Osmijeh za Mariju Mihailovic_ Obrad Nenezic

OBRAD NENEZIĆ OSMIJEH ZA MARIJU MIHAILOVIČ



OBRAD NENEZIĆ OSMIJEH ZA MARIJU MIHAILOVIČ roman inspirisan likom i djelom narodnog heroja Čedomira - Ljuba Čupića

Gini

Ni umjetničko djelo nije nepouzdanije od istorije



I Crne limuzine sa zatamnjenim staklima izašle su lijeno iz budoškog tunela, kao crne krtice iz svog brloga, i oprezno ušle u Nikšićko polje. Po tablicama, ali i po brojnosti auto- mobila, dalo se zaključiti da su neki vrlo važni gosti došli u Nikšić, koji se budio poslije neprospavane noći od gledanja u nebo, sa koga je svu noć dopirao nemilostivi hor i nepri- jateljski zbor teških bombardera. Avioni su danju odmarali svoje otrovne trbuhe negdje u Avijanu ili na nosačima koji su bezbrižno plovili sredozemnom modrinom. Egzekutori su poslije jutarnjeg sna pravednika i dobrog ulova na Balkanu sa zadovoljstvom pili kafu i roštiljali, ali i njihove žrtve. Međutim, žrtve nemaju san pravednika. Samo silni uživaju taj luksuz. Visoki predstavnik Ujedinjenih nacija, ambasador Viri- lio, radoznalo je gledao prigradska naselja koja su se slutila u daljini. Dolazio je u grad koji su proslavile hrabre Ilirke, koje su se sa djecom u naručju bacale u vatru i vodu samo da ne dospiju u ruke rimskih vojnika. Mrtve, ali neobeščašćene. Zaboravljene mučenice i mučenici. Došlo je vrijeme da se slave živi, mrtvih je dosta u noćnim morama. Kakva je to isto- rija koja počinje i završava se sa nama, zabrinuo se, a potom upitao prevodioca da li je čuo za Ilirke? Prevodilac je saža- ljivo odmahnuo glavom, a ambasador se ponovo zamislio ko koga treba da žali, prevodilac njega, koji zna istoriju ovog grada, ili obratno, mladićevo neznanje, što je još jedan od dokaza da posredstvom masovnih medija visoka kultura biva potisnuta najezdom popularne, a istorija, potom, postaje kola- teralna šteta. Tek onda je podigao pogled i vidio grozd maski- ranih vojnika na padinama iznad tunela. Koliko su slični rimskim eskadronima smrti koji su prije toliko vjekova poko- 7

rili ovaj grad? Istorija se ponavlja, decenijama se smijao toj gluposti, ali mu je upravo ona zaprla u grlu kao riblja kost kada je na ulazu u grad spoznao da ga je glupi Avgust sra- vnio sa temeljima, a potom jedan njegov potomak, Duče, popalio do gnjilih ilirskih temelja. Pocrvenio je od nekog stida, promeškoljio se, kao da svi ti ljudi obučeni u maskirne uniforme znaju da je on potomak obojice. Potomak Rima, koji je ostavio dva vanbračna sina Beč i Berlin, koji su na oca povukli krvoločne gene, pa su vjekovima oštrili zube na di- narskom kršu, a svoju glad utoljavali krvlju Batonovih po- tomaka, koji je na pitanje rimskih egzekutora - zašto je digao bunu protiv silnog Avgusta, odgovorio pitanjem - zašto su oni poslali vukove među ovce. No, Batonovi potomci su igrali karte, pijuckali kafu, neki naginjali iz limenih čutura, glasno se smijali masnim šalama na račun djevojaka i supruga, po- tomkinja časnih Ilirki koje su sa odojčadima na prsima radije izabrale smrt nego sramotu. Kroz vrbe u polju vidjeli su se rezervisti, bunkeri, mi- traljeska gnijezda, šatori... Na jednoj livadi rezervisti su igrali fudbal. Šofer se lagano parkirao ispred rampe iza koje se pružala njiva metalnih ježeva. Vojni policajci su propustili nekolika kamiona na čijim ceradama su nevješto bili nacrtani ogromni crveni krstovi, a onda se posvetili putničkim auto- mobilima sa pokućstvom na tregerima, koji su čekali odlazak iz grada, a vjerovatno i iz zemlje u kojoj su svi bili mete. I djeca i starci. I diskriminatori i diskriminisani. I ubice i žrtve. I živi i mrtvi, svejedno. Samo su se uparađeni glavari svađali oko pogubljenih civila, vojnika, municije, tehnike, jednako bolno spočitavajući jedni drugima mrtve stvari i bića. Biljke i životinje su napokon zaboravili, u ratu bar oni imaju slo- bodu. Vojnici i šoferi su se smijali, ali ambasador nije znao čemu. Spustio je prozor i udahnuo jak planinski zrak, za koji mu je prevodilac cinično rekao da je najveće bogatstvo koje ovaj grad ima. Netrpeljivost gradova i njihovih žitelja nije 8

novo ni u Italiji, ali ga je interesovalo zbog čega ne podnosi ovaj grad u kom je studirao, kako je sam rekao. Surovi grad, surove klime i surovih ljudi, parafrazirao je jednog crnogo- rskog pisca kome nije zapamtio ime. Kamioni su uz zaglušujuću buku nestali u tunelu, a izbje- glice su došle na red. Djeca prilijepljenih lica na prozore, veselo su gledala u naoružanje kojim su vojnici nonšalantno mahali. Jedna djevojčica je slala poljupce bradatom rezervisti koji je pravio grimase i zasmijavao nju i ostalu djecu. Na- pokon, nekoliko, reklo bi se nezainteresovanih, korpulentnih rezervista je prišlo delegaciji. Šofer je promrsio da su nadrlja- li, jer su ih opkolili. Ambasador je gledao lica, jednako nepri- jateljska kao i cijevi njihovog naoružanja. Uskladio je disanje, osjećajući da ga obuzima nemir. Izdisao je dva puta duže nego što je udisao. Osvrnuo se na krševite padine Budoša obrasle niskogoricom, kamenjarem sa čekinjama od mahovine i liša- jeva, i rezervistima koji su pored uobičajenih radnji netremice gledali u njih. Mržnja je bila u vazduhu, teška i reska kao nikšićki vazduh. Mržnja se nikada ne može sakriti, gunđao je prevodilac, jer je gordija i ponosnija od ljubavi. Pogotovo u Crnoj Gori, gdje se od ljubavi oduvijek stidjelo, ali se zato mržnja nosila kao ordenje. A isti ožiljci ostaju, i od ljubavi i mržnje. Jednako se umire. I što je najgore, u Crnoj Gori se sve jednako pamti, onoliko koliko i živi. - Pomaga’ bog,- rekao je vitki rezervista sa desnom rukom na automatskom pištolju. Ličio je na Roberta Retforda iz mlađih dana. Oči su mu bile crvene od nespavanja i pića, ali nije odavao utisak pijanog čovjeka. Ambasador se naježio od ljepote tog vojnika. Ta ljepota je mirisala na smrt, sjetio se replike iz nekog vesterna, vjerovatno Serđa Leonea, ali nije mogao da se sjeti imena filma. Dobri stari špageti vesterni u kojima je sanjao da igra pozitivca, sa bijelim šeširom, koltom od sniježno bijele slonovače i rukom bržom od svjetlosti, koja bi mu donijela slavu na Divljem zapadu. Možda nije bio 9

daleko od dječačkih snova, pomislio je. Danas je došao u grad na Divljem istoku, koji pod svojom svirepom upravom drže domicilni desperadosi. - Dobar dan. - Dokle? - Gospodin ambasador ima sastanke sa gradonačelni- kom Jovićem i generalom Dmitrovićem,- zabrzao je prevodi- lac. - Ma nemoj?- otegao je zgodni rezervista, što je izazvalo osmjehe na bradatim licima njegovih drugova koji su počeli da otvaraja vrata i gepek na njihovom, ali i na automobilima iz pratnje. - Gospodo, molim vas, nazovite štab,- uznemireno je zamolio prevodilac. - Mi smo ti, bolan, štab!- dobacio je sa strane stariji reze- rvista, koji je, uzgred, motao škiju sa rukama oslonjenim na cijev i drveni kundak kalašnjikova koji mu je visio o vratu. To je tek izazvalo grohot i cerekanje. Da, liče na meksičke desperadose, negativce, samo su sombrero šešire zamijenili SMB beretkama, pomislio je ambasador. Prevodilac je pro- gutao knedlu pa pogledao u Italijana koji je duboko disao, pokušavajući da sabere misli. Znao je da je ovo tek početak. Morao je da odagna lične impresije, i da se koncentriše na uputstva koja je dobio od sekretara UN i gospodina Silane, njegovog izaslanika za Balkan. Jedan mladi rezervista je pokušao da mu uzme aktn tašnu, ali je ambasador grubo otrgao. Nastao je tajac. Muk je privukao ostale lešinare u maskirnim uniformama koji su, sa oružjem na gotovs, počeli da se približavaju njihovim vratima, spremni da na najmanji mig Roberta Retforda iz mlađih dana ispale vrele šaržere u te crne krtice, koje su bile personifikacija omraženog vla- dajućeg establišmenta, zadriglog i nedodirljivog na tronu Sve- tog Petra i slavnog Njegoša, čije su mudrosti nosili u dušama umjesto biblijskih. Kasnije se ambasador često vraćao na taj 10

trenutak. Znao je da ukoliko pusti da mu uzimaju stvari neće izgraditi poštovanje. Rizikovao je. Rezervisti su ga gledali sa mržnjom, ali, ukoliko se ostvari najgori scenario, da završi u zatvoru ili u nekoj na brzinu iskopanoj raci, isti će ga oni po- štovati do zadnjeg izdaha. Međutim, ovaj put su imali sreće. Sa brdašca odakle su rezervisti raspirivali nekoliko vatri za roštilj, trčeći je prilazio kapetan, poprilično pijan i zajapuren. Ostali rezervisti su na- grnuli za njim, ali ih on nije vidio. Iz automobila - pratnje, hitro je izašlo obezbjeđenje, povadilo pištolje i golim tijelima zaštitilo limuzinu sa ambasadorom. Rezervisti su, zbunjeni drskom reakcijom momaka u crnim odijelima i svijetlim ko- šuljama, takođe, uperili i repetirali naoružanje. Ambasadoru je počelo da bubnja u ušima. Nikada nije osjetio takvo uzbu- đenje. Sjetio se filmskih scena, prepunih napetosti i preokreta, čiji likovi i situacije su se pomiješali. Shvatio je da su to pisali oni koji su to doživjeli, vidjeli, ili im je neko ispričao, jer je bilo nemoguće izmaštati svu glupost trenutka smrti u koji su sebe ljudi dovodili. Svaka nasilna smrt je svojevrsna i orto- doksna glupost za iole normalnog čovjeka. Film je uopšta- vanje života, isticale su filmadžije, ali i da je život puno uzbudljiviji od filma. - Puštaj! Puštaj!- vrištao je kapetan, ali kao da ta ko- manda nije dolazila do njegovih ljudi, kao ni do unezvjerenog obezbjeđenja. Šef obezbjeđenja, Boske, tako su ga zvali, prvi je vratio pištolj u futrolu ispod pazuha, pa lagano podigao ruke u visini ramena i ponavljalo tobož smireno, iako mu je vilica podrhtavala: - U redu je, vratite oružje... U redu je! Tek kad je obezbjeđenje vratilo pištolje u futrole, reze- rvisti su nevoljno počeli da spuštaju puške. Kapetan je vrištao čas njima, čas obezbjeđenju: - Puštaj! General ih čeka! Vozi... Što ste ih zaustavili!? General mene drnda dok se vi zajebavate sa diplomatama! 11

