Plava Bilježnica

James A. Levine U svom snu hodam kroz nadsvođenu tržnicu, duž pro-laza popločanog blijedožutim kamenom koji se protežedokle god mi oko seže. S obje strane prolaza su štandovina kojima se prodaje sve što inače očekujete na takvommjestu: povrće, haljine, igračke, začini i kipići božansta-va. Međutim, tu su i štandovi na kojima se prodaju nekepuno čudnije stvari – kao što su komadi ljudskog tijelaisušeni od sunca, truplo naše stare krave nekako umanjenoi konzervirano (na tom štandu ne prodaje se ništa drugo),odrezane, ali pokretne ruke i stopala, i odjeća koja govori.Tržnica vrvi ljudima svih mogućih sorti koji se međusobnoguraju i laktare u gužvi. Duž čitave nadstrešnice rasprostirese moja kosa i u slapovima se spušta dolje prema tržnici. Ulazim na tržnicu i koračam prema sredini prolaza.Dok hodam moja kosa pada s nadstrešnice i kovrča se namojoj glavi poput sjajnog crnog turbana, a gomila ljudise razdvaja dok prolazim kroz tu živu usjeklinu – i svi medodiruju. Neki pružaju ruke da se očešu o mene; drugise napinju da bi me samo dotakli vršcima prstiju, a imai onih koji mi pipkaju grudi, trbuh i noge. Nitko mi nedodiruje lice, i dok izdišem osjećam kako oni udišu mojdah, poput jednog jedinstvenog divovskog bića. Moj dahpostaje najfinija izmaglica od kiše, i udišući ga oni se punemnome. Dok tako koračam tržnicom, isprva se osjećam sjajno.Međutim, kako napredujem, osjećam sve veći umor i žeđ.Grlo me toliko peče od suhoće da se moram opirati po-rivu da se probudim. Tada s desne strane ugledam štandsa šeširima. Tamo se prodaju samo slamnati seljački šeširikoje muškarci nose dok po čitave dane obrađuju zemlju.Uredno su posloženi, tvoreći zid koji se proteže od poda 50

Plava bilježnicado stropa. Prodavač šešira je iza zida i ne mogu ga vi-djeti. Iako sam žedna, doviknem, gotovo kao da pjevam:»Plemeniti gospodine, mogu li, molim vas, kupiti šešir odvas?« On odgovara iza zida od šešira: »Ali nitko još nijeod mene kupio šešir; oni nisu za dame vašeg položaja.«Preklinjem: »Molim vas, molim vas, gospodine, prodajtemi šešir.« Iznenada, zid od šešira pomiče se prema meni, ruši sena mene i zatrpava me. »Upomoć!«, zavapim. Šeširi pada-ju posvuda, prevrću se i kotrljaju niz prolaz kroz tržnicu,a ljudi i dalje hodaju prolazom i gaze po njima. Vičem upanici i pužem na koljenima po tlu, očajnički pokušava-jući pokupiti sve šešire. Prodavač šešira prasne u glasan iveseo smijeh. Dovikuje mi: »Brzo, Batuk, sve ih sakupi.Oh, pogledaj, još jedan je pao – zgrabi ga.« Moje ruke suprepune šešira, ali kako se prignem da pokupim još jedan,dva mi ispadnu iz naručja i padnu na tlo. Zatim se sa-gnem da pokupim šešire koji su ispali, ali tada ih ispadnejoš više. Strahujem od prodavačeva gnjeva, ali on se smije;štoviše, njegov smijeh postaje nalik na glazbu i zadobivaritam. Napokon su svi šeširi u mom naručju. Držim ihu ravnoteži i pažljivo se okrećem kako mi ne bi ispali izruku – i baš u trenutku kad bih konačno trebala ugledatilice prodavača šešira budim se iz sna. 2Jutros sam se probudila s prvom svjetlošću koja je prodi-rala kroz zastore mog kaveza. Nebo je oblačno i svjetlostje difuzna i narančasta, a zrak je ugodno svjež. Ležim na 51

James A. Levinesvom prijestolju slušajući kotrljanje kolica koja idu prematržnici i tutnjavu prvih jutarnjih vlakova i auta. Mislimna svog brata Puneeta i pet sestara s kojima ovdje dijelimsvoj život. Razmišljam o tome kako sam prema Meeri bilanepravedna, jer sam smetnula s uma da je nova u našojobitelji i vrlo mlada. Mnogo razmišljam o Puneetu i znamkako je sada zauvijek osuđen na ulicu, i kako mu je kastri-ranjem odstranjen ne samo dio tijela, nego i nada u bu-dućnost. Moj um se zanosi fantazijom da će jednog dananetko poželjeti da pečem kolač samo s njim, zauvijek snjim. Molim se da mi netko ostvari želju i da me makar spovodcem oko vrata odvede odavde kako bih mu služila.Molim se i da mi dopusti da sa sobom ponesem svoje na-livpero i bilježnicu. Nisam sigurna zašto pišem, ali bojimse da bi to moglo biti zato da bih se jednoga dana moglaosvrnuti i pročitati kako sam se stopila sa svojom tintomi pretvorila u ništa. Nikada ne možete u potpunosti izravnati savijeni me-tal; možete ga samo učiniti manje zakrivljenim. 2Svi mi u Common Streetu sjećamo se svoje inicijacije,što nam daje za pravo da se nazivamo »odabranima«. Pro-budivši se prvog jutra nakon što sam ostavljena kod gaz-de Gahila bila sam dezorijentirana, ali samo na nekolikosekundi. Smjesta sam se sjetila gdje se nalazim. Staricaje moju kožu izribala tako žestoko i temeljito da sam se,ležeći naga na mekoj plahti, osjećala kao sirovo, ranjavomeso. Još uvijek se mogu sjetiti mekoće tih plahti. 52

Plava bilježnica Još uvijek mogu čuti i užurbanu vrevu ulice pod mo-jim prozorom. Skočila sam iz kreveta i naga potrčala krozsobu. Privukla sam stolicu do prozora, stala na nju, i za-gledala se van. Bilo je rano jutro. Sivilo noći odagnao jesjaj jutarnjeg sunca. Prolazili su automobili i kamioni, lju-di su miljeli ulicama, vlasnici trgovina pripremali su svojedućane za radni dan. Pekarna je već bila otvorena. Mojesu ruke držale hladne željezne šipke na otvorenom pro-zoru; nisam ni pomišljala na to da povičem iz sveg glasa.Pogledom sam tražila oca, no on nije bio tamo. Prolazili su sati i počela sam iz dosade skakati po kre-vetu. Bio je to najelastičniji krevet na svijetu, pa sam uži-vala zaigrano skačući gore–dolje. Ponekad bih odskočilatako visoko da bih dodirnula strop, potom ljosnula natrbuh a onda se okrenula na leđa. Nakon čitave vječnostistarica je otključala vrata i ušla s muškarcem koji je nosiomaleni svijetlosmeđi kovčeg u obliku palca. »Doktor Dasdaheer te došao posjetiti«, rekla je ženapreskočivši jutarnji pozdrav. Doktor je bio mršav muška-rac prosijede kose, ne tako star kao ona. Bio je odjeven uzgužvanu košulju i smeđe hlače s izlizanim crnim kožnimremenom. Cipele su mu bile prašnjave. Govorio je tiho.Bio je od onih ljudi koji će reći što god treba ako im seza to plati. »Zdravo, mala djevojčice«, rekao je, »ja samdoktor Dasdaheer i ovdje sam da te pregledam jer tvojujak želi da budeš dobro.« Stajala sam naga na krevetu,zarumenjena od skakanja. Doktor me posjeo na krevet apotom obasuo svom silom različitih pitanja na koja ni-sam znala odgovor. Nije se činio zabrinutim niti ljutitimzbog mojeg manjka znanja o tome jesam li, primjerice,preboljela ovu ili onu boljeticu. Rekla sam mu da mi je 53

James A. Levinerođendan bio prije tri tjedna. Nastavio me pažljivo do-dirivati, tu i tamo me bocnuo i poslušao mi pluća krozsvoje slušalice. Mislim da je bio pomalo razočaran kad jeustanovio da sam posve zdrava. Donijeli su mi još kolača – puna dva pladnja – i to-plog mlijeka s medom. Potom me starica odvela natrag dokade, gdje me a ostavila da se još malo namačem u vrućojvodi, ali ovaj me put nije ribala. Tog mi je popodneva starica donijela bojice i papir.Dok sam crtala kuću i mačku, odjednom sam ju pitala:»Mogu li sada ići kući?« Sjedila je drijemajući u jednoj oddrvenih stolica, i napola podigavši svoje teške kapke po-gledala me i rekla: »Ne. To neće biti moguće.« Crtala samjoš malo i onda upitala: »Mogu li vidjeti svog oca?« Reklaje: »Ne.« Samo tako. Željela sam pitati kad će mi otac doćiu posjet, ali odustadoh. Za ručak je poslužen dahl i kolači,ali pomalo sam već izgubila volju za njima. Vrijeme jeteklo neobično sporo. Starica je ponovo zaspala. Čitavu vječnost kasnije starica se probudila i otišla.Nakon kratkog vremena vratila se noseći svežanj urednosložene odjeće. Bila sam naga čitav dan. Kad sam trebalapiškiti, starica mi je rekla da čučnem nad bijelom porcu-lanskom zdjelom, koju je zatim iznijela i vratila natragpraznu. Zamislila sam kako se spotiče i prolijeva urinposvuda po sebi. Nisam željela izvršiti veliku nuždu, alipretpostavljala sam da bi postupak bio isti. Potom me stara žena obukla. Odjenula sam podsuknjukoja je bila toliko bijela da je zasigurno bila izbijeljena, jernikad nisam uspjela postići ni približnu bjelinu kad bihsvoju odjeću prala u rijeci. Posjela me ispred drvenog stolasa zrcalom i sjela pored mene. Prvo mi je našminkala oči 54

Plava bilježnicai nanijela rumenilo na usne. Utrljala mi je boju u obrazei dlanove obojala kanom, kao u nevjeste. Bilo je nevjero-vatno gledati njezine ruke. Iako su djelovale krhko i bilekoščate, niti jednom nisu zastale niti zadrhtale. Spiralu jeotprve napravila savršeno. Prsti su joj se pomicali s pre-krasnom vještinom. Osjećaj koji je pružala mokra kičicas bojom na mojoj koži bio je izvanredan. Kad je bila go-tova, zurila sam u svoj odraz u zrcalu jedva se prepozna-jući iza fasade. Jagodične kosti bile su mi istaknute poputplaninskih grebena, oči su mi blistale uokvirene tamnimsjenilom, a usne su mi bile pune. Ostala sam bez daha oddivljenja pred vlastitom slikom. Bila sam predivna kolikosamo ljudsko biće može biti. Četkajući mi nauljenu kosu starica me gledala pono-snim ali praznim pogledom, kao da dovršava ukrašavanjekomada grnčarije. Kad su nam se oči susrele, nije odvrati-la pogled; njezine oči pozivale su me da duboko prodremu njih. No sve što sam mogla vidjeti duboko, duboko unjoj bila je praznina i pustoš. Nakon što je bila gotova s mojom kosom, po prvi putu svom životu bila sam umotana u sari. Bio je narančast icrven, prošiven bijelim i srebrnim nitima, lagan kao pero,i mirisao je jednako kao i ulje u kupki prošle noći. Bilasam dovršena; tako dotjerana i raskošno upakirana osjeća-la sam se kao skupocjen poklon. Starica me ostavila samui zaključala za sobom vrata. Zurila sam u svoj odraz uzrcalu. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da sam toja. Nakrivila sam glavu, podigla zapešće, i zatreperila pr-stima kao lepezom; na lice sam nabacila tajnovit smiješak.Slika preda mnom se promijenila. Glasno sam progovori-la i začula poznat glas kako se širi uz usta na licu koje mi 55

