a potom se usredsredio na ciga- retu koja je dogorijevala među drhtavim prstima.- Poliglota i obrazovan čovjek kao vi, ne znam šta radi ovdje? - Ruši ideale. - Kako?! - Nijesam to priznao ni pod batinama,- rekao je mirno.- Ne mislite da ću vam to odati zbog šarma?- Sklopio je ruke. Nijesu mu se znojile, ili je voda u njemu presahla, kao ideali, pomislio je.- Ili hoću...- ustao je, a nije znao zašto. Naslonio se na zid i zagledao se u niski prozor kroz koji se vidio dio grubog kamenog zida. Iza je bila rijeka. Čuo se veseli žablji hor.- Nema tajne, gospodine... Tajna je da nema tajne! Vi ste okupirali moju zemlju, i sve se svodi na borbu za slobodu... Šta je tu tajna? - Svaki čovjek je tajna! - To je već polje poezije. A rat jeste poetska inspiracija, 192

ali nije mjesto za deklamovanje,- namrštio se.- Ne postoji u ratu tajna. Kad ljudi ginu, tajne su smiješna rabota. Jesu li živi oni... Lujo i Staša? - Sa grofom ćete sačekati da se vidite, a Jevreja ćete brzo sresti. - Ubili ste ga? Već? - Ubio je sam sebe, gospodine Čupiću,- rekao je strogo.- U optužnici ćete pročitati detaljan izvještaj djela u kojem ste saučesnik. - Naravno,- klimnuo je glavom.- A Staša? - Lično je kraljica Jelena tražila da se pusti. On je avantu- rista, a ne komunista... To je bar jasno svima. Samo ste ga uvalili u sos. - Da sam vam ja to rekao, ne biste mi vjerovali. - Ja sam vama skoro povjerovao, zaboravljajući da nepri- jatelji ne smiju jedan drugom vjerovati.- Uzdahnuo je i pružio mu ruku. Ljubo je prihvatio hladnu, gotovo dječju pukovni- kovu ruku.- Ali se mogu poštovati! Više vas neće mučiti... Zalupio je vratima. Ljubo se zagledao u potamnjelo drvo i jedva nazreo davno izrezbaren tekst: Ko je prošao ovaj pakao, neće mu ni onaj što ga, svakako, čeka biti težak! Vjerovatno, zgrozio se Ljubo i prišao prozoru. Zatvorio je oči i počeo žudno udisati vlažni vazduh koji je dolazio sa rijeke. * Rade se svom snagom zaletio na vrata koja su popustila pod njegovom težinom, pa se survao zajedno sa njima u vlažni hodnik zemunice. Zbunjeni sekretar je pojurio za njim, vadeći pištolj iza pasa. Rade je pokušao da se ispravi ali se okliznuo na vlažne kamene ploče kojim je bio popločan uski prolaz do trapa. Opet se uspravio, ali ga je sekretar zgrabio i povukao nazad. Obojica su izgubili ravnotežu. Rade je iske- ženim, više ne ljudskim licem pogledao sekretara pa ga je stisnuo koščatim rukama za grlo. 193