- A da ih pretresemo,- načkiljio je onaj što liči na mla- đanog Retforda. - Možda nam pored lekcija i bombi dijele i lokatore! Kapetan je počeo bijesno da nogama razmiče metalne ježeve:- Puštaj, kad kažem! Puštaj! Vozač je dao gas ne osvrćući se na pratnju. Projurili su kroz razmaknute metalne ježeve. Posljednje što je ambasador vidio, bio je crveni kapetan kako ih pozdravlja i razočarani Retford iz mlađih dana. Vjerovatno su svi mislili isto o njemu, UN i svima koji ih bombarduju. Imao je stotine stranica argu- menata zašto se bombarduje SR Jugoslavija, ali nije imao ni- jedan argument za djecu koja su poginula u Murinu. Uvijek su ga vraćali na taj potresni incident, kako su ga njujorške birokrate zvale. Bježao je pogledom i demagoški se vraćao na cilj koji opravdava sredstvo, ali je znao da ga duboko mrze iza maske da razumiju „Milosrdnog anđela“ što je sijao smrt na pragu milenijuma koji se busao humanošću i filantropijom. Ništa kao iluzije ne košta čovječanstvo, zatreptao je visoki izaslanik iluzorne organizacije koja je po ko zna koji put davala legitimitet velikim silama da u ime visokoparnih čo- vječanskih interesa i ličnih, primitivnih i prizemnih želja i htjenja ostvaruju svoje interese. Ako to priznam, rekao mu je jednom jedan američki predsjednik, pod priličnim uticajem španskog vina koje mu je donio na poklon, onda nikad neću dobiti Nobelovu nagradu za mir. Ali- samo je uspio da kaže, a predsjednik mu je oštro sasjekao da nije samo on u pitanju, već čitav niz zaslužnih građana na čijim djelima se formiraju sistemi vrijednosti. Onda nek sve ide u crnu vradžbinu, opso- vao je u sebi ambasador, bijesno gledajući u skoro popijenu flašu vina. To je posljednji poklon koji je uručio nekom moćnom čovjeku, koji je jednako bio zahvalan kao hiljade evropskih skitnica po metropolama što dobročinstvo zabo- rave sa idućim pružanjem šake, jer oni novi milenijum ne dočekuju sa vizijama i ostrašćenim optimizmom, i kako bi 12

kad njihova crijeva ne pjevaju budućnosti, nego sadašnjosti. Šofer je vozio brzo kroz polje kojim su vijugali kanali sa vodom. Zapuštena polja, u prisustvu tolike količine vode, go- vorila su mu o ne baš radnom stanovništu ili, možda, o nedo- voljnim vizijama vodećih ljudi i institucija. Jedan japanski kolega mu je jednom prilikom poluozbiljno rekao da stručni tim japanske vlade radi na spratnosti oranica. Nikada nije shvatio koliko je bio ozbiljan, ali je dobro znao da lijeni Evro- pljani ne bi žalili novca da dovedu jeftinu radnu snagu sa isto- ka, kako bi sačuvali svoje vrijeme za svetu demagogiju i besposličarenje. Nigdje na svijetu se dosada ne tetoši i tovi kao u Evropi. Omiljeni sport matore kučke Evrope doveo je Stari svijet u podređen položaj nekim novim psima, koji su postajali sve žedniji novca, a krv je bila potrošna supstanca koja je dizala adrenalin. Crvene iskre su se raspucavale ispred njegovih očiju kao vatromet u djetinjstvu sa djedove gradske skupštine, za koju je dugo vremena vjerovao da je još jedna njihova kuća, jer ga je djed redovno vodio na zasijedanja koja su bila prepuna vike i prepucavanja između ozbiljnih čika, manje ozbiljnih, kao i onih raspojasanih i glasnih kao brodske sirene. Livade su počele da plivaju pred očima dok je amba- sador gubio svijest. Opet su ga sustizale halucinacije kojih nikako da se otarasi već decenijama. Psihoterapeuti su tražili uzroke i posljedice, ali uzalud. Pristao je i na hipnozu. No, niko nije mogao toliko duboko da siđe u bunar njegovog ne- svjesnog kako bi pročitao hijeroglife na mračnim zidovima razuma od kojih se odbijao eho nerazumljivih tonova i slika koji su ga gušili, budili iz sna, a što je najgore - od kojih mu se nije išlo u san, gdje je svak nalazio mir, pa i oni koji ga ne zaslužuju. Prevodilac mu je ponudio flašicu sa vodom. Ha- lapljivo je popio skoro polovinu, a sa ostatkom natopio ma- ramicu kojom se trljao sve dok nije dostigla temperaturu njegovog vrata i lica. Crvene iskrice su dobile ispomoć u 13

raznim bojama, pa su uzrujane iznenadnim druženjem nesno- sno zujale ispred oči, bolno se zarivajući u vid i sluh, od kojih se bojao da će izgubiti razum. Utom su se parkirali ispred opštinske zgrade gdje ih je čekao špalir neukusno odjevenih birokrata i podbuli gradonačelnik Jović. Sa tog, potpuno nepotrebnog, sastanka, ispunjenog apo- logijama državnim prvacima, kao i neukusnom ulagivanju UN, ambasador je zapamtio kako zadrigli gradonačelnik ispija nevjerovatnom brzinom neku rakiju boje mahagonija, kojoj je zaboravio ime. Šefica kabineta uporno je dolivala u čašu gledajući u brbljivog birokratu kao u božanstvo. Pasji odano, sjetio se ambasador djedovog očajanja kad su, napo- kon, tu prznicu zajedno sa matorim kolegama izbacili iz gra- dske skupštine, a na njihovo mjesto doveli mlađe partijske kolege koji su imali energije da nešto mijenjaju, bez obzira što ih je djed optuživao za ulizivanje partijskim vođama za koje je on decenijama ginuo na kongresima. Prevodilac Pavle se snebivao. Ali, gradonačelnik je nastavljao sa osudama Vo- jske Jugoslavije, hvalospjevima pretpostavljenima i genera- lnom sekretaru Ujedinjenih nacija. Umjesto promuklog glasa, potrošenog alkoholom i cigaretama, koje je neprestano bala- vio, iz njega je izlazio glasić kao da se nagutao helijuma, te je još više iritirao Italijanov sluh preopterećen raznobojnim osicama koje ga nijesu napuštale, uporne kao barske mušice. Neprovjetrenost prostorija, koje su zaudarale kao najgori hau- stori, i birokratski lažni osmjesi natjerali su ambasadora da vrlo brzo završi sastanak. Upozorio je gradonačelnika da je gra- đanski rat jedina opcija koju UN ne podržava, a što se tiče svega ostalog, otvoren je za razgovor. Vojska Jugoslavije je još uvijek legalna institucija, a formiranje paravojnih forma- cija od strane šovinistički nastrojenih političara nikada neće dobiti međunarodnu podršku. Dijalog, istakao je, jedino nema alternativu. Takođe, obećao je humanitarnu pomoć koju je Srbija odbila, a Crna Gora sama tražila. Gradonačelnik je 14

ponudio da ručaju u restoranu sa domaćom kuhinjom, ističući jedinstven ukus kuvanih jagnjećih i telećih glava u supi od osamnaest vrsta povrća i voća, ali je ambasador odbio. Nije želio da se druži i zbližava sa takvim čovjekom. Znao je da je takvih prodavaca magle u svim partijima, na svim meridi- janima, najviše. Upravo takvih, bezidejnih birokrata koji se instaliraju na funkcije i pokušavaju da obezvrijede svaki pro- gres, kako bi njihov nerad i prostakluk bio samo jedan ele- menat u nizu koji se nije izdvajao iz kolotečine. Svako talasanje je uvijek izazivalo pažnju, a pažnja podrazumijeva očekivanja i promjene, što ovakvima nije odgovaralo. Smisao nikada nije bio prioritet i perspektiva lokalnih apartčika koji su obesmišljavali sve ideje, jer su u svemu novom vidjeli opasnost za svoj parazitluk. Gradonačelnikovo mjesto u parti- ji je moralo ostati njegovom sinu, koji se već kalio na nižim funkcijama. Ta vrsta beskičmenjaka uvijek je bila na vlasti. Kada bi reforme došle, oni su već bili promijenjeni iz te- melja, rekli bi neupućeni, ali nije bio problem u njihovoj promjeni, nego u stagniranju novodošlih, koji bi brzo shvatili kako su opstajali njihovi prethodnici, korupcijom, nepoti- zmom i istrajnošću obesmišljavanja svega novog. Pripadali su onoj vrsti homosapiensa koja je doživjela obratnu evolu- ciju od Darvinove. Puzali su pred svima, pa i pred italija- nskim amabasadorom u Ujedinjenim nacijama u čijim očima su se ušuškavali zajedno umor i bolest, nerazdvojni supru- žnici. Ambasador se prisjetio sličnih u njegovom gradu, ali i u diplomatiji, pogotovo u zemljama sa sređenim standardima i vrijednostima, koje ničim ne upadaju u oči. Hitro je ustao, rukovao se, pa što prije pustio hladnu znojavu ruku svog sagovornika i žurno izašao. Zamolio je pratnju da ga povezu kod generala. Želio je da sasluša obje strane prije nego počne razmišljati o izvještaju koji je morao hitno poslati u Njujork. Zaklopio je oči čim se smjestio u automobil. Prevodilac mu 15

je predložio da odmore ili da se osvježe, ali je odbio. Pred očima su mu se vrzmali groteskni gradonačelnik i šefica kabi- neta, nasmijana i strpljiva kao japanska gejša, sa flašom rakije boje mahagonija u rukama. Podsjećala ga je na njegovu baku koja je uvijek dvorila djeda, jednako tvrdoglavog, pijanog i trijeznog. Bila je uporno na strani svog razvratnog supruga koji je varao sa djevojkama koje bi mu mogle biti kćerke i unuke. Amabasadorov otac je uvijek tvrdio za svog oca da je sušta prilika kralja Ibija. Smijali su se satima kada bi baka potvrđivala da njen suprug liči na kralja, nemajući pojma kakav je kralj bio gnusni i odvratni Ibi. No, Ibija iz Sirakuze nije bilo lako udariti po obrazu, gunđao je o nezahvalnosti djece, karikiranju staraca, o antičkim vremenima i vrijedno- stima... Imao je uvijek strpljenja, fotoaparat, i nikad nije imao savjesti. To su bila tri elementa koja je koristio za zavođenje. Važna je upornost, često ga je savjetovao, jer nikad ne znaš trenutak djevojčine slabosti. Kad je potrefiš u slab trenutak, onda je imaš sve dok je neko drugi ne pogodi u ranu koju si joj ti nanio. Ovaj svijet je neprestano smjenjivanje otrova i melema, jadao se klincu koji je tek spoznavao razlike među muškarcima i ženama. Takav je ostao do smrti. Gradski vijećnik i vlasnik pekare u Sirakuzi, koja je uvijek poslovala sa gubicima, jer tvrdoglavi djed nije htio da modernizuje pekaru koju je, tehnološki dobro opremljena, konkurencija progutala. Do kraja, do smrti djedove, baka je govorila da je u pravu. Da nova peciva zaudaraju na električnu energiju i gvožđe, za razliku od glinenih peći i posuđa, iako je dobro znala da je ta njegova laž obračun sa modernim vremenima koja su pojela njegovu mladost i muškost. Kada je umro, baka više nikada nije ušla u pekaru. Okrenula se svojoj električnoj pećnici i kuhinji. Više hrana nije zaudarala na nove materijale i izume. Narastala je kao njeno tijesto za pecivo, sve dok salo nije ugušilo to dobro i odano srce. 16

