Šetaci-po-mjesecu

-- Malena, znaš, uvijek sam ja bio taj koji je popuštao. Koji je odgovarao... Svakom i za svašto! Sad moram i tebi da odgovaram. -- Ne moraš! Samo moraš da izabereš, ja ili oni? -- Već sam izabrao... danas kod crkve. -- Znam! - zagrcnula se. - Hvala što si meni olakšao odluku. -- U životu nije sve kako planiraš! Pogotovo nije kako sanjaš. -- Ko je idući, sanjalice? Ti? Ne znam kako ne kapiraš da imaš samo jednu šansu... A to je da se vratiš sa mnom u Beograd! Hajdemo odavde! - pala je na koljena ispred njega i gledala ga gotovo pseći, pomislio je, ili kao neki glodar, naježio se i osjetio odvratnost prema ženi koju je do jutros volio i vjenčao. -- Ostajem, malena! - natjerao je sebe da ne pokaže mržnju, pa je zažmurio i pomilovao po kosi. -- Znači, kraj? -- Ako odeš, nemoj se više javljati! Važi? -- Zašto? -- U životu mi niko nije pružio dvije šanse! Osjećao bih se kao zadnja bu- dala kad bih ih nekom i ja pružio! Izašla je gušeći se u suzama. Štakor nije otvarao oči ni dalje. Nikad ne bi pomislio da su kadri da tolike godine unište sa nekolike rečenice. Tješio se mišlju da je vrijedjela njihova ljubav, onda bi i trajala. Slično kao Štakor mislio i Mišel dok je u aerodromskom bifeu gledao Emili kako ispija kafu i krije pogled negdje u avione koji su pristizali. -- Šta ćeš sad? -- Ono što moram... -- Jebi se, čovječe! - nije mu dala da završi. - Šta radiš od sebe?! -- Ne misliš valjda da me čitav život učiš pravilima ponašanja i vaspitanja! - prekorio ju je kako bi je oraspoložio i skrenuo temu. - Hoćeš li mi nešto priznati? -- Znaš da mi značiš - preduhitrila ga je - ali ne znam da li te volim. -- Nijesam to htio da te pitam! -- Nego? -- Šta si rekla majci kada je htjela da podrži Crnog? -- Pokušala sam po prvi put da budem na tvojoj strani - priznala mu je - rekla sam joj da uvijek zažalimo ako ne odemo za svojim srcem. Mislim da me tvoja majka sada mrzi. -- Ona mrzi samo sebe! -- Zašto? -- Zato što je rodila mene! - Uhvatio je za ruku i pogledao je kao prijatelj, a ne kao ljubavnik. - Nijesi mi rekla pravi razlog? -- Nijesam! 200

-- Zašto? -- Zato što ni ti meni nikad nijesi rekao da si mi osvetio brata! - stisnula mu je ruku i otišla prije vremena. Malo potom je vidio Meri kako ulazi u aerodromski bife. Bila je sama. Nije se osvrtala, znači nije očekivala nikog, naježio se. 201



IV OD DANAS DO SJUTRA

-- Da li se osjećaš kao zvijezda? - dobacio mi je Plavi koji je snimao preko glava fotoreportera i kamermana sve što se dešava na groblju. Doduše nikad nijesam vidio toliko bliceva osim na televiziji, ali je to posljednje o čemu sam razmišljao. Stajao sam iza Mišela i Štakora i preko njihovih ramena blenuo u sta- ru okamenjenu ženu. Bila je kao izvajana planinska litica koja se uznosila iznad groblja i sela u koje smo dopremili Džokera. Seljaci su glasno uzdisali i žamorili. Novinari, takođe. Samo je Gospava ćutala kao kamen stanac, izbrazdan vije- kovima, otvrdla kao granit, i gledala kako seljaci pokušavaju da unesu sanduk u tijesnu kamenu grobnicu. Vratio sam se sa Plavim u grad. Izvinio sam se Mišelu i Štakoru i obećao im da ću svratiti uveče do kazina. Nijesam mogao da slušam njihovu tišinu u automobilu, ali sam se pokajao jer je Plavi pričao kao navidan. Zajedljivo sam mu prebacio što nas i dalje vidi kao junake njegovog filma, a ne kao ljude od krvi i mesa. Uzvratio mi je da bez obzira na to što mislim da je neosjetljiv ipak dolaskom na Džokerovu sahranu, kao i druženjem sa mnom, rizikuje da mu Krsto Dostanić i ekipa uskrate sredstva za igrani film Ljepše je umirati nastao po motivima istoimenog dokumentarnog filma. Kako je pričao kao sportski ko- mentator shvatio sam da jedino mogu da ga smirim njegovom pričom pa sam mu perfidno ubacio sumnju da li mu je dobar medij u kom želi da uradi priču o nama, a potom se vratio na moju staru priču o stripu. Pogubio se. Još kad sam mu, tobože povjerio ideju da mistifikujem priču o nama, tipa Dilana Doga, go- tovo se naljutio braneći našu prizemnost i ljudskost, ali bilo je kasno. Nijesmo propustili nijednu kafanu uz put, a ja sam nam pripremio i nekolika džointa tokom vožnje. Tada sam mu priznao da pišem roman. Nije bio siguran koliko sam ozbiljan, ali kad je shvatio da jesam, drsko mi je odbrusio da je to njegova ideja. Da, odgovorio sam mu, ali je to moj život: - Uspjeće onaj koji prvi završi – dokusurio sam ga na kraju. Iduće jutro mi je bilo nepodnošljivo mamurno. Ne sjećam se kad sam se lošije osjećao. Ležao sam u krevetu i pokušavao da mislim o dobrim stvarima, prisjećajući se proteklih godina, ali jedina dobra stvar je bilo muvanje sa kur- vom Gabi. Gadljivo sam odbacio mogućnost masturbacije na plastičaru kao što je Gabi, ali nijednu drugu nijesam mogao da dozovem u misli. Neko vrijeme sam razmišljao o mogućnosti impotencije od velike količine alkohola koji sam sručivao svakodnevno u sebe. Osvetoljubivosti radi doteturao sam do kuhi- njskog stola prepunog ostataka hrane, flaša, opušaka i čega sve ne i zgrabio flašu vodke. Nagnuo sam nekoliko dugih gutljaja i odmah ih povratio. Onda sam se umio i vratio vodki, ali ovaj put opreznije. Bilo mi je puno bolje, pa sam sjeo na krevet i zabuljio se u veliki televizor na zidu na kom je išao neki dokume- ntarac o paucima. Odvratna čupava stvorenja su gutala nevine mušice koje su se kupale u kapima rose na nekom listu koji je bio dlakav kao i krakati predatori. 204

Ko je mušica, a ko pauk, upitao sam se, mi ili Dostanići, i nagnuo opet dobar gutljaj vodke. Potražio sam daljinski, ali je, kao i uvijek, bio negdje zagubljen u posteljini, pa sam odustao. Vidio sam hrpu nepročitanih stripova na stočiću, pa sam zadovoljno frknuo što od vodke, a što od oduševljenja što nijesu proči- tani. Pogotovo sam se poradovao Dilan Dogu i sveski Tunel strave. Plavi me je redovno podmićivao stripovima koje je skupljao tokom čitave adolescencije dok sam ja pristajao uz žestoke momke i badava pravio ime. Ipak, davao sam mu informacije na kašičicu, toliko da se ne naljuti i da me ne ostavi bez redovne nedjeljne isporuke crtanih, ali i pisanih stripova, kako smo zvali kriminalističke i petparačke romane. Imam ime, imam isfrustrirane pratioce kolumni, roman u rukopisu, mo- gućnost da me ubije kandidat za gradonačelnika, zar je malo? Ako je to najbolja stvar, onda si, Ivo, dotakao dno, rekao sam sebi i javio se na telefon koji je uporno žmirkao. Čim sam ga kupio podesio sam ga na nečujno, tako da nikad nijesam ni znao kako zvoni. Urednik je tražio priču o Džokerovoj smrti, a ne bi bilo loše da pišem neki feljton o Majdanu, zaključio je lukavo. Još lukavije sam mu saopštio da će to koštati, na šta je on požurio da kaže da ćemo o tome tek razgovarati. Jesam budala, pomislio sam, ali nijesam tolika za kakvu me on smatra. Pokušao sam da se presaberem i da napišem tekst koji on sa nestrpljenjem očekuje, ali nijesam bio toliko naivan da mu prodam zlato za mekinje. Onda sam odlučio da napišem drugi tekst dok urednik ne spremi lovu da mu prodam dušu. Ivo Džada, KATARAKTA Strip ili život Čitam prije par dana u svim crnim se zove život. hronikama da se u našoj zemlji desio Imamo zločinca koji je nevin. jedan mafijaški obračun na svadbi, pa nije li to čisto stripovska poetika? Bol Mantika i nauka stoje iza njegovog koja se nanosi u trenutku veselja nepri- pomračenog uma. jatelja je izvanredan primjer kako načiniti stripovsku situaciju i nastaviti Mislim da su autori krenuli od narativnu priču osvete. Ako bolje po- ove u suštini paradoksalne, ali iza- gledamo fotografije učesnika ovog lan- zovne ideje. Prepoznajemo dramatu- ca obračuna shvatićemo da svi do je- rgiju Lepotice i zveri. Preokret. Zver dnog imaju odlike stripovskih junaka, od koje se plašimo postaje omiljeni bilo da je riječ o pozitivcima ili, pak, junak. Još lik smjestimo u stvarnost. negativcima. Pa, hajde da napravimo Momak iz komšiluka koji je savršen, paralelu između jave i fikcije, a oboje ali odjednom mu se pomrači um i sve funkcioniše kako (ne) treba. Međutim, sve je to lakše izvodljivo u filmu, pozo- 205

rištu, romanu pogotovo. Strip nema tu Kručom. Isto to ćemo sresti i kod Blafa mogućnost, pa prema tome stvara svo- i Žalosne Sove, pratilaca komanda- ja pravila koja prihvatamo i jednako nta Marka, potom profesora Okultisa ga volimo i konzumiramo kao roman i Rodija, pratilaca Bleka Stene... Da- ili film. kle, šematizacija koju rado prihva- tamo, koja nas odmara od priče, drži Dilan Dog, ali i ostali stripovski u napetosti, ali i razrešava situaciju, junaci su sa nama oduvijek. Od prvog kao Kručo koji se uvijek nađe u bezi- stripa, sa svim svojim vrlinama i ma- zlaznoj situaciji da dobaci pištolj Dila- nama. Kraj ne znamo, ali smo sigu- nu Dogu. Takođe, Dilan Dog je kao i rni da će preživjeti. Dilan još ima sa drugi stripovski junaci lišen tragično- sobom natprirodno pa može da umire sti i ranjivosti, jer mu to omogućava i oživljava u svojim košmarima. Mi, uzvišenost njegovih zadataka i ciljeva, takođe, jedva izmičemo smrti u našim koji po pravilu nikad nijesu njegovi, ili snovima, ili katkad i umremo. Mo- njihovi, već spasavaju ljude ili čovje- žda nas i ta sličnost sa Dilanom veže čanstvo. Opet, to nam ne smeta, jer za mističnog junaka, bez obzira na mi to od njih očekujemo, samo želimo nekauzalnost mnogih njegovih ava- drugačiju priču, drugačiji kadar, koji ntura. Sigurni smo da ćemo u svakoj osavremenjuju junaka i daju mu neo- epizodi vidjeti starog dobrog Dilana phodnu angažovanost da bi nam bio sa svim vrlinama i manama. Pravi- bliži i prijemčiviji. la ulice ili subkulture, kvarta, grada, države, jednog sistema vrijednosti Bitno je razlučiti da se ne akcentu- ili suprotno, poznata nam je shema i ju likovi, koji su sa raznim mogućnosti- obrazac, jedan svijet za sebe, u kom ma, već dio nas i naše uobrazilje, nego funkcioniše glavni junak ili negativci, njihovo ponašanje u raznim situacija- s tim što je glavni junak prijemčiviji ma: bezizlaznim i opasnim, erotskim, za oko od ostalih, jer se radi o vizue- smiješnim i apsurdnim... Obračun na lnoj umjetnosti. Simbol crkve, vječne svadbi, recimo. Tragična farsa. Grote- dileme zemaljskog i nebeskog carstva, ska. Apsurd! Tragikomičnost smrtnog vječne ljubavi... i na kraju krvavi trenutka. Upravo humor, ali i cini- obračun, koji nosi potpuno drugačiju zam, saveznici su svakog vremena, te i suprotsavljenu semantiku, odlike su je njihova angažovanost neprolazna. onog što jedno djelo mora biti dovoljno Potom, tu su ljubavne avanture koje se moguće da bi bilo uvjerljivo. ne završavaju brakom, jer bi to našeg junaka potpuno promijenilo, a i naš Sve navedeno imamo kod Dilana odnos prema njemu itd. Doga, naravno tu su još: epizodisti koji daju šarm svojim duhovitim ili Autori su čak Dilana napravili ciničnim komentarima, kao Kručo, ili siromašnim detektivom za natprirod- inspektor Blok, Dilanov učitelj i zašti- no, bivšim policajcem, koji svakodne- tnik, koji se obavezno ne podnosi sa vno kuburi sa egzistencijom, ali i sa 206

ljubavlju. Na tome se insistira iz epizo- strip svakako postoji zbog čitaoca. Ima više faktora koji utiču na masovnog de u epizodu, pa ta karakteristika ku- ubicu, a najlakše ga je objasniti men- puje pažnju i ljubav potčinjenih i obe- talno poremećenim. Dakle, spremni spravljenih. U crnim hronikama, opet, za novi zločin, odnosno novu epizodu. sve vrvi od takvih likova. Svi nedostaci stripa ostaju u drugom planu, jer se Dilan Dog se ne mijenja, samo identifikujemo sa likom. Prema tome se mijenjaju okolnosti. Strip se mije- strip nadoknađuje ono što nema u od- nja, ali na bolje, jer uči od razvijenijih nosu na film i televiziju i slijedeći svoje medija. Sasvim je jasno da je strip uspio modele nije nelogično da Dilan Dog kod široke publike prije svega zahva- podstrestvom svojih košmara uroni u ljujući svojoj iskonskoj mogućnosti da Bermudskom trouglu a izroni u Loh dopre do nepismenih, dakle slikom, Nesu, mjestima oduvijek svježim za kao i svojim smislom i naracijom do maštu čitalaca. Bitno je da su ta dva onih najobrazovanijih. Stripomani prostora jednako mistična i zastrašu- nijesu niža kategorija od filmofila, čak juća, pa se čitalac odmah identifiku- imaju dužu tradiciju. Strip je stari- je sa atmosferom i bez uvoda ulazi u ji od filma. Strip je pragmatičniji od priču koja će da ga uzbudi. Autori se filma. Strip se može ponijeti na pusto ne grabe da po životu filozofa, naučni- ostrvo i iznova čitati, a film se ne može ka, scenarista, psihologa itd. naprave i gledati, rekao je neko ko je znao oba ispričaju priču, ali i te kako se takmiče medija uprste. ko će napraviti bolju priču po životu nekog masovnog ubice, bez obzira na Žao mi je što nijesam crtač, jer to gdje je napravljen zločin i kakav je bih od onog obračuna od prije neki profil ubice. Zlo je lako dopisati, ali dan napravio takvu eksploziju na je- dobro nije. Dobro je uniformisano i dnoj stranici tabloida od čega bi zuja- previše dosadno, pogotovo za strip. lo u glavi svim onima koji imaju mo- Ali zlo uzbuđuje, ponajprije čitaoca, a zga, jer oni drugi ne čitaju i ne gledaju strip, već čitaju i upijaju crne hronike. Orkestar Ofsajd zamka je prestrašeno zijevao u Štakora koji je poslije svake ispijene čaše gađao u zid iznad muzičara dok je Šmit brisao znoj i pokušavao da ga obuzda, a slučajni gosti za stolom u ćošku krili pogled od razjarenih pijanaca. -- Ti, svinjo, ćuti! - galamio je na Šmita, grleći Đura Ćuka sa kojim se udružio posljednjih dana. - Pjesma! Cigani nijesu posustajali, a Đuro je tankim piskavim glasom, kao tuđim, podvrisnuo: -- Kidajte žice za kilo pice! Pjevajte muze za kilo guze! -- Dosta! - komandovao je Štakor i uputio se ka stolu u ćošku. -- Je li, Đuro, osjećaš li ti neki smrad ovdje? -- Kao da je svinjac! - promucao je Đuro radosno gledajući kako Štakor uzima stolnjak za ivicu i naglim potezom ga svlači sa stola zajedno sa čašama i flašama ispred zapanjenih neznanaca. 207