James A. Levineje bilo strano. Stala sam izvoditi životinjske grimase predzrcalom; ruž za usne pridao im je komičnu dimenziju.Bila sam negdje usred svoje predstave kad se stara kozavratila. Samo je napola otvorila vrata, provirila kroz njih irekla: »Dođi.« Ton glasa bio joj je drukčiji nego u prijaš-njih zapovijedi. Kao da me ljubazno pozivala, umjesto dami strogo naređuje. Ustala sam se, oprostila se od žabe uzrcalu, i pošla za staricom. 2Stara me provela kroz nekoliko hodnika prije nego štosmo stigle do dvokrilnih tamnih drvenih vrata. Nije ku-cala, već je okrenula kvaku i gurnuvši otvorila desnu vrat-nicu. Očima koje su napola prekrivali teški kapci i kima-njem glave pokazala mi je da mogu ući. Prvo što sam opazila ušavši u prostoriju bio je njezinmiris. Vonjala je na tamjan i od toga mi je bilo mučno.Soba je bila golema i mračna. U njezinu središtu sjediloje petoro muškaraca raspoređenih oko četvrtastog stolaprekrivenog bijelom tkaninom. Stol je bio krcat srebrnimpladnjevima hrane, čašama, srebrnim jedaćim priboromi bijelim tanjurima čiji su rubovi bili oslikani zlatnombojom. Sa stola se dizao dim, poput pare s površine rije-ke. Muškarci su bili zaokupljeni glasnim razgovorom, nočim su me primijetili smjesta su utihnuli. Prepoznala samsamo jednoga – gazdu Gahila, koji je sjedio pućkajući ci-garetu. Glasno je doviknuo s drugog kraja sobe: »Hvalanebesima, zbilja si božanska princeza...mila moja.«Nasmiješio mi se, pozvavši me pokretom rukom otežale 56

Plava bilježnicaod dragulja. »Uđi, uđi. Božanstvena princezo, zašto nammalo ne zaplešeš?« Bila sam osupnuta. Ništa nisam pripremila i nisamznala nikakav ples. Dvojica muškaraca premjestili su svo-je stolice tako da mogu imati izravan pogled na mene.Srce mi je brzo i mahnito udaralo o prsa. Kako nitko nijegovorio i svi su pogledi bili uprti u mene, počela sam ska-kutati s noge na nogu, praćena zveckanjem nakita. Staricase povukla u dno prostorije. Nakon što sam dovršila svojuskromnu izvedbu, muškarci su prasnuli u histeričan smi-jeh i stali energično pljeskati. Stidljivo sam se nasmiješila.Jedan od muškaraca rekao je: »Gahil, barem nisi tvrdioda je plesačica; nadam se da je nećeš natjerati da pjeva...«Mislim da je strah u kombinaciji s povrijeđenošću izvu-kao ono najbolje iz mene – na kraju krajeva, ipak samizvođačica – te rekoh zvonkim glasom cvrčka: »Znampjevati, gospodine.« Muškarac koji je maloprije govoriopogledao me. »Slatko malo stvorenje«, rekao je, »hajdeonda, otpjevaj nam neku pjesmu.« Nakon kratke pauze,zapjevala sam glasom toliko tihim da je bio gotovo prigu-šen uličnom bukom koja je dopirala kroz otvoren prozor.Otpjevala sam uspavanku koju nam je običavala pjevatinaša baka: Majko rijeko, ponesi me do izvora tvoje vječnosti Moj nejaki rep malaksava, ali čujem dozivanje mora. Vidim crva što se otima s udice, ali ne smijem doći u kušnju Tvoj vjetar puše mi u lice i znam da moram plivati jače. Moje maleno tijelo posustaje, moj repić se praćaka A jedino želim vidjeti ocean prije nego što umrem. 57

James A. LevineKad sam završila, muškarci su oduševljeno zapljeskali, alicem im se razvukao širok osmijeh. Bilo je očito da sampožnjela uspjeh. Gazda Gahil zagrmi: »Malena princezo,bilo je prekrasno. Psiću maleni, dođi ovamo i zagrli svojeujake. Oni te vole.« Nasmiješila sam se osmijehom malene, slatke curice iotišla zagrliti svoje novostečene ujake. Prvi ujak bio je onajkoji je zatražio da pjevam. Ustao je sa svoje stolice i tadasam vidjela da je izuzetno visok. Sagnuo se prema meni iraširio ruke, zatim ih čvrsto obavio oko mene, poput ri-bljih usta što se zatvaraju oko moga tijela. Mirisao je nacigarete. Lice mi je bilo stisnuto uz njegov trbuh. Protrljaomi je leđa, zatim me poljubio u glavu i promrmljao neštošto nisam mogla čuti dok me gladio po kosi. »Dođi ovamo«, rekao je drugi ujak. Ovaj je bio debeoi smrdio je kao da se dugo nije prao. Nije ustao sa stolice,već me povukao k sebi i nabrzinu zagrlio. Zatim je osla-bio stisak, povukao jednu ruku s mojih leđa i počeo mitrljati prsa brzim kružnim pokretima. Glava mu je ostalana mom ramenu i u uhu sam osjećala njegov dah; teškoje soptao. Kad mu je ruka počela trljati moj trbuh, gazdaGahil se glasno nakašljao i ujak me pustio. Treći ujak bio je nizak i mršav. Krenuo je prema meni sdruge strane stola. Iako je bio ružan, imao je lijep osmijeh.Nježno je rekao: »Malena princezo, ona pjesma bila je div-na. Volio bih da mi kasnije ponovo pjevaš; hoćeš li to uči-niti?« Oklijevajući, pogledom sam zaokružila oko stola, ikimnula. »Dođi ovamo...ujaku Niru«, rekao je. Približavalasam mu se vrlo polagano, korak po korak, dok se on ljuba-zno smiješio. Prišla sam mu i on me uzeo u naručje, čvrsto 58

Plava bilježnicame obujmivši. Spustila sam glavu prislonivši je na njegovtrbuh i osjetila kako se prilično brzo pomiče gore–dolje.Nosio je svijetlosmeđe odijelo i bijelu košulju. Bio je čisti cipele su mu se sjajile. Zatim me ujak Nasmiješeni Nirpustio i rekao: »Pođi pozdraviti sljedećeg ujaka.« Prethodni ujaci bili su prilično stari (otprilike kao gaz-da Gahil ili otac) ali ovaj je bio mlad. Dok je koračaoprema meni, mogla sam vidjeti kako mu se lice znoji. Bioje malen čovjek, mršav, u sivom odijelu. Nije me zagrlio,samo mi je pružio ruku. Nisam bila sigurna što da učinimdok gazda Gahil nije rekao: »Uzmi njegovu ruku u svoju,princezo.« Ispružila sam svoje dvije ruke prema njegovoj.Na neki način bilo je smiješno, jer su se i moje i njegovaruka tresle i oboje smo se morali snažno usredotočiti da sedotaknu. Uzela sam njegovu dršćuću ruku u svoje dlano-ve. Moje ručice bile su tako malene u odnosu na njegove;pomislila sam kako ima velike ruke za tako sitnu građu.Ruka mu se oznojila među mojim dlanovima. Ujak je ti-him glasom, koji je drhtao kao i njegova ruka, rekao: »Ija sam uživao u tvom pjevanju...hoćeš li svom ujaku datimaleni poljubac – evo ovdje?« Pokazao je na svoj obrazdok se naginjao prema meni. Utisnula sam mu poljubacu obraz i na sebi osjetila njegove vlažne usne. Prekinuo ga je bučan glas gazde Gahila: »U redu, gos-podo, sjednimo« – i maleni, oznojeni ujak odstupio jei sjeo. Gospodar je zapovjedio: »Princezo, dođi ovamo,draga, i stani uz mene.« Poslušala sam; bilo je nešto unjemu što bi vas nagnalo da mu se povinujete bez raz-mišljanja. Nakon što sam stala uz njega, ovio mi je rukuoko struka i nastavio: »Gospodo, mislim da je jasno dapred sobom imamo dragulj. U mnogo, mnogo godina 59

James A. Levinenisam vidio tako dražesnog malog ptića.« Prekinuo gaje debeli, smrdljivi ujak uputivši pitanje starici: »Je ličista...je li ju doktor pregledao?« Staričin odgovor do-pro je iz sjenovitog stražnjeg dijela prostorije: »DoktorDasdaheer nad njom je obavio potpun i temeljit pregleddanas, prije nekoliko sati. Ovdje imam njegov izvještaj.Kaže da je savršeno zdrava i« – zakašlje – »čista.« Debeliujak i mladi ujak s velikim rukama zagroktali su uglaskao gladni prasci. Gospodar Gahil je nastavio, sa svojom rukom još uvi-jek oko mog struka: »Gospodo, vrijeme je za posao. Tkoće uživati u našoj maloj princezi, svježem cvijetku sa sela?«Pogledao je uokolo, kratko promotrivši svakog ujaka prijenego što će nastaviti: »Počnimo, recimo, s pedeset tisućarupija.« Mjehur tišine brzo je puknuo kad su Debeli ujaki Mladi ujak s velikim rukama progovorili u isto vrijeme.»Ja sam za« i »Može«, rekoše uglas. Gazda Gahil zaokružioje pogledom oko stola i rekao: »Sedamdesetpet tisuća?«Visoki ujak, Nasmiješeni ujak Nir i Debeli ujak potvrdnosu kimnuli. Gazda Gahil nastavi: »Stotinu tisuća; jedanlakh.« S ocem i braćom prisustvovala sam dražbama nastočnom sajmu; shvatila sam da je ovo čemu upravo pri-sustvujem posve isto. Mrmljanje u znak odobravanja senastavilo, no onda ga je prekinuo ujak Nir upitavši me:»Draga, je li te itko od tvoje braće ili rođaka ili ujaka ikaddirao između nogu ili ti tamo nešto stavio?« Nisam imalapojma o čemu priča i odmahnula sam glavom. Tada jeujak Nir pogledao gazdu Gahila i tiho rekao, s vječitimosmijehom na licu: »Gahil, daj da to obavimo brzo, jerse naša mala princeza već pomalo umorila. Daje li itkood prisutnih više od pet lakha...u gotovini?« Nije se čuo 60

Plava bilježnicačak ni zvuk disanja. U sveopćem muku mogla sam čutišuštanje staričine odjeće. Gazda Gahil je rekao: »Gospodo? Čujem li veću ponu-du?« Pričekao je, no groktanje krmaka je prestalo. GazdaGahil teatralno je uskliknuo: »Prvi put, drugi put, trećiput...prodano.« Cerio se od uha do uha, tako da sam po-mislila da će mu se glava raspolutiti i da će gornja polovicaotpasti. Tada je rekao: »Nir, tvoja je.« Ujak Nasmiješeni Nir okrenuo se prema meni i re-kao: »Draga, toliko se veselim što ću te ponovo čuti kakopjevaš. Bit ću s tobom za minutu.« Starica je izronila izmraka i uzevši moju još uvijek dršćuću ruku izvela meiz sobe. Dok sam odlazila, okrenula sam se i vidjela uja-ka Nira kako broji papirnate novčanice i pruža ih gazdiGahilu. 2Dobro je poznato da ždral (na hinduskom bandhura,znači i »prostitutka«; nap. prev.) nepomično stoji u plit-koj vodi. Običavala sam s djedom satima gledati ždralove.Sjedili bismo jedno uz drugo ne dodirujući se i ne govore-ći. Nije bilo blebetanja starca niti ćeretanja malog djeteta.Sjedili bismo šutke, uživajući u tišini. Naučio me da ždralmože osjetiti približavanje ribe po promjeni u kretanjuvode što teče oko njegovih nogu. Djed je bio u krivu, alimu to nikad nisam rekla. Ždral nikad ne zna približava li se riba; jednostavno jeuvijek spreman. Ždral pogne glavu i tijelo tako da su muoči usmjerene ka vodi i tako stoji mirno i nepomično po- 61

James A. Levineput stijene, a u trenutku kad ugleda ribu u svom dometu– bam! – obruši se kljunom u vodu. Zatvoren kljun prodi-re u vodu i potom se otvara pod površinom da zgrabi ribu.Kad se kljun ponovo zatvori zarobivši ribu u sebi, ždral naneko vrijeme opusti vrat da bude mlitav, dopuštajući ribida se u njemu neko vrijeme slobodno koprca. Iskorištavapokretnu silu koju riba koristi protiv same sebe kako bi jepovukao iz šupljine kljuna u grlo. To je ples koji traje tekjednu sekundu, ali ako ste ga imali priliku vidjeti mnogoputa, to ćete primijetiti. Ždral lovi ribu na posve isti načinbez obzira na to je li vruće ili padaju monsunske kiše. Urazličitim okruženjima on djeluje postojano. Malene djevojčice nisu ždralovi. Nikada ne stoje mir-no; trče u kuću kad se naoblači i počne kiša. Na mojemprozoru bile su rešetke, na mojim je vratima bio lokot, aoblaci bijahu vrlo tamni. Mogla sam osjetiti kako se podamnom tok vode mijenja, ali nisam imala sposobnost osta-ti mirna i postojana usred promjenljive struje. 2Starica me odvela natrag do moje sobe. Još uvijek sambila pod snažnim dojmom vonja blagovaonice i iskustvasusreta sa svojim novostečenim ujacima. Osjećala sam sepritisnuto pod slojevima emocija, poput kolibe obojane snekoliko premaza boje: ispod sloja usamljenosti sloj umo-ra, a sve to obavijeno slojem panike. Nisam plakala iz stra-ha da ne upropastim svoju šminku. Ponovo sam bila zaključana sama u sobi. Svijeće sugorjele na visokim crnim metalnim svijećnjacima postav- 62

