Plava Bilježnica

James A. Levine Na taj način možemo sagledati kako nas vide drugi.Ja sam jednoznačno i jednodimenzionalno biće jer mesvi vide na isti način. Ja sam ona koja pravi kolače i ni-šta drugo. Jedem, dišem, i krećem se samo da ispunimtu ulogu. Ostali imaju složenije uloge. Uzmite kao pri-mjer pokućara, koji svojom svakodnevnom rutom hodaCommon Streetom. Oko vrata nosi košaru punu baterija,cipela, vrpca, cigareta i ostalih tričarija. Nakrivi svoj velikislamnati šešir da mu zasjeni lice tako da možete vidjetisamo čuperak sijede kose na njegovu potiljku. Interakcijekoje ima sa svojim mušterijama su u potpunosti anonimneprirode; oni pokažu prstom što žele, on izrekne cijenu, oniplate, i on im izvrati ostatak novca. Takvim se on ukazujesvojim mušterijama; slamnati šešir, sijeda kosa, i glas – po-javnost broj jedan: pokućar. Svoje proizvode kupuje negdjeod nekog preprodavača, i tada je on mušterija – pojavnostbroj dva: mušterija. Kod kuće je on možda strastveni muš-karac ili pak obiteljski čovjek, iako u to sumnjam – po-javnost broj tri: otac obitelji. Vidite, čak je i stari pokućarživotinja s više glava; s toliko različitih pojavnosti, tko jeon? Je li on prodavač cigareta na Common Streetu, nečijamušterija, strastveni ljubavnik, ili brižan otac? Kada jednauloga prestaje a druga počinje – ili sve ove uloge supostojeu jednoj jedinoj osobi? Naravno da vi želite dokazati da jeon jedna osoba u različitim ulogama koje se stalno izmje-njuju. Ali zar ne vidite da postoji alternativno objašnjenje?Čovjek ima samo jednu pojavnost, naime onu kojoj svje-dočite u trenutku kad je vidite; kada prodaje cigarete usvom slamnatom šeširu, njegova isključiva uloga na zemljije uloga prodavača cigareta (on u tom trenutku nije otac ilisuprug već samo prodavač cigareta). Prema tome, naša je 150

Plava bilježnicaizvanjska stvarnost točno ono što jesmo u datom trenutkuvremena; prošlost ili budućnost su nevažne. To je filozofija prostitutke. Ja sam ona koja jesam samou ovom trenutku vremena; moja mi prošlost ne pritišćeramena, a moja budućnost je neodrediva i stoga ne možebiti predmetom brige ili interesa. Ja nisam ništa drugo iničeg drugog niti nema. Dok se promatram u ogledalu,sviće mi da je drvo bilo u pravu – sve je stvoreno samoza mene. Čvrsto zatvorim oči i čujem drvo kako se smije. 2Do sada je ritam moje nove egzistencije u apartmanu Ti-gar imao značajku neodređenosti; vrijeme se jednostavnovaljalo od jednog događaja do drugog. Stvari su se doga-đale, ali ne ustaljenim tempom, i nije bilo Mamaki koja bivodila bilješke. To je za mene bilo nešto novo i drukčije,jer je dosad moj život bio ugođen prema otkucajima sata.Kad sam bila tek početnica u svom gnijezdu – prije ne-koliko godina – postajala bih nemirna ako bi sat otkucaopreviše puta a da ja za to vrijeme nisam ispekla nijedankolač. S vremenom sam na Common Streetu razvila svojunutarnji ritam po kojem sam ugodila svoje tijelo, i životje pratio taj ritam. U apartmanu Tigar stvari su drukčije;sat je stao. Iznutra sam promatrala kazaljku za sekunde iznala sam da će sat otkucati vrijeme, ali nisam znala kada.Strahujem da ću početi kliziti novom površinom vreme-na, gdje otkucaj sata više ne iscrtava obrise dana. Mnogoputa sam molila da vrijeme stane, ali čuvajte se takvihsanjarija, jer u tom bi se slučaju događaji kretali nekom 151

James A. Levinedrugom ravni. Bez otkucaja sata zbunjeni smo i lako seizgubimo. Kako bih mogla čekati autobus koji nikada nestiže, moram ukopati svoje korijenje duboko u zemlju dami pruži oslonac, ali istovremeno se uzdignuti do više sfe-re kako bih mogla vidjeti ono što iščekujem. 2Vrijeme se u apartmanu Tigar vuklo, poput pogrbljenogstarca što pomoću svog štapa mili Common Streetom.Ležim na krevetu zureći u prozor, znajući da će sljedećidogađaj biti na tragu prethodnog, iako nisam znala kadaće se odviti. Kad se nebo smračilo i sunce zašlo iza zgrade,izašla sam iz kreveta i krenula prema prozoru. Električnesvjetiljke na šetnici uz more počele su se paliti i dugačkelinije svjetla osvijetlile su rijeke turista, bogataša i prosja-ka. Nisam sigurna koliko dugo sam promatrala taj prizor,ali proteklo je prilično mnogo vremena. Hita je čitavo to vrijeme bila u dnevnoj sobi, a sada jeušla u spavaću. Pitala me kako se osjećam (»Dobro, hva-la, gospođice«) i rekla mi da odjenem novu odjeću kojuje izvadila iz smeđeg papirnatog omota. Bila je to odje-ća kakvu sam dotad viđala samo na velikim reklamnimpanoima i u starim žurnalima koje bi nam Mamaki po-vremeno donosila. Hita povuče patentni zatvarač na du-gačkoj tamnocrvenoj haljini koja je pratila obris mojihprsa i bila otvorena na leđima. Haljina je bila obrubljenazlanom trakom, što je naglašavalo moje obline, posebicena prednjem dijelu. Nisam nosila potkošulju niti grud-njak. Tkanina od koje je haljina bila sašivena bila je zapa- 152

Plava bilježnicanjujuće mekana. Rukom sam prelazila preko svog tijela,uživajući u osjetu pod dlanom i u načinu na koji je halji-na prianjala uz moju kožu. Moje su grudi blago napinja-le tkaninu, tvoreći na njoj fina ispupčenja. Skut haljineimao je prorez, tako da mi se pri pomicanju razotkrivalanoga. Cipele su bile načinjene od crne kože, u obliku ribe,i s toliko visokim potpeticama da sam jedva mogla hoda-ti; u njima sam bila viša za pedalj. Povrh svega, Hita mi jeoko vrata prikvačila ogrlicu od bisera. Pocupkivala sam oduzbuđenja i povremeno se saplitala o dugački rub haljine.»Bez gaćica neće ti se ocrtavati rubovi ispod haljine«, reklaje Hita. Osim što je skrivala masnicu koju mi je ostaviodoktor, šminka me je činila starijom; kladila sam se da mePuneet ne bi prepoznao. Tigar je bio bez riječi. Pala je noć i kroz prozor se moglo vidjeti svjetlucanjezvijezda. Hita je za mene naručila dahl i kruh. Zakuskumi je donio dostavljač hrane, ne onaj momak koji mi jeranije donio papir. Bila sam gladna. Hita je oko meneomotala ručnik prije nego što sam počela jesti kako mise haljina ne bi umrljala, a poslije mi je popravila šmin-ku. Bila je zadovoljna rezultatom svojeg truda – kao i ja.Osjećala sam da će se razlog mog premještanja iz gnijez-da u apartman Tigar ubrzo otkriti. Hita je koračala gore--dolje dok smo čekale u glavnoj sobi, a ja sam ćaskala sTigrom. 2Prva naznaka da će se ritam ove avanture uskoro promi-jeniti bilo je komešanje s druge strane dvokrilnih vrata 153

James A. Levineapartmana koja su se odjednom, gotovo kao od vulkanskeerupcije, naglo otvorila. U sobu su umarširala tri muš-karca predvođena najkrupnijim među njima. Drugi poredu bio je muškarac u svijetloplavom odijelu (još uvijeku istom – ili ih je možda imao više posve jednakih?). Trećipo redu bio je najmlađi, najniži i najdotjeraniji u grupi. Bilo je očito da je muškarac koji je predvodio paraduvođa grupe. Zračio je autoritetom. Bubba je bio oliče-nje sirove sile prirode. Bio je za glavu niži od muškarca uplavom odijelu i za stopu širi. Nosio je sivo zapadnjačkoodijelo; materijal je bio mekan i podatan, protkan dis-kretnim bijelim okomitim linijama. Kravata mu je bilazlatna, a košulja blještavobijela. Na lijevom zapešću nosioje sat optočen draguljima i još barem četiri zlatne naru-kvice. Na desnoj ruci imao je golemi zlatni prsten s dija-mantima. Desno zapešće bilo mu je opterećeno debelomzlatnom narukvicom protiv uroka s koje je visjelo neštonalik na zub, zajedno s gomilom neobičnih privjesaka odzlata i ostalih drangulija. Kićena nametljivost njegova na-kita bila je u (srećom, ugodnom) kontrastu s delikatnošćubijelih linija njegova odijela. Njegovi harmonični pokreti podsjećali su me na tradi-cionalan ples koji nam je običavala izvoditi moja sestrič-na. Imala je zvončiće na zapešćima i gležnjevima tako daje svaki trzaj uda bio popraćen vlastitim zvukom specifič-ne intonacije a svaki kovitlajući okret tijekom plesa proi-zvodio bi vlastitu pjesmu. Kad se Bubba kretao, bila je toglazba; koncert sastavljen od mlataranja, zveketa, štropotai dahtanja popraćen ritmom šuštavog trljanja slabine oslabinu. Svidio mi se iste sekunde kad sam ga ugledala.Bio je jedan od onih ljudi koji bi vam mogli izmamiti 154

Plava bilježnicaosmijeh na lice čak i kad ste najtužniji. »Bubba«, rekaomi je, pruživši mi ruku. Nasmiješila sam se i pokušalazakoraknuti prema naprijed da se rukujem s njim, ali li-jevi mi se gležanj izvrnuo i gotovo sam pala. Prasnuo je usmijeh. Kad sam mu napokon prišla, spustio je ispruženuruku, povukao me prema sebi i čvrsto zagrlio. Dok meljubio u obraz osjetila sam jak miris njegove kolonjskevode. Potom me pustio i okrenuo se prema čovjeku uplavom odijelu i rekao: »Savršena je.« Podigavši glas onzazva: »Iftikhar, Iftikhar, gdje si? Pogledaj je. Ovdje je.«Iz Bubbine sjene iskoči Iftikharova glava. Da mi je u tomtrenutku netko rekao da je Iftikhar Bubbin sin (pa ma-kar i nezakonit), skočila bih na stol i pretvarala se da sammagarac. Mladi čovjek koji je istupio bio je dijametralna suprot-nost patrijarhu. Dok je Bubbu priroda velikodušno obda-rila impresivnom tjelesnom građom, prema Iftikharu jebila škrta. Bubba je nosio komotno sivo zapadnjačko odi-jelo, a Iftikhar tradicionalno usko odijelo bez ovratnika.Zlatna kravata na prvom – drugi bez kravate. Jedan naki-ćen i zveckav – drugi blag, tih i uglađen. Jedan razmetljiv– drugi suzdržan. Jedan masivni slon – drugi kućni mačakšto umiljato prede. Kakav par! Jedina sličnost koju su oči-gledno dijelili bila je ta što su obojica nosili cipele. Stari vratar vječno oborene sijede glave tiho zatvorivrata. Unatoč tome što je u prostoriji bilo pet osoba, samosu tri bile bitne: Bubba, njegov sin i ja. Muškarac u pla-vom odijelu, prije glavni pokretač, sada je bio nevidljiv,kao i Hita. Otac je pogledao sina i upitao: »Sviđa ti se,mladiću?« Sin je navukao usiljeni osmijeh na lice i odgo-vorio: »Da, oče, sviđa mi se.« 155

