Plava Bilježnica

James A. Levine Bhim me ljubi po međunožju, po ustima mog zeke.Može li osjetiti Jay-Boya? Zabavlja me ta pomisao i tr-ljam mu kosu dok liže i kuša Jay-Boyeve sokove. Želi dase okrenem i zajašim ga. Želi da ga gledam u oči dok semičem na njemu. Pokoravam se njegovoj želji. Bhunnasmu nije pretjerano velik i ja se, nasađena na njega, uvijamnaprijed–nazad. On zatvara oči, da bi ih nakratko pono-vo otvorio i uvjerio se da ga gledam, što i činim. Važanje ritam kojim uvijate bokovima; prebrzo, i stvar splasne(Iftikharova ograničenja bila su izvan moje moći), predu-go, i izgori. To je poput pečenja kolača. Zabrinuta sam daće Bhimu, jer ga je ružna djevojka upravo obradila, trebaticijela vječnost. Nisam imala razloga za brigu; samo sedamili osam uvijanja bokovima nakon što sam se spustila nanjega, i Bhim mi se predao. Oduševljen je svojim kola-čem; rastopio se od užitka. Nasmiješim mu se osmjehomzaljubljene djevojke, uljudno se ispričam i odem u kupa-onicu. Zatvorim vrata kupaonice, izvučem svoj smotakpapira iza lavaboa, otvorim slavinu kade, i počnem pisati.Osjećam kako se moje rastuće očajanje stapa s tintom. Prostorija se puni vrućom parom. Na vratima se začujesilovito lupanje i ona se naglo otvore. 200

Cˇisti bijeli papirNikad neću moći točno objasniti kako se ovaj list papiranastavlja na posljednji. Riječi mi nadolaze s daleko većimnaporom, i mentalnim i fizičkim. Sjedim u krevetu s le-đima oslonjenim na njegov čelični okvir nad uzglavljem.Netom nakon buđenja nisam odmah shvatila da se nala-zim u bolnici, vjerojatno zbog lijekova od kojih sam seosjećala omamljeno i malaksalo. Bol se vraća, što znači dadjelovanje lijeka zasigurno slabi. Moja sjećanja na događaje koji su me doveli ovamosu, kao i moje riječi, nejasna i nepotpuna poput skice.Trebalo mi je nekoliko dana da sastavim slagalicu događa-ja koji su me odveli od kupaonice do bolničkog kreveta. Policijskog narednika zanima moj iskaz o događajimai zamolio me da zapišem sve čega se mogu sjetiti. Bio jezabezeknut kad je ustanovio da znam pisati. Otišao je pomoju plavu bilježnicu koju je pronašao pod madracem uapartmanu Tigar, a pokupio je i moje ostale zapise. Doksam tamo ležala, rečeno mi je da nemam nikakvog ra-zloga strahovati od policije. Mislim da bi mi to što im 201

James A. Levinepomažem moglo umnogome biti od koristi; doktori mebez sumnje neće zaboraviti dok god policija svakodnevnodolazi i ispituje me. Evo što se dogodilo, sudeći po onome čega se mogusjetiti. Ono nestrpljivo kucanje na vratima – to je bila samoGee–Gee, lijepa djevojka koja je iz sebe htjela isprati Jay-Boyeve izlučevine. Očito je s njom imao okršaj u naslo-njaču u glavnoj sobi dok sam ja pravila kolač s Bhimom.Složila se sa mnom da je njega lako zadovoljiti. Sjećam seda smo hihotale kao školarke nakon što sam joj rekla kakomi je nevjerojatno lijepa. Bila je gola ispod pasa, što jetaj naš zajednički trenutak obojio još većom, sestrinskombliskošću. »I, što ti radiš unutra?« upitala je. »Pišem«,odgovorila sam nakon kratkog oklijevanja. »Što pišeš?«Pokazala sam joj list papira na kojem sam pisala i čitavuhrpu zapisa koja je počivala na mom krilu. Dohvatila jenaramak i prolistala ga u tišini. Listovi plavog rukopisastopili su se u zamućenu cjelinu; znala sam da ne zna či-tati, ali nisam je htjela uvrijediti. »To su samo moje šašavemisli«, rekla sam. Pogleda me sa smiješkom čistim i bli-stavim poput sunčeva sjaja i reče: »Tako si lijepa i takopametna...« Ponovo prelista svežanj papira, gledajući u njsa strahopoštovanjem. Upita me: »Koliko ti je godina?«»Petnaest«, odgovorim. »Jesi li došla iz bordela ili radišprivatno?« »Iz bordela«, kažem. Stid me reći da dolazim sCommon Streeta, jer to je samo dno. Djevojke iz bordelasu daleko višeg ranga, a privatne prostitutke su najbolje.»A ti?« upitam. »Privatna«, kaže. Nisam iznenađena, jer jetako lijepa i dostojanstvenog, gotovo kraljevskog držanja. 202

Plava bilježnicaZasigurno dobro poznaje hotele za strance. »Dobro zara-đuješ?« upita. »Mamaki čuva za mene moj udio za vrijemekad budem malo starija.« Gee–Gee prasne u smijeh. »Oh,draga, ti to ozbiljno?« »Ime mi je Batuk«, kažem. Ona mepogleda, zastane na sekundu, i potom shvati – jer i onaje bezimena. Kaže: »Batuk, nikada nećeš vidjeti ni jednurupiju od tog novca! Trebaš pobjeći iz svega toga dok...«Prekine je Bhim, koji se tiho pojavio na vratima kupaoni-ce. »Dovucite svoje guzice u sobu«, kaže. Nakon izdavanja naredbe, Bhim zastane. Radoznalopogleda hrpu papira u Gee–Geeinim rukama i istrgne jojih. Gledam ga zaustavljena daha. Iste sekunde kad ugle-dam njegove oči kako pretražuju retke, shvaćam da zna či-tati. »Ne«, povičem i instinktivno se bacim na njega poku-šavajući zgrabiti papire. Kakva užasna pogreška. Odgurneme od sebe. Ponovo nasrnem na njega, ali me gurne napod divljim udarcima svoje sada ne tako nježne noge. Izađenekoliko koraka unatrag iz kupaonice, mašući papirimavisoko nad glavom. »Što je sad ovo?« upita. »Samo mojeglupavo piskaranje«, kažem tonom punim preklinjanja.»Molim vas, vratite mi ih. To su samo moje blesave priči-ce.« Potrčim prema njemu po treći put, ali on me spremnodočeka i odalami nadlanicom lijeve ruke. Poviče: »Jay-Boy,dolazi ovamo, smjesta!« Jay-Boy dotrči u kupaonicu i Bhimmu kaže sa širokim cerekom na ustima: »Pridrži je.« Bhimje prosjak kojemu je u ruke upravo dana čaša vode da bishvatio da je puna dijamanata. Jay-Boy me zgrabi oko stru-ka i okrene leđima prema sebi, i ja se počnem ritati. Gee–Gee se odšulja u sobu. Jay-Boy me uzme za zapešća i pribijeih uza zid; pritisne tijelo o moje, tako da ne mogu uteći.Naposljetku se posve prestanem opirati. 203

James A. Levine Bhim sjedi na krevetu i čita. Čujem zvuk televizora uglavnoj sobi, i ništa više. Bhim se počne smijati. »Morašovo čuti«, kaže ne obraćajući se nikom posebno. Dobacipogled Jay-Boyu i počne čitati melodramatičnim glasoma ja zaplačem. Ponovo položim svoje dlanove na vanjski dio njegovih buti- na i počnem ga nježno gladiti pokretima gore–dolje. Spustila sam glavu i počela ljubiti unutarnji dio njegovog desnog ko- ljena. Mogla sam osjetiti tragove sapuna na njegovoj koži. Začujem kako stenje a zatim osjetim kako mu se slabine stežu oko moje glave. Krikne. Pogledam prema gore i ugle- dam kako svoju dragocjenu izlučevinu odašilje prema nebu. Trajalo je par sekundi. Bili su to kratki, bijeli mlazevi, njih šest uzastopce. Bhunnas mora da mu je bio blago zakrivljen udesno, jer je malo soka štrcnulo na njegovu desnu slabinu a potom stalo kliziti prema dolje. Ostatak je završio u mojoj kosi. Na tren sam zastala a potom zarinula glavu duboko među njegove slabine i stala pohlepno ljubiti obje njegove noge. Gurnula sam glavu među njegove slabine toliko da su se razdvojile i počela ljubiti njegove testise. Ječala sam: »Oh, gospodaru...oh, gospodaru...hvala vam. Vi ste...« Jay-Boy se zacereka poput pavijana. »A ovo?« kažeBhim, i stane glasno čitati: Naslućujem da Iftikhara uzbuđuje potraga za intelektual- nim zadovoljstvom. »Čekaj samo da njegov otac to čuje. Iftikhar je ove go-dine pao toliko ispita da si čak niti Bubba više ne može 204

Plava bilježnicapriuštiti da toliko plaća za podmićivanje profesora.« On iJay-Boy prasnu u smijeh. Osjećam Jay-Boyevo tijelo kojeposkakuje uz moje dok se trese od smijeha. Bhim nastavlja: »Moraš čuti ovo...« Polaganim, mačjim korakom priđem krevetu i sjednem na njegov rub, razdvojivši noge. Stane među njih. Njegova mala lizaljka namiguje mi kroz pamuk. Počnem mu skidati gaćice, polako ih spuštajući niz njegove bokove. Spustim ih samo nekoliko centimetara kad ugledam prvo lagano pulsiranje a zatim, dok se praznio, snažno vibri- ranje od kojeg mu se potresalo čitavo tijelo. Pred mojim se očima tamna, mokra mrlja širi pamukom njegovog donjeg rublja. On se zapilji prema dolje kao da mu se neko strano biće omotalo oko prepona. »Izgleda kao da matematika i kemija nisu jedine stvariu kojima Iftikhar podbacuje.« Presavijali su se od smijeha.Jay-Boy histerično ponavlja: »mala lizaljka«. Bhim ulazi u dnevnu sobu mašući mojim papirima.Slijedi ga Jay-Boy, napola me vukući za sobom; čvrsto mestisnuo oko struka. Ritam se i vrištim. »Ne, ne, ne!« Dokulazimo u sobu, Iftikhar se okrene. U početku je RužnaDjevojka bila sakrivena naslonom kauča, ali sada je moguvidjeti kako kleči pred Andyjem, kojemu su hlače zgužva-ne oko gležnjeva, a gaće rastegnute oko koljena. Glava jojse ritmički pomiče gore–dolje po Andyjevim preponama.Ne prekida ni na sekundu čak ni kada nas troje uđemo(profesionalka je). Bhim počne čitati iste odlomke istimteatralnim tonom. Ružna Djevojka sada zastane i pribje- 205

