Šetaci-po-mjesecu

Džoker mu je poljubio ruku i namignuo uspravljajući se, što je bio znak da pop ne širi priču pred Gospavom. -- Za moje dobro, oče Vukašine. Davno sam vam rekao da nije mali grad za mene. Za mene je metropola. Tu mogu da dođem do izražaja i iskoristim sve talente... -- Danas mu je dvadeset prva, zdravo bio... - čkiljila je Gospava kao da nišani u protu. - Pa neka se pričesti, vele da se valja! Mada ja za to ne bi dala karticu duvana. Džoker je znao šta slijedi, pa je šmugnuo u crkvu da izbjegne prepucavanje koje je neizbježno kada se sretnu dvoje staraca. Pop se podbočio stavljajući ruku iznad desne obrve da se zakloni od sunca i odmjerio staricu od glave do pete. -- Sva Evropa i Azija su razdužili petokraku, Gospava, a ti nećeš?! Kad ćeš se Bogu vratiti? -- Kad i ti razdužiš krst, pope! Nišanila ga je Gospava, nešto od nepovjerenja prema njemu i njegovoj službi, a nešto od škije čiji je dim ujedao za oči. I rasprava bi se po običaju odužila da Džoker nije izašao iz crkve, krsteći se. Pop mu se blago osmjehnuo i potapšao ga po ramenu. -- Ti to na brzinu, Radule? -- Ja da ne dosadim Bogu, oče! -- ‘Ajde, sa srećom, pa na ljeto da nam se sa diplomom vratiš! - rukovao se sa Džokerom i namignuo mu šeretski. - Samo se mani žena, da grdan nijesi! - zakikotao se, što je Gospava pogrešno protumačila, bojeći se da joj prota ne navodi jedinca na vječni celibat: -- Što? Da nije ne daj bože uškopljen, pope! -- Vaistinu nije, ali mlad čovjek ne zna da u ženi najrađe obitava đavo! - uozbiljio se pop, zadovoljan što je doskočio Gospavi koja sunu dim kroz nos i dreknu: -- A nije moj Radule kaluđer da mu ne basta! -- Ako je u svakoj ženi po jedan nekrst u tebi su Gospava tri! - odmahnuo je rukom pop i vratio se u crkvu, sjećajući se Gospave kao mlade udovice koju je više puta prosio kad je došao na službu u selo. Stalno ga je odbijala, osorno i gru- bo, ne mogavši da sakrije duboku tugu zle sudbine, pa još od tada živi njihovo prepucavanje, bez mržnje, ali sa nesmanjenim žarom. -- Ne laj, pope, za poštenim ženama, no krst u ruke pa u firmu, da ne pri- maš platu za zijevanje, no za molitvu! - zagrmjela je za njim Gospava, ni sama ne znajući otkud joj toliko netrpeljivosti prema dobričini, koji joj je poslije njene nesreće više godina ispunjavao snove i beskrajne noći dok je venula i plakala nad svojom sudbinom, ali se uvijek tješila slušajući Orla kad zakmeči u kolijevci. Živjela je za dan da ga oženi, pa da ispuni kuću dječjom cikom i svađom, ali ni 100

sa te strane nije bila srećna, uzdisala je često, samo neka joj Bog čuva Radula. O snahi, Radulovoj majci, koja ih je napustila nekolika mjeseci poslije Orlove pogi- bije u Njemačkoj, nikad nije govorila, sem jednog jutra kada je Radule napunio osamnaest godina. Pokazala mu je fotografije i zamolila ga da je potraži neosje- tljivu ženu, jer mu je, ipak, majka. Nije mogla da sakrije suze od sreće kada je sijevnuo očima i planuo, isto onako kako je znao Orle, odsječno i drsko, da ima samo jednu majku, a to je ona, i da mu više nijedna majka ne treba do groba. Džoker nije podnosio ustajali miris želježničke stanice, mokraće i fekalija koje su rijetki putnici ostavljali po ćoškovima i ogradama, niti je volio da susreće seljake sa kacama sira i kajmaka, koji su se gurali da prvi uđu i zauzmu mjesta u vagonima. Znao je njihove navike i razonode kojim su prekraćivali vrijeme do cilja. Obično su ismijavali putnike iz Beograda i dalje, najčešće povratnike u rodna sela ili turiste, i njihovu čudnu i za njihovo mišljenje raskalašnu modu. Izbjegavao je da sjedi sa njima u kupeima, nego bi tražio neke ljude koji su njemu bili mentalitetski ili geografski dalji, ali sa kojima je uspostavljao lakšu komu- nikaciju. Već je kroz prozor upravo pridošlog voza osmatrao gdje bi mogao sjesti, kad je Gospava iz torbe izvukla paketić uredno zamotan u njenu crnu maramu sa resama, za koju je znao da je čuva za ukopa, jer bi mu uvijek kada bi došao, dobro objasnila u što da je obuče, jer ona nije bilo ko, nego udovica Radisava Ljutkovića, prvoborca, i sestra narodnog heroja Jova Zeljevića, čije su ime nosile ulice i škole. -- Ovo ti je đed donio iz Amerike kad je došao na zli put! - Pružila mu je srebrenu kutiju i počela pažljivo da savija krpu, šmrcajući i krijući pogled. Džoker je pokušao da otvori kutiju, ali je nježno stavila staračke, pjegave ruke na njegove. - Nemoj sad, nego kad uđeš u voz! Da znaš, to ti je i od oca jedino ostalo. - Nikada nije mnogo pričala o očevoj pogibiji, a još manje o djedovom povratku iz Amerike da se bori na strani komunista kojom idejom su ga zadojili socijalisti i sindikalci u američkim rudokopima, gdje je došao za poslovođu umjesto svog oca koji je umro od tuberkoloze. - Tebi je danas dvades’ i jedna! Pa, nek’ te Bog čuva! - Zagrlila ga je čvrsto. -- Hvala ti, nano! - počeo je da se bori sa suzama. -- Život ima hiljadu očiju! Znaj kad zla sudbina svako izbije, onda čovjeka više nema! Zato čuvaj oči i gledaj što bolje i dalje možeš. - Malo joj je zadrhtao glas pa je savila glavu i sakrila maramom lice da joj se ne vide suze. - Da znam zašto ti je otac poginuo, kada bi mi bio živ... -- ‘Ajde, nano, neka, čoče... - smirivao je Džoker, ni sam ne znajući kako da je utješi. -- E, jes’ vala, evo se i ja raspeksinila ka’ pop o zadušnicama! - Osmjehnula se bezubim ustima i rukom obrisala oči i usta. Pružila mu je nespretno ruku. - Drugog ne diraj, a na sebe ne daj! I pazi se! 101

Džoker je zagrlio i poljubio, pa spretno uskočio u voz i otvorio prozor u hodniku. Ona mu je mahala i nadvikivala se sa vozom. -- Piši, ali krupno! Znaš da ne razlikujem na ovo desno oko šporet od kredence! -- ‘Ajde, nano, neću na front, nego u školu! - smirivao je Džoker, smijući se njenim poređenjima. -- Kad ćeš opet doći? -- Ne znam - uozbiljio se. - Mora se učiti! Ostadoh na ovu maturu za kastiga! -- Samo ti završi, blago babi, da ne pričaju po selu: onaj Gospavin uči za kastiga, a ni oko šta! -- A ko priča, baba? -- Ko? Zavidni! Pogani, eto ko! E, neka ih ja čujem oca im očinskoga za- vazda! - frktala je Gospava. - Čim dođeš javi se kumovima! Nijesu Dostanići pošišnjare i podrepaši naši, no krvavi radnici i časna sirotinja! -- Javiću im se, nano, ne sjekiraj se! -- No što no javi, nek’ ti budu s ruke! Pokojni ti je otac, Orle, njima dao’ i ljeb i krov, kad su odole pošli samo sa dvije košare pune đece, bez pare u džepu... Nijesu najstarijeg Krsta imali u što poviti, no sam ja sa glave skinula ‘vaku krpu - pogladila se po tjemenu i krpi - i povila ga u nju… zdravo bio… A sad vele, hvala Bogu, ne znaju šta imaju! Džokeru su suze navrle na oči. Jedva se suzdržao da ne zaplače od neke navale nježnosti i ljubavi prema nani, koja je uzdisala i šmrcala. Voz ga je ponio od tuge na jug. Gospava je krenula za vozom mašući i brišući suze maramom sa resama koju je gužvala u ruci. -- Blago babi u dom... Srećan ti put... sine... Mahala je i bolno otpuhivala sve dok voz nije nestao u daljini. Znala je ko- liko mrzi da se vrati u pustu kuću i da se predaje bolnim uspomenama, ali je živjela za dan kada će se Radule oženiti i pozvati je u grad da mu podiže djecu, njene praunuke... ako Bog da, i ako bude kadra, pomislila je i prekorila sebe što se boji da taj dan neće dočekati. Došlo joj je da se prekrsti od neke navale nježnosti, a onda se osvrnula da joj slučajno otkud prota Vukašin ne vidi slabost. Privela je brdsko konjče ispod visoke pozide, pa se đipila na njega kao da joj je šezdeset, a ne deveta decenija. Odjahala je u samoću puna srca i pjevajući, jer se muške glave ne prate plačem i kuknjavom u crnogorskim vrletima, hrabrila je sebe i prekorijevala što joj suze same frkću, Bog ih ubio, i okle više traju skoro čitav vijek. Dvije gospođe srednjih godina, vjerovatno turistkinje, koje su krenule na more po odmor i uživanja, koketno su posmatrale Džokera, koji je trenutno imao prečeg posla od flertovanja. Sa neskrivenim uzbuđenjem je otvarao srebrnu kuti- ju, u kojoj je znao šta se nalazi još od djetinjstva, ali nije mogao da vjeruje da je 102

došlo vrijeme da blago bude njegovo. Poniklovani amerikanac, kako su u selu zvali kolt 45, zaiskrio je u srebrnoj kutiji pored srebrnog zippo upaljača i džepnog sata sa rudarskim znakom na poklopcu. Džoker je oduševljeno zazviždao i izva- dio kolt, na zaprepašćenje gospođa. Široko im se osmjehnuo i zavrtio bubanj. -- Da opalim dva puta i da umrem! A? Gospođe su prestrašeno izjurile iz kupea, dok je Džoker zbunjeno dovikivao za njima, mlatarajući koltom: -- Utoka kao i svaka druga, žene, šta je sa vama Bog vas u šumu okrenuo!? - Slegnuo je zbunjeno ramenima, kad je vidio kako zamiču niz hodnik, a potom se zadovoljno osmjehnuo. - Šta biste radile da vidite malo veći kalibar, a? - Sjeo je i vratio kolt u kutiju, poljubio nasljedstvo, i sjetno zavrtio glavom. -- Nano, nano... Ivo Džada, KATARAKTA Ekstaza kiča U prilično hermetičnoj sredini, i otvaraju apetit, pa je kič, u svakom koja se sticajem vanjskih, pa tek unu- slučaju, bio ubojito trgovinsko oružje trašnjih okolnosti odjednom otvorila, za pridobijenje konzumenata. Ni da- došlo je do ugrožavanja sistema vrijed- nas nije mnogo drugačije, jer opet, nosti, a među njima su najosjetljiviji trgovci manipulišu i zavode ukusima i najsiromašniji, a to su djelo i umjetnik. ukuse. Dakako, postavlja se pitanje ko Kao i kod bolesti najslabiji su najviše je krivlji proizvođač ili potrošač? Na- izloženi bakterijama i virusima, pa se ravno, ne postoji krivac, već novac koji u ovakvim sredinama najčešće uhlje- kruži. Ali ne postoji sud koji će osuditi bljuje kič. Kič je pod ovakvim okolno- novac i trgovinu. To su samo sredstva stima vrlo teško prepoznati, jer se kao koja život znače. i opasan virus vješto kamuflira, pa ga je tek istraživanjem moguće identi- Ipak, ako treba naći krivca onda fikovati i preduzeti mjere za liječenje. sam vjerovanja da je kudikamo Kič nije samo lažna umjetnost, nego poštenije da se krivac potraži i dešifru- više od toga. On je način doživljavanja je u nosiocu kiča tzv. malograđaninu- života. stvaraocu istog. A kad utvrdimo nosio- ca i pojam, možemo govoriti o ekstazi Ako pogledamo državne simbole, kiča. Kič i ekstaza kiča su ukorijenjeni narodne nošnje, oružje i tsl, kao bren- u ulici odvajkada, jer ulica ne pati od dove koji su bili najdostupniji širim visoke kritike i elitizma. kulturama, vidjećemo da je kič zau- zimao važno mjesto u istoriji. Šljašteće Pojam malograđanin je vrlo širok stvari uvijek privlače pažnju, a time i treba ga tražiti u svim sredinama i zajednicama. Prihvatljivije je da se 103

on traži u vremenu, nego u prostoru, stvaraocu-konzumentu. jer kao takav lako prihvata prostor, a Stvaranje bilo koje kulture, a iskonski bježi u vrijeme koje mu ge- netski prihvatljivije i bolje plovi na tim pogotovo niske, neodvojivo je od auto- talasima. Imajući u vidu dugogodišnji ra, iako neke moderne teorije to opo- svojevrsni kulturni karantin, tranzici- vrgavaju. Svakako, moderne teorije je i posttranzicije, malograđanin-stva- daju sebi za pravo, što jeste legitimno, ralac se odomaćio u ulici i egzistira i da istražuju najveće domete visoke i ekstazira kao i svi. Čak i dominira u popularne kulture, ali postoje pojave nekim sredinama. Može, a ne mora, kao što je ulica i njeni derivati gdje biti prepoznatljiv po modi i nespre- se moraju koristiti prije svega psiho- tnim oponašajućim manirima svojih analitički, sociološki, antropološki i idola, koje forsira iz najboljih namjera drugi pristupi djelu i autoru. Iz tog ra- za sebe. No, prepoznatljiv je po konzu- zloga moram se osvrnuti na masovne miranju i stvaranju djela koja koketi- proizvođače navedenih pojava, da ne raju sa emocijama, ali su u potpunoj kažem djela: koliziji sa estetikom. Malograđanin, i stvaralac i konzu- Neosporno je da i prošlo, skoro ment, ne razmišlja suštinski i sadrža- zaboravljeno, stvaralaštvo kao što su jno, već površno i spoljno. Možda je ritualne, dodolske, svatovske, kole- ovo najbliže definiciji malograđanina, darske pjesme, kao i preteče perfo- jer njega interesuje spoljašni bljesak, rmansa: tužbalice, leleci… i pored sentimentalnost i hepiendi bez zaple- vrijednih stihova ne mogu biti visoka ta. Upravo pod ovim možemo podvesti kultura, ali mogu popularna iz razloga i kič. Dakle, sentimentalno, ganutljivo, što imaju svoje masovne konzumente. beživotno, šljašteće, lako razumlji- Evidentan je porast djela tipa gro- vo za široke mase. Sa druge strane u barske poezije, odnosno pjesama u de- ovakvim sredinama vrlo česti stvarao- setercu i osmercu koje pjevaju narodni ci i konzumenti su i snobovi. guslari o nesrećno preminulima, a u kojima dominiraju preuzeti ritmovi i Snobizam je u bliskoj vezi sa sami stihovi i maniri pomenutih djela. kičom. Snob nema lični stav i pri- Takođe, snimaju se svadbe i sahrane, hvata stav sloja, a to je viši, kome teži. montiraju sa specijalnim efektima kao Dodvoruje mu se. Stvara u skladu sa blokbasteri, a potom se umnožavaju potrebom da se dopadne obožavanom. i organizovano gledaju u porodičnim Snob po pravilu skriva porijeklo i pri- domovima, restoranima, vrtićima, padnost i bezrezervno prihvata mišlje- školama... Ta ekstaza šunda i svojevrsna nje i trendove onih kojima se divi, a sadomazohistička potreba da se od to su oni što su mu pružili šansu da se tuge napravi spektakl zadovoljstva domogne do utočišta iz koga napada svojstvena je upravo malograđaninu- ili se brani. Neminovno i oni uzimaju učešća u svemu što je popularno, a pri- je svega u kulturi, jer žele da se ostva- 104

re na najlakši mogući način. Do tog koriste oružje... Krivci se nikada neće cilja koriste ideologiju i politiku. A one otkriti, a žrtve su topovsko meso. Džoker je, žmirkajući od popodnevnog sunca, posmatrao upravnu zgradu DOSTANICH COMPANY u blizini željezničke stanice, prisjećajući se Gospa- vine priče o kumovima koje je vjenčao njegov otac Orle. Prije nego je otišao u Njemačku dao im je na korišćenje svoj stan u Majdanu, a potom im slao novac isto kao svojoj porodici sve do pogibije. Nije namjeravao da navraća u zgradu- rinu koja se uzdizala u Majdanu kao ružna bradavica na koži. Što je više posmatrao više ga je odbijala nakaradna građevina. Ipak, radoznalost koja ga je neprestano uvaljivala u volju i nevolju, opet ga je natjerala da se zaputi u zgradu kumova koje nikad nije očima vidio, ali iz babine priče znao je skoro sve o njima. Miraš, otac zloglasne braće, bio je tih i povučen seljak, koga je Obren Orle Ljutković, drug iz djetinjstva i prvi komšija, natjerao da se odvoji od seoske bijede i da se skrasi u radničkom naselju Majdan. Neko vrijeme je dijelio stan sa njima u tek izgrađenoj četvorospratnici od metalne konstrukcije, koja je prilikom nailaska svakog auto- mobila, neprijatno tresla i cvokotala kao reumatična. Miraš, vrlo pošten i radan građevinski preduzimač za kratko vrijeme je, ne žaleći znoja i zdravlja, zaradio stan u baraci pored zgrade. Do smrti je bio odan kumu Orlu i kumi Gospavi, ko- joj je odlazio u posjetu svakih prvomajskih praznika sa darovima i riječima zahva- lnosti do groba. Poslije smrti kuma Miraša, Džoker je o njegovim sinovima čitao samo u novinama, najviše u crnim hronikama, kao o najvećim dilerima cigareta devedesetih godina XX vijeka. Povezivali su ih sa raznim unosnim i ilegalnim poslovima. Postoje nebrojeni naslovi nezavisnih medija koji se baziraju na istra- živanja nevladinih organizacija koji iznose dokaze da su Dostanići bili, i još su, u koruptivnoj sprezi sa najvišim organima vlasti, ali nikada nije dokazivano niti presuđivano. Osjetio je neodoljiv nagon da upozna slavne kumove, pa je ušao u zgradu, osmatrajući mermerni hol bogato okićen reprodukcijama čuvenih slikara, kao i nerazumljivim platnima na kojima su stajala čuvena crnogorska prezimena. Na tim slikama su mu se najviše sviđali potpisi. Doduše, njih je jedino i razumio. Sjetio se ambicioznih roditelja koji su maštali da njihovi sinovi i kćeri ostvare ono što oni nijesu mogli, da budu besmrtni. U ime vječnosti oglušavali su se o prirodne zakone gurajući djecu na razne akademije, trujući duhovnu atmo- sferu države koju su isti oni, generacijski zaslužni i spremni na služenje režimi- ma, odavno materijalno ojadili. Zagledao se u dva krupna momka na čijim se tijesnim majicama ocrtavao svaki mišić. Odmah je osjetio neprijateljstvo, pa se popipao po pojasu, zadovoljan što kolt nije ostavio na želježničkoj stanici u garde- robi, već ga je iz straha i odgovornosti, zatakao za pojas. Tjelohranitelji su mu prišli vrlo teatralno, ističući svoje mišiće. 105