James A. Levine Nastupio je kratak trenutak tišine, koji kao da je tre-bao poslužiti omekšavanju atmosfere. Iftikhar je neo-čekivano razbio tišinu pomaknuvši se prema stolu. Bioje lak i okretan i noge je pri hodu podizao više negošto je to njegova vitkost zahtijevala. Njegovo kretanjepodsjetilo me na gazelu. Tijelo mu je bilo toliko mršavoda je služilo tek kao omotač njegova kostura, umjestoda njegov kostur osigura potporu njegovu tijelu. Zbogslabašne tjelesne građe izgledao je mlađe od osamnaestgodina koliko sam pretpostavljala da ima. Vjerojatno izistog razloga, glava mu je djelovala prevelikom u odnosuna tijelo. Bila je trokutasta – široka čela i uske čeljusti,s mršavim obrazima. Pod njegovim strogim, savršenoravnim i uskim nosom nazirao se slabašan nagovještajbrkova. Ponekad bih, dok sam bila dijete, lovila guštere golimrukama; to je zahtijevalo golemu unutarnju mirnoću na-kon koje bi uslijedio eksplozivan pokret. Gušterove usnepodsjećale su me na Iftikharove. Bile su tanke i blijede isavijale su se preko njegovih zubi poput cigaretnog pa-pira preko duhana. Gledajući izbliza, mogla sam vidjetikako su mišići oko njegovih usta napeti, što je njegoveusne tanke poput olovke uvlačilo prema unutra, kao dasu zategnute gumom. Bila su to usta koja će radije za-državati riječi u sebi nego odavati misli. Kosa mu je bilaraskuštrano klupko crnila. Oči su bile ono što je na njemunajviše zbunjivalo. Bile su više crne nego smeđe i drama-tično okružene oštrim crtama njegova lica. Čvrsto su, ne-pomično zurile i osjećala sam da je negdje daleko, pomaloodsutan mislima. Na prvi dojam, od sina jednog ovako 156

Plava bilježnicaimpresivnog, imućnog čovjeka kao što je Bubba moglobi se očekivati da bude krotak uživalac u obilju. Iftikharto uopće nije bio. Njegove oči odavale su čeličan karak-ter. Bio je mašina koja se tiho okreće, nedirnut izobiljemkoje ga je okruživalo. Njegove oči bile su slika tihe voljekoja strpljivo iščekuje, u snažnom kontrastu s njegovimtijelom koje je izražavalo nervoznu potrebu za neposred-nim djelovanja. Bila je to osoba koju bi bilo krajnje ludoodbiti ili joj okrenuti leđa. Iftikharov glas savršeno je odgovarao njegovoj fizičkojpojavnosti. Intonacija mu je bila drhtava, a glas visok. Zajednog muškarca zvučao je stidljivo, oklijevajuće i ženska-sto. Rekao je: »Zašto je na stolu hrpa papira?« Bilo je točudno, neočekivano pitanje, nepovezano s ičim, koje do-lazi od nervoznog uma. Svi prisutni pogledali su u mojuhrpu papira. Hita je istupila: »To je za djevojku.« »Za dje-vojku?« pitao je Iftikhar, obrvama koliko i ustima. Hitaje odgovorila, dobacivši mi pogled i mahnuvši rukom umom smjeru: »Voli pisati priče.« »Da?« rekao je Iftikhar,zabacivši glavu. Pogledao me kao da će još nešto reći, kadse ubacio Bubba: »Bistra ti je ova mala, Ifti...Kako godbilo, želim vam dobru zabavu, golupčići. Imam nekogposla koji moram hitno obaviti.« Izrekavši to, bacio je po-gled na čovjeka u plavom odijelu, koji je tiho kimnuo uznak slaganja i njih se dvojica okrenuše i pođoše premavratima. Dok su izlazili, začula sam kako Bubba govoričovjeku u plavom odijelu: «Gospodine Vas, kao i uvijek,odlično ste obavili zadatak.« 157

James A. Levine 2Vrata se za njima zatvoriše i nastupi nelagodna tišina. IIftikhar i ja pogledali smo Hitu kao da je ona ta koja znaidući korak u plesu. Na trenutak izbačena iz tračnica, sa-brala se i rekla mi: »Dođi u kupaonicu, Batuk, da ti pro-vjerim šminku.« Znala sam da mi je šminka savršena, noipak sam pošla za njom u kupaonicu. »Sjedni!« reče miHita, pokazujući poklopljenu wc–školjku. »Reći ću ti ovobez uvijanja«, nastavila je. »Ovdje si da usrećiš Iftikhara.«Pročistila je grlo i pogledala dolje prema kamenom podu.»Naučit ćeš ga kako da...kako da...bude muž.« Ponovo jepročistila grlo. »Sa ženom. Razumiješ?« Uhvatila me zaramena, utiskujući mi prste u kožu. »Razumiješ?« Nikadni na sekundu nisam sumnjala zašto sam iz svog gnijezdadovedena u ovu palaču. Shvaćala sam utjecaj vremena nadogađaje i sada je kucnuo čas da ispunim svoju trenutnusvrhu. Pogledala sam Hitu i kimnula. Hita je nastavila: »Bilo bi vrlo mudro od tebe daIftikhara usrećiš...Ako to učiniš, mogla bi biti obilato na-građena, a ako ne...pa, sigurna sam da znaš.« Nasmiješilase i ja kimnuh. »Vratit ću se sutra. Još jedna stvar: da-rove ili novac ili nakit koji ti on da – ti ćeš dati meni.Razumiješ, Batuk...razumiješ li?« Nasmijala sam se u sebi,jer sam shvatila da je Hita bila upoznata sa svim trikovimakakve je Puneet koristio da bi od Mamaki sakrio dodat-ne poklone. Međutim, apartman Tigar je bio mnogo većiod Puneetova gnijezda, a ja sam bila mnogo bistrija odPuneeta i mnogo, mnogo bistrija od Hite. Hita je izišla izkupaonice i nekoliko sekundi kasnije začula sam kako sezatvaraju vrata apartmana Tigar. Predstava je počela. 158

Plava bilježnica 2Prošla sam kroz spavaću sobu i ušla u dnevnu zatekav-ši Iftikhara kako brzo prelistava hrpu praznog papira nastolu. Okrene se prema meni: »Pa gdje su te tvoje priče?«Slagala sam: »Nisam napisala nijednu otkako sam ovdje.« Dok je Hita bila odsutna, iskoristila sam priliku daopišem svoje putovanje ovamo i ono što mi je učinio onajgroteskni doktor. Listove papira sakrila sam iza bijelih ci-jevi ispod umivaonika u kupaonici. Smotavši svežanj pa-pira u rolu, mogla sam ga gurnuti iza cijevi i on je ostaoondje, savršeno nevidljiv. Da stvar bude bolja, nalivperosam smjestila unutar svitka papira pa sam, kad bih pože-ljela pisati, došla u kupaonicu, izvukla papire, i tamo mečekalo moje nalivpero. Kad bih bila gotova s pisanjem,brzo bih vratila papire i nalivpero u njihovo skrovište. Iplavu bilježnicu sakrila sam na drugo mjesto, gurnuvši jeispod madraca na krevetu najdublje koliko sam uspjelaprotegnuti ruku. Računala sam da je niti najrevnija čista-čica neće tamo pronaći. Iftikhar nastavi: »I, što bi napisala o meni?« Glumećipokornost smjerno oborim pogled. »Ne poznajem vasdovoljno.« Postajem napeta, jer odgovara iziritiranim to-nom: »Reci kako bi me opisala!« Oklijevam, pretvarajućise da razmišljam. »Rekla bih da ste ljubazni i lijepo obu-čeni i zgodni.« »Koliko godina misliš da imam?« upita.»Dvadeset sedam ili dvadeset osam«, kažem. Čujem kakopremješta težinu s noge na nogu, ali ne ispravlja me, iakoznam da je to što sam rekla besmislica. Sjedne na sofu, uzima maleni crni daljinski upravljaču ruku i upali televizor. Pregledava različite programe i na 159

James A. Levinekraju izabire nogomet. »Možeš sjesti«, kaže. Čitavo vrije-me nepomično sam stajala pred njim, a sada sjedam nasofu kraj njega, s razmakom od nekoliko stopa. Stisnemšake i nožne prste i čekam. Što po vašem mišljenju ima premoć, autobus ili njego-vo gorivo? Možda ćete reći, autobus, jer prevozi vozača iputnike do nekog odredišta. Međutim, on je nepokretani beskoristan bez goriva. S druge strane, gorivo se možeiskoristiti za pokretanje nekog drugog vozila, za zagrijava-nje vode, ili čak za izradu bombe. Jasno je da gorivo imapremoć. Ovdje sam ja gorivo i pratim vonj njegova strahakao što leopard prati trag svog plijena. Ostajem sjediti podalje od Iftikhara i zajedno gledamonogomet. Što se mene tiče, mogla bih isto tako gledatikako se diže tijesto za kruh. Ne znam pravila niti razu-mijem logiku muškaraca obučenih u različite boje što no-gom beskonačno udaraju loptu dodajući je jedan drugom,samo zato da bi je naposlijetku šutnuli u mrežu, pa bi ondabila izvađena iz te mreže i čitav proces bi se nastavio. Dokto promatram, uviđam da bez lopte nema ničega, samodvadeset muškaraca u šorcevima, i pitam se što da radimidućih nekoliko sati. Lopta je ta koja ima moć. Nakon štoje utakmica završila (druga će uskoro početi, sudeći po ri-ječima najavljivača), Iftikhar se okrene prema meni i nare-di: »Napiši mi pjesmu.« Ne kažem ništa. Odem do stola isjednem pred hrpu papira. Na tren zatvaram oči. Moj otacje došao da me pokupi iz bolnice i odvede kući. Privijam seuz njegova prsa koja mirišu na polja, i čitam. Preda mnomteku Namdevovi stihovi; jedan abhang, ili stih, pretače se uidući. Uskoro otac i ja zaspimo, ušuškani jedno drugom usnove. Uzimam nalivpero sa stola i zapisujem: 160

Plava bilježnica Moj gospodar je luk od tisovine Na njegovoj ruci počiva strijela. Njegova će zapovijed usmjeriti Njezin let do pernatog gnijezda. Slušaj šapat moga glasa: Ti, Ti si moja nagrada, Onkraj svake zemaljske vrijednosti. Pogledaj me. To je nabrzinu sročena i ružna pjesmica i ja mu je pru-žam da je pročita. Dok je čita, gornja usna mu se izvijaod prezira. Kaže: »Ti si to napisala?« Odgovaram: »Da,gospodine.« Podigne prema meni pogled tvrd poput čeli-ka, nasmiješi se i podigne papir između nas. Podere papirpo sredini, a zatim ga okrene i podere ponovo. Puštajućida komadići padnu na pod, promatra moju reakciju. Zardoista misli da taj papir sadrži pjesmu? Kako li je samoglup – jer riječi su te koje čine pjesmu. »Eto što mislim o tvojoj glupoj pjesmi«, kaže. Isprvagledam u pod, hineći kajanje. »Žao mi je, gospodine.«Zatim podignem pogled prema njemu. Dok u pozadinis televizora trešti nekakva reklamna pjesmica, on ustajei zakorakne prema meni. Pogledam ga prkosno u oči.Zurimo jedno u drugo, lica udaljenih za dužinu šake.Gotovo kao da se ne može sjetiti ničega drugog, pljunemi u lice. Međutim, u tom činu nema pakosti. Pljuneponovo. S distanciranom znatiželjom promatra kako nje-gova slina klizi niz moje lice. Nakon što me punu minutupromatrao u tišini, prošapće: »Idi se oprati.« »Da, gospo- 161

James A. Levinedine.« Pokorno odem u kupaonicu i perem se. Hladnavoda na mom licu predstavlja ugodnu stanku i nakratkose izgubim u zurenju u svoj odraz u zrcalu. Zavrnem sla-vinu i moja svijest ponovo se vrati u sadašnjost. Vraćam seu dnevnu sobu, koja se sada čini manjom nego kad samotišla. »Iftikhare..., gospodine.« To je prvi put da izgovaramnjegovo ime i to činim tiho. »Žao mi je što vam se nijesvidjela moja glupa pjesma. Bio je to moj prvi pokušaji nisam dobar pisac.« Vratio se kauču i televiziji. »Zaštoonda voliš pisanje ako nisi u tome dobra?« upita odsječ-nim tonom. Stojim ispred njega. On zuri u televizor.Odgovaram: »Činim to jer volim stavljati stvari na pa-pir. Volim vidjeti svoje misli, jer inače ostanu nevidljive.«Otrgne pogled s televizijskog ekrana i oči mu se na trenu-tak susretnu s mojima. Upita: »Ali zašto se baviš nečimu čemu si loša?« Odgovorim mu protupitanjem: »Jeste livi, gospodine, dobri u svemu što radite?« Promisli i kaže:»Jesam.« I dalje stojim pred njim u svojoj prekrasnoj halji-ni i sjajnim crnim cipelicama – ptica grabljivica. Na sagusu rascjepkani komadi papira. Nastavlja zuriti u televizor.Nakon nekoliko trenutaka tišine, upitam ga: »A čime sevi bavite?« To pitanje donijelo mi je veću zaradu od biločega drugog. Muškarčeva omiljena tema jest on sam; po-stani njegovo zrcalo i pričat će dovijeka. Namrgodi se inastavi zuriti u ekran. »Čime se ti baviš?« kaže, a na licumu zatitra iskrivljeni osmijeh. »Vi znate čime se ja ba-vim«, kažem, »ali mene zanima što vi radite.« »Zašto?«»Jednostavno me zanima.« Odgovori ne pogledavši me:»Tratim vrijeme u školi i radim za tu debelu svinju, svogoca.« Potrebno mi je da mu se svidim pa uzimam dugačak 162

