Plava Bilježnica

James A. Levineprimjenjuje čvrst »kodeks časti« među sirotištima. Kaznaza bijeg je kamenovanje. Bjegunca strpaju u vreću odjama i polože na kamenu površinu usred Sirotišta, a zatimobično kamenuju do smrti. Utvrđivanje smrti je nebitno,jer čim je zabava gotova, vreća se hermetički zatvori i bacina odlagalište otpada. Bolni krici kamenovanog toliko sujezivi da služe kao najefikasnije sredstvo zastrašivanja, zatojer su za izvršenje kazne zaduženi upravo oni koje trebazastrašiti. Zahvaljujući ovakvom lukavom sustavu izvršavanjapravde Sirotište je začuđujuće sređeno i mirno utočište zadjecu koja bi inače postala ulične štetočine. U Sirotištu nema novorođenčadi, jer ona idu na dru-go, odvojeno mjesto. Novorođenčad je na visokoj cijeni,pa se od prostitutki očekuje da ne dopuste rasipanje kli-jentove sperme. Bebe smještaju u svijetlosmeđi šator tikispred tržnice s mesom, u koji stane više od pedeset beba injihovih dojilja. Bebe svakodnevno unajmljuje dobro or-ganizirana mreža prosjaka, jer prosjak s malenim djetetomdobiva pet puta veće milodare nego prosjak bez djeteta (topravilo vrijedi i za djecu s različitim deformacijama i zainvalide bez udova). Važno je bebe hraniti dovoljno da ihse održi na životu, ali od presudne je važnosti ne pretjeratiu hranjenju da ne postanu debela. Dobro uhranjena bebane plače od gladi, iako igla zabodena u stražnjicu jamčida će svaka beba zaplakati. I bebe su obilježene tetovažomi moraju se vratiti u suton da ih se ponovo nahrani. Akonovorođenče preživi do djetinjstva, završava u Sirotištu;ako ne, završava na smetlištu. Kako sve ovo znam? Naučio me moj muž Shahalad. 100

Plava bilježnica 2Jutro nakon što me Nasmiješeni ujak Nir uveo u posao ukući gazde Gahila, dr. Dasdaheer me ponovo došao po-sjetiti. Činilo se da na sebi ima onu istu zgužvanu košuljukoju sam na njemu vidjela dan ranije. Doktor me pregle-dao, ali ovaj put samo oko moje vagine. Izjavio je, kao daće mi to podići raspoloženje: »Dobro je. Nema povreda.«Na krevetu mi je ostavio složenu bijelu dugačku košulju.Nakon što je otišao obukla sam je, jer sam do tada bilanaga. Još sat ili dva nepomično sam ležala u krevetu.Naposljetku je brava na vratima škljocnula, vrata su seotvorila, i u sobu je ušao gazda Gahil odjeven u laganibijeli kaput sa zlatnim obrubom i s ozarenim smiješkomna licu. »Batuk, prošle noći bila si naprosto čudesna; če-stitam, moja mala princezo.« Dok sam prazno zurila predsebe, on nastavi: »Znaš koliko voliš kolače stare Kumud?Upravo toliko si se ti svidjela ujaku Niru.« Pomislila samna ujakovo vječno nasmiješeno lice i na njegove ulaštenecipele. »Kad muškarac postane ujak«, nastavi Gahil izgo-varajući gromkim glasom prazne riječi, »počinje mu sesviđati drukčija vrsta kolača, a ti, princezo, najslasniji si odsvih.« Nacerio se kao da očekuje da se nasmijem njegovojmaloj šali. No ja sam nastavila buljiti u prazno. Dubokoje udahnuo i nastavio: »Batuk, draga moja, ti si tako po-sebna zato što ujacima možeš pomoći da se i oni osjećajuposebno. To te čini vrlo, vrlo dragocjenom, baš kao dasi princeza u palači.« Krenuo je prema meni i sjeo krajmene na krevet. Nisam podigla pogled prema njemu nitisam ustuknula dok je on nastavljao mljeti: »Ustvari, draga 101

James A. Levinemoja malena, za tebe sam napravio poseban aranžman –samo za tebe – tako da možeš raditi mnogo, mnogo višekolača s različitim ujacima. Svi će te jako voljeti. Davat ćeti darove i odjeću i igračke i jako finu hranu. Vidjet ćeškoliko će ti biti zabavno; ti s njima praviš kolače a oni tionda daju mnogo, mnogo poklona. Nije li to pravi raj?«Okrenula sam se i legla licem prema dolje. Obratio se mom potiljku: »Što na to imaš reći svomujaku Gahilu?« Nisam rekla ništa. Gahil je ponovio svojepitanje: »Rekao sam, što mi imaš za reći?« Ovaj put niječekao na odgovor. Lijevom rukom zgrabio me za kosu ipovukao mi glavu prema gore, a desnom me ošamariotako žestoko da sam pomislila kako ću se onesvijestiti.Ponovo me pljusnuo nadlanicom (znao je da me ne smijeudariti rukom na kojoj je nosio prsten). S mojom kosomjoš uvijek stegnutom u svojoj šaci, prinio mi je lice toli-ko blizu svojem da sam mu mogla nanjušiti dah i osjetitikako pljuvačka njegovih grubo izgovorenih riječi prskapo mom licu. Podrugljivo je ponavljao: »Što sada kažeš?«Bila sam toliko šokirana da nisam niti pomislila da muse usprotivim. Krotko sam prošaptala: »Hvala. Hvala,gospodaru.« Ispustio je moju glavu i završio naš razgovorrekavši: »E, to je već bolje. Divno ćeš se provesti, sretnicejedna.« Zatim je napustio sobu. Skalp me bolio i lice mepeklo. Ponovo sam legla na krevet položivši bolne obra-ze što su žestoko bridjeli na mekane bijele plahte. Sjetilasam se stare bajke koju sam čitala kao dijete i zamislila dasam princeza zarobljena na malenom otočiću usred oluje.Voda oko mene je rasla a ja sam plačući dozivala svogvoljenog, no iako je voda prijetila da me potopi, on nijedošao. 102

Plava bilježnica 2Dok sam tako ležala na krevetu izgubljena u sjećanjima isnovima, osjetila sam da nisam sama. Iz dubine sobe net-ko je krenuo prema meni. Osjetila sam kako oko mojihzapešća steže konopac i veže ih iza mojih leđa, a nakonšto je provjerio je li ih dovoljno čvrsto zavezao trzajemme je povukao tako da sam se teturajući osovila na noge.Iz djevojčice koja je u ovu kuću ušla prije samo dva danakao pritiskom sklopke preobražena sam u novu Batuk.Ponekad vam se život promijeni u sekundi, a ponekad zatakvu promjenu treba čitav životni vijek. U mom slučajutrebala su dva dana. Stavivši mi ruku na leđa, neznanac me gurnuo premaotvorenim vratima i izgurao me iz sobe. Odgurana samkroz hodnik sa zastorima, pored blagovaonice u kojoj sambila prošle noći, do predvorja u kojem me otac isporučiog. Gahilu i van, kroz tamna vrata od hrastovine. Rukame gurala sve grublje, tako da sam se gotovo survala nizstepenice od opeke na vrelu ulicu Mumbaija. Prije manjeod tjedan dana napustila sam svoje selo i sada sam postalaneka posve drukčija Batuk. Pred samo nekoliko dana pe-njala sam se uza stube predvođena ocem i generacijamamoje obitelji. Sada sam se spuštala niz njih fizički spu-tana, ali svjesna da je moj opstanak isključivo u mojimrukama. Napola me gurao, napola vodio do Sirotišta muškarackojeg nikad nisam uspjela vidjeti u potpunosti. Nekolikoputa sam se ogledala oko sebe i jedino što mi je pogleduspio uhvatiti bio je plećat, neobrijan muškarac koji jepomalo nalikovao na buldoga. Gurao me i vukao ulicama 103

James A. Levinebarem sat vremena, no činilo se da nitko ne primjećuje nitimari što jednu djevojčicu vode ulicama čvrsto svezanu ukonopce. Napokon smo, nakon hodanja labirintom ma-lenih uličica i prolaza, došli do velike čistine sa stupovimaod bambusa što su podupirali krov od dronjaka zakrpanihtako da tvore veliki pokrov s uzorkom nalik na šahovskuploču. Stigli smo do Sirotišta. Odvukli su me kroz špalirdječurlije do kuće od opeke na udaljenom kraju prostranepovršine. Dok smo ulazili u glavnu prostoriju, buldog jenajavio: »Doveo sam jednu od Gahilovih.« Glas mu je biodubok i prodoran. »Gahil kaže da je s njom lako. Kažeda je obrađujete nekoliko tjedana, a onda će je preuzetiMamaki Briila. Rekao je da pazite da je ne ozlijedite.« Ostavio me da stojim na ulazu u mračnu sobu ispunje-nu gustim dimom cigareta i hašiša, u kojoj je jedini izvorsvjetla bio blještavi ekran upaljenog televizora. Soba jebila pretrpana polovnim sofama i oštećenim i popravlje-nim stolicama i stolovima neuredno razbacanima uokolo,a pod prekriven slojevima otrcanih sagova nalik na krpešto su činile krov Sirotišta. Slojevi žute boje ljuštili su sesa zidova. Način izgradnje kuće navodio je na pomisao daondje stoji čitavu vječnost, za razliku od jazaka čije mefrenetično kretanje podsjetilo na njihov privremeni bora-vak na zemlji. »Ti!« – oštar, odsječni glas pozva me s lijeve stranesobe. »Ja sam tvoj muž.« Shahalad je bio fizički malen ivižljast, a njegova sitna građa bila je u kontrastu s njego-vim golemim egom. Stajao je u polupovijenom položaju,s glavom neprestance zabačenom unatrag poput pijetlove,što ga je ne samo činilo još nižim nego je djelovao kaoda uvijek njuška zrak iznad sebe. Zbog zabačene glave i 104

Plava bilježnicaprodornih očiju koje su strijeljale uokolo pomalo je na-likovao štakoru. Shahalad nije bio među najviše rangira-nim jazacima, ali nije bio ni na dnu hijerarhijske ljestvice.Među sebi ravnima uživao je status kakav će meni dati umom vlastitom krugu. Kad me proglasio svojom ženom,začulo se izazivačko dobacivanje, na što je odgovorio ši-rokim cerekom pokazavši dugi niz pravilnih bijelih zubi. Ponadala sam se da će se moja prva bračna noć odgo-diti, no prevarila sam se. Čim su se povici dobacivanja izadirkivanja slegnuli, Shahalad je snažnim glasom polaga-nog, ujednačenog ritma, koji se nikako nije mogao pris-podobiti njegovoj fizionomiji, obznanio da je vrijeme dasa svojom nevjestom provede prvu bračnu noć. Zgrabiome za zapešće i poveo iz sobe kroz žamor iz kojeg su semogli razabrati podrugljivi i raskalašeni povici: »Zna liona kakav dar za nju imaš?«, »Nemojte predugo uživatiu medenom mjesecu«, i u rugalačkom, piskutavom tonu:»Draga, draga, volim te.« 2U Sirotištu se sve obavljalo užurbano. Shahalad me odveou stražnju sobu zgrade koja je bila osvijetljena samo svje-tlom iz glavne prostorije. Kad me pritisnuo licem uza zidi podigao moju bijelu košulju osjetila sam kako pokušavaodostraga u mene gurnuti svoj bhunnas dok mi je jednomrukom pritiskao stražnji dio vrata. Petljao je, dahtao i nakoncu opsovao kad je shvatio da me ne može namjestititako da se sparimo onako kako je planirao. Naposljetkume bacio na madrac na podu prekriven otrcanim pokriva- 105