-- Izvolite? -- Dobar dan, dobri ljudi! - graknuo je Džoker otežući samoglasnike kao svi sjevernjaci. - Ja sam svratio da viđu kumove... -- A ko su vam kumovi? -- Miraševi sinovi, braćo, nego ko? Da su poštari otišao bih u poštu, a ne u ovu palatu! - Tjelohranitelji su se zasmijali, vjerovatno navikli na razne mu- vatore i folirante, koji su izmišljali srodstvo sa Dostanićima ne bi li se dokopali njihove pomoći i zaštite, ali je ovaj sve prevazišao. -- E, pa, seljak, ti si sigurno pogriješio - zacerekao mu se u facu viši tjelohranitelj i pokušao da ga uhvati ispod ruke, ali se trgnuo i digao ruke u vis kada je osjetio hladnu cijev od kolta na svom vratu. -- Pssst! - osmjehivao se Džoker i pokazao im da krenu ispred njega, bacivši pogled ka ploči od mesinga na kojoj je pisao raspored kancelarija. -- Zar se tako dočekuju kumovi? - prekorijevao ih je Džoker, dok su, sa rukama u vazduh, poslušno ulazili u lift. - Imate li vi crnih roditelja, te ste tako vaspitani kao goveda? - Kada se lift zaustavio, on je prvi izašao i pritisnuo dugme. Dva-tri puta je kucnuo kundakom u vrata lifta da im otpozdravi na urlanje i krenuo zalizujući kosu ka vratima na kojima je pisalo: direktor. Uznemirena bu- kom u susret mu je dotrčala izazovno obučena brineta i ukočila se vidjevši kolt u njegovim rukama. Džoker se osmjehnuo i izvinjavajući se vratio kolt za kaiš. Poljubio joj je ljubazno ruku i zatražio prijem kod kuma Krsta. -- Direktor ima goste! - zamucala je sekretarica idući unazad ispred Džo- kera koji joj se zavodnički osmjehivao. -- Pa i ja sam neki gost! -- Sačekajte da vas najavim... -- Kad su se kumovi najavljivali, kumim te Bogom, lijepa đevojko! - mrštio se Džoker, osjećajući da ga situacija sve više zabavlja. Skrajnuo je sekretaricu sa tapaciranih vrata i široko se osmjehujući ušao u Krstov kabinet. Zatekao je braću Dostaniće Krsta i Maksima u porodičnoj svađi. Iznad njih je stajao Krstov lični tjelohranitelj Mazija, mršav evropski šampion u karateu. Žilav i ljut kao ljuto željezo, po kome je dobio nadimak. A iza, kao nezainteresovan, kroz prozor je gledao Milutin Dostanić, srednji brat. -- Dobar dan, kumovi! -- Ko si sad ti?! - začudio se Krsto. -- Ja sam Radule Gospavin, Ljutković, a prijatelji i kumovi me zovu Džoker. -- E, pa, kume, sjedi i ne prekidaj me više nikad u životu, da ti ne prekinem pogani jezik! - obrecnuo se Krsto na Džokera i okrenuo ka Maksimu. -- Đe si bio sinoć, Maksime, reče? -- Na žurku... - tiho je odgovorio Maksim, crveneći i krijući pogled od Krsta. -- Na žurku?! - Udario je dlanom o dlan, iskolačio oči, pa iskrenuo zapa- 106

njeni pogled na Maziju od kojeg je očekivao podršku, ali je tjelohranitelj samo zbunjeno slegnuo ramenima. Krsto se, onda, okrenuo ka Maksimu i grubo mu rukom podigao glavu. - A ko ide na žurke, Maksime? -- Žene, zečine, pizde i pederi! -- Pa šta ćeš ti tamo, krvavo ti sunce, Maksime?! - izbečio je, pa se zace- rekao na silu. - Jesi li plesao, pičko? -- Nijesam. Otišao sam sa društvom na piće - još tiše se pravdao Maksim. -- Pa je su li tvoje društvo žene, pičke i splačine ili ja i moji partneri, konju?! - nervirao se Krsto, a Maksim je i dalje gledao ispred sebe u sto. Džoker se jedva obuzdavao da ne prasne u grohot, a najviše zbog sažaljenja prema mladiću koji je fizički ličio na braću, ali je odavao neki duhovni, skoro sveštenički izraz, za razliku od brutalnosti kojom su odisali stariji Dostanići. Odmah se dalo zaklju- čiti da smjernost najmlađeg brata upravo smeta najstarijem, pa je na vrijeme htio da prevaspita zabludjelu ovcu. - Pa zašto ja radim i zašto te školujem!? Da bi ti bio pizda, je li? Maksim je odmahnuo glavom. Bio je zahvalan bratu što ga školuje; što je prvi od generacije nosio svoč, imao najskuplji mobilni, markiranu garderobu i na kraju prvi u gradu vozio sportski mercedes kabriolet C klase. Ipak, sve što je imao nosio je sa ukusom straha. A Krsto je uživao u napetim situacijama. Nije mu bilo dovoljno odmahivanje glave, već je brutalnu vaspitnu metodu želio da sprovede do kraja, kako bi je Maksim za čitav život zapamtio. -- Ko si ti, mrcino? -- Dostanić! - uzdahnuo je Maksim i po prvi put pogledao bratu u oči. -- Tako je, burazeru! - grmnuo je Krsto, ponosan, ali i zbunjen, kako to prezime opasno zvuči, kao da nije njihovo. Malo se sažalio na nemoćni Maksi- mov izraz lica, pa ga potapšao po obrazu onako kao što je znao od malena, jer je razlika između njih bila gotovo dvadeset godina. Svjesno je ponižavao brata. Davao mu je do znanja ko je stariji i ko se pita. - E, pa, Dostaniću, izaberi? Hoćeš li da učiš ili još večeras ideš sa Mazijom i Milutinom u Majdan da uzmeš pare onom Žapcu, što se ne javlja već dva mjeseca sa ratama? -- Da učim! - bez razmišljanja je izabrao Maksim, naježivši se od pomisli da reketira ljude. Ipak je sebe vidio u Beogradu, a ne u ovoj industrijskoj rupi koja bi umrla davno da svi švercerski kanali prema Srbiji i Bosni ne idu preko nje. -- Onda zaboravi žurke i marš na knjigu, plesačice! - dreknuo je Krsto i pokazao mu vrata.- A ko si ti, reče? - podsmješljivo je Krsto upitao Džokera, uzimajući cigaretu, koju mu je Mazija hitro pripalio. -- Čuo si ko sam, kume. Šta se praviš lud? - lijeno mu je odgovorio Džoker, već ljut što je svratio kod skorojevića, a još više bijesan što se pravi lud da ne zna ko je. Ali ne zvao se on Radule Gospavin, zainatio se, ako prejedenu bitangu ne spustio na zemlju i u blato, tamo otkud ih je njegov otac izvukao i oprao. 107

-- Pa šta ti sad hoćeš? - raširio je ruke Krsto, dok se Milutin nakeserio gle- dajući podsmješljivo u Džokera. Džoker se promeškoljio za čas zbunjen i ljut što je sebe doveo u ovakvu situaciju, koju jedino može da riješi fizičkim obračunom da bi sačuvao dostojanstvo, ali ga sljedeće Krstovo pitanje izvuklo iz bezizlazne situacije: - Šta ti treba, kume? Otkad sam zaradio milione od tada su mi svi kumovi!? - nacerio se nadmoćno Krsto, a Milutin zamahao potvrdno glavom saglasan sa bratom. -- Treba mi, kume, ona krpa u koju te moja Gospava povila kad te je sa ocem Mirašom, bez gaća na guzicu, poslala mom ocu Orlu, koji te je zajedno sa braćom hranio godinama! - prokuljala je gorčina iz Džokera. Krsto se trgao, gle- dajući u Milutina koji je spas pronašao u rukama čije je zglobove krcao i sjećao se djetinjstva dok je jurcao Majdanom go i bos, čekajući novac koji im je slao kum Orle, dobročinitelj i svetac, kako ga je majka zvala, da ih obuče, napije i najede. Krsto, očigledno zbunjen Mazijinim prisustvom, koji ništa o tome nije znao, na čas je odobrovoljio facu i raširio ruke i sam se sjećajući prvog bicikla koje mu je kum kupio, kao i svega prvog, od slatkog do slanog, što je probao kad bi kum poslao pare ili došao iz Njemačke. -- A da... - pokušao je da odglumi, ali mu je loše ležala uloga - nijesam te poznao. Znači treba ti para? Koliko? -- Nemaš ti tih para, kume Krsto, da platiš Gospavinu krpu sa glave - osmijehnuo mu se zlurado Džoker, ustajući. -- Imam ja mnogo para, Radule! - uvrijeđeno se obrecnuo Krsto. Htio je da nastavi, ali su u tom momentu uletjeli momci iz obezbeđenja koje je Džoker poslao liftom nazad u prizemlje. -- Đe ste, momci! Ja se baš pitam što vas nema? - posprdnuo im se nadmo- ćno Džoker. -- Prijetio nam je pištoljem, gazda! - pravdao je krupniji tjelohranitelj obo- jicu. - Nijesmo ništa mogli... Zato smo ga pustili! -- Dobro ste uradili – procijedio je Krsto, ljut na sebe i nesposobne ljude koje plaća ogromnim novcem, a koji su ga zauzvrat doveli u situaciju da se crveni pred balavcem sa sela. - Da ga nijeste propustili, ne bih vas ni otpustio! Marš, napolje! Tjelohranitelji su bez riječi izašli, a Krsto se nervozno zagledao u Džokera koji se cerio. Nije krio zadovoljstvo što je u prilici da zavitlava one koji nijesu poštovali kumstvo. Kod Ljutkovića je, naprotiv, oduvijek njegovano kao svetinja. -- I reci mi... Što si došao? -- Da promijenim ovaj svijet! - zabavljao se Džoker, ne trudeći se sakrije prezir prema ogavnim skorojevićima. -- Što ti ja trebam za tu ekskurziju? -- Zajedno ćemo ga lakše promijeniti! 108

-- Meni se ovaj svijet dopada. Ne želim da ga mijenjam. Meni ništa ne fali - gubio je polako živce, ali se suzdržavao ni sam ne znajući zašto da umišljenog provokatora ne izbaci kroz prozor. -- Ali fali svijetu. -- Pa što se to mene tiče? Imam posao, imam novac... više mi ništa ne treba. -- Ali ja nemam! U tome je problem! - široko mu se osmjehnuo Džoker, spreman svakog trenutka da izvadi poniklovani kolt i da puca, potpuno norma- lno, kao u flaše ili konzerve, jer po njegovoj procjeni i ambalaža ima više vrije- dnosti od jednog ratnog profitera. -- U tvojim godinama ni ja nijesam imao ništa, bez volju i muda. -- Sad više nemaš ni to! - provocirao ga je Džoker, ludo se zabavljajući, ali držeći na oku Maziju i Milutina, koji su se znojili. -- Ko kaže? - dreknuo je Krsto, zatečen, balavčevim bezobrazlukom. -- Ja! To dolazi sa godinama i bogatstvom. -- Dečko… - nagnuo se preko stola ka Džokeru. - Imam posla, kaži šta ti treba? -- Ti imaš novac, a ja muda. Nudim ti da se udružimo i promijenimo svi- jet! - bubnuo je Džoker, ni sam ne znajući da li priča ozbiljno ili se zabavlja sa oznojenim i vrlo nervoznim kumom. -- Ravnopravan ulog, nema šta! - zasmijao se Krsto, razmišljajući o više varijanti kako da se otarasi klinca koji je imao hrabrosti i pameti, što mu nije mogao osporiti. Znao je da mu ima po kome doći, ali je želio da dobije na vre- menu. Nije htio da prenagli, što bi ga moglo skupo koštati. On je u godinama i sa vezama, kada se nepromišljene odluke ne praštaju. Nije znao da li je klinac sam, ili ga je neko poslao. Sada nije vrijeme da bude nestrpljiv, nego pragmatičan, uzdahnuo je i pokušao da odobrovolji kuma - Sa lovom, dečko, možeš da kupiš i svačije srce, i svačije povjerenje i svačija muda! Takvih kao ti imam dvadesetak na platnom spisku i još hiljade koji jedva čekaju da neko od njih napravi grešku i da uskoče na njihovo mjesto. - Nervirao ga je neskriveni prezir i podsmijeh na Džokerovom licu. S vremena na vrijeme preko drskog lica preletjela bi sjenka pokojnog Orla Ljutkovića i one komične i muškaraste starice koja je njegovom ocu Mirašu značila više i od supruge i od djece, što oni tada nijesu razumjeli. Shvatio je tek kada mu je majka objasnila da nije imala u što da ga previje na željezničkoj stanici, pa je starica skinula korotnu krpu sa resama i povila kumče. - Mozak radi, kume... -- Nemoj me više tako zvati, Krsto! - uozbiljio se Džoker. - Nemamo potre- be za tim prevaziđenim sentimentalnostima. -- Dobro, dečko - saglasio se Krsto, nezadovoljan što počinje da popušta, ali je smirivao sebe dok ne provjeri drskog mladića sa dobrim pedigreom. - Uči školu, a posao ostavi ozbiljnim ljudima. Što misliš da ja Maksima školujem? 109

-- Ne interesuju me vaše porodične investicije! -- Nemoj da si bezobrazan! - dreknuo je opet Krsto, pa se smirio, pokazu- jući rukom Milutinu i Maziji da će on da riješi problem. - Misliš da bih rođenog brata, koji je hrabriji, zgodniji i sposobniji od mene i Milutina, upropaštavao sa tim glupostima kao što su: teoreme, metafore, jednačine, i ostale gluposti... Ali to je budućnost! Razumiješ? -- Ne razumijem! -- Kako ne razumiješ? Mozak plus muda jednako bogastvo, a muda plus muda jednako smrt, kontaš? -- Ne kontam! - zacerekao se Džoker, našto je Milutin uperio pištolj Džoke- ru u facu. -- Da ubijem ovu gnjidu? - molećivo je gledao u Krsta. -- Ne! - naredio je mirno, iako je Džoker isplazio jezik Milutinu i stavio mali prst u cijev oružja. Oni su se zgranuto pogledali, dok se Džoker kikotao. -- Dečko, možeš da radiš za mene! - osmjehnuo mu se Krsto, gotovo izgu- bljen Džokerovim gestovima, ali i zadivljen hrabrošću i bezobrazlukom. - Plaćao dvadeset ili dvadeset jednog, meni je svejedno. -- Ličim li ti ja na ove gorile! - narugao se Džoker pokazujući na Milutina i Maziju. -- Ne! – zbunjeno, ali iskreno je odgovorio Krsto, svjestan da je uvrijedio brata i najpovjerljivijeg čovjeka. -- Naravno da ne! - zasmijao se Džoker. - Ti ne znaš šta ćeš sa tvojim majmu- nima, a ne još da ja dođem da ih dresiram! Pola ili ništa! -- Čega pola? - zagrcnuo se Krsto. -- Posla! -- Dečko - izgubio je Krsto strpljenje - ako se smjesta ne izgubiš, ubiću te! -- Znači, to je tvoja ponuda? - Džoker se ustao svjestan da je đavo odnio šalu. - Moja je fifti-fifti ili ništa od posla! Milutin je skočio preko stola urlajući, ali mu je Džoker prošao u susret i uzimajući ga za kosu povukao naprijed ka sebi da je Milutin preletio preko stola i tresnuo glavom o naslon fotelje, a potom zajedno sa foteljom završio na podu. Krsto i Mazija su otvorenih usta gledali Milutina koji se pokušavao uspraviti vadeći pištolj. Džoker mu je istrgao pištolj iz ruku, a potom nogom gurnuo Mi- lutina nazad na pod. -- Ko se nadao da ovako dočekujete i pratite kumove, Dostanići? Baba Go- spava će biti ljuta što joj nijesi vratio krpu koju si usrao Krsto! - zacerekao se i izašao natraške sa naperenim Milutinovim pištoljem. Krsto je pokušao nešto da kaže, ali nije uspio. Zbunjen svojom slabošću, priletio je bratu i lupio mu šamarčinu, divljajući po sali za sastanke. -- Pišam ti se u cijev, Milutine! U cijev i u pamet, konju! Zarađuj pare, a ne 110

ubijaj! Ubijaju divlji i maloumni! Ubij i dočekaj da ti jednog dana dođe neko, dovoljno lud kao ovaj i da te ubije! Za šta će ti onda bogatstvo? Kad nam je Džoker poslije nekog vremena ispričao susret sa Dostanići- ma, nekako sam taj sukob vidio u slikama. Kao u stripu. Razmišljao sam da se posvetim pisanju stripova, ali nikako nijesam mogao da se usaglasim sa rijetkim crtačima. Želio sam jedan odistinski dobar strip kao što je Mister No. Da, upra- vo takav. S tim da je moj Mister No gradski momak, boemčina i kurvar, koji zahvaljujući tim banalnim, ali opravdanim porivima jednog muškarca, upada u razne nezgode u gradu koji ima atmosferu Majdana. Glavni negativac je upravo imao biografiju i psihologiju Krsta Dostanića, ali i njegove braće. Međutim, sva- ki crtač mi je odgovorio na moju ideju istom rečenicom: ko će to da čita? Onda sam shvatio da nemam dovoljno živaca za strip, što je jednako kobno kao i to da nemam dovljno snage za roman. Posumnjao sam da je problem u obrazovanju i vokabularu. To me moti- visalo da počnem da gutam beletristiku, ali i stručnu literaturu. Prije svega te- orije književnosti i dramskih umjetnosti. Onda sam prešao na savremene teorije svih umjetnosti koje sam nalazio više na internetu, nego u bibliotekama. Nije ni čudo, jer u mojoj zemlji se ne prevode umjetnička i stručna djela, već tabloidi. Iz pomirenja saznanja, mašte i činjenica počeo sam iz dana u dan da pišem crnu hroniku jedne mladosti i ne sumnjam da će biti onih koji će da je čitaju. Kao lik u romanu, onaj koji će radnji dati neku novu energiju i obnoviti čitateljsko interesovanje i motivaciju, Džoker je došao u Majdan i kod nas. Nije- smo sumnjali nijednog momenta u njegovu odanost, jer se u sina Orla Ljutkovića ne sumnja. Ili bar većina nije… Samo smo se čudili što odavno nije sa nama. Tek kasnije smo shvatili da ga je Gospava držala daleko od groba sina jedinca kako je zvala Majdan i grad iz koga je Orle otišao po đavoljem putu, kako je Džoker više puta citirao. Sa Džokerovim dolaskom mnogo toga se promijenilo, a kako i neće kad je njegov moto bio da promijeni ovaj svijet. Džoker je mirno izašao iz zgrade, zadovoljan učinkom, ali duboko nesre- ćan ne zbog sebe, nego zbog babe koja je toliko voljela uspjeh i bogastvo Dos- tanića, a koji se od kada su im roditelji umrli, nijesu sjetili ni da postoji. Znao je da joj to nikad ne smije priznati, jer bi starica bila u stanju da dođe i da se razračuna sa nezahvalnicima, pa je pomisao na to slatko nasmijala Džokera. Odmah je morao da nađe smještaj, kako bi se odmorio i koncentrisao na uče- nje. Od te pomisli se naježio, kao i svih obaveza koje to podrazumijeva i požurio ka stanici po prtljag. Babi nikada neće priznati da je njegova majka odavno prodala stan koji im je Orle ostavio, tako da će se morati potucati neko vrijeme, dok ne zaradi na kocki kako bi kupio garsonjeru. Zahvalnost Dostanića, koju je negdje 111