Plava bilježnicaštap da bocnem zmiju; povlađujem mu: »Čini se da jemalo bahat.« »Znači, misliš da je bahat?« »Da«, kažem, aliu pravu sam – on je doista zmija, a ja sam mu upala u za-mku. »Dakle ti, kurva, koja ševi muškarce po cijele dane,misliš da je moj otac, biznismen i financijer, bahat? E pa,hajdemo vidjeti slaže li se on s tobom, kurvo.« Iftikhar utiša ton na televizoru i podigne slušalicu te-lefona na malenom stoliću lijevo od sofe. Promatra mečitavo vrijeme, sa svakim pokretom ruke kojom bira broj.Govori u slušalicu: »Tatice, bok – Ifti je.« Zmija me imau stisku svog spiralno svijenog tijela. Panika se cijedi smojeg lica i steže oko tijela. Govori podsmješljivim to-nom: »Ovdje sam s tvojim rođendanskim poklonom...Mogu ti reći da je prilično lajava.« Bacam se pod njegovenoge. Oba stopala obujmim mu rukama i počnem ih lju-biti. »Molim vas, molim vas, gospodaru, preklinjem vas.«Zgrabim ga za butine i stisnem se uz njega. Moje grudipritisnute su uz njegova koljena. Podignem pogled premanjemu – psić koji ponizno preklinje. Nastavlja govoriti natelefon, dok cmizdrim u pozadini. »Da, jako mi se sviđa.Zanimljivija je od one prije nje« (pauza), »da, i od te«(smijeh, pa pauza), »da, da, hoću.« Spusti pogled premameni, raširi usne u gušterski cerek, i spusti telefonskuslušalicu. Očajnički stežem njegove noge. Prigibam tije-lo nad njegova stopala i zakopavam glavu među njegovabedra. Spustivši slušalicu, grohotom se nasmije. »Bila siužasnuta od pomisli da ću reći debelom gadu.« »Hvala ti,gospodaru, hvala ti«, kažem njegovim nogama. »A sada davidimo koliko si zahvalna.« Položi ruke na moj zatiljak.Onaj tren kad sam tamo osjetila njegove ruke, znala samda sam ja preuzela igru i da ga imam u šaci. 163

James A. Levine Čvrsto mi uhvati glavu i povuče je uz svoja bedra apotom je gurne u svoje prepone. Kroz meki materi-jal njegovih hlača mogu osjetiti kako se njegov bhunnasdiže. Mogu procijeniti veličinu muškarca onaj čas kaduđe u moje gnijezdo i nikad nisam u krivu. Znam da jeIftikhar ograničen na tom području kao i u svemu dru-gom. Snažno pritišće moje lice prema napetom humku usvojim hlačama i ja uslužno otvorim usta i zapjevam pje-smu koju on želi čuti. Gotovo u sekundi zabije moja ustana njega, gurajući onoliko snažno koliko njegova snagamože podnijeti. Osjećam njegovo pulsiranje na svojimusnama, pa iako ne osjećam mokrinu kroz pamuk, znamda iz njega curi sok. Ne može vidjeti da širom otvorenimočima zurim u njegove prepone i da mi se usne rastežu uosmijeh. No tada me Iftikhar uhvati nespremnu. Jednim zama-hom zbaci me sa sebe i ja sletim na pod. Odavde moguvidjeti mokru mrlju na njegovim hlačama. Sada stojinada mnom. Vrijeme se usporava, a ja nemam nikakvukontrolu nad svojim pokretima, zamrznuta u njegovomrastegnutom protjecanju. Samo promatram, ne mogu sepomaknuti. On nagne svoje tijelo prema naprijed i pre-nese svu težinu na lijevu nogu; desnu nogu povuče premanatrag. Sjetim se nogometaša s televizije i postajem nogo-metna lopta. Gledam kako njegova noga juri prema momlicu. Oči mi reagiraju, ali tijelo ne može. Bol od udarca jenepodnošljiva. Glava mi gotovo poleti s tijela. Pri svijestisam ali vrti mi se u glavi; kožu na obrazu razderao mi jeđon njegove cipele. Grčim se u agoniji, shvativši da sambila u krivu: noga je ta koja ima moć – ne lopta. Vrištimdok letim unatrag i padam na leđa. Kreće prema meni, 164

Plava bilježnicazavrtjevši se na lijevoj nozi, ali ovaj put ruke podižem pre-ma licu i saginjem glavu. Udarac njegove noge o mojeruke nanosi mi novu bol. Bježim od njega četveronoške,glavom bez obzira – poput štakora – pod stol. Vičem izapomažem; bol mi para lice. Teško dišem, ali primjeću-jem da ne ide za mnom. U tom času čujem njegov krik.Zaprepaštena sam. S kojim pravom on vrišti? On ne možeosjetiti moju bol. Ali onda poslušam zvukove koje ispu-šta i to je više nalik vapaju. U dugačkom, neprekinutomzavijanju čujem zvuk koji dobro poznajem: zvuk bezna-dežnog očaja. Iz njega se izlijeva divlja bujica jada, i čak ionda kad mu se glas utiša iz njega i dalje izvire tuga. Odavde, ispod stola, mogu vidjeti njegove noge.Premješta težinu s jednog stopala na drugo. Stopala su muneodlučna. Jedva dišem. Bol mi sijeva kroz lice. Ruke mebole. Vrijeme protječe. Odlučio je: okreće se i odlazi pre-ma vratima spavaće sobe. Vrata se za njim zalupe uz tresaki odskočivši ostanu otškrinuta. Ne mičem se odavde. Neizustim ni zvuk. Ponovo zalupi vratima, ali ovaj put osta-nu zatvorena. Čujem kako nešto šutira. Zatim buka izspavaće sobe prestane. S televizora odjekuje melodija jošjedne reklame. Prošlo je dosta vremena. Još uvijek sam skvrčena podstolom slušajući zvukove s televizije (još jedna nogomet-na utakmica). Nije se vratio ovamo. Čujem kako se punikada. On u spavaćoj sobi nekog zove telefonom, ali nemogu razabrati riječi. Prođe nekoliko minuta i slavina jezavrnuta. Pričekam i onda otpuzim do vrata spavaće sobena sve četiri, podižući svaki ud kako se slučajno ne bi čuoniti šum; sag je tako mekan. Prislonim uho o vrata. Tihoje, izuzev povremenog zvuka bućkanja vode. Ustanem. 165

James A. LevineMogu hodati. Iskušavam snagu svog tijela. Boli me, alimogu se micati. Odlazim do glavnih vrata i vrlo pažlji-vo pritisnem kvaku. Zaključano je. Otpuzim natrag podstol. Legnem. Šta kažeš? Ma znam. Ne trebaš me žaliti,jer ti si propatio mnogo više. Bio si slobodan. I ja sam bilaslobodna, ali prije mnogo vremena. Sada smo ovdje zajedno.I ti i ja smo bili lutalice, ali sada smo tu zajedno. I ti trebašići spavati. Laku noć, Tigre. 2Ležeći pod stolom zaštićena stolicama, začujem kucanjena glavnim vratima apartmana Tigar. Vrata spavaće sobese otvaraju i ugledam Iftikharove noge. Otključava vrata.Stigao je pladanj s hranom i Iftikhar naređuje poslužiteljuda ga odnese u sobu a sam ostaje stajati kraj vrata (stražarida ne bih pobjegla?) Ugasi televizor prije nego što ponovozaključa vrata i vrati se u spavaću sobu. Ne traži me nitiišta govori. Televizor u spavaćoj sobi je upaljen, ali sat ilidva kasnije je stišan. Pretpostavljam da je otišao spava-ti. Ovdje je tako tiho. Nedostaju mi zvukovi CommonStreeta koji su tako dugo bili dio mog ritma. Usprkos tišini, utonem u san pod stolom i budim se uzoru, s prvim sunčevim zrakama što se prosipaju po sobi.Ustanem i opazim da je tepih na mjestu gdje mi je bilaglava zamrljan potamnjelom krvlju. Boli me lice i moramna toalet. Na vršcima prstiju prelazim glavnu sobu i tiho priti-snem kvaku na vratima spavaće sobe. Desno krilo vra-ta lagano se otvori. Šarke malo zacvile, ali ne dovoljno 166

Plava bilježnicaglasno da probude usnulog princa. Polako se šuljam krozspavaću sobu prema vratima kupaonice, koja je Iftikharostavio otvorena. On mirno spava. Kad sam se našla u kupaonici suočavam se s proble-mom: koji je najtiši način da se popiškim. Ako koristimwc–školjku, morat ću pustiti vodu, što će nedvojbeno bitiprebučno. Ne mogu se popeti na umivaonik, pa odluču-jem piškiti u kadi. Podignem crvenu haljinu iznad bedarai tiho se popnem uz tri kamene stepenice do ruba kade.Uđem u nju i čučnem tik iznad odvoda dopuštajući svommjehuru da se isprazni. Taman i smrdljiv urin curi po dnubijele kade i otječe u odvod. Izlazim potom iz kade, otr-gnem nekoliko listova toaletnog papira iz role i obrišemsve tragove urina a zatim bacim papir u smeće. Probudio se puno prije nego što se pojavio u dnevnojsobi. Čim sam iz njegove sobe čula zvukove kretanja, sa-krila sam ono što sam bila pisala iza jastuka naslonjača.Čujem ga kako koristi toalet, pušta vodu da teče u kadu,i razgovara na telefon. Pušta neku modernu glazbu. Morada je prošao čitav sat prije nego što je izašao iz spavaćesobe. Nosi dugačku bijelu halju a razbarušena kosa mu jemokra. Osjetim čudan poriv da mu priđem i osušim mukosu, ali ta nagla potreba samo mi prođe kroz svijest po-put šuštanja uskovitlanog lišća na povjetarcu, i potom ne-stane. On krene prema meni. Nije me strah, ali spuštampogled u znak pokornosti. To što mi je pogled pao namjesto na podu gdje sam sinoć bila njegova nogometnalopta nije bilo smišljeno. »Evo«, kaže, i gurne mi pod noskomad papira. »Hvala«, kažem, uzimajući ga od njega.»Pročitaj«, kaže. Na papiru je pjesma. 167

James A. LevineMoj mačMoj mač je od najfinijeg čelikaNa najmanji zamah poletiOdbija udar protivnikaVjeran je ruci i metiRuka mi je uvijek isturenaFokusiran pogled je mojStav mi je uvijek pripravanI nikada ne gubim boj. Njegov rukopis je daleko uredniji od mojeg, i krasopisteče glatko i bez ijednog ispravka, što me dovodi do za-ključka da je zasigurno prethodno načinio skicu i da je ovozavršna verzija. To je pjesma dječaka. Pogledam gore, premanjemu, i nasmiješim se. »Ovo je briljantno, gospodaru.« Vidim da nije navikao na hvalu, jer se žacne. »Pa, sva-kako je bolja od tvoje«, kaže. »Da, bolja je...hoćete li menaučiti kako da pišem poput vas?« upitam. »Pa, kao prvo,pjesma se mora rimovati. Tvoja se nije rimovala kako spa-da – bila je smeće.« »Sljedeći ću put, gospodaru, pokušatinapisati pjesmu koja se rimuje. Hoćete li mi dopustiti davam napišem još jednu pjesmu, molim vas?« Kaže: »Pa,večeras moram ići van s ocem. Napiši mi pjesmu dokbudem vani pa ću je pročitati noćas.« Odgovaram: »Datću sve od sebe...ali molim vas, nemojte se ljutiti ako nebude dobra...morat ću učiti i mnogo puta pokušavati dabude kao vaša.« To ga razljuti; moj pokušaj pokornostibio je pogreška. Zabaci glavu i podigne glas. »Ako mislišda bi netko poput tebe ikad mogao pisati kao ja, mnogosi gluplja nego što sam mislio.« Padnem mu pred noge i 168