-- Marš napolje, svinje! - dreknuo je na trojicu muškaraca koji su ustali smirujući jednog koji je želio da se razjasni sa Štakorom. - Šmite, ako još jednom pustiš svinje u krčmu, tebe ću da okrenem na ražanj i da te serviram na ovaj sto sa jabukom u ustima! Jasno? -- Jasno, brate, kao dan! - pomirljivo je klimao glavom Šmit po navici brišući šank prljavom krpom. Dvoumio se da li da pozove Mišela, ili u krajnjem slučaju Crnog, da bitangu nauče pameti. Suzdržavao se, jer kao čovjek od ka- fane, znao je da pijanci od sitnice umiju da naprave veliki belaj. Kada je zavonio telefon svi su zaćutali. Niko se nije sjećao da je taj telefon ikada zazvonio. Možda samo Šmit, jer su ga prije nekoliko decenija zvali pijani Fajteri iz Dojča da liječe nostalgiju. Od tada je jedino koristio Šmitu, da pozove policiju ukoliko nije mogao sa gostima da izađe na kraj. Šmit se smračio, a onda se javio i napravio facu kao da ga Fajteri zovu iz groba, upravo tako je rekao Štakor. -- I zovu - osmjehnuo se svečano kao grobar - umro je Ljubo u kavezu! Šmitova ideja da se Ljubo Maca izloži u kafani bila je morbidna, ali nijesam to rekao nikom. Doduše, bio je u pravu. Niko osim nas nije došao da se poklo- ni starom mafijašu. Čitavu noć smo sjedjeli pored odra i prisjećali se Ljuba i njegove mace. Đuro je pričao nepovezano, mlatarao rukama kao krilima, ćukao i ponekad stao iznad odra i poljubio nerazdvojnog druga u čelo. Ujutro su ga grobari sahranili uz Mišelovo prisustvo, jer niko od nas nije mogao da se od mamurluka probudi. Tako je neslavno završio Ljubo Maca, čovjek koji je ležao u zatvoru umjesto sina svog najboljeg prijatelja, kome se na samrti zakleo da će ga čuvati kao svog jedinca. No, o tome se ćutalo, jer je pravda spora ali uporna. Tako je Ljubo pao u zaborav. Jedino ga se još sjećao Mišel zbog dobročinstva koje nikad nije zabilježeno u Majdanu, ni prije ni poslije Fajtera. Ljubova smrt je bila očekivana, ali Džokerova nije. Kao i sve neočekivane smrti donijela je nespokoj. Njegova smrt je sve promijenila. Osjetili smo dubinu razdora koju smo krili u sebi. Vrijeme je raskopavalo. Najbolje je to osjećao Crni poniženjem koje smo mu priredili na početku karijere. Isti oni za koje je bio spreman da žrtvuje egzistenciju ukoliko bude doveden pred svršen čin da bira između službe i nas. Znao je što nam se priprema, pa je odlučio da svim silama spriječi projekat koji su htjeli da izvedu kompromitovano sudstvo i ministarstvo zajedno sa partnerima sa druge strane zakona zarad građanskog mira i povje- renja u policiju. Najlakše je bilo žrtvovati one koji su se najmanje okoristili o vrijeme koje je autsajdere izbacilo u prvi plan, a pošteni dio građanstva još više začaurili i okovali u ljušturu iz koje nijesu imali snage, a ni volje da se izvlače. -- Prijatno! - rekao je ocu koji je večeravao i umorno sjeo na njegovu fotelju. -- Sad ću i tebi postaviti! Jesi li gladan? - upitala ga je mati. 208

-- Ne, hvala! Jeo sam na ulici. -- Nadam se da si saglasan da sam napokon u pravu? - zadovoljno ga je pogledao otac, pripaljujući omiljenu cigaretu poslije jela. -- Zašto? -- Svako druženje sa tim narkomanima i ubicama je čista ludost koja može skupo da košta svakog normalnog čovjeka. Ubistvo na vjenčanju ili bolje reče- no, sačekuša na vjenčanju, nezabilježena je u policijskim analima, bar kod nas. - Odšetao je do prozora. Odlučio je da sinu, tvrdoglavom dripcu, kako ga je zvao, napokon otvori oči. - Mada, sve se više priča da je ubica i te kako poznat, međutim, da se njegovo ime ne krije zbog istrage, već zbog prebijanja dugova. Da li znaš nešto o tome? -- Ne! - obuzdavao se Crni da opet ne padne u vatru i time prizna poraz ocu, čovjeku od koga mu je bilo najteže gubiti. - Ali me raduje što staraš zajedno sa zakržljalim vizijama, logikom i cinkarošima, pa vaše privatne istrage i kon- strukcije a la Agata Kristi bivaju sve smješnije! -- Ko stara? - okrenuo se ljutito ka njemu, ljut na sebe što nije lično provje- rio informaciju. Sa zadovoljstvom ću da čujem neku jače utemeljenu i argumento- vaniju teoriju? -Osjetio je da je poklekao pred sinom, žaleći ga što nema snage i kvalitetnih saradnika da se suoči sa nakoćenom bagrom i završi posao koji je on započeo. - Ono, doduše, i ja sam za tu varijantu gangsterskog bratoubilaštva, jer to policiji štedi vrijeme i sredstva, ali kada bi to zauzelo maha, onda bi mafija radila naš posao. -- Malo više poštovanja prema mrtvima kad žive ne poštuješ! - Rekao mu je ono što je odavno želio da kaže, riješen da od sada ćuti pred ocem bez obzira na to kakvu raspravu poveo. Namjeravao je da presječe sve gangsterske veze, firme, radnje i slično, ali prvo mora da postane načelnik. Sa ovog položaja je uzaludno sve raditi, bilo mu je jasno, osim pripremati se za ključni dan kad bude imao moć da krene u čistku koja će puniti crne hronike. Pukovnik ili pokojnik, dao je sebi riječ, pa makar morao razotkriti i očeve mutne radnje u koje nije vjerovao. No, nije isključeno da ih je bilo tokom višedesenijskog rada u policiji. -- Oni su za mene posljednja ološ, živi ili mrtvi, svejedno! - kajao se stari inspektor što je ikada nagovorio sina da pođe na akademiju, koju će iskoristiti da obruka njega i da nekim bitangama omogući da se obogate kao što su radili njegovi saradnici sa kojima, priznao je sebi mučno, nije uspio da izađe na kraj. - A kad me već podcjenjuješ i provociraš, moram da ti priznam da prema tebi, sine i kolega, gajim sumnju! Ne može biti da je načelnik za javni red i mir bio na licu mjesta, a da nije ništa čuo ni vidio! To nije sumnja, to je optužba, sine! -- Dokle će da ovo traje, Popovići? - upitala ih je majka i supruga sa vrata kuhinje, brišući suze krpom od suda. - Je li ovo dom ili stanica policije? -- Mama, molim te ostavi nas na trenutak same da ovo završimo jednom za svagda! 209

Gospođa je poslušno klimula glavom i pritvorila vrata, a Crni se zaletio na oca, i taman kad se starac pobojao da će ga udariti, zgrabio ga je za okovranik. -- Ti si jedan stari, prevaziđeni, a napaljeni i nadrkani pandur, koji nije imao snage da svoje ciljeve sprovede u djela, pa se sada sveti kome hoće i kome stigne zarad glupave sujete kojoj se još smije čitav grad! Ostavi me na miru ili me više nikad nećeš vidjeti u ovom stanu. Od sjutra ti je strogo zabranjen ulaz u stanicu policije, gdje zajedno sa svojim klasićima, sa kojima si Dostanićima za budzašto prodao akcije Uprave policije, i dalje radiš na srozavanju centra. Zato ću te, kunem ti se majkom, lično optužiti, a ne fali mi svjedoka i dokaza! - izletio je da ne gleda starkelju koji ga je samo iritirao. -- Koga ćeš ti... - pokušao je stari inspektor da se niz stepenište razračuna sa žutokljuncem, ali kada se gospođa ispriječila ispred njega, odlučna i povri- jeđena svim što joj iz noći u noć priređuju, vratio se i sjeo tražeći cigarete po džepovima blejzera. -- A koga ćeš ti? - upitala ga je ne skrivajući podsmijeh. - Onog momenta kad napusti ovaj dom, ni ja ovaj stan neću zvati domom. Otići ću za njim da mu kuvam i spremam. Zovi načelnika i ostalu gospodu, koji su te godinama vukli za nos, neka ti usisavaju, peglaju i glancaju ordenje, budalo matora! - sijevnula je očima i otišla u sobu ostavljajući ga samog sebi. Ivo Džada, KATARAKTA Metafora do zla Boga Mani se politike u kolumnama, mrtvih. reče mi jedan stariji pjesnik, koji je Pogledao sam, vjerovatno saža- svoj bunt iz socijalističkog sistema zamijenio potkrovljem u urušenoj ljivo, starog pjesnika. Pio je i dalje, ali zgradi Saveza sindikata. Navikao sam sada na tuđi račun. Dobio je nagra- na razne savjete dežurnih dušebrižni- du grada i stan u trošnom potkrovlju. ka, ali šezdesetosmašu nijesam mogao Žena, nekada ljepotica a sada brka- oprostiti. Sjećam se dobro njegovih ta baba, muštrala ga je kao mačore pjesama koje smo čitali kao tinejdžeri. u veljači. Gađala ga je cjepanicama i Rušio je tabue i predrasude socijali- potpećenom obućom. Isisavala mu je zma, pozivao se na rušilačku energiju preostale živce, kao nekada pljuvačku roken rola, posjećivao hipi komune kad i spermu. su Majdanaši jedino putovali u druge kvartove i o tome pričali do kraja živo- Mani se politike, bratski, zamo- ta. Čašćavao nas je pićem i poklanjao lio me trag od nekadašnjeg čovjeka i nam šibice marihuane. Budio nas je iz pjesnika. Ne bih, rekao sam mu, sve dok se ne manu politike oni koji me tucaju u moždane vijuge. Zinuo je, a 210

proteze su mu ostale sastavljene. Pošto crijevu, zacerekao se na silu. Najgora je izborna godina, rekao sam mu, tre- metafora koju sam čuo u životu od bao bi da odeš u partiju i da tražiš po- pjesnika koji mi je bio učitelj i idol. moć za novu protezu, previše si mršav Da, upravo tako ti je, složio sam se. za tu. Ne, iznervirao se, meni ništa ne Upravo, kao govnu u debelom crijevu, fali. Dobro mi je kao govnu u debelom kopile Džona Keruaka i lokalne vlasti. Dugo je stari profesor prećutkivao žalbe đaka, roditelja i kolega kojima je dosadilo da mjesecima mijenjaju profesora Uroša Maksimovića. Odlučio je da još jednom porazgovara sa njim kao roditelj, što je činio mnogo puta još kad je bio đak, domac. Visprenošću se isticao među ostalima, ali je u neuslovima življe- nja i odrastanja u mnogo čemu ostao nedokazan i nezreo, što dokazuje i sada neodgovornim odnosom prema poslu, za koji je on rizikovao ugled. Posmatra- jući ga kako pokušava da ispije kafu drhtavim rukama, osjetio je odvratnost ka- kvu je oduvijek gajio prema alkoholičarima. Pokušao je da obuzda gnijev i nađe način da pomogne mladom čovjeku koji je rijetko dobijao prave šanse za koje, opet, nije imao dovoljno upornosti i volje. -- Uzalud pokušavate, kolega - osmjehnuo mu se, na šta je Štakor, ljut na sebe što je naručio napitak, nastavio da pokušava da srkne kafu, a da je ne prospe. - Ako i uspijete to će vas zadovoljstvo koštati fleke na košulji ili pantalonama! -- U pravu ste! - odustao je napokon i vratio šoljicu u tanjirić. -- Šta da radim sa vama? - pokušao je da ga navede da sam odlučuje o sopstvenoj sudbini, znajući da se ljudima ne pomaže nametanjem mišljenja, već rasuđivanjem i sagledavanjem mogućnosti. -- Ništa! - umorno je odgovorio Štakor, ne želeći da starog profesora dovo- di u nelagodnu i bezizlaznu situaciju. - Otkaz! I svi mirni i zadovoljni. -- A zašto da uvijek činimo ono što je najlakše? -- Valjda, što najmanje košta! -- Moji etički kriterijumi me obavezuju da ne gledam cijenu, već kvalitet. -- Nijeste nikad bili licemjer, zato vas molim da se ne šalite sa mnom. Možda bi najbolje bilo da dam pismeni otkaz, da vas ne grize savjest? -- Ha, zašto bi me grizla savjest, kolega? Zato što vam je milija čašica, nego posao? - pogledao ga je podozrivo. - Ili porodica? Čujem da ste se razveli? -- Da, razveo sam se! - promucao je Štakor i dalje se ljuteći na sebe što posli- je toliko mjeseci sa težinom priča o Meri. - Ali dajem vam riječ da to nije razlog moje sklonosti ka alkoholu... - zaćutao je kad se profesor grohotom nasmijao. -- Nije strašno slagati, kolega, ali je strašno suočiti se sa laži, bilo pijan ili trijezan! -- Ja se ne bojim ničeg! -- Otkud bi se bojao Fajter? Fajter? Engleska riječ, zar ne? - Štakor je klimnuo 211