Utom su se parkirali ispred monumentalne crkve kuda ih je prestrojila vojna policija. Pokušavao je da se sabere. Opet je disao kako su ga savjetovali ljekari, izdisaj dva puta duži od udisaja. Sjećanja iz djetinjstva i malopređašnji susret sa rezervistama su se miješali. Napetost mu je kidala dah. Kada je otvorio oči susreo se sa divnom Sabornom crkvom Svetog Vasilija Ostroškog. Osjetio je navalu neke topline i spokojstva kao i uvijek kad ga dojmi neka ljepota, ali kad je spustio pogled i suočio se sa vojnim šatorima na serpentinama i dvorištu crkve, vratio se u stvarnost. Pošto je pogledao pre- vodioca, vozača i još uvijek uznemireno obezbjeđenje, shva- tio je da on mora biti odlučan i hrabar. Zakoračio je preko trga kao da korača u grob. Nije se stidio svog straha, već je želio da što prije okonča ono što je morao. Vidio je djecu koja su pucala u njih reskim glasićima, krijući se iza parkovskih klupa sa drvenim puškama na gotovs. Znao je da većina drži njega na nišanu, jer je bio glavni. Djeca nijesu znala ko je on, šta znači i kakvu poruku nosi, ali bio je stranac, a stranci su ovoj zemlji oduvijek donosili nevolje. Kao i svakoj, ako je rat, a rat je, pomislio je, i duboko uzdahnuo. Zalizan poručnik, atletski građen, u maskirnoj uniformi, dočekao ih je na dnu stepeništa. Salutirao je. - Gospodine, general vas čeka gore,- obratio im se na lošem italijanskom. Ambasador je pokušao da ocijeni tog mladog čovjeka koji je govorio njegov jezik. U njegovim očima, boje kestena, nije ništa prepoznao osim radoznalosti koju je pokušavao da prikrije lijepim ponašanjem. Lijepo ponašanje je povjerenje koje se stiče u osobu na prvi pogled. Ono je uvijek urođeno, a ne naređeno, jer stvara energetsko polje oko sagovornika, koje emituje dobre ili loše signale, drugačije ne može biti, znao je ambasador. Na vrhu se obezbjeđenje uzrujalo, a vozač je počeo da psuje. Ona ista djeca, koja su pucala na njih, skakala su po krovovima crnih limuzina i sprejevima crtala 17

crvene kukaste krstove. Vozač se sjurio niz stepenište uz gro- moglasni smijeh rezervista na serpentinama. Amabasador je pomislio da će morati tražiti da se vozač kazni jer nije smio napuštati automobil, ali sjetivši se svog straha, potpuno ga je razumio što je krenuo sa njima ka generalu. Najednom mu je prošlo kroz glavu da može doći do obračuna ukoliko djeca ne napuste automobile, pa je zastao. Znao je da će se reze- rvisti umiješati ukoliko vozač bude nasilan prema djeci. Opet je trauma trajala vječnih nekoliko trenutaka, ali su djeca insti- nktivno počela bježati poslije svog nestašluka. Italijan je odahnuo a potom se uputio za poručnikom Zorićem, kako se oficir predstavio. Ispred velikog vojnog šatora sa sjeverne strane crkve, ispod stoljetnih borova čije su ga krošnje krile, vojni policajci su pretresli ambasadora i prevodioca. Potom su ih sproveli u šator u kom je general Dmitrović, zdepast pedesetogodišnjak, gledao televiziju. Ambasador je prepoznao vojnu bazu u Avi- janu iz koje su polijetali NATO bombarderi. Odjednom je osjetio stid od svog licemjerstva, a ne više strah. Čitav svijet je postao pozornica srama. Milijarde ljudi je uživalo gledajući uživo prenos ratnog pohoda. A da li je ko od njih mislio kako je onim ljudima koji su bili mete? Ne, uz koka kolu i kokice sa solju ili čokoladom nije nikada išlo saosjećanje. Uz spe- ktakl ne ide griža savjesti. Upamtio je to još od njegovih pre- daka koji su u arenama uživali u borbi na život i smrt. Ali, u pitanju je bio spektakl a ne preživljavanje. Gladijatori su sla- vljeni kao bogovi, do iduće borbe. Onda su postajali samo dio spektakla. Tada nije bilo kokica i koka kole, ali nije falilo mesa, voća i vina. Krv oduvijek otvara apetit. General Dmitrović se rukovao sa izaslanikom, uprkos otvorenoj sumnjičavosti. Nije ni morao da krije mržnju prema tom vitkom Italijanu u skupom svilenom odijelu, jer je oko njega bilo na hiljade vojnika i rezervista koji su nestrpljivo čekali prvi obračun, pa da se pokaže ko je ko i koliko vrijedi. 18

Većini od njih je ime nekog od predaka uklesano na merme- rnim pločama u crkvi. Ti junaci su svoje živote položili na Vučjem dolu, u jednoj od najvećih crnogorskih pobjeda u viševjekovnoj borbi sa turskim osvajačima. Njihovi potomci su bili spremni da ponove podvige slavnih predaka, što je smirivalo generala, uprkos nedisciplini koja je harala u Dru- goj armijskoj oblasti. Iz bosanskog i kosovskog iskustva znao je da će ta nedisciplina iščeznuti kad se suoči sa opasnošću, ali onom pravom, kad vide neprijatelja preko nišana, odnosno onog momenta kad ih samo mušica na naoružanju bude za- klanjala od neprijateljskog metka. Onda je čovjek čovjek, a ne svoja i tuđa projekcija. Oči u oči sa smrću, čovjek je biće oslobođeno uniforme materije i duha. Avet koja je nezvana došla na planetu da ostavi traga. A tragove ostavljaju samo neljudi, govorio je njegov pradjed, čuveni nikšićki učitelj i voćar, ili biljke. One su onijemile od ljudskog i životinjskog zla i pohlepe. A samo su one bogougodne i jednima i drugima. Ambasador je analizirao generala koji je namjerno odla- gao razgovor, zagledan u mape. Djed Antonio, neslavni ratni oficir, otežalog jezika od sicilijanskog oporog vina, govorio mu je da nikada u ratu nije vidio nervoznog generala sve do posljednjeg metka. Tek kad utihne borba, potpiše se mir, bez obzira da li su pobjednici ili gubitnici, njihova mizantropija dolazi do izražaja. Rat je ostvaren san. San koji žive. Ako su gubitnici, nadaju se do zadnjeg metka, a ako su pobjednici - boje se do zadnjeg metka. A šta li je ovom arogantnom gene- ralu govorio njegov djed, pomislio je? Da li je on bio oficir? Koliko je čuo, u Crnoj Gori nije bilo vojnika, svi su bili ofi- ciri. Niti je bilo seljaka, svi su bili plemići. Kako je onda taj narod funkcionisao u svakodnevici, dugo se pitao, dok nije spoznao da je to crnogorska mitema koja se prenosi sa koljena na koljeno? Čudan narod, zaključio je prije nego se, napokon, susreo sa sitnim generalovim očima čije je kapke nagrizao konjunktivitis. 19

- Dobro došli, ako dolazite zbog dobra,- prevodilac je drhtavim glasom preveo ironične riječi generala koji ih je posmatrao kao kobac. Možda nije bio uveče tako hrabar dok su bombarderi krstarili nebom, zlurado je pomislio ambasador, ali se odmah pokajao zbog toga. Njegov životni moto nikada nije bio - su- đenje, već iznalaženje kompromisa, obično u nemogućim si- tuacijama. Čak i među djecom važio je za pomiritelja. Sa djevojkama nije umio da se svađa, pa je uvijek bivao osta- vljen, ili se povlačio bez riječi i odlazio na Siciliju da pomaže djedu u pekari. Glasna rodbina je vazda imala povoda za svađu i galamu, pa je strpljivo tupio oštrice stričeva, strina, tetaka i najglasnijeg djeda koji je posljednjih godina počeo seniliti, te su uvijek bili u dilemi da li je ono što priča istina. Talenat diplomate, kaljen od djetinjstva, ovaplotio se u nje- govoj bogatoj karijeri. Strah je prolazio, a počeo je osjećati odgovornost za ljude koje je poveo sa sobom. Pogotovo za posao koji je morao obaviti, uprkos nerazumijevanju i žrtva- ma. Pomolio se u sebi da ne izgubi tlo pod nogama. Da ga ne sustignu halucinacije koje ga progone decenijama, a malo prije ih je osjetio dok je ulazio u ovaj grad za koji su mu rekli da je čuven po pivu i da je u njemu ređina Jelena imala dva dvorca. Velelepni, uz samu crkvu, koji će tek kasnije vidjeti, i ljetnjikovac u vazdušnoj banji Brezoviku. General mu nije dopustio da dugo razmišlja. Upro je kvrgavim kažiprstom u kartu koju su pritiskali olovni vojnici, ali je bilo i nekoliko crvenih figurica iz kinder jaja. - Crveni su žrtve vašeg NATO-a! - Ja sam ovdje da te žrtve budu manje,- skoro je proša- putao ambasador. Znao je da odsječan glas i tvrdi stavovi nerviraju vojnike. Morao je da odobrovolji jednog od glavnih komandanata Vojske Jugoslavije, pa tek da sprovede politiku UN. Posljednju deceniju je intenzivno pratio raspad SFRJ. Bio je kratko u Bosni, u timu za realizaciju Dejtonskog spo- 20

razuma, a onda su ga povukli u administraciju nekoliko godi- na, sve dok nije uslijedilo imenovanje za stalnog italijanskog predstavnika pri Ujedinjenim nacijama. Njegovu ekselenciju, ambasadora Virilija, za ovu misiju preporučilo je iskustvo iz Bosne, ali se nije zanosio jer je dobro znao da je svaka misija na Balkanu osuđena na propast. Balkan je čvor koji nikada diplomatski nije razvezan, a još manje presječen mačem. Među diplomatama je važio za vruć krompir ili kukavičje jaje koje su uvaljivali nevještima i neiskusnima. No, bilo je i onih koji su se grabili za svjetska žarišta, jer su pucali navisoko. Virilio nije bio od tih. Mirno je prihvatio zadatak, obećao da će se posvetiti problemu, ali je pomenuo generalnom sekretaru nekoliko fraza o nemogućoj misiji na Balkanu. Sam sekretar je rekao da je Balkan arktički vuk koji ližući krv sa lovačkog noža duboko pobodenog u led, napravi posjekotinu, a onda jednako lakomo poliže svoj krv sve dok samog sebe ne ubije. - Vratite avione u baze i neće uopšte biti žrtava, gospo- dine Virilio!- blefirao je sarkastično general, znajući da amba- sador nema tu nadležnost. Želio je da mu kaže da je došao da spasi Crnu Goru, ali su savjetnici izričito zahtijevali da se ne svrstava ni na jednu stranu, jer je crnogorska multietničnost i viševjekovni politički polaritet, vir koji neprestano vri i vuče u svoje tmaste dubine. Sve je mogao, osim da bude konkre- tan, dok pregovori ne zažive, bez obzira ko će proglasiti po- bjedu. U savremenom svijetu ne postoji viteštvo koje je poražene dizalo na pijedestal junaštva jednako kao pobje- dnike, pomislio je, i zažalio za starim vremenima. - Povucite vi vaše namjere da ne bi bilo na desetine hilja- da mrtvih u Crnoj Gori, gospodine generale! - U mojoj zemlji meni niko neće govoriti šta da radim,- lupio je general čvornovatom šakom o sto, tako da su olovni vojnici popadali a crvene plastične figurice iz kinder jaja nestale sa stola.- A pogotovo ne visoki predstavnik mog nepri- jatelja! 21

Virilio ga je pogledao ispod oka, sa neobjašnjivom željom da vrati olovne figurice i plastične igračke na svoja mjesta. Nije mogao objasniti otkud banalan poriv za redom u napetoj situaciji? Iz iskustva je posumnjao u nedostatak so- pstvenih argumenata i nemoć da se suprotstavi istini, bez obzira na diplomatsku demagogiju. Kad je general podivljao, stresao se od neke unutrašnje jeze, a ne od straha, kako je ostalima izgledalo:- Vi, svinje, od kad je svijeta i vijeka želite ovu zemlju za sebe i svoje potomke! Nećete! Ne dam! Samo mrtav! Što bleneš? Tvoji Italijani su nas okupirali prije šest decenija, na pravdi boga, a sad nas opet gađate na pravdi boga! Ođe ste nas bili k’o ptice, a sad nas iz ptica gađate! Moj otac se borio protiv vas! Ja se borim! Moji sinovi i unuci će se boriti!- Zapjenio je, a onda otvorio sjeverozapadno krilo šatora.- Vidiš ovo groblje?- Virilio nije skidao pogled sa gene- ralovog lica, zgrčenog od mržnje i gorčine. Negdje je uperio kvrgavi debeli kažiprst i gledao u tom pravcu.- U ovom groblju je sahranjeno na hiljade onih što su se borili protiv vas! Onđe je sahranjen Ljubo Čupić! Onaj koji vam se smijao u face! U cijevi! U metke! Vama „žabarima”! Fašistima!- a onda se počeo onim istim debelim kvrgavim prstom bosti u svoje široke grudi.- Ja ođe ne branim samo žive, nego i mrtve! Virilio se trgnuo na ime Ljubo Čupić, pa se naglo okrenuo ka prevodiocu kojeg je iznenadila njegova reakcija. Skoro je upoznao tog smirenog čovjeka koji je sve rješavao sa ko- mpromisom. Nije volio pompu, velike i slatke riječi. Napravili bi plan, prešli ga nekoliko puta u bojazni od greške, pripremili alternativni izlaz, a potom se predavao čitanju i filmovima. Uveče bi sam prošetao Podgoricom, bez obezbjeđenja. Ljutio se kada bi vidio momke iz antiterorističke jedinice koji su ga, ipak, držali na oku. Katkad bi ga pozvao na večeru i provje- ravao neke istorijske podatke. Zbunjivala ga je crnogorska po- djela, skoro vječna, činilo se, na poturice i hrišćane, bjelaše i zelenaše, partizane i četnike, fundamentaliste i unioniste... 22