James A. Levinečem. Razdvojio mi je noge, legao na mene, i gurnuo ga umene. Imao je daleko veću snagu nego što sam očekivala,no i nisam se previše žestoko branila – možda je to bilaposljedica moje nagle preobrazbe. Otkad smo ušli u sobu,nije rekao niti riječ. Nekoliko je puta silovito prodro umene prije nego što sam osjetila završno pulsiranje. Kadje bio gotov, otkotrljao se s mene i izvrnuo se na leđa.Mogla sam naslutiti da se u njemu oblikuju riječi, ali nijeprogovorio. Oboje smo ležali na leđima, tiho gledajući utaman, bezličan strop ove ćelije. U tom trenutku tišinu tame proparali su povici jazaka izvuci televizijskog programa iz glavne prostorije. Osjećalasam kako mi se duša odvaja od tijela. Kad stvarate sliku,nanosite boju na platno; to je mehanički proces pri kojemse kist umače u boju i razmazuje po platnu. Međutim,kad nastaje remek–djelo, dolazi do trenutka kad slika pre-staje biti samo puki prikaz, već biva prožeto samom esen-cijom umjetnikova bića. U tom trenutku platnu je dodannemjerljiv sastojak; ne možete ga izvagati i ne možete gavidjeti, ali on je tu! To je duša. U malenoj mračnoj ćeliji snažno sam poželjela da mise duša oslobodi od tijela. Duša mi je skočila u vrtložnugornju sferu koja prekriva vrh zemlje i tamo je, oslobođe-na, mogla nesmetano lebdjeti. Prohujala sam kroz gornjusferu i poljubila Navaja za laku noć, premjestila majčinuomiljenu ogrlicu kako je ujutro ne bi mogla pronaći, ibdjela nad ocem, jer me treba. Kovitlala sam se oko sto-pala najvećih pjesnika i jahala u grivama najhitrijih konja.Ispunjavala sam tihe pećine planina i omela orla da svo-jim kandžama zgrabi poljskog miša (i tako se usprotivila»volji«). Ignorirala sam umiruće, jer oni će mi se uskoro 106

Plava bilježnicaovdje pridružiti, ali pomagah bolesnima da oćute svojubol. Smijala sam se istoj sljepoći koju dijele siromašni ibogati. I sve to dok sam ležala uz svog šutljivog muža. Tišina koja je lebdjela u prostoru gdje ležasmo razbilase u krhotine kad je Shahalad iznenada skočio na noge;mislila sam da spava. Pojurio je iz sobička, a onda nakrat-ko zastao, okrenuo se, i vratio se mjestu gdje sam ležala.Stao je nada mnom i pogledao dolje prema meni. Iskrakoja mu je zatitrala u očima i smiješak na licu zapravonisu bili toliko neprivlačni. Zatim se okrenuo i napustiome. Kad je Shahalad ušao u glavnu sobu, mogla sam čutikako mu jazaci s odobravanjem kliču. »Kakav muškarac!«bio je jedan od oduševljenih povika. Nakon kratkog vre-mena moj se muž vratio u sobicu. Već sam očekivala jošjednu rundu pečenja kolača, no umjesto toga naredio mije da s njim uđem u glavnu prostoriju. Učinila sam kakomi je rečeno. Kad sam stala na noge tijelo me više nijeboljelo, ali osjetila sam njegove sokove kako mi klize nizbedra. Dok sam ulazila u glavnu sobu iza Shahalada, do-čekala me bujica idiotskih komentara: »Baš imaš sreće,kučko, što te dopao muškarac s tako malim penisom« i»Curo, jesi li spremna za glavno jelo?« Namjerno sam bu-ljila u pod promatrajući glatkoću opeka izlizanih bezbroj-nim stopama koje su njima koračale stoljećima. Bilo je jasno da je Shahalad bio prilično zadovoljanmojim izgledom, jer me učestalo pogledavao iz različitihkuteva sobe dok se tuda vrzmao. Vidjela sam djecu kojaulaze u glavnu sobu i izlaze iz nje tražeći nadređenog ja-zaka, vjerojatno zato da bi primila naredbe ili preuzelanagradu za obavljen posao. Uskoro sam naučila da se svi- 107

James A. Levinema u Sirotištu vjerovalo na riječ. Jazaci nikada nisu pro-vjeravali je li neki zadatak izvršen, a nagrade su određivaliuputama poput ove: »Reci kuharu tome–i–tome da ti darižu i meso« (što je gozba kojom se rijetko časti). Kako jeneposluh bio brutalno kažnjavan, neizvršavanje naredbijazaka nosilo je sa sobom golem rizik i ukazivalo na uisti-nu veliku glupost onoga koji bi se na to odvažio. Neki odbrutalnih postupaka bili su krajnje sadistički. Primjerice,svjedočila sam smaknuću jednog djeteta (od možda osamgodina) jer je drugom djetetu prijetilo nožem. Jazak jenaredio okrivljenom djetetu da klekne, potom je kleknuoiza njega čvrsto ga držeći u rukama i naposljetku natjeraodrugo dijete da prereže grlo zauzdanom dječaku dok jeokupljena rulja nijemo gledala. Silovanje je također bilouvriježeno. Starija prostitutka ili čak i djevojčica bila bidovedena u glavnu prostoriju, vezana za stol licem premadolje, i ostavljena tako razgolićena da posluži kao objektzadovoljenja svakom muškarcu koji je želi. Znala sam daje najbolje ne uplitati se. Naučila sam da je poslušnost ne-što što je neupitno i da se život može izgubiti u trenutku;bilo je to nepisani i prešutni kredo jazaka. Mog drugog dana boravka u Sirotištu vođa jazaka ko-jeg su zvali Vuk doviknuo je s drugog kraja sobe: »Shah,odvest ću tvoju ženu na šalicu čaja da provjerim kakose prilagodila i da li prema njoj postupaš kako treba.«Vuk nije bio poput ostalih jazaka. Ostali su, uključuju-ći Shahalada, bili prljavi i nosili su dronjke, dok se Vukodijevao u čistu odjeću. Danas je, primjerice, nosio bije-lu košulju, čiste traperice i smeđe kožne cipele. Vodio jeračuna o svojoj vanjštini – uvijek svježe obrijan, s ured-nom frizurom i s fino definiranim crtama lica. Nije bio ni 108

Plava bilježnicaružan ni lijep. Najupečatljiviji na njegovoj pojavi bio jenjegov izgled četrnaestogodišnjeg djeteta, iako je zapravobio puno stariji. Odavao je lažan dojam nevinosti. Jazaci su se bojali Vuka. Kad nije bio prisutan, nikadanisu govorili o njemu iz straha da će ih neki od jazakacinkati. Čim bi Vuk stupio u glavnu prostoriju smjestabi nastupila tišina, a kad bi izdao naredbu poslušnost bibila apsolutna. Niti jednom nisam vidjela da je njegovautoritet bio doveden u pitanje. Još jedan zanimljiv de-talj u vezi s Vukom bio je taj da nije živio u Sirotištu,poput jazaka, već negdje u gradu. Pojavio bi se u glavnojprostoriji u najčudnije doba da porazgovori s najstarijimjazacima, a ponekad samo da gleda televiziju, ali brzo biotišao. Barem jednom tjedno ponio bi sa sobom svojužućkastosmeđu aktovku, koja je sadržavala uredno razdi-jeljene vrećice s bijelim i smeđim prahom, raznobojnimtabletama i smeđim komadima drveta. Siročad koju suorganizirali jazaci raznosila je te vrećice po gradu. Kadgod bih vidjela Vuka, nikada nije podizao glas i uvijek sesmješkao. Siročad ga je voljela jer je za njih uvijek imaoneki slatkiš, novčić ili lijepu riječ. Njegova ljubazna poja-va bila je efektna ali vanjski je dojam zavaravao. Vuk mi je dao znak da mu priđem i ja sam ga pokor-no poslušala; zračio je gotovo opipljivom moći. »Kako tije ime, mala?« upitao je. »Batuk«, odgovorila sam poni-knuta pogleda. »Batuk. To je lijepo ime. Volio bih s to-bom popiti šalicu čaja i usput provjeriti da li se ta huljaShahalad prema tebi dobro ponaša. Gospodar Gahil meizričito zamolio da pripazim da se ovdje prema tebi dobroponašaju, jer za tebe ima velike planove. Hajdemo neka-mo gdje ćemo imati malo više privatnosti.« Dok me Vuk 109

James A. Levinevodio prema stražnjim sobama, pred nama se rastvorilomore jazaka, siročića i kurvi. Kad smo dospjeli u jednuod većih soba, jazak koji nas je pratio prostro je prekomadraca prekrivač koji je djelovao čisto i potom nas osta-vio nasamo. Vuk je govorio tako tiho i meko da sam gaod buke iz glavne sobe jedva mogla čuti: »Batuk, klekni.«Kleknula sam pred njim a on mi se nastavio obraćati bla-gim glasom. »Zovu me Vuk i posao mi je da vodim briguo svima...« S tim riječima izvadio je svoj bhunnas iz hlačai gurnuo mi ga prema licu. Bio je mekan i gnjecav poputtijesta. Znala sam što mi je činiti. Dok sam ga ja vlažilajezikom i lizala, on nastavi: »Vidiš, moram se pobrinutida se svatko...ti, Shahalad, Gahil...dobro uklapa i da jesretan. Naprimjer, gospodar Gahil mora se uvjeriti da ćešdobro raditi za njega kako bi se mogao pobrinuti za tebe.«Reagirao je na toplinu i vlažnost mojih usta. Nastavio je:»Trebat ćeš naporno raditi za Gahila ako želiš lijepu odje-ću i igračke...« Odgurnuo je moje lice od sebe. Njegovbhunnas se ukrutio i sad mu je stršao. Klečeći, promatralasam odozdola kako iz džepa izvlači malenu vrećicu i počitavoj njegovoj dužini posipa bijeli prah. »Batuk«, na-stavio je, »evo da te malo počastim. Poliži šećer s njega...budi dobra djevojčica.« Šećer uopće nije imao sladak, većgorak okus. Dok mi je rukom pritiskao glavu i vodio miusta duž zategnute gorke kože, osjetih u glavi eksplozijublještave, jarke svjetlosti...Imala sam osjećaj kao da ću ek-splodirati, ali predala sam se Vuku. Probudila sam se usred noći na madracu s kojeg je pre-krivač bio odstranjen. Sve me boljelo i bila sam potpu-no naga. Najviše od svega bolio me vrat. Kosa mi je bilamokra i hladna a soba je užasno vonjala. Pogledala sam 110

Plava bilježnicaokolo. Shahalad je sjedio na drugom kraju sobe i proma-trao me. Kad je vidio da se budim, uvukao je usne kao dasiše lizaljku. Koliko god boli da sam osjećala, mogla samvidjeti da je i on ojađen – možda zbog mene, a moždazbog sebe. Shahalad ustade, priđe mi i stade nada mnom. Kako jebio mrak, nisam mogla pročitati izraz u njegovim očima.Spustio je hlače (nije nosio cipele) i popeo se na mene.Zabio se u mene s tolikim bijesom da sam pomislila kakoće mi zdrobiti tijelo, ali nije. Dok se olakšavao u meni,prepoznala sam vonj u svojoj kosi – bila je to mokraća. 2Shahalad nije bio zahtjevan muž, jer sam mu služila pr-venstveno kao trofej za pokazivanje. Bila je to uloga kojusam rado igrala. Što sam više svjedočila o njegovoj poten-tnosti, on je, činilo se, imao manju potrebu biti potentan.Zapravo, nakon tjedan dana počeo me odvlačiti u stra-žnju sobu (naučila sam vrištati u hinjenom strahu) i tamobismo katkad samo sjedili, ponekad i satima. Dok bismotako provodili vrijeme zajedno na madracu, s vremenana vrijeme zavrištala bih u lažnoj agoniji ili preklinjala za»još«. Bila je to u potpunosti moja ideja i to mu se veomadopadalo. Vrijeme u našem sobičku provodili smo na različitenačine. Ponekad bi se Shahalad bacio na mene i praviokolač, ali to je uvijek kratko trajalo i kako sam se navika-vala postajalo je sve manje bolno. S navikom sam steklai veću vještinu u glumljenju ekstaze. U nekim drugim 111