James A. Levinegne kružnim pokretima ruke kojima brzo stane obrađivatiAndyja; sva se pretvorila u uho. Dok Bhim završava prviizvadak, Iftikhar me pogleda; u Jay-Boyevim rukama sadasam već posve malaksala. Ne mogu smisliti što bih rekla,a i znam da to ionako ne bi ništa promijenilo. Štoviše, nežalim ni zbog čega. Drugi komad teksta koji Bhim gla-sno pročita Iftikhara ukopava na mjestu, a treći ga satre.Vidim kako se čitavo njegovo biće napinje kao strijela. Ionda, prasne. Pras! Skoči prema meni. Jay-Boy opazi nje-gov skok i okrene me od Iftikhara, ali me ne pušta iz svogstiska. Bhim se presavija od smijeha a i Andy se smiješi,jer ima razloga za to. Iftikhar odjuri na drugi kraj sobe urlajući toliko gla-sno da Ružna Djevojka ispusti iz ruke Andyjev bhunnas,koji se objesi kao zastava na pola koplja. Iftikhar poviče:»Začepi. Jebemu, začepi, Bhim!« Bhim se okrene premanjemu: »Hej, Ifti, ne istresaj se na meni.« Na tren za-vlada tišina prije nego što Jay-Boy i Andy shvate šalu iprasnu u smijeh; Ružna Djevojka ju je shvatila odmah,ali znala je da joj je bolje da se ne smije. Gledam kako seIftikhar iznutra raspada. Zatim skreće svoj pogled premameni, napola zaklonjenoj Jay-Boyevim tijelom kao šti-tom. Iftikhar kaže, gledajući ravno u mene: »Znači, vi meželite vidjeti kako je jebem, i čuti kako kučka vrišti dokto radim? Je li to ono što želite?« Bhim odgovori: »Hoćuli propustiti cijelu stvar ako trepnem?« Iftikhar se okreneprema njemu i u goloj mržnji ispljune riječi: »Rekao sam,želiš li vidjeti kako je jebem? Da ili ne?« »Iftikhar, voliobih to vidjeti – možda za vrijeme neke kratke televizijskereklame«, kaže Bhim. 206

Plava bilježnica 2Iftikharov glas je glasan ali odmjeren dok govori nadgla-savajući smijeh svojih prijatelja. »Dečki, pribijte je na podza mene. Vrištat će do pakla kad budem gotov s njom.Kučko«, kaže dobacivši mi pogled, »osjećat ćeš mojuljubav dovijeka.« Iftikhar je prošao točku u kojoj je jošmogao povratiti kontrolu nad sobom i sada više nema po-vratka. Prevrne nizak stakleni stol u stranu maknuvši gas njegovog prijašnjeg mjesta, u sredini između naslonjačai sofe. Zvuk razbijenog stakla je zaglušujući, kao da muje namjera ušutkati prisutne koji više ne pričaju niti sesmiju. Iftikhar kaže Jay-Boyu: »Dovedi je ovamo.« Jay-Boy oklijeva. Iftikhar zabaci glavu i zaurla: »Rekao sam,dovedi tu malu kurvu ovamo.« Jay-Boy ga posluša i gurneme prema Iftikharu, koji stoji tamo gdje je prije bio stol.Ne opirem se. Zagledam se u Iftikharove oči i ugledammjesto gdje su štakori proglodali put i dokrajčili posljed-nje ostatke ljudskosti u njemu. Krene prema meni čitavome vrijeme gledajući u oči, i snažnim zamahom udari mešakom posred lica. Ne izgubim svijest, ali od siline udarcai žestine boli izgubim orijentaciju. Protresem glavom, po-gledam unutar sebe, i nasmijem se. Osjećam sreću kakvu osjeća luđak oslobođen stega uo-bičajenog života. »Baci je na pod«, kaže Iftikhar. »Andy,sjedni joj na prsa.« Andy kaže: »Ifti...ovo nije dobra ideja.Svi znamo da je mala kurva to izmislila. Rekao si mi da siju jebao luđački, negdje desetak puta...ne trebamo te vi-djeti u akciji...je li tako, Bhim?« upita Bhima, gotovo pre-klinjući. Tišina. Primijetih da su djevojke nestale. Bhimšuti nekoliko sekundi. Na kraju kaže: »Zapravo, Andy, 207

James A. Levineda, želim vidjeti kako je Iftikhar jebe. Samo se nadamda neću kihnuti i propustiti cijelu stvar.« Bhim nastavi sblagim smiješkom na licu: »Andy, posjedni svoje dupe nanjezina prsa, kao što ti je rekao.« Počnem se ritati kao po-mahnitala životinja dok me Jay-Boy pritišće prema dolje ipritom me udari nogom u stražnju stranu desnog koljena.Andy spusti svoju okruglu stražnjicu na moja prsa tako damogu vidjeti samo njegova leđa; znoj mu kvasi majicu iljeska se na stražnjem dijelu njegova vrata. Ti momci susada čopor raspomamljenih zvijeri. Iftikhar kaže: »Jay-Boy, Bhim, uhvatite je za noge i ra-širite je do kraja.« Jay-Boy klekne podno mojih stopala,zgrabi me za gležnjeve i razdvoji mi noge. Stanem grebatiAndyjeva leđa. On vrisne. Bhim zgrabi moja zapešća, po-vuče ih iznad moje glave i sjedne na moje ruke. Osjećamkako mi haljinu podižu uz noge. Tada ugledam Iftikharakako stoji između mojih nogu. Osjećam kako gura cipeluu usta mog zeke. Gleda me i kaže: »Onda, kurvo mala,misliš da te Iftikhar ne može izjebati, ha?« Kažem dovolj-no glasno da me Tigar može čuti: »Ifti dušo, ne bi ti mo-gao pojebati ni kupus.« Ugledam Iftikharovu nogu kako zamahuje premanatrag i znam što slijedi. No ništa me nije moglo pri-premiti za osjećaj koji me potresao kad je udario zekinausta. Tijelo mi eksplodira. Jedva se držim za posljednjeostatke svijesti; glava mi se puni nesuvislom bukom.Jedan od mladića, ne raspoznajem koji, kaže: »Pa, jošje nisi pojebao.« U sekundama koje prelaze mnoge vre-menske ravni, vidim Iftikhara kako odlazi do Tigra iuzima jedan od ornamentima ukrašenih mačeva s no-sača ispod Tigrova lica. Vraća se do mene. Iftikhar ima 208

Plava bilježnicaisti izraz lica koji je imao kad sam ga prvi put ugledala:ledenu odlučnost. Osjetim vršak svjetlucavog mača na zekinim ustima.Čim me čelik dotakao, poput bujice me preplavljujuudari struje. Grčim se od boli i izvijam pod Andyjevomtežinom. Dečki viču na njega ali Iftikhar se prodere nanjih da zašute. Vidim njegovo lice koje me netremice gle-da odozgo preko Andyjevih leđa. Ugledam kako polaževrh drška mača na svoj trbuh. Vršak oštrice prodre u zeki-na usta i bol me razdire. Pilji u mene i kaže: »Tko je sadasjeban, Batuk, ha?« To je prvi put da izgovara moje ime.Tigar riče zazivajući nebesa da se sruče na zemlju i tadaviše ne osjećam ništa. 2Medicinska sestra rekla mi je da sam bila u novinama,što me zapanjilo; zamolila sam je da mi pročita što piše učlanku jer ne govorim engleski (osim nekoliko odabranihfraza). Mogla sam joj osjetiti oklijevanje u glasu dok ječitala. Bilo mi je drago što mi pravi društvo. Činilo se dasu akteri drame oko mene bili beznadežni slučajevi: jau-kali su, kukali i stenjali, a većina njih bila je polumrtva.Ova bolnica bila je pretrpanija i trošnija nego kavez zakokoši u kojem sam boravila kao dijete, i ovi su pacijentibili stariji i bespomoćniji. Mjesto me više podsjećalo naSirotište, kontejner za ljudsko smeće. Scena je bila živopisna i puna boja: tamnocrvena bojakrvavih mrlja na navlakama madraca i ručnicima, žutaboja urina, negdje svježeg, negdje godinama starog, ni- 209

James A. Levinejanse sive mojih supatnika, narančasta boja joda, i blijedaplavo–smeđa mješavina na zidovima na kojima su mje-sta s kojih se boja ogulila bila veća od očuvane površine.Bila je tu i čitava simfonija zvukova: zveckanje i štropotbolničkih kolica, šuškanje uniformi, glasovi svih mogućihpripadnika bolničke hijerarhije i uzvišeni refreni zborapacijenata, od kojih su neki otpjevavali svoje završne tak-tove. Miris je bio nevidljiv ali bitan dio ukupne atmos-fere – mješavina amonijaka, raspadajućeg ljudskog mesai vonja nečistih usta, i sve je to zajedno ključalo u kotlutruleži tvoreći prepoznatljiv, prodoran vonj smrti. Sestra je počela pročišćavanjem grla. Čitala je polako,prevodeći s engleskog kako bih je razumjela. Pokolj u luksuznom hotelu. Policija istražuje masakr četiri mladića koji su pronađeni zaklani u apartmanu na najvi- šem katu hotela Royal Imperial u Mumbaiju. Jedan od njih je osamnaestogodišnji sin delhijskog milijardera Puraha »Bubbe« Singha. Načelnik policije Repaul izjavio je da se ispituju svi dostupni tragovi kako bi se pronašli krivci. Ponovo je pročistila grlo. Bubba Singh nije bio dostupan za davanje komentara, no izvor blizak obitelji potvrdio je da je sin gospodina Singha održavao zabavu nakon uspješnog polaganja završnih ispita. Planirao je ući u obiteljski biznis. Tragedija Bubbe Singha dodatno je uvećana činjenicom da je jedna od žrtva njegov zet, Oojam »Andy« Tandor, koji za sobom ostavlja mladu udovicu. Izvori bliski uglednoj obitelji otkrili su da je trud- na i da u proljeće očekuje prinovu. Samo je jedna osoba 210