Plava bilježnicaljenim s obje strane kreveta. Skočila sam na krevet kao daje to otok koji će mi omogućiti da izbjegnem skrivenuvrtložnu struju poda mnom. Svježe presvučen, prekrivenčistim bijelim plahtama koje su blistale pod svjetlošću svi-jeća, krevet mi se činio poput toplog utočišta – kako lisam samo bila budalasta! Nekoliko minuta kasnije starica se vratila s pladnjemna kojem je bio tanjur s kolačima, ali izgubila sam voljuza njima. Bila sam, doduše, gladna, ali bila je to više žud-nja za majčinim pirjanim mesom. Na pladnju su bili ištapići tamjana, koje je starica upalila preda mnom. Nisuvonjali tako zagušljivo kao oni u blagovaonici, ali mirismi je svejedno bio odvratan. Moja baka, koja nikad ništanije bacala, običavala je pretjerano začiniti meso kako bisakrila činjenicu da se počelo kvariti. No kao što njezinizačini nisu uspjeli sakriti okus pokvarenog mesa, tako nitištapići tamjana nisu uspjeli sakriti vonj poroka i zločinašto je lebdio u zraku. Starica je sjela u stolicu uz moj krevet. Pogledala samje, no nije mi uzvratila pogled. Mogla sam osjetiti nape-tost u njoj. Nastavila je zuriti prema dolje, u ništa. Bilami je ugodna ta tišina, ali ipak sam je prekinula pitanjem:»Mogu li dobiti svoje bojice?« Pogledala me ispod obrva,pomaknuvši samo oči. Njezin jedini odgovor bio je smi-ješak tanak kao olovka koji joj je letimice kliznuo prekousana. Netko je tiho pokucao na vrata. Starica je bez žur-be ustala i otišla ih otvoriti i u sobu je ušao ujak Nir.»Zdravo«, rekao je zvonko, sa svojim velikim osmijehomprikovanim za lice. Promatrao me kako sjedim na kreve-tu kao da gleda kakvu dragocjenu vazu. »Batuk...zar ne? 63

James A. LevineSjećaš me se? Ja sam ujak Nir.« Pogledala sam u pod i ki-mnula. »Batuk«, nastavio je polaganim, odmjerenim gla-som, »nas dvoje krasno ćemo provesti vrijeme. Ali prvo,draga moja malena, želim te još malo čuti kako pjevaš.«Kimnula sam i rekla: »Da, ujače.« Pogledala sam premapodu i uočila stonogu kako se polako primiče krevetu upotrazi za utočištem. Starica je ustala i odšetavši do dru-gog kraja sobe stala kraj vrata (za slučaj da pokušam po-bjeći?). Ujak Nir zauzeo je njezino mjesto i sjeo s rukamana koljenima na drvenu stolicu uz krevet. Malo zatim ustao je sa stolice i sjeo na rub kreveta.»Hajde mi sada nešto otpjevaj«, ponovio je. Ton mu višenije bio prijazan. Nisam se mogla sjetiti riječi niti jednepjesme i osjetila sam kako mi se oči počinju puniti su-zama, ali ipak nisam zaplakala. Stara žena je zakašljala iznala sam da će me prekoriti kad mi je, odjednom, na umpala »Pjesma o kozi«. Počela sam pjevati tihim glasom i bez žara, ali primi-jetila sam da je ujak Nir oduševljen mnome. Zadržao jesvoj zaleđeni smiješak s gotovo spojenim usnama koji nijeodavao nikakvo zadovoljstvo, i kimao mi u znak bodre-nja. Kao što sam napisala, fizički je bio ružan; nije bilariječ o nekoj posebnoj izobličenosti, kao što su tri oka idva nosa, već više kao da ta dva oka i jedan nos nisu posvepristajali njegovu licu. Također, lice mu je bilo prevelikou odnosu na vrat. Na njemu je naprosto bilo nečeg ne-sklapnog; sve na njemu bilo je pogrešne veličine, krivihproporcija. Nastavio se smiješiti i kimati, a potom je izuosvoje ulaštene cipele. Pjevala sam: 64

Plava bilježnica Kozo – kozo – pokušaj pobjeći Preko brda, daleko odavde. U zraku su ptice Otkrit će mi kamo ideš. Kozo – kozo – pokušaj pobjeći Preko brda, daleko odavde. U rijeci su ribe Znat ću gdje piješ. Kozo – kozo – pokušaj pobjeći Preko brda, daleko odavde. Na polju je trava Otkrit će mi gdje jedeš. Kozo – kozo – pokušaj pobjeći Preko brda, daleko odavde.Nakon što sam završila s pjevanjem, zapljeskao je svojimmalenim manikiranim rukama i raširio usne u još većiosmijeh. »Batuk, to je bilo divno. Hoćeš li sada ustati iponovo mi to otpjevati...hoćeš li...molim te?« Nisam semicala i noćni zvukovi ulice kao da su u tišini postali gla-sniji. Osmijeh je spao s njegova lica i on ponovi: »Ustanii pjevaj, Batuk.« Glas mu je bio tih, ali u sebi sam ipakdrhtala. Neposluh nije bio opcija. Ustala sam i ponovo otpjevala pjesmu. Na posljednjemrefrenu glas mi je zadrhtao. Kad sam dovršila pjesmu, po-gledao me smiješeći se. »A sada, ne trebaš se ničega bojati.Dođi ovamo i sjedni u ujakovo krilo.« Nadala sam se daće ono što je upravo rekao nestati ako se pravim da ga ni-sam čula (na isti način običavala sam se ponašati suočena s 65

James A. Levinemajčinim zahtjevima). Ali zapovijed je lebdjela u zraku, pasam u nelagodi načinila tri nesigurna koraka preko kreve-ta, prišla mu i spustila mu se u krilo. Moje noge položeneuz njegove klatile su se s ruba kreveta. Ovio je ruke okomene i pritisnuvši mi leđa privukao me na prsa. Disao mije u kosu. Niz lice su mi se počele kotrljati suze i padati namoj divni sari. Stisak mu popusti i on mi počne rukama sastrane masirati prsa gore–dolje, kao da želi uglačati komadnamještaja. Šapne mi na uho: »Vidiš, nemaš razloga pla-kati, nježan sam kao mačkica.« Mogla sam osjetiti toplinunjegova daha. »Tako prekrasno pjevaš.« Objema rukamaklizne prema sredini mojih prsa i nastavlja trljati gore–do-lje. Počinje mi trljati butine, gornji dio i sa strane. Bila samparalizirana. Dok me trljao, preplavljivao me užas. Pomračilo mi se od njegova dodira; preplavilo me cr-nilo, kao kad se posuda s tintom izlije po papiru. Crniloje prodiralo kroz sve moje pore, prožimajući i natapaju-ći moju unutrašnjost. Hajde, samo nastavi, dodiruj me!Sada makni svoje ruke s moje kože i pogledaj. Pogledaj!Možeš vidjeti mrlju tinte. Samo naprijed, pokušaj me sa-prati sa sebe. Ne, voda ti neće pomoći; zauvijek sam uporama jagodica tvojih prstiju. Vrištim i divlje grebem i udaram šakama po njemu.Prilazi starica da me obuzda. Zgrabi me za zapešća i pribijeme za krevet. On zgrabi moje gležnjeve što divljački uda-raju (nekoliko udaraca pogodilo ga je u njegova kokošjaprsa), raširi moje noge i svoje tijelo utisne među njih. Nemogu ga zbaciti sa sebe udarcima nogu. Starica iz džepaizvuče bijele pamučne trake kojima poveže moja zapešćai pričvrsti ih za okvir kreveta. Zatim mi ugura klupkopamuka u usta kako bi me spriječila da vrištim i grizem. 66

Plava bilježnicaDok gura klupko u moja usta, pokušavam je ugristi za pr-ste. Zagrcnem se kao da ću se zadaviti. Starica me žestokopljusne posred lica. Ujak Nir se naceri i reče: »O, pa ti sisnažno malo stvorenje. Ovo je zabavnije nego što sam senadao.« Nastavljam zabacivati glavu, kao da mi je to jedi-na preostala gesta prkošenja. Starica me nastavlja mahnitoudarati po licu koščatom rukom, sve dok joj ujak ne kaže:»U redu je...imam je. Da vidimo sada od čega je sazdana.« Na trenutak zavlada tišina. Gleda me pod sobom, očimu se ljeskaju, prodire u mene. Nekoliko sekundi kasnijeosjećam njegovu vruću tintu kako šiklja iz njega i pulsira-jući brizga u usta mog zeke. Tekućina prodire kroz mene– mogu je osjetiti; njegovo crnilo struji kroz mene. Izokrećem oči kako bih se pogledala iznutra. Ono štovidim nalik je valu što se razbija o obalu rijeke. Iznutra meoplahnjuju izljevi crne bujice dok gledam kako se mojesvjetlo pomračuje. Toliko energije sam uložila u borbu daviše nemam snage za opiranje. Vidim kako valovi crnilateku kroz mene u slapovima, valjajući se poput nabujalerijeke. Vidim kako se oblikuju jezera tame. Tražim kamoda se sakrijem, ali ne nalazim utočište. Pogledam u svojebubrege – crno. Pogledom otputujem do svog trbuha –crno. I moja glava je crna. Pogledam u svoje noge – be-skorisne noge koje su me iznevjerile, te glupe paraliziraneštapiće – i one su crne. Podižem pogled do ruku – da, onesu bijesno grebale, ali to je samo druga vrsta zagrljaja –crno. Moje mahnito srce ritmično pumpa crnilo dubljeu mene, preplavljujući njime svaku, i najmanju česticu.Ostavio me zatočenu, bez izlaza, bez mogućnosti bijega.Gdje god pogledam, svaki kutak, svaki prilaz preplavljenje tamom. Ali tada ugledam svoj spas. 67

James A. Levine Sve riječi isklesane su od crnila. Kad biste uzeli sve ri-ječi ikada zapisane na ovome svijetu i stavili ih zajednou posudu – što biste dobili? Posudu ispunjenu crnilomiz koje riječi izlaze i u koju riječi ulaze. Kad je čujemo ilizapišemo, možemo pomisliti da je riječ naša, ali ne, riječisu slobodne, na raspolaganju svima – svatko ih može po-suditi. Riječi mogu biti mlade i skakutave poput djece imogu stariti poput ljudi. Poput čovjeka kad umre, riječise konačno vraćaju u crnilo odakle su potekle. I tako se zagledavam u sebe i ponovo se sastavljamkroz riječi. Uzimam riječi koje opisuju moje misli i sno-ve i sakrivam ih iza tamne sjene svog bubrega. Svojupotrebu za ljubavlju zgušnjavam u riječi i skrivam po-put kapljice crnila tik do svoje jetre (tamo će, dok ih nezatrebam, biti na sigurnom). Poeziju života prenosim uriječi, i brižljivo je guram među tetive mišića gdje je nećepronaći. Riječi radosti i tuge (iste su) pažljivo oblikujemu piramidu i polažem ih pod svoju kožu kako bih ih mo-gla dotaknuti kad god poželim znati gdje su mi osjećaji.Svoja sjećanja i uspomene sabirem u registar ispunjenriječima i potom ih pustim da skliznu u prorez u mo-joj glavi, otvoren za njih. U meni ima obilje prostora zasve riječi na svijetu; ovdje su dobrodošle. On možda jestuzeo moje svjetlo i utrnuo ga, ali sada se u meni možeskriti čitava vojska šaputavih slogova, ritmova i zvukova.Možda je sve što vidite crna duplja što ispunjava sićušnudjevojčicu, ali vjerujte mi, tamo su riječi – žive, čiste idivne. Vrijeme slatkih osmijeha i umirujućih riječi je prošlo.Skida se s mene. Koža mu je poprimila sivi ton i više nemani traga onom njegovom vječitom smiješku. Izgrebala sam 68