James A. Levineprilikama razgovarao bi sa mnom. Uglavnom bi pričaoo događajima u Sirotištu. Govorio bi mi o prebijanjimai svakojakim okrutnostima, mislila sam, da rasprši vlasti-tu bol. Govorio bi mi o Vukovim izvanrednim pothva-tima, djelomično s divljenjem a djelomično s mržnjom.Jednom je spomenuo mrtvog brata, ali nikada nije rekaoništa drugo o sebi ili svojoj obitelji. Jednom mi je rekao damu se sviđam. Nije izgledalo kao da od mene očekuje danešto kažem, što mi je odgovaralo, jer ionako nisam imalašto reći. Ponekad bismo samo sjedili zajedno u savršenojtišini. Pušio bi i međusobno bismo dijelili spokojstvo.Katkad bih poželjela da takvi trenuci nikad ne prestanu amislim da je i on to želio. Između seansi sa Shahaladom u stražnjoj sobi nisamimala osobitog posla, pa sam većinu vremena sjedila uglavnoj sobi ne radeći ništa. Najdraža mi je bila drvenaklupa u stražnjem dijelu prostorije gdje sam mogla sje-sti ili leći i samo promatrati zbivanja. Bila sam sretna štosam većinu vremena provodila sama. Za razliku od mene,druge su djevojke paradirale po glavnoj prostoriji, kočo-perno se izlažući pogledima. Baš kao što je među jazaci-ma postojala hijerarhija, i među njihovim suprugama jepostojao sličan poredak. Izlagale bi svoje butine ili nepo-krivene grudi. Koketirale bi s jazacima koji im nisu bilisupruzi, što je često rezultiralo užasnim sukobima međuljubomornim suprugama. Ponekad bi supruge sudjelovaleu kažnjavanju ulične prostitutke koja bi bila dovedena uglavnu prostoriju radi »popravnog ispita« zbog toga što jepostala lijenom i donosila slabu zaradu; žene su pomaga-le pri obuzdavanju prostitutke vezanjem ili čak poticalenekog od jazaka da je »raskoli«. Jednom sam vidjela ženu 112

Plava bilježnicanekog jazaka kako gura bocu piva u jednu osobito ruž-nu uličnu curu, govoreći: »Ovo bi je trebalo pokrenuti.«Promatrala sam surovost među jazačkim ženama, međukojima su neke bile jedva starije od mene, i slutila da ih jena okrutnost navodio instinkt za puko preživljavanje. Jasam bila najsretnija u trenucima kad bih se stopila sa svo-jom stolicom u stražnjem dijelu sobe u težnji da budemšto manje vidljiva. Poštujući Shahaladovo pravo, ostali jazaci su me uglav-nom puštali na miru. Vladao je strogi kodeks da jedanjazak ne smije odvesti ženu drugog u sobičak i nikada ni-sam bila svjedokom kršenja tog pravila. Vuk je, naravno,bio iznimka. Nisam bila Vukova miljenica i nikad me višenije odveo u sobicu, no svaki put kad bih se susrela s nje-govim pogledom, ili osjetila njegove oči na sebi, zadrhtalabih od jeze i osjetila kako mi se dlačice na tijelu kostriješe.Modrice što su mi ostale od njega ubrzo su zacijelile, asupruga nekog drugog jazaka postala je Vukova miljenica:bila je to vrlo visoka, zapanjujuće lijepa starija žena kojaje uživala u Vukovoj pažnji i često puta javno ismijavalasvog muža znajući da je nedodirljiva, sve dok jednog dananije naprasno nestala. Uskoro sam uvidjela da je Vuk svenove žene dočekivao osobno i da je volio u svakoj izazivatistrah i mržnju. Njegova dominacija nad ženama jazakaza sobom je povlačila dominaciju nad njihovim muževi-ma. Nekoliko godina kasnije, kad sam bila na CommonStreetu, čula sam da su se jazaci naposljetku okomili naVuka i izmasakrirali ga noževima i razbijenim bocama.Tako su ga temeljito sasjeckali da je na deponij odnesen udva tuceta smeđih papirnatih vrećica. Sudbina je velikihvođa da se visoko uzdignu a potom duboko padnu. 113

James A. Levine 2Puneeta sam prvi put srela tijekom drugog tjedna mogboravka u Sirotištu. Jednog vrućeg popodneva Shahaladme odveo u stražnju sobu gdje je sa mnom nabrzinu na-pravio kolač nakon čega smo oboje zaspali. Probudilo nasje komešanje u glavnoj sobi i Shahalad skoči na noge iistrča da vidi što se događa. Nekoliko minuta kasnije lije-no sam se dovukla u glavnu sobu i uputila prema svojojstolici u stražnjem dijelu prostorije. Tamo je, u mojoj sto-lici, sjedio Puneet; u to vrijeme bio je krasan osmogodiš-nji dječak. Sjedio je s koljenima privučenim do brade, sosušenim suzama na licu. Njegova crna kosa bila je praš-njava i bio je mršav. Dovukli su ga s ulice. Poput mnogih gladnih dječaka s ulice, Puneet je uhva-ćen kako krade hranu s tržnice i poslan u Sirotište. To jenačin na koji većina djece stiže ovamo; uhvate ih u sitnimprijestupima – recimo trgovac, netko iz Sirotišta, ili čakpolicija. Tada pozovu jazake da ga maknu s mjesta zloči-na i odvuku u Sirotište. Kad je jazak došao da preuzmePuneeta od prodavača voća koji ga je uhvatio, zatekaoga je svezanog za uličnu svjetiljku. Jazak je smjesta uočioPuneetov potencijal da privuče klijente koji vole dječake.Neki dječaci postanu cijenjeni zbog muževnog izgleda, aneki pak zbog ženstvenosti postanu dječaci koji se oblačekao djevojčice. Puneet je zbog svoje feminiziranosti ne-izbježno ušao u kategoriju ženskastih dječaka. Jazaci suga ostavili u kućici od opeke dok smo Shahalad i ja spa-vali. Prije nego što ga je predao jazacima, Vuk ga je slo-mio; novi dječaci-djevojčice Vuku su predstavljali osobitiužitak. Puneetove krike čula sam nekoliko sati ranije, ali 114

Plava bilježnicanisam im pridavala značaj, jer su takvi zvuci bili sastavnidio atmosfere Sirotišta. Vuk se na njemu počeo iživljavatisatima prije nego što je u Sirotištu nastupila situacija kojaje zahtijevala hitnu intervenciju, što je Vuka primoralo daga smjesta oslobodi. Dok je Vuk bio zaokupljen krizom koja je iskrsnula,sjela sam do Puneeta i u tišini smo gledali kako se jazaciokupljaju u sredini prostorije s Vukom u središtu. Razlogzabrinutosti o kojem se raspravljalo bio je taj što je drugosirotište počelo trgovati robom ukradenom na našem teri-toriju. Crta razgraničenja između tri sirotišta bila je jasnoodređena i rijetko se prelazila. Današnji događaj je očitobio iznimka. Vuk, koji je uvijek govorio blagim tonom,inzistirao je na oprezu i suzdržanosti. Tada sam prvi i je-dini put vidjela da mu se jedan od starijih jazaka uspro-tivio, tvrdeći da trebaju agresivno braniti vlastiti teritorij.U gužvi nisam mogla točno vidjeti što se dogodilo, ali tajje jazak trenutak kasnije vrišteći istrčao iz gomile, oblivenkrvlju koja mu je curila niz lice. Svi drugi su se, činilo se,slagali s Vukovim pristupom. Kriza je zaokupljala pažnju jazaka čitavu tu noć, pa samimala priliku podijeliti s Puneetom nekoliko neometanihsati nasamo. Čitavo vrijeme sjedila sam uz njega proma-trajući zbivanja, ali izgleda da me on nije primjećivao nitije mario za moje prisustvo. Kako sam se naviknula satimasjediti sama u tišini, Puneetova šutnja nije mi bila nimaloneugodna. I tako smo sjedili zajedno i šutjeli. Kad se spusti noć, jazaci obično odvode svoje žene ustražnje sobe. Mnogi su parovi dijelili sobe, jer je jazakabilo više nego soba. (Neki su parovi spavali i u glavnojsobi.) Večeras je bilo drukčije, jer su jazaci koji nisu otišli 115

James A. Levines Vukom da istraže što se dogodilo ostali, no bili su šutljivii napeti. Na televiziji se prikazivala utakmica kriketa, noinače je sve bilo tiho. Opazila sam kako Puneetovi kapcipostaju sve teži i uskoro mu je glava klonula u stranu i onje zaspao. Pažljivo sam se maknula s klupe da mu dammjesta da se ispruži. Kad je pao na bok, ugledala sam lo-kvu krvi na sjedalu, na mjestu gdje mu je bila stražnjica;krv se već bila osušila i potamnila. Spavala sam na podukraj njegovih nogu. Ispostavilo se da je Vuk bio u pravu. Kasnije sam sa-znala da je problem izazvala jedna odmetnuta banda štoje provaljivala u kuće zabasavši na naš teritorij. Te je noćiproblem brzo riješen kad su se Vuk i nekolicina našihjazaka sastali s vodstvom drugog sirotišta. Šteta je očitobila popravljena; Shahalad nije točno znao tko su oni, alioboje smo pretpostavljali da je odmetnuta banda ubrzozavršila na nekom od deponija Mumbaija. Sljedeće noći po prvi sam put sanjala prodavača šeširana tržnici. Iako još nisam znala da ću u budućnosti ovajsan usniti nekoliko puta, već tada me duboko zbunio.Bilo je to tako realistično iskustvo da sam se usred noćinaglo prenula iz sna, nastojeći dograbiti padajuće šešire.U to vrijeme svoj prolazak kroz tržnicu prepoznala samkao nekakvo loše predosjećanje. Ono što se potom dogo-dilo potvrdilo mi je da sam bila u pravu, jer me tri danakasnije pokupila Mamaki Briila. Kad je Mamaki Briila ušla u glavnu sobu, jazaci su jeu lice nazivali »Vodenkonjem«. Činilo se da se nije uvri-jedila, naprotiv, nasmijala se tome kao izrazu naklonosti.Vodenkonj i ja uputile smo se pješke prema Ulici kaveza– ovaj put nisam bila sputana konopcima. Nisam imala 116

Plava bilježnicapojma da je Puneetova sudbina povezana s mojom svedok se nekoliko tjedana kasnije nije pojavio i smjestio ukavezu dvoja vrata niže od mojeg. Nisam imala prilikuoprostiti se od Shahalada. 2Možda se jučer i smijao šali o nestanku Mamakina muža,ali Puneet je i dalje natmurena hrpa konjskog dreka. Ni-kakve koristi od njega dok tako pokunjeno sjedi. Pih! Pogledavši niz ulicu, ugledah nekog starog čovjeka.Sijed je i pogrbljen i korača ulicom prema meni. Nosipreveliko smeđe odijelo a u desnoj ruci drži sjajan čeličništap za hodanje. Štap na dnu ima tri šiljka, i svaki je oblo-žen crnom gumenom kapicom. Štap se čini neuništivim,ali sve drugo u vezi sa starcem krhko je i lomno. Čini se daje snaga kojom se drži za život slabašna kao riba uhvaćenau mrežu. Svaki put kad zakorači sa svojim štapom–tronošcem,podsjeća me na urara koji pedantno postavlja zupčanik usatni mehanizam. Kad starac položi štap otprilike za širi-nu ruke ispred sebe, lijeva noga mu se pomakne za dvade-setak centimetara; šš, šš, šš. Čim noga dosegne cilj, nastupapauza. Tada slijedi desna noga: šš, šš, šš. Ovakva bi mu sesporost mogla opravdati da posjeduje vječan život, jer utom bi mu slučaju vrijeme bilo nebitno. Ipak, očiglednoje da se vuče po rubu bunara smrti. Možda se boji da će seokliznuti i pasti u taj bunar. No najsmješnije od svega je to da dok hoda s takvommučnom sporošću lijevom rukom čvrsto steže svoje testi- 117

James A. Levinese, kao da se boji da će mu otpasti. Stišće ih tako jako dase jasno vidi kako su mu zglobovi pobijelili. Netremicezurim u njega, ali on samo gleda ravno ispred sebe, pot-puno bezizražajna lica. Mogla bih se zakleti da sam gapromatrala čitav sat, a on se za sve to vrijeme pomaknuotek za pedesetak koraka. Taj bome sa mnom neće pećikolač. Ma zamislite samo, za to bih morala odvojiti čitavdan. Htjela sam pozvati Puneeta da ga vidi, ali zašto seuopće zamarati? Ah, jadna ja! S drugog kraja Common Streeta niz str-minu silazi gospodin Kukasti Nos na svoju tjednu turupečenja kolača. Trebali ste ga vidjeti prvi put kad ih jepekao sa mnom. Niz leđa mu se cijedila rijeka znoja, anjegovo »hvala« nalikovalo je na mucavi hod onog starca.Ali evo ga stiže, veselo poskakujući niz ulicu kao da ide narođendansku proslavu. 2Nakon što se obukao, prije nego što će napustiti mojegnijezdo gospodin Kukasti Nos poljubio me u obraz, kaoda se oprašta od omiljene nećakinje. Rekao je: »Učiniosam ti jednu uslugu, najmilija moja.« Da budemo iskre-ni, već mi je bio učinio uslugu time što je dovršio kolaču pet minuta a ipak ostao sa mnom čitav sat. Nastavioje: »Jedan od šefova iz moje tvrtke« (nisam imala pojmagdje je radio, no čime god da se bavio uvjerena sam da jei u tome bio loš) »raspitivao se okolo po uredu zna li tkokakvu zgodnu djevojku koju bi mogao pozvati na zabavu.Rekao sam mu da dođe ovamo i uzme djevojku iz sobe sa 118