Plava bilježnica preživjela. Tijela je otkrila sobarica, Hita Randohl, i pozvala hotelsko osiguranje. Trenutno je policija intenzivno ispituje. Sestra je podigla pogled prema meni. »Ovdje spomi-nju tebe.« Nasmiješila sam se. Za ove novine, jednako kaoi za moje mušterije nakon što se vrate svojim suprugama,ja sam anonimna. Nastavila je: Policija je pozvana u ovaj luksuzni hotel, koji je ugostio brojne slavne osobe i zvijezde kao što su Mahendra Singh Dhoni, Margaret Thatcher, nekoliko američkih senato- ra i rock grupa The Police. Bilo je pritužbi od hotelskih gostiju zbog glasne muzike i bučnog, neobuzdanog po- našanja tijekom čitave večeri. Najveće narušavanje reda i mira hotelskom je osiguranju bilo prijavljeno oko ponoći. Upravitelj hotela gospodin Ghundra–Chapur priopćio je da su pripadnici hotelskog osiguranja smjesta odgovorili na sobaričin hitan poziv. Kad su pripadnici osiguranja ušli u luksuzni apartman i pronašli tijela, rekao je on, smjesta je pozvana policija. »Ovo je užasna tragedija, i naše misli i molitve su s obiteljima žrtava«, rekao je Ghundra–Chapur. U svojoj izjavi načelnik Repaul kazao je da su »četiri mlada muškarca ubijena na nasilan način.« Iako je zanijekao da je u incident bila uključena pucnjava iz pištolja, ovom prili- kom nije htio otkriti uzroke smrti. Hotelski gosti potvrdili su da nisu čuli pucnjavu iz pištolja. »Samo glasnu muzi- ku«, rekao je jedan od gostiju, gospodin Peter Seville iz Connecticuta u Sjedinjenim Američkim Državama. Smrt ovih mladih ljudi potresla je mumbaijske poslovne krugo- ve. »Neće se štedjeti na sredstvima da se pronađe krivac«, izjavio je načelnik Repaul. 211

James A. Levine Bilo je očito da u članku piše još ponešto, ali sestra jeodložila novine. Dozvala je neku postariju bolničarku irekla joj da donese još ručnika, obrisala mi oznojeno čeloovlaženom tkaninom i nestala. 2Posljednjih nekoliko dana nije mi bilo dobro. Kad godsmanje dozu lijekova protiv bolova, bol postane nepodno-šljiva. Još uvijek osjećam Iftikharovu cipelu i čelik mača,ali kad mi ponovo pojačaju lijekove, vidim samo sivilo ispavam. Danas mi se groznica više puta vraćala. Sestrami gura nekoliko vrsta kreme u guzu kako bih se moglaolakšati, ali ne uspijevam. Doktor u bijeloj kuti vrtio jeglavom dok je danas nakon vizite nešto zapisivao na pločupodno mog kreveta; njegova tiha prateća svita gledala jeu pod. Primjećujem da mi čak i sestre posvećuju manjepažnje, kao da bi njihovo vrijeme bilo korisnije uloženonegdje drugdje. Za vrijeme jake vrućice stara mi bolničar-ka stavlja hladne obloge na čelo, a kad se vrućica smanji,kaže: »Pokušaj popiti malo goveđe juhe.« Čitavo vrijemeosjećam se umorno. Kad nemam groznicu, moram pisati.Sve što je od mene ostalo je tinta. Policajac me je posjetio još dvaput kako bi me upitaosjećam li se još nečega, bilo čega što se dogodilo te noći– ali sjećanje me ne služi. Policajac je prijazan. Pročitaoje moje zapise i sada me suosjećajno gleda. Nisam uop-će tražila njegovo sažaljenje, ali on ga pruža dobrovoljno.Osjećam da je očajan jer me danas pita ista pitanja kao iprije, ali s većom upornošću. Puno me ispituje o gospo- 212

Plava bilježnicadinu Vasu. »Je li bio tamo?« »Jesi li ga uopće vidjela tenoći?« Na ta sam pitanja već puno puta niječno odgovori-la. Sada samo odmahnem glavom kako bih sačuvala ener-giju. Smiješim se i prisjećam se njegovog plavog odijela.Znam da policajac želi da kažem kako sam te noći vidjelagospodina Vasa, ali nisam. Gospodin Vas me dovezao ubolnicu, kaže mi policajac. Zašto me gospodin Vas uzeo u naručje, odvezao me ubolnicu i nježno me položio na bolnički krevet? Nemampojma. Nije me dolazio posjetiti. Policajac me ponovo pita znam li tko je izveo napad aja mu ponovo odgovaram da je to učinio Tigar. Obuzeta groznicom, vidim krugove različitih boja i ra-zličitih veličina kako se pomiču naprijed i nazad i u stranu– vijugajući okolo a ponekad i mirujući. Svijet je načinjenod krugova – ili su to možda šeširi? – koji povezuju stvariu nevidljive pokretne oblike. Posljednja noć bila je najgora ali neću pisati o tome.Ostalo je samo malo tinte. 2Danas u bolničkoj sobi vlada veliko uzbuđenje jer ugled-ni primarijus dolazi pregledati sve pacijente. Posteljina jepromijenjena; lice i tijelo su mi oprani. Podignuta sam usjedeći položaj, poduprta s dva jastuka. Vrućica se pogorša-la. Profesor ulazi s pratnjom sastavljenom od doktora u bi-jelim kutama i sestara. Sjedokos je, vitak muškarac odjeven 213

James A. Levineu elegantno odijelo, i nosi naočale. Paradira od kreveta dokreveta dok jedan od mlađih doktora u bijeloj kuti govorihodajući ispred njega. Profesor postavi nekoliko pitanja,učeno kimne glavom, unese kratku zabilješku na ploči pridnu kreveta, a onda produži do sljedećeg pacijenta. Sve mise više približava i osjećam se prilično tjeskobno. Dolazi domene. I mladi doktor je nervozan. Džepovi njegove bijelekute su nabubrili od različitih brošura i papira, a slušali-ce stetoskopa mu vise oko vrata poput šala. Mladi doktorpočne govoriti o meni, ali odmah biva prekinut. »A, to jeona«, kaže profesor, i pogleda me preko svojih naočala spu-stivši glavu. Pokušam se nasmiješiti. Profesor nastavi gla-som koji odražava njegov položaj u svijetu i životna posti-gnuća: »Da, dobivao sam pozive u vezi s njom...nastavite«,kaže mladom doktoru, koji počne blebetati medicinskimjezikom. Profesor sluša i onda mladom doktoru postavi ne-koliko pitanja koja zvuče poput noža što probada sir. Mla-di doktor se obilato znoji; izgleda kao da je na saslušanju.»Ah, strašno, strašno«, kaže profesor, polako kimajući gla-vom. Tada doda tonom koji odzvanja autoritetom: »Daobih joj maksimalnu dozu antibiotika...mlada je. Bubrezi ćejoj biti u redu...što drugo možemo?« Nešto nažvrlja u bolesnički karton i gotovo krene daljekad odjednom zastane, približi mi se i stane uz krevet.Ispruži dlan i dodirne mi ruku. »Kako ti je ime?« upitaprijaznim tonom. »Batuk«, kažem. »Batuk, to je krasnoime. Pa kako se osjećaš danas?« »Dobro...Profesore...hvalavam«, odgovorim. »E, to je dobra djevojka«, kaže. »Želimda daš sve od sebe da se oporaviš.« Nasmiješi mi se ši-rokim, praznim osmijehom, povuče dlan s moje ruke, ikrene prema sljedećem pacijentu. 214

Plava bilježnica * Iako je tik uz moj krevet svežanj papira, nisam pisa-la danima. Čini se da je i policajac izgubio zanimanjeza moje zapise. Količina vremena koje provedem u gro-znici sada premašuje vrijeme kad nemam temperaturu.Pogrbljena stara bolničarka nekako uspijeva držati korak smojom potrebom za suhim ručnicima kojima brišem svo-ju znojem natopljenu glavu i tijelo. Kad posegnem rukomprema malenom četvrtastom drvenom stoliću uz moj kre-vet, uvijek mogu naći suhi ručnik. Sestre mi svako maloprovjeravaju temperaturu, ali prestale su me nagovarati dapokušam popiti malo juhe. Povrh intenzivne boli među nogama i neprestane vru-ćice, počela sam i kašljati. Nevolja je u tome što sam pre-slaba da iskašljem gustu sluz iz svojih pluća. Sestra meposjedne i nagne prema naprijed, neko vrijeme me laganoudara po leđima, pričeka da ispljunem nešto nalik zgu-snutom jogurtu, i onda ode svojim putem. Sa svakim na-stupom groznice moja snaga, ili ono što je od nje ostalo,još je više podrivena. Trsim se iz sve snage da iskašljemsluz. Prošle noći desilo se nešto užasno – kašljala sam ikašljala bez prestanka; neki pacijent rekao mi je da se sti-šam, ali nisam mogla. Svu svoju snagu usredotočila samna jedan snažan pokušaj iskašljavanja, i dok mi se iz ustaslijevala sluz, istovremeno sam u krevetu izvršila malu iveliku nuždu. Bilo me previše sram ikome reći, te sam le-žala u toplini svojih tjelesnih izlučevina. Ujutro me sestratek blago izgrdila prije nego što me očistila. Danas me doktor pitao jesam li ikad imala tuberkulo-zu. Rekla sam mu da jesam, kad sam bila mala. »Mislimda se vratila«, rekao je doktor. »Oh«, rekla sam. 215