Mislio je da će ga proći. Da će se smiriti, ali je već sad znao da je pogriješio i da ima na sebi čovjeka pomračenog uma koji će ga ubiti. Nestajalo mu je vazduha. Opet je po- kušao da prevali zvijer sa sebe, ali nije uspio. Na trenutak je izgubio svijest. Udario je licem o kamenu ploču. Udar ga je osvijestio. Izvukao je beretu i pripucao. Osjetio je da stisak popušta i da se tijelo na njemu opušta. Teško je disao, toliko da nekoliko minuta nije imao snage da se izvuče. Krv oko njegove glave je počela da se širi. Nije znao da li je njegova ili Radova, bile su pomiješane. Začuo je zveket suđa gore. Stana je zabrinuto davala znak da su se pucnji čuli. Ko zna šta bi radila da je znala da su meci bili namijenjeni njenom sinu, zaledio se Veljo, pa se teškom mukom iskobeljao ispod Rada. Četvoronoške je pogledao u Radovo beživotno tijelo. Vidio je rupu na vratu iz koje je i dalje kuljala krv. Za drugi metak nije bio siguran gdje je pogodio, i da li je uopšte, ali rana na vratu je bila smrtonosna. Nekako se uspravio uz zid, doteturao do čvo- rnovatog štapa i tri puta, sa zastojima, kucnuo u strop. Stana je mogla da se smiri. Nek misli da je pištolj slučajno opalio. Nek misli da joj je sin živ, u Argentini. Nek misli šta hoće, odmahnuo je Veljo, samo kad je preživio davljenje poluludog čovjeka. Drugovi, znao je šta će reći u štabu, taj čovjek je bio opasnost. Još jedna samovoljna odluka, druže sekretaru. Ali, drugovi, vidite moje rane na vratu. Morao sam iz samo- odbrane i odbrane naše borbe, pa sudite. Druže Veljo, šta ćeš Stani reći? Dobroj Stani koja te od početka rata čuva, hrani, poji? Drugarice Stano, tvoj sin je bio potencijalni izdajnik! Da, upravo, oči tvoje, srce tvoje, život tvoj... bio je izdajnik. Pogledao je na sat. Tek je prošla ponoć. Onda je potražio pijuk koji je stojao uza zid pokriven paukovom mrežom. Ba- cio je cigar, razmrdao vrat, pljunuo u ruke i zgrabio alatku. Razgrnuo je sanduke, zabio pijuk ispod velike kamene ploče i izvadio je. Ispod je bio šoder koji su nabili da izvedu ravnicu 194

u škripu. Srećom, šoder nije bio taban od ljudi i kiše, niti pečen od sunca. Pijuk mu nije više trebao. Lopatom je počeo da kopa grob za dobrovoljca Rada. Ujutro mu se Stana jako obradovala, onako bunovna i natečena. Rekla je da nije oka sklopila od pucnjeva, ali sre- ćom niko nije mogao čuti osim ona. A i da je ko čuo, pravila bi se luda, da je nagluva. Godine, uzdahnula je. Usula mu je rakiju koju je čuvala za najstidnije i najmilije, raznježila se, a potom skuvala kafu, ječmenicu, za najdraže i najbolje. Gledala ga je sa ljubavlju kao sina. Ljutila se što je zabrinut. Proći će i ova pasja vremena, uvjeravala ga je. Onda je obri- sala suzu i zaridala što joj je Rade, jedinac, evo već godinama bio bestrva. Ni Argentina mu nije bila daleko da ode, a sad je srećna majka što je tako daleko od ovog rata. Od ljudi koji više nijesu ljudi nego zvijeri... Tako je bilo i u prvom ratu. I u svakom ratu, zajecala je i zagrlila ga kad je ustao. Zahvalio joj se na svemu. Rekao da se više neće vraćati u zemunicu, mora se u šumu, sloboda ne može više da čeka. Ako, sine, ako, a stvari i radio će čuvati kao grob, kao svetinju... Kao grob sina, naježio se Veljo. Morao je po Baja, gotovo je sa ilegalom. Prevrnuće i kamen i zemlju da ih nađu poslije ovog što je uradio Lujo. A možda i Ljubo progovori. Školarac je, neprovjeren, pod mukama i najtvrđi progovore. Još je i stranac, a stranci uvijek donose nevolju u ovu zemlju. 195