Plava bilježnicazelenim zastorom.« »Oooh«, rekla sam (nisam imala poj-ma kako se zove, a sigurno ga nisam mogla zvati gospodinKukasti Nos), »tako ste dobri prema meni. Sljedeći put zavas ću imati posebno iznenađenje.« Privukla sam ga k sebii zagrlila ga. Nakon što sam mu izrazila veliku zahvalnostznajući da će ga to oduševiti, zaboravila sam ga. Kasnije te noći, nakon večernje gužve, niz CommonStreet se doveze nekakav taksi i stane u blizini naših ka-veza. Iz bijelog automobila izašao je neki muškarac. Posilueti se činilo da je riječ o vrlo naočitu čovjeku. Bio jevisok i krupan i oko sebe je širio auru moći poput opoj-nog mirisa svježeg čaja. Prednji farovi taksija osvjetljavalisu ga tako da sam mogla vidjeti da je odjeven u svije-tloplavo odijelo. Zadivljujuće je koliko se Mamaki možebrzo kretati kada njezine nosnice zapahne mirisni nektarnovca; jurnula je prema čovjeku hitro poput planinskekoze. Muškarac je zurio u smjeru mog gnijezda. Moj zele-ni zastor bio je djelomično povučen u stranu i odostragame obasjavala mala električna svjetiljka. Nisam sigurna jeli vidio moje lice, ali mu je pogled bio duži od letimičnog.Tada sam se sjetila onoga što mi je nekoliko sati ranije re-kao gospodin Kukasti Nos. Muškarac je nekoliko minutarazgovarao s Mamaki a onda me ponovo pogledao. Ušaoje potom u taksi koji je odjurio brzinom munje, gotovosrušivši staricu natovarenu teškim vrećama koje je nosi-la u Ulicu Lopova pod zaštitničkim plaštom noći. Čak inakon što je taksi nestao iz vidokruga, Mamaki je i daljemahala, s velikim osmijehom na licu. Idući dan u zraku se moglo nanjušiti nešto neobično;osjetila sam to po nekoliko stvari. Moj pladanj s večeromsadržavao je rižu, meso, voće i lassi, a tek što sam počela 119

James A. Levinejesti u moje gnijezdo se dogega Mamaki i sjedne poredmog prijestolja. Bila je zajapurena od uzbuđenja i napeto-sti i obuzeta neobuzdanom potrebom da priča. Govorilaje kao mahnita, poput luđaka kojem usta nisu dovoljnobrza da izbaci iz sebe sve što ga pritišće: »Batuk, draga,muškarac koji je došao ranije...« (puf, puf ) »onaj u taksi-ju...« (puf, puf ) »...kasnije će po tebe poslati auto i odvestite u hotel...na zabavu. U hotel!« Ponavljala je tu riječ kaoda govori o raju. »Mila moja«, rekla je, dok joj se licemrazlijevao neiskreni osmijeh, »ostani tamo koliko god tisrce želi i napravi mi dobar posao...i obećavam ti, Batuk,da ćeš ovako dobro jesti još tjednima.« Dok je govorilasvu me zapljuvala; bilo je odvratno. Ipak, vidjela sam da jeto nešto što treba proslaviti pa sam se nasmiješila. Sada sam opet sama. Nisam osjetila strah još od onenoći kad sam upoznala svoje ujake, ali sada se taj osjećajvratio. Ovime se plava bilježnica završava. 120

Numerirani listovi papira izHotela Royal Imperial u MumbaijuOtprilike sat vremena nakon što je pala noć, ispred moggnijezda zaustavi se bijeli taksi. Mamaki je očito čekalanegdje u sjeni odakle je iskočila poput uspaničene žabebukače. Smiješila se i klanjala; bio je to prilično komičanprizor. U jednom trenutku pomislila sam da će joj sise is-pasti iz haljine, ali hvala bogu, čelični podupirači njezinagrudnjaka čvrsto su držali. Nakon što se naklonila baremdvanaest puta, iz taksija je izašao isti muškarac koji se tupojavio i ranije, onaj u svijetloplavom odijelu, i uručioMamaki omotnicu koju je ona uzela i otvorila. Okrenulamu je leđa, izvukla najdeblji svežanj novčanica koji samikada vidjela i ispod glasa počela brojati novac. Kad je do-spjela otprilike do polovice svežnja, dobacila mi je pogledi povikala: »Batuk, Batuk, hajde, ulazi u auto. Idi.« Vozačtaksija izašao je iz vozila. Bio je to visok, debeo čovjeku uniformi boje pijeska. Uniforma mu je bila prljava ismrdio je kao da se ne pere, kao i većina mojih mušteri-ja. Obrati mi se nadmenim tonom zamaskiranim u lažnu 121

James A. Levineljubaznost: »Uđi u kola...sjedni pored mene.« Govorio jena taj način, zaključila sam, zbog muškarca u svijetlopla-vom odijelu. »Batuk, je li tako?« dopro je sa stražnjeg sjedala glasmuškarca u svijetloplavom odijelu. Taksi je krenuo. Većsam bila pravila kolač i na prednjem i na stražnjem sje-dalu auta, pa mi je iskustvo vožnje ulicama bilo poznato.Volim muziku što dopire s radija. Ne pravim pitanje okovrste glazbe koju slušam, jer mi se sviđa svašta, ali neo-doljivo mi je uvijek iznova otkrivati kako se zvuk gibasam od sebe i kako se tonovi uspinju i padaju. Ne moguobjasniti na koje to tajnovite načine glazba uspijeva pobu-diti određene emocije, ali u njezinom pulsiranju mogu seekstatično izgubiti i otkriti vlastiti ritam. Bila sam u iskušenju da zamolim da puste glazbu, alinisam se usudila. Vozač okrene glavu prema meni kadsmo skrenuli s Common Streeta i reče s neskrivenim pre-zirom: »Gospodin ti se obratio...zar nisi čula?« Osjetilasam kako me hvata žestoka glavobolja, kao da mi se trakamokre tkanine steže oko čela. Zapljusnuo me val očajanjai osjetila sam poriv za povraćanjem. »Batuk«, odgovorilasam zureći u svoja koljena. »Govori glasnije«, naredio jevozač. »Dobro sam čuo«, dopro je glas iza mog desnogramena. Muškarac u svijetloplavom odijelu imao je glaspoput svile. »Batuk, dakle. To je neobično ime«, rekaoje. »Gledaj, Batuk, nema potrebe da se bojiš; samo želimda upoznaš mog prijatelja. Ako ne bude išlo, neće bitinikakve štete. Je li to u redu?« Sa svakom riječju povezoko moje glave stegnuo bi se još malo jače. Okrenula samglavu prema muškarcu na stražnjem sjedalu. Od plavetni-la njegova odijela boljele su me oči. Snagom sjekire koja 122

Plava bilježnicarazbija kamen iz dubine glave izvukla sam osmijeh nalice. Rekla sam: »Hvala, gospodine, u redu je.« Prijaznoje rekao: »Batuk, tako si lijepa, siguran sam da ćeš se jakosvidjeti mojem prijatelju.« Okrenula sam lice prema naprijed i promatrala struja-nje noćnog života Mumbaija. Kad smo stali na semaforu,tri dječaka prosjaka prišla su vozilu; jedan je imao velikuoteklinu što mu je stršala na vratu, drugi stakleno lijevooko, a treći je bio bez ruke. Dobro je poznato da su de-formirani dječaci najuspješniji prosjaci i bilo je priličnovjerojatno da je jazak iz nekog od sirotišta odsjekao rukutrećem dječaku da bi mu podigao vrijednost. Usprkosnjihovu izgledu naši su prozori ostali zatvoreni i nastavilismo dalje. Dok smo se vozili duž promenade, prvi putsam ugledala ocean. Duž drvene šetnice rasle su palmeosvijetljene nizovima električnih svjetiljki. Prodavači hra-ne nudili su meso koje su pekli na zahrđalim rešetkamaroštilja i voće s drvenih štandova. Elegantno odjevenistranci i Indijci šetali su laganim korakom, neki od njihs djecom. Ti ljudi izgledali su drukčije od onih koje samsvaki dan viđala kako prolaze Common Streetom. Bili sučisti i uredni i nisu bacali prijeke i zlobne poglede; većinanjih se smiješila ili glasno smijala. No ti otmjeno odjevenibogataši bili su tek jedna od struja ljudskog života koje sutekle amo–tamo. Promatrajući ih kako odlaze na mjestakoja nisam mogla vidjeti, osjećala sam se kao da predsje-davam tom rijekom ljudi. Možda je stablo zaista govoriloistinu, da je sve to stvoreno radi mene. Svako malo grupice prosjaka izronile bi iz sjene i okru-žile imućne šetače, no povukli bi se na njihovo odrečnoodmahivanje rukom. Vidjela sam kako je jedan Indijac 123

James A. Levinepljunuo na nekog prosjaka, no vozili smo se prebrzo dabih vidjela prosjakovu reakciju. 2Hotel je bio golemo kameno zdanje boje pijeska s ma-sivnim prozorima. Kroz prozore sam mogla nazrijeti go-leme lustere što su se spuštali s nevidljivih stropova. Nadulazom se uzdizala osvijetljena terasa s koje su hotelskigosti mogli promatrati obalu pijuckajući koktele, sigur-ni od nasrtaja prosjaka. Mamaki je bila u pravu; ovo jezaista bilo veličanstveno. Nisam bila u prnjama, nego užarkocrvenoj haljini od šifona u skladu s mojim zanatom.Ugledala sam svoj odraz u prozorskom staklu dok samulazila u hotel iza gospodina u svijetloplavom odijelu.Nisam bila čista, no moja je ljepota izbijala kroz uličnuprljavštinu kao plamen kroz rižin papir. Zakoračila sam kroz masivna rotirajuća staklena vrata.Petnaestogodišnja djevojčica koja se rascvjetavala u ženustupila je iz magičnog staklenog ulaza u svoju palaču.Imala sam uske bokove, grudi što stanu u šaku i kraljev-sko držanje. Ispod grudnjaka skrivale su se bradavice,narasle i potamnjele. Pod pazusima i na vagini izrasle sumi prve dlačice što zadržavaju miomiris koji muškarceizluđuje i zavodi na stranputicu. Zastala sam načas doksmo koračali predvorjem i pogledala u svoj odraz u pro-zorskim staklima. Ljudi su podizali pogled sa svojih no-vina a muževi su skretali pogled sa svojih žena kako bime promotrili. No bilo je to možda zato jer nisam imalacipele, a oni jesu. 124

Plava bilježnica Slijedila sam muškarca u plavom odijelu kroz predvor-je ove palače. Znatiželjni pogledi pratili su nas pitajući se:Otac i kći? Ujak i nećakinja? A stvarnost je bila: posredniki prostitutka. Ušli smo u nekakvu kabinu u kojoj je biomuškarac odjeven u uniformu sluge, kojem je gospodin uplavom odijelu naredio da nas poveze na sedamnaesti kat.Vrata kabine se zatvoriše. Bilo bi me strah da kraj menenije stajao čovjek u plavom odijelu. Pogledala sam uokolotražeći rupu u podu, pomislivši da bi to možda mogaobiti toalet. Tada se kabina zatresla a meni je naglo vrućinajurnula u vrat. Zatim se pokrenula a ja sam suspregnuladah. No u tom trenutku kabina mi zapjevuši, čudnim,mekim, brundajućim zvukom. »Batuk«, reče, »dobrodoš-la u moj hram.« Kad su se vrata kabine klizeći otvorila, is-pustila sam dah. Bili smo na novom mjestu, pred vratimahrama, a preda mnom je sjedio njegov čuvar. Starac u bijeloj pamučnoj košulji i hlačama sjedio jena običnoj drvenoj stolici ispred divovskih dvokrilnihotvorenih vrata. Imao je slamnati šešir, nije nosio cipele ibuljio je u pod. Prošli smo pored njega kao da je nevidljivi ušli u sobu nezamislivo golemih proporcija. Moja glavo-bolja potpuno je nestala. Bila sam pod snažnim dojmomneizmjerne prostranosti tog prostora. Shvatila sam da se soba činila još većom nego što jezaista bila jer je strop bio vrlo visok. Sve se sjajilo. S mojelijeve strane iz hodnika se ulazilo u još jednu sobu u kojojje bio golemi krevet s prekrivačem zelenim poput limete.Na desnoj strani sobe bio je dugačak uglačani drveni stolsa šest stolica oko njega. Preda mnom je bila garniturasastavljena od dvije velike sofe i dva odvojena naslonjača.Televizor moje visine bio je uglavljen u drveni ormarić 125