Plava bilježnicaovijem mu ruke oko gležnjeva. »Molim vas, gospodaru,dajte mi još jednu priliku. U pravu ste, zaista ste u pravu.Nikada neću pisati kao vi...Mogu samo dati sve od sebe.«Osjećam napetost u mišićima njegovih nogu dok ih po-miče pod mojim rukama. Pritisnem glavu uz njegovastopala. Naredi mi da ustanem. »Hvala, hvala, gospodaruIftikhare«, zacvilim. Zatim kaže: »Upali televizor i idi seoperi.« Upalim televizor i dodam daljinski upravljač nje-govoj ispruženoj ruci. Odem u kupaonicu, koja postajemoje utočište. Iftikhar nije bio uredan; na podu su ostalelokve vode, a mokri ručnici bili su posijani svuda. Netomprije nego što sam odvrnula slavinu da napunim kadu,začujem kako ponovo razgovara na telefon. Smiješim se dok ležim u vrućoj vodi; svoga gospodarauspjela sam navesti da mi naredi da čitav dan pišem. 2Nisam dugo ostala u vrućoj vodi. Brzo sam se obrisa-la, ponovo obukla haljinu i vratila se Iftikharu. Gledaoje televiziju. Ušla sam tiho, ali me čuo i pozvao: »Dođiovamo.« Prišla sam mu i sjela u jedan od naslonjača; ni-sam se naslonila, iako je oblik tog pokućstva pozivao nato, već sam ostala sjediti uspravno. Jutarnje sunce sjalomi je u oči. Nisam mogla dokučiti u kakvom je trenutnoraspoloženju; dostatno je reći da nije bio pričljiv. »Spustise na koljena.« Od vruće vode ogrebotine su me pekle alice mi je pulsiralo od prethodne noći. Kleknula sam prednjega. Iz iskustva sam znala da okršaj neće trajati dugo,ali strahovala sam od posljedica njegove kratkoće. Počela 169

James A. Levinesam mu milovati slabine kroz halju i ugledala kako mu segotovo istog trena bhunnas počinje ukrućivati. Nastojalasam dokučiti kako bi najbolje bilo dalje postupiti, kad seumiješala sudbina. Sudbinu u svojim predodžbama pogrešno percipiramokao utočište. Mnogi ljudi racionaliziraju neobjašnjiv do-gađaj kao sudbinu i sliježu ramenima kad se dogodi. Alito nije sudbina. Svijet funkcionira kao niz krugova koji sunevidljivi, jer se protežu u gornje sfere. Sudbina je mjestogdje se ti krugovi energije usijecaju u zemlju. Kako ih nemožemo vidjeti, ne poznajemo njihov sadržaj i nemamopojam o njihovom opsegu, nemoguće je predvidjeti kadće se ti krugovi usjeći u našu stvarnost. Kad se to dogodi,zovemo to usudom. Usud nije slučajan događaj već onajkoji je neizbježan, no mi smo jednostavno slijepi za nje-govu prirodu i vrijeme njegova odvijanja. Slijepi smo i zato kako usud povezuje jedan naizgled slučajan događaj sdrugim. Netko je pokucao na vrata. »Prokletstvo«, rekao jeIftikhar, » stigao je doručak.« Ustao je i stresao me sa sebe.»Uđite«, povikao je. Izbočina na njegovoj halji još je bilavidljiva kao blaga sjena na jutarnjem suncu. Hotelski po-služitelj ušao je noseći poslužavnik s doručkom i položioga na stol. Bio je to isti čovjek kojega sam vidjela prethod-nog dana, ali ovaj put nije mi se smješkao, već me pogle-dao s antipatijom. Kad je dostavljač hrane izašao, naizgledsveprisutan a istodobno vječno nevidljivi vratar zaključaza njim vrata i ostavi me ovdje zatočenu s Iftikharom; dvakrastavca stiješnjena u staklenci. Iftikhar je pregledao jutarnju ponudu hrane. Ostalasam sjediti na rubu naslonjača, a Iftikhar sjedne na mjesto 170

Plava bilježnicapostavljeno za njega na čelu stola. Tanjuri su bili od finog,gotovo prozirnog bijelog porculana sa zlatnim uzorkomna rubu. Porculan je možda i bio delikatan, ali Iftikharnije. Pio je čaj kao čovjek bez manira, obuhvativši šalicudlanovima umjesto da je drži za ručku kao što je činiootac Matthew. Promatrao me dok je srkao. »Upali televi-zor da vidim što ima na programu.« Znao je da ga gledamkako jede. Bila sam gladna, ali na to sam bila navikla. U svojem bih gnijezdu povremeno sanjala o hrani, isvaki put san bi pronašao način da ostanem nenahranje-na. Naprimjer, u jednom snu bila sam iza rešetaka. Ispredsebe sam vidjela gozbu u vrlo udaljenoj sobi, ali nisamse mogla probiti kroz rešetke iako su bile načinjene odpapira. U drugom snu plivala sam u rijeci i ugledala naobali gozbu priređenu povodom neke svečanosti, ali iakosam plivala iz sve snage nisam mogla doseći obalu, madase voda činila mirnom. U oba ta sna moji osjećaji su bilipodvojeni, jer sam u oba slučaja bila gladna ali nisam seosobito trudila da dođem do hrane. Tako sam se osjećala isada; gladna, ali bez želje da budem za ovim stolom. Primijetila sam da je Iftikhar pio nezaslađeni crni čaj is užitkom jeo jaja i kobasice. Za čovjeka sitne građe činilose da može pojesti nevjerojatnu količinu hrane. Jeo je kaoda je izgladnio, iako sam znala da to nije mogao biti. Noži vilicu držao je poput prostaka, stežući ih čitavom šakom.Vilicom je probadao komadiće kobasice na način na kojisam ja zabadala štap u rijeku u potrazi za ribama. Dokje jeo, nije skidao oči s mojih; taj isti čelični, neumoljivipogled. Obrisavši usta o rukav, rekao mi je: »A sada, dođi ova-mo i završi što si započela.« Čini se da moja prijašnja dvoj- 171

James A. Levineba nije bila otklonjena, već samo odgođena. Odgurnuo jestolicu od stola, napola ustao, i podigao halju iznad bu-tina. Ponovo je sjeo s razotkrivenom donjom polovicomtijela i razmaknuo noge. Kleknula sam pred njega i pogle-dala među njegove noge. Njegov bhunnas ukrutio se predmojim očima. Bio je kraći od moje šake. Gusta kovrčavadlaka prekrivala mu je gornji dio slabina i prestajala natestisima, koji su bili posve glatki. Izgledalo je kao da jeumjetnica koja ga je načinila donje područje obilato pre-mazala crnom bojom, a onda naglo odustala zaključivšida joj se slika ne sviđa. Ponovo položim svoje dlanove na vanjski dio njegovihbutina i počnem ga nježno gladiti pokretima gore–dolje.Spustila sam glavu i počela ljubiti unutarnji dio njegovogdesnog koljena. Mogla sam osjetiti tragove sapuna na nje-govoj koži. Začujem kako stenje a zatim osjetim kako muse slabine stežu oko moje glave. Krikne. Pogledam premagore i ugledam kako svoju dragocjenu izlučevinu odašiljeprema nebu. Trajalo je par sekundi. Bili su to kratki, bi-jeli mlazevi, njih šest uzastopce. Bhunnas mora da mu jebio blago zakrivljen udesno, jer je malo soka štrcnulo nanjegovu desnu slabinu a potom stalo kliziti prema dolje.Ostatak je završio u mojoj kosi. Na tren sam zastala a po-tom zarinula glavu duboko među njegove slabine i stalapohlepno ljubiti obje njegove noge. Gurnula sam glavumeđu njegove slabine toliko da su se razdvojile i počelaljubiti njegove testise. Ječala sam: »Oh, gospodaru...oh,gospodaru...hvala vam. Vi ste...« Prije nego što sam mo-gla završiti svoju neuvjerljivu pohvalu, šakom je zgrabiomoju kosu, podigao mi glavu, i odbacio me od sebe. Palasam na leđa i desno rame mi je lupilo o rub stola. Glava 172

Plava bilježnicami je naglo poletjela prema natrag i tupim udarcem uda-rila o stol. Snaga kojom me odgurnuo bila je tolika dami je glava poskočila unatrag drugi put i ponovo udarilao gornju plohu stola, iako je drugi udar bio zanemarivesnage. Srušila sam se na meki sag znajući da je najbolje dazatvorim oči i ne mičem se. Stojeći iznad mene, Iftikhar je nekoliko puta povikao:»Ah, sranje«, kao nekakvu mantru samoprijekora. Prvome lagano udario nogom da vidi hoću li reagirati. Nisam.Tada je kleknuo i prodrmao me za rame. Položio mi jeruku na glavu prije nego što ju je brzo maknuo i ponovopočeo ponavljati svoju mantru; shvatila sam da mu je naruci bilo moje krvi. U glavi mi je bubnjalo, rame mi jeprobadala oštra bol, ali bilo mi je dobro. Željela sam sevratiti na ulicu i molila sam se da moje sadašnje stanjebude razlog da me odvedu odavde. Tigar je bio bijesan irikao je. Ššš, ššš, Tigre. Dobro sam – ne brini se. Iftikhar je potrčao prema glavnim vratima, ustano-vio da su zaključana, pa počeo lupati po njima i vikati:»Upomoć – otvorite vrata, otvorite vrata!« Otrčao je uspavaću sobu, vjerojatno da pronađe ključ, ali tada začuhkako se vrata otključavaju. Iftikhar je potrčao natrag udnevnu sobu vičući: »Brzo! Trčite po gospodina Vasa!...Pronađite gospodina Vasa!« Vrata se otvoriše. Za nekolikotrenutaka pored mene je klečao čovjek koji je mirisao naulicu. Nježno je prodrmao moje mlitavo rame i pogladiome po kosi; šapnuo mi je u uho: »Jesi li pri svijesti, ma-lena djevojčice?« Šutjela sam. Neznatno sam otvorila očii kroz uzak prorez ugledala sijedi potiljak starog vratara.Doviknuo je Iftikharu: »Požuri, treba doktora, brzo na-zovi doktora, zovi doktora!« Iftikhar je nazvao i uspani- 173

James A. Levinečenim glasom povikao: »Dođite. Trebate doći...odmah...djevojci se dogodila nezgoda...pala je.« U trenutku kad jespustio slušalicu, začula sam ženski glas na vratima. Bilaje to Hita. Povikala je: »O, nebesa, o, nebesa, ne opet.«Osjetila sam nalet zraka pred njom dok je trčala premameni. Kleknula je kraj mene i povikala na vratara da iza-đe. »Ali treba joj doktor«, zavapio je. Sada već dobro po-znati glas zavrištao je: »Gubi se van! Smjesta!« Vrata su sezalupila uz tresak. Osjetila sam Hitine koščate prste na svom vratu, apotom je samoj sebi rekla: »Živa je...živa je. Osjećamkako diše. Nazovi gospodina Vasa«, naredila je Iftikharu.»Već jesam«, odgovorio je u panici. Šaptala mi je u uho:»Batuk, Batuk, draga. Čuješ li me?« Nježno mi je prodr-mala rame kao da iz mene želi osloboditi odgovor kojije zapeo negdje u meni. »Trebali bismo je prebaciti nakrevet. Gospodaru Iftikhare, molim vas, pomozite mi.«Iftikhar se očito nije pomaknuo, jer je ponovila svoju za-molbu, koja je sad zvučala više kao naredba. Osjetila samtri ruke pod svojim leđima i jednu pod glavom, a onda sume položili na krevet. Iftikharu je rečeno da ode po ruč-nik i vodu. Očito nije znao da vodu prvo treba zagrijati,jer sam se od njezine hladnoće stresla. »Miče se«, rekla jeHita, ponajviše sebi. »Batuk, Batuk, probudi se, draga«,preklinjala je. Telefon uz krevet iznenada je zazvonio. Opet samse stresla. Hita se javila. »Gospodaru Iftikhare, telefon.Za vas je.« No on je čini se napustio sobu. »Za vas je«,ponovo je zazvala. Iftikhar je podigao slušalicu u su-sjednoj sobi ali bilo je lako čuti što govori. »Da, oče...bio je to nesretan slučaj...pala je...spotaknula se o tepih 174