u dubini duše priželjkivao, potpuno je prokockao i radovao se tome. Osmjehnuo se kad se prisjetio izbezumljenih Dostanića, a onda udahnuo svjež vazduh Ma- jdana i shvatio da se osjeća u tom kvartu kao da je čitav život proveo u njemu, a ne tek nekoliko sati. Počeće da uči, dao je riječ sebi, jer bi bilo previše da opet zove babinog bratanića, pomoćnika ministra prosvjete, sina narodnog heroja da ga opet prebacuje iz škole u školu zbog nesuvislog ponašanja i gluposti. To što je i pomoćnika ministra podigla i školovala baba Gospava, kao ratno siroče, nije bilo važno. Ipak bi bilo degutantno, pomislio je, i naježio se glasa vladinog povjerenika, koji je iznova histerisao da će ga smijeniti zbog njega, jer je stariji od nekih njegovih profesora, a kamoli đaka. Ipak, uvijek je posredovao na poziv tetke Gospave, pa je i ovaj put direktno zvao upravu da napokon Radule završi školu i da mu više ne stvara neprijatnosti. No, samoživi ljudi vrlo brzo zaborave na tuđe dobro i predano rade na svojem, tako da pomoćnik ministra čim je di- rektoru naredio da primi zabludjelog đaka sa debelim kriminalnim dosijeom, odmah je zaboravio na sinovca i okrenuo se svojoj karijeri, kako to uvijek biva. Izašao je iz taksija u Majdanu, pokušavajući da pronađe broj stana koji je našao u oglasima. Zapalio je cigaretu, prebirajući utiske iz jazbine Dostanića. Riješio je da sačeka da neko naiđe i da ga upita za baraku gdje se izdavala soba sa kupatilom i posebnim ulazom. Sjeo je na klupu ispod lampiona na kojem nije bilo svjetla. Razmišljao je o ocu koji je mnogo vremena proćerdao u Majdanu. Narednih dana će potražiti stan u kome je proveo prvu godinu života, a koji je majka, prava majka, prodala i platila vizu i put u Kanadu. Odagnavši misli o maj- ci, zagledao se u hromog čovječuljka koji je sa teškom poštarskom torbom grabio ka njemu osvrćući se kao da ga neko goni. Iz mraka se pojavila još jedna nezgrapna prilika koja je roptala, i pristigla čovječuljka taman negdje ispred Džokera, koji je institktivno sakrio cigaretu u šaku, da ga ne primijete. -- Đe si Petko? - zakrkljao je Đuro Ćuk kad ga je pristigao, gledajući sa visi- ne u preplašene lisičje oči koje su treptale u mraku. - Ko nas ovo ćera? Okrenuo se unazad, ali nikog nije bilo. Džoker se jedva suzdržao da ne prasne u smijeh, shvatajući da lovac pita plijen otkud im prijeti opasnost. To je, valjda, Majdan, pomislio je, i zaustavio disanje da ne poremeti pravila kvarta o kome je slušao brutalne bajke od kojih se svima ježila koža, a njemu budila ra- doznalost i želja da jednom završi u kvartu u kom je rođen. -- Ne znam! - promucao je čovječuljak, svjestan da je dolijao Đuru Ćuku, što je i slutio da će se brzo desiti otkad su mu kola pošla niz brdo. A sve je počelo kada su mu ukrali torbu. Prebacao je sebi još u početku da ne smije da se petlja sa Tetkom, jer su i ptice na grani znale za njenu ljubavnu priču sa Đurom Ću- kom, jednim od najslavnih Fajtera, ali ga je jednostavno, pomislio je, neodoljiva vještica primorala da bude sa njom, možda i činima... Bezbroj puta je pokušao da pobjegne iz njenog zagrljaja, još od onog jutra kada ga je prevalila na vreće od 112

krompira u magacinu. Nije mogao da je se otarasi ni na kakav mogući način, jer i kada ona nije zakucala na vrata njegovog malog stančića, prizidanog uz trošnu baraku na kraju Majdana, on bi našao razlog da joj donese poštu i račune od ko- munalija u market. Tada bi uželjeni, ona u frustraciji od decenijskog čekanja svog Đura, a on oduvijek hendikepiran kraćom nogom, krhkošću i nečemurnošću, nadoknađivali sve godine žudnje i patnji. Sada, oči u oči sa svojim slutnjama, nije mogao da izmuca ni riječ opravdanja i spasa, koje je već godinama smišljao, jer je slutio da ne može vječno izbjegavati susret sa veteranom podzemlja. -- Šta radiš, Petko, druže stari? - pokušavao je Đuro doći do daha, čvrsto stežući Petkovu podlakticu da mu ne pobjegne, kada ga je napokon stigao. Tetki nije imao bilo šta da prebaci, jer je čitav grad znao sa koliko ljubavi i vjere ga je čekala. Kada se vratio, nije smio priznati nikom, pa ni Ljubu da više nije muško od zadnjih batina i da svoju muškost jedino osjeća u srcu, a ne u preponama. Riješio je da ćuti i trpi, ali da ne prizna da su jednog Fajtera uškopili njemački panduri udarcima u testise. Tetku je ostavio da kao luda ide za njim i po milion puta mu prepričava njihovu mladost i planove. Nije mogao da se pomiri sa tim, da postoji neko u ovom gradu ko smije njegovu Tetku da pogleda, a kamoli da ima i posje- duje. Nažalost, to se obistinilo kao najgora noćna mora. Isto bi postupio da je u pitanju bilo ko, pa nije mario što je u pitanju Petko Poštar koji je u kvartu uvijek važio za seka persu, ali je vezom sa Tetkom pobio sve priče i nagađanja da je prvi homoseksualac u Majdanu. -- Ima li đe batal pičke, Petko? -- Ne vala, Đuro, ni na televiziji! A i u tim sam godinama kad me to ne zanima! -- Pa kad te ne zanima što se ne skidaš sa Tetke više no dijete sa vrteške, rđo jedna? - povratio je dah i pokušavao da mu se dočepa vrata koji su osvjetlili automobilski farovi u blizini. Petko je pojurio preko ulice, spotičući se, ispred Đura koji je posrtao da ga dokuči. -- Ne! - jedino je izletjelo iz Džokera koji je ustao vidjevši da će auto udariti Petka. Prije nego što je začuo tresak uspio je da zatvori oči. Kada je podigao kapke Đuro je već sjedao na klupu pored njega, praveći se ni kriv ni dužan. Vozač je dodao gas i nestao u noći. Petko je ostao da leži u mraku, skupo plativši cijenu svoje ljubavi. Đuro se kezio Džokeru, malo se čudeći što momak nije zbrisao vidjevši šta se dogodilo. -- Mogu li dobiti cigaretu? - upitao ga je Đuro i već je idućeg trena bio uslužen. Posljednje što je želio bio je svjedok. Posebno ovaj koji se nije posebno uzbudio užasnim prizorom. Ali pomisli, sada kada je Ljubo u zatvoru, ni on se ne boji kaveza. Bar će tamo biti zajedno. 113

-- Je li vi u Majdanu uvijek ovako prijateljski razgovarate? - ironično ga je upitao Džoker obasjavajući lice vatrom dok je pripaljivao Đuru cigaretu. -- Jesi li ti Radule? - upitao ga je pijanac iznebuha. Džoker je spustio upaljač i upiljio u starca sve dok ga plamičak nije opekao. Klimnuo je glavom vidjevši ozareno lice. -- Ja sam Đuro! Đuro Ćuk! - zakmezio je, pa zaćukao starac. - Isti si otac! Čudan kvart, pomislio je Džoker, pošto se ispričao sa jednim od najboljih očevih prijatelja. Znao je da liči na oca, ali nije vjerovao da ga ljudi prepoznaju i to u mraku. Džoker se izvinio starcu koji ga je zvao u kafanu, jer je morao po- tražiti stan. Stali su iznad Petkovog leša, mirni i bezosjećajni, kao da stoje iznad psa lutalice, koji su redovno bili žrtve hirovitih vozača. -- Nesrećan, ali u duši dobar poštar! - ustvrdio je Đuro gledajući u Petka, a potom srdačno stisnuvši ruku Džokeru, još jednom napomenuo da obavezno svrati u Šmitovu krčmu i ćučući odgegao niz ulicu. Džoker je dugo razmišljao o Đuru dok je obučen ležao na uskom krevetu. Gazdarica, udovica sa sinom koji je bio na studijama, napadno se vrzmala oko njega. Stalno je tiskala mlohave grudi u kućnu haljinu, pripitkujući ga o svemu. Jednom mu se učinilo da ga ona, u stvari, poziva u postelju, pa su se idućeg trenutka, oboje uplašili od te brze želje i tako su se rastali do jutra, kada su se nemušti pogledi nastavili. Vrlo zadovoljan smještajem i mogućnostima koje mu je ljubazna gazdarica nagovještavala požurio je u školu odlučan da se što prije vrati i provjeri svoje pretpostavke. Još više se uzbudio kada je pomislio da će ovih dana morati obići doktoricu Olgu, kao i njenu kumu Mirjanu, bivšu stu- dentkinju ekonomije koja je više puta u krevetu zamjenjivala najbolju prijateljicu koja je vikendom odlazila kući. Obje su se vratile u rodni grad. Jedna je radila na ortopediji, a druga u Tržišnoj inspekciji. Nadao se da će mu se prijatno obra- dovati kao onih dana kada bi banuo u njihovu sobu u studentskom domu. Ipak, bio je riješen da prvo raskrsti sa školom da bi Gospava mogla s mirom umrijeti i udahnuo život punim plućima. Sviđao mu se Majdan. Toliko toga uzbudljivog se dogodilo samo za jedan dan. Ovo je bio njegov život. Pun avantura i preokreta. Kao kocka. Svaki novi minut novo dijeljenje i novo iskušenje. Nova istina. I novi blef. Škola je bila kao sve druge, spolja ižvrljana grafitima, kojekakvim imenima i porukama, a iznutra hladna i prepuna vike. Sačekao je da počne čas, pa je ušao gladeći gustu kosu. Iskusan u mijenjanju razreda i škola, prvo je osmotrio pro- fesora i pretpostavio da će se dobro slagati sa ozbiljnim dobrodušnim čovjekom, kome se odveć uveliko iz pogleda očitavalo da mu je dosta i profesije i đaka. Potom je bacio pogled na red do prozora gdje je u zadnjoj klupi volio da sjedi, jer je neometano gledao kroz okna, bježeći što dalje od stereotipnih predavanja i moralnih demagogija nadobudnih profesora. Praćen radoznalim pogledima 114

bubnuo je u svom fazonu pozdrav kojim je, prije svega, zainteresovao buduće drugove: -- Pomaga’ Bog! -- Bog ti pomoga’, junače! - odvratio je složno razred padajući u zarazan smijeh. -- Kakav bolid?! - oduševio se Komarac. -- Je li ovo ulica ili škola? - nakostriješio se profesor i sam obuzdavajući smijeh. - Vi ste maturanti, budući intelektualci, establišment ovog grada! Ovo je Evropa, djeco! Vi ste Evropejci, a ne neko necivilizovano pleme! -- Alal vam vjera, profesore! - pritekao mu je Džoker u pomoć, rukujući se sa njim, kao sa nekim poznancem koga nije vidio dugo godina. - Zato sam i došao ođe, jer je za mene evropski grad, a ne neke balkanske zabiti... -- Znači ti si taj novi? - podozrivo ga je gledao profesor, osjećajući da će imati muke sa seljačkom prevejanosti vižljavog mladića. Imao je obavezu prema pomoćniku ministra koji ga je lično telefonom zvao da ga zamoli, uzdajući se u njegovo iskustvo u ovom divljem kvartu, ne bi li i njegovog bliskog rođaka izveo na put, i dao mu diplomu velike mature bez koje, a teško i sa njom, u ovim vre- menima nije mogao naći nikakav pristojan posao. Vjerovatno da je bio mlađi, i te kako bi se potrudio da napirlitanom seljačiću iz crnogorskih brda, zgadi pomisao da je frajer. No, želio je što prije da završi godinu, prikupi literaturu i pobjegne od uspomena u ista ona brda otkud je došao ovaj mladić, gdje će u vikendici, opet po ko zna koji put, prelistavajući istoriografiju i hagiografiju, iz dana u dan sve do one tačke, mrtve i malene u svemiru, iz koje se razvio, a u koju će se začauriti. - Nemaš neku sjajnu biografiju, sinko! Ovo ti je treća srednja škola, samo za ovu godinu. -- Ko je pisao tu biografiju? - nije se dao Džoker, želeći da na profesora ostavi što jači utisak, jer je onda sa đacima lakše razgovarati. - Onaj što sam mu smetao, profesore. Tako je i sa istorijom. Kadija te tuži, kadija ti sudi. -- Nije mi poznato - osmjehnuo se pofesor - to nijesam učio na univerzitetu. -- Najpametnije stvari se ne mogu naučiti, profesore, one se žive... Ali ko sam ja da to vama pričam, vi to bolje od mene znate... Profesor je sjeo i zagledao se u novajliju koji je zvijerao po razredu birajući gdje da se smjesti. Vjerovatno mu je jezik najveći neprijatelj zaključio je profesor i nastavio da ga ispituje: -- Gdje si posljednji put učio? -- U Podgorici. Insistirala baba, profesore. Škola nosi ime njenog brata, narodnog heroja! -- E, pa izgleda nije ti ni on pomogao? -- Kako je mogao, profesore, poginuo je četrdeset treće na Sutjesci! - tobož se začudio Džoker, veoma zadovoljan što razred prihvata njegovu šalu. Čak se i profesor osmjehnuo, a potom udario dlanom o katedru umirujući razred. 115

-- Dobro, dobro, Solomone. Sjedi! Još otkad je ušao u učionicu, Džoker se dvoumio oko dva mjesta, kod Mišela ili kod sramežljive djevojke u posljednjoj klupi u srednjem redu. Depresivan izgled vjerovatno nesrećno zaljubljenog djevojčurka ga je natjerao da se opredijeli za mjesto kod zamišljenog momka koji se nije nasmijao ni na jednu njegovu foru. Nijemo su se pozdravili. Potom su se zagledali u profesora koji ih je i dalje podozrivo posmatrao razmišljajući kako su im očevi, ako negdje u Crnoj Gori ne postoji još jedan Orle Ljutković, nekada zajedno sjedjeli. Ivo Džada, KATARAKTA Svici Moj profesor istorije je uvijek gov- i, na nesreću, nestanu. Što na nesreću? orio da u životu jedino ne valja biti svi- Pa zato što opet dođu slični svici – ubo- tac. Onaj što se pojavi niotkud - zasvi- du nas u očinji ili duševni vid i nesta- jetli - pa opet nestane kao da nikada nu da bi došli treći… Takvi su i krimina- nije postojao. Ima takvih, govorio je, lci… zasijaju, neko ih ugasi kao svjetlo lako mu duši, najviše u najgorim vre- na šalteru i nestanu. Pa opet. Zato menima. Grdna vremena su mračna pamet u glavu i potenciometre u ruke. pa se svjetlost jače vidi. To su prije sve- Nikad mnogo ne sijajte u ovim grdnim ga političari manjeg ranga. Dođu, zasvi- vremenima, jer se svjetlost u mraku jetle, ta nas svjetlost ubode u očinji vid daleko vidi… Đuro Ćuk je čitave dane provodio pored Tetke tješeći je i ne štedeći suza za pokojnim Petkom poštarom. -- A bio je tako drag... - briznula je u plač po ko zna koji put, pijano se naslanjajući na Đurovo rame. -- K’o niko! - potvrđivao je Đuro neprestano cugajući iz flaše. -- I dobar! - jecala je Tetka. -- K’o hljeb! - nije Đuro štedio lijepih riječi za Petka ne bi li se dodvorio neprežaljenoj ljubavi. -- I uvijek je bio uz mene. I u dobru i u zlu! A ko će sad, kuku meni! -- Ja! - istrčao se Đuro, ojađen njenom kuknjavom. -- Ti? -- Ti znaš da te ja volim! - podrignuo je i zažmirkao očima. - Ja ću biti tu i u dobru i u zlu! - A onda se šeretski i zavodnički osmjehnuo krezavim zubima. Tetka je uvrijeđeno ustala, pokušavajući da uspostavi ravnotežu, a onda se podbočila, opasno se ljuljajući i pokušavajući da ostane na nogama. -- Šta ti misliš da sam ja? Drolja, je li? 116

-- Bože sačuvaj! - pokušao je i on da ustane, ali se nemoćno vratio nazad i štucnuo glasno. -- Ja nijesam kurva, Đuro! Dobro ti to znaš! Ali nijesam imala sreće sa muškarcima… -- Vrijeme je da budeš sa pravim čovjekom! - napokon je uspio da izgovori i da se uspravi, oslanjajući se na njeno rame. -- Pa da mi ponovo zbrišeš u Njemačku? Ha! Nijesam luda! - Odgurnula ga je i pošla u market rušeći gajbe sa voćem i prijeteći kažiprstom. - Muškarci su moja ružna prošlost! - Zastala je na vratima i opet briznula u plač. - Petko je bio sve ono što sam htjela i željela. Dobro je znala da i Đuro zna da laže, ali je čekala godinama da ovom čovjeku kome je dala sve, vrati milo za drago. Đuro je piljio u nju, svjestan da joj ne može i ne želi ništa nažao uraditi zbog svih protraćenih godina, ali ga je poređenje sa Petkom toliko zaboljelo da je nešto morao progovoriti pa makar ga koštalo tra- jnog gubitka žene njegovog života. -- Jeste, ali je Petko bio peder! Ti si mu samo bila kamuflaža! -- Otkud ti znaš? - dočekala ga je Tetka a onda zgrabila nekoliko krompira iz vreće uzaslonjene pored vage i pojurila za njim gađajući ga. - Sram te bilo! Još se nije ohladio, a svašta laješ za njim! Skote! Skitnico! Stoko... Kvart je odjekivao od Tetkinih pogrda, dok je Đuro bježao preko igrališta. Pokušavali smo da obuzdamo smijeh dok je pijanac krkljao da dođe do vazduha. -- Ima li đe batal pičke, sinovci? -- A što ne bi bilo, striko Đuro? Mladi, lijepi, pametni! - uzvratio mu je veselo Džoker. -- A vi ste se već upoznali? -- Kako nijesmo kad učimo zajedno - pohvalio se Mišel potpuno raspoložen novim poznanstvom. Iako je bio rezervisan prema nepoznatim ljudima, Džoker je posjedovao harizmu i otvorenost kojom je vrlo lako pridobijao ljude, tako da ni on nije bio izuzetak. -- Pa znate li čiji je on sin? -- Ne znamo! - odgovorili smo uglas i namignuli Džokeru da nas podrži u laži, jer smo bili željni nove starčeve priče. -- Sin Orla Ljutkovića, sunce vam kalajisano kako ne znate!? - dreknuo je svečano Đuro Ćuk i jako zagrlio Džokera. - A znaš ko je ovaj bandoglavasti? - pokazao je na Mišela. Džoker je slegnuo ramenima, prihvatajući igru. - Ovo ti je Mišel Magnum, sin najboljeg prijatelja tvog oca… Kao što smo i očekivali Đuro je nastavio priču do kasno u noć u kafani Ofsajd zamka, sve dok nije zahrkao za šankom, a onda smo ga ubacili u magacin na ga- jbe. Šmit ga je psovao po običaju, kunući Ljuba Macu koji mu je upropastio život i primorao da ga protraći u jazbini u koju više ne svraćaju gosti, već nabijeđeni 117

kriminalci. Davao nam je do znanja šta misli o nama. Provocirao je nas, kad već nije bilo Ljuba. Ali ko bi se ljutio na Šmita koji je jedini u Majdanu imao pravo da popu kaže pop, a bobu bob. To pravo su mu dali i potpisali svojeručno stari Fajteri. Potom je izgasio svjetlo u kafani i dobacio ključ Mišelu. -- Zaključaj, sinko. Ključ ostavi na staro mjesto. Ostali smo do jutra prepričavajući dogodovštine starih Fajtera. Nijesmo kri- li zadovoljstvo i sreću što smo sa Džokerovim prisustvom tek sad na okupu i sa pravom da nastavimo put koji su nam preci započeli. Ujutro je Džoker je preuzeo inicijativu i razbudio nas pošteno se ishvalivši gotovo naučno-fantastičnim uspje- sima kod žena. -- Sa koliko si ih spavao kažeš? - pripitkivao ga je Štakor svako malo, na- migujući nam. -- Nijesam brojao, ali mi se čini... - zažmurio je i počešao se po vratu - ova- ko ofrlje, sa jedno trideset do četrdeset, nijesam siguran. Ko će se sjetiti. -- Ne vjerujem! - izbečio je Komarac, koji se uporno pokušavao sjetiti sa koliko je uopšte popričao žena. - Ja se sa toliko žena nijesam ni upoznao. -- A koliko si ih ti imao? - obrecnuo se Džoker na njega, ljut što mu ne vjeruje. -- Ja? Nijednu! Ali imam volju! - bio je iskren Komarac što smo pozdravili burnim smijehom. -- Ništa se ne sjekiraj - potapšao ga je učiteljski po ramenu - namjestiće tebi Džoker kakvu poželiš! Plavu sa velikim dudama i uskim kukovima! Crnu sa sisićima, ali dupe ko leptir vrata! Jednu karaš, a druga ti dudla! Prasnuli smo u smijeh shvativši da je Džoker, pripit od piva, želio što više da nas impresionira, pa je počeo da laže i izvaljuje gluposti, koje su dok su bile u granicama mogućeg prolazile, a kad je počeo sa pretjerivanjem, onda ga nijesmo štedjeli, jer mi smo bili glavni u Majdanu. No, koliko god smo bili glavni, ipak smo o ženama malo znali. Djevojke smo izbjegavali da nas ne bi smatrali seka persama, a, u stvari, nijesmo imali hrabrosti da im priđemo. Ako bi im prišli nijesmo znali šta da radimo i pričamo sa njima, pa je Štakor jednom izjavio da su žene kod nas još uvijek na nivou teorije, što je bilo sasvim tačno. I to loše i osku- dne teorije, jer se u Majdanu nije mnogo pričalo o ženama osim kao trofejima. -- Ne vjerujete? E, klinci, klinci... U vašim godinama je Džoker bucao kao gluv pas, a vi još lajete kao džukci! Sad ćete da vidite! Zategnuo je odjeću i krenuo ka izlazu. Jurnuli smo za njim, onako kraka- tim i riješenim da nama, neiskusnim mamlazima, dokaže ko je Džoker i gdje je njegovo mjesto na ljubavničkoj ljestvici. Iako radoznali, ipak smo ustuknuli kad smo na ulazu u sivu zgradu na drugom kraju grada vidjeli tablu na kojoj je pisalo: Tržišna inspekcija. Potom ohrabreni Džokerovim migom, zaostali smo neko- liko koraka za njim i počeli da ga pratimo kao da se ne poznajemo, razgledajući 118