James A. Levinei okrenut prema sofama. Sjedeća garnitura okruživala jestakleni stol, na kojem su ležale knjige razasute u oblikulepeze. Čak i knjige su bile velike, sa sjajnim naslovnica-ma što su odražavale svjetlost s lustera. Zasjenjujući svu tu grandioznost, prostorijom je do-minirala zidna dekoracija ravno preko puta mene. Prekozida je bila razapeta koža i glava tigra. Glava mu je bilaspuštena prema dolje, kao da pokušava spuznuti sa zida.Pogledi nam se ukrstiše; činilo se kao da se smiješi, moždaod sreće što je ubijen i obješen na ovom zidu da se vječnoodmara u tako raskošnoj palači kao što je ova. Iznad ti-grove glave na zidu su visjela dva prekrižena srebrna mača,kako bi se naglasilo da je tigar ubijen upravo tim oružjem.Sumnjala sam da je tigar bio ubijen u ravnopravnoj borbi,mačem; ljudi se rijetko odriču moći radi pravičnosti. Uzbuđena prizorom, stala sam žustro hodati po sobi.Sag je bio toliko mekan da mi se činilo kao da hodampo oblacima. Muškarac u svijetloplavom odijelu nešto jetražio u svom novčaniku i nije se činilo kao da mu se žuri.Išla sam od stolice do stolice dodirujući njihove meka-ne naslone, obišla sam oko stola za objedovanje a zatimpošla do ulaza u spavaću sobu. Iako sam bila preplavljenaoduševljenjem stvarima koje su mamile da ih se razgledai onjuši (prostor je mirisao tako predivno čisto), nisamsmetnula s uma zašto sam dovedena ovamo. Okrenulasam se prema muškarcu u plavom odijelu, koji je ostaostajati kraj vrata i koji me nije gledao dok je u ruci okretaomalenu bijelu posjetnicu. Kad sam pogledala prema njemu, okrenuo se premaspavaćoj sobi i zazvao: »Hita!« Načas sam očekivala da ćuugledati medicinsku sestru iz bolnice u Bhopalu, s njezi- 126

Plava bilježnicanim širokim dražesnim osmijehom na bucmastom licu.Glavom mi je proletjela nevjerovatna pomisao da se Hitaudala u dobru kuću (očito ne za učitelja) i da je došla spa-siti me i uzeti me za svoju kćer (to bi mi baš odgovaralo).Takve fantazije imaju životni vijek jedne kapljice kiše; ne-tom nakon što je ugledate, ona je već pala na tlo, raspr-snula se i nestala. Hita koja je izronila iz spavaće sobe bilaje stroga i nije imala ništa od očite sreće kojom je zračilanjezina imenjakinja. Umarširala je kroz vrata spavaće sobekao da je pozvana na važan poslovni sastanak. Gledala jeravno pred sebe, lica mršavog i odlučnog baš poput nje-zina tijela. »Da, gospodine Vas?« upitala je odsječnim, aliuljudnim tonom. Nosila je jednostavno bijelo pamučnoodijelo s crveno–bijelim porubom. Čitava njezina izvanj-ska pojavnost bila je čista, jednostavna i funkcionalna, alimogla sam osjetiti da je u dubini skrivala neke drugačijeosobine. Muškarac u svijetloplavom odijelu je rekao: »Evo,ovo je Batuk«. Okrenuo se prema meni i dodao: »Hita ćete okupati i paziti na tebe; za sve što trebaš samo pitaj nju.Vidimo se sutra.« Nasmiješio se bez imalo topline i otišao. 2Vrata iza čovjeka u plavom odijelu su se zatvorila; čini-lo se da je postariji vratar zaspao, jer je poskočio kad jeposrednik otišao. Hita se okrenula prema meni i promo-trila me od glave do pete kao da promatra kakvu haljinu.Prekrižila je ruke i rekla mi: »Kurvice mala, da nikad nisizaboravila da točno znam što si. Da se nisi usudila predamnom izigravati princezu, ili se pripazi moje ruke.« Ni- 127

James A. Levinesam rekla ni riječi ali znala sam da nikad ne bi digla rukuna mene, jer sam ovdje očigledno bila zato da bih zado-voljavala njezinog gospodara, možda muškarca u plavom,a možda nekog drugog. Čak i da me udarila, njezina jeprijetnja bila prazna i bezopasna, jer, sudeći po njezinomizgledu, ne bi mi nikako mogla nanijeti bol dovoljno jakuda bih marila; vidite, poprilično sam otporna na bol. Me-đutim, prepoznala sam da bi povlađivanje Hiti moglo bitivrlo korisno pa sam glumila pokornost. Puneet bi uživao da je mogao gledati moju predsta-vu. Glumica Batuk pala je na pod pred Hitom, kleknu-la i položila čelo na mekani sag. Preklinjala sam je: »O,gospodarice, preklinjem vas za milost. Molim vas, mo-lim vas, nemojte me udariti. Toliko su me često udarali,gospodarice. Što god mi naredili da učinim, poslušat ću.Obećavam.« To! Uspjela sam čak i suze natjerati na licetako da su mi oči kad sam je pogledala odozdo, iz svogbespomoćnog položaja pod njezinim nogama, bile nate-čene. Bila je vidljivo dirnuta mojom predstavom; čak sesagnula prema meni i pružila mi ruku. »Batuk, dođi, usta-ni; nema potrebe za plačem. Zaista te neću povrijediti;imaš moju riječ. Dođi, zlato, ustani.« Uzela sam njezinuruku, digla se na noge, i osjetila se krivom zbog svoje do-bro odglumljene obmane. Zatim sam ponovno zaplakala. Prva suza otkotrljalami se niz obraz bez imalo emocionalnog napora. Drugaje slijedila prvu. Potom sam osjetila suzu kako navire izmog desnog oka, no ovaj put ne iz himbe, već iz čistog,mračnog, neobuzdanog očaja. Prva suza kliznula mi je nizobraz, zaustavila se na bradi a zatim pala na sag; drugedvije slijedile su prvu. A onda sam počela jecati. Nisam 128

Plava bilježnicaplakala još od dana kad sam ostavljena kod gospodaraGahila mnogo godina ranije. Svi moji osjećaji samoće uovome svijetu uzburkanom vrtlozima zla sada su buknulina površinu, svi moji osjećaji odsječenosti od obala mogpravog, istinskog života sjedinili su se u jednu bujicu, i svasposobnost za ljubav koja je utrnula u Ulici kaveza silo-vito se izlila iz mene. Hita me držala u zagrljaju stisnutuuz svoja mršava prsa i ja zatvorih oči da bih ušla u tamu. Spustila je svoju bradu na moj potiljak i počela mi po-lagano gladiti kosu, ne govoreći ništa. I tada sam shvatilada to nije bilo zbog Hitinog dodira niti njezine osobnosti,niti je to bilo zbog ove prekrasne sobe, niti zbog stotinamuškaraca i crne tinte; bilo je to zbog mirisa rijeke naHitinoj odjeći koji je oslobodio poplavu suza. Udišućinjezin miris osjećala sam miris rijeke, iste one rijeke ukojoj sam se kupala kao dijete, u kojoj sam prala odjeću,u kojoj sam plivala i iz koje sam pila. Na njoj sam ćutjelamiris izvora istog kao i moj. Ali tada, kada se moj duhotvorio toj ženi, shvatila sam da je ona ta koja je mirisalana rijeku, ne njezina odjeća, ona je ta koja je bila rijeka.Dok sam plakala, potočići suza kapali su u kanjon koji suoblikovale njezine nevelike grudi. Stopila sam se s tom ri-jekom, i ona se stopila sa mnom. Nismo bile niti kao dvo-je ljubavnika, niti kao dijete i majka što ga doji; bile smokao jedno jer zajedno bijasmo jedna voda. Pomiješate livodu iz jednog pehara s vodom iz drugog, možete li ihrazlučiti? Ne! To je ista voda; nema razdvajanja. Tijeložene, tako nježno izdjelano, posuda je što pronosi voduzemljom. Poput jednog pehara vode izlivenog u drugi,ulila sam se u Hitu i ona se ulila u mene, pomiješavši sesa mnom tako da smo postale jedna jedinstvena kaplja. 129

James A. Levine Muškarci su tragači. Muškarci tragaju za prilikom dase uliju u nas iz svojih vlažnih usta, svojeg znoja, i svojemuškosti, no pritom zapravo jedino teže vratiti se u rije-ku koja je žena. Zašto je tomu tako? Muškarac potječeiz ženine vode; u njoj je nošen, sve dok pri rođenju neispliva iz nje. A potom, što je prvo što muškarac traži kadanapusti žensku utrobu? Traži da usisa rijeku u sebe, jer bezžene on je prazan. Ostatak svog života muškarac odlažesvoje grijehe i svoje izlučevine natrag u rijeku. Na krajunjegovo mrtvo tijelo izgori prije nego što se vrati u rijekukoja je žena. U čemu je nevolja – u tome da sam ja puko sredstvo za-dovoljenja njegove želje? Je li nesreća u tome što se njegovud prazni u mene ili niz rubove mojih usana, ili je nesre-ća sadržana u mojoj ulozi njegova sredstva za pražnjenje,njegove posude? Ako je muškarac samo tragač, tada samja samo posuda. U njegovoj je prirodi da traga za svojimizvorom. Stojim ovdje oblikovana od gline, obojana zanjegov užitak, a zatim stvrdnuta u vatri. Evo me, njegovasam posuda. Može me razbiti, ali to bi bila ludost, jer jasam ta za kojom traga. U njegovoj je prirodi da žudi ispra-zniti se u mene, a u mojoj da ga primim u sebe. Ženina ne-sreća to zna. Ali budite oprezni. Neke od nas imaju rupu,druge su napuknute, a ima i onih koje su toliko nježne ikrhke da ih i najslabiji udarac može slomiti. Neke od nasnisu obložene glazurom i, da budemo iskreni, neke od nasizgledaju ružno ali imaju izvanredne sposobnosti. To i nijevažno, jer kao posude mi ih primamo a oni su u namapohranjeni dok se hučeći približavamo rijeci i naposljetkuih izlijevamo natrag, odakle su došli. 130

Plava bilježnica Jezero sam nepojmljive dubine i neprocjenjive širine, ukoje se slijevaju svi muškarci. Kad smo se Hita i ja odvojile jedna od druge, rekla je:»Batuk, hajde da ti pripremim kupku.« 2Kupaonica je bila bajna kao i ostale sobe u apartmanu Ti-gar. Zidovi su joj bili od svijetlosmeđeg uglačanog kame-na. Bila su tu dva blistavo čista umivaonika sa srebrnimslavinama, bijeli ručnici, wc–školjka i kada. Školjka je bilanapravljena od bijelog kamena i sjajila se poput umivao-nika. Imala je svoj vlastiti poklopac koji se podizao premagore. Lijevo od wc–školjke bilo je kućište s toalet–papi-rom ugrađeno u zid. Papir je bio u roli s koje je visio okra-jak poput jezika spremnog da vam poliže stražnjicu. Kadaje bila dovoljno velika da primi vola. Do nje su vodile trikamene stepenice od istog materijala kao i zidovi. Voda ukadi se pušila, a sloj mjehurića sapunice što su plutali napovršini kupke bio je toliko gust da je izgledalo kao daje potreban nož da bi ga se zarezalo. Zakoračila sam nastube kao da se uspinjem na kraljevsko prijestolje i ušla ukupku poput pijanca što gornju usnu uranja u čašu pivas gustom pjenom. Dok sam tonula u toplinu, sjetila samse posljednjeg puta kad sam bila uronjena u kadu punuvruće vode; zadnji put ribala me ona starica, a ovaj put toće biti Hita. Hita mi je prvo oprala kosu. Njezini prsti umasiralisu šampon u moje vlasište a onda je moju dugu, gustu 131