James A. Levine Iglom su mi ubrizgali još lijekova protiv bolova, načemu sam im zahvalna. Sestra mi čisti zeku pokušavajućine pokazati emocionalnu reakciju, ali ja na povojima vidimbijelu, smrdljivu kremastu tvar. Pogledam svoju vrećicu zamokrenje i u njoj vidim smeđe tragove. Vidim i da mi jekoža na slabinama jarkocrvena. Sestra me očisti i pričeka.Strpljiva je, i soba više nije toliko bučna. Bolničarka i daljedostavlja čiste ručnike, ali ja više nemam snage izgovara-ti »hvala«. Pokušavam joj zahvaliti micanjem usana. Otiremi čelo mokrim ručnikom, a na usne mi prisloni hladnučašu. Gucnuvši, osjetim šerbet. Hladan je i sladak, ali kroztijelo mi prostruji bujica topline kao rijeka što u sezonimonsuna poplavljuje obale. Crna tinta počinje se rastvaratii osjetim kako istječe iz mene. Ponovo sam dijete što sjediu očevom krilu. Osjećam na njemu miris parfema, hranei znoja. Ulije mi u usta još šerbeta i začujem svoj tankinestašni glasić: »Tatice, tatice...molim te, molim te. Hajde,pričaj mi.« »Ne«, kaže mi u uho, glasom tihim i baršuna-stim poput daška vjetra. Ali znam da će se povinovati mo-joj volji. »Oče, molim te, ispričaj mi priču.« I tada, dok miblagim glasom pripovijeda moju omiljenu priču a njegovaprsa bruje sa svakim voljenim slogom, ja ne udišem samonjega, već i esenciju rijeke koja nas sve povezuje. Srebrnooki leopard U dalekoj zemlji življaše kraljica nadaleko poznata po svo- joj izvanrednoj ljepoti. Uz to je bila i veoma mudra. Svojim neizmjernim kraljevstvom vladala je u miru i blagostanju. Nitko u kraljevstvu nije bio bez hrane i skloništa i nitko nije pamtio kad se posljednji put ratovalo. Kraljicu su svi voljeli. 216

Plava bilježnica Kraljicom je postala u devetoj godini, nakon što su jojmajka i otac umrli od kuge koja je poharala kraljevstvo ne-koliko godina ranije. Njezine roditelje kuga je pokosila doksu njegovali svoje podanike u lazaretu na periferiji grada.Zajedno su pali plijenom užasne bolesti i umrli zagrljeni,zanavijek vezani svojom ljubavlju jedno prema drugome iprema svom narodu. Mala devetogodišnja princeza proglašena je kraljicomnakon sedam tjedana žalovanja. Od dana njezinog ustoli-čenja Gahil je bio uz nju kao njezin odani savjetnik. Gahilje bio čuvar kraljevog mača i u kraljevstvu nije bilo ni-kog kome je kralj više vjerovao. Na samrtnoj postelji kraljje zatražio od Gahila da bude zaštitnik malene kraljice.Zatražio je od Gahila da prisegne da će joj uvijek služiti ida nikad neće dopustiti da napusti područje palače iz stra-ha da je ne zadesi ista sudbina koja je zadesila njega i nje-govu voljenu kraljicu. Gahil se od toga dana vjerno držaosvoje zakletve. Od dana kada je kruna položena na glavudevetogodišnje princeze, Gahil je bdio nad mladom kralji-com kao da je njegova vlastita kći. Mala kraljica je Gahilazavoljela kao vlastitog oca. Čak i kad je kraljica odraslai postala moćna, snažna i nezavisna vladarica, Gahil jeostao uz nju. Kraljica nikad nije napustila područje palačei ljetopisi su je zabilježili kao Kraljicu Velike Palače. Svakoga jutra kraljica je sudjelovala u rješavanju dr-žavnih pitanja, a nakon svakodnevnih šetnji vrtovimapalače ručala bi kruh, mango i magareće mlijeko. Nakondrugog dnevnog oglašavanja crkvenih zvona primala bipodanike, rješavala njihove sporove i saslušala njihove za-molbe. Podanike bi primala do kasno navečer, i često bi 217

James A. Levinezatražila od ljudi iz svoje svite da ostarjelog Gahila pre-nesu do njegove odaje kad bi zaspao umoran od napornogdana. Kraljica je već dvadeset godina vladala zemljom i do-vela je do velikog blagostanja; kao nikada prije ljudi suživjeli u miru i obilju. Jednoga dana, nakon mnogo tjeda-na dubokog razmišljanja, Gahil je kraljicu odveo u stra-nu i rekao: »Moćna kraljice i voljena vladarice« (tako jeoslovljavao svoju kraljicu, usprkos tome što mu je nebrojenomnogo puta rekla da to ne čini), »mogu li, molim vas, po-razgovoriti s vama privatno i otvoreno?« »Naravno, o, naj-mudriji od mudrih« (tako je kraljica oslovljavala Gahila,iako ju je on molio da to ne čini). Kraljica je očekivalaraspravu o nekoj presudi koju je toga dana donijela. Čestobi s Gahilom raspravljala o pravnim pitanjima do dubokou noć; uživala je sučeljavati svoj um oštar poput britve bla-goj i pomirljivoj Gahilovoj logici. Često se ne bi slagali, ali,kako li su samo voljeli prepirati se i lomiti koplja u debati!Međutim, ovom prilikom Gahilov predmet brige nisu bilapravna pitanja. Rekao je: »Vaše Veličanstvo, dvadeset godina vladatesvojom zemljom mudrošću i dobrotom; ljudi žive u miru,a djeca su dobro uhranjena. Jeste li razmišljali o budućno-sti?« Kraljica je točno znala na što Gahil cilja, ali se pravilada ne razumije. »Najmudriji savjetniče, što želite reći?«»Vaše Veličanstvo, jeste li razmišljali o braku, kako bi vašekraljevstvo moglo dobiti nasljednika? Bez nasljednika kra-ljevstvo bi moglo postati nestabilno. Preklinjem vas, naj-mudrija i najljepša među kraljicama, molim vas, baremrazmotrite mogućnost primanja prosaca. Moja kraljica ne 218

Plava bilježnicasmije ostarjeti sama.« Kraljica se nasmijala na to Gahilovopodbadanje. Nije to bilo prvi put da je pokrenuta temamogućeg braka. Potajno se slagala s Gahilom. Znala je dasamo s prijestolonasljednikom može osigurati stabilnostsvojeg kraljevstva. Također je potajno, usprkos ljubavi kojuje prema njoj osjećao Gahil i njezini podanici, bila usa-mljena i čeznula za sudrugom. »Učeni i najmudriji učite-lju, što biste vi predložili? Planirala sam ostarjeti uz vas.«Gahil je bio spreman na ovakvo pitanje. »Vaše Veličanstvo,neka vaši činovnici objave proglas da će njihova voljenakraljica primati prosce tijekom šezdeset dana nakon trećemjesečeve mijene.« Kraljica je promislila, pogledala svogdragog Gahila, i rekla: »Neka bude tako.« Kraljevstvom su se proširile glasine da će kraljica oda-brati prosca.»Hoće li to biti kralj Bohemije?« pitali su sejedni. »Ne, to će sigurno biti princ Jeruzalema«, govorili sudrugi. »Koješta«, odvraćali su treći, »bit će to prijestolona-sljednik Perzije.« Bilo jasno jedino da je svatko o toj stvariimao različito mišljenje od drugih. Uskoro je to bila jedinatema o kojoj su raspredali ljudi u krčmama i na gradskimtrgovima. Kad je proglas da će legendarna Kraljica Velike Palačeprimati prosce stigao i do najudaljenijih zakutaka svijeta,u kraljevsku palaču pohrlile su stotine muškaraca. Stizalisu na konjima, u kočijama i na slonovima. Svaki dan ugrad je stizalo sve više prosaca i kraljica je primila svakogod njih. Jedan je donio zlato, drugi dragulje; neki donesošekrzna a neki čarobnu svilu. Svi oni od kraljice primiše naj-iskrenije zahvale, ali niti jedan nije dobio njezinu ruku.Gahil bi za nekog od njih rekao: »Sjajan je ratnik«, ali 219

James A. Levinekraljica bi odgovorila: »Ali ne voli glazbu – kako bih semogla udati za takvog muškarca?« Gahil bi rekao za dru-gog prosca: »Kako predivne crte lica ima, i krasan stas«, akraljica bi odgovorila: »Nije vješt u matematici – kako ćese snaći u upravljanju našim zalihama žita?« I tako se tonastavljalo u nedogled. Kad god bi Gahil pronašao nekupoželjnu značajku, njegova voljena kraljica bi pronašla ne-dostatak. Uskoro je trebalo isteći šezdeset dana i Gahil jeshvatio da vodi izgubljenu bitku. S druge strane, kraljicaje bila razdražena što je sve to vrijeme koje je trebala pro-vesti u rješavanju državnih pitanja i posvetiti svom naroduuludo potrošeno na Gahilove planove da joj pronađe muža.Ali samoća je u njoj počela rasti sve više. Isprva je to bilasamo sićušna klica osjećaja usamljenosti i čežnje, ali uskoroje izrasla u šumu praznine. Ostao je još samo jedan dan do isteka šezdesetodnevnogroka, i kraljica je (pa čak i Gahil) nestrpljivo iščekivala po-vratak uobičajenom životu. Međutim, u gluho doba noćiu grad je ujahao neki princ. Jahao je na konju koji je biotako bijel i tako blještav da ste u njegovoj sjajnoj dlaci mo-gli vidjeti odraz mjeseca i zvijezda. Konj je bio prekrasan,ali je princ koji ga je jahao bio još divniji. Princa je grijaoogrtač načinjen od krzna iz Rusije. Nosio je košulju i hlačeistkane od svile iz Kine i čizme od kože iz Turske s ukrašenebiserima iz Abesinije. Muškarac je bio visok i plećat. Imaoje oči boje ebanovine, kosu garavu poput crnog jantara ikožu preplanulu od sunca. Usred noći princ je počeo lupati na vrata palače. »Štohoćeš?« doviknuo je noćni stražar. »Reci svojoj kraljici daje Princ nad prinčevima ovdje da zatraži njezinu ruku.« 220