natpise na vratima u širokom hodniku sa puno zavijutaka i ćoškova. Džoker je zastao pored vrata na kojima je pročitao Mirjanino ime i taman kad je namje- ravao da uđe, starija gospođa je izašla sa naočarima na vrhu nosa. -- Treba mi gospođica Mirjana. -- Izvolite! - promrmljala je nervozno gospođa i produžila pored nas. Džoker nam je još jednom značajno namignuo i zagladivši kosu ušao u kancela- riju ostavljajući odškrinuta vrata. Nanizali smo se na dovratniku, kao nekad na špijunkama između Rupe i Tetkinog magacina. Izbečili smo od iznenađenja kad je visoka crnka ciknula od uzbuđenja vidjevši krakatog Džokera. Ustala je obara- jući fascikle i bacila mu se u zagrljaj. Dvojica starijih službenika u kancelariji su se zbunjeno pogledali i zapiljili u mladi par koji se besramno ljubio. -- Došao si, napokon, brđanine! - promucala je ljubeći našeg druga, koji je iskretao glavu da osmotri da li ga vidimo, a potom je ljubazno pozdravio Mirja- nine kolege, na koje se ona nije osvrtala. Službenici su ubrzo napustili kancelariju pod izgovorom da žure na pauzu. Nas su upitali šta nam treba i kad su dobili odgovor da čekamo direktora, ljubazno su nam saopštili da je direktor na dru- gom spratu, a onda nestali u lavirintima uprave. Džoker je Mirjanu posjeo u kri- lo leđima okrenutu nama, da bi mogli da snimamo sve što se događa, pažljiviji od skrivinih kamera. -- Nema te nedjeljama, brđanine? -- Fakultet, lutko! Još diplomski, pa me uzmi cijelog! - slagao je Džoker, izb- jegavajući da kaže zvanje, jer nije mogao tačno da se sjeti šta je rekao Mirjani da studira, a šta ostalima studentkinjama u domu, jer domci-đaci kod studentkinja nijesu prolazili. Kako bi se izvukao iz zatečene situacije, zavukao joj je ruku ispod tijesne suknje. Mirjana je glasno uzdahnula, a onda se instiktivno okrenula vratima da vidi da ih ko ne iznenadi, pa kad nas je vidjela nanizane uz dovratnik skočila je sa njegovog krila kao oparena. -- Izvolite? Šta vam treba? -- D… direktor! - zamucao je Komarac. -- Drugi sprat! - odbrusila je nervozno, a mi smo, smijuljeći se i veličajući Džokerove sposobnosti nestali na trenutak. Ubrzo smo zauzeli stare pozicije da ne propustimo nešto važno i sačekamo ljubavnika iz brda, ali on nije tek tako mogao da se izvuče iz klupka obećanja i laži. -- Zašto ovo radiš? Tako si i u domu... Dođeš, odeš, ne javiš se... pa opet dođeš?! Dokle brđanine? Diplomski se sprema u biblioteci, a ne u selendri bogu iza leđa? -- Eto, ne mogu ni da dođem da te vidim, a da mi ne zvocaš?! -- Znam te, brđanine. Kod tebe, osim što si tako sladak cijenim tvoju iskrenost. Zato priznaj otkud ti ovdje? -- Ništa ne stimuliše kao zavičaj, draga moja. Budiš se uz cvrkut vrabaca. Radiš uz hor slavuja, ševa, kukavice i po đe kojeg gavrana i vrane. Ćuk ti pjeva uspavanku... 119

-- Ej, ej, seljak... kome to pričaš!? - prekinula ga je uvrijeđeno Mirjana osje- tivši da nešto petlja, kao i uvijek, čim počne priču o zavičaju. - Ajde priznaj da si došao zbog Olge? Hvalila se da je stalno zoveš i da si je zaprosio... -- Ja? - zgranuo se Džoker, zadovoljan što Mirjana priča o Olgi, jer će žuto- kljuncima što vire začepiti usta za sva vremena. -- Ti! A meni ovamo pričaš bajke o ovoj vukojebini i onoj, još goroj, đe te čeka neka senilna babetina... -- Uz pivo da će da je rokne? - izazivao nas je Komarac, vidjevši kako se Džoker nakostriješio na Mirjanine riječi. Nije ni završio rečenicu kad je Džoker raspalio Mirjani takvu šamarčinu da je glavačke pala sa njegovog krila. -- Forhend! - uzdahnuo je sažaljivo Komarac. -- Bekhend, budalo! - ispravio ga je Crni. -- Sve možeš da mi diraš... Ali babu i zavičaj, nikad! - zagalamio je uvri- jeđeno i krenuo ka izlazu. -- Izvini... - trčkarala je Mirjana za uvrijeđenim brđaninom. - Naložila me Olga. Ma, izvini, molim te! Međutim, on je grubo odgurnuo i izašao, zalupivši vrata od kancelarije. Na kraju hodnika smo mu se pridružili smijući se i odobravajući njegovo grubo ponašanje, dok je on i dalje nastavljao svoj šou. -- Bog mi je dao: lijep, mlad, pametan, perspektivan... još samo da diplo- miram. -- Kako da diplomiraš, a nijesi ni srednju završio? -- Šta frkišeš, Crni, kupiću diplomu. Dobar dan, dobar dan, vaše ime, moje ime, hiljadu evra po ispitu, izvolite kolega, hvala kolega, hoćete li na postdi- plomske, neka hvala, možda drugi put, ako bude trebalo, doviđenja, doviđenja... -- Ne vjerujem! -- Komarac, daj mi trideset hiljada i koliko je prekosjutra bićeš magistar atomske fizike. -- Hvala! Ja sam talenat za društvene nauke! Smijali smo se kao nikad šašavom brđaninu. Nastavili smo šetnju do Maj- dana pričajući mu o Mrvici, pogibiji, frci i mržnji sa Žapcem. Katkad bi opsovao sočno užasnut nasiljem, a kada smo prolazili pored kazina Džokeru se upalila lampica. Pogledao nas je široko osmjehnut i izvinio se. -- Gospodo, oprostite, imam posla. Vidimo se posle u Rupi ili kod Šmita. Ako ne dođem pišite babi da sam junački poginuo braneći otadžbinu. Rat i bitku izmislite, ona neće provjeravati, jer će istog momenta umrijeti... Pa neka umre ponosna. - zasmijao se iz glasa i ušao u kazino, izazivajući sudbinu. Ćutali smo neko vrijeme osvrćući se, zbunjeni Džokerovom reakcijom. -- Folirant! - nije izdržao Komarac da ne iznese mišljenje o Džokeru, iako nije bio siguran u ono što kaže, pa je požurio da se ispravi: - Al’ simpatičan! 120

-- Obični hvaldžija! - zaključio je Crni. -- Ali bezopasan! - pametovao je Štakor. - Koliko priča, ne zna mnogo! -- Ali iskonski osjeća! - našalio se Mišel, a potom priznao da ga je mnogo uzbudio susret sa čudnim došljakom, toliko jednostavnim i iskrenim da ga je zbunjivao. Od Mrvičine smrti je riješio da se ni sa kim ni zbližava previše, ali je osjetio da bi sa brđaninom mogao imati dobar odnos. Da dijeli dobro i zlo. Da mu vjeruje. Odmahnuo je glavom i postidio se tih misli od drugova iz djetinjstva koji su koračali pored njega. Nikom nije toliko vjerovao kao Mrvici. Sada je osjetio isto povjerenje prema čudnom i raspričanom brđaninu, sa čijim je ocem njegov otac dijelio dobro i zlo, na kraju i smrt na njemačkom asfaltu. Ne vjerujem da ću kasnije imati vremena da se pozabavim veoma važnim stvarima za jedno društvo, posebno naše, majdansko, jer ova crna hronika odmiče ka kraju tako da ću iskoristiti ovaj momenat da nešto napišem o stvarima na koje me je Džoker naveo. Diplome su se oduvijek kupovale i u Majdanu, kao i svuda na svijetu. To je dobra i vrijedna roba u svim vremenima, tako da njena cijena može da varira, ali se uvijek skupo plaćala. Nije problem u tome - je li skupa ili jeftina - što izaziva polemiku kod svih, već se zaboravlja svrha kupljene diplome. To oduvijek osjećaju mladi. Oni što poslije napornih ili razvučenih studija žele da obezbjede egzistenciju i da nastave prirodni hod kroz život - stvaranje uslova za nastanak porodice i njeno tkanje kroz vjekove. Moj otac je oduvijek govorio da ne treba studirati što je zgražavalo majku. Kasnije, dok su bezuspješno pokušavali da me zaposle u lokalnim institucijama kulture ili medijima, uvijek se vraćao na svoje proročke izjave: ne očekujete valjda pravo na egzistenciju u društvu u kome trgovci pričaju o duhovnosti ekonomije, a popo- vi su politički analitičari, dok nas političari ubjeđuju da se kultura i umjetnost ogledaju u brojkama i statistici, a ne u poetici… Uprkos očevom pesimizmu i opstrukcijama majka je uzalud i dalje obijala pragove onih koji su odlučivali o egzistencijalnom i porodičnom opstanku Majdana i grada koji se gasio zajedno sa uništavanjem privrede. Otac je bio duhovit i ciničan kao i uvijek: grad u kome ne radi ni kriminal nije grad za budućnost. Iako je govorio metaforično, mnogo je bio precizniji od majke. Ona je analitički prilazila problemu. Izlagala ga je za- driglim birokratama pokušavajući da iznudi grižu savjesti gradskih otaca, koji su u svojim rukama držali budućnost. Nikako nije mogla da shvati da njih nije interesovala budućnost grada, nego svoja. Njoj je to bilo neodvojivo, ali njima jeste. Ona fraza da na mlađima svijet ostaje uvijek je važila kad odu sa funkcija, ali dok su u foteljama nijesu se toga držali. Pod nagovorom majke otišao sam na par razgovora sa direktorima nekoliko listova i institucija. Priznao sam poslije ocu, da su pažljivo slušali sve što sam govorio, iznosio razvojne planove, modernizovao i prilagođavao savremenoj 121

publici medije i institucije… ali sam imao osjećaj da me ne razumiju. Kako će te razumjeti, idiote, bio je otac iskren, pa taj je završio za kuvara, a direktor je portala; taj je kupio diplomu srednje škole u koju si ti išao, a nas dvoje radili kao prosvjetni radnici, a direktor je institucije… Ustaj, rekao je naređivački, ako hoćeš da radiš moraš u partiju! Koju partiju? zinuo sam. Imaš li ti kataraktu? sprdao se, zar ne vidiš šta se dešava i kako ovo jebeno društvo funkcioniše na protezama. Kakvim protezama? Nervirao me. Na produžecima, poštenjačino. Svi smo mi proteze nekih i nečijih interesa. Ako hoćeš da budeš sit moraš da budeš proteza, kapiraš? Želim da budem novinar, rekao sam, i uhvatio se za e-mail jedne urednice koji sam dobio prethodnih dana. Ticao se provjere mojih novinarskih sposobnosti, i tako sam napisao prvu kolumnu Katarakta, kojoj je otac dao ime, bezosjećajno me vrijeđajući, jer je to bio jedini način da mi otvori oči. Ivo Džada, KATARAKTA Elitistička nekultura U srednjem vijeku bi nam spalili Nemalo me zamislila, ne kao budućeg tijelo, a sad hoće dušu. Ima li razlike? saradnika tog časopisa, već kao osvi- Meni nema, ali piromanima ima, ješćenog građanima ove zemlje. Hvala svakako. U srednjem vijeku pod ve- joj, jer su mi misao i istraživanje o tom likim uticajem crkve vjerovalo se u problemu ukazali na razne devijacije, vječnost duše, a danas pod uticajem o kojima sam i ranije piskarao po raz- masovnih medija vjeruje se u vječnost nim blogovima i društvenim mreža- tijela. Kako je tada bila uniformisana ma, ali prvi put sam imao prilike da duša, tako je danas tijelo. U među- pišem o devijacijama iz istraživačkog vremenu, a da to nijesmo ni osjetili, ugla. U početku sam htio da napišem duša je nestala, ili već šta se desilo sa jedan studiozan rad, ali naučne ra- njom ne znam, ali znam da smo od dove čita samo struka (mislim neeliti- djetinjstva govorili kad ti neke muke stička, iako je to diskutabilan pojam dodijaju, ljubavne najčešće, ili slične, u slučaju nauke), a kao angažovani da nas boli duša. Danas je to stvar sa novinar, ipak, mislim da i moja publi- egzistencijom ili nepravdom (Čudno ka zaslužuje moje mišljenje i iskustvo. kako je obratno: egzistencije malo, a nepravde puno?!). Ne postoji elitistički teatar (a pogotovo ne postoji elitistički film ili Prije mjesec dana sam razgovarao sa književnost, jer se radi o masovnim direktorkom provincijskog pozorišta, gdje medijima, što nije slučaj sa pozorištem, sam pomislio da bih mogao da radim a što odmah navodi na nonsens). Eli- kao saradnik pozorišnog časopisa, ali tistički teatar, ali i film i književnost, hi- me je dočekala sa pričom o elitisti- potetički je moguće sagledati iz tri kon- čkom teatru – kako bi me provjerila. teksta, koji bi legitimno mogli izgraditi 122

tri diskursa (što bi podrazumijevalo njihova ambicija da se ostvare zakla- temeljan naučni pristup): 1) društve- njajući se iza raznih autoriteta, i/ili no-politički, 2) naučno-istraživački i gaze preko leševa do jasnih ciljeva, 3) popularno-komercijalni. sumnjivog kvaliteta. Iz prvog, društveno-političkog Postoji jedna zamka, kojoj su skloni i konteksta, koji je stariji od Tespisa ljudi koji ne pripadaju prvim i trećim (prvog glumca po legendi, koji je na (o kojima će kasnije biti riječi). Njiho- točkovima prodavao maglu prije par va umjetnost se hipotetički može po- milenijuma, a vjerujem da je imao dvesti pod drugi, naučno-istraživački više komercijalne motive, nego umje- kontekst, a čemu je najbolji primjer tničke) stvara se, u vremenskom i pros- laboratorijski rad Grotovskog, komune tornom smislu, najrasprostranjenija Livingovaca, zagovornici digitalnog te- elitistička nekultura. U istoriji pozo- atra, kao i ćilim teatar Pitera Bruka, rišta, filma i književnosti nepodijeljen koji je pljunuo u lice sopstvenoj veličini je stav da su ovakve umjetnosti kara- i krenuo go i bos iz pučkog u tzv. eliti- kteristične za nedemokratska društva, zam koji su mogli da gledaju i stvara- i njihova poetika traje koliko i njihov ju samo odabrani. Ali nijesam nigdje elitizam. Dakle, neumitno je da se u pročitao da su ovi posebni stvaraoci takvim društvima stvaraju određe- za sebe tvrdili da su elitistički, iako ni slojevi ljudi koji, ni krivi ni dužni, u pojmovnom smislu imali pravo na ni stručni, ni naučni, dobijaju moć, taj epitet. Kao što i nijesu, jer njihove i to bez odgovornosti, koja im daje namjere nijesu stvaranje granica, već mogućnost stvaranja monopola i oli- brisanje granica u umjetnosti. Zato ih gopola, a udruživanjem sa sličnim i možemo nazvati elitom u istoriji pozo- različitim sferama u društvu i tzv. kar- rišta, ali njihovo stvaralaštvo ne pri- telizaciju. Ništa bolje ne donosi globa- pada malograđanskom i snobovskom lizacija, iako se kune u demokratiju, elitističkom teatru. jer ukrupnjavanjem svakog kapitala, pa i kulturno-umjetničkog povećava Treći, propagandno-komercijalni šanse sumnjivom elitizmu. Daleko od kontekst odnosi se na onu umjetnost toga da i takva umjetnost ne ostavlja koju u teatru Piter Bruk naziva mrtva- u nasljeđe neku vrstu poetike, mada je čkim teatrom. On ima samo iste ko- to, ako se pogleda u prošlost, najvećim rijene kao prvi, ali je čestitiji i srećom dijelom ona koja služi kao reper kako masovniji od prvog, jer su namjere čis- ne treba stvarati i djelati. Ovakva eli- tije, iako je novac jednako prljav u temelji- tistička nekultura nije samo svojstve- ma. Odnosi se na tzv. teatar mecena, na diletantima, već i umjetnicima i odnosno u današnje vrijeme tajkuna ili kulturnim poslenicima koji posjeduju raznih vrsta lokalne ili državne uprave. određeno obrazovanje i talenat, što još Ipak je usmjeren ka masovnoj publici, više stvar čini otužnijom, ali je jača iako investitori žele da ga podvedu pod elitistički, jer jedni gledaju pozorište 123

kroz svoju moć, drugi političku, treći vidi u početku, pa kako bih bio dobar kao sredstvo za pranje novca, a svi kao učenik, eto, da se vratim na početak i kupovanje statusa ili ugleda. U tu vrstu spasim dušu u kraju. Dakle, dokle više pozorišta možemo ubrojiti i teatar: Es- sa elitističkom nekulturom? Prvi put hila, Euripida, Sofokla, Šekspira, Go- vidim vezu između dvije riječi dokle i golja, Molijera i koga sve ne, a, bogami, dakle, a obje me se tiču. Dakle – čitam oni su stvarali istoriju teatra (tako da je čekam, Dokle – isto čekam! Nema kraja lako kritikovati, a teško stvarati, i ma- do smjene generacija, u čovječanstvu, u terijalno i duhovno). flori i fauni… jer budućnost samo ne Kažu da je najbolji kraj onaj koji se prašta prošlost. U kazinu se Džoker samozadovoljno smješkao dok je krupije prema njemu gurao pozamašan broj žetona. Iznenada ih je znalačkim pokretom podlaktice vratio nazad. Pogledao je izazovno krupijeu u oči. -- Dvadeset jedan! -- Ponovo? - iznenadio se krupije. -- Ja sam principijelan, dečko! - provocirao je bar dva put starijeg krupijea i bacio pogled na stepenište otkud su ga posmatrali dva muškarca i jedna djevojka, silikonka, činilo mu se, ali neosporne ljepote. Pretpostavljao je da je jedan od njih Žabac. Kada je kuglica stala na željeni broj, krupije ga je nemoćno pogledao kako se smješka i pokazuje da ponovi sa dobijenim ulogom. Krupije mu se na čas izvinio i požurio iz stepenište do Žapca. -- Izvini, gazda, ali ovaj dobija kao lud! Bolje da ga se otarasite na vrijeme, jer će nas zatvoriti! Žabac se uputio ka Džokeru, koji se zadovoljno kezio gledajući u hrpu žet- ona. Nikad nije imao ovoliko novca. Zaklinjao se da će napokon da kupi garso- njeru, pa što ostane da uloži u kocku. Strastveno je volio da kocka, zbog čega je zaradio nadimak. Zaobilazio je kazina i rulete, jer se najbolje snalazio sa karta- ma u zadimljenim stanovima u strogoj diskreciji. Volio je blef. Uzbuđivao ga je onaj trenutak kada visi u vazduhu da bude otkriven i srušen u kaljugu iz koje će mu opet biti neophodno mnogo vremena da se izvuče. Ako se blef ne sprovede do kraja skupo košta, znao je, i to ga je zabavljalo. Njemu je život predstavljao igru koja ga zabavlja. Onog momenta kada bi pokušao da se uozbilji i živi kao drugi, padao je u depresiju i očaj iz čega su ga opet vadile avanture. Koliko se u početku plašio hazarderskih osobina, predavanju i uživanjima u opasnostima, to ga je, kako je bivao stariji, sve više ispunjavalo i zabavljalo. Namjerno nije obratio pažnju na Žapca, koji ga je zapuhnuo skupocjenim parfemom, već je veselo doviknuo krupijeu: -- Dečko, dvadeset i jedan! -- Opet? - zavapio je krupije, tražeći pomoć od gazde. 124