potvrdno riješen da ne prihvati nikakav razgovor sa profesorom na škakljivu temu, jer obrazovan čovjek kao što je on ne može da shvati pripadnost. Intele- ktualci priznaju zajedništvo samo u porodici, a ideologije i religije obično prezi- ru ili im prilaze čisto radi lične afirmacije. - Da, čitao sam u novinama o nekoj organizaciji, a potom sam odgledao film o nesrećnim mladim ljudima jednog mog bivšeg đaka... Čudan način života, zar ne? - Štakor je opet klimnuo potvrdno. - Pomalo životinjski? Ali zaboga, ako se ratuje ni za šta, onda se može i umi- rati sa istim ciljem ili zarad nekih uličnih principa, što ne osporavam... Nego, Fajter je uporan ili žestok borac, zar ne? Možda se varam, ali mi vi više ličite na uplašenog pajaca koji se jutrom budi sa neobjašnjivim strahom u grudima, tremom u zglobovima i nepreglednom prazninom koju jedino alkohol prekriva magličastom plahtom razloga za postojanjem, ali samo do idućeg jutra... Kada se zavjesa ponovo diže i predstava se nastavlja, zar ne? Štakor je osjetio mučninu. Ustao se i zateturao tražeći vrata. -- Istina jedino vrijedi kada se kaže na pravom mjestu, u pravo vrijeme, pravom čovjeku! - nije popuštao profesor, bez obzira na to što je duboko saža- ljevao mladića koji je tražio spas iz svog višemjesečnog magnovenja. - Kolega, lijepo se provedite u vašoj propasti. Ako se predomislite u ovoj školi će vam vrata biti otvorena još neko vrijeme… odnosno dok sam ja tu - rekao je očinski, toplo, bez prebacivanja ili traženja zahvalnosti, a onda ustao i otvorio mu vrata. Zgađen sobom oteturao je prema krčmi u kojoj su Šmit i Mišel razgovarali za šankom. Đuro je u separeu uzaludno pokušavao raspetljati jezik iz čvora u koji ga je svezao ogromnom količinom alkohola, ili ludila, koje je samo njemu bilo poznato. -- Štakor je pukao! - ubjeđivao je Mišela stari barmen. - Čovječe, zapamtio sam toliko pijanaca u životu, ali takvu mržnju i rastanak sa pameću sam vidio kod njega i više niđe! Njemu se, nesrećniku, mržnja navukla na oči, pa niti šta vidi niti čuje. Otkad ga je napuštila ona Srbijanka skroz je odlijepio… On je meni kao moje dijete, svi vi, ali mi ga je, siromaha, žao... - zaćutao je kad je Šta- kor banuo na vrata i jedva dogegao do šanka. -- Šetača, svinjo! -- Od mene možeš samo da dobiješ po turu zbog nevaspitanja, magarčino! - pokušao je Šmit da se našali gutajući uvredu, sve dok ga Štakor nije skopao grčevito prstima za grlo i prokrkljao: -- Šetača, rekao sam, svinjo! Mišela je iznenada probola jaka bol u grudima. Mirno je klimnuo glavom barmenu da pretrpi i da ga usluži, što je Šmit učinio, obuzdavajući se da nevaspi- tanog klinca ne raspali flašom šetača po glavi. -- Daj i ovoj zečini! - pokazao je glavom na Mišela, pošto je na iskap ispio viski. 212

-- Ko je zečina? - Mišelu je polenula kafa. -- Ja i ti, eto ko! -- A zašto? - kuvao je Mišel u sebi, obuzdavajući se da zlobnog pijanca opa- meti za sva vremena. -- Zašto? - zacerekao se Štakor. - Zato što Džokera, Komarca i Mrvicu jedu crvi, a Dostanići jedu po najboljim restoranima, karaju najbolje ribe... -- Prestani! -- Što ne priznaš i meni i sebi da smo obične fekalije, funjare, i fukare a ne neki kobajagi Fajteri! -- Prestani, kad kažem! -- Mi smo fekalije, Mišel, to što je valjalo to je mrtvo! -- Još jednom to kaži i ubiću te! -- Ubij me, bre! Možda onda skupiš hrabrosti i osvetiš Džokera! A? Mišel ga je grubo odgurno i krenuo ka izlazu. -- Ali za Dostaniće treba imati petlju, frajeru! - zaroktao je pokušavajući da se nasmije, pa se okrenuo ka Šmitu. - Šta ti svinjo gledaš? Ako nemam muda za Dostaniće imam za tebe! -- Lako je za starog Šmita, momče, pazi sebe! - promrmljao je Šmit, a onda skinuo kecelju i bacio mu ključeve. - Zatvori kad završiš. Ako budeš želio da probaš muda i utoku ja sam u svom stanu... Nije zaključano! Štakor se zablenuo u zatvorena vrata i zaronio glavu u šake. Pokušavao je da zaplače, ali nije uspijevao. Shvatio je kako je teško stvoriti prijateljstvo i ljubav, ali ih je lako izgubiti. Jednom riječju ili potezom. Upravo mi je to rekao dok je praznio posljednje zalihe vodke u garsonjeri. Nije mi padalo na pamet da idem po nove. Dosadio mi je, a i pisalo mi se. Želio sam što prije da ispratim pijanca iz stana. Posljednje mjesece sam zvao vakuum, jer se ništa nikom nije dešavalo, osim možda meni i Gabi. Došao sam na ideju da kolumne objavim u romanu, novom formom sam bio zadovoljan, a zadovoljstvo tjera na rad. No, morao sam da pre- rađujem sve što sam do tada napisao, što me u početku nerviralo, a kasnije mi je izazivalo zadovoljstvo, jer sam se vraćao rečenicama koje su u drugoj varijanti izgledale mnogo bolje. Namjerno sam pravio stručnu i laičku razliku između kolumni i krvotoka priče, što me još više izazivalo. Bukvalno sam se srodio sa obmanom. Uredniku se nijesam javljao, jer sam zahvaljujući kazinu živio na vi- sokoj nozi, a drugove sam izbjegavao pod izgovorom da pišem. Čak sam Štakoru i ponudio da pročita nekoliko stranica, ali je pijanac sačuvao nešto od ljudskosti, pa je priznao da nema strpljenja da se bavi sličnim stvarima i nastavio da se jada na alkohol. Rekao sam mu da najbolje može sam sebi pomoći da prestane, ili da ode na neku kliniku. I pored prihvatanja svega što sam mu predložio tražio je 213

još alkohola, ali nijesam imao. Opsovao je sočno i sebe i mene, a onda, klateći se otišao u noć. Napokon, pomislio sam, riješen da idući put pogledam kroz špi- junku, pa tek da otvorim ili ne pijanim smorovima kao što je bio Štakor. Vrtio sam u glavi posljednji mjesec sve dok nijesam zaspao. Sanajo sam sebe kao pijanca. Možda sam i bio. Štakor je tvrdio da su se Dostanići uplašili od nas, pa zato ne pokušavaju da povrate kazino, što je bilo smiješno. Rekao sam mu da raskrsti sa pijanim iluzija- ma, te da je ovo vakuum ili primirje pred buru. Dostanići su mirni, jer se izbori približavaju, pa su pod budnim okom opozicionih medija i nevladinog sektora. Mišel se saglasio sa mnom. Takođe, obojica smo dali podršku da Gabi napravi noćni klub od kazina koji je izgubio mušterije visoke platežne moći onog tre- nutka kad su se Dostanići povukli ili kad ih je Džoker izbacio iz posla. Gabi je bila sposobna cura, bez lažnog morala, koja je vidjela svoju šansu i željelja da je iskoristi. Mi joj se nijesmo miješali u posao, a po pazarima vidjeli smo da radi koliko-toliko pošteno. Ubrzo je noćni klub Džoker, kako smo ga nazvali na moj predlog, postao glavno mjesto za izlazak u Majdanu. Piće i žene su bili jeftini, a Gabi je dovodila estradne zvijezdice svakog vikenda, koje su se probijale na televizijskim šou programima. Jedino je Štakor uvijek imao primjedbe, ali nas je bila većina. Nekoliko puta je nasrnuo na Gabi, vrijeđao je i psovao, ali mu je prebacila da nije u redu da neko sa takvom biografijom nasrće na ženu, već ako ima potrebu da se obračuna sa nekim - Dostanići su uvijek raspoloženi. Nikada je više nije uvrijedio. Prolazio je pored nje kao da ne postoji, ali smo svi znali da će je mrak progutati ukoliko mu se ukaže šansa. No, Gabi sebe nije dovodila u bezizlazne situacije. Znala je kako da se čuva. Zato je toliko godina opstala u Majdanu i postala gazdarica. Novac je stizao, rastao i meni je bilo dobro. Poslije toga je Štakor jedino prekorijevao mene da sam se zaljubio u kurvu. Nikada mu nijesam spomenuo Meri, a mogao sam, nije me bilo strah od ras- trojenog pijanca. Jednostavno, želio sam da izađem iz konstantnog pritiska i sukoba, a jedan od puteva je bila Gabi. Prije svega što sam mnoge pojedinosti za ovaj roman saznao od nje, a druga stvar je bila što muškarcu mog tipa, koji nije romantičan niti zaljubljiv, djevojka na ivici morala dođe kao idealna žena, pogotovo kad je iskoristiš po svim pitanjima. Mišel se smješkao na moj i Gabin odnos, vjerujući da plaćam njene usluge, a što nije bilo ni važno. Gabi je sve više postajala poslovna žena, a sve manje prostitutka. Jednom joj je izletjelo da možda i ona može biti normalna žena nekom normalnom muškarcu, a ja sam joj surovo uzvratio - da može, ali na nekom dalekom istoku Sibira, gdje civilizacijska noga nije stala, što je istina, jer ovaj svijet je previše mali za ljude kao što smo ona i ja. Na bilo kom mjestu na ovoj planeti ljudi odmah prepoznaju gubitnike, tako da ne treba da gajimo iluzije o sreći, rekao sam joj, i nazdravio za našu nesrećnu budućnost. 214

Mišel je sa glavoboljom ušao u Džoker ne obraćajući pažnju na prisutne, koji su galamili i kockali. Gabi je ustala od bučnog društva i uputila se za njim u kancelariju. Upitala ga je da li će popiti nešto, neki analgetik i osmijehnula se. Prihvatio je tabletu, a potom je popio uz džek. Nije je slušao dok je govorila da pazari u posljednje vrijeme dvostruko nadmašuju one sa početka. Insistira- la je da i radnim danom dovode poznate narodnjake, jer ljudi nemaju gdje da izlaze. Uzdahnuo je i rekao joj da je ona gazda i nek radi što hoće. Godilo joj je povjerenje namćorastog momka, koji je razgovarao samo sa najužim društvom. Uzalud sam joj govorio da je normalan u komunikaciji i da poštuje svakog ko nema zadnje namjere, ali neobjašnjiv strah joj se uvukao pod kožu, pa je, uprkos, seksipilu u kome nije oskudijevala, uvijek bojažljivo prilazila Mišelu. Upitala ga je i za ime koje nosi, koje je svakom bilo čudno, ali je promrmljao da je tu tajnu u grob odnio njegov otac. Sumnja se da je imao neku ljubavnicu u Njemačkoj ili Francuskoj, ko bi ga znao, te da je zbog toga insistirao da mu sin nosi čudno ime. Taman kad joj se činilo da je omekšao i da će, napokon, uspostaviti normalnu komunikaciju sa njim, krupije je pokucao i ušao. -- Mišel, traže te neki momci! -- Nijesam tu! Boli me glava… -- Vidjeli su vas kad ste ušli. Čekaju vas satima. -- Neka uđu! - odmahnuo je rukom misleći o Štakoru i njegovim provoka- cijama. Samo je ovlaš pogledao Vrapca, Lada i Čikaga kada su ušli. Trudili su se da ostave utisak ležernosti, ali iz nervoznih pokreta im se vidjela trema što stoje ispred Mišela, o kom se toliko pisalo i govorilo, i na kraju, o kome je snimljen film. -- Šta hoćete, momci? - upitao je što je ljubaznije mogao, masirajući mjesto gdje se sastavljaju obrve i gdje ga je viskalo, jače nego u kuku. -- Da radimo - bio je najhrabriji Čikago, mršteći se kao i uvijek, ljut kad god treba da progovori. -- Šta da radite? -- Šta ti kažeš! - ohrabrio se i Vrabac. Mišel je tek tada bolje osmotrio atletski građene osamnaestogodišnjake, sa velikim željama, a malim rasuđivanjima. Izgledali su poput svih klinaca iz kvar- ta, bez obzira na vrijeme. -- Čime se bavite? -- Ja sam karatista! – jedva je dočekao Lado da se pohvali - dvostruki sam juniorski prvak države. A oni su džudisti... -- Ja sam... - pokušao je Vrabac da istakne svoje medalje, ali ga je Mišel prekinuo. -- Dobro, vidim da ste žestoki, ali šta vam ja mogu dati da radite? Što se ne bavite sportom? 215