James A. Levinekosu trljala među svojim dlanovima. Šampon je nanije-la tri puta, svaki put ispravši sapunicu toplom vodom.Sapunica mi je curila niz vrat slijevajući se u mjehurićena površini kupke; voda se vraćala u vodu. Kosu mi jeomotala u ručnik i ja sam naslonjena ležala u kadi dok mije Hita prala tijelo. Pritisak njezinih jagodica bio je snažani gotovo bolan dok je svojim rukama u svim smjerovi-ma prelazila preko mojih leđa, ramena i vrata. Moje tijelood ugode se izvijalo unatrag. Ali dok mi je prala ruke igrudi, jagodice prstiju odigla je s moje kože i dlanovimaokrenutim prema dolje uronila u nju, pružajući mi posvedrugačiji osjećaj. Dok mi je prala grudi, bradavice su mise ukrutile. Iako su bile tek veličine naranče, moje dojkeimale su stanovitu punoću. Njezine ruke tamo su se zadr-žale dulje i njezini ritmični pokreti su se usporili. Svakimpomakom ruke naglašeno je trljala dlanova o moje ukru-ćene tamne bradavice, i moje se noge stadoše grčiti podvrućom vodom. Zatim je prešla na moje noge. Objema rukama obu-hvatila mi je lijevi gležanj i počela mi dlanovima masiratilijevu nogu dugačkim, čvrstim zamasima. Snažno je pri-tiskala mišiće i osjetih kako se otpušta napetost za kojunisam ni znala da je postojala. Njezne upale oči boje lješ-njaka pratile su pokrete njezinih ruku dok je tu radnjuponavljala na mom desnom listu, ali tada me njezine rukezapočeše masirati čvrstim i dugačkim pokretima duž be-dra. Dok je prala unutrašnju stranu mojih bedara, okotrbuha mi se stegnuo nevidljiv obruč i blagi uzdah oteose s mojih usana. Ruke su joj se pomaknule prema momlijevom bedru. Sklopila sam oči dok su mi njezine rukeritmično prale čitavu nogu, krećući se gore–dolje, ali ovaj 132

Plava bilježnicaje put, sa svakim dugačkim milovanjem, rub njezine rukeovlaš okrznuo uši mog zeke. Refleksno sam razmaknu-la noge i neobičan osjećaj iz trbuha se slio prema dolje.Izvukla je ruke iz vode i nanijela šampon na desni dlan,koji potom položi čitavom površinom na nabrekle ušimog zeke i stade ih čvrsto trljati da ih opere. Na trenutaksam otvorila oči i vidjela kako me netremice promatra.»Batuk«, prošaptala je, »hajdemo te izvaditi iz kade.« Iskoračila sam iz kade i umotala se u veliki bijeli ruč-nik što ga je Hita, raširenog u svojim rukama, držala spre-mnog za mene, pazeći da mi ne padne ručnik s glave.»Dušo, pođi sad i lezi u krevet«, rekla je, »a ja ću začas bititamo.« Otišla sam i legla licem prema dolje na blijedoze-leni prostrti krevet, čekajući. Zatim sam okrenula glavuprema ulazu u kupaonicu, promatrajući Hitu. Izlazila jeiz kupaonice noseći u ruci nekakav pladanj, sa zasukanimrukavima i mekim, samouvjerenim smiješkom na licu.Pladanj je položila na krevet pored mene i nježno, blagimglasom rekla: »Batuk, želim da se opustiš...želiš li da pu-stim neku muziku?« a ja sam kimnula. Kleknula je i upa-lila radio ugrađen u drvenu ploču uzglavlja podesivši nastanicu koja je puštala glazbu u kojoj su prevladavali zvucisitara. »Lezi na leđa«, rekla je. Nakon što sam se okrenulana leđa, Hita je odvezala ručnik s nježnom odlučnošćui on se rastvorio. Ležala sam naga, samo mi je kosa jošuvijek bila omotana. Rekla je: »Samo se opusti i stavi rukeiznad glave.« Velikom smeđom četkom razmazala je kre-mu po lijevom pazuhu i koristeći britvicu obrijala mladoraslinje ženskosti. To je ponovila i s drugim pazuhom, apotom obrijana pazuha obrisala ručnikom navlaženimtoplom vodom. Rekla mi je da opustim ruke te sam ih 133

James A. Levinepustila da mi padnu niz tijelo. Uzela je četkicu iz plitice,uronila je u kremu i razmazala je preko lica mog zeke.Uši su mu bile prilično nabrekle od trljanja i vruće kupkepa ih je krema peckala. »Samo se opusti«, rekla je Hitadok me brijala, odozdo prema gore. Počela je s unutrašnjestrane mog bedra i vukla britvicu prema gore u kratkimzamasima. Meškoljila sam se od ugode. Kad je završila,upotrijebila je drugi topao i vlažan ručnik da me obriše. Izmene je curila rosa; mogla sam joj osjetiti miris. »Evo, gotovo je«, rekla je Hita. »Dođi, uvuci se podpokrivač.« Uslužno sam učinila što je rekla i ona mi senasmiješila. »Sutra ti predstoji dugačak dan i trebaš seodmoriti. Lijepo spavaj.« Pogledala sam gore prema njojda joj uzvratim smiješak, ali morala sam pogledati pono-vo, jer vidjela sam samo prazninu. Te noći nisam ništasanjala. 2Ujutro su me probudile zrake svjetlosti što su se probijalekroz pukotine među zavjesama, blješteći mi u oči. Bilasam sama u sobi. Sišla sam s kreveta i počela svoje istra-živanje. Apartman Tigar obuhvaćao je tri prostorije koje samveć poznavala: spavaću sobu, kupaonicu i dnevni bora-vak. Krenula sam prema dnevnoj sobi, gdje mi je Tigar sasmiješkom zaželio dobro jutro. »Hvala, dobro sam spava-la. A ti?« odgovorila sam mu na pitanje. Povukla sam za-stor na prozoru i on je lagano kliznuo u stranu bez otpora.Ugledala sam tirkizni ocean obasjan blještavim sunčevim 134

Plava bilježnicasjajem. Voda se prostirala u beskraj. Sunce je bilo na po-četku svog dnevnog putovanja i sjalo je direktno u mene.Daleko, daleko ispod mene bila je široka šetnica kojom ješetalo tek nekoliko ljudi. Vidjela sam ljude u odjeći žar-kih boja koji kao da su bježali od nekog nevidljivog de-mona. Između šetnice i hotela pružala se ulica kojom subez zastoja jurili automobili i autobusi. Rastvorila sam svezavjese jednu po jednu, prvo u dnevnom boravku a po-tom u spavaćoj sobi. Tri visoka prozora (dva u dnevnomboravku a jedan u spavaćoj sobi) gledala su na vodenupovršinu; činilo mi se da bih, da zakoračim s prozora, ušlaravno u ocean. Spavaća soba imala je drugi prozor postav-ljen pod pravim kutem prema obali oceana. Taj je gledaoprema pokrajnjoj ulici u kojoj sam opazila pet muškaracakoji su s ove visine izgledali sićušni, kako popravljaju pr-ljavi tamnozeleni auto. Odjednom sam postala svjesna dasam naga. Nije da sam osjećala sram zbog svoje golotinje, aline sjećam se kad sam posljednji put bila gola i sama.Naravno, skidala bih se prije tjednog tuširanja s ostalimdjevojkama i Puneetom, koje smo obavljali u kupatilu izaMamakine jazbine, ali izuzevši te prilike uvijek sam bilaobučena. U svom gnijezdu u Ulici kaveza, koje se sadačinilo udaljenim čitav jedan život, mogla sam spavati golaiza navučenog zastora ako bih to poželjela, no to mi nika-da nije palo napamet. Iako smo i Tigar i ja bili bez odjeće,i okupani blještavim sunčevim sjajem uživali u osjećajutopline na svojim tijelima, osjećala sam da nije pristojnobiti neodjeven. U kupaonici sam pronašla teški bijeli ogrtač od debe-log frotira. Bio je očito krojen za muškarca, ali kad sam 135

James A. Levinezavrnula rukave savršeno mi je pristajao. Svezala sam pojasogrtača i uputila se prema izlazu iz apartmana Tigar. Reklasam Tigru: »Ne brini, ne odlazim. Samo ću malko poćiu istraživanje.« Zarežao je u znak pristanka i ja se nasmi-ješih. Međutim, vrata su bila zaključana. Nekoliko putasam prodrmala kvaku, ali očito je bilo zaključano izvana.Prislonila sam uho na vrata i mogla bih se zakleti da samčula starog vratara kako s druge strane diše. Shvatila samda istraživanje izvan zidova apartmana ne dolazi u obzir. Osjetivši strahovitu glad uputih se prema stolu za obje-dovanje na kojem je stajala zdjela s voćem. Pretpostavilasam da je to za mene. Iz zdjele sam uzela veliki mekanimango, napola ga ogulila zubima i prstima, i zagnjurilalice u slatko meso voćke. Lice mi je bilo umrljano sokommanga kad sam začula ključ kako zvecka u vratima. Hitaje dugim korakom ušla unutra prije nego što sam uspjelaobrisati s lica sav mango. Pogledala sam je s drugog krajasobe pogledom punim krivnje. Nasmiješila se kao da ju tajprizor zabavlja. »Vidim da si gladna«, rekla je. »Hajde dati naručimo doručak. Što voliš jesti?« Dugo sam prevrtalato pitanje u umu. Nisam imala nikakvu konkretnu idejušto bih stvarno voljela pojesti. Na kraju sam odgovorila:»Bilo što će biti u redu...hvala vam, gospođice Hita.« Hita je obavila kratak telefonski razgovor. Uključila jetelevizor a na ekranu se pojavila neka žena koja je izvješta-vala o požaru što je zahvatio stambenu zgradu. Prikazivanesu slike pougljenjenih tijela i to me podsjetilo na deponijza pokapanje siromašnih iza Sirotišta. Više su mi se sviđa-le tišina i samoća koje su prethodile Hitinu dolasku, aliu takvim stvarima nisam imala mogućnost izbora. Krozglavu mi je prošla pomisao na mog muža. 136

Plava bilježnica Nakon nekog vremena netko je pokucao na vrata i usobu je ušao muškarac u bijelom sakou i crnim hlačamagurajući pred sobom kolica puna hrane. Iako je ovo bionajraskošniji doručak koji sam ikada vidjela, malo sammarila za nj usprkos gladi. Bila bi mi draža šalica slatkogčaja, namaz od soje koji pravi majka, i vruće lepinje prženeu ulju. No takvu si izbirljivost mogu dopustiti samo onikoji se dobro hrane. Muškarac je odložio hranu na stol iotišao. Kada su se vrata zatvorila pogledala sam Hitu kojaje kimnula u znak ohrabrenja, i ja sam navalila na hranuobjema rukama. Grabila sam žuta pečena jaja i zajednos kruhom ubacivala ih u usta. Jela sam tako halapljivoda nisam ni primijetila da mi se ogrtač rastvorio i da mise hrana prosipala po golom tijelu. Iako je čest slučaj daizgladnjeli pred koje se stavi obilje hrane ne mogu prestatijesti, u ovom slučaju to se nije dogodilo. Brzo sam prestalajesti, većinu hrane ni ne taknuvši. Hita je promatrala tajprizor priproste nespretnosti s profesionalnim odmakomkoji me podsjetio na to da je hrana bila tek uvod u preo-stali dio dana. Trenutak kasnije, sipajući čaj u šalice, Hita me obavi-jestila da će kasnije doći doktor da me pregleda i pitala metrebam li nešto. »Gospođice Hita, možete li mi reći zašto sam ovdje?Kad ću se vratiti nazad Mamaki Briili?« Hita me pogle-dala, nasmiješila se, i odgovorila: »Ne brini se zasad otome. Bolje je da razmišljaš samo o ovome sada. Kao štorekoh, uskoro će stići doktor. A sada, ima li nešto štoposebno želiš?« Nisam pomislila na to da je zamolim zaodjeću; umjesto toga sam rekla: »Gospođice Hita, moguli, molim vas, dobiti malo papira i olovku?« »Želiš bojice 137