Plava bilježnicadok je jurila okolo.« »A Buda je dinja«, čula sam kakoje Hita promrmljala. Iftikharov glas bio je drhtav. »Ne,oče, to je ovaj glupi hotel, sve se raspada...spotakla se otepih...ne, ne, dobro je...je li tako, Hita?« doviknuo je.»Diše«, odgovorila je Hita. »Čuješ li to, oče«, ponovio jeIftikhar. »Dobro je, Hita je upravo to potvrdila...u redu.Dođi ovamo«, zazvao je u smjeru spavaće sobe, »Otacželi razgovarati s tobom.« Hita se udaljila i uputila prematelefonu: »Da, gospodaru, da, gospodaru...da, gospoda-ru...ozlijeđena je...glava...krvari i lice joj je natučeno...neznam, u nesvijesti je...nisam bila tu...da, vjerojatno je...da, užasna nezgoda...da, najvjerojatnije se spotakla...mi-slim da bismo trebali pozvati doktora...da, gospodine, upravu ste, trebamo pričekati...gospodin Vas dolazi...da,gospodine. Hvala, gospodine.« »Gospodaru Iftikhare, vaš otac želi ponovo razgovaratis vama.« Čula sam kako se Hita vraća u spavaću sobu isjeda pored mene na krevet. Bilo je nemoguće razabratišto gospodin Bubba govori svom sinu, ali čulo se kako sedere na njega; mogla sam mu čuti glas čak iz druge sobe.Njegovu tiradu prekine glasno kucanje na glavnim vrati-ma. Hita potrči da ih otvori. »Ne...nitko nije zvao hotel-skog doktora...ne, sve je u redu...svi su dobro.« Povikalaje: »Rekla sam da su svi dobro« i snažno zalupila vratimai zaključala ih. Ležala sam na krevetu oko pola sata kad se začulo jošjedno lupanje na vratima i prigušeni povici: »Hita, otvo-ri.« Hita, koja je cijelo vrijeme bila pored mene i svakomalo mi otirala glavu vlažnim ručnikom skoči na noge,potrči do vrata i otključa ih. Vrata se otvoriše i ona zadi-hanim glasom reče: »Oprostite, gospodine Vas, ostavila 175

James A. Levinesam ključ u bravi da spriječim da vratar i čistačice ulazeunutra.« »Dobro, dobro«, rekao je, »gdje je ona?« Čulasam dva para nogu kako ulaze u spavaću sobu i osjetilatijela iznad sebe. Hita je žurno rekla: »Uredno diše.« Nastala je kratka pauza a potom sam čula kako net-ko odlazi u kupaonicu i pušta vodu iz slavine u kadu.Sljedeći trenutak osjetila sam kako mi se bujica hladnevode sručila na glavu. Uspravila sam se kašljući i hvataju-ći dah. Gospodin Vas stajao je uz donju stranu kreveta sprevrnutim srebrnim vjedrom iz kojeg je još uvijek kapalavoda. »Dobro je«, rekao je. Nije me izgrdio, ali njegov mije pogled govorio da je odmah shvatio da se pretvaram.Nije nosio svoje plavo odijelo, već sive hlače i bijelu košu-lju. Bio je zgodan stariji muškarac. Sjedila sam uspravno na krevetu, mokrog lica, na-kvašene kose a kraj mene su stajali gospodin Vas i Hita.Iftikhar je ušao u sobu poput osuđenika koji čeka odredza strijeljanje. A ubrzo će ga i dočekati. Tišinu je prekinuo gospodin Vas: »Gospodaru Iftikhare,mogu li predložiti da se spremite, jer će vaš otac biti ov-dje za minutu da odete zajedno do tvornica. Hita, imaš liodjeću za djevojku? Predlažem da se okupa. Uskoro ćemokrenuti, tako da bi trebala imati vremena u izobilju da jedovedeš u red.« Dok je Hita mahnito jurila okolo, ja sam u svojoj glaviuvježbavala scenu. »Pjesma«, zaječala sam. »Što?« upitaoje gospodin Vas. »Pjesma...Gospodar Iftikhar rekao mi jeda danas napišem pjesmu.« To je bila prilika koju nisamsmjela pustiti da mi klizne iz ruku: mogućnost da pišemčitav dan. Nastavila sam: »On me uči da pišem onakosjajno kao što piše on.« To svakako nisam izrekla u šali 176

Plava bilježnicaniti sam htjela da tako zvuči, ali gospodin Vas je prasnuou smijeh. »Što to kažeš? Gospodar Iftikhar te uči da bu-deš pjesnikinja?« Po prvi put nakon duge šutnje Iftikharprogovori: »Na polugodištu sam imao peticu iz engleskogi gospodin Mitra je rekao da imam dara za kompoziciju.«Vas se ponovo nasmija. »Ono što je g. Mitra želio reći«,odgovori Vas, »je to da je on dobio dar od tvog oca dabi ti dao peticu.« Gospodin Vas podsmješljivo izgovorisebi u bradu: »Pjesnik...« Poniženje u Iftikharu rasplamsabijes. »Slušaj, Vas, ti si sluga mog oca, i kad on čuje što sirekao, on će...« Vas ga prekine: »Samo naprijed, gospoda-ru Iftikhare« (»gospodaru« je rekao uz sarkastičan cerek),»recite svom ocu što god želite. Imam jak osjećaj da suvašem ocu u ovom času na pameti važnije stvari od vašepoezije. Mogu vam samo jedno reći: ako ste vi pjesnik, jasam Elvis! Da, gospodaru Iftikhare, Elvis ponovo rođenkao stari Indijac!« Čak su se i Hitine usne razvukle u smi-ješak. Ostala sam ozbiljna jer sam imala osjećaj da je to umom interesu. Bio je to dobro izveden plan. Bio Iftikharpjesnik ili ne, Hita bi mogla razumjeti moju potrebu damu udovoljim i pišem cijeli dan. Vas se još uvijek cerekao svojoj šali (a mislim da sedijelom smijao i od olakšanja što sam još uvijek živa), kadje Bubba banuo unutra. Čak i iz spavaće sobe mogla samosjetiti zvučnu eksploziju njegova ulaska. »Ovamo, šefe«,pozvao ga je Vas. Bubba je bučno ušao krupnim koraci-ma. Iftikhar je još uvijek stajao u svojoj pidžami. Ja samsjedila na krevetu mokre kose dok me Bubba premjera-vao pogledom od glave do pete. »Pa, ljepotice, čini se dasi živa«, zagrmio je. Vas se ubacio: »Da, došla je k sebi.«»Izvrsno«, rekao je Bubba, »dakle nema nikakve štete.« 177

James A. Levine Zatim krene prema Iftikharu s podignutom desnomrukom, i bez i trenutka oklijevanja odalami ga po glavi.Snaga Bubbinog otvorenog dlana mogla je napola pre-lomiti palicu za kriket. Iftikhar uopće nije očekivao ovajnapad i udarac očeve snažne šake koji ga je katapultiraopreko pola sobe. Sletio je na tlo poput urlajuće grude bolii sigurna sam da se njegov urlik čuo čak do Delhija. Usebi sam se nasmijala shvativši da ćemo i on i ja imatijednake masnice na lijevoj strani lica. Dok sam gledalaIftikhara kako se bolno previja po podu, primijetila sammu na licu usjeke od Bubbinog prstena. »Dečko«, viknuo je Bubba, »za sat vremena moramobiti u prvoj tvornici. Navuci svoju odjeću ili ćeš ići u pi­džami. Smjesta se obuci.« Mogla bih se zakleti da su seprozori zatresli od moćne grmljavine ove zadnje naredbe. Iftikhar je otvorio ormar u spavaćoj sobi, još uvijekse držeći za lijevu stranu glave. Cvilio je dok mu je Hitapomagala da se obuče. Bubba je uveo gospodina Vasa udnevnu sobu da porazgovara s njim nasamo. Mislim danisu bili svjesni da ih mogu čuti. »Što ćemo, dovraga, stim dečkom?« upitao je Bubba. Gospodin Vas je odgovo-rio: »Pa, mogli bismo poslati djevojku natrag, i riješiti tona taj način.« »Ali već si platio za nju«, reče Bubba. »Nijepuno koštala«, odgovori Vas. »Što ako je dokrajči – to ćenas koštati još stotinu tisuća.« »Ja sam otac, Vas. Dio muš-karčeva poslanja na zemlji je da pripremi sina za njegov ži-votni put, zar ne? Moj otac je meni dobavljao djevojke...ipogledaj me. To je nešto što činiš za svog sina. Gledaj,Vas, ako je dokrajči, dokrajčit će je...no bit će to šteta jerje lijepa. Znaš...da sam ja nekoliko godina mlađi ne bih 178

Plava bilježnicaimao ništa protiv da je i sam malko isprobam!« Nasmijaose i odalamio Vasa po leđima toliko jako da sam moglačuti tup odjek tog udarca. Uzdahnuo je, a onda glasomdovoljno glasnim da probudi mrtve povikao: »Iftikhar, jaodlazim.« Još uvijek se držeći za glavu Iftikhar požuri zaocem i gospodinom Vasom i sva trojica izađoše iz prosto-rije. 2Kada se vratila k meni Hita je djelovala skrušeno; pret-postavljala sam da je, kao i Vas, osjetila olakšanje što samživa. Bila sam zabrinuta da ju je trik s vjedrom punimvode upozorio na moju vještinu u pretvaranju. No činise da je ona to shvatila više kao medicinsku procedurunego kao sredstvo za raskrinkavanje moje glume. »Bilobi dobro da se okupaš«, rekla je. Poslušno sam otišla ukupaonicu i ponovo uronila u kadu punu vode, a kadsam bila gotova s kupkom vratila sam se u dnevnu sobuodjevena u kupaći ogrtač kojeg sam našla kako visi izavrata. Hita je sjedila za stolom zureći pred sebe. Kad samušla, pogledala je prema meni. »Jesi li u redu?« upitala je.Nasmiješila sam joj se. »U redu sam.« Hita reče: »Znači,gospodar Iftikhar ti je rekao da mu danas napišeš pje-smu. Pa, onda ti je bolje da počneš. Donijet ću ti neštodrugo za obući. Naručila sam ti hranu.« Hrana (kruh,dahl, voće, mlaćenica) stigla je brzo nakon toga, a čimje dostavljač hrane otišao, Hita je pokupila svoje stvari.Činilo se da joj je drago što napušta apartman i izvana je 179

James A. Levinezaključala vrata. Znala sam da će razumjeti; imala samčitav dan za pisanje. Provirila sam kroz prozor. Lagani oblaci prigušili suintenzivnu sunčevu svjetlost. Napisala sam za Iftikharajednostavnu rimu. Uranjanje Uroni me u svoju ljepotu Bol priguši i jad Zaustavi srce što kuca Da više ne ćutim glad. Utoni u moju ljepotu Odbaci sav svoj strah Drži me čvrsto i voli Žalost da smrvim u prah. Uroni me u svoju ljepotu Priguši moju bol Oduzmi mi moje prste, Olovku, um i riječi sol. Utoni u moju ljepotu Odbaci sve strahove sada Ovaj život je tek kap Slana suza što pada. Uroni me u svoju ljepotu Bol poništi, rasplini Evo ti moj život. Da budemo jedno učini. Rimuje se. 180

Plava bilježnica 2Hita se ponovo pojavila sredinom popodneva; nabrzinusam zgrnula papire na hrpu i stavila ih na stol. »Dakle,završila si sa svojim pisanjem?« rekla je. »Da«, odgovorilasam. Kako je papir s pjesmom ležao na vrhu hrpe, a mojiostali zapisi ispod njega, nisam strahovala od otkrivanja,čak i ako bi Hita znala čitati. Pod rukom je nosila još je-dan smotak odjeće umotan u smeđi papir, sličan prvom.Pretpostavljala sam da je to moj sljedeći kostim. Hita seovaj put, barem jednom, činila opuštenom. Na njoj samnanjušila dašak specifičnog mirisa, koji je sugerirao da jeneko vrijeme provela na mjestu gdje se poslužuje alkohol.Kad je rekla: »Hajdemo nanijeti malo šminke na ove mo-drice i urediti te od glave do pete, da budeš prava ljepoti-ca«, osjetih da sam se vratila u staru kolotečinu. Usprkos slobodi u kojoj sam uživala čitavo jutro, bolkoja mi je sijevala iza očiju i duboko u glavi neprestanoje bila prisutna, i kako je dan odmicao postajala je svesnažnija. To je preko mene bacilo mrežu duboke sjete. Zamene je takvo raspoloženje rijetkost, no sada me doistapreplavio val očaja, obavivši me poput teškog pokrivača.U mislima sam otplovila na obalu rijeke, s djedom, slavlji-ma, razmiricama s majkom, svađama i tučnjavama s mo-jim bratom Avijitom, vonjem jeftinog parfema na očevojodjeći, razgovorima koje sam vodila sa Shahaladom na le-žaju u stražnjoj sobi Sirotišta, Puneetovim neobuzdanimsmijehom, i šalama koje smo zbijali na račun Vodenkonja.Tko ste vi da sudite je li moj životni put nesretan i bi-jedan? Osuda je sjena koju bacaju predrasude. Ne znateništa o Common Streetu i o sirovim i divljim bojama ko- 181