-- Od stipendije se ne živi! - grmnuo je opet nervozno Čikago. -- Zašto ne pokušate negdje drugo? Čuo sam da MUP prima vrhunske sportiste za specijalne i antiterorističke jedinice… -- To je za tatine sinove. Mi nemamo nikog! -- Pa što ne pokušate ili što ne studirate? -- Danas studiraju samo ludi! Završiš faks i prodaješ u maksi marketima i to ako te partija preporuči… -- Ne trebaju mi radnici! -- Ako nas zaposliš nećeš se pokajati! - pokušao je Lado još jednom, ne- zadovoljan što su mu se snovi da radi sa Fajterima srušili. - Već smo radili kao izbacivači u drugim kvartovima na žurkama i diskotekama. -- Ako nas ne primiš, moga bi imati problema sa nama! - priprijetio je Čika- go, od čega su Lado i Vrabac pretrnuli, jer on nikad nije mnogo razmišljao, već je govorio sve kako osjeća. Mišel je podigao pogled na uzbuđenog klinca, namrštio se, ne što je bio ljut ili povrijeđen, već da ostavi utisak i da uplaši momčiće koji su vjerovatno maštali o slavi kao i on u njihovim godinama. -- Čikago je malo brz... - pokušao je da izgladi Lado, smrznut od Mišelovog pogleda, onog unezvijerenog sa filma dok beskrupulozno prebija Žapca i Maziju. - Da smo htjeli da prijetimo ne bismo ni dolazili! Samo hoćemo... -- Marš napolje! - rekao je tiho, znajući da više ne smije da reskira, jer bi prijateljstvo sa napaljenim klincima bilo loš potez sa svake strane. Oni su željeli slavu, a on je želio da ga ostave na miru. Da ih je primio, preuzeo bi i obaveze o njima, što nije mogao da podnese. Zato je želio da što prije opameti klince, dok su na vrijeme. -- Znači... - pokušao je namrgođeni Čikago. -- Sikter, balavče, da te ne izbušim kao govno! - malo je pojačao glas, što je bilo dovoljno da uvrijeđeni klinci napuste kancelariju. Gabi je napokon odahnula. -- Znam ih iz kafane, nervozni su igrači, uvijek se pokače sa nekim… -- Majdan - to je bilo sve je što je rekao. Uzalud se Meri već mjesecima pokušavala prilagoditi normalnom životu u potkrovlju koje je bilo puno uspomena, usmjeravajući misli na rad. Dobila je šansu kao saradnik na fakultetu i predavanjima na prvoj godini književnosti, ali je prošlost bila jača od nje. Uporno je prisiljavala sebe da sjede u neki klub sa kolegama kako bi čavrljali ili ogovarali univerzitet, ali nije imala snage ni koncentracije. Misli su joj neprestano tonule u prošlost i trenutke provedene sa Urošem. Ni najteža provokacija kojom je pokušala da uspostavi kontakt sa njim, tražeći razvod, nije urodila plodom, već je pristao na sve što je sud u rekordnom 216

roku verifikovao. Dok je predavala studentima, koji su postajali jedina njena po- rodica i razbibriga, mislila je i dalje na njega i njegove ruke koje su uvijek nešto petljale oko njenih baš u ovom kabinetu. -- Po Tolstoju nije važna količina znanja već kakvoća! Može čovek da zna mnogo, ali da ne zna ni najpotrebnije, zar ne? - upitala je čisto da uspostavi komunikaciju sa studentima koji su nijemo slušali, svi osim bradatog krupnog brucoša koji se vrtio i meškoljio u srednjem redu. Najzad je digao ruku. - Izvo- lite, kolega? -- Kolege - okrenuo se Maksim Dostanić studentima i odmah nezgra- pnošću i teatralnošću izazvao osmijehe - saglasio bih se sa Tolstojem. Studenti su zažamorili. - Uzmimo moj primjer, ja sam đak generacije, ali od sveg mog znanja, i tona i tona pročitane i prostudirane literature, ja ne znam ono što me zadnjih mjeseci impresionira i stvara mi nesanicu... -- Pa da vam pokušamo pomoći, kolega? - osmjehnula se Meri, raspolože- na hrabrim nastupom studenta koji je djelovao zreliji i stariji od ostalih. Pri- mijetila ga je i ranije. Uvijek se isticao neobičnim komentarima i prodornim po- gledom kojim je od početka nešto poručivao, ali nije imala želje da ga dekodira. -- Jedino me interesuje vaš broj telefona? Meri se zagrcnula od iznenađenja i bezobrazluka, ali se oraspoložila kada u tom pogledu nije osjetila ništa drsko i nisko, nego dobrodušnost i naivnost u osjećanjima koja su mučila nezgrapnog čudaka. -- Žao mi je kolega, ali udata sam - slagala je da smiri žagor studenata. -- Moja drama se, znači, nastavlja - razočarano je uzdahnuo Maksim - iz dana u dan se kiteći novim tragičnim elementima koji će dovesti do katastrofe. Ali to mi ne smeta da vas volim! Hvala! - Sjeo je i prekrstio ruke na prsima kao da se duri, što su studenti ispratili aplauzom. Marija je, iznenađujući sebe i stu- dente, prihvatila Maksimovu igru, po prvi put poslije mnogo mjeseci ispunjena nekim malim zadovoljstvom. -- Nadam se da ste svesni težine i značenja reči, jer u suprotnom, da za- vršim pošto sam i počela sa Tolstojem, za pravo znanje ništa nije štetnije nego upotreba pojmova i reči koje nisu sasvim jasne, a to baš i čine razni naučenjaci i stvaraju za nejasan pojam nejasne i izmišljene reči koje ne postoje! -- Kada ne vjerujete u ljubav, njeno značenje i postojanje, zašto ste se uda- li? - lukavo je pogledao Maksim ne dozvoljavajući studentima da reaguju, iako su se dobro zabavljali slušajući začudnu prepirku između profesorke i studenta. -- Verovala sam! - zamislila se Meri svjesna da tu igru ne smije da igra, bar ne sa studentima, ali ni sa drugima, jer još uvijek nije dovoljno jaka. - Nastavićemo sutra! - osmijehnula se i žurno izašla iz kabineta, koji se napunio žagorom i raspravom koju su njih dvoje započeli. Maksim je namignuo i prijateljski udario po potiljku Džibera, mršavog Beo- građanina koji nije krio da konzumira lakše droge i rok do ludila. 217

-- Kako sam joj ovo rekao, a? -- Riba nema više mindžu među nogama, nego Dunav! - zacerekao se Džiber. -- Pi! Ti bi ogadio Moniku Beluči tvojim metaforama? - lupio ga je jače po potiljku, uvjeren da će jednog dana ipak od izgubljenog slučaja kakav je Džiber, njegov cimer i najbolji drug, napraviti čovjeka. -- Ej, Maks, koji ti je? - krenuo je Džiber za njim između studenata. U studentskom kafiću, omiljenom Maksimovom mjestu za gubljenje vre- mena, spazio je Meri kako naručuje kafu. Znao je da može lako pogriješiti, ali njegov rok koji mu je Krsto dao je debelo tekao, a on još nije doživio pravu ljubav a ne šta dugo, što čini život lijepim. Kad je spazio crvenokosu asistenkinju na brzinu je provjerio svoj izgled na displeju velikog mobilnog telefona i teatralno se naklonio. -- Je li slobodno? Meri se zbunila. Vratila je šolju sa kafom na tanjir i odmahnula glavom više od straha, nego što je željela da ga odbije. -- Žao mi je, kolega, ali moj muž će stići svakog trenutka. -- Pitao sam je li slobodno mjesto, a ne vi, gospođo profesorka? - osmjehnuo se Maksim zadovoljan njenom zbunjenošću, što je bila potvrda da crvenokosu njegovo prisustvo ne ostavlja ravnodušnom, pa je sjeo praveći se lud. Onda kao da se sjetio nečeg, skočio je kao oparen i pružio joj ruku koju je ona zbunjeno prihvatila. - Izvinjavam se... Ja sam Maksim Dostanić. -- Crnogorac? -- Zar je bilo teško zaključiti? -- Ne! Niko nije toliko teatralan u jednom momentu, a u drugom ruralno razborit. -- Nemojte, molim vas, mene u te Crnogorce, ja sam od one druge vrste. -- A kakvi sve Crnogorci postoje? -- Karakterni i karakteristični… Ja sam vam od ove prve vrste, autsajdera. -- Ali imate, onda, karakter? -- Što će mi karakter? Karakter više ne traže ni za kandidaturu za predsje- dnika države. -- Možda će vam trebati? - ustala se i krenula da ide ostavljajući nepopijenu kafu. - Ko zna šta vrijeme donosi! Doviđenja! -- Da vas ispratim? -- Već sam vam rekla da čekam muža - pogledala je na sat - stići će svakog trenutka! -- Nešto nije pohitao? - dobacio je drsko - kao da je moje gore list? -- Pa jeste... - zbunila se i porumenjela. -- Fino! Ali mu ne pominjite moje ime i prezime, kumim vas Bogom! -- Zašto? - začudila se Meri, ljuta na sebe zašto jednom ne pođe i prekine taj nepotrebni razgovor sa drskim brđaninom, koji više liči na žigola, nego na 218

studenta književnosti. Onda se naježila kada je shvatila da se preziva Dostanić. Onako kako se zove nasreća koja je zadesila na dan udaje. Ali ovaj mladić se osmje- hivao kao najnaivnije i najnevinije biće na planeti. Moža nema nikakve veze sa Majdanom, ponadala se. -- Kad kažem ko sam i što sam, pobjegnu od mene kao od kuge ili izvade hekler! Luzer, rekao sam vam. Eto što! - uzdahnuo je tužno sjetivši se Krstovog ultimatuma. - A o onom ćemo zlu sjutra na času. -- Kakvom zlu? - mehanički je upitala, razmišljajući kako i on, kao i njen Uroš, ima neku muku koju mu je nametnula porodica ili sredina koja je jača od njih. Taj usud ove mlade ljude, sposobne i prilagodljive, vraća na staze koje su ucrtali geni ili tradicija i moraju da propadnu čim se sukobe sa sobom. -- Najgorem! O ljubavi! -- Važi! - požurila je da izađe, okrznuvši ramenom Džibera koji je zbunjeno gledao za njom. -- Maks, čoveče, ti si je startovao? -- Jašta sam! -- Vi nam, brđani, pokaraste sve ribe u Beogradu? - zavalio se i stavio noge na sto ne stideći se pocijepanih starki koje su nesnosno zaudarale. - Ima da pokrenem peticiju protiv vas ruralaca! -- Ne avetaj! Ko tebi brani? -- Ne brani mi čoveče, ali gde god se zaletim neki brđanin načepio i druka gas! -- Prvo se operi, svinjo - gurnuo mu je noge sa stola, pa ga prijateljski oda- lamio po potiljku - ošišaj se, bravu! - i na kraju ga počupao za satansku bradicu - obrij se, kozo... Pa onda ćeš i ti nešto načepiti i dodavati gaščinu! -- Ja sam domorodac, medvede! I umesto ja da karam, vi karate... E do moga! - dreknuo je, razmišljajući kako ga uvijek pretekne kod svake dobre že- nske. To mu više neće dozvoliti, obećao je sebi i ispio Marijinu ostavljenu kafu, na šta ga je Maksim zgroženo pogledao. -- Što ne naručiš kafu, šta se brukaš, idiote? -- Nemam! -- Kad ja imam imaš i ti - zagrlio ga je i poljubio u masnu kosu, a onda ga gadljivo odgurnuo praveći bolne grimase. - Kunem ti se nećeš ući u stan dok se ne okupaš! -- Gde da se okupam, jesi li lud? -- U Dunavu, Savi… đe hoćeš, ali u stan nećeš. Smrdiš ko jazavac, tvore jedan! Sjutradan je Marija pošla na fakultet osjećajući kako je uporno svrbi prst, jer je napokon skinula Uroševu burmu. Obećala je sebi da više neće živjeti u lažima koje je po svu noć okreću u posteljini ostavljajući je bez sna. Osjetila je laganu tremu prije nego što je ušla u kabinet. Odmah je krajičkom oka potražila Maksima, koji je posmatrao sa istim žarom kao i juče, spreman da interveniše na 219

njemu nejasne i zanimljive fraze koje je za danas pažljivo pripremila. -- Samoubistvo ni u kom slučaju nije izlaz. U umjetnosti je možda jedino dobro za početak ili kraj djela. - osvrnula se i namjerno skrenula sa teme da bi zainteresovala studente koji su teorijsku priču nalazili u knjigama. -- Sve ima svoje zašto! - jedva je čekao da joj se suprostavi. -- Molim vas kolega, ako je smrt izlaz, onda je sveukupni život obesmišljen. U svakom slučaju, vrlo brzo bi opalo interesovanje za bavljenje ovom profesijom u kojoj samoubistvo nalazi plodno tle. -- Ponekad je časnije izvršiti jedno dostojanstveno samoubistvo, nego pati- ti naočigled svih. Bolnije je sažaljenje od bilo kakve smrti. -- I pored svih razloga i motiva, poruka svih umnih ljudi u civilizaciji glasi da je samoubistvo bolno koliko je izdajničko, ali i cinično koliko je mistično! Po- bogu, jedan normalan čovek zdravom logikom ne može pojmiti kakav to nagon natera čoveka za takvim činom!? I što možemo primeniti na književni lik, koji, pre svega, treba da bude uverljiv. -- Ne bih da upadam u filozofske rasprave - nije se dao Maksim, a studenti se već podijelili na one koje podržavaju kolegu i druge koji podržavaju Meri. Džiber je, očigledno, prezirao oba mišljenja. Napokon ošišan, okupan i obrijan, neprestano je pravio selfije. - Nije to moj stil, ali ostajem dužan činjenicu koja me uvela u raspravu sa vama. Dakle, ja sam ušao u konflikt iz razloga da skrenem pažnju na sebe, a nikako da opravdam samoubistvo! -- Podlo, ali iskreno! - konstatovao je Džiber stavivši ruku na vrat da se zaštiti od mogućeg udarca koji, na sreću, nije uslijedio, jer je Maksim bio usre- sređen na čitanje Merinih misli. -- I uspeli ste, kolega! - osmjehnula se da ne razočara studente koji su navi- jali za njega. Pomalo je bila ljuta što igru koja joj prija, ne ostavlja za njih, nego je dijeli sa studentima. - Ali da ste iskreno ušli u raspravu podsetila bih vas na Kamija koji doslovice kaže: Postoji samo jedan filozofski problem, a to je samoubistvo! Možda naslućujete rešenje tog večnog problema, s obzirom na to da se ne bojite uhvatiti u koštac ni sa sličnim nerešivim problemima kao što je ljubav, ako za rešenje ne prihvatate jednu instituciju na staklenim nogama, kao što je brak? -- Ako za motiv uzmemo ljubav, onda se nemamo čemu čuditi! -- Imamo, kolega. I te kako imamo! Znamo da ljubav nije neizlečiva. Ljubav je poput mlade sadnice, koja daje plod, ali kalemljenjem je spremna da svoj plod udvostruči, zar ne? - ufiksirala ga je pogledom, zadovoljna što mu je doskočila, ali kada ju je žamor studenata otrijeznio, naljutila se na svoju slabost. Počela je da se pravda, dok je Maksim gledao zadivljeno u nju: - Molim vas, ništa lično. Ovo je nauka... -- Ja sam dovoljno čuo! - nije želio da je ostavi na cjedilu. Ovaj krst on mora 220

ponijeti ako je iskreno mislila onim riječima i pogledom. - Preostaje mi nada! -- Vidimo se! - prekinula je čas da se spasi rumenila i riječi koje su je odavale, a kojim se potajno radovala, jer je osjećala na neki čudan način da život opet diše u njoj. Požurila je u kafić da se pribere. Nadala se da će je čudak opet posjetiti kako bi joj dao znanja da ona nije neosvojiva, niti mrtva žena. Da je uvjeri da ne postoji samo tuga i bol, već da je sazdana od krvi i mesa kao svi drugi ljudi pod suncem. Jedva je dočekala kafu bez šećera kojoj je opet poslije toliko mjeseci osjetila miris. -- Je li slobodno? -- Zavisi šta, kolega? - izazvala ga je. -- Muž vam opet kasni? Razmišljala je da li isto boli ta riječ kao juče, ali joj on nije dao da izmjeri osjećanja, jer je želio da bude tas koji će da odredi težinu. -- Mogu li da primijetim dvije nelogičnosti? - ona ga je upitno pogledala, osjećajući opet snagu da govori i sasluša. - Imate svjež ožiljak od prstena na ruci i nijesam siguran da li je rana ili ožiljak na srcu? -- Možda ste raspoloženi da me otpratite do biblioteke? - uzdahnula je, shvativši da bi samo ispala površna kad bi pokušala da falšira nadošla osjećanja. -- Ne bih da se ne radi o biblioteci! - našalio se i ustao. Zasmijali su se i krenuli ka izlazu sudarivši se sa Džiberom koji je dobio jedan prećutni udarac po vratu što je značilo da se ne miješa i nekoliko novčanica u džep kako više ne bi pio tuđe kafe. Ivo Džada, KATARAKTA Ljubav Ljubav je pronađena dragocjenost ko ga nađe. Ona naivčina i poštenjači- koju je neki nesrećnik davno ili skoro na koja vraća nađeno obično dobije na- izgubio. Po pravilu, izgubljeno je onog gradu u protivvrijednosti bola i patnje... Kada je odlučio da pozove Crnog na večeru nije znao da li to radi zbog klinaca koji su ga pohodili ili da mu se izvini za sve neprijatnosti što mu je pred crkvom priredio. Kanio se od Džokerove sahrane. Ćutali su tokom večere, tek, s vremena na vrijeme, pogledavši u oči jedan drugog. -- Pojavili su se neki novi momci u Majdanu! Mnogo me podsjećaju na nas... kad smo počinjali. -- Mislim da ih imam u evidenciji. -- Mada, siguran sam da imaju veće šanse, nego mi. 221