- Ljubo Čupić... narodni heroj iz Drugog svjetskog rata?- objasnio je prevodilac. - Taj, skote! Ljubo Čupić!- urliknuo je general kao da ga je uhvatio u nekom zločinu.- Njega nijeste mogli da pobi- jedite, ali ste ga ubili! Sad vas ođe čeka hiljade Ljuba, majku ti jebem „žabarsku”!- busao se u široke grudi razgnjevljeni general. - Gospodine, vi ste trebali biti glumac a ne general!- cinično je zaključio strpljivi Virilio. General je zaustio još neku psovku, ali je ambasador znao da sa takvim ljudima nema razgovora, pa je požurio da pređe na stvar. - Imam ponudu za vas! - Imam naređenje da ne prihvatim nijedan vaš zahtjev!- rekao je oficir, ali ne više gromko kao ranije. Vjerovatno je mislio da će ambasador ući u prepirku sa njim, te da će mu u facu reći sve što ga je mučilo, pošto nije mogao borbom prsa u prsa. Mučilo ga je mnogo toga. Štab koji isključuje sve primjedbe na organizovanje crnogorskih dobrovoljačkih četa koje bi mogle sarađivati sa agresorom, pogotovo ako se opre- dijeli za kopnenu invaziju. Niski moral u jedinicama koji se odražavao na raspojasanost i divljaštvo pojedinaca. Kazne su bile blage, samo za teška djela, tavorile su u fiokama, da ne bi došlo do opšteg demoralisanja jedinica i pojedinaca... Iz tog razloga nije ih mogao spriječiti da uzimaju zakon u svoje ruke i gotovo se iživljavaju nad narodom koji je pokuša- vao da živi sasvim obični svakodnevni život, uprkos ratnom stanju. Taman bi jednog uhapsio, stizale su prijave sa drugih mjesta. Na granicama su organizovane grupe reketirale trgovce. Po selima je počela nestajati sitna stoka. Gazde kafana su sva- kodnevno prijavljivale obijesne rezerviste koji nijesu plaćali račune. Tvrdio je da su to izuzeci koji koriste situaciju, ali su to domaći političari i mediji dobro koristili da javno mnjenje truju i okreću protiv većine časnih vojnih obveznika. Oni su ispunjavali svoju zakonsku i patriotsku dužnost, uprkos tome 23

ako su i drugačije mislili. Uz sve to su išle podjele na Crnogorce i Srbe, koje su svakim danom bile sve oštrije i eskalirale su u masovne tuče, pogotovo pod dejstvom alko- hola. Ali, nadao se u kopnenu invaziju koja će ohladiti usijane glave. Rat je jedini put do mira, volio je da parafrazira političare koji su sve ratove vodili za mir. - Ali ne znate koji su zahtjevi. - Ni vi ne znate situaciju u mojoj zemlji, pa nas bomba- rdujete!- gotovo djetinjasto svađalički mu je odgovorio general. Umjesto da inaćenje izazove osmijeh na ambasadoro- vom licu, počelo je da mu se mrači ispred očiju. Grčevito je stegao prevodioca za ruku. Čuo je kako Pavle traži pomoć, kako general izdaje naređenje da se donese voda i zove ljekar, a onda se Italijan preselio u neku nepreglednu visoravan bez drveća, okruženu visokim zelenim planinama čiji su se vrhovi završavali oštrim liticama, bijelim kao snijeg. Začuo je prvo pjesmu, neku koračnicu, pa su se zaljuljali planinski cvjetovi i vrhovi. Nebo je bilo bez oblaka, a nekako visoko, nedodi- rljivo ni za oko. Prve glave sa čudnim kupastim kapama su se počele pojavljivati sa horizonta. Vidio je mladića sa kru- pnim zubima kako grabi ispred ostalih i veselo pjeva: Kad umru osmjesi u nama Kad smrt luču razgori Više se vidi tama Od svakog plamena što gori Osjetio je vlagu na vratu i rukama. Susreo je zabrinuti prevodiočev pogled i čašu sa vodom pred nosem. Iz drugog plana je virilo radoznalo generalovo lice. Nije znao da li je zabrinut za njega ili sebe, ali to lice nikada više nije zaboravio. Vjerovao je da taj nadobudni vojnik, ipak, negdje duboko mora biti čovjek. Izvinio se za svoju nemoć, otpio par gutljaja vode, pa se umio. Natopio je maramicu vodom i stavio je oko vrata. 24

- Gospodine, jeste li sigurno dobro?- nepovjerljivo ga je gledao prevodilac Pavle. - Ponekad se zamislim i previše...- protrljao je vratne žile, pa pogledao u generala Dmitrovića koji ga je već posma- trao kao jastreb pridavljenu sitnež.- Volio bih da razmislite do sjutra. Ostaću večeras u gradu... - Ja vam ne garantujem bezbjednost! - Ja vam je i ne tražim,- odbrusio je i pokušao da ustane, pridržavajući se za Pavlov lakat. Ipak, morao se osigurati. - Ali ću javiti vašoj komandi u Beogradu da ukoliko mi se nešto desi, Ujedine nacije će optužiti baš vas, generale Dmi- troviću! Izašao je sa zluradim izrazom lica. Nije to htio, ali morao je izdejstvovati poštovanje. Generali, kao što je znao, poštuju samo jezik oružja i oruđa. Za njih su ljudi potrošni materijal koji se zadužuje u nekim vojnim odsjecima. Sjetio se Aleksa- ndra Velikog, svojih predaka imperatora, Napoleona, Bizma- rka, Hitlera... I opet mu se smračilo. Sjeo je na ivicu uzvišenja, tik ispred crkve, hvatajući svježi vazduh žudno, kao astmaš. Čuo je Pavla kako ga uplašeno ispituje da li je dobro. Digao je ruku da ga smiri, pa se prepustio bjelini koju su ranjavali prvo crveni, pa zeleni žmarci, i taman kad se upitao zašto su halucinacije učestale od jutros, svijest mu se odmetnula u ze- leni planinski predio. Poljem je marširala kolona partizana, raspjevana kroz proljećno zelenilo. Dokoljeni su se propinjali preko korpule- ntnih čemerika i vitkih trski čaplijeza da što bolje vide raspje- vanu družinu. Razigrani ćubasti miševi su preticali jedni druge da nađu spas u tek pročišćenim rupama. Nekolika bunovna vu- ka su napuštala osunčane potočine i nalazili spas visoko u brdi- ma tek omaljavljenim zelenom niskom travom, uzgred plašeći lisice i zečeve tek izmiljele iz zimskih brloga da osunčaju po- sivjelu lanjsku dlaku koja je uzmicala kao krivac ispred nove, sjajne, koja je hitala da se što prije probije do sunca. 25

Kad oblaci padnu na brda Pokriju sunce od zlata I skeleta nagrnu krda Na rajska zemljana vrata Stisnimo pesnice svoje Osmjehe i pjesmu dajmo Razvijmo zastave slobode U odsudnu bitku ’ajmo Sav taj zeleni raskoš, kao izronio iz srednjovjekovnih italijanskih pastorala, već je nebrojeno puta gledao u svojim noćnim morama. Međutim, tu ispred nikšićke saborne crkve, prvi put poslije ko zna koliko godina od kad se rve sa haluci- nacijama, odjednom, kao grom iz vedra neba, kao čelični ja- strebovi između oštrih planinskih vrhova, na zaprepašćenje mlade partizanske vojske, dva italijanska dvokrilca u niskom letu počeli su zlokobno da im se približavaju. Osmjesi i pjesma su im se zamrzli na licima. Paralisano su gledali u bučne grabljivice koje su se silovitom brzinom približavale... Ambasador je pokušavao da viče. Prazno je zijevao, uza- lud pokušavajući da pomjeri ukipljene borce, ali sa njegovih usana nije ništa izlazilo osim očajan i prestravljen bolni izraz koji je uznemirio prevodioca i obezbjeđenje. - Zoriću!- viknuo je general Dmitrović. Taj glas kao da je povratio ambasadora sa dalekog i nepoznatog puta. Ustao je uz pomoć prevodioca i obezbjeđenja. Krenuo je teturajući niz stepenište. Vidio je Zorića kako brzim korakom grabi mimo njih ka generalu koji je ostao ispred crkve. Napokon, shvatio je, njegova noćna mora se aktivirala i prokuljala kao puknuti čir, izbacujući višedecenijski gnoj. Nije znao da li da se raduje tome, ili da se boji rješenja zagonetke koju nijesu mogle odgonetnuti desetine psihoterapeuta. 26

II - Izvol’te, gospodine generale!- salutirao je poručnik Zorić. - Nemoj da ovim lešinarima fali dlaka sa glave! - Razumijem, gospodine generale! Trebaće mi ljudstvo... - Uzmi zaštitnu četu... - Dovoljna su mi dva čovjeka. - Ne mogu sad o tome razmišljati...- odmahnuo je rukom nervozni general.- Radi kako misliš da je najbolje. Poručnik je odsječno pozdravio generala koji se već za- mislio gledajući panoramu grada. Dok je izlazio znao je da ga čeka nezahvalan zadatak da sačuva neprijatelja u razu- larenoj vojsci, čiju su većinu činili neodgovorni, ali požrtvo- vani rezervisti. Da nijesu, ne bi se odazvali u tolikom broju da budu mete nekim bombarderima koje nijesu mogli vidjeti okom, ali su njihov zlokobni zvuk čekali i slušali svake noći. Očekivali su pješadijski napad iz pravca Albanije ili Bosne i Hercegovine, a govorkalo se i o desantnom udaru. Ti obični ljudi, svi obučeni i upućeni u vojnu komandu i taktiku, jer su prošli jednogodišnje služenje vojnog roka u JNA, najmanje su bili krivi za sve što im se dešavalo. Borili su se za suvu egzistenciju u zemlji koju su osušile sankcije i oglodali ta- jkuni. Danas su bili suprotstavljeni jedni drugima, više nego nevidljivom neprijatelju. Svi su vodili bitke u svojim glavama i dušama. Niko nije znao šta je ispravno. Oni što su imali sreće i novca odlazili su iz zemlje. Siromašniji i tvrdoglaviji ostajali su grčevito se držeći položaja u koji su dospjeli tuđom krivicom. Čekali da se nešto desi i okonča, a nijesu znali šta, niti kako, ni zašto je sve otišlo po zlu, sve dok nijesu počeli da ginu ljudi oko njih. Onda im je postalo jasno da velike ribe gutaju male. Da se lavovi jedino spore oko plijena. Da će im 27

biti potrebno mnogo sreće da prežive zajedno sa svojim porodicama, a posle će već vidjeti šta da se čini. Zorić je koračao niz stepenište pun razumijevanja za svoje sugrađane koji su odvaljivali neukusne komentare i šale na račun ambasadora Virilija i njegovog obezbjeđenja. Neki su ih imitirali sa pivskim flašama u rukama, gunđajući nearti- kulisane glasove koji su samo njima ličili na italijanski jezik. Alkohol i kocka su bili jedina razonoda, sve dok ne zrene adrenalin. Onda nastaje agonija do jutra. Tučnjave, ranja- vanja, psovke, jauci... A ujutro, opet ispočetka. Mamurluk. Tenzije. Razračunavanja ili izvinjenja... sve do naredne noći koja je donosila zalazak sunca i razuma. Na jutarnjim sasta- ncima, general Dmitrović nije opravdavao takvo ponašanje, ali je vršio pritisak na komandire da drže stvari pod kontro- lom, jer nije imao ni sam rješenje za takvo što. Nestrpljivo je čekao momenat kad će od te rulje da napravi poslušnu i odanu vojsku, a obećavao im je da će se to desiti uskoro. No, ništa još nije nagovještavalo pješadijski i desantni upad NATO je- dinica. Poručnik je mogao da zove većinu tih čestitih ljudi, iz radničke i srednje klase, propale i jedne i druge pod pritiskom sankcija i siromaštva. Mogao se pouzdati u njih, ali znao je koga će da angažuje. Nazvao je dva čovjeka dok se približavao Viriliju i njegovim ljudima. Miloš je upravo preuzimao de- žurstvo u snajperskoj, a Nikola razduživao u izviđačkoj četi. Rekao im je da uzmu potrebnu opremu i da zamrznu zaduženja jer će na neodređeno biti angažovani na specijalnom zadatku. Tri poručnika su se znali od prve godine akademije. Zajedno su došli da preuzmu tri čete, zaštitnu, snajpersku i izviđačku, čim je Druga armijska oblast preuzela dužnosti za Crnu Goru, na poziv generala Dmitrovića, koji je bio stariji od njih, a kratko im je komandovao na Kosovu prije nego što je unaprijeđen. Kao Crnogorci, željeli su da budu sa svojim na- rodom u svojoj zemlji. 28