Plava bilježnica»Gospodine«, odgovorio je stražar, uvidjevši da je ovaj na-očit muškarac plemenitog porijekla, »ne mogu vas pustitiu palaču usred noći, jer kraljica i njezina svita spavaju.Zamolio bih vas da se vratite ujutro i zatražite službeniprijem.« »Stražaru«, odgovori princ, »moram smjesta vi-djeti kraljicu, jer imam za nju poklon koji je dragocjenijiod vječnog života.« Stražar je bio zaintrigiran. »Mogu lividjeti dar, gospodine?« Princ je podignuo malenu kuti-ju od crvena drveta, optočenu zlatom i dragim kamenjemu tisuću boja. »Stražaru, dar je unutra, ali sadržaj mogupokazati samo kraljici. Niti jedna druga osoba ga ne smi-je vidjeti«, rekao je princ. »Gospodine, ipak vas moramzamoliti da se vratite sutra ujutro. Jamčim vam da će vastada kraljica primiti i saslušati vas.« Gahil nije mogao zaspati i u gluho doba noći lutao jepo palači. Bio je sav u brigama. Stario je i znao je da ćeuskoro umrijeti i da neće ostati nitko tko bi se brinuo onjegovoj kraljici. Začuo je nekakve zvukove pred vratimapalače pa je prišao i slušao skriven u sjeni. Prinčeve riječisu ga se dojmile. A osim toga, iskreno rečeno, bio je većočajan od iščekivanja da dočeka kraljičinu udaju. Istupioje iz sjene i stao pred stražara. Stražar se naklonio. »Lordekancelaru«, rekao je, obraćajući se Gahilu njegovom služ-benom titulom, »ovaj princ želi odmah vidjeti našu kra-ljicu.« Princ se okrenuo starijem čovjeku čija je svaka riječodisala mudrošću, i rekao: »Štovani lorde kancelaru, jasam Princ nad prinčevima i došao sam zatražiti kraljiči-nu ruku. Imam za nju dar ravno s nebesa« – podignuo jekutiju optočenu draguljima – »i moram ga smjesta datiNjezinom Veličanstvu.« Gahil je zamalo odbio prinčevu 221

James A. Levinemolbu i predložio mu da se vrati ujutro, baš kao što je toučinio i stražar, ali stari savjetnik imao je dar pronicanja.Lord kancelar zagledao se u dubinu prinčeve duše i tamoje vidio samu ljepotu. Gahil je upotrijebio svoje magičnemoći, koje je izvještio kroz godine meditacije i učenja, dasvojim unutrašnjim pogledom pronikne u kanjone i zakut-ke prinčeva srca, i tamo je vidio samo čistoću. Na stražare-vo zaprepaštenje, Gahil reče: »Uđite u palaču, Prinče nadprinčevima. Pitat ću kraljicu hoće li vas primiti u audijen-ciju u ovo neuobičajeno vrijeme.« Princ i njegov konj ušli su u dvorište palače slijedeći po-lagan, pogrbljen hod starog savjetnika. Gahil je probudioglasnike i poslao ih do kraljičinih odaja da prenesu njegovumolbu kraljici da ga primi u audijenciju u vezi s jednimhitnim državnim pitanjem. Kraljicu je nježno probudilanjezina dvorska dama, koja joj je služila od djetinjstva.Dvorska dama bila je stara gotovo kao Gahil, kojega jepotajno voljela čitav život. »Moja kraljice«, nježno je pro-šaptala dvorska dama, »Lord kancelar moli da ga hitnoprimite.« Za čitave svoje vladavine kraljicu niti jednomnisu probudili usred noći zbog Gahila, i stoga je znala daovo mora biti neodložno pitanje od goruće važnosti. Kraljica je odjenula jednostavnu haljinu od sirovog bi-jelog pamuka i bosonoga žurno otrčala u dvoranu za sveča-ne prijeme. Strahovala je od katastrofe u svom kraljevstvuili od toga da je njezinog voljenog Gahila shrvala kakvaozbiljna bolest. Ušavši u dvoranu sva zadihana, kraljicareče: »Dragi najmudriji od mudrih, što je povod vašoj mo-lbi da vas primim u ovo gluho doba noći?« Gahil odgovori,smjerno spuštena pogleda: »Kraljice moga srca, molim vas 222

Plava bilježnicada mi oprostite ovaj čin, ali usrdno vas molim, saslušajtePrinca nad prinčevima koji je došao da vas hitno vidi.« Iz kuta dvorane istupio je Princ nad prinčevima, drže-ći u ruci crvenu drvenu kutiju. Naklonio se kraljici, kojaje i bez svojih dragulja i sjajnih uresa bila najljepša ženakoju je ikad vidio. »Što je ovo?« upitala je kraljica Gahila.»Princ nad prinčevima došao je zatražiti vašu ruku«, od-govorio je Gahil polaganim, blagim glasom. Kraljičinumudrost zasjenio je veo ljutnje. »Što?...U gluho doba noćizovete me iz moje odaje da primim još jednog prosca...Kancelare Gahilu, jako sam ljuta zbog ove ludosti.« Staracje pao na koljena. »O, Kraljice nad Kraljicama, radije bihbio bačen u ponor vatre negoli vas razbjesnio. Molim vasda mi oprostite.«Kraljica je potrčala prema starcu i pomo-gla mu da se podigne na noge. »Ti budalasti starče«, reklaje i lagano ga poljubila u obraz, »taj tvoj princ mora daje doista poseban kad si za njega probudio svoju kralji-cu.« »O, kraljice moja«, odgovorio je Gahil, »jest, posebanje.« Kraljica je usmjerila svoju pažnju prema princu kojije stajao pred njom. »O, prinče iz dalekih krajeva, što vasto dovodi u moju palaču tako kasno u noći i tjera da mogučenog kancelara držite budnim? Zar to nije moglo priče-kati do jutra?« Princ nad prinčevima pogledao je Kraljicu nad kra-ljicama i zavolio je čitavim srcem. I kraljica je pogledalaprinca i uzvratila mu ljubav. Ostala je, međutim, obavije-na ljutnjom i strahom od otvaranja srca drugom ljudskombiću. »O, kraljice«, rekao je princ, »imam za vas dar kojismjesta morate primiti, jer ne može čekati. Mogu li stogazamoliti za vaše milostivo dopuštenje?« Njegov glas zvučao 223

James A. Levineje poput glazbe. »Koji mi to dar donosite, o, prinče, kojine može čekati do jutra?« pitala je kraljica glasom hinjenodalekim, hladnim i razdraženim (stari Gahil u sebi se smi-juljio, jer nikada do sada nije čuo svoju kraljicu govoriti naovaj način, te je po tome znao da se zaljubila – napokon. Princ je podigao svoje tamne oči prema kraljici koja jezračila ljepotom i shvatio kako od uzbuđenja jedva možegovoriti. Tako se ponašaju zaljubljeni ljudi. Princ je stid-ljivo progovorio. »Imam dar za Vaše najljepše i najmudrijeVeličanstvo.« Otvorio je kutiju i iz nje izvadio predivan,kristalno proziran kamen veličine šake. Princ je odložiokutiju na pod i na dlanu ruke ispružio kamen prema kra-ljici da ga vidi. Je li to bio dijamant? Ako jest, bio je najve-ći na svijetu. Kraljica je prišla bliže da ga promotri. Kad jeto učinila, kap vode pala je s prinčeve ruke na pod. Zatimje pala još jedna, pa još jedna. »Led«, povikala je kraljica.»Probudili ste me da vidim komad leda! Moji učenjaci surashlađivali moju odaju komadima leda tisuću puta veći-ma od ovoga.« Ogrnuta svojim gnjevom, okrenula se Lordukancelaru i povikala: »Sad je dosta! Nema više prosaca«, inakon tih je riječi otrčala iz dvorane. Princ je ostao stajati točno tamo gdje je bio, dok se ko-mad leda postupno otapao u njegovoj ruci i na podu podnjom oblikovao malenu lokvu vode. Gahil je neko vrijemegledao, a onda tužno napustio dvoranu. Naredio je čuvaruda isprati princa kad ovaj bude spreman da ode. Kraljica se vratila u svoje odaje izvan sebe od bijesa iobjasnila svojoj dvorskoj dami što se dogodilo. Stara ju jedvorkinja saslušala i razumjela – njezina mudrost bila ječak i veća od Gahilove i skrivena daleko pomnije. Dvorska 224

Plava bilježnicadama čekala je da se kraljičin bijes stiša i onda tiho pro-govorila dok je kraljica nervozno koračala po svojim oda-jama. »Treba li moja kraljica gutljaj vode da se malosmiri?« »Hvala ti«, odgovorila je kraljica, »godilo bi mimalo vode«. Dvorska dama potom je uzela čašu i otišla ukraljičinu odaju te ispunila čašu dijamantima iz jedne odkraljičinih škrinja s blagom. Pružila je čašu kraljici. »Što jeovo?« upita kraljica zbunjeno. »Kraljice moja, to je voda«,odgovorila je stara dvorkinja. Kraljica je pogrešno pretpo-stavila da je njezina dvorska dama smetena zbog toga što jekasno doba. Ona reče: »Ne mogu piti dijamante.« U tom trenutku zasljepljujući veo bijesa podigao se skraljice i u trenu je shvatila svoju pogrešku. Dar Princanad prinčevima nije bio blok leda. Bila je to toplina prin-čeva srca i sigurnost njegove ruke koje je ponudio kraljici,ne još jedan dijamant. Zurila je u čašu s bezvrijednim di-jamantima u svojoj ruci pod brižnim pogledom svoje dvor-ske dame. Jedna jedina kap ljubavi vrjedniji je dar od svihdragulja na zemlji. Kraljica je smjesta uvidjela da Princanad prinčevima voli svim srcem. Dok je jurila iz odaje dapronađe svog princa, suza sreće ote se iz oka njezine dvorskedame i pade na pod. Kraljica je pojurila ka dvorani za svečane prijeme i od-gurnula vrata. Princ nije bio tamo, tek lokva vode usredprostorije. Kraljica je otrčala iz sobe do vrata palače, krozkoja u svom životu nikada nije izašla. Kad je jedva dišućidospjela do vrata, stražar joj se zbunjeno naklonio; nikadanije svoju kraljicu vidio iz tolike blizine ‒ svakako ne bosui odjevenu u jednostavnu pamučnu halju. Kraljica nijemogla doći do daha. »Gdje je princ?« upitala je zadihana. 225