James A. Levineza crtanje?« upita Hita. »Ne, gospođice Hita. Želim papiri olovku da napišem priču, molim vas«, rekla sam. Hitaiznenađeno podigne obrve i reče: »Morat ću te držati naoku. Nisam znala da si takva mudrica. Prva si djevojkakoja je ikada pitala za papir i olovku.« Zatim me odmjeripogledom koji nije bio naročito prijazan ali niti zao. »Bašme zanima«, rekla je. »Jesi li ti iz neke obrazovane obite-lji?« Odgovorila sam: »Ne, naučila sam čitati...« Gotovosam rekla, »kad sam imala tuberkulozu«, ali sam uvidjelada bi me, da sam to rekla, smjesta vratili u CommonStreet. Možda je bila u pravu; bila sam pametnija negošto sam mislila. Rekla sam: »Naučila sam čitati, gospođi-ce Hita, od misionara u mom rodnom selu.« Upitala je:»Čitaš engleski ili hindi?« »Hindi«, odgovorila sam. »Jesili iz poljoprivrednog sela?« upitala je. »Da, iz Dreepah–Jila u Madhya Pradeshu«, odgovorila sam. Rafalna paljbapitanja se nastavila. »I koliko dugo si u gradu?« Mislila jezapravo koliko dugo boravim u gnijezdu u Ulici kaveza.Poznato je da se takva mjesta najčešće opskrbljuju dje-vojkama iz seoskih sredina koje su roditelji napustili iliprodali. Proživjela sam nekoliko ljeta u Mumbaiju kojasam zapamtila po nepodnošljivoj vlazi i vrućini. »Šest«,odgovorila sam. »Još jedno pitanje«, rekla je. »Jesi li napi-sala koju priču u zadnje četiri godine?« Ovo me zateklonespremnu jer nisam shvaćala zašto je to toliko zanima.Kada nisam sigurna, lažem. »Ne«, odgovorila sam. Onošto sam propustila uvidjeti jest da je jedna od Hitinih za-daća bila da se pobrine da djevojke poput mene bez traganestanu s lica zemlje. Prije nego što sam napustila Common Street, priveza-la sam plavu bilježnicu za leđa uz pomoć komada uzice. 138

Plava bilježnicaNisam željela ostati bez nje; nisam bila sigurna u to hoćuli se ikada vratiti u svoje gnijezdo. Za vrijeme vožnje utaksiju bilježnica mi se urezala u leđa, no to je bila male-na cijena koju je valjalo platiti. Kad sam prvi put obilazilaapartman Tigar, dok je čovjek u plavom odijelu bio za-okupljen prebiranjem po svojoj lisnici, brzo sam izvuklabilježnicu iza svojih leđa i tutnula je iza naslona jedne odfotelja u dnevnoj sobi. Nakon ovog razgovora s Hitomsjetila sam se svoje loše sakrivene bilježnice, shvativši dabih je trebala premjestiti na neko sigurnije mjesto. Prilikase ukazala gotovo trenutačno, kad je Hita otišla u spa-vaću sobu da nazove doktora. »Spremna je«, čula sam jekako kaže. U sekundi sam zgrabila bilježnicu, izvukla jeiza naslona fotelje i gurnula je pod sofu, gdje sam pret-postavljala da će neko vrijeme biti na sigurnom. Hita sevratila u glavnu sobu i rekla mi da će dr. Prathi uskorodoći da me vidi. Rekla mi je, na moje oduševljenje, i toda u malenom radnom stolu u spavaćoj sobi već postojipapir i olovka i da će hotelski poslužitelj kasnije donijetijoš papira. Napola se hihoćući, Hita je rekla da očekujeda ću joj pokazati svoju priču kad bude gotova. Imat ćuto na umu. 2Netko kuca na vrata. Hita otključava ključem koji nosiu džepu svojih bijelih hlača. Hotelski poslužitelj donosisvežanj papira s otisnutim amblemom hotela i natpisom uzlatotisku: Royal Imperial Hotel, Mumbai. Stavlja svežanjna stol, prebire po džepu, i pokraj svežnja odlaže dva na- 139

James A. Levinelivpera. Hita momku pruža novčić, koji on gurne u džepprije nego što mi dobaci zavodnički osmijeh. Gotovo istog trena kad je hotelski poslužitelj otišao,stigao je dr. Prathi. Trbuh mu se prelijeva preko tijesnogremena; primjećujem da mu se posljednja rupica raste-gnula toliko da se na tom mjestu remen gotovo raspu-knuo. Žurio je ovamo i sada dahće od napora. Svojeznojem orošeno čelo tapkajući otire prljavom džepnommaramicom koju drži u debeloj ruci. U drugoj ruci držiizlizanu crnu doktorsku torbu. Čak i kroz njegovu sme-đesivu jaknu mogu vidjeti kako mu se pod pazusima širejezera znoja. Dahćući izgovara: »Oprostite što kasnim;došao sam najbrže što sam mogao.« Hita zakorači premanjemu. »Dr. Prathi, drago mi je da vas vidim. To uopćenije problem – imamo čitav dan pred sobom. Evo, ovo jeza vas.« Uruči mu žućkastosmeđu omotnicu. Nastavlja:»Molim vas, obavite svoj pregled. Moram joj nabavitinešto odjeće, no vratit ću se za sat vremena.« Prebire podžepu i iz njega izvuče ključ od sobe, koji se klati na pri-vjesku. »Evo ključa. Ako završite ranije i ne možete čekati,zaključajte sobu i dajte ključ vrataru. Ostavite svoj nalazovdje na stolu...ako budu postojali ikakvi razlozi za za-brinutost, molim vas nazovite me ovamo popodne. Akoišta budete trebali, nazovite recepciju s hotelskog telefonai oni će vam to nabaviti.« Potom se rukuje s doktorom iuzima od njega novčanicu u znak zahvalnosti te je stavi udžep dok za sobom zatvara vrata. Nadam se da će opratiruke. Dr. Prathi mi da znak da se približim stolu za obje-dovanje. On sjeda na stolicu na čelu stola prelijevajući sepreko nje. Sjedim dvije stolice dalje od njega, ali još uvi- 140

Plava bilježnicajek mogu osjetiti njegov vonj. Okreće se prema meni savozaren, i kaže: »Mislim da ćemo se lijepo provesti skupa.Onda, djevojčice, kako ti je ime?« »Batuk«, odgovaram. Izsvoje torbe izvuče blok papira i stetoskop. Izvlači i sjajnimetalni predmet kakav nikad prije nisam vidjela, i stavljaga na stol uz potmuli zvuk. Iz džepa svoje jakne izvlačicrno nalivpero. »Batuk, kako glasi tvoje obiteljsko prezi-me?« »Ramasdeen«, kažem. »Batuk Ramasdeen«, ponovi,dok zapisuje u svoj blok. Piše brzo, nečitkim rukopisom.Godinama me nisu pitali za prezime. Bio je to čudanosjećaj, kao da se upoznajem s nekim novim, stranim.»Koliko ti je godina, Batuk?« pita. »Petnaest«, kažem. »Epa, lijepa Batuk«, nastavlja, »moje ime je dr. Prathi i ov-dje sam da provjerim jesi li zdrava, kako bi mogla uživatiu svom boravku u ovom lijepom hotelu, blagoslovljenodijete.« Zamahne rukom u zraku, kao da želi pokazatikoliko sam blagoslovljena. Lokvica znoja pod njegovimpazuhom munjevitom brzinom postaje jezero. »Kao prvo«, kaže, »jesi li ikada rodila?« »Ne.« »Imašli mjesečnice?« šaljivo pokaže prema svojim preponama.»Da.« »Koliko dugo ih imaš?« »Ne znam...nekoliko go-dina.« (U Common Streetu izgubite osjećaj za vrijeme.Možda vrijeme tamo stoji kao točka na kraju rečenice.)On nastavi: »Jesi li ikada imala tuberkulozu ili žuticu?«»Ne«, slagah. »Koristiš li ovo?« Iz džepa izvuče kondom ucrvenom paketiću. Mamaki nam je uvijek govorila da, akonas ikad itko pita za kondome, trebamo reći da ih uvijekkoristimo. Kad mušterija traži da ga koristim, znam daMamaki za to uzima dodatnih deset rupija; čak i tada nisunovi već oprani od prethodne upotrebe. Odgovor za dr.Prathija glasi: »Da, doktore, uvijek.« »Izvrsno«, odgovori, 141

James A. Levinei gurne crveni paketić natrag u džep. »Bituk.« »Batuk«,ispravim ga. »Batuk, sada ti moram poslušati srce i pluća.«Zanjiše stetoskopom kojeg drži među prstima. »Pođi uspavaću sobu, legni na krevet i pričekaj me, ja ću odmahdoći.« Nastavlja zapisivati bilješke a ja odem u spavaćusobu da ga pričekam. Dr. Prathi ulazi kroz spavaću sobu ravno u kupaonicu,otvara pipu i pušta vodu u umivaonik. Skinuo je jaknui iz kreveta mu mogu vidjeti leđa; njegova bijela košuljaje promočena od znoja. Nešto pjevuši a zatim se okre-će i počne gegati prema meni sa slušalicama stetoskopakoje mu vise oko vrata i sa sjajnim metalnim predme-tom u ruci. Sjeda na postelju pored mene i zavrne ruka-ve. Smiješi mi se i pritom klati glavom gore–dolje, kaokad bundeva pluta na vodi. Dok mu se glava klati, bradamu podrhtava, prsa mu se tresu a trbuh leluja. Poput or-kestra je tjelesnih masti čije se vibracije šire i odjekujuorganizmom. Zatraži da se podignem u sjedeći položaj ida duboko dišem. Sjeda iza mene i polaže svoje dlanovena moja leđa. »Duboko diši...udah...i...izdah...dobra dje-vojčica.« Zatim me potapše po leđima i počne me sluša-ti kroz slušalice stetoskopa. Ustaje i kaže: »Lezi.« Tako iučinim. Opipa mi rebra s obje strane, a potom i dojke– jednu po jednu. Dok ih opipava, pritišće o njih dlanovei pomiče ih kružnim pokretima. Mogu se zakleti da vi-dim kako mu se zjenice šire. Zatim slušalicama osluškujemoja prsa. Izravna leđa. » Izvrsno«, kaže. Zatim mi počneopipavati trbuh, isprva blago pritišćući a potom gurajućiprste duboko u moju kožu. «Izvrsno«, kaže ponovo. »Uredu, Batuk, a sad raširi noge, draga, trebam te pogledatidolje...tako, dobra djevojka.« 142

Plava bilježnica Dok blagim gurkanjem razmiče moja bedra, ugledammetalni predmet koji je upravo oprao u kupaonici kakoblješti reflektirajući sunčevu svjetlost. Prinosi ga bliže igura ga među moje noge, u usta mog zeke. Predmet je hla-dan i noge mi drhte, ali težina njegove ruke je neumoljivai na kraju ga uspijeva gurnuti u mene. Mrmlja: »Dobradjevojčica, dobra djevojčica.« Zurim prema dolje u nje-govu ruku i refleksno stišćem noge, ali to boli. Mijenjasvoju mantru: »Opusti se, draga, opusti se, draga.« Kadsam pustila da mi se noge rašire i kad su se prestale opi-rati, gurnuo je metalni predmet dublje u mene; osjećamkako ga svom snagom gura unutra i odjednom me jakoboli. Zgrčila sam leđa i bolno jauknula. Njegovu priguše-nu ispriku slijedi ponavljanje mantre: »Opusti se, draga,opusti se...« ali tada osjetih duboku bol kako se širi mo-jom utrobom. Pokušala sam izviti leđa, ali mi on drugomrukom pritisne trbuh prema dolje. Počnem se migoljiti,pokušavajući predmet nekako istisnuti iz sebe. Zastane,okrene se da me pogleda, i kaže: »A sada, dovraga, mirujili će te ovo zaista boljeti! Razumiješ?« Prestanem se micatii kimnem glavom. Jedno je sigurno, pred njim neću pla-kati – takvo što mu neću priuštiti. Upali džepnu svjetiljkui usmjeri je prema metalnoj spravi zaglavljenoj među mo-jim nogama i obujmljenoj mojim tijelom. Položi glavu nakrevet kako bi imao bolji pregled nad prizorom (razmo-trim mogućnost da ga udarim nogom, ali ova me metalnastvarca sprečava – no u sljedećoj sekundi izvuče je van).Uspravlja se u sjedeći položaj i osmijeh mu se vrati nalice. S čela mu curi znoj. »Onda, nije bilo tako strašno,zar ne?« kaže. »Ne, doktore.« »Izvrsno«, kaže, »još samojednu stvar da obavimo.« Prije nego što stignem razmisliti 143