-- Večeras imate sreće? - nasmiješio mu se lukavo Žabac i sjeo. -- Ovo se ne zove sreća, već talenat, burazeru! - žmirkao je Džoker odmje- ravajući gazdu. Nije mu se svidjelo njegovo lukavo lice, ali se obradovao što ne izgleda ni pametan, ni opasan, kao što se predstavlja. Dostaniće, Žapce i ostale vodozemce, pomislio je, ljudi doživljavaju pametnim i opasnim iz straha, ali čim im se razbije maska, koja ih čini surovim i sposobnim, oni postaju pogubljeni igrači, zato je sa zadovoljstvom nastavio da igra sa provjerenim adutima. Nije želio da previše glumata i da se troši. Žabac je loša karta, da bi morao previše blefirati sa njim. - Baba Gospava mi je uvijek govorila: ne budi žaba u životu, dok dobijaš budi uporan! Uzmi sve! Kad počneš da gubiš ne gubi glavu, nego odustani, pa se vrati kad se sreća vrati! -- Odnekud se znamo? - upitao ga je Žabac, zbunjen Džokerovom pričom o babama i žabama. Nije trpio ruralne tipove u njegovom kazinu i društvu. Za njega su seljaci bili svi oni koji nemaju novca. Zato nije smio da dozvoli da se ovaj seljak obogati njegovim novcem. -- Znamo se, Žabac, ali se ti praviš lud! - zatekao ga je odgovor. Instiktivno je ustao od stola osjetivši neprilike u veselom glasu, pa se postiđen vratio nazad, smirujući se. -- Obično pamtim ljude… - nastavio je oprezno. -- Dobri me zovu Dobri! Loši me zovu Loši! Baba me zove Dome... ili Kućo! Kažu, zgodan sam na mamu, nezgodan na tatu, a grdan na braću! A na sebe sam sklon iću, piću i krvoproliću! - seirio je Džoker, uživajući u vječitoj ulozi opasnog klovna, što je uvijek zbunjivalo njegove neprijatelje, ali i prijatelje.- Dečko, rekao sam, dvadeset jedan! - namignuo je krupijeu. -- Nema više igre... zgodni i nezgodni! - procijedio je Žabac iznerviran svo- jim kukavičlukom koji može da mu izazove bilo koja protuva koja navrati u kazino, a sve je počelo sukobom sa klincima iz Majdana. -- Je l’ radite? -- Radimo! -- Pa, zašto ne mogu da igram?! -- Zato što je za tebe zatvoreno! - dreknuo je Žabac, a Piton je napustio dje- vojku i lagano počeo da se primiče ruletu, što je Džoker primijetio i rasporedio ravnotežu na obje noge da bi pravovremeno reagovao ako bude morao. Onda se zagledao u Žapčevu facu, pa poslije nekoliko trenutaka, tobože uvrijeđen, počeo da kupi žetone. -- Onda, gospodo, au revoir! -- Au revoir, ali bez para, dome! - narugao mu se Žabac brđanskim akcentom. Džoker se uspravio, za glavu visočiji od Žapca, slegnuo ramenima kao da hoće da kaže da je saglasan, pa je lijevom rukom zgrabio Žapca za kosu, okre- nuo ga oko njegove ose, a desnom izvukao kolt iza pojasa i uperio ga Žapcu iza 125

lijevog uva, cereći se u facu Pitonu koji je već držao uperen pištolj u njih. Gabi je zavrištala i pobjegla uz stepenište. Krupije se nazadačke izmicao ka šanku. -- Ako ne baciš pucu, vole, bićeš spreman za klanicu! - Džoker se nacerio Pitonu, koji je djelovao kao tek probuđen iz dubokog sna. -- Kad ti ubiješ njega, ja ću tebe, seljak, kad tad! - ječao je Žabac. -- Onda će tebe brat Krsto... ili Milutin! Nijesam siguran koji će prije! – to- bože se zamislio se Džoker. -- Koji Krsto? - prostenjao je Žabac. -- Dostanić, gnjido! - šapnuo mu je u uvo i odgurnuo ga na sto. Onda je mirno vratio kolt za pojas i počeo lagano da kupi žetone sa stola, neprestano prekorijevajući Žapca. - Dokle ćeš, bre, da se foliraš? Držiš Majdan! Guliš ljude! Biješ pare... A vi Dostanići, budale, štitite zmiju dok vas ne ujede! -- Ti... ti mora da si najmlađi... Onaj školac? - trčkarao je Žabac oko njega, nemoćno gledajući u Pitona koji je treptao i sam zbunjen situacijom. Jedan od Krstovih gorila pričao im je prije neki dan da je Krsto išamarao brata, jer se ponašao kao seka persa. Mora da ga je poslao da se dokaže, nema drugog obja- šnjenja, razmišljao je Piton. Gledao je Maksima kao dijete, ali su prošle godine… Visok, krakat i čudan kao i ovaj. Mora da jeste, prebirao je Piton po glavi. Svi su znali da je Krsto najmlađeg brata koji uči školu u Beogradu držao daleko od mutnih poslova i Majdana. Školovao ga je za budućnost, jer je morao legalizovati posao, kao što su radili i ostali profiteri i tajkuni iz devedesetih. Osjećao je da ni on ni Milutin nemaju šlifa za velike poslove kad se šverc okonča. Za ta vremena će trebati ugledni, sposobni i školovani ljudi, zato je ulagao u Maksima da kada dođu promjene, bogatstvo ne propadne. Prošlo je mnogo go- dina, pa se Pitonu učinjelo u polumraku kazina da pred njim stoji onaj isti visoki Maksim na koga je Krsto galamio u holu porodične kuće, jer je želio da ide na more sa društvom. Krsto nikada nije išao na more, pa nije mogao da shvati što njegov najmlađi brat pored svih blagodeti koje mu pruža još traži da ide na more sa nekim pederastim Beograđanima što su navratili po Maksima, koji je bio u Majdanu na ljetnjem raspustu. Naredio je Maziji i Pitonu da Beograđane dobro isprebijaju i da ih stave na prvi autobus za primorje. Maksima je prepustio Mi- lutinu da ga ubijedi da na more idu samo žene da sunčaju sise i zadnjice kako bi bile što pojebljivije i da to nije za jednog Dostanića koji se školuje da nastavi porodični biznis koji se već mjeri u desetinama miliona. -- Nijesam ja najmlađi, nego najgori, Žabac! -- Pa zar nijesi u Beogradu?! -- Tebi ću da kažem đe sam? Ko si, bre, ti? - uspravio se i zgrabio ga za poti- ljak. - Sve znaš, ali ne znaš da platiš dug! - Tutnuo mu je žetone u njedra. - Uno- vči mi ovo! A onda otiđi kod Krsta nek’ ti ispriča zašto me vratio iz Beograda. Kažu da su počela neka đeca da mu lemaju gorile… Znaš li ti nešto o tome? -- Koliko je ovo? - viknuo je Žabac na krupijea, već van sebe od slutnji koje 126

ga nijesu napuštale od onog dana kad su Fajteri i klinci ubili Picajzlu, a njega i Pitona osramotili batinama. -- Oko petnaestak hiljada! -- Dvadeset, brže! - podviknuo je Žabac vidjevši da je đavo odnio šalu, a krupije je otrčao u kabinu sa rešetkama u ćošku. -- I Žabac, koliko si dužan Krstu? -- Pa, rekao ti je... -- Znam ja, Žabac, ali mi se čini da si ti zaboravio koliko si nam dužan! -- Dužan sam samo zadnju i predzadnju ratu... Uradili me Fajteri u kvartu, ali sam sve naplatio! Sjutra donosim čitav dug. -- To si rekao i prošli put, pa te još nema! Pa, dobro, idiote, jesi li možda razmislio da možemo ovo dati onoj volurini tamo - pokazao je na Pitona, koji je ustuknuo od bezobrazluka štrkljastog momka - ako mislimo da će bolje raditi sa našim parama? Damo ti lovu, biznis, teritoriju, a ti se zajebavaš? -- Tu su pare, groba mi majčina, sjutra donosim! -- A što sam ja dolazio? Da te pitam kako si i šta radiš, je li? Nema više čekanja! Daj pare ili će sjutra doći Milutin da te povede na jedno mjesto! Žabac je pretrnuo, jer je dobro znao kakve poslove obavlja maloumni Mi- lutin. Stresao se od ukočenog Džokerovog pogleda i učinilo mu se da gleda Mi- lutina. -- Donesi pare, budalo! Šta gledaš? - dreknuo je na zbunjenog Pitona, koji je odgegao uz stepenište ka kancelariji, još uvijek pokušavajući da se sjeti face najmlađeg Dostanića. Na Žapčevo zadovoljstvo Džoker se odjednom odobrovoljio gledajući novac koji mu je brojao krupije. -- Pozdravi Krsta - prokrkljao je Žabac strepeći da mu incident sa Maksi- mom, kao i kašnjenje sa ratama ne upropasti posao i život. - I kaži mu... ljudi smo! On dobro zna da sam uvijek bio tačan kao švajcarski sat. -- Čitaš li kako u Beogradu lete glave! Kao da su suncokreti, a ne ljudi! Kažem ja Krstu: mek si, brato! Povuci se i pusti mene i Milutina da vodimo posao! - recitovao je Džoker uznemirenom Žapcu koji se na silu smješkao i kli- mao glavom na svaku Džokerovu riječ. - Kunem ti se u život Krstov da si u Beo- gradu zakasnio ovoliko, danas bi ti dolazili na četrdesnicu. Piton je strčao niz stepenište sa aktovkom od crvene kože. Žabac je zgrabio torbu i otvori je pred Džokerom. -- Tu je sve! I prošla i ova rata! -- To je povjerenje, burazeru! - Džoker je uzeo torbu, pa ga potapšao po obrazima. - Ako hoćeš da preživiš voli Krsta, mene i Milutina kao najbliže svoje i budi tačan! - Onda je prišao Pitonu vidjevši da ga neprestano posmatra. - A ti? Još si živ, majmune? - napravio je majmunsku facu i zacerekao se. -- Još, Maksime! - zamumlao je Piton srećan što ga je Maksim prepoznao. 127

Potrčao je i otvorio Džokeru vrata. Blefer ga je potapšao po obrazu kao maloprije Žapca i izašao ležerno. Kad je zatvorio vrata za Džokerom, Piton je bio sto posto siguran da je jedan od braće jer samo Dostanići imaju takvu bahatost i bruta- lnost u svojim genima i niko više. Žabac je odahnuo gledajući Džokera kroz prozor kako mirno odlazi preko terase, a potom potrčao za njim, bojeći se da mu ne zamjeri što ga nije ispratio. Na terasi se Džoker okrenuo sa rukom na dršci kolta. -- Šta ti treba, Žabac? -- Ništa! - zbunjeno je Žabac slegnuo ramenima. - Samo da te ispratim... Mislim red je. Da, osnovni je red! -- Lijepo od tebe, nema šta! - osmjehnuo mu se Džoker. - Kultura je vrlo važna i veoma se cijeni u svakom poslu! To ti je veliki plus kod mene, Žapčiću! Okrenuo se i zaustavio prvi taksi. Žabac je tupo buljio u žuti automobil i razmišljao da što prije nekoj budali proda kazino i zbriše u inostranstvo, jer je postalo gusto u ovom gradu. Prije ili kasnije će mu Dostanići smjestiti čarku. Bolje je, onda, da on smjesti njima da se ima zbog čega braniti. Pretrnuo je kad mu je Piton prošaptao: -- Gazda, šta je ovo?! Otkad se Dostanići voze taksijem!? Taksi se okrenuo na raskrsnici i ponovo naišao pored ulaza kazina. Zastao je pred ulazom. Džoker je spustio staklo i široko se osmjehnuo. -- Žabac, kaži Krstu Dostaniću da kuma Radula Ljutkovića poljubi u dupe! Taksista je dodao gas i ostavio zabezeknutog Žapca na stepeništu. Osjetio je kako mu koljena klecaju. Sad je bio siguran da će otići prvom prilikom iz ove ludnice, koju je i sam napravio. Možda se precijenio, pomislio je, kada je mislio da sve ovo može izdržati. Morao je bar pred gorilom sačuvati dostojanstvo i au- toritet, a sjutra neka se Krsto nosi sa ovim ludim klincima. -- Auto! Auto! - zaurlao je na Pitona, vadeći pištolj iza pasa i provjeravajući je li pun. Džoker je već bio daleko, zadovoljan što je osvetio korotnu krpu sa resama babe Gospave, jedinog bića za čiju čast je bio spreman da umre. Čast više ne postoji. Ostala je samo riječ kojom manipulišu oni koji je najmanje zaslužuju. Uzdahnuo je sjetivši se babinih zabluda. Upao je razdragan u Rupu gdje smo se dosađivali pušeći travu koja je smrdjela kao slama. Ostavio je otvorena vrata da se izvjetri i zapitao gdje je Mišel. Odgovorili smo mu da će brzo doći i gledali ga sa nepovjerenjem čitavo vrijeme. Mirno je pušio i zabavljao se našim sumnjama. Imao je način kako da ih opovrgne, pa nije žurio, već se cerekao na svakakve naše gluposti. Pod uti- cajem marihuane smijali smo se kao ludi na svaku riječ. Po prvi put je osjetio pripadanje i zajedništvo, koje je doživio možda iskrenije od svih nas, jer nikad nije imao porodicu. Porodica je postojala samo u njegovoj dječačkoj mašti, koja 128

mu je bila najgora noćna mora koja ga je i danas progonila. Mišel je veselo ušao i zatvorio vrata. Namignuo je Džokeru i počeo vaditi štoseve novca i bacati ih na sto. -- Utopio sam robu! Sve Žapčevim klijentima. -- K...koja l...lova! - zamucao je Komarac i zagnjurio glavu u novčanice riškajući kao svinja po njima, što je izazvalo naš zarazan smijeh. Mišel je prišao Džokeru koji nije ispuštao torbu i stavio mu ruku na rame. -- Sad si jedan od nas, dođi da ti nešto pokažem. - Poveo ga je do bilijarskog stola, zavrnuo nagorjelu čoju i otvorio poklopac. - Ovo nam je sef! Uzmi koliko ti treba i kad ti treba! Samo... moraš da kažeš kad i koliko. To je jedino pravilo! Džoker se osmjehnuo na naivno pravilo, ali nekako ganut povjerenjem koje nikada nije imao u životu, obuhvatio nas je sve šeretskim pogledom i izvadio prvo novčanice koje je dobio na kocki, zacerekao se nadmeno, pa ih je teatralno počeo prosipati po stolu. -- Ovo vas časti vaš stari prijatelj Žabac! - smijao se nekako dječački cikta- vo, ne mogavši da zaustavi glas, pa je otvorio torbu i izručio složene novčanice. - A ovo vam šalje moj bivši kum Krsto Dostanić! -- K...ko? -- Krsto Dostanić, Komarac! Moj kum! Mislim da je ovo dovoljno da počnemo samostalan posao! Naš posao! -- Kakav posao? - strogo ga je upitao uvijek oprezni Štakor, pomalo kivan na štrkljastog seljačića kome je sve polazilo za rukom. -- Njihov! Sa njihovim novcem njihov posao! - bio je ciničan, ali sa pravom. - Mislim da je to najsigurnije! -- I ja mislim! - saglasio se Mišel, takođe ganut Džokerovim postupkom i postiđen što je do malo prije ubjeđivao sebe da ne vjeruje uvijek nasmijanom momku. - To je najbolje i najsigurnije! - Podržao je Džokera znajući da mi čeka- mo njegovo mišljenje, pa da ga prihvatimo, bez obzira na to koliko nam se dobro čini. Stavio je ruku na sto i svečano pozvao Džokera tamo gdje je oduvijek pri- padao, a da nije znao, ni on, ni mi: -- Mi smo krv, meso i kost! Čitavu noć se Džoker prevrtao po krevetu premotavajući film od pretho- dnog dana. Previše brzo živi, zabrinuo se, ali i kad god je želio da zastane i da kanališe život, on bi mu se uzjogunio i pošao nekim drugim tokom, o kom nije razmišljao. Brzo se otresao sablasne teme, koja mu nije dala da zaspi. Nastojao je da misli usredsredi na Mirjanu, prevrtljivu crnku, koja je bila bez stida i pa- rdona. Njemu se više sviđala Olga, koju je Mirjana nesebično mijenjala dok joj je cimerka i najbolja drugarica odlazila kući vikendima i ferijama. Znao je da je nikada više neće posjetiti jer je uvrijedila babu Gospavu, pa je pokušao da 129

razmišlja o Olgi. Komešanje gazdarice u susjednoj sobi na klimavom krevetu mu je skrenulo misli na preljubaznu klimakteričnu gospođu, koja mu je svakim danom sve više pokazivala od bujni grudi i krutih nogu. Postidio se svojih misli i okrenuo se na drugu stranu ne bi li zaspao, ali su ga tamo dočekali Dostanići sa nezahvalnošću, tako da se u krevetu prevrtao do zore. Dok je čekao Džokera, ispitivao je sebe da li je prebrzo primio u ekipu na- smijanog brđanina. Odjednom je ustuknuo kad je spazio pogrbljenu ženu kako mu ide u susret. Još od sahrane primoravao je sebe da ode i posjeti Mrvičinu majku, ali se bojao Emiline reakcije. Onda kada bi došla kod njih i plakala za- jedno sa njegovom majkom, tiho je napuštao stan da ga ne primijete, ili bi se sa vrata vraćao, još uvijek noseći na duši teški krst griže savjesti. Gospođa Nakić se sjetno osmjehnula i majčinski ga zagrlila. -- Dobar dan, gospođo. -- Dobar dan, Mišel. Pa, gdje si ti? Zašto nekad ne navratiš? -- Pa... eto, svratiću - slegnuo je ramenima, bježeći pogledom negdje preko njene glave. -- Navrati ponekad, znaš da sam sama. Da nema tvoje majke, čini mi se, zaboravila bih da pričam. - Oteo joj se sjetni zvuk iz grudi, nalik na jecaj. Krenu- la je da ide, pa se povratila kao da se nečeg sjetila. - Pozdravila te je Emili. Divno joj je u Njujorku. Ne znam da li si čuo? Izdala je album. Etno džez. Obradila je balkanske izvorne pjesme. Divno zvuče… Eh, da, dolazi za koji dan. Pozvali su je na vaše matursko… -- Drago mi je ! -- A ja sam tako sama... Bože, samo da je Mrvica tu! - briznula je u plač i pogureno nastavila ulicom sitnim korakom. Mišel je tupo gledao za gospođom Nakić, pa nije primijetio Džokera koji ga je veselo lupio šakom po ramenu. -- Šta je, burazeru? Da ne patiš za kakvom ribom? Taj pogled u prazno jedi- no može da znači ljubav. -- Jok! - odmahnuo je glavom Mišel, duboko krijući u sebi misli o Emili. Zaputili su se ulicom raspoloženi za priču i prebiranje posljednjih događaja. - Nijesam spavao čitavu noć. -- Isto! Nasjekirala me ona fufica od Mirjane - slagao je Džoker. -- Žabac je zaguljen tip! A Dostanići pogotovo! - Pogledao ga je ispod oka i susreo se sa prezirom u Džokerovim očima. Ili je lud ili je ludo hrabar, nije bio siguran. -- Koji Žabac i mrtvi Dostanići!? Na kitu ću da ih nataknem i pronosam kroz grad! - riknuo je Džoker, sjetivši se Gospavine krpe i očevog dobročinstva pre- ma nezahvalnim skorojevićima. Ispričao je Mišelu korijen mržnje prema nji- 130