-- Kako to misliš? -- Sami su. Nemaju kome da se dokazuju i nema ko da ih štiti kao što su nas štitili Ljubo, Đuro, tvoj otac... tako da ih može prva varnica opeći za sva vreme- na. Oni nemaju ništa osim srce i volju, a mi smo imali i obaveze i dužnosti prema mrtvima i živima. Zato smo, valjda, otišli predaleko. Zato želim i da ih zaštitim! -- Pa već štitiš čitav kvart? Javna je tajna da si preuzeo Džokerov posao! Uzmi ih za gorile. -- Sam znaš da to nije istina! Ja trenutno ne znam šta radim. Tražim na- jbolje rješenje! Zato nijesam htio da ih uzmem, jer me ne zanima takav posao... Vratiću se na želježničku ako me bude ineresovao posao! -- Ne pričaj gluposti, Mišel! - Crni je ispio vino. - Ni ti nijesi toliko lud da ostaviš zlatnu koku, a da istovaraš džakove sa sjebanim kukom i nogom! -- Crni, ne zezam se! Već sam ih otjerao! Ako hoćeš da mi pomogneš imam ideju da te momke maknemo sa mog i tvog vrata! -- Znači hoćeš da sarađuješ sa policijom? - nasmijao se Crni. -- Samo hoću nekom da pomognem! -- Zašto prvo ne pomogneš sebi? -- Zato što neću da te učinim sretnim i mirnim! U međuvremenu, kao da su osjećali šta se dešava, ispred istog restorana u kom su se Crni i Mišel nadmudrivali, Lado, Vrabac i Čikago su već pola sata posmatrali prodavca cigareta kako cupka uz muziku koja je dopirala sa slušalica. Čikago mu je prišao, ljut na drugove što su neodlučni, bar kad se radilo o ovom napušenom i anemičnom kosmoranu, kako su zvali dugokose momke. Skinuo mu je slušalice sa ušiju i stavio ih na svoje. -- Ovo moram da pozajmim, jer ti ovo treba dobro da čuješ! - ovlažio je kažiprst i jako ga zabio prodavcu u uvo, na što ovaj dreknuo od bola. -- Koliko daješ Žapcu? -- Kojem Žapcu? Žabac je dinosaurs! Otišao je legendu! - smijao se pro- davac da ih odobrovolji, jer ih je znao iz Majdana. - Ođe su glavni Fajteri! -- Koliko im daješ? - dreknuo je Čikago, koga su oduvijek nervirali takvi tipovi kojima je svejedno ko im je gazda, samo da oni mirno zarađuju za život. -- Dobro, dobro... - uplašio se prodavac. Nije tajna, braćo! Ja sam samo trafika, prodajem njihovu robu. -- Od sad ćeš nama da daješ pare od njihove robe! - potapšao ga je Čikago po obrazu i natukao mu slušalice na glavu. - A ti im kaži da te pljačkamo! -- Ej, ej, to vi riješite sa njima! Oni su vam u Džokeru! -- Samo im ti kaži da ti je to rekao Čikago! - zabio mu je Vrabac cijev pištolja u kičmu. - Njima ionako ne treba bez za sahrane, jer umiru kao da su u domu staraca! Čikago mu je lagano otkopčao pederušu i istresao novac na tezgu. Izbrojio 222

je pet stotinarki i strpao ih u džep, čitavo vrijeme fiksirajući prodavca u oči koji se obuzdavao da nešto ne kaže što će ga skupo koštati. -- Idući put promijeni muziku, jer od ovoga se dobija tumor na srednjem uvu! - opet ga je lagano ošamario u znak pozdrava i cerekajući se natuštio niz ulicu praćen Ladom i Vrapcem koji su se oprezno osvrtali, više da ostave utisak opasnih momaka na prodavca, nego što im je instinkt opreznosti nalagao. Znali su da su uradili nešto što ih može skupo koštati, ali ni oni nijesu gori od onih ja- jara iz škole koji su se rasporedili po gradskim klanovima i već u školu dolaze sa razdrndanim automobilima i markiranim odijelima, a prema njima se ponašaju kao prema djeci koja su im nedorasla. Kada su spazili Mišela kako izlazi iz resto- rana sa visokim proćelavim prijateljem, naglo su skrenuli u prvu ulicu desno i krijući strah, počeli su da dijele novac. -- Sad više ne možemo nazad - svečano im je rekao Čikago. Idemo do Šmi- ta, da im saopštimo da postojimo. Ivo Džada, KATARAKTA Antiheroji Ulica i popularna kultura stvaraju sku kulturu XX vijeka jeste pop Milo i jedan specifičan karakter ili pojavu, Jovović. Jedna od glavnih ulica Ma- koja ima svoje predstavnike u muzi- jdana, u kome su uvijek uspijevali ci, epici, filmu, književnosti... Postoje antiheroji nosi njegovo ime. To je ona stvarni i fiktivni antiheroji sa kojima ulica kojom je pop otišao u smrt. Epski se masa identifikuje. Rokeri su sa po- pjesnik je dobro znao da pop Milo nije javom sumnjivih muzičkih pravaca otišao da pogine od zuluma Nikole I, sašli sa pijadestala i prepustili nezah- nego što je skrivio sa misterioznom valno mjesto folkerima, hip hoperima, ženom tvrde biografi lascivnog svešte- pop izvođačima... Pucanjem društve- nika. Način na koji je to učinio hrabri nog, političkog pa i sistema vrijedno- pop, sasvim džentlmenski i nepono- sti, otvaranjem granica bivše SFRJ, sa vljivo dao je povoda pjesniku da izmi- popularnom kulturom su došla razna sli motiv i da popa pošalje u legendu opojna sredstva, idealna za slobodno koja traje i danas u toj formi, ali i u vrijeme, nezadovoljstvo i nezaposlen- formi koju mu je dao teoretičar turbo ost. Na scenu su stupili antiheroji. Ali i folka, tadašnji hip hoper Rambo Ama- oni imaju prethodnike, koji su djelima deus (Antonije Pušić), koji je regene- i nedjelima ušli u vječnost. rativnim remiksom epske pjesme Smrt popa Mila Jovovića i sam skrenuo Jedan od najpoznatijih antihero- pažnju na sebe hrabrim pokušajem da ja koji je ušao na velika vrata u ni- 223

spoji tradicionalno i moderno. U stvari, van dolazio u Gradsku kafanu, onako maskiran, i slušao pjesme o sebi, ili je u istraživačkom smislu, spojio je nisko to još jedan urbani mit o ruralnom tadašnje i nisko današnje, što je mno- junaku. Diskutovao je i raspravljao o go sličnije nego što je različito kako se svom djelu. Branio se i napadao se. A na prvi pogled čini. Takođe, čin ju- samo su ga raščešljana sijeda brada i načke pogibije ima sve performanse naočare branile od bjelosvjetskih lo- umjetničkog hita popularne kulture vaca na glave. Idealna demistifikacija u bilo kojem mediju, kao i u bilo jednog popularnog mita reklo bi se, ali kom vremenu. Sve ono što ima svoje nije tako. Uprkos demistifikaciji anti- konzumente u nekom neodređenom heroja Karadžića - mit o njemu kao o broju podvodi se pod masovnu kul- gorskom hajduku i mučeniku i dalje turu tog momenta popularnu. Odno- živi u guslarskoj i folkerskoj subkulturi. sno, svaki nacionalni instrument ima svoju publiku u svakom vremenu, pa Svog predstavnika moj grad ima i tako nije čudno što su i danas obje verzi- u popularnoj muzici - Rođa Raičević, je Popa Mila veoma popularne, bar u ljepuškast i povučen, mamin sin, ko- ulici čije ime nosi. Antiheroji djelova- risti svoj talenat za dopadljivu tzv. pop njem, a umjetnici uopštavanjem ne- muziku, prije svega, pa i za ogromne kog stvarnog događaja, pogotovo ako količine narkotika tvrde tabloidi. je kontroverzan, ako ima epski zaplet, Masa je pala na dečka iz komšiluka. kao jedan od najpoželjnijih, plus krv, Ulica je u ekstazi. Kada se grad pre- znoj i seks, a čime obiluju svi junaci dozirao Rođom, Rođo se predozirao ulice, ili bolje antiheroji, imaju idealan drogom, kažu dokoni biografi i bande- put do suza, smijeha i pažnje konzu- raši po uličnim ćoškovima i gradskim menata. kafanama. Grad je u žalosti. Svak je zaboravio da je bio narkoman, ako je U jednoj od ulica u Majdanu, gdje bio. Rođa se mrtav vratio u grad kao kuckam kolumnu, živio je i školovao dobri i vaspitani dječak iz komšiluka. se Radovan Karadžić koji je osuđen Kao mamin sin. Kao Elvis. Kao Ejmi. u Haškom tribunalu za ratne zločine. Kao Vitni... I ostao legenda kao Džems Ulični guslari, ali i patriotski folke- Din. raši, hip hoperi, pa čak i neki rokeri su posvećivali čitave albume novom Nije nepoznat fenomen da anti- Karađorđu, koji se, eto, na opšte ra- heroj fikcije postaje heroj prije svega zočaranje preselio iz pećina, gora i masa, a time i popularne kulture. U klanaca u kostim neuglednog parapsi- svakom slučaju, to poteže ozbiljnu hologa. Kratak je put od paraistorije analizu, kao što ima ozbiljne kon- do parapsihologije. Ali je na njemu sekvence i posljedice. Dobar primjer mnogo znakova idealnih za nastanak je film As Pik (2012), a navodim ga iz popularne umjetnosti u svim svojim razloga što dio autorskog tima potiče diskursima. Zanimljivo je da je Rado- iz ovih ulica i ovog grada - scenarista 224

Obrad Nenezić i montažer Ivan Ziro- nsiraće tim što je autokrati Nikoli I jević. rekao sve što je imao i otišao da pogine od turske ruke, a ne od gospodarove. Glavni junak Beli je bivši inspek- Voli Radovana Karadžića jer oživlja- tor, ubica državne bezbjednosti, do- va kosovski, i sve druge epske mitove brovoljac na bosanskom ratištu. Lik duboko usađene u crnogorskom biću, koji progoneći postaje progonjen. Sni- koji su proizilazili iz vjekovne zajedni- mak ratnog zločina prodaje you tube-u čke borbe bez obzira na nacionalne da bi uzeo novac i osvetio se svojim pa- podjele i bez obzira na to što ih se u jtašima, kao i nadoknadio lovu koji su političke svrhe odričemo. Zato publi- prisvojili dok je ležao u zatvoru za svo- ka voli Rođu Raičevića, jer je otišao ja i njihova (ne)djela. Dakle, publika ne iz ulice, iz koje svi čeznu da odu, ali navija za njegovog nevinog i dopadljivog nemaju hrabrosti, uslova, volje... i ostva- brata Kentu koji je kolateralna šteta rio se u Beogradu, kojem nije dao da događaja i svinjarija Belog, već navija bude njegov grad, već je ponio usud za Belog, iako zna da je hladnokrvni svoje ulice gdje je još uvijek na cijeni ubica i zločinac. Ali je progonjen i onaj užasni Dinov moto: živi brzo i publika se identifikuje sa njim. Ta- umri mlad. kođe, Beli je ciničan, time i crnohumo- rno prijemčiv. Svojim nadređenima, Mnogi skorojevićki biznismeni, službama i progoniocima kaže u facu tzv. tajkuni, za mali novac su otkupi- ili telefonsku slušalicu da im je valjao li zlatne lokacije u centru grada, gdje dok je radio za njih, sve dok im nije na donjim spratovima prave tržne ce- patriotizam emigrirao iz srca u želu- ntre ili poslovne imperije, a na gornjim dac, pa su zajednička prošlost i svjedo- raskošne odaje. Većina ih je umiješa- ci počeli da im smetaju. Znači, Beli na u mutne poslove sa drogom, ciga- govori režimu, na čijem su čelu njegovi retama, naftom, lijekovima... već de- progonioci, ubice u rukavicama i fra- cenijama, ili bar tako tvrde mediji, oni kovima, sve ono što i masovna publika nezavisniji ili hrabriji, pa tako je ulica misli i želi da kaže, a ne smije. jedno od poprišta za svođenje računa. Iako se ovdje radi o obliku popularnog Publika voli antiheroje jer rade varvarstva, to je jedan od elemenata većinu onoga što bi oni željeli, svjesno koji utiču na kreativnu ekstazu ulice, i nesvjesno. Voli Ramba Amadeusa preko filmskih, televizijskih, ali i hip koji se ne uklapa u sistem i kaže popu hop ostvarenja, prije svega mislim na pop, a bobu bob. Zato voli popa Mila gangsta rep, koji se odomaćio devedese- jer nije u funkciji plemenskog i patrija- tih, a slikovito je govorio o antiheroji- rhalnog sistema i sve da je imao odnos ma, uličnim bandama, seksu, nasilju, kao sveštenik sa misterioznom ženom drogi, kao i njegovi osnivači u Americi: opraštaju mu, jer je drugačiji, a bala- 225