Plava bilježnicamu lice i leđa. Na bedrima mu je krv (moja?). Njegovaizlučevina je u meni, klizi mi niz lijevo bedro. Zrak s ulicemiluje mi tijelo i hladi znoj koji je on ostavio na meni.Zatvaram oči, još uvijek sputana bijelim pamučnim po-vezima, i govorim svojoj unutrašnjoj snazi da mu oduzmedušu i ubije ga. Ustaje i uzima ručnik koji mu je pružila starica. Odlaziiz spavaće sobe s bijelim ručnikom omotanim oko boko-va. Iako ni on niti starica to ne opažaju, s ramena mu visitežak kestenjastosmeđ ogrtač. Kad je bio maleni dječak,taj je ogrtač koji su mu dali roditelji nosio s lakoćom.Sada, kada je posrnuli čovjek, s mukom se pomiče podnjegovom težinom. Svo svjetlo u njemu je utrnuto – zau-vijek će živjeti u tami. 2Ležim posve nepomična. Ne mogu se ni pomaknuti nitirazmišljati. Ne osjećam bol niti tugu, samo iscrpljenost. Starica se vratila nakon nekoliko minuta i rekla: »Nemožeš se ići oprati jer je tvoj ujak još uvijek tamo. Ali kadbude gotov možeš se okupati i tada ćeš ići na spavanje.«Izvukla je pamučni čep iz mojih usta i oslobodila mi za-pešća. Boljelo me na mjestima gdje su trake oko zapešćabile zavezane u čvor, ali inače nisam osjećala ništa drugo.Ona sjedne u drvenu stolicu uz moj krevet. Ništa nisam govorila. Nisam se micala jer sam svojimglupim nogama odbijala išta narediti. Tada mi starica do-dirne kosu, a ja se trgnuh od iznenađenja. Ponovo samzačula zvukove s ulice i sada sam ih napeto slušala, kao 69

James A. Levineda su glazba. Nisam imala osjećaj za vrijeme i suze su miodavno presahnule. Nisam mislila na majku i oca i nisammislila na dom. Namjerno nisam mislila ni na što. Nakonnekog vremena podigla sam oči prema starici. Zagledahse u nju i na trenutak mi se učini prekrasnom. Ali samona trenutak. Prazno je zurila kroz prozor, nesvjesna mogpogleda. Niz obraze su joj se, jedna po jedna, kotrljalesuze. Lice joj je bilo bezizražajno i nije ispustila niti naj-manji zvuk. Zurila je kroz prozor i tiho plakala. Nije mepokušala ponovo dodirnuti. Vrijeme je prolazilo, dok napokon blagu tutnjavu ve-černjeg prometa ne prekine staričin glas: »Ustani sada,moraš se oprati.« Pokušala sam stati na noge. Sari i donjerublje odavno su bili strgnuti s mene i sada sam stajalanaga na podu. Starica mi je dala bijeli ručnik. Noge samširom razdvojila, jer im nisam vjerovala i jer me boljelo.Posrćući, polako sam koračala prema kupaonici slijedećistaricu. Nisam primijetila krv što je kapala iz usta mogzeke i za mnom ostavljala trag. Kupaonica je mirisala na paru i pod je bio mokar.Popela sam se u praznu kadu i uočila da je još uvijek to-pla od prethodnog korisnika. Pogledala sam prema doljei ugledala maleno jezerce krvi što je ispunilo prostor iz-među mojih stopala na dnu kade. I starica i ja zurile smou taj prizor, ali niti jedna od nas nije reagirala; samo smogledale kako barica postaje sve veća. Stara žena otvorila jepipu i malena je barica otplovila, ostavivši za sobom samonajbljeđi trag crvenila na dnu kade koja se punila vodom. Neko vrijeme namakala sam se u vrućoj vodi. Staricame nije požurivala, prala niti razgovarala sa mnom, i ovajput nije bilo mirisnih ulja. Bilo mi je poprilično teško 70

Plava bilježnicapopeti se i izaći iz kade, jer je iz mene bila iscijeđena svasnaga. Starica me umotala u ručnik i vratile smo se u spa-vaću sobu. Vidjela sam kapljice krvi što su istočkale ka-meni pod. Pala sam na krevet i uspuzala do jastuka. Stara je ženazaključala vrata i otišla. Nikada je više neću vidjeti. Prozori su bili otvoreni i mogla sam nanjušiti miriseulice. Sreća da muškarac nije dotakao moj jastuk. Glava mije utonula u nj. Sve što sam mogla osjetiti bio je izbjeljivačkoji su koristili da izbijele jastučnicu do snježne bjeline. 2Danas nije bilo previše posla. Puneet, umotan u zavojod struka do butina, i dalje je turoban. Bila sam naviklana Puneeta koji dotjeran i odjeven u seksi odjeću para-dira pred vratima svojeg gnijezda, i to mi je nedostajalo.Bila je to moja svakodnevna kazališna predstava. Šepuriobi se na ulazu u svoje gnijezdo u svojim tijesnim krat-kim hlačicama, grudnjaku, topu i velu od šifona, a ja bihga gledala kako izvija gornji dio tijela kako bi istaknuostražnjicu. Vidjela bih kako prstima miče kovrču s čela ikako uvis zabacuje rub vela kao da baca nevidljivu mre-žu da u nju namami muškarce – poput ribara koji bacasvoju mrežu na rijeci. Činjenica da je bio dječak samoje naglasila njegovu ženstvenost. Često sam bila sigurnada će moj zavodljiv osmijeh i pogled ispod obrva na-mamiti novu mušteriju za pečenje kolača (jer nove sumušterije najdragocjenije) da bi novajlija na kraju ipakzavršio u Puneetovoj izopačenoj mreži premazanoj me- 71

James A. Levinedom. Jednostavno rečeno, bilo je mnogo muškaraca kojinisu ni pomišljali na to da legnu u postelju s dječakom,no Puneet ih je ipak na to naveo svojim zavodničkimumijećem. Govorio bi mi, često s bestidnim, razbludnimcerekom, da bi im se uvukao u snove čim bi na svojimusnama osjetili njegove. Rekao je da bi njihovi jezici uokršaju s njegovim isprva oklijevali, ali ubrzo bi divljeplesali i preplitali se s njegovim. Imao je teoriju da svimuškarci u sebi sadrže dio njega koji samo čeka da budeoslobođen. Potvrđivala je to nezaustavljiva rijeka njego-vih mušterija. Unatoč Puneetovoj potištenosti muškarci su i dalječekali na Common Streetu da se razmakne zastor nanjegovu kavezu. Čim bi jedna odana mušterija napusti-la njegovo gnijezdo, često puta bih vidjela kako sljedećizainteresirani muškarac ubrzava korak ili čak potrči uli-com kako bi bio siguran da će do vrata princa Puneetastići prije ostalih. Bilo je dovoljno da Puneet samo provirikroz vrata, ne poduzimajući ništa kako bi ih namamio,a muškarci bi se ipak kao začarani dovlačili k njemu.Moguće je da njegova pohotnost pojačava njegovu pri-vlačnost. Zabranjeni užitak koji se ne nameće otvorenovjerojatno je najslađi. Pokušala sam se u mislima vratiti u vrijeme svog životana selu. Poznato je da svi dječaci žele igračku koju imajudrugi dječaci. Ima i igračaka s kojima se suviše opasnoigrati, no upravo one su osobito primamljive. Jitendra jebio mojih godina te najkrhkiji i najmanji među dječa-cima. Nije bio samo fizički slab, već je i kao osoba biobeznačajan i naporan te je svima dosađivao. Bio je poputkamenčića što vas žulja u cipeli. Nad njim su se iživljavali 72

Plava bilježnicasvi dječaci, pa čak i neke djevojčice; dovoljno je bilo dapuhnete i u njega i već bi se raspao. Bio je bez ijednog pri-jatelja. Međutim, sve se to promijenilo kad je za rođendandobio nož skakavac, koji mu je poslao njegov glupi ujakiz Delhija. Kad pritisnete oprugu na dršci noža, iskoči oš-trica. Rub oštrice bio je zupčast i toliko oštar da je mogaoglatko štakoru odrubiti glavu. Korištenje tog podmuklogoružja postalo je omiljena Jitendrina zanimacija. Dok je jednoga dana šetao selom, neki desetogodišnjidječak, otprilike godinu dana stariji od Jitendre, pokušaomu je oteti nož. U borbi je Jitendra pritisnuo oprugu ioštrica se zabila u dječakovu slabinu; krv je počela liptatiu vodoskocima i dječak je stao neobuzdano vrištati. Te jenoći između njihovih roditelja izbila užasna svađa a obadječaka su zaradili oštre kazne. Ipak, nakon incidenta sposječenim bedrom Jitendru više nisu zadirkivali, iako je idalje bio bez prijatelja. Seoska djeca počela su ga se bojati,baš kao i lokalni štakori. Postoje »igračke« koje zahtijeva-ju određenu hrabrost te time stječu posebnu privlačnost.Jitendrin nož bio je jedna takva igračka. Puneet je biodruga. Puneet je bio »izgubljeni dječak« od vremena kad gaje napustila majka. Pravo je čudo da je uopće preživio.Pričao mi je o zvjerstvima koja je viđao na ulici čak i prijenego što ga je k sebi uzeo gazda Gahil: ubojstva, mučenjai oružane pljačke samo su neka od njih. Rekao mi je kakoje njegov otac pobjegao iz zatvora kako bi ga pokušao pro-naći, da bi ga nakon spektakularne ulične tučnjave po-novo ulovili i zatvorili. Često je govorio kako se njegovamajka udala za imućnog biznismena koji će doći i izbavitiga – »tek što nije, samo čekaj i vidjet ćeš«. Priče o njego- 73

James A. Levinevim roditeljima puka su maštarija. Puneet je već odavnoizbrisan iz njihova sjećanja. Kako bi se inače mogli nositis činjenicom da njihov sin živi ovdje – dva kaveza niže odmojeg, i svaki dan zadovoljava muškarce koji su prljaviizvana i iznutra. Puneetova jedina stvarnost su njegov ka-vez i ova ulica. Zato nikada ne pokušava pobjeći; ovo je zanjega sve što postoji. 2Puneet šmugne u svoje gnijezdo, slijedeći muškarca u si-vom odijelu koje mu ne pristaje. Puneetovo tijelo govorio njegovom posljednjem krugu poraza, iako mu je šmin-ka na očima i usnama i dalje besprijekorna. Postaje svemršaviji i zavoji mu klize niz struk, čak i onda kad se nenaginje da izloži svoju ljubavnu rupu. Imam izvrsnu idejukako da ga razvedrim; napisat ću mu priču. Nije važnošto ne zna čitati; ja ću mu je pročitati. Pada mi napametkako sam ja jedina osoba koju poznajem a koja zna čitati. Dragi moj voljeni Puneete, ova priča je za tebe. Nadamse da će ti se svidjeti. Zrno riže Učitelj je naučavao: »Svijet balansira na zrnu riže.« Učenici zapitaše Učitelja: »Učitelju, kako to da čitav svijet, sa svim njegovim slonovima, kućama, gradovima, palačama, žitom, poljima, i nebom, može balansirati na zrnu riže?« 74

Plava bilježnica Učitelj se spokojno nasmiješi, baci pogled na more uče-nika pred sobom, i ispriča sljedeću priču: U dalekom kraljevstvu bijaše maleno selo, a u tom ma-lenom selu živjela je jedna obitelj: ratar, njegova žena, i nji-hovo petoro djece ‒ dvije djevojčice i tri dječaka. Najmlađidječak bio je snažan, oštrouman, hitar i vrijedan, a povrhsvega toga bio je i povezan sa zemljinim tokovima . U svo-jim prijašnjim životima bio je konj kojeg je jahao najvećiod sviju kraljeva, tigar čije je krzno postalo kraljičin plašt,i princ kojem je bilo suđeno da vlada najvećim kraljev-stvom na zemlji, ali ga je uništila ljubomora. Sada, u ovomživotu, rođen je kao najmlađi sin siromašnog ratara. Ali,kako je samo zračio unutrašnjom ljepotom! Još kao malenidječak svojim je zračenjem privlačio pozornost i videćih islijepih. Širio se glas o svetom dječaku s darom vidovnjaštvai iscjeliteljskim moćima. Pri pogledu na tog četrnaestogodišnjeg dječaka moglabi vas smesti njegova fizička ljepota. Razvijao se u odraslogmuškarca a njegovo mršavo, mišićavo tijelo povijalo se ipod najmanjom promjenom smjera vjetra. Oči su mu bileočaravajuće, a lice toliko lijepo da ga niste mogli prestatigledati. Ali ako biste uspjeli prodrijeti iza ljušture fizič-ke ljepote, ugledali biste nešto još veličanstvenije. Zračio jemudrošću vječnosti, jer nije vidio samo ovaj i prošle živote,nego i budući. Mogao je raskrinkati isprazan ponos imuć-nih i zaludne jadikovke siromašnih. Mogao je razlikovatiljubav od požude i u zraku osjetiti proljeće dok još trajezima. Zvao se Puneet. U selu je urod propao već treću godinu zaredom i ze-mlja je bila pusta i jalova. Potok koji je hranio selo više 75