James A. Levinešto bi to moglo biti, on gurne dva prsta u zekina usta.Osjećam kako ih uvija i pomiče okolo, a kad podignempogled prema gore vidim da zuri u mene. Minutu kasnijemiče ruku i izvlači svoje ovlažene prste kao da čeka da muo njih netko ovjesi mokro rublje. »Gotovo«, kaže. Ustaje,odlazi u kupaonicu, opere ruke i ponovo počne pjevušiti. Navlačim na sebe frotirski ogrtač i ponovo se naježimkad se vrati da bi sjeo pored mene na krevet. Osjeća mojstrah i smiješi se. Čeljust mu podrhtava. Dohvati moj gle-žanj i govori mi dok ga gladi: »Gledaj, malena, gotov sams pregledom i bit će ti drago čuti da sve izgleda zaista vrlodobro – tiptop.« Nastavlja: »Još nekoliko pitanja i ondamoram napisati izvještaj i otići kako bi ti mogla uživatiu predivnom odmoru.« Izvadi svoj blok i nalivpero, po-gleda me, i pita: »A sada mi reci, s koliko si muškaracabila...recimo, zadnji tjedan...Možda deset?« Pogledam ga.Deset tjedno – Mamaki bi me namrtvo prebila kad bihpravila kolače samo deset puta na tjedan. »Ne, doktore.«»Više?« upita. Kimnem. Preneražen, pita: »Koliko više?«Sa sramom koji sam natjerana osjećati odgovorim: »Desetu jednom danu...ponekad.« Trljajući mi gležanj, što samu najboljem slučaju nalazila krajnje iritantnim, nastavlja:»Malena princezo, sada si u ovom divnom hotelu, okru-žena prekrasnim stvarima – malo maženja s doktoromPrathijem neće ti nimalo škoditi, a i napisat ću odličanizvještaj o tebi.« Pogledala sam ga bez riječi, kao miš uhva-ćen u stupicu zmijskog pogleda. Ne kažem ništa, jer nema se što reći. Jednom rukomčvrsto zgrabi moj desni list, a drugom mi podigne ogrtačuz noge. Dijelom se stropošta, dijelom uspentra, a dije-lom otkotrlja na mene. Sama njegova težina rastavi pod 144

Plava bilježnicanjim moje noge. Oči su mu žute; debeo je i spor i smrdido neba. Pokušavam se izvući ispod njega i skliznuti napod, ali njegova težina me zarobljava. Zgrabi moje lijevozapešće i silom ga prebaci iznad moje glave i tamo ga pri-bije. Stisak mu je toliko čvrst da ruku više ni ne osjećam.»Slušaj«, zareži na mene, »misliš da ne mogu čuti tvojaprokleta tuberkulozna pluća...želiš li ponovo biti izbačenaravno na ulicu?...Jedna moja riječ i bit ćeš natrag u trenu.A sada, malena djevojčice, želim samo malo...« Ne! Znam da sam sredstvo zadovoljenja požude svihmuškaraca, ali on me neće imati samo zato što se nje-mu prohtjelo. Izvijam se, koprcam i odgurujem od njega,no bez ikakvog učinka. Okrećem glavu i zarivam zube upodlakticu što drži moje zapešće. Pritisnem svojim oštrimzubima i zagrizem što jače mogu. Bože! Kako krmak skvi-či! Trzne se unazad, ali još uvijek sjedi na meni. Lice muoblijeva grimiz i nosnice mu se rašire. »Ti mala poganakučko«, krikne. Nasmiješim mu se i pu!, pljunem mu ulice. Refleksno podigne svoju krvavu podlakticu i svomsnagom me udari po licu dlanom desne ruke. Bol kojumi je zadao prava je agonija, ali glava mi neće otpasti.Osjećam pulsiranje u obrazu – još jedna masnica. Obrišemoju pljuvačku sa svog lica rukavom košulje. »O, kakoćeš ovo požaliti!« Ali dok briše lice, težina njegova tijelapomakne se unatrag te se odgurnem o njegova koljenai izmaknem mu oslobodivši se njegova stiska. Skočim skreveta i munjevito otrčim u kupaonicu. Žustro zalupimvratima. Ruke mi se nekontrolirano tresu. Pokušavamzaključati vrata, ali ne! Ključa nema. Grozničavo bacampogled prema lavabou. Nije tamo. Usprkos uzaludnostitog čina, čitavom svojom težinom bacam se na vrata. 145

James A. LevineBam! – vrata se strelovito otvore i silovito me sruše napod. Doživim šok od udarca glavom o kameni pod, nopri svijesti sam. Pogledam prema gore i ugledam ga kakostoji na ulazu u kupaonicu, znojna masa mesa, rigajućibujicu divljeg bijesa. Približi mi se batom teških koraka dok mu trbuh po-drhtava sa svakim korakom, zgrabi me za kosu i podignena noge, odvuče do umivaonika i gurne mi glavu u sliv-nik koji je još uvijek pun vode od njegovog pranja ruku.Izdahnem i na svom licu osjetim kaotično sudaranje mje-hurića. Mogu osjetiti okus sapuna. Ima me u šaci; prikli-ještio me i sada sam nepomična. Pokušam zabaciti glavu,ali šaka mu je puna moje kose i još jače mi gurne lice na-dolje. Usišem odurnu vodu u usta kao da ju želim udah-nuti, ali znam da ne mogu. Napuštam svoje tijelo, jer toje sve što mi je preostalo. Sva napetost i snaga povuče seiz mog mišićja i sada mi je pred očima sivo. »Vuuuš«, iz-vlači mi glavu iz vode. Duboko udahnem hvatajući zrak.Dahćem. Svlači ogrtač s mene – s jedne, a zatim s drugeruke. Gola sam. On se nasmije i zabija mi glavu nazad uumivaonik. Ovaj je put, doduše, umivaonik mnogo pra-zniji nego prije i kroz kutove usnica mogu usisati tanakmlaz zraka...ako samo malko okrenem glavu. Pritisne mekoljenom i rastvori mi noge, a glavu mi gurne dublje uumivaonik, tako da mi je sada lice pritisnuto ravno naodvod. Noge mi plutaju u zraku; ni ne pomišljam da seritanjem oslobodim. Osjećam njegovu ruku među svojimnogama. Utisne dva prsta u mene i počne ih brzo pomica-ti gore-dolje...pljas, pljas, pljas, pljas, pljas. Pribijena sam,zatočena čvrstim stiskom, nagnuta nad umivaonik, dokon gura svoj bhunnas tamo gdje je nekoliko minuta ranije 146

Plava bilježnicabio metalni instrument. Njegova mesnata izraslina je ma-lena i jedva prodre unutra, za razliku od metalne naprave,i za nekoliko sekundi osjetim njegov otrov na svojim sla-binama; pretpostavljam da nije koristio kondom iz svogdžepa. Međutim, trajniji je okus u mojim ustima – mje-šavina krvi i sapuna. Podigne mi glavu iz umivaonika vukući me za kosu ibaca me na kameni pod poput igrača što oštrim pokre-tom baca kocku na igraći stol. »Nije bilo tako loše, zarne...«, kaže, i prasne u grohotan smijeh. Začujem kakopovlači patentni zatvarač, i potom se odgega iz kupao-nice. Ležim na podu. Čujem neko preturanje po glavnojsobi. Nepomično ležim, slušajući. Odlazi prema vratima.Nekoliko trenutaka kasnije začujem ključ u bravi i vratase potom zalupe i on nestane. 2Postoji neka osobita tišina koja nastupi kad netko izađeiz prostorije; zrak je tiši nakon što je ta osoba otišla negošto bi bio da uopće nije bila tu. Sada je u zraku opipljivatišina. Osluškujem je dok ležim na podu kupaonice i mojse um počinje isključivati dok u njega ulaze nasumičnemisli i boje. Mislim da je prošlo samo nekoliko minu-ta prije nego što su se vrata ponovo otvorila i Hitin meglas prenuo: »Batuk, vratila sam se. Gdje si ti?« Ništa nekažem i mirno ležim. Čujem je kako doziva: »Batuk...Ba-tuk.« Ulazi u kupaonicu s velikim zavežljajem umotanimu smeđi papir. Pogleda me užasnuta, ali ne ispušta paket.»Što ti se dogodilo?« vrisne. »Doktor«, kažem. Hita u ne- 147

James A. Levinevjerici nabra čelo. »Doktor Prathi ti je to učinio?« Mojaglava kimne. »Ne budi glupa, mora da si pala.« Podigneme i pomogne mi da se osovim na noge a tada me ponovopogleda i vrisne: »Prebio te, prebio te. Krvariš. Taj gad!«Problijedjela od bijesa pomaže mi da dođem do kreveta,napola me noseći. Prekrivač za krevet boje limete umrljanje krvlju. Hita sjeda pored mene, birajući broj na telefo-nu. Dok govori jedva zadržava suvislost. »Doktor Prathije...da, taj doktor...napao je djevojku...isprebijao ju je...silovao je...usta joj krvare...da, mislim da je u redu...bit ćedobro...pri svijesti je...njezine ruke, njezina leđa...hoću...doviđenja.« Čujem kako muškarčev glas pucketa prekožice ali ne mogu čuti što kaže. Hita sklopi slušalicu i uz-dahne. 2Hita se okrene prema meni. »Dođi da te operemo! Glupadjevojčice, nisi mu se trebala suprotstavljati...on je sta-ri idiot! Pogledaj se...pogledaj se.« Pomaže mi da dođemdo kupaonice jer sam još uvijek nestabilna na nogama.Pušta toplu vodu u umivaonik (u onaj u kome sam sezamalo utopila), provjeri temperaturu rukom, i ostavljaje da teče. Odvrne slavinu da napuni kadu, i potom objegledamo moj odraz u zrcalu. Zurim u svoje lice i ispružimruku da ga dodirnem. Osjećam staklo, ali znam da nisamod njega sačinjena. Da jesam, bila bih slomljena. Moje lice izgleda poput vrta; ljubičasti cvijet ovdje,grm tamo. Sadili vi ili prekopavali zemlju, i dalje će tobiti vrt. 148

Plava bilježnica Na lijevom obrazu mi je masnica. Iako na mom licuima sasušene krvi, na koži nema vidljivih posjekotina; krvpotječe ili iz posjekotina u mojim ustima ili iz njegovih.Hita nježno obriše moje lice tkaninom nakvašenom to-plom vodom. Nakon što je završila, izuzevši potamnje-lu mrlju pod mojim okom izgledam savršeno, iako mi jedesno rame gadno natučeno a na zapešću su modrice odstiska njegovih prstiju. Leđa i bok bole me od pada napod. Posjedne me na spušteni poklopac toaleta, razdvojimi noge, klekne pred mene i zaviri među njih. Na licu jojse ukaže nagovještaj smiješka i kaže mi da uđem u kadu,iako još nije posve puna. Hitina je šminka prekrila masnicu na lijevoj stranimog lica tako da je sve zajedno djelovalo gotovo estetski,čineći ravnotežu s obojanom mrljom na drugom obrazu.Uživam promatrati svoj odraz u zrcalu, i dok me Hitaponovo sastavlja to i činim, više od sat vremena. Zurimu svoje oči pokušavajući proniknuti u sebe, piljim u tecrne rupe, ali u njima nema ničeg. »Gdje sam?« pomislim.Pokušavam se zagledati u svoju nutrinu iz svih mogućihkuteva i uhvatiti aspekte svog bića što se odražavaju jedanu drugome. Kako da definiram što je ono što jesam uodnosu na to kakvu sliku o sebi pružam? Jednostavnije je,doduše, zaključiti da sam upravo onakva kakvom se sadačinim. Razmišljajući na takav način, sve je točno onakokakvim se ukazuje i nikako drukčije. Osjećaji, emocijekoje struje kroz mene, misli, i devet čula, sve je to nebit-no, jer sam jednostavno onakva kakvom se doimam togtrenutka: prebijena petnaestogodišnja prostitutka koju jesastavila, uredila i našminkala neka žena u raskošnoj ku-paonici. 149