ma. Mišel je pažljivo slušao, zadovoljan što ga ovaj put osjećaj nije prevario i što je bezgranično povjerovao brđaninu, kao nekad Mrvici. Na vratima Šmitove krčme Džoker ga je čvrsto uhvatio za ruku. Ili mi ili oni! Ja mislim da smo mi na potezu, jer je njihovo vrijeme prošlo! Znam da će biti gusto, ali se ne bojim! Ako oni neće po našem, nećemo ni mi po njihovom, pa šta nam Bog da! -- Naravno da nećemo! - saglasio se Mišel, iako u dubini duše nije po- državao isključivosti. Grizla ga je krivica zbog Mrvičine smrti. Grizlo ga je što je ubio čovjeka koji je krivac za njegovu smrt, ali je Picajzla radio za interese Žapca, a on za Dostaniće. Da nije bilo njih ne bi bilo Mrvičine smrti. Oni su u ovom gradu donosili smrt radi svojih interesa, zajedno sa pravosudnim organi- ma. Zato su jadni pokušaji iskompromitovane policije ispadali smiješni. Uvijek su odgovarali oni najmanje krivi u tom nepreglednom lancu. -- Jači kači, burazeru! Ili, sila Boga ne moli, kako kaže moja Gospava! OK? -- OK! -- Šmite, piće kafani! - podvrisnuo je Džoker sa vrata, zadovoljan kao i uvi- jek kad osjeti dodir novca u džepu. Izvadio je štos novčanica i podijelio ga na dva svježnja. Prvu hrpu je bacio na šank. - Do zore plaćaju Dostanići, - a drugu polovinu je bacio Ciganima koji su štimovali instrumente za stolom u ćošku. - A od zore Žabac! - Cigani su oduševljeno zaurlali grabeći se za novac. Džoker je podigao pivo i ciktavo nazdravio: - Imaju i oni neko mrtvo srce! Živjeli! Narednih dana smo mnogo pili. Alkohol nam je raspirivao maštu i podizao adrenalin. Ponešeni mislima o slavi, odlazili smo u školu postrojeni i nehajni kao samoživi revolveraši u vesternima. Znali smo da upadamo u oči, ali sigurni u sebe i u oružje koje smo nosili, upravo smo to i željeli. Da nam se dive. Da nas se boje. Sa razredom smo uvijek održavali dobre i zaštitničke odnose. Svi su nas respektovali ili potajno mrzili zbog slave, ali su bili u našoj milosti. Nijesu krili da im imponuje da se na bilo koji način nađu u našem društvu. A mi smo imali svoj put, svoja mjesta, svoja razmišljanja. Nijesmo svjesno izbjegavali društvo, ali bi oni koji su se nametali, sami otpadali, obično ne razumijevajući i čudeći se našem prostom i jednostavnom životu, potpuno suprotnom od onih mitova što su se već pričali o nama, a koji su bili isprepleteni sa životima starih Fajtera. Komarac je izbezumljeno gledao u niklovani kolt u Džokerovim rukama. -- D…daj da ga p...pipnem pa da u...umrem! -- Samo nježno, burazeru, kao sa ženom - mudrovao je Džoker, dok je Komarac savlađivao ushićenje. -- Gospodo maturanti - uzdahnuo je stari profesor kao da mu je posljednji put da hvata vazduh - čast mi je i zadovoljstvo što sam još jednu generaciju izveo na put. Nadam se pravi. Pred vama je život. Iskoristite ga na najbolji mo- 131

gući način. Počev od maturskog, koje će biti za nekoliko dana. To je veče kao svako drugo, a opet nije. Na maturskom mladi ljudi po prvi put osjete istinsku i nedodoljivu želju za životom. Po prvi put postajete svjesni jedne tuge, tuge za djetinjstvom, ali i sreće i nagona za slastima zabave i života. I šta da vam više kažem… Valjda sad idu knjige gore! Nastalo je oduševljenje. Profesor je tužno pognuo glavu, uzeo dnevnik sa katedre i neopaženo se izvukao iz kiše knjiga i listova. Možda su jedino moju ekipu manje zanimale knjige i život koji je dolazio od starog umornog profesora. Pojurili smo u slobodu. Napokon, imali smo vremena za sve, a nijesmo ni za šta, osim za svoje snove o slavi. Slava je bila pred nama, dok je pred našim vršnjacima bio život. Krsto je nervozno piljio u Žapca koji se snebivao. Odavno se gnušao ne- sposobnih dilerčića koji na kriminal nijesu gledali kao biznis, već kao ličnu afi- rmaciju kod poluplastičnih riba u kvartu, ili kod ošišanih buzdovana kojima su bili idoli. Htio je da prestane sa svim, osim sa građevinskim poslovima, ali oni koji su mu dali šansu i prostor nijesu dozvoljavali da odustane. Pogotovo ne sa kockom i drogom. Mali je ovo grad, pravio je izgovore, i siromašan, ko ima da troši lovu za kocku i drogu, ali se poslovi nijesu prepuštali mlađima. Svaki cent je bio značajan. Nešto zbog prestiža, a najviše što je posao donosio svako- dnevni profit. Mnogo je dana u godini, rekao mu je jedan od saradnika, da bi ih ignorisali. Da, ali jednim poslom u građevini zaradiš koliko za godinu dana na kocki ili drogi u ovom gradu, branio se. A zašto bi neko drugi uzimao taj novac kad mi možemo, razoružao ga je lokalni političar, koji je bio produženi pipak republičkog oktopoda. I tako u nedogled, do rata sa napaljenim klincima koji su željni dokazivanja. I blesaviji čovjek od Krsta zaključio bi da će prije ili kasnije doći do obračuna, a izgleda je došlo onda kad se najmanje nadao. Dosad je balan- sirao više puta, ali je već bilo pitanje poraza. Sjetio se kako je izbjegao sukob sa Žapcem zbog djevojke. Bilo je još mnogo sukoba sa klincima iz Majdana zbog istog ili sasvim glupljeg razloga, ali su uvijek na drugoj strani bili individualci. Baš zbog toga što su samotnjaci, sa njima je bilo najlakše izaći na kraj. Sada sa druge strane ima čopor sa pedigreom. Znao je da mora biti brz i nemilosrdan. Nije još izabrao način kako da odradi klince. Treba da bude čisto kako ne bi skrenuo pažnju na sebe zbog glupave balavurdije, jer je imao veće i značajnije planove. Oni su bili samo prepreka na pruzi koja nije smjela da napravi veliku štetu zahuktaloj lokomotivi, i ništa više, rekao je jednom od svojih saradnika iz vrha vlasti. Tako mu je dao do znanja da problem u Majdanu rješava on, a ne neki uparađeni mamlazi koji dižu ruke u vladama i skupštinama, ali parafiraju sve ono zbog čega se ide u zatvor, a ne u svijetlu i bogatu budućnost. -- Đe da ga poljubim? - pripitao je Žapca, pokušavajući da se sjeti prezrivog izraza lica drskog seljaka koji je došao od ovaca da mijenja svijet. 132

-- U... u... - Žabac nije imao hrabrosti da završi rečenicu. -- U dupe? Pošteno! Kumovski, nema šta! -- Seljaka je trebalo odmah srokati i završen posao! - bubnuo je Milutin, kao i uvijek s neba pa u rebra. Njemu je bilo svejedno šta je u pitanju, sve je želio odmah i surovo da riješi, jer nije volio kompromise. Po njegovom mišljenju Do- stanići su previše zadužili nezasite političare u vrhu, kojima su bili pri ruci kad god je trebalo da se izvrši pritisak na glasače, ili samovoljne i zabludjele partijce, da su mogli da rade šta hoće. Da ima države, bunio se često, ona bi zaštitila lju- de koje joj donose korist, ili pak, ako za to nemaju sposobnosti, onda je trebalo dati odriješene ruke onima koji mogu, znaju i umiju. Milutinu su država i vlast bili isto, kao i svima koji su stekli imetak preko noći i u mraku. Taj imetak se morao sačuvati. Patriotska priča je uvijek palila kod naivnog naroda i kod la- komih političara. -- Milutine, je li te ko šta pitao? - opomenuo je brata, čija su ga rasuđivanja sve više nervirala. Nije mogao da se načudi zašto je tako nepromišljen i glup. Strijeljao je pogledom Žapca koji je sve više gubio samopouzdanje, još od one noći kad je prvi put pokraden. Od tada je sumnjao da ga više niko ne poštuje. Ni u Majdanu, ni u gradu. Ni nadčinjeni, ni potčinjeni. Nije znao, ni umio, da takav prestup surovo kazni i da vrati poštovanje. - Poljubiću ja njega sačmom među oči, mater mu seljačku! Đe ću ga naći? -- Sada se vjerovatno krije... Ali matursko sigurno neće propustiti! Seljaci vole manifestacije đe će pronosati za dva broja veće cipele i odijelo... - pokušao je da se našali, ali je zaćutao kad se sreo sa Krstovim iskolačenim očima. -- Ja ni na svoje nijesam išao! -- Otkud ćeš ići kad ni osnovnu nijesi završio! - zacerekao Milutin. -- Dođi ovamo, Milutine - tiho mu je naredio Krsto, izgubivši svaku volju da dalje prašta Milutinove neslane šale. -- Samo sam se šalio! - progutao je pljuvačku Milutin, i nerado, kao nekad na majčin prut ili očev kaiš, pošao je ka Krstu koji je dobovao prstima po stolu i tiho govorio, onako kao kad treba nekog da ubije. -- Kao ovi školovani su pametniji, je li? Čovjek koji ne prođe školu života, glad, žeđ, ludnice, zatvore... To nije čovjek, nego žena, Milutine, kao ti! -- Zezao sam se... - pokušavao je da se opravda Milutin, ali ga je bratov šamar podsjetio da Krsto nikad nije volio šale na svoj račun. -- Sa bratom se zeza, je li, crvu? Dovešću ja tebe u red! Biću i mjesto đe sjediš, magarčino stara, ali ću napraviti čovjeka od tebe! Gluperdo, benava glu- perdo! - Još mu je privalio dva-tri šamara, a zatim je pošao Maksimu koji je je stajao u ćošku tužan što nije ostao na maturskom u Beogradu već je dobio avi- onsku kartu i morao je da se javi Krstu sa pismom koje mu je poslao direktor škole sa ocjenama i karakteristikama. - Što se ne ugledaš na Maksima! Lučaš, 133

konju! Jedini Dostanić koji je završio srednju školu, i to sa lučom! Idiote! - Onda je potapšao Maksima po ramenu, ponosan na mirnog i savjesnog brata. - Jesi li spreman? -- Spreman sam Krsto! -- Imaš avion u osam! Dekan će te lično spremati za prijemni! Ponesi mu ovo. - Predao mu je debelu kovertu. - Tvoje je da učiš, burazeru, a moje sve ostalo. Bićeš novi Onazis ili Feler! Izaberi! - Grohotom se zasmijao, a potom ga uhvatio rukom za donju vilicu. – Ali, ako mi za pet godina ne doneseš diplomu ja ću ti presuditi, brate! - Oštro mu je zaprijetio i gurnuo ga grubo preko fotelje da je Maksim jedva ostao na nogama. -- Važi, Krsto! - promucao je, duboko srećan što bratovu odvratnu facu neće gledati pet godina, ali ni za čitav život, zakleo se sebi, pa makar platio gla- vom. Kleo se mnogo puta, ali čim bi mu ponestalo novca zaboravljao je obećanja data sebi. Međutim, Krsto je postajao sve gori i grublji. Ovaj put će morati da se zbrine prije nego potroši lovu, kako bi izbjegao bratovu brutalnost. Sjetio se majke koja ga je uvijek tjerala da uči, da ne postane probisvijet kao braća. Njiho- va grubost ju je i otjerala u grob, samo nekoliko mjeseci nakon očeve smrti. Za razliku od majke, oca je oduševljavala Krstova beskompromisnost i Milutino- va nepromišljenost. Po njegovom mišljenju samo neranjivi ljudi mogu uspjeti u životu, uvijek navodeći kao primjer kuma Orla Ljutkovića. -- Šta kmeziš kao ženetina! - dreknuo je Krsto, vidjevši bratov sjetni pogled pun suza. Grubo ga je zgrabio za potiljak. Maksim je zažmurio očekujući batine, ali ga je Krsto srdačno poljubio tri puta u obraze. - Srećan put, burazeru! I pamet u glavu! - Maksim je brzo izašao, srećan što je razgovor završen, dok se Krsto cerekao: - Mali je pametan na mene, ali budala na tebe, Milutine. Ako ga sad rasplačemo biće plačko cijeli život. -- On je još dijete! -- Dijete, ali pametnije u koljeno nego ti u glavu! U njegovim godinama sam imao jednog pandura i dvije-tri jajare na duši! Biće čovjek ili neće biti ništa! Maksim je nekoliko trenutaka stajao ispred vrata. Zahvaljivao je Bogu što je jeftino prošao. Imao je nekoliko časova da se zauvijek oprosti od ovog grada koji mu je samo zlo nanosio. Silazeći niz stepenište raskošne upravne zgrade, zaklinjao se sebi da će se samo mrtav vratiti u Majdan. Čuo je Krsta kako planira da zauvijek pobije tu fajtersku kopilad na maturskom i poželio da spasi momke koje nikad nije vidio očima. Idućeg momenta se postidio izdajničkih misli, jer je znao da će isti ti klinci ako prežive, sjutra svojoj braći i ostalima raditi isto ono što Krsto radi njemu i drugima. Neka se gamad trijebe među sobom, opsovao je u sebi, drugo ne zaslužuju. Sjeo je u taksi i zamolio vozača da ga vozi kroz grad. Odlučio je da ne dolazi kući već, da dan provede tumarajući i da ode direktno na aerodrom. Koverta za direktora ga je žuljala, pa je predao vozaču i rekao mu da je to 134

poklon za njega i njegovu porodicu, ali da je otvori tek kad avion uzleti. Novac koji mu je Krsto mjesečno uplaćivao bio je dovoljan za raskošan život, zato je bio radostan što može nekog usrećiti, a da to nijesu korumpirani profesori i dekani. Odlučio je da svoj život uzme u svoje ruke. Više nije imao šta izgubi- ti. Izbor je bio jednostavan: pet godina života ili kaveza. Neće upisati mena- džment po Krstovoj želji, već književnost što je čitav život život priželjkivao. Prvi put ću uraditi nešto po svome. I prvi put je osjetio rasterećenje. Prvi put slobodu. Za pet godina već će nešto smisliti i pobjeći daleko gdje ga ne može stići Krsto Dostanić. Automobil je klizio ulicom dok je Maksim gledao i upijao svaki kutak grada u kome je rođen, a koji nije poznavao. Postao je svjestan da je stranac gdje god dođe. Postoje ljudi koji svaki kraj svijeta mogu da zovu zavičajem, ali i oni drugi, kao on, koji nijedno mjesto, osim majčine materice, ne mogu zvati zavičajem, jer ih čitav život zovu strancima, kao neku vrstu nomada bez svojeg stada i porodice koja ih čine nezavisnom zemljom gdje god dođu. Odjednom je vidio više svojih vršnjaka nego ikad, uzmuvanih i uzbuđenih maturskom večeri. Neke je prepoznao iz kvarta gdje je odrastao po čitav dan sjedeći u prašini, sam samcit, jer sa njim niko nije htio da se druži strahujući od njegove braće - siledžija. Kada je vidio kroz veliki izlog robne kuće grupu mladića kako probaju smokinge rekao je vozaču da stane i parkira automobil. Gledao je ispisnike, ne znajući ko su. Zavidio im je na smijehu i šalama koje nije čuo, ali ih je slutio posmatrajući njihove gestove i osmijehe. -- Kad dođe proljeće i matursko ovaj grad poludi - osvrnuo se sjetno taksista. -- Ima i zašto! - odgovorio mu je Maksim i zamolio ga da ga poveze na aerodrom, odjednom izgubivši želju da tumara gradom. Na aerodromu će biti sam i ništa mu neće buditi neprijatne uspomene na rodni grad. Čim stigne u Beograd otići će na svoje matursko. Možda nekog prijatno iznenadi, uzdahnuo je, bar neku usamljenu djevojku, ako bude imao sreće. Mišel se dotjerivao pred ogledalom petljajući oko leptir mašne koja se stal- no krivila na lijevu stranu bez obzira kako je namjestio. Najviše mu je smetala majka koja se više ušeprtljila, nego on, uzbuđena zbog sinovljeve mature. Čas joj se smijalo, a čas plakalo. Krila je suze od radoznalog Mišelovog pogleda. Bio je uzbuđen saznanjem da će Emili biti gost na maturskoj većeri. Znao je da treba sa njom započeti razgovor, ali nije znao kako i o čemu. Bojao se razgovara o Mrvičinoj pogibiji koja je budila aveti prošlosti. Ne razmišljajući o majčinom prisustvu uzeo je pojas i fotrolu sa Mrvičinim pištoljem. Majka mu je zabrinuto stavila ruku na rame i tiho ga prekorila: -- Zašta će ti to večeras? -- Da se ljepše osjećam! - zbunjeno je odgovorio. -- Ako je oružje potrebno za dobro raspoloženje i provod, onda je bolje 135

da ne ideš! - prošaputala je tužno, razočaravajuće. - To je matursko... jednom u životu. Mišel je postiđeno stavio fotrolu ispred majke na sto i uzeo joj ruke u svoje. Počeo je da ih ljubi, kao kada bi ga obradovala nekim poklonom u djetinjstvu. Pomilovala ga je po obrazu, očiju punih suza. -- Ovo nikom nije dobro donijelo - pogledala je u revolver, pa u njega. U tom bunaru dobrote nije se vidjelo dno, ali ovaj put tuge. Više nije mogla da za- drži jecaje. - Nije ni tvom ocu... Pa neće ni tebi. Nije znao šta da joj kaže, jer mu je prvi put poslije toliko godina prećutkivanja prebacila za oružje. Pretpostavljao je da se još uvijek nada da će sam shvatiti kakvim putem je pošao, onim koji nije donio dobro ni njemu, ni njoj. Odrastao je bez oca, prepušten njenoj brizi i nemoći da utiče na dječaka kojeg su vaspitali prošlost, ulica i mitovi. Previše je bila osjetljiva i svjesna kako je već dovoljno hendikepiran da bi mu uskraćivanje bilo čega moglo preliti čašu. Mučnu situaci- ju prekinula je automobilska sirena ispod prozora. -- Džoker! Stigao je. -- Lijepo se provedite! - osmjehnula se gospođa i dodala brižno. - Čuvaj se! Mišel se iznenadio kad je spazio široki brđaninov osmijeh u sportskom mer- cedesu, kabrioletu. Vidjevši ga zbunjenog, Džoker je pokušao da ga oraspoloži prepoznatljivim humorom: -- Poslali nam Dostanići za srećnu maturu!- namignuo je zadovoljno, a onda uzdahnuo, pomalo pokajnički, - Dvoumio sam se između stana i ovog pastuva, ali sam shvatio da je dobro ponekad spavati i u automobilu, da bi kasni- je više cijenio krov nad glavom. Odjurili su prema stanu Crnog, koji ih je uzbuđen čekao gledajući u namr- gođenog oca kako čita novine, što je uvijek radio uveče, kada bi došao sa posla. Gos- pođa Popović je sa ljubavlju i divljenjem oblijetala oko sina neprestano čavrljajući: -- Vidi ga, dušo, zreo čovjek. I to, bogami, zgodan čovjek! -- Zreo i zgodan za zatvor! -- Dušo, molim te, u svemu vidiš zatvor. Još ćeš i nas dvoje natjerati da obučemo uniforme?! - prekorijevala je supruga namćorastog saputnika. -- Treba li ti para? - napokon je popustio inspektor pred suprugom raspoloženom za svađu. Odmah se pokajao što je pokazao dobru volju prema sinu, jer je shvatio da njegov jedinac otvoreno pokazuje prezir. -- Ne! - odbrusio mu je Crni, zadovoljan što se ukazala prilika da ocu vrati istom mjerom. - Od tebe mi ništa ne treba! -- Treba, treba... - osmjehnuo mu se nadmoćno otac, krijući ljutnju prema supruzi čije zvocanje ga je učinilo glupim pred balavim baksuzom - treba ti pendrek po bubrezima kao preventiva, jer čim izađeš iz kuće napraviš neku glupost! 136