Duvaj ga, brate Nema ti druge Kroz snajper te prate Cijevi duge Što duže cijevi Pamet je kraća Sad su glavni lijevi I retardirana braća (Nadšu i Nadje 88) Od tada pa do danas nije se mnogo su pod uticajem nesvjesnog, jer svjesno ne promijenilo u tim pjesmama, osim ju- pravi zločin. Svjesno pravi mit i legendu, naci, koji neslavno završavaju od usta- jer preko fikcije ekstazira. Sami autori nova za liječenje, preko kaveza, kako u iščezavaju poput njihovih uličnih djela. žargonu zovu zatvor, pa do groblja. Ali Visoko-niska kultura uzima svoj danak antiheroji žive u mitovima i urbanim i koristi ograničeno vrijeme koje joj je legendama. Pomiješala se stvarnost i dato i ne pokušava da se izvini nikom mašta. Autori su dali svoj pečat i anti- za svojih pet minuta. Tu potrebu nema heroji imaju sve one odlike koje da su ni nisko-visoka kultura. Ulica i smje- imali u stvarnom životu ne bi postali rovi su svačije pravo. Ulica je svačija, i takvima. Antiheroji nijesu momci iz svakog čeka, prije ili kasnije, njegovih komšiluka, već egocentrični profili koji pet minuta (anti)herojstva. Štakor se posmatrao u ogledalu u toaletu krčme Ofsajd zamka. Bio je ljut na sebe, jer više nije mogao da se izbori sa jutarnjim strahovima i groznicom koja mu je savlađivala tijelo. Nastupajući strahovi su mu paralisali razum sve dok opet ne sruči pola flaše rakije u sebe. Onda je postajao razdražljiv i više nije poznavao ni prijatelje ni neprijatelje. Neprestano je mislio da se sveti Meri koja mu je kao tmina titrala ispred očiju, čas ga zavodeći, čas mu dajući do znanja da joj nije stalo do njega. Ušao je u kabinu da se olakša i kad se spremao da pusti vodu, pažnju mu je privukao nervozni razgovor ili svađa, kako mu se u početku učinjelo, iz dijela gdje su se nalazili prljavi pisoari. -- Možda ovdje nijesmo trebali!? Krčma je njihovo korito, a svaki je pas na svoje korito jači! -- Šta je, frka, a? -- Nije frka, nego im je krčma druga kuća! Čikago je pretjerao. Daj i meni malo…- Čulo se kako ušmrkuju prah. - A i onaj Šmit je lud isto kao i oni! Neće keš dati bez krvi! 226

-- Tako i treba! Prvo glavu, pa rep kad stigneš! Šmitu je bolje da nama daje malo nego njima mnogo! Vidio si po onom duvadžiji! A Magnum kad vidi šta je uradio sa nama, sam će doći da nas moli, ali će biti kasno! Nek radi i on za nas! Ionako je ostao sam. Profa je mrtav pijan svaki dan! On nas jedino može upucati kakvom brljom! - zasmijali su se, a Štakor se namračio. -- Kad me na času zapuhne, pada mi se u nesvijest. -- Foliranti, kažem ti ja! Mafijali su Dostanićima, pa ih braća razbila ko zvečku! Sad mafijaju po groblju! Ostavi mi još malo! - čulo se opet kao ušmrkuju prah. -- Ako uletimo u dil sa Dostanićima, završili smo posao za čitav život! Prvo ću da se napunim kao brod pa da otvorim jedan džudo klub... -- I regrutuješ gorile za nas! -- Zašto da ne? Iznajmljuješ gorile kao vjenčanice. To je lova bolja od prosti- tucije! -- Koliko da tražimo Švabi? Šta je rekao Čikago? -- Pet! -- Šta pet? Ništa ispod deset! Nemoj da nas potcjenjuješ! -- Dobro, hajdemo! Čikago će da popizdi. Spremi utoku za svaki slučaj! Štakor je gotovo trijezan izašao iz kabine. Zagnjurio je lice u šake pune vode i zagladio kosu. Na klince nije računao. Ima li šta gore, nego povući okidač na svog đaka? Ima, povući okidač na svoje dijete, vjerovatno, pomislio je, i ušao u krčmu. Zatekao je Lada, Vrapca i Čikaga kako za šankom razgovaraju sa Šmi- tom koji je mirno čistio šank. -- Prvo, morate odrasti, dječaci, pa onda tražiti reket! - ozbiljno ih je savje- tovao Šmit. - Druga stvar, ja samo vodim posao, a gazda vam je, bog da mu dušu prosti umro, pa ćete morati da ga posjetite na groblju… Ako mi ne vjerujete pročitajte plakatu na vratima krčme. Vidjećete ime onog matorog ugursuza, a on vam je bio neki jebeni Fajter kojeg su sjebali moji Švabe. -- Hoćeš da ujutro nađeš zgarište ili krčmu, Švabo? - unezvijereno je gledao Čikago po kafani. -- Dečko, mogu ja da nađem zgarište, ali ću naći i tvoje uši od kojih ću napraviti praćku... - pokušao je Šmit da ih zastraši, ali kad mu je Čikago pod nos poturio pištolj samo je uzdahnuo i zamahao glavom. -- Ne kenjaj, Švabo! Nego daj deset komada! -- Pošteno! - rekao je Štakor i zario cijev pištolja Čikagu u rebra, a onda mu uzeo oružje i predao ga Šmitu. -- Za ovo imaš keca iz vladanja, Čikago! -- Profesore?! - zbunjeno mu se obratio Čikago dižući ruke u vis. -- Spusti ruke i sjedi za onaj sto. I vi isto! - pokazao je Štakor njegovim dru- govima, što su oni zbunjeno uradili. 227

Štakor je stavio pištolj ispred sebe na šank, koji je smireni Šmit podigao i obrisao ispod njega, pa ga vratio na staro mjesto. -- Šta ste radili zadnji čas iz književnosti? -- Nijesmo u školi! - obrecnuo je uvrijeđeno Čikago. -- Naravno da nijesmo - tiho mu se obratio Štakor - zato se i ponašaj kao da nijesi u školi, jer ću te ja jednom za svagda naučiti ponašanju, maloumni majmune! Ti, mali - uperio je prst u Vrapca - izvadi telefon i snimaj! Ako ne snimiš, nikad više nećeš porasti ni jedan milimetar, osim u zemlju! - zasiktao je, a Vrabac je poslušno počeo da snima svoje drugove. - Koji će mi od vas trojice reći ko je napisao Gorski vijenac, šta je tema djela, nekoliko glavnih likova i sti- hova… Ne, morate sva trojica, jer ako ne znate to pitanje moraćemo vas zadržati do daljnjeg. Posramljeno su odgovarali redom na pitanja, ono što su znali, a znali su mnogo kao svi Crnogorci o Gorskom vijencu. Vrabac je snimao njih, pa oni nje- ga. Sramota ih je preplavljivala, ali čim bi pokušali da se uzjogune Štakor bi se prihvatao pištolja, pa su pjevali kao ptičice. Na kraju im je uzeo telefon i naredio da se sjutra obavezno pojave na času, jer će snimak izbaciti na you tube što je značilo kraj svih njihovih mafijanja i vojevanja. Ćutali su i drhtali, uplašeni i posramljeni. Šmit je molio Štakora da ne mora baš na you tube može na facebook ili tviter, što im je dječački ponos sahranjivalo još više, je tako grozan kraj velikih snova nijesu ni slutili. Pošto je održao najgori, a najpotrebniji čas svojim đacima, Štakor je obuzet drhtavicom i groznicom, požurio u kancelariju kazina. Mišel se iznenadio kad mu se učinilo da je trijezan i da mu oči sijaju strahom i nečitkom tugom, koju je uvijek nosio još od domskih dana. -- Nijesi pijan? -- Kakve to veze ima sa pitanjima dijalektike, dijalektičkog metoda, te di- jalektičkog materijalizma? - Zaželio se da liči na starog sebe, pa je izazvao osmi- jehe kod obojice. - Nijesam došao da tražim odgovore na suštinska dijalektička pitanja… Treba mi keš, Mišel! -- Uzmi koliko hoćeš - pokazao je na otvorena vratanca sefa u zidu. -- Idem! Ne mogu više... -- Đe ćeš, znaš li? -- Vraćam se Meri! - Zamislio se, osjećajući potrebu da se ispriča sa nekim ne bi li dobio podršku. - Danas sam vidio neke klince... - izvadio je mobilni tele- fon, a onda pustio Mišelu snimak. - Moji đaci! - Pogledao ga je u oči, želeći da vidi je li pogriješio što je postupio oholo. - Rade ono što smo mi radili u njihovim godinama. Neću da dođem u situaciju da moram da ubijem svog đaka... To ne bih mogao sebi da oprostim! - Ustao je kao da ga neko goni, natrpao džepove 228

štosevima novčanica, pa zbunjeno i stidno mahnuo rukom i gotovo istrčao iz kancelarije da ga Mišel slučajno ne bi razuvjerio da ne ode. Ivo Džada, KATARAKTA Selice Ptice se vraćaju iz nužde, a ljudi iz navike… Štakor me je zvao da se pozdravimo. Užasno mi je bilo teško ustati od računara i napustiti čedo koje sam tkao. Predložio sam mu Džoker što mi je bio izgovor da vidim Gabi sa kojom sam se odaljio otkad je preuzela biznis, ali i da uzmem nešto novca za lektora, korektora, dizajn, pripremu, prelom, štampu itd. Pucao mi je kapak šta misle izdavači i ostali dušebrižnici, riješio sam da sam izdam roman i da ga plasiram preko dnevnih novina. Urednik mi je ponudio prodaju preko nedjeljnika, ali sam odustao, jer sam htio da nešto napravim sam, kako poslije ne bih morao da se zahvaljujem nikom, a pogotovo ne da krivim nekog za neuspjeh. Sam pao, sam se ubio, govorio je otac majci kad mu je preba- civala da učini nešto da me odvoji od lošeg društva. Dok sam se spremao zapazio sam Krsta Dostanića kako uvjerljivo govori na lokalnoj televiziji, pa sam instiktivno pojačao oduvijek stišani televizor. Shvatio sam da je pobijedio na izborima pa slavi sa izbornim štabom. Nigdje oko njega nije bilo gorila, već neki uglađeni i fini svijet. Prepoznao sam Plavog i Ivu. Gle- dali su ponosno u kamere. Kakva dva probušena kondoma, pomislio sam, pa se pokajao. Znao sam njihove porive i razloge zašto su u timu lošeg momka kojemu je narod povjerovao, milom i silom, da će biti dobar. Plavi je želio film, a Iva posao novinara za stalno. Vjerovatno su i ostali imali slične prohtjeve, jer kako bi drugačije stali iza ubice i lopova i drčno gledali narodu u oči. I onda se mi borimo protiv vjetrenjača, uzdahnuo sam, napokon zadovoljan što sam izašao iz lošeg filma, a još više što imam u računaru nekoliko stotina strana romana, mog prvjenca. Da li su Mišel, Štakor i Crni znali za novost i zašto me nijesu obavjes- tili nijesam znao, ali sam shvatio kako vrijeme brzo prolazi mimo nas, odnosno mimo svakoga ko je napravio svoj svijet i ne tiče ga se tuđa briga. To je, u stvari, moj život, napokon sam ukapirao i zadovoljan izašao iz stana. Štakor me je čekao na želježnićkoj stanici, koja je vrvila od ljudi koji su putovali u zapadne zemlje. Skoro sam pročitao podatak da ih je iz grada otišlo preko tri hiljade. Odmah su to vlasti demantovale i napali opoziciju za širenje dezinformacija. Valjda ne idu u posjetu rođacima sa deset kofera i torbi, pomis- lio sam, a onda se probio kroz gužvu prema bifeu gdje me je čekao Štakor. Bio je trijezan, što me je obradovalo. Ruke i brada su mu drhtale dok je ispijao čaj i žalio se da boluje od apstinencijalne krize. Tješio se da će brzo proći. Najteže 229

mu padaju paranoje koje ga hvataju s vremena na vrijeme, ali je već shvatio da su prolazne, pa nekako izlazi na kraj sa njima. Nije ni pogledao kolonu automobila izlijepljenih Krstovim fotografijama iz kojih su se vijorile državne zastave, a ja nijesam htio da pominjem da smo dobili novog gradonačelnika. Novog - starog, prošlo mi je kroz glavu, jer je Krsto svakako bio siva eminencija grada još od devedesetih. Onda sam otjerao iz misli Krsta i razne krstiće pa sam pokušao da podržim Štakora u namjeri da se vrati Meri. Ukoliko ona ne pristane da se vrati u Majdan, onda da on pokuša da ostane u Beogradu… Na tome sam insistirao, a on se saglasio da će Meri vjerovatno predložiti taj scenario. Dok sam posmatrao kako slaže kockice budućnosti sjetio sam se naših po- lemika o beletristici iz adolescentskog doba. Biblioteka mojih roditelja je bila pravi majdan za mene i Štakora. Gutali smo savremenu književnost, pogotovo američku. Sanjali smo sa Bukovskim i Keruakom. Ali smo to krili od ostalih. Komarac je često znao da ismijava svog nerođenog brata blizanca kako čita, a on skita. Kasnije smo se zarazili južnoamerikancima, a moj otac je negodovao i govorio da se vratimo klasicima, pa da čitamo postmodernu, jer to je kao sa slikarstvom… Nijedan dobar slikar nije to postao, a da nije bio dobar crtač. No, nas nijesu mnogo interesovali savjeti. Furali smo po svome kao i za sve. Iznena- dio se kad sam ga pitao da li više uopšte čita? Imao sam utisak da mu je milo što ga to pitam, pa je iz unutrašnjeg džepa jakne izvukao Ekov Nulti broj. -- Maloprije sam ga kupio. Nijesam ni znao da je izašao. Tražio sam poklon za Meri… -- Uspio je da teoriju pretvori u literaturu - rekao sam mu - a vidjećeš. Imam utisak da mu je taj materijal ostao od nekog prethodnog romana. -- Ime ruže je nešto najbolje što sam pročitao - uzdahnuo je listajući knjigu - no mislim da će ostati milion nekih drugih najboljih knjiga koje uopšte neću pročitati. Nijesam uspio da mu odgovorim, jer je bilo vrijeme da krene. Zagrlio sam ga i zamolio ga da se čuva. Na stolu je ostao Ekov roman. Dan danas vjerujem da je to namjerno uradio, jer je znao da se više nikada nećemo vidjeti. To sam rekao Mišelu, kad sam svratio da ga obradujem Štakorovom odlukom i odlaskom, ali kako to uvijek biva ja sam posljednji saznavao vijesti, pa mi je rekao da mu je odluku saopštio prije nekoliko dana. Onda mi je ispričao priču o klincima i dao mi da odgledam snimak koji je Štakor napravio u krčmi. Smijao sam se zarazno i rekao da je snimak nešto najpodlije što se moglo uraditi momcima u njihovim godinama. Da, ali najpametnije, rekao je Mišel, a potom mi je ispričao kako su on i Crni umišljene žutokljunce opametili: -- Crni nije bio baš siguran da imam poštene namjere kad sam mu predložio da klince prijavim. Čudio se, kolutao očima, češao ćelu, a onda sam se iznervirao, pa je pristao. Ne mogu ti opisati kako sam se jadno osjećao dok sam ih drukao 230