Povorka je pošla, na čelu sa prevodiocem, ka južnoj ka- piji gradskog groblja. Poručnik ih je brzo sustigao. Obe- zbjeđenje se počelo obazirati na njega, ali je odmah rekao diplomati, na italijanskom, da je dobio zaduženje od gene- rala, zajedno sa svoja dva druga poručnika, da ga štite. I pored sumnjičavih pogleda obezbjeđenja, ambasador Virilio je to prihvatio potpuno normalno. U Bosni su ga štitili Bošnjaci i Srbi. I sa jednima i drugima je dobro sarađivao. Oni su radili svoj posao posvećeno i odgovorno, bez obzira što su ga volje- li ili mrzjeli. Zamolio ga je da dobro sarađuje sa momcima koje mu je dodijelila Vlada Crne Gore, te se opet počeo raspi- tivati za njegovo znanje italijanskog. Ispričao mu je da posle prvog pokušaja nije uspio da upiše vojnu akademiju, pa je godinu dana studirao engleski i italijanski jezik. Takođe, dosta je naučio kao pasionirani navijač Rome. Ambasador je bio Juveov navijač, pa su nekako sijevnule varnice između njih, ne bi se reklo neprijateljske, pomislio je poručnik. Pavle se nije miješao, ali je pažljivo slušao razgovor dvojice navijača o tekućoj sezoni dva omiljena kluba. Razmišljao je o parado- ksalnoj situaciji, o gloženju oko fudbala dok bombarderi na- sumice siju smrt. To je, valjda, fudbal, uzdahnuo je. On nikada nije mogao naći mjesto u školskoj ekipi, a u kvartu pogotovo. Popunjavao je redove, ali je vrlo brzo odustao od toga, jer kao najlošiji i novi uvijek je bio kriv za neki primljen gol ili izgubljenu loptu. Na basketu, takođe, nije prolazio bolje. Ostali sportovi u Crnoj Gori su obično prezirani, osim borilačkih, a on sa krhkom konstitucijom i pomirljivim kara- kterom nije imao šta da traži u ringu ili na strunjačama. Po- kušao je da svira gitaru, ali kad mu ni to nije pošlo za rukom, odustao je i postao ljubitelj roka. Našao se sa svojim istomi- šljenicima koji su prezirali sport. No, ni među njima se nije proslavio. Alkohol i marihuana su mu pravili velike zdra- vstvene probleme, pa se posvetio knjizi. Knjiga je moj naj- bolji drug i terapeut, često se patetično šalio na svoj račun. 29

Isto je imati ili nemati ambiciju, nastavljao bi objašnjavati svoj životni put, jer ambicija jednako donosi razočaranja kao i asocijalizacija. I danas ne misli mnogo drugačije, zakjučio je, a onda se zagledao u izbrijanog poručnika. Bio mu je po- znat. Crni granitni spomenici su bili okrenuti ka kapeli iz koje se čula tiha tužbalica. Stajali su smjerni, puni poštovanja. Samo su oni u tom ludom vremenu bili bezgrešni, kao i nezainteresovani mrtvaci koji su već odavno iscrpili svoje priče sa ćutljivim nadgrobnim čuvarima. Ni rijetki stećci se nijesu oglašavali. Valjda su se ispričali i izjadali mlađoj grani- tnoj braći. Ono što nijesu imali ljudi, imali su grobovi - sve vrijeme ovog ili onog svijeta, svejedno. Ambasador je zastao ispred groba na kom je pisalo ime narodnog heroja Ljuba Čupića. U ušima su mu odzvanjale generalove riječi - da on ne brani samo žive, nego i mrtve. Da li je to bila fraza ili emotivna istina, nije mogao da odredi jer, svakako, da nije imala mučni i užasni podtekst, ne bi ga natjerala da svrati do tog groba. Ništa nije ukazivalo da je Ljubov grob drugačiji od ostalih. Svileno cvijeće je treperilo od povjetarca koji se u tom mrtvom gradu od granita ludo provodio sa laticama, trakama i lišćem. I mrtvi su voljeli nakit odvajkada, pomislio je ambasador. Očistio je nekoliko suvih borovih iglica sa nadgrobne ploče. Još zbunjen svim događajima od jutros, sjeo je na ogradu susjednog groba. Na- jmanje je razmišljao o svom zadatku koji su mu povjerile UN. Pogledao je u poručnika Zorića koji je pošao u susret dvojici naočitih oficira pod punom ratnom opremom. Tiho su razgo- varali gledajući u njega. Ambasador je pokušao da razmisli o svojoj bezbjednosti koja je odjednom prešla sa momaka u svilenim italijanskim odijelima na poručnike u maskirnim uniformama. Zapanjila ga je sličnost. Atletski građeni, na izgled mirni, ćutljivi, ljubazni... To je valjda ista škola. Nije volio obezbjeđenje. Većinom su se vozači i prevodioci brinuli 30

o njegovoj bezbjednosti. Ali, nikada nije bio ni oči u oči sa smrću kao danas. Nije imao izbora, pa je zato osjetio neogra- ničeno povjerenje u nepoznate ljude koji su ga okruživali. Možda je griješio, ali mu je prijalo da neko vodi računa o nje- govoj sigurnosti. Dok je ustajao malo se zanio. Dakle, moraće kod ljekara, prošlo mu je kroz glavu, ovo je već ozbiljno. Možda centar za ravnotežu, pritisak, šećer... koji je nasljedan od majke. Morao je prekontrolisati nalaze, ali to se moglo odložiti. Poručnici su mu se uzdržano predstavili. Nijesu bili ni prisni, ni neprijateljski, samo profesionalni. Ipak, nije osjetio ništa prema njima, ni strah, ni nadmoć, samo je želio da porazgo- vara sa Zorićem. Taj momak mu je ulivao povjerenje. Da li je to moguće na prvi pogled, ili on ima neki nedostatak ele- mentarne opreznosti. Možda to nije mana. Nije imao u životu previše sličnih situacija koje bi ga koštale neke neprijatnosti. Njegova otvorenost i komunikativnost, štaviše, omogućile su mu da radi ugledan i dobro plaćen posao. Možda je cijena bila rani razvod i ćerka, koju je gledao rijetko. Strpljivo je gradila karijeru ratne reporterke, od čega ga je podilazila jeza, ali je znao da roditeljska bojazan jednako ostaje bez obzira kojim se poslom dijete bavi. Razgovarao je sa njom o diplo- matiji. Ne još, bila je njena odluka, diplomatija je za ambi- ciozne, a radoznalost za novinare. Za sada je samo radoznala i ponekad zbunjena životom, rekla je. Nasmijao se kad se sje- tio njenog iskrenog odgovora. Upitao je Zorića, otvoreno, o sudbini narodnog heroja Ljuba Čupića. Tada je vidio mržnju u njegovim očima. Slutio je da je sve ono što je mislio o tom momku potpuno pogrešno. On je samo izvršavao zadatak svog komandanta da čuva omraženog izaslanika UN koje su aminovale bespoštedno bombardovanje njegove zemlje. Poručnik je pogledao svoje kolege, oficire, koji su netremice gledali u ambasadora. Licemjerje nekog svjetskog diplomate ih je nerviralo, uz to 31

još Italijana, čovjeka koji pripada naciji koja je ubila Ljuba Čupića. Zorić je odagnao misli o prošlosti, ali je osjećao nemir. Znao je da mora izvršiti zadatak, i to je jedino o čemu je želio razmišljati. Odmah se razumio sa Milošem i Nikolom. Nikola će biti izviđač i čistač, a Miloš, kao izvanredan strijelac, sna- jperska podrška. Dogovorili su se da zaduže dva civilna vozila, a Zorić da zadrži kampanjolu. Takođe, učinilo im se bolje da budu u civilu, osim Simeona, koji će lakše u uniformi štititi ambasadora, prije svega od vojske, jer mu od civila nije prijetila opasnost. Nijesu sačekali da čuju zašto diplomatu interesuje nikšićki narodni heroj, otišli su da zaduže potrebno i preuzmu zadatak. Poručnik Zorić je već lakše disao jer je znao da mu neko čuva leđa, ali i da mu priprema teren. Sad još da se zaštiti od nepredviđenih okolnosti i ambasador je bezbjedan. Zato je prihvatio razgovor sa šarmantnim Itali- janom, iako mu je mirisao na licemjerje. Želio je da izazove stid i odgovornost tog čovjeka koji je mislio da njegovu zemlju opet drži u šaci. Vjerovatno će biti manji od makovog zrna kad večeras zatutnje njegovi bombarderi crnogorskim nebom. Pitaće ga onda da li NATO piloti znaju gdje je smješten, ko ga čuva, kako da ne bace „tomahavk“ ili kasetne bombe baš na njega. Radovao se večeri koja je dolazila, uprkos tome što će to biti još jedna neprospavana noć za milione ljudi. Prevodilac i obezbjeđenje su amabasadoru govorili ono- liko koliko su znali, nešto iz udžbenika istorije i čitanki, a nešto mitema koje su trajale do dan danas. Taj grob od crnog granita ničim nije pokazivao da je predmet mita koji nema kraja. Rođaci su se raselili, savremenici koji su preživjeli Drugi svjetski rat, italijansku okupaciju, četničke i parti- zanske bitke, bombardovanje saveznika... pomrli su. Istina je otišla u grob sa Ljubom, a fotografija na kojoj se smije smrti u lice ostala je kao majdan popularne kulture i svojevrsnog patriotizma koji se gubio sa otopljavanjem nacionalizma i 32

poplavom globalističkih teorija i shvatanja. Priča o Ljubu ima koliko ima Crna Gora stanovnika, rekao je kroz osmijeh. To je kao sa fudbalom, ima onoliko selektora koliko i zemlja ima stanovnika. Ambasador je klimao glavom. Nije mu bilo najja- snije obrazloženje, ali je želio da vjeruje u toliku popularnost jednog heroja. Valjda svaka nacija ima svog heroja, a svaki građanin je toliko intiman sa njim da iz najboljih namjera širi mitemu o njemu. Tako Italijani rade sa slavnim antičkim Ri- mom. Grci sa svojim bogovima i junacima. Švajcarci imaju Viljema Tela. Škoti Vilijama Volasa. Srbi Miloša Obilića... Poručnik Zorić se dvoumio da li da se umiješa u priču o crnogorskom Če Gevari. Srce mu je igralo kao da je na prvoj borbenoj liniji dok čeka da iznad glava protutnje neprijateljski lovci pa da uz urlik jurne u borbu prsa u prsa. A opet, sumnja mu je govorila da se ne upušta u nešto što ga se mnogo ne tiče. Sjetio se sudbine starog fotografa sa kojim su se svojatali zbog istog prezimena, ali nijesu bili ni u kakvom krvnom srodstvu. On je bio čovjek bez oca, kome je majka dala prezi- me ljekara koji ju je porodio kad su je prevremeni bolovi snašli u Beogradu. Nikada više nije čula za njega, ali joj je on bio tu umjesto čovjeka kojeg je napustila par mjeseci prije, jer je sumnjao u očinstvo. Nije se dvoumila nijednog trenutka, jer je znala da je i najmanja sumnja početak kraja svake ljubavi. Takođe je znala da nema puta u varoš iz koje je otišla da studira u Beogradu, pa je, uzdajući se u sreću, konkurisala za posao medicinske sestre u Nikšiću. Sreća prati odlučne a ne hrabre, često mu je ponavljala. Nikada nije pokazala da se pokajala što je izabrala njega kao svog jedinog saputnika u životu. Život je nastavio da veze svoje platno. To platno će na kraju biti okačeno na zid uspomena svakog od nas, govorio je mudri fotograf, aludirajući na porodično stablo kome se posvetio u penzionerskim danima, a zahvaljujući njemu do- šao je do medicinske sestre i njenog maloljetnog sina. Bio je iznenađen sudbinom malog Simeona i njegove majke, toliko 33