James A. Levinenije tekao kroza nj a izvori pitke vode gotovo su potpunopresušili. Selo je odavno iskoristilo i posljednje rezerve hra-ne, pa su seljaci na ulicama skapavali od gladi. Jednogajutra ratar reče svome najmlađem sinu: »Dragi Puneet, sviumiremo od gladi. Ti si poseban dječak s golemim moćima.Moraš napustiti selo i potražiti sreću za nas. Vrati namnaša bogatstva kako bismo opet mogli kupovati hranu ijesti.« Sat vremena poslije, prije no što je zapeklo jutarnjesunce, Puneet se oprostio od svog oca, majke, braće i sestara.Skupio je nešto oblutaka, zamotao ih u krpu, i prebacivšizavežljaj preko ramena pješke se uputio iz sela. Danima je hodao po nezamislivoj vrućini i izbjegaobrojne opasnosti. Pronalazio je vodu slijedeći tragove živo-tinja i jeo korijenje i bilje koje je raslo pored puta kako biga okrijepilo i održalo na životu. Kad je stigao do velikoggrada, bio je sav prašnjav i vrlo mršav, ali još uvijek jesa sobom imao oblutke iz svoga sela. Bio je to bogat gradpun pohlepe i prijetvornosti. Ispred gradske krčme pio jeiz korita za konje, sve dok nije utažio žeđ. Rovao je pootpacima iz krčme u potrazi za hranom, koje je bilo uizobilju. Jeo je dok mu se nije povratila snaga. Lutajućikroz grad, vidio je kako siromašni i bogati žive jedni uzdruge, no nemaju suosjećanja jedni za druge, i svuda okosebe vidio je laž i pohlepu. Povratio je hranu koju je pojeo,jer nije htio u sebi imati prljavštinu toga grada. Na gradskom trgu ugledao je veliki metež. Kako je biotanahan, lako se probio prema naprijed kroz gomilu koja seokupila oko borilačkog ringa postavljenog na drvenoj plat-formi. Ring je bio četverokutan i ograđen konopcima. Usredringa stajao je gorostas. Bio je viši od slona i gotovo jednakotoliko širok. Sjena koju je bacao na suncu prekrila je gotovo 76

Plava bilježnicačitav ring. Pred gorostasom je klečao okrvavljen čovjek, oklo-pa napola odsječenog s njegova tijela; preklinjao je grdosijuza milost. Div je preko ringa pogledao u prekrasnu ženukoja sjeđaše na prijestolju nasuprot ringa, i rulja je utihnu-la. Bila je to kraljica moćnog kraljevstva; nosila je zlatnukrunu bogato optočenu biserima i dijamantima i svjetlucavzlatni plašt ogrnut oko ramena. Kosa joj je bila nauljenai sjajna i doimala se poput vizije – tajanstvene, nestvarnežene s neke čuvene slike. S njezine lijeve i desne strane sjedilasu dva lava s lancima oko vrata debljim od ljudske ruke, apod nogama joj bijaše škrinja sa zlatnim dukatima. Ona progovori prekinuvši mrtvu tišinu: »Nemoj gaubiti, ali kako te nije uspio pobijediti, njegova žena i nje-gova djeca postat će moji robovi. Vojniče, prihvaćaš li oveuvjete?« Čovjek koji puzaše po zemlji i kojem je osušena krvprekrivala lice a svježa mu je krv curila iz rana, odgovori:»Voljena kraljice, meni i mojoj obitelji bit će neizmjernačast da vam zauvijek služimo.« Saslušavši njegove riječikraljica je pokretom ruke ušutkala žamor gomile. »Ubijga, dive«, naredila je, »i pobrini se da njegovu obitelj živuspale u talionici. Obitelj koju je tako lako kupiti nije obi-telj vrijedna posjedovanja – čak niti kao roblje. Čovjek stako malo časti nije vrijedan čak niti toga da pije vodu izmojega kraljevstva. Moramo očistiti carstvo od takve slabo-sti. Ubij ga odmah! To je moja zapovijed.« Div jednim zamahom svog teškog mača odsiječe vojni-kovu glavu. Iz vojnikova vrata šiknula je krv, poprskavšineku ženu koja je stajala kraj poprišta. Kraljica ušutka pre-neraženu gomilu. »Tišina!« poviče. »Ima li u ovome gradujoš junaka spremnih da pokušaju ubiti mojeg diva i timezaraditi ovu škrinju sa zlatom?« Tišina. 77

James A. Levine U međuvremenu, grdosija zgrabi kratak nož što mu jevisio o boku i klekne kraj mrtvog vojnika da mu izvadi srceiz beživotnog tijela. Držeći u ruci organ s kojeg je kapalakrv, prijeđe njime preko svojih prsa tako da se svježa krvstopila s osušenom krvi prijašnjih žrtava. Ustao je, riknuoi podigao raskomadano srce držeći ga iznad glave u ruciumrljanoj krvlju. Iz gomile odjekne gromoglasno klicanje.A onda u ring stupi Puneet. Zavlada napeta tišina koju prekine gorostasov gromovitsmijeh. »Što, hoćeš dječače? Jesi li ti žrtveno janje?« Kraljicamahne rukom i obrati se Puneetu: »Dječače, što radiš u rin-gu? Je li ti ova krvava lešina otac? Jesi li ovdje da ga osvetiš?«Puneet odgovori kraljici: »Ne, velika kraljice. Nisam njegovsin. Ovdje sam da osvojim škrinju sa zlatom.« Kraljica senasmije i reče: »Zar ne znaš da ovu škrinju sa zlatom mo-žeš osvojiti samo ako ubiješ moga diva? Izvadio je srce izprsa stotina muškaraca dvostruko većih od tebe.« Puneet jeodgovorio: »Najplemenitija kraljice, prihvaćam vaš izazov,ali kako nisam naoružan, mogu li od vas zatražiti maluuslugu.« »Traži«, reče kraljica. Dva ulična psa ušla su uring i počela razvlačiti vojnikovo truplo izvađenog srca.Puneet reče kraljici: »Mogu li, molim vas, posuditi odvas jedan zlatni novčić? Ako pobijedim u okršaju, bit ćemoj, a ako izgubim, možete ga uzeti iz moje mrtve ruke.«Kraljica upita: »Što ćeš ponuditi kao jamstvo?« Zabavljaoju je taj prelijepi dječak, kojeg bi rado imala kao vlasti-tu igračku. »Ovo«, odgovori Puneet, podigavši uvis vrećuoblutaka što ju je ponio iz svog sela. »To su obluci iz mogazavičaja.« Kraljica je prasnula u smijeh, zajedno s okuplje-nom gomilom. »Ovo bi moglo biti zabavno«, reče kraljica.»Prihvaćam tvoje uvjete. Posudite mu jedan zlatnik.« 78

Plava bilježnica Puneet je pažljivo položio vreću oblutaka na drvenipod ringa, i primio zlatnik od dvorjanina iz kraljičine svi-te. Vojnikovi ostaci odvučeni su s podija i ring je očišćen.Kad je sitni dječak stao pred gorostasa, nastupila je apso-lutna tišina. Div je zarežao glasom nalik na grmljavinu:»Nisi mi dovoljan niti za užinu, pa čak ni za jedan zalo-gaj.« Puneet odgovori: »Moćni ratniče, ne mogu se boritis tobom.« Iz gomile se podigao podrugljiv žamor. Kraljicaje mahnula rukom prema rulji da je utiša. Bila je bijesna,jer je uživala gledati kako pred njom kolju i komadajuljude. »Dečko, pristao si na borbu. Nemaš izbora.« Puneetodgovori: »Ne bojim se borbe, Vaše Veličanstvo, no riječ jeo tome da je vaša ljepota tako velika da bi me mogla zasli-jepiti i omesti u borbi.« Kraljica je voljela da joj laskaju,kao i svi tašti ljudi, pa joj njegove riječi izmame smiješak.»Ne mogu sebe učiniti manje lijepom«, reče. Puneet odgo-vori: »Vaše veličanstvo, da vam je ljepota i upola manja, jošuvijek bi zaslijepila svako oko.« »Pa što onda predlažeš?«upita kraljica, koja je uživala u ovom razgovoru. Gorostasje, s druge strane, bivao sve nervozniji, jer je gorljivo iščeki-vao da se baci na svoj zalogaj. Puneet nastavi: »Smijem lizatražiti da gorostas stane između mene i vas, kako bih semogao boriti hrabro, a da me ne zasljepljuje vaša ljepota?«Kraljica se nasmija obuzeta požudom prema ovom prediv-nom dječaku. »Neka bude tako.« Dječak i div zamijenišemjesta i stadoše jedan nasuprot drugom. Rulja na grad-skom trgu utone u napetu tišinu. Mogli ste čuti cvrčanjeljetne vreline što je pržila Puneetov vrat. »Hajde, bori se!« zagrmi gorostas, i sporim, teškim ko-racima krene prema dječaku. Puneet je promatrao kakonjegova golema stopala snažno udaraju po drvenoj platfor-mi, približavajući mu se korak po korak. Dok mu je div 79

James A. Levineprilazio, Puneet je čekao a da nije pomaknuo niti jedanmišić. U trenutku kad je nanjušio gorostasov smrdljivi dah,Puneet baci zlatnik visoko u zrak. Div pogleda uvis premablještavom novčiću i u tom ga trenutku zaslijepi sunčevasvjetlost što se odbijala od novčića – a to je i bio razlogPuneetova zahtjeva da zamijene mjesta. Puneet, koji jepoznavao ciklus svega života, shvatio je da ako čitav svijetbalansira na zrnu riže, tada to čini i div. Zaslijepljen svje-tlucanjem kovanice, div je izgubio ravnotežu. Puneet skočiprema njemu i svom ga snagom gurne u desno koljeno. Divse zaljulja i prevrne na leđa, mahnito mašući rukama dokje padao. Tresnuo je o drvenu platformu takvom silinom dase čitava zemlja zatresla. Njegova golema glava uz tutanjse sručila ravno na Puneetovu malenu vreću s oblucimaraspuknuvši se poput kokosa, tako da mu se mozak prosuopo ringu kao lassi (napitak popularan u Indiji, mješavinajogurta, mlijeka i začina; nap. prev.) Bio je mrtav prijenego što je zlatni novčić sletio na drveni pod ringa. Nastupila je zaprepaštena tišina a onda je gradski trgeruptirao poklicima oduševljenog odobravanja. »Vidite, voljeni moji učenici, svijet balansira na zrnuriže.« Potom Učitelj zašuti. Učenici, koji su sjedili u svojim narančastim haljamai slušali Učiteljevo pripovijedanje, bili su zatečeni pričom,jer to doista bijaše vrlo čudna pripovijest. Nakon nekog vre-mena jedan je učenik podigao ruku i upitao: »PlemenitiUčitelju, je li Puneet tada odnio zlato u svoje selo? Je lioženio kraljicu i postao najveći vladar na zemlji, i takoispunio svoju sudbinu?« Veliki se Učitelj nasmiješio: »Ne. Nije se tako završilo.«Učitelj je uživao u kratkoj tišini prije no što je nastavio: 80