pandurima, ali mislim da mi ti momci ne trebaju na savjesti, a prije ili kasnije, nasrnuli bi na nas, kao što već jesu… vidio si! - pokazao mi je telefon, a onda mi do detalja ispričao šta se dešavalo u stanici. Pandurović je ušao gurajući ispred sebe Čikaga, Lada i Vrapca sa lisicama na rukama, a onda potpuno smiješno, kao svaki pandur kad glumi, razdrao se na Crnog i mene, koji sam skrušeno sjedio u kancelariji kao kaluđer. -- Jesu li to ove bitange, gospodine? – sijevao je očima Pandurović, ćuškajući tri momka koji su pokušavali da ostave utisak da se ne boje, bez obzira na to što nijesu mogli pojmiti šta im se dešava posljednjih dana i zašto se čitav grad od kriminalaca i policajaca okrenuo protiv njih. Posebno poslije bruke sa snimkom. -- Da, oni su! - potvrdio sam, bježeći pogledom od smiješnog Pandurovića da se ne zacenem od smijeha. -- Reketiranje, ucjene, iznuđivanje, prijetnje... Pa čak i pokušaj ubistva u krčmi Ofsajd zamka - čudio se Crni, fiksirajući momke. - Šta vi mislite? -- Pola od toga nije istina! - zadrhtao je onaj simpatični, najmanji, Vrabac kako li se zove, koji se robije bojao kao đavo krsta, ali ga je Pandurović gurnuo pendrekom u bubreg, pa je jeknuo i kleknuo na koljena. -- Za krčmu ne znam, ali za iznuđavanje će posvjedočiti čitavo osoblje kazina! - rekao sam, ne obraćajući pažnju na zgranute poglede klinaca. -- Panduroviću, prije nego što ih predaš tužiocu potrudi se da naša stanica da doprinos pravdi. Nauči ih pameti da nam više ne dosađuju sa tim kvazikrimi- nalnim glupostima! -- Razumijem, načelniče! - salutirao je Pandurović pa udarcima pendreka izgurao svu trojicu klinaca iz kancelarije. -- Vidi se da smo nekad radili zajedno, zar ne! - rekao mi je Crni. Ne pamtim da sam nekad vidio raspoloženijeg Mišela, nego dok mi je pre- pričavao događaj iz stanice. Bio je oduševljen time što je neke klince naučio da kriminal puno košta. Nije više pominjao Štakora. Samo je govorio o misiji kako treba postupati sa mladim ljudima, a nikako ih prepustiti ulici i raznim Dosta- nićima… Nijesam skupio hrabrosti da mu čestitam novog gradonačelnika, a i zašto bih, imao sam roman koji me je čekao u računaru. Nekom gubitniku kao što sam ja bilo je sasvim dovoljno da se osjeća dobro i da ne kvari raspoloženje stvarima koje se nijesu mogle ispraviti, niti će ikad. Ovaj grad pripada ljudima koji žive u njemu, koji sami sebi kroje sudbinu, sami sebe nagrađuju i kažnja- vaju, a Krsto Dostanić je još jedan njihov uspjeh. Ja, Mišel, Štakor… živjeli smo u drugom svijetu, virtuelnom, tako da nas se nijesu ni ticale odluke naših tzv. sugrađana. Gabi sam rekao da bih volio da je vidim večeras i pričam o romanu, ali me je kroz osmijeh savjetovala kako bi bilo bolje da to ispričam nekom kritičaru, što je značilo da je više ne interesujem. Time je jedino obradovala dušebrižnike koji su moju čast branili od pojebljive prostituke. Oni ne znaju da su meni stvarno 231

nedostajali sati sa pragmatičnom ženom koja je bez zazora pričala o svemu. Na- jviše mi je nedostajao krucijalni svjedok za mnoge stvari koje su bile neophodne za kraj romana. Doduše, izvukao sam iz nje mnogo neophodnog, a iskreno, u tom momentu mi je nedostajao seks, pa sam kod nje naručio najbolju djevojku da me posjeti u ponoć. -- Stvarno si peder - rekla mi je kroz plastični osmijeh. -- Zašto sam peder? -- Pa zato što od mene naručuješ djevojku? -- Pa da sam peder naručio bih momka! - poentirao sam, ovlaš je poljubio u obraz i sa zadovoljenom sujetom izašao iz Džokera. Ipak sam joj nešto značio čim je povrijedilo što sam od nje naručio djevojku. Ako se prostitutke mogu uopšte nazvati djevojkama, rekli bi moji dušebrižnici. Međutim, pored ljutnje na Gabi, treba da joj zahvalim što nijesam uzeo namjeravani novac za knjigu. Sjetio sam se na ulici, instiktivno se okrenuo, ali sam završio na terasi neke kafanice gdje sam sjeo da dobro razmislim šta hoću. Na kraju sam shvatio da ne znam šta hoću, ali da dobro znam šta neću, a to je da uzmem novac iz kazina na račun knjige. Okrenuo sam broj dnevnih novina za koje sam nekad pisao kolumne, tražio direktora, i sve smo za par minuta dogovorili. Knjiga je bila prvi otklon od poslova sa mojim starim drugovima. Ispijajući kafu sjetio sam se dana kad sam Štakoru donio Selindžerovog Lovca u žitu. Bili smo prvi razred srednje škole. Većina nas je ismijavala, pa sam stekao utisak da je najviše Štakoru krivo što sam mu predao roman pred svima. Koma- rac se pokušavao sjetiti kako se zove onaj koji neprestano uči i čita, i misleći na štrebera lupio je štakor. Tako je Uroš Maksimović ponio nadimak Štakor. Istog časa mu je Štakor odbrusio da je dosadniji od komarca, tako da su jedan drugom dali nadimke koje su nosili do kraja. Palo mi je na pamet da bi bilo dobro da opet pročitam divno Selindžerovo djelo, jer bi mi moglo biti od koristi za roman. Nijesam se mogao sjetiti da li mi je Štakor ikad vratio knjigu, pa sam riješio da posle espresa sa mlijekom svratim u knjižaru i kupim je. Mora da sam se osmjehivao dok sam prizivao uspomene iz prošlosti pa je Iva, koja je prolazila ispred terase, pomislila da se njoj osmjehujem. Ljubazno se javila, čak zastala i počela razgovarati sa mnom o kolumnama. Raspitivala se što ih nema u posljednjim brojevima. Bio sam iskren i rekao joj da ih čuvam i ubacujem u roman koji upravo završavam. Onda sam je upitao da li ide u pravcu trga, potvrdila je, i ponudio sam se da joj pravim društvo, jer želim da kupim Lovca u žitu. Ne znam zašto, jer tu knjigu obično vole muškarci, ali sam je ra- zoružao namjerom. Čak je sa mnom svratila u knjižaru i predložila mi neke nove pisce o kojima nijesam znao mnogo. Odlučio sam da se informišem preko 232

interneta čim dođem kući, a ona mi je obećala da će mi mejlom slati redovno nove predloge. -- Zašto mejl? Zar nemaš telefon? -- Čudan način da mi tražiš broj - prijatno se osmjehnula. U tom momentu sam se sjetio priče Plavog i snimanja spota. Razmišljao sam da li ju je tucao Krsto Dostanić? Umalo je nijesam i pitao, ali sam se ugrizao za jezik, jer sa njom nijesm mogao razgovarati kao sa kurvom Gabi. Šta znači navi- ka, uzdahnuo sam, a potom se ljubazno pozdravio sa zgodnom djevojkom koja je mamila uzdahe prolaznika. Odmah me sahvatala sumnja, kao i obično, da ću ispasti navalentan kod svih žena koje su mi se sviđale. Do vraga sa mojim sumnjama i mjerama, skoro sam naglas rekao, zastao sam na ulici i poslao joj SMS: Nemoj da se okrećeš da ne vidiš kako sam pocrvenio, jer moram da ti priznam da mi se sviđaš! Odgovorila je poslije par minuta: Zašto mi to tek sad kažeš, a znala sam da ti se sviđam još na fakultetu? Htio sam da joj pojasnim da se sviđala svima, ne samo meni, ali sam već napravio dovoljno koraka i trebalo je samo čekati, bar sam tako mislio. Žurio sam sa Selindžerom pod miškom i razmišljao koji parfem koristi Iva. Dok smo razgledali naslove u knjižari, čitali sižea i biografije, žudno sam udisao njen parfem… Ali sam otjerao misli i pokušavao da se foku- siram na roman. Nijesam imao kraj. Zaboravio sam nepisano pravilo iz kreati- vnog pisanja da se krajevi sami pišu, odnosno da izlaze iz priče… Poslije nekoliko dana Iva mi je poslala SMS, dok sam sređivao roman u ne- dostatku kraja. Uprkos tome, pristao sam odmah. Možda je bilo pametnije da odugovlačim, ali sam je dovoljno ignorisao nekoliko dana. Nijesam bio uzbuđen od susreta sa Ivom. Ipak, imponovalo mi je da me je tako zgodna djevojka po- zvala na kafu. Valjda je to nagrada za sve one promašaje kojim sam se ponosio u životu jednako kao neko uspjesima. Doduše, nijesam ih dijelio ni sa kim, kao što se uspjesi dijele, ali osim nekoliko dušebrižnika – rođaka, komšija i bivših kolega sa faksa koji se jednako interesuju za moj, kao i za živote drugih poznanika, nijesam nikom morao podnositi izvještaje o svojim izborima. To je prednost gubitnika, pomislio sam, i odmah tom razmišljanju našao mjesto u romanu. Ujutru sam poranio da popijem kafu, ali sam sa sobom, kako sam to često govorio Gabi koja me prekorijevala što i njoj nijesam skuvao kad i sebi, i da pročitam štampu. Kako sam živio samotnjački tu jutarnju naviku nijesam volio da dijelim ni sa kim, pa ni sa nekom dobrom ribom kao što je bila Iva. Obično čitam domaću štampu, ali su mi iz radoznalosti ruka i oko poletjeli prvo prema jednom beogradskom tabloidu. Jeziva fotografija krasila je naslovnicu. Osjetio sam bol u grudima. Sjedio sam nekoliko minuta kao gromom pogođen. Ostavio sam sitniš na stolu i pošao žurno prema stanu. U tom bunilu sam ponio i list koji nijesam platio. Poslao sam kratki SMS Ivi: Izvini, imam kraj romana! Javiću se ovih dana… Kao što to biva krajevi se sami pišu, ali sam morao rekonstruisati 233

događaje koji su se zbili daleko od mene. Neće biti teško, zaključio sam, jer su očigledni razlozi i motivi za tragediju koja se desila. Štakor je umorno izašao iz voza. Dvoumio se da svrati u stanični bife kako bi se okrijepio jednim šetačem. Znao je da se neće lako otarasiti stečenih navika i alkohola, koji ga je smirivao i izvlačio iz groznice i straha. Nije mogao rastrojen pokucati na vrata Merinog potkrovlja. Odlučio je da prvo uzme hotel, a da na alkohol zaboravi. Ali opet se predomislio i svratio u bife… Kada ga je probudilo drmusanje, tek poslije nekoliko sekundi je shvatio da leži na staničnoj klupi i da mu policajac pokušava uzeti polupraznu flašu šetača iz ruke. Sjetio se da je pio u staničnom bifeu do fajronta i da je kupio viski u marketu. Sjeo je na klupu da se odmori, namjeran da pozove taksi i da uzme hotel. Pijuckajući i gledajući beskućnike koji su se živo svađali oko mjesta gdje će prenoćiti, zaspao je. -- Biraj ruku, nogu, bubreg koji hoćeš, ali mi flašu ostavi! - zavapio je zbunje- nom policajcu. -- Šta radite ovde? -- Čekam voz za sreću! - osmjehnuo se Štakor, a onda je ponudio policajcu, koji je potegao dobar gutljaj. -- Znate li koje je doba? -- Ne znam, ali nema veze, kad dokrajčim ovu flašu neću znati ni to da ne znam! Prijatno! - pozdravio je policajca i pošao da potraži taksi. Razmišljao je o Djeci sa kolodvora Zoo dok je posmatrao Cigančiće kako zamiču u žbunjeve sa zadriglim čikama koji će ih za par novčanica pipati i za- dovoljavati. Nekoliko kurvi je špartalo osvijetljenom stazom parka. Jedna mu je ponudila društvo, ali je odbio. Pokušavao je da sabere misli. Nije ga više bilo strah ni od čega. San ga je opet prevario, a kad se ujutro probudio shvatio je da mu su mu nestali torba, novčanik i flaša… Ostala je samo neka sitnina za koju je mogao kupiti pivo… ili čaj. Naježio se. Sad si pravi pijanac, odbrusio je sebi, pa ga je opet uhvatila drhtavica i nesnosni strah. Pojurio je prema centru grada, ne znajući od čega više bježi, od straha ili od ljutnje na sebe. Ivo Džada, KATARAKTA Alkohol Piće je izvanredan poznanik, ali u mržnji, ali nikad ne priznati svo- loš prijatelj. Treba mu se često vraća- ja osjećanja i ulogu. Biti licemjer je ti, izazivati ga, zavoditi, pa ostavljati, jedini spas od alkohola i zlih ljudi. kao i posesivne i ljubomorne ljude. Sa Biti licemjer znači preživjeti alkohol i njima ne treba živjeti u ljubavi, nego zle ljude… 234