da je nastavio da ih posjećuje i pomaže. S vremenom je majka ostavljala Simeona kod novog rođaka, kao kod dadilje. Imenjaci bez krvnog srodstva su postali kao najrođeniji. Malo dalje od Ljubovog groba nalazio se grob starog namćora do- brog srca. Čim su štab postavili kod crkve, Simeon je pošao na grob svog đeda, kako ga je zvao, očistio grob od borovih iglica i korova, a potom dugo sjedio i razgovarao sa njim. Taj nekad raspričan starac, prznica, ali pravdoljubiv, bio je nijem. Nedostajao mu je. Nedostajao je i majci. Godine su prolazile, a on je samo imao uspomene koje su blijedile. Sjutradan je otišao sa majkom na njegov grob. Iznenadila se kad je vidjela čistu nadgrobnu ploču i počupan korov oko spomenika, ali joj nije otkrio da je to on uradio dan prije. Na kraju, dvoumio se, ne ulaže nikakav kapital osim ma- lo istine ako je i to istina. Bez obzira na pragmatičnost, riješio je da se umiješa. Jedino nije bio siguran da li to čini radi Ljuba ili porodičnog prijatelja. Obojica su doživjeli velike nepravde koje nijesu zasluživali. Poslije nekoliko foto- grafovih feljtona u „Pobjedi“, Udruženje boraca Narodno- oslobodilačkog rata zabranilo je objavljivanje njegove istine o najslavnijem narodnom heroju iz Crne Gore. Ali, poručniku Zoriću se i dalje jedino i najviše sviđala istina starog fo- tografa. Nije želio da vjeruje u druge. Nije to niko ni tražio od njega. No, i da jeste, bio bi tvrdoglav kao mula, kako mu je govorio starac bijele kose i tena kao snijeg. Obuzela ga je tuga kad se sjetio starog prijatelja. Onda je pogledao pronicljivo u amabasadora koji je pažljivo slušao prevodioca. Pavle je objašnjavao da su u egzekuciji crno- gorskih partizana, jednako sa italijanskim fašistima, učestvo- vali i crnogorski četnici. Prevodilac je svaljivao sve na četnike, toliko da se stvarao utisak da italijanski i njemački fašisti uopšte nijesu prikvirivali na crnogorsko tlo. Imali smo oduvijek tu potrebu - da se dodvorimo jačima, pa čak krivo- tvorenjem istine, što je na kraju krajeva pravo lice istorije, ali 34

zašto to radimo kad niko od nas to i ne traži, upitao se poručnik? Simeon fotograf je stalno ponavljao frazu da is- toriju pišu pobjednici, kao i da je čitaju, ali da je istina negdje između. Poručnik je vjerovao da je jednako pišu i poraženi i pobjednici, jer pobjedničke hiperbole i te kako potpomažu dodvoravanja poraženih, kojima je to način da opstanu u svom porazu. Nije onda ni čudo što sumnjičavi fotograf nije vjerovao istoriji, pa je počeo da piše i objavljuje svoju verzi- ju najpoznatijeg crnogorskog pogubljenja, a možda i šire, imajući u vidu da fotografija Ljuba Čupića krasi gotovo sve muzeje Drugog svjetskog rata na planeti. Ali, vremešni umjetnik nije želio da se bavi egzekucijom, već nečim dru- gim, što gotovo nikog nije interesovalo - kome je bio posve- ćen taj osmijeh. Smrti? Fotograf, koji je snimio na desetine hiljada portreta, nije vjerovao u to. Taj osmijeh je bio upućen nekome ili nečemu zbog čega je zaboravio na svoju smrt. Nije imao suprugu i djecu, tako da se ohrabrenjem ovaj zagonetni osmijeh nije mogao opravdati. Ljubova majka nije prisustvo- vala strijeljanju, tako da je najlogičnije rješenje otpalo. Nje- gova najbliža rodbina je bila daleko, bar prema fotografovom istraživanju, pa je misterija ostala neriješena dugo vremena. No, ljude je interesovala forma, a ne suština u vremenima ka- da se izgrađivala zemlja, jednako sa biografijama. Niko kao fotograf, svjedok i savremenik burnih ratnih i poratnih vre- mena, nije bio bliži istini, ali je morao ćutati. Samo je on imao, crno na bijelo, svoje sugrađane u svim uniformama koje su mijenjali, ali i na skupovima koji su svjedočili na kojoj su strani bili i u kom vremenu. Dođu vremena kada se mora držati jezik za zubima, a svjedočiti samo pobjednicima, gunđao je starina, jer istina se nikad nije isplatila, posebno pred pobjednicima. Rano je spoznao uslove u kojima mora djelovati i preživjeti, pa je ćutao kao zaliven izlažući se po- dsmjehu onih čiju je sudbinu držao u rukama. Ipak, njega je interesovala samo jedna sudbina, sudbina Ljuba Čupića, pa 35

se potpuno posvetio istraživanju koje će ga dovesti do rje- šenja čuvenog osmijeha pred puščanim cijevima italijanskih fašista, a ono se nalazilo u izlizanom i izgaženom mozaiku njegovog djetinjstva preko koga su prošle i okupatorske i oslobodilačke čizme, potkovane čeličnim ekserima istorije. Noć prije nego što su upali agenti zloglasne službe be- zbjednosti, fotograf je prepisivao treći nastavak feljtona za dnevni list „Pobjeda“ iz svog kratkog romana „Osmijeh za Mariju Mihailovič“. Učinilo mu se da je to najbolji nastavak, onaj koji će kasnije zainteresovati čitaoce, te od njegovog bi- ografskog romana napraviti bestseler i van granica zemlje. Vjerovao je da je fotografija na naslovnici, koju je lično retu- širao, izvanredan marketing za knjigu, ali je čekao da feljto- nom skrene pažnju na svoj pripovijedački talenat koji je s teškom mukom skrivao najviše od sebe. Drugima je mogao oprostiti tešku riječ i ružnu pomisao, ali sebi nije nikad. Zato je ostao sam kao vuk, kako mu je često prebacivala sestra Mila, koja, takođe, nije imala djece. Ponekad mu je dolazila u posjetu, da mu štogod spremi i počisti, ali je njegov stan, ako se izuzmu fotografije, uvijek bio „apoteka“, kako je ona govorila. Trpio je njeno zvocanje jer nije često dolazila, a nije imala djece da nekom drugom priča i prebacuje. Njen muž Tomo nikad nije bio dobar sagovornik, već je uvijek crvenio kad bi morao nešto da kaže. Tako je ostao skoro nijem za či- tav dugi životni vijek. No, Mila je dovoljno pričala za oboje, šalio se fotograf, pa je saznao da je ćutljivi Tomo, četnički komandant, zanijemio poslije završetka rata i duge robije zbog izdaje. Sve je bilo ispričano, jedino mu je ostala griža savjesti sa kojom se ljubomorno družio do smrti. Agenti su bili mladi, beskompromisni, ljudi koji su be- spogovorno izvršavali naređenja nadređenih. A njih je odu- vijek bilo mnogo u Crnoj Gori. Ovdje se kroz vjekove niko nije grabio da se bogati, piše, slika... ali da sudi i presuđuje, jesu svi. Kao da je pravda rođena baš u Crnoj Gori. Kao da 36

krivdi nigdje nije nesigurnije nego u Crnoj Gori. Kao da po- lažu imovinsko pravo na sud, sa koljena na koljeno. Znao je to stari fotograf, zato se i bojao kad su ga odveli. Ne zbog toga što je kriv, nego što oni koji mu sude i presuđuju previše vole pravdu pa je vide tamo gdje je nema, tetoše je, tove, sve dok ne naraste kao tijesto pa prekipi. Nije mu pričao o nje- govom tromjesečnom boravku u zatvoru u kom je, igrom slučaja, ležao i Ljubo Čupić, ali se uvijek jadao kako su mu uništili najbolje fotografije i filmove, a knjigu koja je bila zaplijenjena rijetko je pominjao. Postojao je samo jedan pri- mjerak. Čekajući da „Pobjeda“ objavi dvanaest nastavaka feljto- na, potpisao je ugovor sa istom štamparijom da knjižarama isporuči polovinu tiraža širom Jugoslavije, a polovinu su mu dopremili u stan. Kovao je plan da ostatak plasira na istočno tržište, u komunističke zemlje, pa preko ambasada da izde- jstvuje prevode. Sve je djelovalo idealno dok nije objavio da je Ljubo Čupić bio čovjek od krvi i mesa, koji je volio i patio. To se nije uklapalo u lik i djelo narodnog heroja. Mila je došla kada je završio drugi nastavak. Bio je zadovoljan i nije se lju- tio na njeno zvocanje. Tražio je da je fotografiše po ko zna koji put, pa je s teškom mukom pristala. Nanovo je splela ple- tenice oko čela, pažljivo se ubradila u crnu korotnu krpu, koju nije skidala do smrti, pa namršteno istrpjela nekoliko minuta pred objektivom kao pred puškom. Čak je i svom zetu Tomu poslao jedan primjerak knjige, siguran da je to jedini čovjek koji neće pokvariti njegov plan, jer nikad nije govorio, ni kad ga ko pita nešto, a pogotovo nikad nije sam pokrenuo temu. Napisao je posvetu koje se nije dobro sjećao, ali je glasila otprilike: Ovo je knjiga za one koji malo pričaju, a puno vide... tako nekako mu je prenio stari fotograf. Udruženje boraca je djelovalo silovito i neumoljivo, kao svi pobjednici. Postarali su se da gnusni pokušaj od pisca za- vrši u zatvoru, a njegove knjige su zaplijenjene. Čak su 37

naredili svim podružnicama da izrežu feljton u svakom listu koji je ostavljen u arhivama. Knjiga „Osmijeh za Mariju Mihailovič“ nikada nije dospjela do čitalaca, osim djelimično do neprovjerenog broja onih koji su pročitali dva nastavka feljtona i jedinog čitaoca Toma, koji je svoje utiske odnio u grob. Kada je Mila umrla, stari fotograf je u njenoj ukopnoj crnogorskoj nošnji našao primjerak svoje knjige na koji je bio potpuno zaboravio. Izgleda da je to najsigurnije mjesto za svaku dragocjenost u Crnoj Gori, pomislio je poručnik, ne zbog poštovanja nego zbog straha. - Moj prijatelj... - zastao je, neodlučan još uvijek da se umiješa, ali kad su se svi okrenuli ka njemu, izustio je,- Moj rođak i imenjak Simeon Zorić je zaslužan što je svijet vidio njegovu fotografiju... - Vaš rođak? Kako?- ushićeno ga je pogledao ambasador. - Jedan italijanski oficir ga je naučio fotografisanju. Kao i sve drugo u Crnoj Gori danas to pripisuju tom oficiru, ali to nije tačno. Ođe se uspjeh ne prašta, kao i niđe drugo đe je istorija značajnija od sadašnjosti.- Zaćutao je, još jednom se presabirajući da li treba išta da kaže, ali je želio da, napokon, istina izađe na vidjelo.- Italijani i naši izdajnici su jedino krivi za njegovu smrt, a Simeon Zorić je kriv što je ovjekovječio taj zločin. Valjda mu to još uvijek ne mogu oprostiti đeca i unučad onih koji su Ljuba osudili na smrt zajedno sa fašistima i četnicima. Obezbjeđenje je otvorilo muzej tek kada je poručnik Zorić zaprijetio generalom Dmitrovićem. Ambasador je za- stajao kod svakog eksponata. Prevodilac mu je čitao i prevo- dio. Najduže su se zadržali kod predmeta donijetih iz Crvene stijene, najstarijeg arheološkog nalazišta u okolini. Simeonu se nije žurilo. Kao čovjek od obezbjeđenja, oduvijek je bio sigurniji u zatvorenom prostoru iako se teorija bezbjednosti nije slagala sa tim, pogotovo kad se radi o nepoznatim mjesti- ma. Razmišljao je koliko je dobro da Italijanu nastavi toplu 38