Plava bilježnica»Nakon što je gorostas pao na tlo, Puneet je smjesta zgrabiogolemi mač iz njegove mrtve ruke i zarinuo ga kraljici u vrat. »Vidite, dragi moji učenici, kraljica koja iz razonodepromatra umiranje svojih podanika nije zaslužila da budekraljica. Njezina je smrt bila neraskidivo povezana sa smr-ću palog vojnika.« Drugi je učenik pitao: »Ali, što je s Puneetovom obite-lji...što je s njegovim selom u kojem ljudi umiru od gladi,dragi Učitelju?« Veliki Učitelj zagleda se u prazninu i reče: »Nakon štoje gledao kako umire kraljica, Puneet je zatvorio oči i čuovapaje svoga oca i majke, svoje braće i sestara, i seljaka štosu vapili za hranom. Mogao je čuti krikove agonije onihšto su umirali od gladi. Puneet zaroni dublje u svoj um,odgurne srce u stranu, i presudi da su zaslužili smrt.« Učenicima se oteo uzdah preneraženosti. Jedan od njihupita: »Ali kako je to moguće, o, veliki Učitelju?« Učitelj je dva dana pričekao da se uzbuđenje učenikastiša prije nego što mu je odgovorio. Konačno reče: »Kakvoje to selo koje dopušta da mu tri godine zaredom propadnežetva a da ne potraži nove izvore vode ili se preseli u doli-nu? Koji to otac traži spas od svojeg sina, šaljući gana putprepun opasnosti? Puneet se uzdignuo u više sfere i svimaim dosudio smrt, jer su si smrt dosudili i sami.« Najstariji učenik sjedio je u prvom redu. Volio jeUčitelja i Učitelj je volio njega. On upita: »VoljeniUčitelju. Što je to što vi nama želite?« Učitelj, koji bijašenajveći među velikim učiteljima, i koji je nekoć davno biodječak što je oborio diva jednim jedinim zlatnim novčićem,odgovori: »Da nemate nikakvih želja.« Kraj. Voli te Batuk. 81

James A. Levine 2Čitati i pisati naučila sam u misionarskoj klinici, kamo sume bili poslali kad mi je bilo sedam godina. Bolest zbogkoje sam završila u bolnici bila je u potpunosti majčinakrivica, barem prema mišljenju moje bake. Kao mala djevojčica našla bih bilo kakvu izliku daodem do rijeke – bilo da sam išla na pecanje s djedom,igrati se s drugom djecom, ili pak prati odjeću. Uvijek steme mogli naći na obali rijeke. Bilo je to čudno, jer sam zarazliku od svojih prijatelja mrzila biti mokra! Ipak, voljelasam boraviti uz rijeku. Glazba koju je proizvodila voda isvjetlost koja je plesala po njezinoj površini bacale su meu zanos. Voljela sam taj osjećaj samoće a da nisi sam, jerme voda povezivala sa svim živim bićima. Mnogo godinakasnije shvatit ću da je i Common Street jedna rijeka; uoba smjera njome protječu ljudi, kamioni s cisternama,automobili i maleni autobusi. To vječno strujanje nikadane prestaje – ono me povezuje sa svijetom dovodeći ga kmeni i odvodeći me k njemu. Toga dana zrak je bio vlažan, ali nebo je usprkos tomebilo plavo i bez ijednog oblačka. Vratila sam se s rijekerano navečer. Čim sam kročila kroz vrata daščare i zaka-šljala se, baka je prigovorila majci: »Rekla sam ti da joj nedaš da čitavo vrijeme sjedi pored rijeke. Pogledaj je sada,razboljela se.« Baka je imala izvanredan dar da i najjednostavniju re-čenicu izgovori takvim tonom da zazvuči poput tirade ne-odobravanja usmjerenog prema majci. Na primjer, bakaje mogla reći: »Ne želim kolač«, na što bi majka smjestaupitala: »Što nije u redu s njim?« Čak i kad bi baka rekla: 82

Plava bilježnica»Ah, ništa«, njezine su riječi govorile da majčin kolač nijeništa bolji od pokvarenog mesa zamaskiranog šećernomglazurom. U tom pogledu baka je bila vrlo nadarena. Itako se majka, kad ju je baka otvoreno optužila da na-mjerno nastoji da se razbolim, upecala i ovaj put (kao iuvijek). Ljutito se okrenula i prasnula na baku: »Reklasam joj da ne sjedi pored rijeke čitav dan, ali znaš kakva jeona, gleda guštere i priča s travom. Ta mala je baš blesa-va.« Ponovo sam zakašljucala, ali ovaj put malo jače (reklasam vam da imam smisla za dramatiziranje). »Evo, reklasam ti!« rekla je baka. »Nije ona blesava, samo je malo div-lja. Ja bih je držala na lancu.« Došla sam u napast da jojse suprotstavim, ali se suzdržah i pustih je da nastavi jersam znala da slijedi još zabave. Bila sam u pravu. Baka jesada do kraja pojačala ton i kreštavost svoje glasovne opre-me. »Ti si ta koja je blesava!« kriještala je baka na majku.»Puštaš je da vani sjedi cijeli dan – i pogledaj je sada. Recimi, jesam li ja tebe ikad pokušala ubiti? Da sam ja tebetretirala kao što ti tretiraš tu malu Batukicu« – nadimakkojim me zvala od milja, a kojeg sam se gnušala – »mojabi me majka prebila štapom.« To je bilo nevjerojatno zabavno, pa sam zdušno od-glumila napadaj strahovitog kašlja koji je trajao punu mi-nutu (drama o bolesniku). Baka mi je dobacila pogledpun sažaljenja (ili je to bilo odobravanje?) i uglove usanazakrivila nadolje pripremajući se za završni udarac. »Akoumre«, promrsila je kroz zube baka, »trunut ćeš u zatvoruna toj svojoj debeloj stražnjici i pogodi tko će se moratibrinuti za tu sirotu djecu... i za tog jadnog padavičavogNavaja?« Baka je često tvrdila da je Navaj rođen hendike-piran jer je majka odbijala piti bakin specijalni čaj za trud- 83

James A. Levinenoću. Pomislih da bi bilo bolje da nastavim kašljati jošjače (podiže se zastor za drugi čin). Baka nastavlja, dok jojotrov izbija iz svake pore: »Već sam podigla svoju obitelj.Zar doista misliš da imam dovoljno snage da podignemi tvoju?...Doduše, tada bi djeca barem nekako proguralado srednje škole.« Tada sam pustila da iz mene provalinajhrapaviji, najodvratniji napadaj kašlja koji jedna sed-mogodišnjakinja može proizvesti. Baka se okrenula pre-ma meni s mješavinom sažaljenja i čiste naslade u očima;mislim da bi bila sretnija samo da sam istog časa pala mr-tva. Gledala sam kako se sažaljenje topi s nje kao maslacna podnevnoj vrućini. Ošinula je majku razjarenim po-gledom, udahnula zraka, i objavila: »Ona treba doktora«(kašalj), »ODMAH!« (kašljuc, kašljuc). Ironija je bila utome da sam zaista i bila ozbiljno bolesna. Majci se mora priznati da je s godinama usvojila lek-ciju. Jednostavno je pljusak uvreda preusmjerila na oca.Do tog časa otac je šutio uživajući u svakoj sekundi tepredstave, sve dok majka nije zaurlala na njega: »Čuo si je,ti bijedna pijanduro, vodi je odmah k doktoru.« 2Postojala su tri načina da se dođe do doktora. Jedan je bioposlati poruku u najbliži grad da doktor dođe k nama, alito si nismo mogli priuštiti. Drugi je bio da otac skupi savnovac koji je mogao naći, ukrca me u volovsku zapregu,pa da krenemo u grad udaljen nekoliko sati putovanja,gdje bi nas doktor primio u svojoj ordinaciji. Da smoto učinili, nakon mukotrpnog puta čekali bismo čitavu 84

Plava bilježnicavječnost da me doktor primi i pregleda. Pregled bi trajaonekoliko trenutaka a onda bi doktor namjestio naočale inešto nažvrljao na komad papira iz svog bloka. Svoju bižvrljotinu dao sestri, koja bi potom ocu dala nekakav prahumotan u sjajnu smeđu papirnatu vrećicu. Posjet bi zavr-šio ogorčenom svađom, jer bi otac objašnjavao da nemaviše novaca »od ovog ovdje«, a sestra bi mu prijetećimglasom rekla da bi mu bilo bolje da ga pronađe. Treći način da se obavi medicinski pregled i dobijelijek podrazumijevao je odlazak u najbliži grad, upravoonako kao što sam opisala, ali da se zapravo ne ode dok-toru. Otac bi me vodio na šerbet a zatim bi me na satvremena ostavio u zaprežnim kolima na gradskoj tržnicidok je on u posjeti svojoj »rođakinji«. Čim bi se vratio,s mirisom rođakinjinog parfema od lavande na košulji,uputili bismo se kući, oboje sretni i zadovoljni. Šerbet jenedvojbeno sadržavao neki moćni sastojak, jer mi je odnjega najčešće bilo bolje. I ovaj put smo se odlučili za treći način. Pila sam jarko-crveni šerbet, a otac je pio čaj. Nakon toga ostavio me je uvolovskoj zaprezi na gradskoj tržnici da ga tamo pričekamdok on ne obavi posjet rođakinji. Sat vremena kasnije kre-nuli smo kući, ali sada sam zbilja jako kašljala, i kad smose vratili već sam gorjela od vrućice. Majka je pitala što jedoktor rekao a otac joj je slagao da je obećao da ću se brzooporaviti; samo se moram riješiti vrućice uranjanjem uhladnu kupku. Majka je potom upitala oca jesam li dobilanekakav lijek, a on je odgovorio da jesam i da sam ga većuzela. Zatim je ubacio jedan fini detalj kako bi svoju lažučinio uvjerljivijom, opisujući kako je prašak bio nekakvabijelo–smeđa mješavina što je užasno zaudarala. Do tada 85

James A. Levinesam već bila suviše bolesna da bih potvrdila ili opovrgnulanjegovu izmišljotinu. Danima sam imala vrućicu i iskašljavala obilate ko-ličine žutosmeđe sluzi u kojoj je znalo biti tragova krvi.Temperatura se i dalje penjala i prestala sam jesti; kašalj jebio neumoljiv. Plakala sam kad god sam za to imala snage.Suseljani su dolazili iskazati najbolje želje, ponuditi dija-gnozu ili lijek. Jedina stvar oko koje su se svi složili bila jeta da je doktor kod kojeg smo išli nadriliječnik i šarlatan.Čula sam barem troje ljudi kako govore da on uopće i nijedoktor. Ocu je lice bilo pepeljastoblijedo, kao u mrtvaca. Nakon pet dana visoke temperature i kašlja koji sepogoršavao, odlučeno je da me odvedu u misionarskukliniku u Bhopalu, udaljenom čitav dan vožnje. Umotalisu me u toplu odjeću i otac i ja krenuli smo na put pri-je izlaska sunca. Vozili smo se u zatvorenim kolima kojaje vukao vol, i cijelo sam vrijeme puta suho kašljucala.Kad smo stigli u kliniku smještenu na gradskoj periferiji,medicinska sestra saslušala je priču mog oca i vidjela mekako iskašljavam sluz nalik na maslac od bivoljeg mlijekaistočkan mrljama bobičastog voća. Poprilično me zbunilošto je uzela uzorak te ljigave, sluzave tvari kao da je kakvanagrada. Kada se nekoliko sati kasnije vratila, rekla je ocuda imam tuberkulozu i da će me primiti »na odjel«. Odjelje zapravo bio preuređeni kokošarnik koji je sada udo-mljavao oboljele. Vonjao je na svoje prijašnje stanovnike,a taj je smrad bio pomiješan sa smradom joda i bolesti.Duž jednog zida odjela bili su poredani ženski kreveti, aduž drugog muški. Dodijeljen mi je sivi madrac i čeličnikrevet otprilike na sredini ženskog zida. Nakon što je otacotišao, bilo mi je previše loše da bih plakala. 86