XVI General Dmitrović nije spavao čitavu noć. Već nedje- ljama je skakao iz sna na najmanji zvuk. Sve je izmaklo ko- ntroli, bio je svjestan, a opet se vajkao da to mora tako. On je general, a ne neki civil koga se tiče samo lična egzistencija. Generali nemaju pravo na lično. Njihov je jedini saveznik rat. Sinoć je sa protom Jabučinovićem proveo dva sata u crkvi. Otvorio mu je dušu i očekivao podršku, ali prota je bio uzdržan, što nije od njega očekivao. Šumadinac sa službom u Crnoj Gori pozivao je na oprost i pravo čovjeka da izabere svoj put. Nije rekao da je njegov put pogrešan, ali je svaki put trasirao gospod, a on nikako ne može biti odgovoran ako neko skrene sa njega. Svaki korak je iskušenje. To mu je odzvanjalo u glavi. Čak ga je pop iznervirao da ga je psovao do pola noći. Povrh svega, obustava ratnih dejstava zbog ra- zgovora u Kumanovu? Još jedan cirkus kao u Rambujeu. Pa to je izdaja. Čemu ovolike žrtve? Čemu čitav rat? Trebalo je izdržati... Pitanja i odgovori su se nizali. Slutnje su tjerale san sa očiju. Ustao je mamuran. Rekao je ađutantu da ga dežurni ofi- ciri sačekaju sa raportima. Buljio je u karte na stolu, ali one nijesu umjele da govore. Tri poručnika, u koja se uzdao kao u tri sina, za koje je govorio da su obraz i ugled vojske, izdali su ga. Naredio je oficirima bezbjednosti da ne govore nikom ništa i da se ponašaju kao da je sve u redu. Desetare i de- žurnog kapetana je poslao na nagradno odsustvo, jer se bojao da će informacije procureti od nekog. Začuo je gužvu ispred šatora, a potom su u šator banuli vojni policajci na čelu sa pukovnikom Đurišićem koji ga je često obilazio sa spiskovima procrnogorskih rezervista. Nikada nije potvrdio njegove sumnje. Znao je da su podjele 196

crnogorska sudbina. Bio je strog u granicama pravila službe, pa nije morao nikom da se pravda, pogotovo ne bahatom Đurišiću, kome je svako bio sumnjiv. Njegova bahatost je i sada bila ono što je prvo primijetio kad je banuo okružen vo- jnim policajcima. - Gospodine generale, uhapšeni ste,- saopštio mu je svečanim tonom, donekle i zluradim,- zbog vojnog udara u pokušaju i pravljenja crne liste za odstrel bez znanja Gene- ralštaba! Morate odmah sa nama! - Ko ste vi?- promucao je general. Ovo ponašanje i nare- đenje ga je zbunilo. Do sinoć je imao svu neophodnu podršku Generalštaba, po čijim uputstvima je postupao, čak se i stidio nekih naređenja koja je podijelio sa protom Jabučinovićem, a sada ga oni hapse. - Pukovnik Đurišić! - Ja ne priznajem vašu komandu! - To je već vaš problem,- namrštio se pukovnik, a onda se izmakao nekoliko koraka da napravi mjesta vojnim poli- cajcima.- Hapsi! Prije nego je uspio bilo šta da kaže, vojnici su ga zgrabili. Dok su ga sprovodili, vidio je Miloša i Nikolu, poručnike koji su kidnapovali ambasadora Virilija. Zbunio se. Htio je nešto da kaže, ali je shvatio da je ispao naivan u igrama tajnih slu- žbi. Njegov patriotizam se srušio. Ogolio ga. Skupo će ga pla- titi, osjećao je. Pomolio se Svetom Vasiliju da mu da razboritosti i razuma. Vojnici su spuštali glave kad su ga provodili ispred njih. Da li postoji sramniji momenat, pitao se general, od ovog kada komandanta vode svezanog ispred svojih vojnika? Ne postoji, znao je to dobro. Sa tim mislima je poslije dva sata u pritvoru, čijeg je komandira dan ranije poslao na nagradni odmor, lagano iscijepao jaki pamučni čaršav u dugačke trake, skvasio ih i spleo u pletenicu, a onda zavezao za kanaliza- cionu cijev na plafonu kupatila. Nije mislio o svojoj porodici 197