James A. LevineStražar je odgovorio: »Odjahao je odavde prije nekolikominuta...još uvijek možete čuti konjska kopita.« U dubo-koj tišini noći doista se čuo odjek kopita, ali zvuk je sveviše slabio. Kraljica je otrčala natrag u dvoranu za svečane prijemei bacila se na lokvicu vode. Očajnički je pokušavala pitivodu, ližući je s poda poput žednog nomada kad pronađeizvor u pustinji. Oči su joj se napunile suzama kad je prin-čeva ljubav dotakla njezine usne a njezina ju je nutrinaupijala. Veo bijesa će se podići, ali ljubav zauvijek zaslijepi. Kraljica je otrčala do dvorskih staja. Konjušar je, kao iobično, ležao i spavao na tavanu. Kad je pred sobom ugle-dao kraljicu, nije mogao vjerovati svojim očima. Jedan odkraljevskih konja već je bio osedlan i ona skoči na njega iodgalopira punom brzinom kroz otvorena vrata palače dokje konjušar zaprepašten promatrao. Svi su znali da kraljicaza čitavog svog života nikad nije napustila palaču. Kraljica je jahala u smjeru odakle je čula topot kopita.Jahala je cijelu noć, ali nijednom nije ugledala Princa nadprinčevima, niti čula odjek galopa njegova konja. Zapalaje u očaj. Kako se sunce uzdizalo, njezin je konj postajao sveumorniji, te se kretao sve sporije. Na kraju je usporila dolaganog kasa. Nikad prije nije vidjela svoje kraljevstvo; ni-kad nije vidjela polja koja su svake godine hambare punilazalihama žita niti kuće u kojima su živjeli njezini podani-ci, i nikada nije vidjela djecu kako se igraju na jutarnjemsuncu. Iznenada joj je za oko zapelo neko svjetlucanje. Udaljini je ugledala još jedno jezero prinčeve ljubavi što seljeskalo na travi. Svog je konja potjerala u brzi galop prema 226

Plava bilježnicajezeru. Dospjevši onamo, ugledala je jezero prinčeve ljubavirasprostrto pred njom u daljinu, dokle god je pogled sezao.Sjetite se, kraljica nikad prije nije vidjela jezero u prirodi,jer nikada nije bila napustila palaču. Skočila je s konja ipotrčala u jezero ljubavi. Kraljica ne samo da nikada prije nije vidjela jezero, većnije niti naučila plivati. I tako se Kraljica nad kraljicamautopila. Nije vikala i dozivala u pomoć, jer je shvatila daje to osjećaj koji vas obuzima kad ste preplavljeni ljubavlju. Jedino stvorenje na zemlji koje je vidjelo što se zatimdogodilo bio je kraljevski konj, koji to nikom živom nijemogao ispričati. Kad je Kraljica nad kraljicama nestalapod vodom, iz vode je izronio bijeli leopard. Bilo je toprekrasno, vitko, mišićavo stvorenje s krznom koje je takoblistalo da ste u njemu mogli vidjeti odraz zvijezda i mje-seca. Leopard je imao srebrne oči, jer je u sebi nosio dušuKraljice nad kraljicama. Leopard je tada lakim, dugim skokovima potrčao prekogranica Kumara do istočnih zemalja. Trčao je kroz kišu isnijeg, preko visoravni Abesinije do planinskih vrhunacaHimalaje. Leopard se uspinjao davno zaboravljenim klan-cima i preko strmina stijena za koje nitko nije ni znao dapostoje. Nakon mnogih mjesečevih mijena nabasao je na spilju.Tamo je, u njezinoj unutrašnjosti, u položaju lotosa sjedioPrinc nad prinčevima. Bio je nag i sam. Leopard je svojesrebrne oči podigao prema Princu nad prinčevima i u nje-mu vidio nebo i zemlju kako se stapaju u veličanstvenu ri-jeku ljubavi. U njegovim očima krugovi ljubavi obrtali suse nad zemljom povezujući uplakano dijete s nasmijanim 227

James A. Levine prosjakom, povezujući proplamsaj nade s vapajem očaja, rastvarajući zlo dobrim. Sve drugo je iluzija. Srebrnooki leopard tada je sjeo uz noge Princu nad prinčevima i ondje zauvijek ostao. Pisanje priče me iscrpilo. U trenucima kad mi se po-vrati svijest usredotočujem pogled preko ramena proda-vača šešira ne bih li mu ugledala lice. Ali ne uspijevam.Večeras ću dobro spavati; osjećam kako mi nadolazi du-bok, okrepljujuć san. A sutra, obnovljene snage, moždaću ga napokon vidjeti. Blizu sam. 228

Slijedi tekst napisan na tri lista papira presavije-na napola i umetnuta u plavu bilježnicu LIST br. 1: otipkano Zapisnik Mumbajske policije D62950–04 Komentari prevoditelja; M & K Prevoditeljske usluge Ltd, 11 Victoria Street, Mumbai Ovo je prijevod rukom pisanog teksta sadržanog u školskoj bilježnici i na 127 neuvezanih listova papira. Prijevod je načinjen po narudžbi Kriminalističkog odjela Mumbajske policije a zatražen je od strane policijskog na- rednika M. Abilasha, dipl. kriminalista i magistra krimina- listike, iz Odjela za umorstva. Neuvezani papiri numerirani su olovkom i pohra- njeni u fascikl. Bilježnica i fascikl su označeni pečatom Kriminalističkog odjela Mumbajske policije i ručnom ozna- kom D62950–04. Sve sam papire fotokopirao 11. ožuj- ka 2004. u 15 h 30 min. u sobi za pohranu dokumenata 229

James A. LevineMumbajskog policijskog odjela pod neposrednim nadzo-rom narednika Abilasha. Mjesta s kojih su istrgnute stranicesu obilježena. Prijevod je načinjen na temelju fotokopije zakoju potvrđujem da je kopija originala kriminalističkog do-sjea Mumbajske policije pod oznakom D62950–04. Tekst je napisan rukom na jeziku hindi, uglavnom ke-mijskom olovkom, ali nekoliko prvih zabilježaka napisa-no je grafitnom olovkom (kako je opisala autorica zapisa).Gdje god je to bilo moguće, prilikom prevođenja zapisadržao sam se doslovnog teksta, odstupajući od originalasamo onda kad je bilo nužno. Gramatika varira i ponekadju je teško slijediti. Sva osobna imena fonetski su transli-terirana. Gospođa Elizabeth Desai, s Odsjeka za engleskijezik Sveučilišta u New Delhiju, zaslužna je za pomoć priprijevodu pjesama. Faktura br. 0452–4, izdana 21. ožujka 2004.LIST br. 2: ručno napisano na papiru sa zaglavljem kriminalistički odjel mumbajske policije narednik m. abilash, magistar kriminalistike odjel za zločine 85, sir pochkhanawala road, worli, mumbai–25 Telefon: 22621855 Faks: 22633319 Ref: D62950–04 Datum: 11. ožujka 2004. 230

Plava bilježnica [Nadalje pisano rukom, crnom tintom] Zabilješke s očevida Smrt četvorice muškaraca dogodila se 18. veljače 2004.Mrtvozornik je obavio četiri obdukcije (28. veljače – 7.ožujka). Za svaki od četiri slučaja utvrdio je da je riječ o»nasilnoj smrti počinjenoj od strane nepoznate osobe iliosoba.« #06–00462 Iftikhar Singh...18–godišnji muškarac... Uzrok smrti: iskrvarenje i asfiksija kao posljedica fatal-ne rane zadane nožem na lijevoj strani vrata...Lijeva vanj-ska karotidna arterija, jugularna vena i traheja presječenesu jednim jedinim potezom noža koji je prodro u tijelopod kutem od otprilike 55 stupnjeva. Oštrica noža je za-krivljena, s maksimalnom širinom od 35 mm. To ukazu-je na silaznu putanju i naglo kretanje oštrice noža koji senalazio u desnoj ruci...Žrtva se po svoj prilici ugušila odnakupljanja krvi koja je pronađena u oba plućna krila...35uboda nožem u kožu na prednjem dijelu tijela nije raspo-ređeno po nekom specifičnom obrascu (fotografije 23–36),a stražnji dio je pošteđen. Te su rane najvjerojatnije zadanepost mortem. #06–00463 Japayal »Jay-Boy« Harrusang...23–godišnjimuškarac... Uzrok smrti: gušenje i srčani zastoj...s vrata je odrezankonopac promjera 36 mm. Čvor koji je upotrijebljen pri-kazan je na fotografiji br. 17...oštrica je bila dugačka barem15 cm i široka 25 mm. U tijelo je prodrla pod kutem od 70stupnjeva između trećeg i četvrtog međurebrenog prostora 231

James A. Levine...to navodi na pretpostavku da je nož bio u napadačevojdesnoj ruci. Uočena je ... i zasjekotina na abdomenu u po-dručju iznad pupka, ali aorta nije prerezana niti je zasjeko-tina uzrok smrti. #06–00464 Oojam »Andy« Tandor...20–godišnji muš-karac... Uzrok smrti: iskrvarenje i asfiksija kao posljedica fatal-ne ubodne rane zadane nožem na lijevoj strani vrata... Ovaj izvještaj sličan je izvještaju br. 00462. I u ovomje slučaju uočena druga rana zadana nožem, koja se prote-že unutrašnjim dijelom žrtvine lijeve ruke. Mrtvozornik jezaključio da je žrtva vjerojatno uspjela odbiti prvi nasrtajnožem podizanjem svoje lijeve ruke, ali drugi nasrtaj ju jeusmrtio gotovo trenutačno. Ustanovljeno je da je oštricakoja je upotrijebljena identična onoj u slučaju žrtve 00462i da je po svoj prilici zakrivljena. Napadač je najvjerojatnijedešnjak. 06–00465 Bhim Basu...22–godišnji muškarac... Uzrok smrti: asfiksija kao posljedica traume vrata...Tehnički, Basu je preminuo od gušenja u vlastitoj bljuvo-tini, ali to je uistinu nebitan detalj. Po svemu sudeći, žrtvaje bila na koljenima kad je ubijena; oko njegova vrata visioje konopac, ali nije bio stegnut. Žrtva je izbodena nožemzakrivljene oštrice s tri nagla zamaha prema dolje u lijevustranu vrata. Povratio je prije nego što mu je presječenaunutrašnja jugularna arterija i ugušio se u mješavini blju-votine i krvi. U službenom izvješću stoji da se ugušio uvlastitoj bljuvotini. 232