-- Zaboga, kako to razgovarate!? - lomila je ruke gospođa Popović, uvijek razapeta između supruga i sina, koji su nevjerovatno ličili jedan na drugog, ali uprkos tome nikad nijesu mogli da nađu zajednički jezik. -- Zašta će mu pare? Da kupi drogu i da se napuši kao stoka sa onim njegovim hašišarima? Ovako, dadnem mu pendrek po bubrezima, jedino provjereno sred- stvo u borbi sa narkomanijom! - zasmijao se inspektor nadmoćno, nimalo ne prebacujući sebi što tako razgovara sa sinom, jer i te kako ima razloga da bude grub. U gradu se sve više pričalo da su klinci iz Majdana objavili rat Žapcu i Do- stanićima, jer kvart smatraju za svoju teritoriju, a sebe za zakonite nasljednike onih prokletih Fajtera koji su mu upropastili mladost. -- Oni nijesu narkomani! - stavila se majka u zaštitu sina. -- Ne, bože sačuvaj! Sve su to fina i pristojna đeca. Idu u bioskope, pozoriš- ta, biblioteke... -- Ići ću đe hoću! Ali neću na policajsku akademiju kad bi crkao! - podsmje- hnuo mu se Crni, olabavljujući leptir mašnu koja ga je stiskala. -- Pusti dijete da ide đe je njemu milo! Uostalom, već je punoljetan. - nije posustajala majka da brani sina. - I ti si išao sa svojim prijateljima đe si htio! Nijesi pitao ni svoje roditelje, a ponajmanje mene! -- Moji prijatelji su ugledni ljudi i daleko od toga da su nekad, a pogotovo sad, bili hašišari! Crni je jedva dočekao da mu zazvoni telefon. Na displeju se ukazala slika Džokera i natpis adut, kako je od zezanja memorisao prijatelja. Poljubio je ma- jku i bez riječi izjurio iz kuće ispraćen očevim grubim smijehom i majčinim željama da se što bolje provede. Niko ga i nikad nije razumio koliko je teško bilo odrastati i dijeliti život sa takvim mizantropom kao što je otac inspektor. On je sumnjao u sve i svakog, čak i suprugu sa kojom je godinama u braku. Činilo mu se da svi u Majdanu i gradu rade protiv njega iz razloga što je jedini našao i opredijelio se za put zakona, dok su ostali snivali put kriminala. Čak ni sin nije krio prezir što je izabrao trnov put koji ga je toliko činio drugačijim. Mogao je mnogo puta da se vrati na taj put, jer policajcima je uvijek bio otvoren, pogotovo u devedesetim godinama dvadesetog vijeka, kad se nije znalo ko pije a ko plaća, ko je pop a ko vladika, ko sudija a ko kriminalac... ali je sve ponude sa prezirom odbijao i uzalud krivično gonio kolege koji nijesu prezali od korupcije. Sud ih je glatko oslobađao, pa se vremešni inspektor nije libio da se u datim suđenji- ma javno podsmjehne sudijama i pravosuđu, koji su prećutkivali prozivke ludog inspektora i bavili se mnogo unosnijim poslom, nego što je bilo tumaranje po zakonima i gubljenje vremena sa kriminalcima. Unovčavali su diplome i loja- lnost silnima, podsmijavajući se donkihotovskim pokušajima inspektora Popo- vića u raskošnim kabinetima uz gutljaj viskija ili crtu kvalitetnog kokaina kojim su ih čašćavali dobrostojeći tajkuni. To je obično bila uvertira za lude večeri koje 137

su priređivali samo za njih sa zgodnim striptizetama sa istoka, koje nijesu žalile tijela i zanata da usreće dobročinitelje. Crni je ušao u kabriolet i ne pogledavši ga, sa klupkom tuge u stomaku koje se neprestano odmotavalo i činilo ga nespokojnim. -- Šta je, Crni, šta si pokisao? - upitao ga je uvijek nasmijani Džoker, doda- jući gas opasnoj mašini. - Ako noćas nešto ne kresneš ostaćeš voajer cijelog života. -- Matori će me ukopati! -- Pusti starog! - pokušao je da ga odobrovolji Mišel - dobro je kad ga imaš. -- Hoćeš li da se mijenjamo? - ljutnuo se Crni. -- Ja nemam šta da uložim osim par slika! - bolno se našalio Mišel, sjećajući se koliko je puta zaspao sa očevim fotografijama. -- Ja ću ti dati mog oca besplatno i zavazda! - prasnuo je u smijeh Crni, znajući da je pretjerao sa jadanjem. -- Da nije pandur možda bih i razmislio. Ovako, najljepše zahvaljujem! - zacerekao se Mišel. Pokupili su mene, a onda smo pojurili prema domu gdje su nas čekali siročići, kako smo u šali zvali Štakora i Komarca. -- Ne izgledaš loše! - trepnuo je Štakor popravljajući Komarcu smoking i blago ga, u znak ljubavi, kresnuo pesnicom po bradi. -- Ni ti! - osmjehnuo mu se Komarac i vratio mu istom mjerom. -- Hoćemo li? -- Idemo! Ako večeras ne uzmem bod, ispadam iz lige! - zavodnički se još jednom pogledao u ogledalo. Bar večeras nijesu željeli da sretnu upravnika Jova, kome su, kad izađu iz doma, obećali takve batine da će ih pamtiti za čitav život. Stajao je na dnu hodni- ka, očito pijan, gdje je uvijek stajao u tom stanju i maltretirao domce. Onda bi se danima povukao u kancelariju, sve do idućeg pijanstva kada je izlazio na hodnik i tukao štićenike, sjećajući se vremena kada je i sam bio stanovnik doma. Mali, neugledni i ostavljeni Starovarošanin, kopile Milje Radodajke i nekog oficira sa sjevera, koji je našao dom i utočište zahvaljujući majci. Ježio se od pomisli šta je sve pretrpio kroz ono vrijeme kada su se svi njegovi drugovi iz doma učili prvim seksualnim doživljajima baš između nogu njegove luckaste majke, koja se hvalila da je svima u kvartu bila prva i prava učiteljica života. Dok je gledao dva uparađena mršava domca, za koje se pričalo da su se pohvatali sa Fajterima iz kvarta, učinilo mu se da vidi Ljuba Macu i Đura Ćuka, kao one davne noći kad su ga probudili i pokazali mu spermom ulijepljenu muškost. Kroz cerekanje su se hvalili kako su spavali sa njegovom majkom. Častila ih je turu seksa samo zbog toga što su cimeri njenog sinčića. Od te noći je živio da ih ubije, ali nikad nije skupio hrabrosti. -- Negdje smo se oparili, a? Ološu! - zabalio je zamišljajući lica Ljuba i Đura, 138

koji će za koji tren spustiti gaće i izvaditi smrdljiva spolovila i poturiti mu ih pod nos. - Skidajte to i vratite đe ste ukrali! - zaljuljao se ispred njih, stežući šake. -- O... odjebi! - sručio mu je psovku u facu uznemireni Komarac i malo isko- račio lijevom nogom da bi imao bolji oslonac da ga udari, ako bude potrebno. -- Kome ti to, Ljubo!? - zagrcnuo se Jovo i krenuo prema Ljubu Maci, neka- ko malom i mršavom, ni sličnom onom kojega je sretao svih ovih godina, pi- janog i raspjevanog ruku pod ruku sa Đurom Ćukom. Više od svega je želio da napokon smogne snage i udari tu kopilad koja su mu spavala sa majkom. -- Čuo si ga! Odjebi, gmaze! - iskoračio je Štakor, vidjevši kako se upravni- ku prevrće razum. -- Ti se, Ćuku, ne miješaj! Tebe ću posle, kad sa ovim završim! - planuo je Jovo i zaletio se na Komarca koji ga je dočekao desnim direktom u nos, a potom izmakavši se malo, tek toliko da izbjegne plivajuće Jovove udarce, počeo da ga snažno prikucava udarcima po lijevom, bližem, uvu. Jovu su podne pločice bježale ispred očiju. Posrtao je pokušavajući da se osloni o vazduh ili da dokuči pod, ali sve je bilo uzalud. Tijelo mu je trnulo od udaraca i tek od snažnog Štakorovog udarca nogom u facu strnovalio se na pod i osjetio krv kako mu navire u usta i guši ga. -- Dosta je! Idemo! - Štakor je jedva otrgao Komarca sa besvjesnog upra- vnika. -- J... ja s... se v... više o... ođe ne v...vraćam! - zadihano je zamucao odluku Komarac i žurno krenuo za Štakorom niz stepenište, brišući krvave šake o ru- kohvat stepeništa. -- Ni ja! - osmjehnuo mu se Štakor i sam svjestan da se više u dom ne bi mogli vratiti. Moraće učiniti sve da se, sada kad imaju novca, što prije počnu baviti ozbiljnim poslom koji će im omogućiti egzistenciju, a ne kao do sada pre- turati dan za danom. -- S... svemirski b... brod! - zamucao je Komarac kada nas je spazio u kab- rioletu. Trčeći je uskočio na zadnje sjedište između Crnog i mene, zaboravljajući da je tek prije nekolika trenutka jednog čovjeka premlatio na mrtvo ime. Takav je bio i ostao Komarac, dečko koji nije živio za sjutra, već samo za jedan trenu- tak, koji živi i diše, i koji je za njega bio vječnost. -- Komarac, jesi li naoštrio žaoku? - dočekao ga je Džoker, gledajući u zad- ivljeno lice svog najmanjeg druga. -- Jesam! Za svaki slučaj! - više nije mucao, razmišljao je o automobilima i slavi, a to ga je smirivalo. -- Ja je oštrim uzalud po ko zna koji put! - zavapio je Crni, i izazvao opšti smijeh, sve dok Mišel nije predložio nešto suludo od čega smo se svi naježili: -- Sad idemo po Mrvicu! Jeza me nije napuštala dok smo pod svjetlošću mjeseca, koja je bljeskala između oblaka, sa spuštenim glavama stajali oko Mrvičine humke, sa svježim 139

cvijećem u jednoj jedinoj vazi. Svi smo se ponaosob, krijući svoje misli, ispo- vijedali Mrvici, kunući mu se da ga nijesmo i nećemo zaboraviti. Iako smo očekivali da će Mišel izgovoriti zakletvu, ipak nije, samo se okrenuo i pošao pjeskovitom stazom prema automobilu parkiranom tik uz ogradu groblja, a mi smo natuštili za njim bježeći od jeze koja nas je sustopice pratila. Bili smo svjesni slave koju su nam donijeli posljednji sukobi sa Žapcem i Dostanićima, ali tek kad smo upali u prepunu svečanu salu, osjetili smo se po prvi put i te kako važni. Niko se nije uzdržao da nas ne pogleda i ne prokomen- tariše u najužem društvu. Šata Udba nas je dočekao kao svatove uzviknuvši: Đe ste, Fajteri! Ali se niko nije nasmijao glupiranju gradskog morona. Orkestar Of- sajd zamka, nezaobilazni inventar maturskih večeri, više kao skupina gradskih oriđinala, a ne kao ozbiljan bend, pozdravio nas je radosno pjesmom koju smo voljeli, a za koju se znalo da je himna naših prethodnika, a time i Majdana i gra- da, mrtvog grada kako smo ga svi zvali, a voljeli ga više od svega. Mi smo uvijek vjerovali u slavu Psovali boga i svece Nebom što jezde Za slavu i ime davali glavu Padajući noću kao zvijezde... Ponovo smo osjetili jezu, grozniju nego na groblju, kada smo na stolu našli rezervaciju sa velikim štampanim slovima FAJTERI. Tog momenta smo znali da značimo nešto, pa smo pokušavajući da se ponašamo normalno i nonšalanto, kopirajući Mišela, zasjeli i opipali svoje oružje za pasom. Samo se Mišel opi- pao po praznom pojasu i osjetio neku tihu sreću što će večeras majka bezbri- žno zaspati. Rezervaciju sa stola je stavio u unutrašnji džep sakoa, pogledao nas ispod oka i rekao nekako šeretski što od njega nijesmo očekivali: -- Fajteri su mrtvi zar ne? - zacerekao se, a mene je oblio hladan znoj. Tek tada sam shvatio da Mišel ima veće planove od slave mrtvog Fajtera, bez obzira na to što je bio fajterski sin. Onda se uozbiljio, pa viknuo na konobara i organizatore u kojima je prepoznao neke iz našeg odjeljenja: - Još jednu stolicu! - Kad se sreo sa našim začuđenim pogledima mirno nam je namignuo. - Zaboravili smo Mrvicu! Konobar je brzo prinio stolicu, gledajući začuđeno prazno mjesto i kad je popisao u bloku šest flaša šetača, upitao je ljubazno: - A gdje je gospodin? Šta će on piti? -- On je na groblju, a piće... naravno što i mi! Konobar je zbunjen i uplašen odjurio u kuhinju. Mi smo se zadovoljno po- gledali odobravajući Mišelov gest. Na Džokerov poziv da ne gubimo vrijeme, nego da smjesta uključimo duga svjetla počeli smo da posmatramo napirlitane 140

djevojke. Štakor je munuo laktom Komarca i pokazao mu dvije stasite maturantki- nje koje su uskim haljinama isticale obline. -- Koje meso, burazeru! ’Ajde da igramo! - povukao je Komarca prema dje- vojkama koje su se kikotale vidjevši da ih posmatraju. Bliža djevojka je zaplesala bez riječi sa Štakorom. Komarac je pocrvenio, neiskusan u takvim situacijama, ali se nije smio vratiti za sto neobavljenog posla, pa je namrgođeno prišao djevojci koja je gledala dvoje igrača. -- Jesi li za p... p... p... Kako uzbuđen nije mogao da izgovori riječ bez prve pomoći, odmahnuo je rukom i krenuo da ide, ali ga je djevojka obgrlila i šapnula mu zanosno u uvo, da se on naježio: - Jesam! - što je izazvalo oduševljenje za našim stolom, pa smo zaurlali kao fudbalski navijači: - Daj gol! Daj gol! Daj gol! Dok smo mi udarili po šetaču brbljajući o koječemu, dalo se naslutiti da je Mišel čitavo vrijeme strepio od Emilinog pojavljivanja. Crni je dežurne policajce u ćošku nazvao kerovi i zarežao na njih, sjetivši se oca, a mi smo ga podržali vrlo glasnim lajanjem, tako da su se svi okrenuli put nas. Policajci su nas ignori- sali. Nije bilo dobro kačiti se sa murijom, no nije nam dalo neko zlo u nama u kojem smo uživali. Džoker je već ulovio pogled mlade profesorice i počeo igru zavođenja ne skrivajući krupne bijele zube. Ples se brzo završio, na Komarčevu i Štakorovu žalost. Prišli su nam prevrćući očima i pućeći usne, mimikom nam objašnjavajući obline koje su do malo prije bile u njihovim nervoznim i zno- javim rukama. Voditelj je izašao na podijum, šaren kao uskršnje jaje, što mu je i dobacio Šata Udba, koji se vrzmao od stola do stola. Samo je nas izbjegavao, očigledno zbunjen slavom kojim smo bili obasuti posljednjih dana, ili mu je otac naredio da se kloni baksuza, jer ga može snaći rikošet. -- Gospodo maturanti, večerašnje iznenađenje vam je dobro poznato! Dolazi nam iz Njujorka! - aplauz ga je prekinuo, a Emili se pojavila obučena u dugoj haljini zakopčanoj do vrata. - Gospođica Emili Nakić! Aplauz se pojačavao dok se Emili klanjala publici. Mišel je pokušavao da se sakrije od njenog pogleda iza glava koje su se izdizale da je osmotre, nekako mršaviju i zreliju nego kad je vidio posljednji put. Plavi, koga, takođe, nije gledao od Mrvičine sahrane izašao je i poklonio joj buket ruža. Publika je ljubomorno zazviždala, na što je Plavi odmahnuo rukom i nestao u masi. Emili je sačekala da se publika smiri, pa je uzela mikrofon od voditelja i promuklim se glasom obratila maturantima: -- Ovo veče za vas je veče zabave i sreće, a za mene sjećanja i bola, zato će kompozicije koje ćete čuti biti posvećene mom sjećanju, a vašim željama i budućnosti! A šta je, u stvari, drugo etno džez. Sačekala je matricu, a potom zapjevala pjesmu Poljem se vija. Opet sam se naježio, ali ovaj put od ljepote glasa i melodije. U sali je nastala potraga za idealnim partnerom. Matursko veče je dobra prilika da se pobijede svi strahovi i sve 141

hrabrosti, pametovao je Džoker kao roditelj. Večeras je sve oprošteno, pomislio je Džoker, i uputio se ka profesorici koja ga je uporno fiksirala plavim očima. Mišel se zagledao u flašu koja je nenačeta stajala na Mrvičinom mjestu, tako i da nije osjetio kada mu je Plavi prišao i sjeo za sto bez pitanja. Posmatrao ga je zbunjeno dok je uzimao flašu ispred njega i sipao piće prvo njemu, pa sebi u čašu namijenjenu Mrvici. -- Đe si? -- Tu sam! - osmjehnuo mu se Mišel iznenađen njegovom slobodom, jer mu ljudi nikada nijesu prilazili bez straha. -- Došao sam da te zamolim za dvije stvari. -- Ako mognem da uradim, uradiću, ne moraš me moliti. -- Prvo, želio bih da sa starim i mladim Fajterima snimim dokumentarac... - Mišel se još zbunjenije zagledao u njega. - Ništa strašno! Samo pričate u kame- ru. Treba mi za prijemni ispit na akademiji! -- Ja neću da se snimam! A njih ću pitati! -- Zašto nećeš? -- Ne znam! - zamislio se. - Jednostavno ne mogu... Ne volim ta sranja sa filmovima i novinama! Mi smo obični momci kao ti... recimo! -- Obični momci? - zasmijao se Plavi. - Pa da mogu da prođem sa mnom, onda bih o sebi snimio dokumentarac! Ali ne mogu! Previše sam nezanimljiv! Mišel je tek ukapirao zašto se Emili interesovala za ovog dečka. Plavi nije imao snove, već ciljeve. Za razliku od njih, bio je na zemlji. I znao je šta hoće. -- A šta je druga stvar? - upitao ga je Mišel, jer nije želio da upada u prepirku sa njim. Znao je da će izgubiti. -- Druga stvar je važnija. -- Kaži? -- Pošto moram da kresnem neku ribu, neko mora da pravi društvo mojoj večerašnjoj partnerki! -- Pa?! -- Pa mislim da si ti idealan čovjek za nju! -- Kako ja? - zbunio se opet Mišel, ljut na sebe što je dozvolio da ga zavi- tlava. - Što ja? -- Pa ona hoće isključivo tebe! - smješkao se Plavi. -- Ko je ona? -- Ona riba što pjeva! Javiću se kad krenemo na neko mirnije mjesto. Plavi mu je namignuo, pa se progurao do vrata. Zgrabio je torbu sa kame- rom od recepcionera. Želio je da napravi film kao Tarantino... Bez karikiranja i uljepšavanja. Brutalan film. Tako će ga i zvati, naježio se od naslova. Želio je film bude vjerodostojan i živ, kao svi dobri dokumentarci. Već neko vrijeme nas je pratio i raspitivao se za naše obaveze i navike. Kad sam ga upozorio da se ne petlja mnogo sa tim momcima, jer mu se može radoznalost obiti o glavu, rekao 142

mi je kroz osmijeh da rizikuje samo dobre batine i ništa više. U hodniku se sudario sa Dostanićima. Srce je počelo da mu jače kuca. Znao je da su došli zbog neraščišćenih računa sa onima koje je snimao. Dvoumio se da li da obavijesti školske drugove. Ukolio to uradi izgubiće nešto najbolje, kulmi- naciju filma. A svakako se sukob neće izbjeći, jer momci iz Majdana ne bježe. Još je rizikovao da postane ulizica i doušnik, zato je odlučno istrčao na sprat, odakle će imati čitavu salu na dlanu. Žabac se osjećao tijesan u sopstvenoj koži, nesrećan što na bilo koji zadatak ide sa Milutinom Dostanićem koji ne razmišlja mozgom, nego kažiprstom. Odlučio je da učini sve da Milutin praznoglavac ne uradi nešto što će ga koštati zatvora ili ne daj bože života. Zakašljao se da pročisti suvo grlo i da mu glas ne zadrhti od jeze i slutnji koje su mu tresle čitavo tijelo. -- Krsto je rekao da mu Džokera dovedeš živog! -- Nije računao na nesrećan slučaj i samoodbranu! - zlurado se osmjehnuo Milutin. - Tačno vidite đe su, pa da završimo sa njima! - naredio je tjelohranite- ljima, koji su ušli u salu, nevješto glumeći nezainteresovanost. Milutin je prišao policajcima i zavukao im u džepove po nekolike novčanice: - ‘Ajde, pojedite i popijte nešto, da neke klince počupamo za uši! - ispratio ih je Milutin sa smije- hom, a onda pošao do ulaza nestrpljivo gledajući tjelohranitelje koji su zijevali po sali prepunoj maturanata. Mišel je sačekao da Emili sađe sa bine u pratnji voditelja, pa joj je prišao još pod uticajem čudne priče Plavog. Po prvi put je osjetio toplinu u njenom pogledu, sličnu pismu koje mu je ostavila u Rupi poslije Mrvičine pogibije. Ne- spreman za bilo šta, a spreman za svaki njen gest, prišao joj je i pokušao da se rukuje, ali ga je ona prgrlila i ovlaš poljubila u obraz, ne ispuštajući mu ruku ni poslije toga. -- Nadam se da si došao da me zamoliš za ples? -- Jedino ako dobro podnosiš gaženje? -- Od tebe sam spremna sve da očekujem. -- Jednom probisvijet uvijek probisvijet! - narugao se Mišel i sebi i njoj, zbunjen što je spremna da se šali sa njim. -- Zaljubljena usta svašta kažu! - tiho mu je šapnula i privila se uz njega, polako ga vodeći ka podijumu. -- Zaljubljene oči vide obično ono što ne treba! - bubnuo je iskreno Mišel, po prvi put svjestan koliko su mu bliske te riječi koje su banalne i zbog kojih bi ga drugovi i stari Fajteri ismijali. I svi drugi u Majdanu, svi, osim Mrvica. On je jedino volio male riječi i male razgovore, koje su ostavljali za duge šetnje, daleko od stvarnosti i kvarta. Međutim, sve je u Majdanu imalo svoju cijenu, pa i taj trenutak kada je 143