koja je bila ponosna na svog generala, komandanta Druge armijske oblasti. O ženi i djeci koja su se uprkos bombama bezbrižno igrala u voćnjaku njegovog pradjeda Svetislava. Pradjeda po majci, čuvenog nikšićkog učitelja. Sa mislima o vojnicima koji su spuštali glavu dok su ga vojni policajci pod budnim okom pukovnika Đurišića sprovodili niz stepenište Saborne crkve, radosno je grabio ka smrti. Jedino je zamolio boga da trake izdrže. Izdržale su. Novi komandant, general Pekić, zatražio je sahranu ge- nerala Dmitrovića sa najvećim vojnim počastima. Poručnik Zorić je komandovao počasnim vodom koji je ispalio počasni plotun. Nijednog momenta ga nije grizla savjest. Bio je vojnik koji je branio čast i slobodu svoje zemlje. Političari su oni koji stvaraju vojna pravila, a vojnici su ti koji ih izvršavaju. To je rekao Nikoli i Milošu dok su čekajući sahranu u kantini pili kafu. Predosjećao je da se u njima nešto čudno dešava, ali nije htio da se opterećuje, samo je izvršio naređenje. Profesionalni vojnici nemaju savjest, to su ih naučili još na prvoj godini akademije. General Dmitrović je znao što radi, oni nijesu ništa krivi. Ambasador Virilio je bio daleko, živ i zdrav, a njihov komandant je bio mrtav. Nikola i Miloš su gledali Simeona sa nepovjerenjem ali on nije pokazivao nikakvu uzbuđenost ili nervozu. Morali su da ćute, jer novi komandant je odmah smi- jenio sve komandire osim Zorića i njih dvojice. Obavio je ra- zgovore sa svim oficirima i podoficirima, a potom povukao vojsku sa granice Hercegovine. Znali su šta im je činiti, ali su čekali pravi momenat. Naređenje je bilo jasno. General Pekić je održao dirljiv govor, prvo na komemo- raciji u kasarni, a kasnije na groblju. Nijednom nije pomenuo da je Dmitrović bio uhapšen, kao ni da je izvršio samo- ubistvo. Pomenuo je da iver ne pada daleko od klade, jer je general sin čuvenog nikšićkog komesara Velja Dmitrovića, nosioca partizanske spomenice i prvoborca koji je jedan od organizatora ustanka. Naglasio je da je svoje rodoljublje pla- 198

tio životom. Da svi ljudi imaju neke barijere preko kojih ne mogu da pređu. Nikada ne znamo kad će nam se one ispri- ječiti. Ali, časno je pokušati preći preko njih, a Dmitrović je vojnički, dostojno i uporno pokušavao, ali nije mogao. Vo- jnici su ispalili počasni plotun, a potom su otišli svak svojim obavezama osim generalove djece i supruge koji su u šoku buljili u grob prekriven cvijećem. Imali su toliko planova, a sada imaju samo bol. Poručnik Zorić je uručio zastavu gene- ralovoj supruzi, koja ga nije ni pogledala, a zastavu je ispu- stila na izgaženu zemlju pored grobnice. Slutila je da je dao život za tu zastavu, ali ne kako je maštao, u borbi, već u nekom vojnom klozetu, nedolično za skitnicu a kamoli za generala. Miloš, Nikola i Simeon su otišli na piće, zamišljeni i umorni od nesigurnosti koja se nadvijala nad njima. Nazad se ne može, naprijed pogotovo, jer neko ko je nedokučiv ko- manduje njihovim sudbinama. Nije to bog, već neko drugi. Čovjek kome je to zadatak. Neko ko prima platu da odredi ko je nepodoban za bezbjednost jedne zemlje. Ili dvije. Ili su- rogat koji se zove država, a čija se zastava još uvijek leprša na Ist Riveru među državnim zastavama. Među narodima koji su ocijenili i glasali da postoji razlog da se bombarduju djeca, starci, vojnici, mostovi, vozovi, porodilišta, bolnice... Ni kad ih je alkohol počeo zavoditi neprolaznim šarmom koji se većinom pretvarao u dramatične psihosomatske padove i uzlete, nijesu pomenuli generala Dmitrovića. Ogo- varali su vojnika koji je slavio djevojčin rođendan, dok su ga pijani drugovi zadirkivali. Zaljubljeni vojnik, oslonjen na šank, pored poručnika, nije mario za drugarske šale već je uporno i zaljubljeno gledao fotografiju svoje djevojke. Ne- prestano joj je nešto šaputao, kao da je tu. Simeon je ustvrdio da je to vrlo hrabro, kao i da je to bilo nezamislivo u njegovo vrijeme, a samo je možda par godina bio stariji. Vremena su se mijenjala munjevito. Rat je proždirao i vrijeme i prostor, 199