Plava bilježnicaLIST br. 3: ručno ispisan olovkom, s tragovima bri-sanja gumicomPriča o šeširuSve je predodređeno,A ipak u svemu imaš izbor.Tvoja dobra djela se važu:Nagni ih na ovu stranu, i izlazi sunce,Nagni ih na drugu,i sve što ostaje od vatre je pramen dima.Sve je zadano,Pa ipak ponad nas lebdi veo.Prodavač ti rado daje vjeresijuNo posudiš li, on će to zapisati.Svake noći sakupljač obilazi okoloI uzima ti u snu što je njegovo.Jer tvoj je dug zapisanA tvoja presuda – istina. 233



PogovorNeobična, istinita priča o nastankuPlave bilježniceS timom iz Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedi-njenih naroda radio sam 2002. godine istraživanje o utje-caju izrabljivanja djece na njihovo obrazovanje i neuhra-njenost u Obali Bjelokosti. Istraživanje smo proširili i naJamajku, Kinu i nekoliko godina kasnije na Indiju. Kadasam dobio poziv od indijske vladine agencije da posjetimIndiju, bio sam zainteresiran i prihvatio sam. Zrakoplovkojim sam letio do New Delhija preusmjeren je za Mum-bai a tek potom za Delhi, gdje sam stigao s četrdeset osamsati zakašnjenja – u tri sata u noći. Potpuno iscrpljen odnespavanja, prošao sam kroz aerodromsku kontrolu jed-nom rukom gurajući prtljagu na kolicima, dok sam dru-gom stezao putovnicu i lokalni novac. Bez obzira na kasne noćne sate, aerodrom je bio krcatputnicima i bilo je užasno vruće. Nisam se ni snašao aneki je dječak zgrabio moja kolica s prtljagom i počeo ih 235

James A. Levinegurati vičući: »Taksi, gospodine?« pa sam trenutak kasnijejurio kroz gomilu za njim i za svojom prtljagom. Doksmo jurili kraj redova parkiranih taksija dovikivao samdječaku da stane ali on se nije obazirao. Ušli smo u gole-mo skladište i dječak se konačno zaustavio ispred malogsmeđeg auta gdje su me istog trenutka opkolila četvori-ca mladića u dvadesetima. Jedan od njih zgrabio je mojekovčege i ubacio ih u prtljažnik, dvojica su me ugurala uauto i krenuli smo. Prema Delhiju smo se vozili autocestom za teretnipromet – jedino putničko vozilo među kamionima – apotom skrenuli na napuštenu benzinsku crpku gdje ječekao drugi automobil, veći od ovoga i crne boje. Na-redili su mi da prijeđem u drugi auto, i ja sam poslušaostežući ispod ruke torbu s laptopom u koju sam stavio iputovnicu i ostale dokumente. Zatečen neobičnom situ-acijom sve do tada sam se tješio da će sve biti u redu i daje naprosto riječ o lokalnom taksiju – dok se nisu pojaviladruga četvorica mladića, s kukuljicama na glavi, i ušla uauto: dvojica sprijeda, a dvojica otraga, po jedan sa sva-ke moje strane. Kad smo krenuli doviknuo sam vozaču:»Hotel Interkontinental«, a on je odgovorio: »U redu,gospodine«. Kad se nakon sat vremena vožnje mladić na suvo-začkom sjedalu okrenuo i rekao: »Vaš hotel je zatvoren«,uhvatila me panika. »Nije istina«, rekao sam. »Odvezite me u Interkon-tinental.« »Zatvoreno je«, ponovio je cerekajući se. Doksmo se vozili prema Delhiju gurnuo sam putovnicu uhlače a rezervnu bateriju za laptop sakrio u rukav, kaonekakvo priručno oružje. 236

Plava bilježnica U centar Delhija ušli smo sat vremena kasnije – go-tovo se već posve razdanilo. Ispred našeg auta ubacio secrni motocikl i motociklist nam da znak da se zaustavimo.Kad je mladić koji mi je sjedio slijeva izašao iz auta i oti-šao do motociklista (kako bi mu platio, što sam shvatiomalo kasnije), otvorio sam vrata i pojurio uskom ulicom,no motociklist mi je prepriječio put. Na kacigi mu je pi-salo »Policija«, pa sam se ponadao da sam spašen. »Inter-kontinental«, rekao sam mu, no policajac mi je doviknuo:»Vrati se u auto.« Pokunjeno sam ga poslušao i auto jekrenuo za motociklom. Nismo se zaustavili ispred Interkontinentala, nego krajneke oronule višekatnice. Grubo su me izgurali iz auta iodveli u jedan stan u zgradi, gdje su me ubacili u tijesansobičak bez namještaja, samo s jednom metalnom posu-dom koja je trebala poslužiti za obavljanje nužde. Kad suse za mnom zaključala metalna vrata legao sam na golibetonski pod i neko vrijeme vikao, a na kraju zaspao. Uneko doba noći, vrata su se otvorila i jedan od mladićaušao je i pokrio me dekom. Bio je to primjer ljudskostijednog čovjeka koji je pokazao brigu za drugog čak i uovakvoj situaciji kad se radilo o otmici. Kad sam se probudio bio je mrak, a iz susjedne sobedopirali su zvuci s televizora. Na programu je bio prije-nos utakmice kriketa između Indije i Pakistana – što ov-dje uživa značaj gotovo religijskog događaja. Kroz vratasu dopirali veseli povici momaka čiji je tim očito pobje-đivao, dok sam ja i dalje povremeno pokušavao privućipažnju vikom. Ova me situacija suočila s činjenicom danisam osobito hrabar – što me ražalostilo no ne i osobito 237

James A. Levineiznenadilo. Znao sam da mi nedostaje odvažnosti. Nodeprimirala me pomisao da sam vrlo brzo postao fata-list – pojam koji prema mojoj definiciji podrazumijevada je ljudsko postojanje zapravo zatvoreno u iskustvo sa-dašnjeg trenutka: prošlost postaje nebitna, a budućnostprestaje postojati. Mislio sam na svoje kćeri i nalazioodređenu utjehu u tome da su svjesne kako su mi mojpoziv i posao kojem sam se povetio predstavljali neštošto sam smatrao veoma važnim. Strah da ih nikada višeneću vidjeti bio je jedini element »budućnosti« koji nijeprestao postojati. Bile su to slabe niti misli koje su ništavezivale za nešto. Samo tri dana kasnije oslobodile su me policijski spe-cijalci, tzv. »crne jakne«. Jedan od specijalaca prišao mi jei naprosto rekao: »Slobodni ste«, bez velike pompe. Ka-snije sam saznao da su zbog nedavnog ubojstva američkogturista, koji je otet na sličan način, indijske vlasti izvršilepritisak na otmičare da oslobode strane taoce. Do kraja tog dana bio sam dodijeljen na brigu jednomod policajaca. »Interkontinental«, rekao sam. Policajac je bio veoma mlad, i nakon što me je ostaviopred Interkontinentalom – gdje me s cvijećem i voćemdočekala uprava hotela i špalir hotelskih zaposlenika – pi-tao me je što bih želio raditi. Zamolio sam ga da me od-veze do Taj Mahala, na dva sata vožnje odavde. »Ne bisteli prvo odspavali?« upitao je s nadom, no rekao sam muda bih radije vidio Taj Mahal. Nabrzinu sam se otuširao i začas smo bili u kolima, naputu prema Taj Mahalu. Mladi policajac je u međuvre-menu nazvao svog strica i dogovorio se s njim da svrati-mo do njegovog restorana u obližnjem gradu, gdje nas je 238

Plava bilježnicaveć čekalo šestoro gostiju i svečani ručak priređen u mojučast. Veliki stol bio je zatrpan raznim jelima. Osim ovihposebno odabranih gostiju nije bilo nikog drugog u resto-ranu. Osjećao sam kao da mi žele reći: »Ovo je Indija – ane ono.« Te večeri omogućen mi je »privatni« posjet Taj Maha-lu, koji je u to doba bio zatvoren za posjetioce – to je moćpolicije! Dok sam posve sam obilazio ovo veličanstvenozdanje podignuto u ime ljubavi ponovno sam pomislio:»Ovo je Indija – a ne ono.« Sljedeći dan odletio sam u Mumbai da se pridružimtimu ljudi s kojima sam surađivao na projektu. Obilazećinajsiromašnije gradske četvrti našao sam se i u FalklandRoadu, zloglasnoj »Ulici kaveza«. Ovo je jedno od naj-zloglasnijih mjesta u Indiji, gdje se kao seksualno robljeizrabljuje više od pola milijuna djece. Obilazeći Ulicu kaveza, zapazio sam petnaestogodiš-nju djevojčicu naslonjenu na svijetloplave rešetke svog»gnijezda«. Nosila je ružičasti sari prošaran duginim boja-ma i pisala je nešto u plavu bilježnicu. Pogled na pismenuprostitutku me je zatekao. Ta djevojka u ružičastom sarijunadahnula me je da napišem Plavu bilježnicu – priču kojapočiva na onome čemu sam svjedočio tijekom terenskihistraživanja i na izvještajima o uvjetima u kojima su tadjeca prinuđena živjeti. Svaki put kad se suočim s nekimproblemom okružen povlaštenim uvjetima modernog ži-vota, sjetim se Batuk i njezine sposobnosti da nadvladauvjete u kakvima je prisiljena živjeti i uzdigne se iznadnjih. 239

James A. LevinePriča iza Plave bilježnicePlava bilježnica je nastala u neobičnim okolnostima. Kaoznanstvenik dobar dio vremena provodim u osmišljava-nju programa za ljude koji žele izgubiti suvišne kilogra-me i postati aktivniji (o ovome detaljnije u mojoj knjiziMove a Little, Lose a Lot, Random House, 2009). Jednood temeljnih načela pristupa mojeg tima naglašava da sekilogrami ne gube opsesivnim provjeravanjem kazaljkena vagi, nego aktivnim životom. Svi mi imamo snove, alimoramo aktivno raditi na njihovu ispunjenju – upravo seu tome sastoji umjetnost življenja. Kao dio tih programa, moj tim uči ljude kako da po-stave životne ciljeve i kako da ih ostvare. Moje načelo jeda svojim klijentima nikad ne predlažem da probaju ne-što što nisam i sam probao. Pomislio sam kako bi pisanjeromana moglo biti savršen primjer zadatka kakve običnonudim drugima, možda upravo zato što mi je to bilo ne-što posve strano. Nikada nisam poželio napisati roman,iako sam volio smišljati priče za svoje kćeri dok su bilemale. Budući da sam znanstvenik, pristupio sam tom pro-jektu na znanstveni način. Ustanovivši da se kraći roman sastoji od približno60.000 riječi, zaključio sam da bih pišući tisuću riječidnevno roman mogao završiti za dva mjeseca. Za prvuverziju Plave bilježnice trebalo mi je pedeset osam dana.Batuk me je godinama proganjala u noćnim morama,tako da sam se znao probuditi usred noći uvjeren kakostoji kraj mene i promatra me. Kada sam napokon sjeo 240