James A. Levinejima je bio obojan svaki moj sat i svaki dan boravka natom mjestu. Ali sada – ovdje – vlada tišina, i po prvi putmogu osjetiti jad u svojoj duši. 2Hita je vrlo vješta u oslikavanju lica, i zahvaljujući njezi-nom daru moja je ljepota obnovljena. Potpuno je distan-cirana dok mi obnavlja lice, i svako malo se udalji neko-liko koraka kao što slikarica portreta odstupi kako bi sedivila slici koju je stvorila. Haljina koju ću nositi jarke jeplave boje i sličnog kroja kao jučerašnja (mislim da je eti-keta prodavaonice ista), osim što na stražnjem dijelu imamanji izrez. Prije nego što ću je odjenuti Hita mi zakapčagrudnjak, očigledno da bi se bolje istaknulo moje ne bašraskošno poprsje. Skliznem u haljinu i zaista, moram pri-znati da grudnjak pomaže da je se donekle popuni. U kupaonici smo i Hita tiho pjevuši dok mi kosu pri-čvršćuje ukosnicama kad se odjednom začuje prasak na-glo otvorenih glavnih vrata. Potom se zalupe toliko snaž-no da prozorska stakla zazvekeću. Gospodin Vas dere sena Iftikhara iz petnih žila, toliko glasno da mu pluća go-tovo eksplodiraju. »Ti si obično razmaženo derište. Štetakisika koji udišeš! Da je po mom...« I Iftikhar viče. »Alinije po tvom, Vas. Ti si očev sluga. Razumiješ što značibiti sluga? Da ti kažem ovo, kad preuzmem očeve tvorni-ce u Mumbaiju isprašit ću te s posla brže nego što možeškresnuti žigicu. Osobno ću gledati kako truneš u nekomjarku.« Vas odgovori s opipljivim bijesom: »Ako ti šef do-pusti da preuzmeš posao, ne ćeš se morati brinuti o mom 182

Plava bilježnicaotkazu. Sam ću se baciti u taj jarak. Vjeruj mi, Iftikhar, ondobro zna kakva si ti podmukla lasica.« Uslijedila je tišina prije nego što se začuo Iftikharovuobičajeno piskutav glas: »Halo. Halo. Je li se moj otacvratio u ured?...A, u redu...Iftikhar je...neka me nazoveodmah kad završi razgovor.« Iftikhar spusti slušalicu i reče:»Da vidimo, Vas, kome otac zaista vjeruje. Zaboravljašda je krvna veza jača od svega.« Vas odgovori, sada mno-go smirenijeg i odmjerenijeg glasa: »Slušajte, gospodareIftikharu, radim za vašeg oca više od dvadeset godina i onzna da nikad nisam napravio niti jedan pogrešan korak. Avi lijepo idite kvragu.« Iftikhar se usiljeno nasmije. »E pa,g. Vas, vidjet ćemo. Zaboravljate da je Andy Tandor ože-nio moju sestru i otac mu je sredio posao u ministarstvu.On mi je poput brata.« Hita mi je prestala četkati kosu isada obje slušamo razgovor. Iftikhar upali televizor, ali u tom času zazvoni telefon.Televizor je utišan i Iftikhar podiže slušalicu. »Oče, jasam. Hvala ti što si mi danas pokazao tvornice, veličan-stvene su...nevjerojatan si...znam...jedva čekam, želim dabudeš ponosan na mene, oče.« Stanka. »Oče, moram stobom raspraviti o nečemu ozbiljnom. Znaš onu pošilj-ku pamuka koju smo prošle godine poslali na Mauricijuspod onim vladinim ugovorom...da, tu...jesi li znao dasmo je ponovo otkupili od njih po četrdeset i pet centipo metru iznad cijene koju su oni nama platili? Da, u tosam siguran. Samo nazovi Andyja na kućni broj; danasje o tome raspravljao sa mnom...vrlo je zabrinut...možeti pokazati papire. Bit će ti jako žao to čuti...i ja sam biopreneražen ...kad sam čuo da je to učinio gospodin Vas;u džep je stavio dvadeset centi po metru od te transakci- 183

James A. Levineje. Mislim da to trebaš znati...možeš ga pitati i sam; bašsada je ovdje.« Čujem Vasa kako se sjurio prema telefonu.Uvjerava u slušalicu: »Naravno, šefe...to je glupost...na-ravno da jest...mladi gospodar je samo izveo neslanu šaluda vas iskuša...naravno...naravno, nazovite ga, imamo svepotvrde i račune...da, šefe, da, šefe...naravno...laku noć.«Slušalica je sklopljena i Vas kaže glasom toliko tihim dajedva razabirem što govori: »Kako si takvo šta mogao reći?Kako si mogao, ti prokleto malo govno? Služim tvojojobitelji još od prije tvog rođenja. Niti jednom nisam ništaukrao niti utajio, niti jedan peni. Čistio sam za tobomsav nered koji bi ostavljao i brisao ti nos još dok si bio upelenama.« Zatim se začuje neka buka, zvuk meteža nalikna tučnjavu. Netko je nekoga udario. Zatim zvuk udarcao pod, kao da je netko pao, i jauk. Hoću ustati i otrčatida vidim što se događa, ali me Hita spriječi pritisnuvši miramena i mi ostanemo u kupaonici. Potom Iftikhar kaže: »O, kakva tragična pogreška, Vas!Požalit ćeš, i to kako! Žalit ćeš zbog toga zauvijek, starigospodine Vas. Već sutra ćeš zažaliti što nisi preda mnompuzao po podu i ljubio mi guzicu...a sada odlazi, Vas...do-laze mi neki ljudi...gubi se! O, još jedna stvar, Vas, pobrinise da večeras poševiš svoju ženu, jer ću je sutra poševitija. Kad budem gotov s njom poslat ću je u svom autuda te posjeti u zatvoru, i kad ugledaš njezino maleno licekako zuri u tebe kroz rešetke znat ćeš da sam je obradio.Zbogom, gospodine lojalni, pošteni Vas.« Iftikharov glasje suviše visok da bi zvučao zastrašujuće, pa tako ove pri-jetnje zvuče kao razmetanje na dječjem igralištu – no ža-losna je istina da ipak nisu. Vas ima posljednju riječ. »Neznam iz koje ste od bludnica vašeg oca iskliznuli, ali da je 184

Plava bilježnicapo mojem gurnuo bih vas ravno nazad.« S ovime se vratazalupe a Iftikhar prasne u gromoglasan smijeh. Još uvijek se smije kad začujem zvonjavu telefona.»Andy, Ifi je...moj otac će te nazvati za minutu...sjeti seo čemu smo razgovarali ranije...izvrsno...točno tako...da, dvadeset...vidimo se kasnije...da, imam za tebe pra-vu nagradu. Imamo mnogo toga za pričati.« Nakon štoje slušalica spuštena Iftikhar se prestane smijati i poviče:»Djevojko, gdje si?« 2Mislim da Iftikhar nije svjestan da smo Hita i ja čule či-tav razgovor, ali pretpostavljam da to ionako ne bi utjeca-lo na njegove postupke. Hitro se zaputim u dnevnu sobu,s jednom ukosnicom što iz moje kose strši u zrak. »Gdje jepjesma koju si napisala za mene?« upita, veseliji i srdačnijinego što sam ga ikada dosada vidjela. U odličnom je ras-položenju; rukav mu je umrljan krvlju. Zgrabim pjesmu svrha hrpe papira koja je još uvijek na stolu i pružim mu je.Pročita je i pogleda me dok stojim pred njim. »Pa, boljaje od tvog prvog pokušaja. Ovaj put je barem pjesma! Aliprilično je depresivna i nedostaje joj prave maštovitosti.«Odgovaram pogleda usmjerenog ka njegovim stopalima:»Hvala, gospodaru, dala sam sve od sebe.« On nastavlja:»Kao što sam rekao, bolje je, mnogo bolje, ali još trebašproći dugačak put«, i s tim riječima podigne papir predamnom te ga i ovaj put podere po dužini a zatim ga poci-jepa na komadiće. Komadići papira lepršaju oko njegovihstopala kao lišće što pada sa starog drveta. 185

James A. Levine Naslućujem da Iftikhara uzbuđuje potraga za intelek-tualnim izazovom. U svakom slučaju, on je jedini muška-rac koji je ikad od mene zatražio da napišem pjesmu. Dokse komadići papira kovitlaju prema sagu, on zadržava svojpogled čvrsto fiksiran na meni. Njegovo zurenje traje du-lje nego što je potrebno da me potčini, pogotovo uzevšiu obzir televiziju koja ga doziva i mami. Prisjetim se da jejedini neozlijeđeni dio mog lica moj desni obraz, i pitamse je li to opazio. Iftikhar podigne slušalicu i kaže osobi s druge stranežice da mu donese dvije boce piva. Pitam se što se dogodi-lo s Hitom, koju sam ostavila u kupaonici. Pretpostavljamda je ostala ondje da osigura da mi se ništa loše ne dogodi.Okrenem se da odem, ali tada ugledam kako se njegoveoči strelovito podignu prema meni. Lagano odmahnuvšiglavom daje mi na znanje da mi zabranjuje da se udaljim.Nakon toga spusti slušalicu. Gleda sapunicu na hindiju.Junak sapunice je doktor čija žena ljubuje s biznismenom.Biznismen zauzvrat vara svoju ljubavnicu, doktorovu su-prugu, s mlađom ženom. Doktor je izuzetno lijep i do-bar (na dosadan način). U trenutku kad stižu Iftikharoveboce piva, doktorova supruga potajice pakira svoje kofereda pobjegne s biznismenom (koji će je, dakako, odbaciti).Iftikhar mi naloži da mu donesem pivo sa stola, što po-slušno učinim. Iftikhar ispija prvo pivo ravno iz boce, i to naiskap.Dobre je volje. Drugo pivo pije nešto duže, i onda shva-tim. On misli da će ga pivo usporiti. Čim uz tresak spustidrugu bocu na stol, ustane, zgrabi me za lijevo zapešćei odvuče me u spavaću sobu. Koristeći se mojim zape-šćem kao polugom, baci me na krevet i stane ispred nje- 186

Plava bilježnicaga. Otkopča svoj smeđi kožni remen i gurne prema doljesvoje žućkastosmeđe hlače engleskog stila niz bokove kojisu uži od mojih. Skine ih istovremeno s cipelama i zatimprevuče majicu preko glave. Njegovo kosturoliko obličjestoji preda mnom samo u čarapama i gaćicama. Moramse uštipnuti da se suzdržim od potrebe da prasnem usmijeh. »Oh, gospodaru, tako ste zgodni. Mislim da steprema gospodinu Vasu bili vrlo odlučni i čvrsti.« Kao iu slučaju svih niskih muškaraca, znam da će ga laskanjeomekšati. Iftikhar je zamalo reagirao grubo, no u zadnjičas se predomisli i kaže: »Svidjelo ti se to, ha? Vas je naje-bao. Neću ga trpjeti u svojoj blizini kad preuzmem očevutvrtku. Vidiš, previše je staromodan. Ionako je vrijemeza svježu krv u tim prastarim uredima, a vrijeme je i zanove urede.« Nasmije se svojoj šali i nastavi: »Zaista činimocu golemu uslugu rješavajući se tog morža. Kladim se daga je potkradao – takvi tipovi to uvijek rade – vidio samto već tisuću puta. Vidjet ćeš, sutra će dopuzati ovamo ipreklinjati. Tada ćemo vidjeti tko je podmukla lasica, ha,djevojko?« »Gospodaru«, kažem, »tako ste mudri. Molimvas, dođite.« Raširim ruke i nasmiješim se osmijehom koji je ra-zoružao tisuće muškaraca. Uzvrati mi ružnim cerekomiskrivljenih tankih usnica usječenih u lice poput polože-nog slova S. Polaganim, mačjim korakom priđem krevetui sjednem na njegov rub, razdvojivši noge. Stane međunjih. Njegova mala lizaljka namiguje mi kroz pamuk.Počnem mu skidati gaćice, polako ih spuštajući niz nje-gove bokove. Spustim ih samo nekoliko centimetara kadugledam prvo lagano pulsiranje a zatim, dok se praznio,snažno vibriranje od kojeg mu se potresalo čitavo tijelo. 187