ljudsku priču o imenjaku Simeonu sa patnim usamljeničkim krajem koju su koliko god, ali nedovoljno, pokušavali da ublaže rođaci, kao i njegova majka i on. Već godinama se to nije nikog ticalo. Vrijeme je gutač sudbina. Ljubo Čupić je već simbol popularne kulture. Njegove slike su se printale na majicama, koricama, flajerima, zidovima... Koristili su ga u muzičke, političke, navijačke i druge svrhe. I niko se nije bu- nio. Savez boraca je odumirao, i tek se koji kurir, čiji su svje- doci o ratnom učešću bili odavno mrtvi, pojavljivao i skidao kajmak na račun mrtvih drugova, monografijama ili doma- štanim memoarima. Ni prvi ni posljednji, govorio je ostarjeli fotograf, ali je svoje fotografije ljubomorno čuvao od tih leši- nara, kako ih je zvao. Ambasador je dugo zagledao fotografiju Ljuba Čupića. Govorio je o starim majstorima crno-bijele fotografije i re- tuširanju koje je dekonstruisalo formu i potenciralo izraz. Nešto je pričao o ruskim formalistima i futuristima, o itali- janskom neorealizmu koji je prepoznao na toj fotografiji. Poručnik je analitički posmatrao Italijana koji ničim nije odavao da je na značajnom zadatku UN. Čudan čovjek, koji je do malo prije rješavao sudbine stotina hiljada ljudi, a sada je sa prevodiocem raspredao o umjetnosti. O pop artu. O Vo- rholu. O Merilin Monro i koka-koli. O performansima... Odjednom mu je sinulo da je to priča svih zapadnih diplomata da skrenu temu sa suštinskih pitanja. Tako rade i domaći političari. Ništa novo, ali demagoški usavršeno i veoma ispla- tivo za njihov posao. Niko ga nije mogao ubijediti da politika nije biznis - bilo gdje. Nije previše vjerovao u mesije, jer su se po pravilu pretvarali u diktatore. Da, pomislio je, kad već mora biti sa ovim uglađenim manipulatorom, onda će mu zagorčati život. - Muzeji su, kao i fotografije, okamenjeni trenuci od ko- jih podilazi jeza,- iznenadio je prisutne.- Nikad nijesam uspio da se konektujem sa prošlim vremenom u ovim zdanjima koja 39

liče na grobnice. Spomen sobe, kuće, rukopisi, arhive... to su grobovi bez kosti. Tako je tvrdio čovjek koji je zaslužan za ovu fotografiju. Molio bih vas, ukoliko imate vremena, da vam pokažem nešto drugo. Mislim da će vas interesovati. Uznemireni prevodilac je pokušao da sa obezbjeđenjem ubijedi diplomatu da ne mijenjaju protokol, jer to može biti opasno po život, ne samo njegov, nego svih njih. Ambasador je saslušao njihove primjedbe, ali radoznalost i bolest koja se aktivirala tog dana nijesu mu dali da odustane. Osjećao je da to nije slučajno, ali nije znao zašto. To zašto ga je tjeralo u nepoznato, gdje bi mogao, vjerovao je, pronaći odgovor za njegovu bolest. Sa pažnjom je posmatrao poručnika koji mu je predložio avanturu, ali u njegovim očima osim izazivanja nije mogao ništa da prepozna. Želio je da rizikuje. Predložio je prevodiocu i obezbjeđenju da po protokolu odu u hotel na ručak i odmor, a on će to vrijeme iskoristiti da sa poručnikom Zorićem pođe na to zagonetno mjesto. I prevodilac i obe- zbjeđenje su to glatko odbili. Imali su naređenje da budu sa njim i u dobru i u zlu, kao i da svojim životima štite njegovu sigurnost. To se moralo ispoštovati. Nedaleko od muzeja, u Manastirskoj ulici, koja je od Crkve Sv. Vasilija vodila ka gradskom trgu, u nizu jedno- spratnica, kućeraka od prije Drugog svjetskog rata, Zorić je zastao pred kućom sa niskim drvenim protrulim vratima. Izvadio je ključ iz šupljine iznad vrata koju su izazvali ze- mljotresi ko zna kada, a potom je otključao bravu. Iz kuće je prokuljao zadah memle i neprovjetrenosti. Odmah sa vrata se ulazilo u neveliku fotografsku radi- onicu. Na policama, pod debelim slojem prašine, nalazile su se hiljade fotografija uredno složene po nekom pravilu koje je odredio stari fotograf. Poručnik je znao da ulaskom u ovaj prostor krši zakon, ali ga je inat tjerao da ne odustane. Nije mogao odrediti sa kim se inatio, ali je osjećao neizdrživu potrebu da evropskom diplomati istinu pljune u lice. Na tre- 40

nutak se pokajao od takvih misli, ali više nije bilo povratka. Ako ništa, pokušao je da smiri uzigrane nerve, to je najmanje što može da uradi za istinu. Nevjerovatna je želja svih profila ljudi, pomislio je poručnik, sa kakvom radoznalošću gledaju i ispituju stare stvari i prostore. Kao da će naći nešto neprocjenjivo, nešto što je njihovo, iako znaju da je to tuđe. To je ista ona želja za čitanjem. Uranjanje u tuđe misli, istinu ili maštu, u kojima uvijek za svakoga ima nešto u čemu se prepozna ili pronađe. Tako su odmah svi pristupili listanju i pregledanju fotografija, uprkos kijanju i kašljucanju koja je izazivala prašina, ljuta i osvetoljubiva što su se neki neznanci drznuli da je uznemi- ravaju poslije višegodišnjeg odmora. Centralno mjesto, na južnom zidu, pored vrata koja su vodila u stan starog fo- tografa, zauzimala je uokvirena fotografija Ljuba Čupića. Taj osmijeh je koliko toliko unosio vedrinu u grobnicu - u kojoj su sahranjene desetine hiljada nekih ljudi i nekih sudbina koje je hvatao fotograf još od Drugog svjetskog rata. Mrzovoljan i mizantrop. Čangrizav i nezadovoljan. Katkad i svadljiv kad popije koju čašicu više. No, ovaj put, prisutne nije zanimao Ljubo, već sve te fotografije i ostarjela aparatura koja je još čekala porodičnu diobu pa da završi u nečijoj vitrini ili na smeću. - Vjerovatno toga ima puno više,- palcem iza leđa po- kazao je poručnik na komoru gdje je stari fotograf razvijao svoje filmove, a onda je otvorio fioku radnog stola iz koje je izvadio Simeonovu fotografiju, istu onu sa crnim florom koja je bila uzaslonjena uz starčev sanduk prilikom bdenja.- Ovo je moj rođak... Simeon. Ako ne snimiš junaštvo, kao da se nije ni dogodilo... Ova izjava je izazvala interesovanje ambasadora, ali se prevodilac zbunio kontekstom izjave. Poručnik je razumio, pa je pojasnio da se to odnosi na Ljuba. Ambasador se složio i zagledao u Ljubovu fotografiju, a potom je Simeon izvadio 41

ključ ispod papira kojim je bilo obloženo dno najgornje fioke. Otključao je najdonju fioku, pa iz nje izvukao crnu knjigu sa Ljubovom fotografijom na kojoj je pisalo crvenim slovima „Osmijeh za Mariju Mihailovič“. Ispod naslova, takođe crve- nim, ali pisanim latiničnim slovima, bilo je ime pisca Simeona Zorića. Svi su se zagledali u knjigu kao da je u njoj odgone- tnuto stvaranja svijeta. Poručnik je obrisao nevidljivu prašinu sa knjige o čistu maskirnu košulju iz koje je virila metalna pločica sa njegovim ličnim podacima. Instinktivno je prelistao da provjeri fali li koji list, a onda je radosno utvrdio da, osim posljednjeg sa impresumom, svi su bili na broju. Volio je da čita, još od djetinjstva. Gutao je stripove, „pisane“ i „crtane“, be- stselere... sve dok se nije odvažio da se učlani u gradsku bibli- oteku. Čini mu se da je pročitao sve što je čuo da treba pročitati prije akademije, gdje gotovo niko nije čitao, a i biblioteka je bila siromašna. No, za raspoloženog čitaoca se uvijek nađe neko interesantno štivo. Njegova majka je čitala petparačke romane. To je tada bilo u modi. Laka literatura je dobra za vježbu, tvrdio je stari fotograf, kada su raspravljali o knji- ževnosti. Poenta je poetika. Tek kasnije, kad je pročitao fo- tografovu prilično poetizovanu knjigu, shvatio je starčeve namjere ili, bolje rečeno, stil. Ali, prvi rad koji mu je uništen zauvijek, odvratio ga je od književnosti. Pametniji popušta, govorio mu je ogorčeno starac dok mu je gurao fotografije u ruke. Pokušavao je da ga zarazi okamenjenim trenucima koji su svjedočili za sva vremena. O uhvaćenim dušama u zamke tehnike i razvoja čovjeka. Rastužio se, sjetivši se čangrizavog fotografa, pa je pružio knjigu Viriliju. - Pročitajte ambasadoru,- rekao je prevodiocu,- ali dok je tu. Postoji samo jedan primjerak. Italijan je pažljivo počeo listati knjigu. Poručnik je onda sa najdonje police izvadio štos fotografija utegnutih u crveni svileni konac kojim su se nekada pakovali pokloni, pa ih je prilično grubo tutnuo ambasadoru u ruke od čega mu je go- 42

tovo ispala knjiga, što je izazvalo čuđenje svih. - Možda nekog prepozna!- nasmijao se poručnik, a po- tom otišao do vrata.- Molim vas da idemo, već smo prekršili zakon upadom u tuđe vlasništvo bez ovlašćenja. - Volio bih da vi budete tu dok čitamo ovu knjigu,- zamo- lio je poručnika, prilično snishodljivo, visoki predstavnik UN. - Ja ću, svakako, biti blizu,- potvrdio je poručnik, zaključavajući.- To mi je posao. Ambasador se naglo okrenuo ali je zastao. Opet mu se smračilo. Osjetio je vrtoglavicu. Uhvatio se jednom rukom za poručnika Zorića koji ga je pažljivo spustio na trotoar, a potom znalački okrenuo na stranu i viknuo ostalima da se ra- zmaknu kako bi onesviješćeni dobio što više zraka. Provjerio je da li mu je vilica u grču, a potom odahnuo kad je diplomata počeo da trepće. Znači, ništa ozbiljno, zaključio je. Poslao je prevodioca u kafić preko puta po vodu, pa ambasadora po- vukao u hlad. Planinska visoravan je lebdjela u nekoj sladunjavoj tmini sa milijardama iskrica, za koje je ambasador bio uvjeren da su rasplodni polen. Odjednom je osjetio sreću koju nikad nije ni slutio a kamoli dohvatio mišlju ili okom. Počeo je da leti dok je polen zujao dobrodošlicom, ali se to zujanje pojačavalo do pucanja bubnih opni. Na zaprepašćenje svih, Virilio je počeo da urla od bola sa rukama na ušima... Ugledao je dvokrilce sa kukastim krstovima na krilima kako jurcaju nebom, rasprša- vajući polen i sipajući mitraljesku vatru i bombe na paralizo- vanu partizansku jedinicu. Opet je zijevnuo, sa bolnim grčem na licu, ali iz njegovih usta nije ništa izlazilo... - U zaklon!- umjesto ambasadora na ulici, zaurlao je na visoravni mladi partizanski komandant sa gustim crnim obrvama i brkovima.- U zaklon! Brže! U brdo, u brdo... Mi- traljesci na položaj! Partizani su natuštili ka krševitom brdašcu. Mitraljesci su zalegli iza pomoćnika koji su svojim tijelima počeli da 43