Plava bilježnica Usprkos početnom strahu osjećala sam olakšanje, iakosam bila daleko najmlađi pacijent. Tijekom dana nepre-stano su se čuli svakojaki zvukovi: kotrljanja kotača bol-ničkih kolica, stenjanja, povraćanja i umiranja, i nepre-stanog zujanja muha i brujanja vrućine. Noću se tišinapoput mekanog vunenog pokrivača spuštala preko hrka-nja i komešanja četrdeset i tri pacijenta i jedne medicinskesestre. Mora da su mi osjetila otupjela i naviknula se nasmrad, jer sam često viđala posjetioce kako ulaze na odjeli smjesta s gađenjem istrčavaju van s dlanovima čvrsto pri-tisnutim na ustima, gušeći se od nepodnošljivog vonja aponekad i povraćajući. Na krevetu do mene ležala je gotovo naga starica kojaje izgledala kao da je trudna. Bila je starija od bake i tolikomršava da je njezina »beba« izgledala gotovo veća od nje.Jedna joj je ruka visjela preko ruba kreveta; kad bi joj seprsti pomicali, mogla sam vidjeti kako joj se pod kožomtankom i finom poput cigaretnog papira ocrtavaju žile.Ponekad bih, dok bi spavala, promatrala blago pulsiranjenjezinih žila, da vidim hoće li se ikad zaustaviti. Nekolikodana kasnije to se i dogodilo. Za sat vremena umotana jeu nepromočivo platno i potom je nestala. S moje druge strane ležala je žena otprilike majčinihgodina, no od nje dvostruko deblja. Lijevo joj je stopa-lo bilo omotano debelim zavojem a sestre su svake večeridolazile da je previju. Stopalo su joj odsjekli jer se biloinficiralo od šećerne bolesti. Začudo, nije se činila nima-lo uzrujanom što joj je stopalo završilo u kanti za otpad.Naprotiv, izgledalo je kao da istinski uživa u pažnji kojuprima, jer je gotovo uvijek bila okružena ljudima koji sugovorili: »Sirotica«, »C,c,c, grozna je to bolest«, »Izgledaš 87

James A. Levineodlično« (čak i bez stopala) – i koji su joj donosili posudes najbajnijom hranom. Žena bi se s vremena na vrijemesažalila nada mnom i dala mi nešto od preostale hranekoju nije do kraja proždrla. Ali njezine geste velikoduš-nosti bijahu rijetke, jer poslije obroka gotovo bi uvijekpolizala i čitavu posudu. Napustila je kliniku otprilike dvatjedna nakon operacije, u drvenoj kutiji na kotačima kojuje gurao njezin smrdljivi suprug koji je neprestano pušio.Kladim se da bi rado bila žrtvovala i drugo stopalo za jošnekoliko tjedana sažaljevanja i fine hrane. Osoblje dnevne smjene činile su tri sestre, doktor, idvije bolničarke, koje su prenosile, brisale, prale i uklanja-le one koji bi umrli. Bio je tu i svećenik, otac Matthew,mlad i mršav bijelac. Svaki dan on bi razgovarao s namaoko pola sata a zatim nam svakome dao komad kruhai voćni sok. Imao je mekan, razvučen glas i blage, do-broćudne manire koje je pokušao prikriti kada bi nampropovijedao. Stao bi pritom na stol usred odjela poredulaza i živo gestikulirajući i gotovo vičući skakao gore–dolje poput luđaka. Taj neumjereni napor bio je posvenepotreban, jer nitko od nas nije ga razumio i nitko odnas nije mogao otići čak i da je želio. Doduše, bilo je vri-jedno gledati ga – zbog zabave, i zbog kruha i voćnogsoka. Bili smo njegova vojska od četrdeset i tri sljedbeni-ka, iako ćemo ga svi prije ili kasnije napustiti – na ovaj ilionaj način. Jedanput ili dvaput dnevno obilazio bi redovekreveta i uvijek bi zastao uz moj, jer sam bila najmlađa.Nasmiješio bi mi se i ja bih se nasmiješila njemu. Nosiobi svoju knjigu i križ, za koje sam znala da su mu važni.Znala sam da sa sestrama puno razgovara o meni – vidjelasam mu to po očima. 88

Plava bilježnica *Nisam imala nikakvih posjetitelja, na čemu sam bila za-hvalna jer sam tada upravo učila čitati. Nakon tjedan dana na odjelu osjećala sam se bolje,ali nije mi bilo dopušteno ustati iz kreveta. Doktor kojije predvodio svakodnevnu povorku medicinskog osobljasvojim mi je gumenim slušalicama svaki dan slušao leđa.Svaki je dan bio isti; kimnuo bi glavom, nešto promr-mljao glavnoj sestri, napisao nešto na ploču u dnu mogkreveta i otišao dalje svojim putem – sve to bez da mi jeuputio ijednu riječ. Najmlađa od sestara zvala se Hita.Ona me je učila čitati. Hita je izgledala poput djevojaka iz mojeg sela: bila jezdrava i zaobljena i imala najljupkiji osmijeh (iako joj jenedostajalo nekoliko zubi). Sjela bi na moj krevet u svojojuškrobljenoj bijeloj uniformi i s vremena na vrijeme raz-govarala sa mnom. Jednoga dana upitala sam je što to omeni doktor zapisuje na tabli i ona mi pročita: »Sedmogakolovoza, napredak, ostati u krevetu i odmarati se. Kolapsdonjeg dijela pluća; konsolidacija desnog dijela središnjezone. Hrana dopuštena. Ne vježbati.« »Sve je to napisaou jednom potezu?« upitah. Te škrabotine ispisane prekocijele stranice fascinirale su me. Kimnula je. Odjurila jenekamo i vratila se s knjigom čija je naslovnica prikazivalazeca i tačke: oboje su se smiješili. Otvorila sam knjigu iugledala šare koje su riječi tvorile na stranici. Oblici slovai razmaci koji odvajahu riječi činili su da stranica nalikujena crtež. Sestra Hita pokazala mi je prvu riječ i ponovi-la sam je. »Śaśaka«, zec. Nekoliko sekundi kasnije nagloje otišla jer je čovjek na drugoj strani prostorije slučajnoiščupao cijev za mokrenje tako da se tekućina izlijevala na 89

James A. Levinepod kao pivo iz prevrnute boce. Buljila sam u tu riječ ineprekidno je ponavljala, poput mantre. Svaki su me dan Hita i ostale sestre učile novu riječ, ilidvije, ili tri; čitav dan provela bih učeći čitati nove riječii vježbajući one koje sam već znala. Nakon tjedan danamogla sam pročitati cijeli odlomak. Hita je bila oduševlje-na. Objasnila sam joj da bih bijelom čovjeku željela pro-čitati nešto iz svoje knjige. On je uvijek sa sobom nosioknjigu, pa sam mislila da i on voli čitati. Vrućina kasnoga ljeta polako je popuštala pa je otacMatthew postajao sve energičniji u svojim propovijedimasa stola – toliko da su mu po završetku njegovog nerazu-mljivog, bombastičnog govora popraćenog dramatičnimgestikuliranjem oni s objema rukama pljeskali, dok bi bo-lesnici bez ruku oduševljeno klicali. Mogla sam vidjeti daje bio zadovoljan takvim prijemom. Jedne posebno svježevečeri, kad je otac Matthew prilikom obilaska odjela do-šao do mog kreveta, Hita mu je stala nešto govoriti naengleskom. Otac se okrenuo prema meni i kimnuo mi temi uputio ohrabrujući osmijeh. Vježbala sam od izlaskasunca i čitanje prvih dviju stranica dovela do savršenstva.U svoje sam čitanje čak uključila i nešto emocionalne ek-spresije, iako sam izostavila gestikuliranje; priča je govo-rila o zecu koji svojeg prijatelja tačke pokušava oraspolo-žiti pomažući im da postanu korisnije. Kad sam završilas čitanjem, otac Matthew se ozareno nasmiješio i tihozapljeskao. Nakon kratke stanke rekao je Hiti nešto naengleskom. Iduće popodne pojavio se gospodin Chophra,moj osobni učitelj čitanja. Gospodin Chophra dolazio me podučavati (i posjetitiHitu) triput tjedno za vrijeme mog preostalog dvanae- 90

Plava bilježnicastotjednog boravka na odjelu. Brzo sam učila. Prehodavšičitavu pustinju bez vode, bila sam žedna i nikako nisammogla do kraja utažiti tu golemu žeđ! Za tri tjedna steklasam osnovne čitalačke vještine. Uskoro mi je g. Chophradonosio sve zahtjevnije i složenije knjige za čitanje. Mojažeđ, doduše, nije bila utažena, jer sam knjige čitala gotovoistom brzinom kojom mi ih je on donosio. Čitala samvelike pjesnike, priče o dječacima koji su išli u vojsku,pa čak i prijevode nekih engleskih knjiga. Svaki dan otacMatthew bi došao i slušao me kako čitam. Znala sam dame ne razumije, ali činilo se da to nije bilo važno. Shvaćalasam da i on može uživati u oblicima koje su riječi tvorilebez potrebe da ih razumije. Svaki dan kad bih mu čitalarazdragano bi mi se smiješio i na kraju zapljeskao. Nakonšto bih završila, sjeo bi na rub mog kreveta i čitao mi izsvoje posebne crne knjige. Čitao bi pet ili deset minuta aja bih udobno zavaljena slušala ritam riječi sljubljenih smekoćom njegova glasa. Zvučalo je kao pjesma. Kad bizavršio, stranicu na kojoj je stao obilježio bi umetanjemzlatne vrpce pričvršćene za poleđinu knjige. Na taj načinčitali bismo jedno drugome gotovo svakog dana. Steklasam naviku da navečer zaspim čitajući knjigu a ujutro sebudim uz blag miris otisnutih slova i starih, pljesnjivihstranica. Paralelno s čitanjem učila sam pisati, prepisujući ulom-ke iz knjiga koje mi je davao gospodin Chophra. Bilo jeočito da je gospodin Chophra s veseljem koristio svakumoguću priliku da me dođe vidjeti (čak i kad bih već bilazaspala). No nije moja žeđ za čitanjem bila ono što ga jevuklo da me obilazi. Bila je to Hita. U nekoliko navrataprobudila sam se iz drijemeža i zatekla g. Chophru kako 91

James A. Levinese veselo smije s Hitom. Bilo je zabavno gledati ih; on bise crvenio i mucao, a ona bi uživala u uzbuđenju koje jeu njemu izazivala. Nakon što bi otišao, često bi o njemurazgovarala s drugim sestrama, a potom bi zajedno hiho-tale kako to djevojke često običavaju. Jednom sam pitalaHitu sviđa li joj se g. Chophra. Umjesto odgovora izgrdilame, i time samo potvrdila ono što sam pretpostavljala:itekako joj se sviđao. Jednom prilikom, kada je na odjelubilo mirno, Hita je sjedila uz mene tijekom čitave lek-cije, zureći kao hipnotizirani zec u vječno nasmiješenogChophru–tačke. Činjenica da je pažnja g. Chophre sve više skretala smene na Hitu nije mi smetala, jer kad god bi došao, podkojim god izgovorom, donio bi mi još knjiga za čitanje.Problem je bio u tome što sam se, obuzeta čitanjem, za-boravila pretvarati da sam bolesna, i prije nego što sam sesnašla tihi doktor s gumenim slušalicama napisao je natabli u dnu mog kreveta »otpust«. Tog jutra kada sam trebala izaći iz bolnice rano sam seprobudila, obukla i oprostila se od svojih supatnika paci-jenata i od bolničkog osoblja; čak me je i vječito tihi dok-tor došao pozdraviti i poželjeti mi svako dobro. GospodinChophra došao je večer prije i donio mi kartonsku kutijupunu knjiga da ih čitam i zadržim. Odmah nakon jutar-nje vizite na odjel je stigao otac. Bila sam toliko uzbuđenašto ga vidim da se nisam mogla kontrolirati. Potrčala sammu u naručje i čvrsto ga zagrlila, a on se onako sretancerekao poput majmuna, uzvikujući: »Djevojčice, pa tiizgledaš jako dobro. Čime su te hranili?« Nakon prvotnogveselja i šala koje smo razmijenili bili smo malo smeteni –nismo znali što bismo više rekli jedno drugome – pa sam 92

Plava bilježnicaga uzela za ruku i povela ga u obilazak odjela, zaobilazećipritom pacijente koji će vjerojatno za koji dan umrijeti.Pozvali su oca Matthewa i on je skoro dotrčao do nas,tako da su skutevi njegova dugačkog ogrtača lepršali zanjim. Rukovao se s mojim ocem; dva diva bila su neka-ko sumnjičava jedan prema drugom, ali čim sam u sebipoželjela da pokažu malo međusobne naklonosti to se idogodilo. Otac Matthew dao mi je moju vlastitu Bibliju(Majka će je kasnije baciti) i slušao me dok sam ocu čitalauvodni odlomak iz svoje prve knjige, one koju sam dobilaprije mnogo tjedana. Dala sam mu pjesmu koju sam pisa-la nekoliko dana. Papir sam ukrasila drvećem, leopardimai suncem. Ocu Matthewu: Svaki dan dođete i koju stranicu mi pročitate Obučeni u crno, s knjigom u ruci, i vidim da uživate. Ja malo čitam vama. Ni riječi ne razumijete No slušate pomno, sa smiješkom, i za ruku me uzimate. Po ruci me potapšete (dvaput) i pokoju vedru riječ kažete Osjećat ću vašu ruku na svojoj, čak i kad tu više ne budete. Voli vas Batuk Nakon što sam pročitala pjesmu i Hita ju prevela, po-novo me zagrlio i primijetila sam da je gotovo zaplakaood ganuća. S druge strane, Hita je ridala. Promatrala sampotočiće suza na njezinom predivnom okruglom licu i na-dala se da će ponovo vidjeti gospodina Chophru. 93