Plava bilježnicakako bih napisao priču o njoj, ta je priča doslovno prova-lila iz mene u jednom dahu. Kao liječnik i znanstvenik imao sam čast i sreću upo-znati neke od najsiromašnijih no istodobno najherojskijihljudi na svijetu. Uvijek su me primali s dobrodošlicomi bez trunke zavisti i uvijek bi mi ponudili da s njimapodijelim obrok, ma kako skroman bio. Kad bi me po-sao odveo u siromašne i nerazvijene krajeve svijeta, tra-žio sam od lokalnih soccijalnih i zdravstvenih radnika dami pomognu razumjeti potrebe i težnje ljudi radi kojihsam onamo došao. U Mumbaiju su to bili zemljoradnici,učitelji i psiholozi; na Jamajci medicinske sestre; u Kinistudenti u Keniji vojnici. U svakoj takvoj prigodi nagla-šavao bih da mi nije nužan prevodilac, jer mi je više odsvega važno upoznati ljude zbog kojih sam ondje. Punomi znači kad mogu sjediti u nekoj kolibi i satima proma-trati ljude kako međusobno razgovaraju. Ako je potrebnopridružit ću se čistačima smeća u obavljanju njihova poslasamo da bih mogao razgovarati s njima u vrijeme njihovaodmora. Puno mi znači i prilika da provedem vrijeme ulokalnoj bolnici s čovjekom koji čeka da ga primi liječnik. Zaključio sam da su osmijeh, naklon glavom i stisakruke najdublja i najuniverzalnija sredstva komunikacijemeđu ljudima. No ujedno sam otkrio da su moji boravci među si-romašnima iscrpljujuće iskustvo – čovjek se često osjećaispražnjeno, nemoćno i nedoraslo situaciji. Kad se vra-tim kući osjećam grižnju savjesti pri pomisli da u Americiprosječna obitelj nakon svakog obroka baci onoliko hranekoliko neka šestočlana obitelj u siromašnim dijelovima 241

James A. Levinesvijeta ima za cijeli dan. Kako mogu potrošiti za večeruu restoranu iznos kojim siromašna obitelj u Mumbaijupokriva mjesečne životne potrebe. Kako to da je žena umumbajskom bordelu koja zaradi dolar dnevno spremnasvoj jedini dnevni obrok podijeliti s jednim poljodjelcemi sa mnom koji živim privilegiranim životom. Prizori koje sam naslikao opisujući Batukin život ne-podnošljivo su okrutni – no intenzitet i količina patnje uPlavoj bilježnici su prikazani suspregnuto i prigušeno. Daje patnja kojom su izložena djeca poput Batuk prikazanau punoj snazi i bez zadrške, ovu knjigu bilo bi nepod-nošljivo čitati. Uspio sam tek odškrinuti vrata, a onda seodmaknuti. Naslikao sam na platnu prizore iz Batukinaživota dotičući ih tek ovlašnim potezima jer ni sam nisammogao podnijeti više od toga. Pozadina te slike prikazuje ono najgore u ljudskoj pri-rodi – počevši od iznajmljivanja novorođenčadi za proš-nju do zvjerskog nasilja i svakodnevnih ubojstava i seksu-alnog zlostavljanja djece. S druge strane tu su oni koji susuočeni s takvim životom ne samo preživjeli nego i ostaliuzdignute glave. Oni su primjeri snage ljudskog duha unjegovoj najčistijoj biti. A upravo u toj snazi i nepobjedivosti ljudskog duhapočiva nada kojom je prožeta Plava bilježnica.Utjecaj knjigeNa zdravstvenoj zaštiti djece bio sam angažiran desetgodina i pritom se susretao s mnogim znanstvenicima,odvjetnicima i filantropima, no kad god bi se govorilo 242

Plava bilježnicao otmicama, ropstvu i seksualnoj eksploataciji djece ti seljudi nisu uspijevali suočiti s problemom. Pretpostavljamda je razlog u tome što većina njih ima vlastitu djecu, paim je djetinjstvo provedeno u seksualnom ropstvu jedno-stavno nepojmljivo. Neljudskost eksploatacije djece teškomože pojmiti svijest u kojoj su djeca simbol radosti i lju-bavi. Putujući po Americi, Europi, Australiji i Aziji, gdjesam držao predavanja i predstavljao ovu knjigu, često samnailazio na slične reakcije. Ljudi bi se libili uzeti knjigu uruke, no dirnuti likom Batuk brzo bi pristajali na ulogusvjedoka. Riječ po riječ, prizor po prizor, i Batukina po-tresna sudbina postala bi i njihova. Kako su se nizala predstavljanja knjige i rastao brojonih koji su je pročitali postupno sam se počeo udalja-vati od onog što sam napisao – kao da je Batuk dobilavlastiti glas a ja postao tek njezin predstavnik za odnoses javnošću. Stajala mi je uz rame, baš kao što mi je ne-kad stajala kraj kreveta kad bih se budio iz košmarnihsnova zbog priče o njoj. U njezino sam se ime uključio udjelovanje Međunarodnog centra za otetu i eksploatira-nu djecu. Svjedočio sam rađanju tog programa u Indiji,njegovim međunarodnim uspjesima u sprečavanju trgo-vanja dječjom pornografijom. U Australiji sam sudjelo-vao u pokretanju inicijative za zaštitu djece, u Indiji samse sastajao s najvišim vladinim dužnosnicima da bismorazgovarali o rješavanju tog problema. Putovao sam uFrancusku, Nizozemsku, skandinavske zemlje i Koreju, iove godine u Kinu – tisuće kilometara prijeđenih u Ba-tukino ime. No ono što me je najviše potreslo bile su reakcije po-jedinaca na apel koji je uputila Batuk. 243

James A. Levine Nakon jednog od predstavljanja knjige u SAD-u jednaje žena ustala i ispričala kako je bila žrtva otmice u Delhi-ju – kidnapirali su je neki mladići s mačetama. Ispričala jekako je doživjela psihički slom i dugo nakon toga patilaod depresije, ali i kako se uspjela ponovo vratiti normal-nom životu. Jednom drugom prilikom nakon predavanja mi jeprišla neka žena i ispričala kako je spasila dvoje djece pri-siljene da se bave prostitucijom. Pokazala mi je fotografijudviju djevojčica. »One su sad moje unuke«, rekla je. Bio sam u Indiji u vrijeme kad je jedna religijska sektaobznanila da je svojim sljedbenicima dopustila sklapanjebraka s djecom prisiljenom na bavljenje prostitucijom, dabi im se na taj način osigurala pravna zaštita i sigurnost.Upoznao sam i par koji se – pročitavši Plavu bilježnicu– odlučio na usvajanje djevojčice iz Indije koja se prisilnobavila prostitucijom. Kad sam knjigu predstavljao Los Angelesu, jedan jenovinar na predstavljanje poveo svoju četrnaestogodišnjukćer. »Želim da zna što se događa njezinim vršnjacima«,rekao je. Upoznao sam razred srednjoškolaca koji su pri-kupili novčani prilog za pomoć pri ostvarenju programaMeđunarodnog centra za otetu i eksploatiranu djeci uMumbaiju, u čijem sam radu sudjelovao. Susretao sam istudente koji su išli u Indiju da bi kao volonteri pomogliu realizaciji tog programa. Sreo sam policajca iz Kambodže koji je sudjelovao uracijama dječjih bordela i na pitanje o uspješnosti rehabi-litacije te djece dobio ohrabrujući odgovor. Američki vojni časnik koji je služio u Afganistanubio je tako potresen Batukinom pričom da mi je poslao 244

Plava bilježnicaameričku zastavu izvješenu u vojnom kampu Phoenix uKabulu — još jedan primjer solidarnosti čovjeka koji su-osjeća s drugima. Susretao sam svece koji spašavaju grešnike i grešnikekoji ponavljaju strahote o kojima sam pisao. No najviše od svega dirnuli su me i na mene trajnoutjecali susreti s djecom koja su – zahvaljujući angažma-nu ljudi kojima je stalo do njihove dobrobiti – izbavljenaiz seksualnog ropstva. Pobjeđivali su me u šahu, dijelilismo obroke, šetali zajedno. Stajao sam pored jedne takvedjevojke u trenutku kad je dobila obavijest e-mailom daje primljena na fakultet. Upoznao sam ženu koja je kaodijete bila u seksualnom ropstvu, a sada je ugledna me-nadžerica u jednoj tvrtki; ta je žena uspjela spasiti svo-ju majku od prostitucije. Gledao sam tu djecu kako seigraju, i vidio ih kako uče. Vidio sam njihova umjetničkadjela, molio se s njima, i slušao ih kako pjevaju – o Bogu,ljepoti i nadi. To je Batukin svijet i njezin glas – glas nade. James A. Levine Rochester, Minnesota 20. siječnja 2010. 245



Zahvaljujem Celini Spiegel i Natanyi Wheeler.Honorar od autorskih prava za američko izdanje oveknjige doniran je Međunarodnom centru za nestalui zlostavljanu djecu (www.icmec.org) i Nacionalnom centru za nestalu i zlostavljanu djecu (www.missingkids.com). 247

James A. Levine PLAVA BILJEŽNICA izdavačNaklada LJEVAK, d.o.o., Zagreb Kopačevski put 1c, Zagreb za izdavača Petra Ljevak lektura i korektura Ana Oproiu grafička priprema GRAFIJA, d.o.o., Zagreb tisakGrafički zavod Hrvatske, Zagreb www.ljevak.hr