dočekao da njenu vitku i toplu figuru privije sebi na grudi. Pomirisao joj je vrat na kom je ubrzano treptala kucavica, bojažljiva i majušna kao vrabac. Poželio je da uhvati usnama bojažljivu pticu… Ali u tome je spazio Milutina Dostanića kako se primiče Džokeru koji se nečemu jako smijao posve oslonjen na rame mlade profesorke. Tek kada je spazio Milutina, Džoker se uozbiljio i skrajnuo profesoricu iza sebe. Mišel je odgurnuo Emili, koja nije uspjela ništa da kaže, ni da shvati, pa se počeo probijati kroz vesele maturante koji nijesu slutili šta se kuva na najsvečanijoj večeri. -- Došao sam da te poljubim u dupe, kume! - nakezio se Milutin gledajući srećno Džokera kao svi predatori laki plijen. -- Počeli smo sa sentimentalnostima, Milutine? - provocirao je Džoker, pokušavajući da dobije na vremenu i hrabrosti. - To nije dobar početak! Đe je Krsto? To eksluzivno pravo sam njemu namijenio… -- Poslao je mene! - cerio se i dalje Milutin, srećan što uvijek kod ljudi iza- ziva strah i zbunjenost. Volio je da se takvi trenuci otegnu kako bi uživao u ne- dogled. - Što, ja ti nijesam dobar? - napućio je usne kao starleta. Da je poznavao Džokera shvatio bi da su vrlo slični, s tim što je Džoker volio da nanosi zlo samo onima za koje smatra da ga zaslužuju. Milutin je volio da napada, a Džoker da brani. To su bile dvije krajnosti koje su se svodile na isti osjećaj. Igrati i prihvatiti igru sa pravilima bez pravila koja koštaju povreda, a nekada i života. -- Ja svoje tijelo cijenim, Milutine! I to previše da bih ga servirao za polju- bac svakakoj bagri! Milutin je zbunjeno zatreptao zatečen Džokerovim odgovorom i obrtom situacije. Zaprijetio je kažiprstom, zaboravljajući na vrijeme i okolnosti, kojih je Žabac bio veoma svjestan, pa je pokušao da pobjegne od njegovih riječi i namjera. -- Mali gade… Prvo ćeš da mi popušiš pred svima! Pa ćeš... - zavikao je, ali kad je vidio da se Džoker mašio revolvera cereći mu se u facu, sjetio se da i on mora da izvadi pištolj. Previše je bio blizak Krstu Dostaniću, koji je za sve razmišljao i radio, da bi znao kako se postupa sa onima koji su spremni na isto kao i oni. Do sad je radio samo sa onima koji su molili da ih ostave na miru, bez obzira na to koliko to spokojstvo košta, ali momci iz kvarta, ne samo da nijesu željeli da njih ostave na miru, već nijesu ni Dostanićima dali mira. Nije mogao da završi rečenicu, jer mu je osmjehnuti Džoker pucao u međunožje, ne želeći da reskira dug zatvor. Pao je osjetivši jaki bol u kičmi, pa onda u nogama. Gubio je svijest gledajući kako mu nacereni Džoker puca u koljena i uživa u tome. Taman kad je htio da se izgubi u gužvi, Žabac je naletio na Mišelovu desni- cu. Želio je svakako da padne i da se napravi mrtav. Sakrio je glavu u ruke i ostao da leži panično osluškujući šta će se desiti sa njim. Proklinjao je sebe što se nije spakovao i pobjegao u Italiju, a odatle gdje bilo. Odavno je spoznao da njegovo 144

vrijeme ističe, ali je bio spor. Toliko spor da se gadio sebi. Osjetio je navalu suza, pa se zacerekao iz glasa. Promjene raspoloženja su ga mučile svaki dan. Bojao se nervnog sloma. Bježao je od ludila, a sve ga je više stizalo. Zato i leži ispod stampeda maturanata koji su nalazili spas gurajući se na vratima i iskačući kroz prozore. Mišel je osjetio prezir prema sklupčanoj lopti i postidio se dječačkih snova da bude kao Žabac, prvi frajer Majdana, ovaj koji leži pred njim, sakriven u svom kukavičluku. Tek onda je spazio kako se Komarac, Crni i Štakor tuku sa tjelohraniteljima koji su vitlali sa pištoljima. Džoker im se pridružio i kunda- kom udario jednog gorilu. Mazija je udario glavom Crnog, pa je Crni kao gro- mom pogođen pao besvjesno na pod. Komarac je poletio ka Maziji koji se une- zvjereno okretao oko sebe da sagleda situaciju, pa kada se suočio sa Komarčevim naletom, pripucao je u to tijelo koje je prijetilo da mu nanese bol. Onda se dao u bijeg kroz masu koja se gurala i vrištala. Pucajte, galamio je Mišel, pucajte, ali mi nijesmo čuli. Komarac je pokušao da izbaci iz grla neku guku što ga je gušila. Jeknuo je, napokon, i iskašljao plasu krvi. Osjetio je olakšanje, pa opet bol koji mu je razdirao grudi. Štakor mu je priletio i uzeo ga u naručje. Komarac je pogledao još jednom Maziju, kojeg su pristigli Mišel i Džoker i tukli kundacima po glavi, tako da sam ih morao micati sa besvjesnog Mazije da ga ne ubiju. Komarac se osmjehnuo nerođenom bratu blizancu, savlađujući kašalj koji mu je izazivao jaki bol u grudima. Pogled mu je bježao nekud daleko od Štakora… -- Đe ćeš? Ej, đe ćeš?! - šaputao je Štakor, pokušavajući da vrati Komarčev pogled koji je već plovio nepoznatim morem kojem nije znao adresu ni ime, a mi smo ga u Majdanu zvali podsmješljivo: smrt! -- Idemo! - dreknuo je Mišel, čupajući Štakora za ruku, koji nije htio da ostavi Komarca. - Idemo kad kažem! -- Neću! - zaplakao je Štakor i prigrlio Komarca. Nekoliko sekundi je gle- dao u Mišela i dvoumio se šta da uradi. Ako napusti Komarca znao je da će se čitav život kajati zbog toga. Mišel se lomio u sebi da li da postupi kao vođa ili da popusti Štakoru koga će policija nedjeljama maltretirati pokušavajući da ga optuži za ono što su Dostanići uradili, jer će ih debelo podmititi. Zato je zgrabio Štakora i otrgao ga od Komarca, u čemu smo mu i mi pomogli. Vukući ga kroz salu izjurili smo za ostalim maturantima ostavljajući Milutina da se previja u lokvi krvi i Žapca da se smije kao lud mrtvima i ranjenima. Prestravljena Emili je posmatrala naš bijeg iza separea gdje je uvukao voditelj. Malo potom je vrisnula kada je Plavi obgrlio i povukao ka vratima pro- puštajući policiju i sanitete. 145

-- Ovdje se ljudi ne mijenjaju! - zagnjurila je glavu u rame Plavog. -- Mijenjaju... ali im sudbine ostaju iste! – uzdahnuo je Plavi, i pored trage- dije zadovoljan što je snimio kadrove kakve na ovim prostorima nikad niko nije. Još više ga je radovalo što u kameri ima položen prijemni ispit na FDU. Emili je provela noć na stepeništu svoje kuće, dok je Plavi neprestano čavrljao o snimku, filmu, akademiji... Nije ga čula. Čula je samo sudbinu kako joj dobuje u duši kao stari dosadni zidni sat. -- Ovi ljudi su mi uzeli sve. I porodicu, i domovinu, i zavičaj, i uspomene, i ljubav… Nikada više neću doći u ovaj grad… - zaklela se dok je on gledao čudno. Sjedjeli su jedno pored drugog kao stranci. Tako je to uvijek sa ljudima koji imaju različite snove, pametovao sam Pla- vom dok mi je prepričavao tu situaciju. Rekao mi je da ne filozofiram, nego da ga saslušam do kraja. Nijesam sam ga saslušao, jer Plavi je već bio umjetnik. Spoznao sam to mnogo godina kasnije kad sam i sam počeo da volim istom žestinom ono što stvaram. Volim ovaj roman. Volim i strepim nad svakom njegovom rečeni- com, isto onako kako je Plavi volio i strepio nad dokumentarcem o nama. Ali je ta noć za njega bila uspjeh i nježnost, a za nas poraz i bol. Ta noć je bila najduža u našim životima. Nijesmo mogli u Rupu, ni u Ofsajd zamku, jer su svi znali naše jazbine. Pobjegli smo bez duše na Bedem, iznad Ma- jdana, gdje smo se nekad kao djeca igrali borbe i žmurke. Sjedjeli smo i gledali panoramu kvarta i grada. Grad je žmirkao groznicom maturske večeri. Znali smo da su naši vršnjaci nastavili slavlje u diskotekama i klubovima, i već zabo- ravili bitange koje su im pokvarile veselje. Shvatili smo da je rat koji smo naivno poveli samo naš rat. Ne tiče se više nikog. Sada smo imali čitavu mafiju protiv sebe, kao i one druge, još gore, korumpirane i inflintirane jajare i šišnjare koji su legalizovali svinjarije sive eminencije. Štakor se njihao u nekom grču. Nije plakao. Cičao je kao miš pritisnut vrati- ma ili mačjim šapama. Ježio sam se od njegovog bola. Niko od nas nije imao hrabrosti da mu uputi riječi utjehe ili bar da mu prijateljski stavi ruku na rame. Vremenom su slike ubistvava blijedile, ali slika Štakorovog bola nikada nije iz- brisana iz naših pamćenja. Gledali smo policijske automobile kako krstare gra- dom i slutili da nas sjutra ne čeka ništa dobro. Ni sjutra ni narednih godina… Mišel je ustao i rekao da se neće kriti kao pacov, već da ide da se prijavi u policiju. Svi smo pošli za njim, osim Štakor. Ostao je na Bedemu. Nikada ga nijesam pi- tao da li se prijavio ili su ga uhapsili… Nije ni važno. Posle te noći sam nekako ojačao. Dobio sam želju da preživim. Više život nije bio san, već sučeljavanje sa pravilima koja nijesmo željeli da poštujemo, već da ih uspostavljamo. 146

Ivo Džada, KATARAKTA Republika Sasvim jednostavno - rekao mi je građana Njihove, Tvoje, Naše repub- jedan stranac - ako Vam neko otme like! Promjene jesu smisao života, ali je republiku i od nje napravi svoju, onda malo onih koji su našli smisao, ne zato Vi napravite SVOJU sa istim imenom, što vole besmisao, već što je neuporedi- istim ustavom, istim zakonima… ali vo lakše da se ne mijenjaju. sa drugim ili istim ljudima koji će se, za početak, virtuelno preseliti u VAŠU Moja REPUBLIKA pripada meni. REPUBLIKU, a kasnije sve zavisi od Ne dam stotinku našega minuta za čitav vašar od njihovog života… -- Ovo su najgori dani u mom životu! - skrhano mi je priznao Štakor dok smo izlazili iz zatvorske sobe za posjete, ostavljajući Mišela da blene u Džokera nasmijanog i u zatvorskom kavezu. Nije mogao da shvati da Mišel i dalje no- rmalno razgovara o svemu, a da se i Džoker, kao da je Komarac živ, smije i zbija šale na račun policajaca. Nije mogao oprostiti sebi što je napustio Komarčev leš, koji je predat upravniku Jovu. Upravnik mu je iz odmazde zabranio da pri- sustvuje sahrani. Bez obzira na to koliko se Mišel trudio da Komarčevu smrt uporedi sa Mrvičinom, on nije želio da to upoređuje, jer je Komarac njemu bio nešto drugo. Jedino koje je imao i na koje se bio navikao. Više ništa nije bilo isto. -- Da sam znao da će gad pripucati, pucao bih mu u glavu! - pravdao nam se Džoker, kad sam se vratio unutra jer nijesam uspio da nagovorim Štakora da ostane sa nama. Kao i Mišel, bio je svjestan, da je Štakor previše pametan da bi sebi i nama oprostio Komarčevu smrt. - Ili bih pucao sebi u tintaru da ovo ne doživim. Ponekad je ljepše umirati! -- Šta kažu koliko ćeš dobiti? - upitao sam da prekinem tišinu koja je nastu- pila teža od griže savjesti koja nas je mučila. -- Godinu, dvije, da nije Dostanića! Oni će mi platiti pansion još nekolike godine jer će Milutin ostati nepokretan za cijeli život, ako preživi! - osmjehnuo se zadovoljno što je osvetio Gospavinu korotnu maramu. - Ali opet, volio bih doživotnu zbog Komarca! -- Nijesi ti kriv! Nije imao sreće... i to je sva filozofija života u Majdanu! - Mišel je pokušavao da nađe opravdanje, jer ga je boljelo Štakorovo ponašanje. - Ne znam šta ljudi u Majdanu očekuju? Ako ne možeš da se nosiš sa njim, napusti ga! To je bar prosto, da ne kriviš druge za svoju nesreću. -- Kriv sam ja, Mišel! - Džoker je sagnuo glavu kao pod teretom savjesti i zagledao se u ruke. - Da nijesam udario na Dostaniće, Komarac bi bio živ. -- Mogao je to da bude bilo ko! Ti, ja, on… neko drugi... svejedno! 147

-- Štakoru nije svejedno! Znam da mene krivi bez obzira na to što me pos- jećuje. Dolazi da me muči i da me krivi. Tako mu je lakše. Kad više ne može da me gleda pobjegne kao maloprije. Najbolje bi bilo da sam to bio ja... Onda bi sve bilo u redu. Mišel ga je uhvatio za ruku i zagledao mu se u oči, koje se nijesu smijale kao što su naučile. -- Da se ovo nije desilo... i dalje bih sebe krivio zbog Mrvičine smrti! Sad znam da je onako kako moja majka kaže: nije kako je rečeno, nego kako je suđe- no. -- Ma, sudbina je glupost, Mišel! Svi radimo onako kako mislimo da je na- jbolje, a ne onako kako nam Bog ili neko drugi propovijeda. Kad zaseremo onda tražimo opravdanje! Zaćutali smo, svjesni da nas razgovor o krivicama neće nigdje odvesti, osim u neke ćorsokake gdje se samo očajnici dobro osjećaju. -- Šta ćete sad? – upitao nas je Džoker kako bi nas bar na kratko vratio u stvarnost. - Osim što ćete mi donositi cigarete i slatkiše! -- Idem u Legiju stranaca! - rekao je Mišel odsutno, razmišljajući već dani- ma o tome da je legionarska avantura možda najbolji izlaz iz ovakve situacije, a o njoj je maštao od djetinjstva. - Kažu biće rata sve dok je hrišćana i muslimana… -- Rata?! Znači, ni tamo nećeš moći bez mrtvih? - a onda je mene prodorno pogledao. - Ti ćeš na studije, a? -- Otkud znaš? -- Znam da te roditelji gnjave… Upiši bar neki ženski fakultet da ti riba ne fali… Policajac nam je saopštio da je vrijeme za posjetu isteklo. Uzeo je Džokera grubo pod ruku, kako bi mu ubuduće dao do znanja da je tvrd orah i da ga mi- moilazi sa glupostima koje kod zatvorenika nikad ne presušuju. -- Idemo! -- Lijepo se provedi, Mišel, u tom ratu! - nacerio mu se Džoker. -- I ti isto u ovom miru! - vratio mu je istom mjerom Mišel. Bilo je očigledno da želi što prije da ode iz grada. Previše je mrtvih oko nas da bi se bilo ko dobro osjećao, ali mi nijesmo nosili odgovornost vođe čopora, kao on. Doduše, to nas nije amnestiralo od počinjenih grehova, ali niko od nas nikada nije priznao da smo mi bili krivi za sve. Svako se od nas i dan danas osje- ća kao žrtva jačih i silnijih, bilo ljudi ili čitavog sistema. Malo kasnije mi je Mišel priznao da mu je Emili, ne znajući da je već odlučio, poželjela da ode što dalje iz Majdana. Šta je više mogla da mu kaže dok su se opraštali na stanici. Jedino se u gradu ostajalo srećnom Plavom, jer je snimio film o nama, ali je i on morao na studije. Zahvaljujući tom filmu Dostanići nam nijesu mogli napakovati ono što su obično radili neprijateljima - da odgovaraju i 148

za njihove postupke. I neće, bez obzira na naše mišljenje, pitati nas za dozvolu da ga prikaže, rekao je Mišelu na aerodromu prije nego što ga je ostavio nasamo sa Emili. Pokušavala je danima da bar riječ izvuče iz njega, ali ni na rastanku nije uspjela, pa se bez pozdrava povukla. Tek kad je avion poletio, postao je svjestan koliko toga ima i želi da joj kaže. Našli smo Crnog ispred Rupe, izvaljenog i zamišljenog na betonu. Ljutito nam je saopštio da Štakor non-stop igra fliper u Rupi i odbija da bilo šta kaže. Psovao je njegovu tvrdoglavost i ljutio se na sebe što uopšte pokušava da ga do- zove pameti. -- Domci nemaju nikog! - pokušao sam opet da opravdam Štakora. - Bili su jedan drugom i otac i majka i brat. Porodica! U tome je Štakor izašao iz Rupe i sjeo na stepenik pored nas. Ćutao je pritisnut grižom savjesti zbog Komarčeve smrti i krivicom što je krivio sve i sva- kog. Ponašao se kao dijete, a ne kao žestoki momak iz Majdana, dobro je znao, ali je riješio da pobijedi dječje bolesti i da pronađe izlaz. Na to su ga obavezivale patnje kroz koje je prošao u životu sa Komarcem. Da je kojim slučajem on mrtav, a Komarac živ, jedino što bi želio njemu jeste da, kako umije i zna, pronađe izlaz i bude srećan. -- Odlučio sam nešto... - počeo je Crni i ustao - idem na akademiju! -- Đe? - izletjelo mi je. -- Na policijsku akademiju! - požalio nam se, vrlo nesrećan što je poslušao oca, a vrlo zadovoljan što je pronašao izlaz iz depresije u koju smo utonuli. - Moj otac kaže da se od lošeg kriminalca uvijek napravi dobar policajac! Vidimo se! - okrenuo se i sa rukama u džepovima pošao preko igrališta. Mislio je da nas nikad neće napustiti, ali je slutio da ako nastavi sa ovim, sjutra ili prekosjutra će morati da puca u svog oca, ili on u njega. Upravo to mu je i saopštio onu noć poslije Komarčeve pogibije, po prvi put mu se obraćajući kao otac, a ne kao pol- icajac. Imao je par dana da razmisli do upisa na akademiju, ali se odlučio za par minuta. Ušao je u roditeljsku kuću i našao oca zamišljenog pored prozora. Sa- opštio mu da je odlučio da ide na akademiju. Bilo mu je drago što se otac nije okrenuo da vidi njegov poraz. Samo je klimnuo glavom i nastavio da kroz staklo gleda Majdan. Tek tada je postao svjestan koliko mu je supruga bila u pravu. Vrlo malo je potrebno da bude otac, a toliko je napora upotrebio da bude poli- cajac prema svom sinu. Protiv prirode je teško, zaključio je, a sa njom još teže. Mišela je zateklo Štakorovo pitanje dok je razmišljao o Crnom: -- Šta je? Frka? Ko je sljedeći? O tom razmišljaš? -- Ne razmišljam - obrecnuo se. -- Ja razmišljam, Mišel! Sad sam postao svjestan da me je strah da ja ne budem sljedeći! Odlazim! 149