prave grudobrane za puške smrti. Ali kasno, mitraljesci i bombe iz aviona su ih desetkovali već u prvom naletu. Kako su dvokrilci odmicali prema planinama, tako se ambasadoru vraćao razum. Voda kojom ga je prevodilac umivao, a po- ručnik masirao vratne žile, potpuno ga je povratila. Rekao je, kroz osmijeh, da je gladan. Poručnik je insistirao da ostane da sjedi par minuta u hladu, a potom se razgalamio na rado- znale prolaznike da idu svojim poslom, jer ne igra mečka. Italijan je brzo ručao a potom je nestrpljivo čekao da pre- vodilac završi sa jelom. Gledao je u knjigu netremice. Razmislio je da li da pošalje izvještaj danas ili sjutra, ali je znao da će izazvati uzbunu nje- govom odlukom da ostane u tom gradu do daljnjeg. Ovako će misliti da će doći kasno iz posjete, te da će tek sjutra poslati izvještaj. Imao je skoro 24 sata da se posveti svemu bez bi- rokratskog uznemiravanja iz Njujorka. Gledao je smirenog Zorića koji se za jednim stolom kod ulaza prvo konsultovao sa obezbjeđenjem, pa onda sa poručnicima, jednim po jednim, sa kojima ga je upoznao na groblju. Rijetko kad bi pogledao u njegovom pravcu, ali je znao da taj čovjek na njega motri kao lešinar. Osjetio se sigurnim u neprijateljskim rukama. O tome je čitao, ali prvi put doživio. Čojstvo vojnika je da sačuva dru- goga od sebe, a junaštvo sebe od drugoga, prevodilac je citirao čuvenog crnogorskog književnika na insistiranje da mu pojasni Crnogorce kao narod, njihov mentalitet i ratničku etiku. Za- pisao je tu misao, koju će, neizostavno, moći puno puta da citira na njegovim diplomatskim zadacima. Utom je prevodilac završio objed, a ambasador mu je predao roman u ruke. 44

III Simeon Zorić „OSMIJEH ZA MARIJU MIHAILOVIČ“ roman Ni umjetničko djelo nije nepouzdanije od istorije * Beogradski umjetnik sa predstavom apsurdnog naslova „Anđeo u medu od žuči“, predstavljao je iznenađenje u vlažnoj noći Buenos Ajresa. Čim su se začuli zvuci „Rukoveti“, njima nepoznatog kompozitora Mokranjca, ispunili su se i prostor i vrijeme. Kad je baletan Lujo Davičo stupio na scenu, čiji je pod bio ispunjen od žitkog blata boje meda koje je prijenjalo za njegovu blijedu kožu i strcalo bijelu lanenu košulju i panta- lone, koje su držali crni tregeri, izazvao je nekoliko podru- gljivih komentara, ali su muzika i baletanove vještine umirile podozrivu publiku. Sa galerije su se čuli uzvici oduševljenja. Lujo je spazio četvoro ljudi sa kojima je dogovorio viđenje poslije predstave, a dvojicu je već poznavao, Ljuba i Rada, studente Pravnog fakulteta u Beogradu koji su nastavili sa studijama u Argentini. Dvojicu braće od tetaka, ali za koje su mislili da su rođena, jer se nijesu razdvajali. Neki su govorili da su blizanci. Njih dvojica to nikad nijesu demantovali, niti se ljutili. Bili su dvojica, a dvojica su mnogo jača i sposobni- ja. To je trajalo još od djetinjstva u Nikšiću, preko škole i stu- dija, pa sve do Argentine. 45

Osjećao se dobro uprkos napornom putu i morskoj bolesti sa kojom je kuburio preko okeana. Odmorio se par dana, a potom se usredsredio na predstavu. Za kasnije je osta- vio sve što je morao da odradi prilikom turneje po Južnoj i Srednjoj Americi. Prije pola godine je odradio Sjevernu Ameriku, pa su ga ta iskustva učila da bude smiren, požrtvo- van na turneji, da ne bi izazivao skandal sa lošim predsta- vama. Kritika je bila uzdržana, što je i očekivao. Nastupao je sam, prilično ili sasvim avangardno, ubacivao u koreografiju elemente folklora, što su mu omogućavale Mokranjčeve „Ru- koveti, ali i modernog plesa. Ono što, svakako, nikom nije promaklo, jeste potpuno neočekivana podloga koja je simbo- lizovala med i žuč, odnosno živo blato koje je vuklo u svoju utrobu sve one neosviješćene da se odupru. Revolucionarna predstava i revolucionarni pristup praćen ravničarskim Mo- kranjčevim senzibilitetom, priređivao je skoro satno uživanje, ali ništa više od toga, kako su voljeli da završavaju svoje žalosne kritike netalentovani kritičari. Oduvijek se pitao ko su te samoprozvane sudije koje su iznova tražile od drugih nemoguće, a ostajale su na nivou domaćih ili pismenih radova iz srednje škole i prve godine studija. Prepričavanja, prepri- čavanja, prepričavanja... Nigdje rekonstrukcije ili dekonstru- kcije. Uvijek zašto - nikad kako. Uvijek šta - nikad zato. Koncept nije suština baleta, ali se to upravo svidjelo tempera- mentnoj južnjačkoj publici. Moderni ples su voljeli i igrali, nošeni strašću kontinenta, a to je upravo ono što nije prepo- znala njima sjeverna sestra. Prednjačio je plavokosi bučni čovjek koji je neprestano fotografisao i uzvikivao „bravo“, oduševljeno se osvrćući na Ljuba i Rada pored njega. Pla- vokosa zrela žena, neobično prozirne ljepote, strastveno je aplaudirala dok su dva crnokosa, markantna prijatelja iz Crne Gore bili uzdržani, kao uostalom većina Crnogoraca na ja- vnim događajima, koje je znao. Poslije predstave je dugo i strpljivo razgovarao sa publi- 46

kom iako je bio nestrpljiv da se vidi sa Crnogorcima koji su ga čekali u klubu „Buenos“. Neki su ga zvali na druženje, drugi ostavljali adrese, treći su ga neprestano, sa suzama u očima, ljubili i grlili. Nekoliko jevrejskih trgovaca, evropskih emigranata, stidljivo su mu se predstavili i uzdržano čestitali. Čitao im je iz očiju da im se podtekst i poruka predstave ni- jesu dopali. Ipak su ga ljubazno zamolili da ih posjeti nare- dnih dana kako bi ga povezali sa zajednicom u ostalim gradovima gdje je namjeravao da gostuje. Nije morao da ih posjeti, jasno mu je bilo da mu treba pomoć a to nije obe- ćavalo na dobro. Tiho su nestali, zajedno sa brigama koje su donijeli na predstavu. Lujo se instinktivno počeo okretati oko sebe jer ga je ophrvala neka neobjašnjiva bojazan. Iako se tru- dio da to bude spontano, kako ne bi djelovao nervozno, ipak se nije mogao oduprijeti paranoji koja ga je gušila mnogo- brojnim pipcima. Najviše ga je nerviralo što to nije mogao sakriti. Obećao je posljednjim slovenskim emigrantima da će ih posjetiti u jednoj javnoj kući nedaleko odatle koju drži jedan Srbin, pa su i oni otišli. Prilično veliku svotu novca je primio od gazde pozorišta, Francuza, koji je vjerovatno bio Jevrej, poljskog ili njemačkog porijekla, ali pošto se nije pre- dstavio, Lujo je još više spoznao opasnost koja je vrebala. Da li su to bile tajne službe, fašisti koji su raspirivali nacistički duh u nezavisnoj Argentini i regrutovali dobrovoljce za Sile osovine, ili već ko, nije znao, ali mu je bilo jasno da mora da ode što prije. Francuz mu je, ipak, na kraju poželio puno uspje- ha van ove zemlje, pa mu je zahvalno stisnuo ruku i rekao da su mu „braća“ već dala do znanja, iako između redova, da izlazak sunca ne smije dočekati u ovom gradu. Takođe, dao mu je cedulju sa imenima kapetana i broda koji će isploviti sa izlaskom sunca. Izašao je u noć umoran i zabrinut. Malo je kružio da bi se uvjerio da ga niko ne prati, a potom je prošao kroz nekoliko kratkih mračnih ulica kako bi došao do kluba „Buenos“. Oprezno je potražio zadnji ulaz pa se nekako 47

provukao između starog namještaja, gajbi, paketa... i ušao u zagušljiv, ali prostran klub. * Prvim dijelom kluba dominirao je dugi ovalni šank o koji su se ogrozdili prilično pijani i glasni slovenski emi- granti. Drugi dio sa podijumom i binom, diskretno osvijetljen, djelovao je kao iščupan iz neke pozorišne scenografije bro- dvejskih scena. Iz njega se ulazilo u treći, udoban, restoranski dio. Namještaj je bio pohaban, ali čistoća i bjelina zidova i stolnjaka odavala je, već na prvi pogled, neki ugodan utisak. U restoranskom dijelu, u koji se ulazilo sa zadnje strane, večeravalo je nekoliko parova. Neke je prepoznao sa pre- dstave. Zastao je u srednjem mračnom dijelu, i osmotrio pa- rove u strasnom zagrljaju na podijumu. Među njima su bili Ljubo i plavuša iz pozorišta. Mazili su se pogledima i upijali jedno drugo. Bili su jedno tijelo. Pablo, mršavi muzičar, duge raspuštene kose, širokog spljoštenog nosa i debelih usana, svirao je strastveno na gitari. Pjevao je pjesmu koju je Lujo odavno znao, jer su je izvodili muzičari širom svijeta. Dopala mu se španska varijanta. Divlje kestene sam brao Očiju tvojih boje Poglede da bih ti krao Najdraže tuđe moje Pati, kad tako si htjela Umri od tuge, mila Da njega nijesi srela Sa mnom bi srećna bila Srećan ti put, draga U tvoje nespokoje Zagrli me opet kada Tuđe postane moje 48

Lujo se sjenkom privukao prvom dijelu kluba koji je kra- sio veliki ovalni šank sa duborezom. Rade je sjedio zadubljen u misli i okretao čašu čistog apsinta u ruci, dok je Staša pljeskao i uzvikivao pohvale muzičaru. Prišao je Radu, tiho sa leđa, a Staša nije ni obratio pažnju na njega sve dok nije stavio ruku na Radovo rame. Rade, namćorast, ali pravdolju- biv mlad čovjek, jako se obradovao i zgrabio tananog Luja u zagrljaj. Izljubio ga je srdačno, a potom ga upoznao sa ruskim emigrantom. Staša je pohvalio predstavu, pogotovo refo- rmske elemente u baletu, posebno što je mislio da je tako nešto neophodno uraditi za tu umjetnost pokreta. Lujo je ljubazno zahvalio slatkorječivom pijancu, a potom ga je neko zgrabio sa leđa i već se u trenu našao u Ljubovom zagrljaju. Plavuša je stajala sa strane i strpljivo čekala da se prijatelji ražele. - Marija, genijalni Lujo... Lujo, divna grofica Marija...- upoznao ih je ushićeno Ljubo, a Lujo je spoznao da nije toliko krhka i prozirna kako mu se u pozorištu učinila. - Grofice, između genijalnosti i lepote uvek biram ovo drugo,- ljubazno se naklonio baletan, pa joj poljubio ruku. - A kakva je razlika, uopšte?- nadovezala se Marija, na šta su se svi grohotom nasmijali. Ljubo je kratko objasnio da je Marija bliska rođaka Ro- manovih, te da je spas od Oktobarske revolucije našla u Njemačkoj, a potom u Italiji. Najviše zahvaljujući italijanskoj kraljici Jeleni, čija je sestra Milica bila udata za njenog ro- đaka, velikog kneza Petra Nikolajeviča Romanova, skrasila se u Južnoj Americi gdje su se već bili smjestili neki njeni rođaci, daleko od osvete krvoločnih ruskih komunista. Zgrada u kojoj se nalazio klub pripadala je njenoj tetki, Stašinoj majci, koju je kupila od muzičara Pabla. Kasnije će saznati da je ona nakitom otkupila od Staše njegov i tetkin dio, koji je on prosuo na kocku i raskalašan život. Trpjela ga je, jer nije imala nikog rođenijeg. A nije željela ni da povrijedi tetku, 49