James A. LevinePred moji se očima tamna, mokra mrlja širi pamukomnjegovog donjeg rublja. On se zapilji prema dolje kao damu se neko strano biće omotalo oko prepona. Ugledamkako mu gnjev puni oči kao čaša koja se puni vodom.Zarobljena sam njegovim tijelom. Njegova se desna rukapodigne visoko u zrak (kao da gledam Bubbu). Hita semunjevito pojavi na vratima kupaonice i vrisne iz sve sna-ge: »Gospodaru, ne!« Još uvijek podignute ruke, izgleda kao da će iskočitiiz vlastite kože. Gleda prema kupaonici gdje stoji Hita iobraća mu se usrdnim tonom. »Gospodaru, gospodaru«,kaže, »molim vas, nemojte je tući...želite je za večerašnjuzabavu...zar ne?...neću vam moći pronaći drugu djevojkudovoljno brzo ako ova bude ozlijeđena.« On razmisli onjezinoj molbi a onda spusti ruku, pogleda me pun gađe-nja i ne kaže ništa. Krene u kupaonicu grubo odgurnuvšiHitu u stranu i zalupi vrata za sobom. Hita me ni ne pogleda, niti mi uputi ijednu riječ; tre-nutak kasnije za njom se zaključaju glavna vrata. Iftikharpuni kadu vodom, pripremajući kupku. Još uvijek zurimravno pred sebe, prema mjestu gdje je prije samo jedneminute bila Iftikharova vlažna mrlja. 2Dovoljno je reći kako večerašnju »zabavu« iščekujem sistim uzbuđenjem kao jedna od naših svinja dok joj semoj otac približava s nožem za klanje. Iftikhar se kupa barem sat vremena prije nego što sepočne odijevati. Oblači zapadnjačku odjeću: traperice, 188

Plava bilježnicabijelu majicu i tenisice. Kad uđe u dnevnu sobu u kojojsjedim za stolom, njegovo je raspoloženje teško pročitati.Osjećaj odbojnosti i bijesa prema meni čini se da je ne-stao. Međutim, ni on ne djeluje kao netko tko se veselizabavi. Tigar je razdražen, kao da džunglom tutnji oluja. Iftikhar telefonom naručuje birana pića i hranu prijenego što upali televizor. Hvala nebesima, što se njega tičeja kao da ne postojim. Nakon nešto više od pola sata za-čuje se kucanje na vratima i u sobu dopremaju troja velikakolica s poslužavnicima punim hrane i pića. Slasna jelazamamna mirisa u metalnim su posudama što vise nadplamenicima kako bi hrana ostala topla. Tu su i dvije torte– jedna s tučenim vrhnjem, druga prelivena čokoladom –tanjuri s hladnim povrtnim salatama, pržena jela te velikazdjela s dahlom i pladanj s raznim kruščićima. Tu su i boces različitim žestokom pićima i pivom u čabru s ledom. Natrenutak se osjećam kao domaćica i zahvaljujem posluži-telju koji mi uzvrati tek praznim zurenjem. Odem sjesti u jedan od svojih omiljenih naslonjača(nasuprot Tigru). Iftikhar nije progovorio sa mnom ni ri-ječ još od trenutka kad me zamalo udario i na tome samzahvalna. Sjedim tamo promatrajući ga, ali pazim da nje-gove oči koje povremeno zalutaju prema meni ne otkrijukako zurim u njega. Vidim gnjevnog malog čovjeka bezistinske snage karaktera, ali u njemu ima i neke privlačnebespomoćnosti. Ima nečeg prilično smirujućeg u proma-tranju psa koji bespomoćno mlatara šapama po površinibrze rijeke prije nego što se, neizbježno, utopi. Suočen sasvojim manjkavostima toliko je nemoćan da to preuzi-ma kontrolu nad njim. Umjesto da bude motor pokretanbenzinom, Iftikhar je motor koji pokušava voziti na vin- 189

James A. Levineskom octu, pritom očajnički nastojeći shvatiti zašto se nepokreće. Pred vratima se čuju glasni povici mladih glasova. Dvamladića kočoperno ulaze u apartman Tigar pršteći mlade-načkom energijom. Kao suprotnost tome, zapazim blagpokret starog vratara koji polako povlači vrata i zatvaraih za njima. Iftikhar se srdačno nasmiješi posjetiocima iustane sa sofe da ih zagrli. Primaknem se stolu i ostajemstajati i promatrati ih. Tigar načas zareži, ali brzo ponovopadne u san. Jedan od mladih muškaraca uistinu je prelijep. Za gla-vu je viši od Iftikhara i dvostruko širi. Tijelo mu je vitkoi mišićavo; njegovo lice me opčinjuje. Kad bih zamišljalamoderno božanstvo, ne bih mogla dočarati figuru takodivno istesanu kao što je stas ovoga mladića. Njegovejagodice, što se kao isklesane strmo izdižu ispod donjegruba njegovih očiju, bacaju sjene preko obraza bez tragovadječje bucmastosti. Nos mu se spušta ispod čela poputalbatrosa, savršeno ravan i uzak, poput putokaza koji po-ziva pogled da skrene na njegove zamamne usne. Želimse propeti na prste i poljubiti te usne, i osjetiti kako sepritišću uz moje; njegove usne imaju punoću i mekoću,kao u mlade žene. Kosa mu je tamna i pažljivo oblikovanada istakne gornji dio njegova lica, s tek naznakom razba-rušenosti. Oči su mu savršene. Oblikovane su kao faroviautomobila u pokretu, svršeni vatreni krugovi s repovimapoput krijesta. Vatra se izlijeva iz bunara njegovih očijusmeđih poput lješnjaka – punih tajnovitih obećanja kojanikad neće ispuniti. Kako većinu vremena govori ili sesmije, njegove zaigrane oči što titraju amo–tamo nepre-stano zrače veseljem; hipnotizirana sam i očarano zurim 190

Plava bilježnicau njih. Iftikhar me gleda kako ga gledam, ali ne moguskinuti oči s njegovih. Neodoljivo je privlačan i toga jesvjestan. Ime mu je Jay-Boy. Jay-Boy je u toj grupi muš-karac kojemu se ostala dvojica potčinjavaju – i on u tomeuživa. Ne biste gurnuli ruku u peć: muškarci poput njegasu opasni. Drugi gost zove se Andy. Jasno je da je to onaj Andy skojim je Iftikhar ranije razgovarao. Među njima se osje-ća neko zavjereničko zajedništvo, koje ne podsjeća tolikona ljubav između braće koliko na uzajamno poštovanjemeđu lopovima. Andy je okrugao u svakom pogledu. Licemu je okruglo, tijelo mu je okruglo, ruke, noge, i prsti sumu okrugli. Čak i kad se smiješi, njegova usta oblikujukrivulju paralelnu s okruglošću njegova lica, a tu zakriv-ljenost slijede i uredno potkresani brčići nad gornjomusnom. Ima sitne, okrugle, zle zelene oči. Lako vam možepromaknuti tama skrivena u tim očima, jer kad se smijeili govori stisne ih kako bi sakrio svoje namjere. Ali ja gapomno promatram i vidim ono što pokušava sakriti. Svi obilato hvale stol pun hrane i pića. Ali kad je taformalnost obavljena, okrenu se prema meni. Čak i sašminkom koja je bila nužna da se sakriju moje modriceznam da sam očaravajuća. Smjesta osjetim da me Jay-Boyi Andy žele na različite načine. Jay-Boy me mora posjedo-vati kao zavjet njegove muškosti, dok me Okrugli moraimati kao potvrdu svoje. Ja sam samo još jedno jelo nastolu. Jasno je da društvo još nije potpuno. Čekaju nekogapo imenu Bhim. Iako je prekrasni Jay-Boy sada možda usredištu pažnje, Bhim je gospodar kojem se ostali povinu-ju. Govore o njemu kao što vojnici govore o svom zapo- 191

James A. Levinevjedniku. Neprestano se pozivaju na njegove pobjede kaoda su njihove vlastite. Strastveno opisuju kako je Bhimpretukao ovog ili nasamario onog. Model odnosa sličan jenačinu na koji je Vuk bio opisivan u Sirotištu; on naredi –ti izvršiš. Zapravo, stječem dojam da je večerašnja zabavaBhimova zamisao, i slavlje sasvim izvjesno ne može početibez njega. Dok sjede zajedno na kauču i gledaju televiziju, međutrojicom mladića vlada opipljiva bliskost i povezanost. Jeli to okupljanje janjadi u stado ili uzajamna naklonostmladića, ne znam. Njih trojica sjede na kauču, prijateljskise naguravaju, i plješću jedan drugog po bedrima i ruka-ma. Na isti način i glasovi su im nerazmrsivo isprepletenidok uglas žagore, smiju se i pričaju; jedan uvijek nastojinadglasati drugog. Na trenutak mi misli odlutaju do stolaza objedovanje u mojem domu, do moje braće koji su seisto tako stalno bockali i naguravali, svađali se i smijali.Dok bi ih gledao, nisi mogao suspregnuti smiješak. Tigari ja gledali smo ova tri momka i oboje smo se smiješili.Zbunjena sam i zapanjena našom sposobnošću da uda-ljene trenutke vremena povežemo u jedan jedinstveni.Izvlačim smijeh iz onih davnih godina i dovlačim ga usadašnji trenutak i osjetim sreću za koju tek sada shvaćamkoliko mi nedostaje. 2Tri mladića gledaju kriket, uglavnom na zahtjev Jay-Boya(znam da Iftikhar mrzi kriket). Jay-Boy i Iftikhar sjede ipiju pivo iz visokih zelenih limenki, a Andy pije piće boje 192

Plava bilježnicačaja koje si je natočio iz jedne od boca na stolu. Riječisu im sve nerazgovjetnije, a smijeh nekako nekontroliran;slabo podnose piće. Smijeh utiša zvonjava telefona. »Oče«, povikneIftikhar s pretjeranim i loše odglumljenim oduševlje-njem, »baš divno da si nazvao...jesam.« Iftikhara je oso-ba s druge strane linije očigledno prekinula i ton glasamu se promijeni. »Ovdje je«, kaže ozbiljno i pokretomruke upozori Jay-Boya i Andyja da budu tiho. »Slažemse, oče«, kaže Iftikhar. Dok govori, gleda Andyja i zavje-renički mu se osmjehuje. »Nisam ti to uopće želio reći, alismatrao sam to svojom dužnošću...meni je gospodin Vaspoput rođenog ujaka...znam, znam...običavao me ljuljatina koljenu. Oče, mogu li te pitati... sad kada si otkrio date je gospodinVas potkradao, što ćeš učiniti?« Podigneobrve i sa samodopadnom i zlobnom lukavošću nakesi seprema Andyju, koji mu uzvrati cerekom. »Oče«, pobunise Iftikhar, »preklinjem te, molim te, nemoj ga otpustiti.Siguran sam da može obavljati neki drugi posao, reci-mo u jednom od skladišta...Ima dražesnu ženu i imajudjecu...oh, razumijem...Moram još toliko toga naučiti odtebe. U pravu si, naravno. Ako drugi vide da si popust-ljiv prema lopovu, nitko ih neće moći zaustaviti. Doduše,bit će mi žao vidjeti ga kako odlazi. Oče, kad ćeš mureći? Odmah? Ozbiljno?...Razumijem. Imam toliko togaza naučiti. Zbogom, oče...Andy je zapravo taj kojem bitrebao zahvaliti...da, hoću...i njemu je žao, jer zna kolikovolim gospodina Vasa.« Ponovo se jedan drugom nace-re. Iftikhar nastavi: »Još nekoliko prijatelja dolazi ova-mo...da, oče. Da, i ona je tu. Dobro je. Hvala...hoćemo.Pozdrav.« 193