James A. Levine 2Na dugom putu kući u volovskoj zaprezi ćaskala sam socem o koještarijama, živo gestikulirajući dok sam govo-rila. Ocu je bila dovoljna radost da me samo sluša s tihimosmijehom na licu. Povremeno bi pružio ruku da mi do-dirne kosu ili bi nam se glave slučajno sudarile, a ponekadbi se ispružio prema meni i kratko me zagrlio. Iako mepitao, nisam mu rekla što je u kartonskoj kutiji. Kada smo se te noći zaustavili da se odmorimo sjedećivani i pijući čaj, nagovorila sam oca da stavi šešir prekoočiju. Uzela sam knjigu priča s vrha kartonske kutije i pi-tala ga je li spreman. Rekla sam mu da drži oči zatvore-nima, i počela sam mu čitati. U priči junak izgubi svojuvoljenu, koju udaju za drugoga. Njezin muž prema njoj seponaša okrutno, jer ju je oženio samo radi moći i novca izato jer zna da njegova žena voli drugog. Nesretna žena nakoncu pobjegne, pokušavajući pronaći put do svog junakakoji vene za njom. Dok je putovala rijekom, divlja olujapotopi njezin čamac i izbaci je na maleni otok usred rijeke.Kako je voda rasla otok je počeo nestajati, i ona pošaljevjetrovima vapaje svog očaja. Junak začuje njezine vapaje,ukrcava se u čamac, i kroz oluju doplovi do otoka. Čamacmu je uništen u oluji, no on ipak uspijeva doći do otokai pojuri joj u zagrljaj. Ljubavnici umiru jedno drugom unaručju, a otok je, zajedno s njima, potopljen. Otac nije prozborio niti riječ. Dovršivši priču, zavirilasam pod njegov šešir; oči su mu se svjetlucale i suze sumu u potocima tekle niz lice. Samo je netremice zurio umene. »Oče, ima i sretnijih priča, daj da ti...« »Batuk, neplačem zato. Nikada nisam ni sanjao da bi ikoje od moje 94

Plava bilježnicadjece ikad naučilo čitati...ovo je tvoja karta za odlazak izDreepah–Jila.« Malo zastane, a onda nastavi uzbuđenogovoriti.: »Morat ćemo ti pronaći učitelja...Jednog danabit ćeš...doktorica, odvjetnica.« Prekinula sam ga, »Iliučiteljica.« »Da, draga, ili jako uspješna učiteljica, Batuk.Dođi k meni.« Priđoh ocu s drugom knjigom pod rukom,knjigom magičnih Namdevovih abhang pjesama (pjesmeposvećene hinduskom božanstvu Vitali; nap. prev.). Doksam čitala i duboko upijala riječi koje sam jedva razumje-la, otac me držao u naručju. Te noći oboje smo sanjarilio mojoj sjajnoj budućnosti. Ni on ni ja nikada nismo nisanjali da ću postati prostitutka. 2Usprkos priči koju sam napisala za njega, Puneet je i daljebio jadan i nesretan. Danas ponovo sjedi na ulazu u svojkavez spuštene glave, sav potišten. Zavoji su uklonjeni(kao i njegov bhunnas). Mahnem mu u znak pozdrava,no zapravo mu želim prići i ošamariti ga. Moram priznatida ovih dana o njemu mislim sve manje i manje. On mibezvoljno odmahne. Dobra vijest je da ima više poklonikanego ikad. Nikome očito ne smeta što u pauzama između seansipravljenja kolača sjedim na ulazu u svoj kavez s bilježni-com na koljenima i pišem. Moj raniji strah da će moj blokza bilješke biti otkriven i oduzet pokazao se neosnovanim,jer Mamaki ne zna čitati, iako zna stavljati kvačice porednaših imena u svojoj malenoj knjižici. Čak joj se sviđašto neumorno »škrabam« sjedeći ispred svojeg gnijezda 95

James A. Levinejer to, čini se, više privlači mušterije nego što ih odbi-ja. Potencijalni interesenti za pravljenje kolača često miprilaze s ceste i pitaju što to pišem. Moj odgovor uvijekje isti: »Ništa posebno, tek tako malo piskaram« (muškar-ci se ne vole osjećati glupima). Moje pisanje omogućavastidljivim muškarcima da mi lakše priđu, a čim se približeMamaki se svojim kandžama baca na njih. Širom raširiruke i na prepad ih usiše pod nabore svog sarija i ubaci umoje gnijezdo; posao obavljen! Osim toga, dok sjedim imahnito piskaram Mamaki me može pokazivati i govoritio meni muškarcima koji prolaze. Jučer mi je rekla (brzopostajem njezina miljenica): »Možda bih i sve ostale tre-bala nagovoriti da žvrljaju.« Klijenti su mi postali oznake za kraj odlomka, ili po-nekad za završetak poglavlja. Popodneva su uvijek naj-mirnija i tada obično zapisujem bilješke u svoju plavubilježnicu. Danas popodne je vruće. Zazovem Puneeta:»Prinče, imam za tebe jednu šalu!« Puneet je dva kave-za dalje od mene, a između nas je Meera. Iza vrata izviriMeerina malena glava ozarena velikim osmijehom. »O, javolim šale«, kaže sa smiješkom na svojem plosnatom licu.Puneet nije oduševljen; mrgodno gunđa. Ne obazirući sena njegovo mrgođenje ja nastavljam: »Kako se zove pas sdvije glave?« Meera zakriješti: »Vau vau!«, a potom mole-ćivo zacvili: »Daj još jedan, još jedan.« »U redu«, kažem,»kakav je slon koji se naslanja na drvo?« Meera u nedou-mici mršti čelo; neodoljiva je. Odgovaram, »Pun modri-ca.« Meera djeluje zbunjeno. »Ne razumijem.« Puneet seubaci, turobnim, bezvoljnim glasom: »Zato što se drvosrušilo pod njim i slon je pao i ugruvao se.« (To je lošašala, no ja baš nemam dara za pripovijedanje viceva.) Na 96

Plava bilježnicato Meera prasne u bučan i smijeh i ja se smijem s njom;zaista je dijete (to je njezin ključni adut kod privlačenjamušterija). Mamaki za nju uvijek dobije dodatne pokloneili više novca, lažući mušterijama da joj je deset godinaiako ustvari ima dvanaest. »Još jedan, daj još jedan«, vičeMeera. Neko vrijeme razmišljam i onda kažem ispod gla-sa: »Kako se zove žena s tri sise?« Meera protrese glavomi slegne ramenima. »Mamaki Vodenkonj«, odgovorim.»Dvije su joj na prsima a jedna na bradi.« Meera prasneu histeričan smijeh. Puneet se ubaci: »Kako se zove žena sbradom?« Konačno se trgnuo iz svoje utučenosti. Meeraodgovori: »Mamaki Vodenkonj.« »Da«, kaže Puneet malopreglasno, i nasmije se prvi put nakon toliko vremena.Nastavljam: »Puneet, što se dogodilo sa šestom djevoj-kom iz naše grupe?« Puneet odgovori: »Završila je međuMamakinim guzovima.« Meera se smije toliko neobuzda-no da pomislim kako će se upiškiti, a onda vikne: »Sad ja,sad ja!« jedva uspijevajući izgovoriti: »Gdje je Mamakinmuž?« Odgovaram: »Među njezinim sisama.« Nema re-akcije. Meera i Puneet šute i gledaju nekamo preko moglijevog ramena. »Mrtav je«, oglasi se Mamaki iza mojihleđa i odgega se niz ulicu. Nas troje šutimo onoliko dugokoliko možemo izdržati, a potom se Puneet počne cereka-ti. Njegov cerek se pomiješa s mojim hihotanjem i usko-ro sve troje prasnemo u grohotan smijeh. Zgrabivši se zatrbuh, Puneet gotovo plače od smijeha jedva uspijevajućiizgovoriti: »Ugušio se...dok su se seksali, cijeli je upao unju...Zato ona tako hoda.« Bio je to posljednji smijeh od kojeg čovjeka zaboli tr-buh koji ćemo zajedno podijeliti. 97

James A. Levine 2Puneeta sam prvi put srela na mjestu koje zovu Siroti-štem. Zauzima prostor otprilike upola manji od tržnicemesom, a načinjeno je od niza bambusovih stupova nadkojima su razastrta pokrpana platna različite starosti.Kada se jedan komad tkanine istroši i otpadne, zamijenise drugim komadom koji je malo manje pohaban. Sirotištem upravljaju jazaci, muškarci i žene lišeni sva-ke humanosti. Jazaci svoju siročad vide samo kao izvorzarade. Obitavaju u kući od opeke na najistočnijem kra-ju Sirotišta, odakle neprestano trešti glazba i zvuci s tele-vizora. Ako se izuzme briga za novac, upravljanje im jenemarno jer je previše djece da bi ih uspjeli međusobnorazlikovati. U Sirotištu su utočište pronašle bande uličnihderana od kojih se očekivalo da obavljaju različite nezako-nite poslove za koje su bili nagrađeni hranom, odjećom iliponekad (rijetko) novcem. Ne radiš, nema hrane. Nitkone krade od jazaka niti ih vara, jer kao što je boravak uSirotištu bio anoniman, tako je i neposlušan štićenik mo-gao nestati a da za to nikoga ne bude briga. Širile su seo tome brojne glasine; primjerice, čula sam za dijete izSirotišta koje je samoinicijativno ukralo bicikl i zadrža-lo dvadeset rupija dobivenih od preprodavača ukradenerobe, zatajivši to svom jazaku. Preprodavač je to dojavioSirotištu, jer je tetovaža na dječakovu zapešću bila ozna-ka koja ga je identificirala kao štićenika baš tog Sirotišta.Izvršenje pravde bilo je trenutačno i obavljeno je na otvo-renom, pred svima. Jazak je dječaka starog jedanaest ilidvanaest godina desnom rukom uhvatio za kosu i podi-gao uvis a lijevom mu je rukom prerezao grlo oštricom 98

Plava bilježnicasablje dimiskije. Prije nego što je drugi mlaz krvi šiknuoiz dječakova vrata, jazak ga je bacio na tlo kao da odba-cuje omot slatkiša. I prije nego što je dječak ispustio dušuostali derani baciše se na njega poput lešinara i skinuše snjega odrpanu odjeću i cipele. Te večeri jedno je dijetezaradilo zdjelu riže s umakom zato što je odnijelo mrtvotijelo na javni deponij, zemljište na kojemu su se pokapalisiromašni. Ni djevojčice nisu bile pošteđene svireposti jazaka.Jednom je nekoj djevojčici zašivena vagina jer je općila izvlastitog zadovoljstva. To joj je učinila neka krupna jaza-kinja iglom i koncem, sjedeći na djevojčici dok su je dru-ga djeca držala za ruke i noge da se ne otima. Ostavljenajoj je rupica za uriniranje, ali to je ionako bilo nevažno,jer ako djevojka ne uspije sama odstraniti šav nožem ilikomadom razbijenog stakla obično nastupi infekcija, štoneizbježno vodi ka putu prema deponiju za zakapanje si-romašnih. Onima koje ponove prijestup odreže se klitorisi vagina se u potpunosti zašije; rijedak je slučaj da su onekojima se to dogodilo uspjele preživjeti do odrasle dobi.Možda mislite da to nema nikakvog smisla, jer je takvadjevojčica onesposobljena za posao prostitutke. U krivuste, jer kazna stvara takav strah u ostalih djevojčica, kojihje mnogo, da nikad ne varaju svoje jazake. Zatvaranje dje-vojčice, kako se ovaj postupak zove, s druge je strane vr-sta unosne investicije. Štoviše, »zatvorene djevojčice« kojeprežive postanu specijalizirane u pružanju usluga ustima ismeđim rupama, i od svojih klijenata izvlače veću nagra-du od ostalih. Bježanje je rijetko. Kad dijete pobjegne njegovo hva-tanje je gotovo neizbježno, jer se pri vraćanju bjegunaca 99