James A. Levine Sklopivši slušalicu, Iftikhar desnom rukom nekolikoputa trijumfalno zamahne kroz zrak, a Andy stane pljeska-ti poput imbecila. Jay-Boy me pogledava. Iftikhar i Andyposkoče i pred kaučem izvedu mali ples nalik na grčenjepadavičara. Nazdrave jedan drugome. »Ifti«, kaže Jay-Boyprekinuvši izraze likovanja, »mogu li posuditi tvoju igrač-ku i povesti je na brzu probnu vožnju u spavaću sobu.«Iftikharov gard je spušten i on stoji oklijevajući. Jay-Boyustane i krene prema meni, ali Iftikhar ga zaustavi: »Jay-Boy, bolje da pričekaš dok ne stigne Bhim. Dovodi i nekedjevojke...znaš kakav je on.« Gotovo istog trena začu se gla-sno kucanje na vratima, i s druge strane čujem hihotanje. Ulazi Bhim, ulazi Bhimov tjelesni čuvar, i ulaze dvijedjevojke. Bhim je srednje visine i ima neupadljivu pojavu, nitije privlačan niti ružan. Prošli biste pored njega na ulici nine opazivši ga, osim što zrači aurom vođe. Ne koristi serazmetljivim kretnjama niti glasno priča, ali možete osje-titi njegov autoritet. Odjeven je u elegantan crni pamučnisako, bijelu majicu i traperice, a prati ga njegov pas čuvar.Pas je za glavu niži i širi je od njega, koža mu je tamna, alice nekako spljošteno i zgužvano. Oči su mu prikovaneza Bhima i ne govori ništa; nedostaje mu samo rep kojimbi mahao pa da zaista bude pas. Bhim sjeda u naslonjačnajbliže vratima, a njegov pas zauzima očigledno prirodanpoložaj i stane iza njegovog lijevog ramena. Dvije djevojke su mnogo starije od mene i zabavi očitoprisustvuju kao unajmljene pratilje. Taj koji ih plaća jeBhim, i one mu ukazuju pažnju za koju je platio. Jednadjevojka, ona u narančastoj majici, ima bujno poprsje; 194

Plava bilježnicato joj glavni atribut. Majica joj je dramatično rastegnutapreko grudi i preko nje je natpis od šljokica »Bebe«. Svakadivovska dojka veća je od moje glave. Impresionirana samšto materijal od kojeg je sašivena majica, tanak kao per-gament, uopće drži tolike grudi na okupu a da se ne ra-sprsne, jer su propete kao podivljali psi koji samo što neiskoče iz nje. Lice joj je ružno i mogu se razabrati tragovičupanja dlačica na bradi. Nosi uske plave traperice štoprekrivaju njezinu pozamašnu pozadinu, a njezine cipeles crnim potpeticama slične su mojima. Čitava njezina po-java može se svesti na masivni par narančastih sisa. Druga djevojka je vrlo ljupka; ima dugačku, valovitu,sjajnu crnu kosu, tijelo skladnih proporcija, i prekrasnonašminkane usne. Ima crnu točku na lijevom obrazu tikiznad usana, pretpostavljam od tinte. Možda je malo su-više lijepa, a to pomalo plaši muškarce čak i onda kad jojplaćaju za usluge. Nosi nabrani srebrni top s otkrivenimleđima koja su čitava izložena pogledu. Toliko su glatkai besprijekorna da ih naprosto poželite dotaknuti kakobiste se uvjerili u to jesu li stvarna ili porculanska. Nosiuske bijele hlače, bez donjeg rublja, i smeđe kožne čizmedo sredine lista. Djevojke, baš kao ni ja, nisu predstavljene imenom.Kad sam bila u svom gnijezdu, često sam razmišljala otome da sam u potpunosti izgubila svoje ime. Postala samanonimna, gotovo predmet, bez funkcije; tko imenujemetlu ili stol? Djevojke i ja bile smo objekti i kao takvebezimene. Pas mezimac je dobio dopuštenje da se udalji i on od-lazi. Jedini se on obratio Tigru, koji mu zauzvrat poželisretan put. 195

James A. Levine 2Lijepa djevojka poslužuje Bhima istim pićem koje pijei Andy, a onda i cure sebi natoče piće. Čini se kao dauopće ne primjećuju moje prisustvo. Zabava počinje. Jay--Boy i dalje baca oko na mene, i sada kada je Bhimovimdolaskom Iftikharova izlika da mu to uskrati poništena,odvodi me u spavaću sobu. Njega je lako zadovoljiti, amene lako posjedovati. Vraća se društvu a ja se brzo perem u kupaonici kakobih mogla ukrasti malo vremena za pisanje. Vraćam iz ku-paonice i vidim kako ružna djevojka podsjeća Bhima nadavno zaboravljene dane kad se hranio na majčinoj sisi.On leži na leđima na krevetu, a ona sjedi na njemu obja-havši ga nogama. Simulira dojenje, objema rukama gura-jući bradavicu lijeve dojke u njegova usta. On je obučen aona je gola. On me gleda dok hodam kroz spavaću sobu.Ona i dalje ne obraća pažnju na mene. U glavnoj sobi Jay-Boy sjedi u naslonjaču s lijepomdjevojkom u krilu. Iftikhar i Andy sjede na kauču i gle-daju nekakvu glazbenu emisiju na televiziji. Iftikhar i Jay-Boy puše. Jay-Boy se nasmiješi kad me ugleda, a onda do-baci Iftikharu: »Ti sretniče, baš je prava mačka.« Iftikharodgovori u istom tonu, dobacujući mi letimičan pogled:»Nabijam je čitav vikend. Cijelo vrijeme cvileći preklinjeza još; stvarno uživa u tome.« Jay-Boy prekida njegovohvalisanje: »Mislim da bi je i Andy trebao dobiti na jed-nu rundu.« Lijepa djevojka se ubacuje nestašno glumećirastuženost: »Ma daj, Jay-Boy, rekla sam ti da ja želimAndyja.« Lijepa djevojka je bistra – zna da će Andy bitipitom i poslušan; učenik s kojim je lako raditi. Andy vid- 196

Plava bilježnicaljivo pocrveni, a Iftikharovo podbadanje učini da se zacr-veni još više. »Andy ne bi znao odakle početi. Otkrit ćuvam tajnu – njegova supruga, princeza Sheenah, ne želimu pušiti – u to sam siguran. Je li tako, Andy?« Andy uneprilici posramljeno kaže: »Ifti, ona ti je sestra.« Nastupineugodna tišina prekinuta tek Tigrovim smijehom. Bhim uđe iz spavaće sobe. »Što, zar Andy ne dobivapušenje? Bolje da to ispravimo, je li tako, Andy?« Iftikharizaziva: »Ako mu se uspije dići.« Iftikhar, Bhim i Jay-Boyprasnu u raskalašeni smijeh na Andyjev račun. Andy se odstida zacrveni kao rak. Jay-Boy nadglasava sveopći smijehdovikujući (čini mi se sa zrncem pakosti): »Ifti, odvediGee–Gee u spavaću sobu, zaista te želi.« Lijepa djevojka,koja se očito zvala Gee–Gee, protestira: »Ne! Rekla sam tida želim Andyja«, kaže, nestašno pućeći usne prema jošuvijek zajapurenom Andyju. Iftikhar odgovori: »Obradiosam ovu malu kučku« – pokazuje prema meni – »dvaputprije nego što ste stigli ovamo. A sad želim vidjeti Gee–Gee na Andyju.« Nisam sigurna je li ga Bhim pročitaopa govori podrugljivo, ili mu vjeruje, ali kaže: »Ifti, znamda si se iscrpio...probat ću onda ja tvoju lutkicu...ako tomože podnijeti.« Vidite: »tvoja igračka«, »tvoja lutkica«,»mala kučka«; takvim me imenima nazivaju, ali nikad mene zovu Batuk. Kad me Bhim pozove na vožnju »vlakom smrti«, kakosam sebe naziva, preko ramena dobacim pogled Iftikharu.Iz njega izbija tako divna poplava očaja da podnosimnjegov nesretan pogled sekundu duže nego što sam na-mjeravala – samo da produžim nasladu. A onda iznena-da osjetim ubod tuge i sjetim se kako me Vuk odveo odShahalada. Razlika je bila u tome što sam za Shahaladom 197

James A. Levinečeznula na način koji nikad prije nisam iskusila. Sadasamo čeznem za Iftikharovim poniženjem. U spavaćoj sobi Bhim je iznenađujuće nježan. Mladimuškarci u pravilu koriste fizičku snagu kako bi izrazilisvoju potentnost. Davno prije shvatila sam da je to odrazmanjka samopouzdanja i nezrelosti. Pretjerano oslanjanjena fizičko čini ih lošim ljubavnicima, i zato ih, pretpo-stavljam, njihove žene odbijaju. Bhim je drukčiji. Želipostići da ono što se među nama odvija bude razmjenanaklonosti i nježnosti. Takvo što češće viđam u starijihmuškaraca, koji su, pretpostavljam, oženjeni ženama kojaviše nisu sposobne ili zainteresirane za pružanje nježnosti.Mogu postati kćer tim muškarcima i pružiti im zabra-njenu ljubav nemoćnih. Rijetko kada mlad muškarac odmene želi iskaze ljubavi i naklonosti, no to mi je ionakozamorno, jer moram proširiti svoje glumačke sposobnostiizvan granica najjednostavnijeg od svih plesova. Dok ležimo okrenuti jedno prema drugom, Bhim sesmiješi i miluje me po kosi. Privuče se bliže, na udalje-nost širine dlana. Gladi mi golu ruku i smiješi se. »Onda«,kaže, »Iftikhar te troši do iznemoglosti.« Uzvratim musmiješak i odgovorim: »Da, izmorena sam«, što je istina.Što bih dobila vrijeđanjem Iftikhara? No onda mi prođekroz glavu da nisam dobila ništa ni time što sam dovedenaovamo; nedostaju mi zvuci velegrada, moji prijatelji, pačak i vrućina. Dok ležim ovdje na kauču u rashlađenojspavaćoj sobi, po prvi put osjećam umor i poželim spava-ti. Bhim mi se nasmiješi na način koji ne mogu dešifrirati;na prvi pogled to je uljudan osmijeh. Ovija ruku oko mogstruka i privuče me bliže k sebi i sada mi miluje stražnji-cu i bedro. Podigne mi rub haljine uz bedro tako da mi 198

Plava bilježnicaje sada čitava noga izložena i ja hinim užitak; da mogu,odrezala bih mu ruku od tijela. Njegov stisak mješavinaje snage i koščatosti, i sa svojom rukom na mojoj sadaizloženoj stražnjici naginje se prema meni da me poljubi uvrat. To je uvriježeni zahvat mnogih mušterija. Ispuštamzvukove užitka dok razmišljam o tome kako je jučer biosladak onaj mango. Ostavlja slinu na mom vratu, koja mehladi dok se suši. Drago mi je što ću se moći oprati čimzavrši. Sprat ću ga sa sebe vrlo uskoro. »Usne su ti vrlomeke«, kažem. »Zašto ne skineš tu lijepu haljinu?« šapne mi u uho.Poslušam ga. Zatim počne petljati po mom grudnjaku upokušaju da ga skine i ja se osjetim nedostatnom u uspo-redbi s raskošnom obdarenošću ružne djevojke. Shvaćamda sam još mlada, ali znam da moje tijelo nikada nećepostati tako bujno. Počne mi ljubiti grudi a onda gurneruku među moje noge. Ležim i buljim u vrata kupaonice.Razmišljam kako bih jednog dana voljela napisati pri-ču o Tigru. »Tigre!« zazovem svojim unutarnjim glasom.Bhimovi zubi zagrizu moju lijevu bradavicu i ja ustu-knem; zgrčim se od hinjene boli, jer mi mnoge mušterijevole nanositi bol. Nastavlja mi ljubiti dojku. Mislim naTigra koji spava u susjednoj sobi. Bhim kaže: »Oh, kako si mi sva vlažna, dušo«, dokuglavljuje ruku među moje noge. »Da. Tako si lijep«, ka-žem. Zar je zaboravio da u sebi imam Jay-Boyeve izluče-vine? »Probudi se, Tigre. Jednog dana ću o tebi napisati pri-ču. Trebaš mi ispričati o svojoj mami i tati i braći tigri-ćima. Pričaj mi o džunglama kroz koje si jurio i o svimjelenima koje si lovio. Probudi se, Tigre!« 199