-- Šta, stvarno, mislite o biblioteci? – Meri je upitala Maksima, pošto su čitavu noć proveli u kafiću pored biblioteke, zahvaljujući veselom društvu koje je slavilo rođendan uz tamburaše. Kad su izašli u zoru bilo je svježe. Meri ga je uzela pod ruku i privila se uz njega savlađujući drhtavicu. Postavila je pitanje, samo da bi nešto rekla, i skrenula temu sa Maksimove priče o ultimatumu i po- rodici kojoj je bio dužan diplomu i lojalnost. -- Misaoni ćorsokak! - rekao je prebacujući sebi što je čitavu noć pričao svoj život, iako je htio da mu ona govori o sebi. Po prvi put je bio željan da čuje nečiji život, jer je smatrao da su pri njegovom svi životi previše jednostavni i na smrt dosadni. Meri mu je djelovala drugačije u moru jednoličnih djevojaka, koje su obrazovali tabloidi. -- Pretjerujete! -- Samo sam iskren! - okrenuo se put nje i prigrlio je. - U stvari, trenutno nijesam, torokam o biblioteci, a razmišljam kako da vas poljubim! -- Da niste požurili? -- U mom zavičaju se kaže: što možeš danas ne ostavljaj za sjutra! Zasmijali su se, pa ćutali do Merinog ulaza. Tu su nekoliko trenutaka bježali sa pogledima. Onda je Meri odlučila da prekine neugodnu situaciju, jer je željela da o svemu dobro razmisli. -- A da mi, ipak, ostavimo to za sutra? -- Što se mora nije teško! - pomirio se Maksim i odlutao niz Dorćol. Meri je nekoliko trenutaka gledala za njim, pa je drhteći od svježine požu- rila u potkrovlje. Željela je što prije da stane pod tuš da joj razbije mamurluk kojim je bila opijena. Upravo je skidala šminku kad je zazvonio fiksni telefon. Prepustila je telefonskoj sekretarici da odradi svoj posao. -- Trenutno nisam kod kuće. Ostavite poruku. Volim vas! -- Meri - prepoznala je Maksimov glas i instiktivno se okrenula ka aparatu - danas neću da spavam. Ni večeras. Samo ću da bdijem i da vas volim! - potom je čula stihove koji su je prikovali za tabure ispred ogledala: -- U ovoj noći najmirisnije trave Tvoje su kose U ovoj noći jedino žubori Tvoja krv Meri Ugasi lampu... Nije mogla da se obuzda, nego je prišla aparatu, podigla slušalicu i sjela na pod: -- Pomalo životom podsećaš na Drainca! Samo je on volio Mariju, a ne Meri! 235

-- Zato što tebe nije poznavao! Voliš Drainca? - upitao je oduševljen više što je podigla slušalicu, nego što voli srpskog boema Rada Drainca. -- Ne! Previše je muškarac. Volim Šekspirovu mekoću i senzibilitet... -- Pa što ne kažeš! Spavaj, a ja ću te rukom zagrliti Tako se bršljan oko hrasta svija Tako se iva dražesno uvija U oštre prste starinskog duda… -- Ne mogu da verujem?! Šekspir! - promucala je, a on je osjetio momenat kad treba prekinuti. -- Želim ti lak dan, pošto sam ti priredio tešku noć - patetično se pozdravio i spuštio slušalicu. -- Alo, alo… - pokušala je da ga zadrži, ali je metalni zvuk aparata opomenuo da je veza prekinuta. Kad se probudila kasno popodne naljutila na sebe što na sve tako brzo pristaje. I što joj prija. Sanjala je sebe i Maksima kako sjede u biblioteci i razgo- varaju putem starinskih telefona instaliranih na svakom stolu puste čitaone. Maksim joj je govorio stihove, dok je ona plakala i razmišljala čas o njemu, čas o Urošu, koji je pokušavao da uđe kroz staklena vrata čitaone, ali nije mogao da razbije staklo. Jedva je dočekala da zazvoni telefon, ali se razočarala kada je sa druge strane žice prepoznala majčin glas, koja joj je za nekoliko trenutaka prenijela utiske sa festivala u Boliviji. Nijednom je nije upitala o njoj samoj, čime je željela i prekor- iti, ali je glumica naprasno prekinula razgovor zbog nevjerovatno skupih međuna- rodnih razgovora. Čim je spustila slušalicu telefon je, opet, zazvonio. U kratkom razgovoru Maksim je zamolio da se što prije spremi, jer je tog jutra u parku ispod njenog prozora upravo postavljena vrteška. Požurila je i dalje prebacujući sebi da su rane još previše žive. Ponekad se zapitala kako živi Uroš, Štakor, kako su ga zvali, ali ni slutila nije koliko je bio blizu… Štakor je ispijao čaj, već satima prikupljajući hrabrost da se uspne u zgra- du preko puta terase kafića i da se pojavi ispred Meri. Polenulo mu je kada je Meri, sva razdragana i nasmijana, izletjela iz ulaza sa mladićem koji je maloprije utrčao u zgradu. Naglo je ustao i žurno pošao za mladim raspričanim parom niz ulicu. Kada su prešli ulicu kod parka, okrenuo se ka izlogu na ćošku da ga ne bi prepoznala. Sjeo je na betonsku izbočinu izloga i zagledao se u par koji se smještao na sjedištima. Zatvorio je oči kada je Maksimova glava pošla i poljubila Meri. Zatvorila je oči, kao što je uvijek radila kad je on ljubio. Bila je zaljubljena, vidio joj je po osmjesima, prije nego što je ponijela vrteška i adrenalin podivljao u venama, onaj isti koji je mjesecima spavao u njoj, nespreman za nove dane i 236

uzbuđenje. Štakorova svijest i misli su se zavrtjele. Zagrebao je prstima u beton da bi održao ravnotežu da ničice ne padne na pločnik. Onog momenta kada je vrteška stala, a Maksim iskočio uzimajući Meri u naručje i dalje je vrteći dok je ona vrištala da joj se vrti u glavi, odjeknuo je pucanj koji se složio sa treskom razbijenog stakla u izlogu. Svjetina je pojurila i sjatila se oko Štakorovog leša. Maksim je zastao prigrlivši Meri, kojoj se skamenio osmijeh od vriske žena i djece koje su zatečene užasnim prizorom, bježali nazad ka parku. Maksim je pomilovao Meri po licu, a potom se uputio ka lešu. Kad je vidio da je skitničina glava raznesena, zgroženo se okrenuo i vratio se Meri, koja je stajala u gomili uzbuđenih žena i čekala ga. -- Šta se dogodilo? -- Neki skitnica prosvirao sebi mozak! -- Hajdemo odavde! - povukla ga je preko parka da zaobiđu samoubicu. Dok su se mazili u potkrovlju zamolila ga je da njihova iznenadna ljubav, bar, za početak ostane tajna na univerzitetu, kako je ne bi izlagala nepotrebnom ogovaranju kod naučno-nastavnog vijeća. -- Do tada će moja sloboda isteći! - nasmijao se teško se mireći da sada, kad je napokon doživio ljubav koja nije ličila ni na jednu prije, mora se obuzdavati zbog nekih univerzitetskih profesora koji i sami očijukavaju sa studentkinjama. - Kada me Krsto izroka ti mi slobodno donosi ruže na grob, nemoj se kriti ni od koga! -- Nemoj tako da se šališ! - zagrlila ga je još uvijek misleći da je čitavu priču izmislio, nemajući hrabrosti da mu ispriča da je njegovog brata Milutina vidjela na djelu ispred crkve. Kad je shvatila o kome se radi, i nije pobjegla od njega iz kluba, znala je da joj se čudak mnogo dopada. - Zar se bojiš? -- Ne! Kad sam sa tobom ničeg se ne bojim! -- Mnogo fraziraš i citiraš! -- Smeta li ti? -- Ne! Čak mi nevjerovatno prija! - povukla ga je ka postelji pod kosinom ispod prozora kroz koje je gledala beogradsko nebo, jedinu razonodu poslednjih mjeseci. Dok je Meri uporno pričala o pjesničkom samoubistvu, obuzdavajući se da ne provocira, Maksim je drijemao. Nije puštao misli da odlutaju od jutrošnjeg doručka koji mu je Marija servirala u krevetu obučena u njegovu majicu ispod koje nije imala ništa osim bijele puti i oblina. Kada ga je Džiber grunuo laktom u rebra i podnio mu novine pod nos, umalo nije jeknuo, obuzdavajući se da mu ne opali takvu magistralu kao i jutros prije predavanja pošto ga je uporno zapitki- vao gdje je bio čitav vikend, prekorijevajući ga da je on morao da pospremi stan iako je bio njegov red. -- Šta se udaraš, govedo? 237

-- Tvoje hrkanje ruši integritet, ugled, tradiciju i dostojanstvo ove akademske ustanove, brđanine! Vrati se na tvoje junačke pašnjake, bizončino, i hrči do mile volje, a meni i prisutnoj aristokratiji obezbedi minimalne uslove za sticanje obrazovanja... -- Ne davi, aristokrato! -- Vidi ovog - pokazao je Štakorov leš na naslovnoj strani tabloida - ovaj nije imao da večera, ali je imao metak i lek protiv sveukupne socijalne bede! A profesorka pet časova kenja o samoubistvu kao nerešivom filozofskom problemu! -- Napravila bih jednu slobodnu procenu, naravno ako dozvolite? - ljuba- zno se obratila studentima nekako vedrija od jutros, što Maksim nije mogao da ne iskoristi. -- Sa zadovoljstvom, koleginice! -- Da li ste se naspavali, kolega? - prihvatila je igru što je izazvalo smijeh kod studenata. Blago ga je prekorila pogledom što se nije suzdržao pa je nastavi- la: - Vreme je pesnike preselilo iz kafana u biblioteke, te već imamo podatke da je poezija kraja dvadesetog veka uslovno rečeno vedrija ili optimističnija, pa se samim tim i broj samoubistava koja su predstavljala inspiraciju i izlaz mnogim stvaraocima, značajno smanjila. -- Ako nastavimo priču o samoubistvu ja ću da demonstriram isto i to ovde! - dreknuo je Džiber. - U znak protesta! -- Uradi to i opravdaj moju teoriju o samobistvu! Dokaži da je smrt svačije i neoborivo pravo! - bodrio ga je Maksim dok su studenti navijali. -- Najlepše zahvaljujem na podršci, ali se ne osećam kao pokusni kunić! No, na primeru ovog pijanca - pružio je novine Meri - siguran sam da je ovaj beskućnik samo malim trzajem kažiprsta, da izvinite, prdnuo u sve teorije knji- ževnosti, filozofske studije i sociološka naklapanja! On je znao rešenje, a mi ćemo i dalje da slušamo priče pričine... -- Sudbina miješa karte, a mi igramo! - pametovao je Maksim iz klupe. -- Ostavimo Šopenhauera za dalju nastavu, iako nije u programu! - dobaci- la mu je Meri, pa se ljubazno zahvalila Džiberu za novine, a onda joj se zavrtjelo u glavi. Čula je kako se studenti smiju negdje daleko na kraju nekog tunela. Čula je eho Džiberovog glasa u daljini, pomiješanog sa Maksimovim cerekanjem… -- Korpus delikt, draga profesorko... Oči nesrećne skitnice su vidjele patnju! - zario je prst u Štakorove beonjače bez zjenica. Jeknula je tiho, što je izazvalo Džiberov podsmijeh. - Smrt je samo jeftini izgovor za neke nama nedokučive vrijednosti! Kad oko ne vidi, srce ne pati, kaže Servantes... - htio je da se posvađa sa svima, jer je volio takve igre, ali kad je Marija ščepala torbu, stala mu riječ u grlu od njenog pogleda. -- U pravu ste kolega! Ove su oči juče videle patnju i moju radost na vrtešci! - izjurila je iz učionice pred zbunjenim studentima, a Džiber se zbunjeno okrenuo 238

ka Maksimu koji je ništa manje smeten blenuo za profesorkom. Onda je pojurio za njom. Ona se spoticala pustim hodnikom i jecala. Maksim je sustigao i pri- grlio čvrsto dok je pokušavala da dođe do vazduha od jecaja i griže savjesti koji su joj kidali tijelo. -- Ko je on? -- Moj muž! Do mraka je pustio da plače u njenom podkrovlju, sklupčana na podu. -- Hoćeš da pokušam da ti pomognem? Klimnula je glavom i pustila da je podigne sa poda u naručje. 239



V PROLJEĆE JE OTPUTOVALO NA ZAPAD

Samo treba biti strpljiv i roman će se sam napisati, pomislio sam, nasuo čašu vodke i popio dobar gutljaj. Po prvi put sam bio zadovoljan sobom ili svojim ra- dom, svejedno. Te noći sam imao propuštene pozive od Mišela, Ive i Gabi. Samo sam nazvao Gabi, više iz osvete, nego iz radoznalosti, ali je bila nedostupna. Spa- va, šta bi drugo radila noćna dama. Poslao sam joj neki odjebavajući SMS da me ne uznemirava, jer pišem. Koliko je to zvučalo smiješno i meni, a ne njoj, znao sam, ali sam utripovao da sam pisac. Pustio sam poruku Mišelu i Ivi da mi se jave kad se probude, a onda sam bacio telefon na sto i otišao u nabavku. Ćaskao sam sa prodavačicama i mesarom. Kupio sam neki gotovi gulaš, po preporuci mesara školskog druga, koji nijesam probao otkad je majka umrla. Na trafici sam kupio sve izložene knjige, od kojih su, bar, dvije trećine bile glupost i skri- bomanija. Nakupovao sam cigareta i kondoma i sa oglasa na vratima od zgrade zapisao broj neke spremačice. Pozvao sam je i zakazao joj odmah da dođe da mi spremi stan. Roman je unio neki red u mene. Spakovao sam namirnice u frižider, otpio iz flaše gutljaj vodke, sačekao spremačicu, a potom izjurio da što prije zapalim cig- aretu uz espreso. Život mi se činio divan, uprkos tome što sam osjećao duboku tugu za Štakorom, ali i zahvalnost, jer mi je njegovo samoubistvo otvorilo put ka kraju. Gabi mi je odgovorila glupavim čuđenjem da ne razumije šta se dešava sa mnom u posljednje vrijeme, a ja sam joj odgovorio da je to, vjerovatno, što sam nanovo zaljubljen. Mišel me je nazvao i rekao mi da je Emili doputovala, pa smo odložili susret za drugi dan. To me je obradovalo, jer smo u posljednje vrijeme satima ćutali, ispijali vodku i viski, bez ideje o čemu bismo mogli da pričamo, osim o smrti naših drugova. No, i dalje smo osjećali bezrezervno prijateljsko povjerenje i ljubav. I na kraju tog divnog prijepodneva sam pozvao Ivu na gulaš. Bila je zbunjena, ali je prihvatila. Onda sam shvatio da nemam suđa u kući, osim nekih okrnjenih ostataka, pa sam je zamolio da mi pomogne da nešto izaberemo. Smijala se slat- ko. Glupavo, ali slatko, uprkos tome što su moji dušebrižnici govorili da je lijepa i glupa. Gabi je bila lijepa, a kurva. - A šta sam ja? - upitao sam ih. Dobro ti, bio je odgovor, gluplji od Ive i odvratniji od Gabinog zanimanja. Ja sam bio ružan, neuspješan, siromašan... bez ijednog zdravog tanjira ili čaše u stanu, eto to sam ja. Valjda sam prvi put osjetio stid u životu onog momenta kad je Iva provjera- vajući DVD-ove od mogućih pet nabasala bar na tri pornića. Iako se smijala kao blesava osjećao sam sram. Istina je bila glupa, ali sam morao da se opravdam i kažem da mi Plavi redovno pokupi sve filmove i, po običaju, ne vraća. Isto kao što mi Štakor nije vraćao stripove i knjige. Ipak, gulaš je bio odličan. Vodka još bolja. Pravila se da prepoznaje dobro piće. Međutim, već od druge čašice joj je izbio rumen na obrazima, a jezik joj je odebljao. Rekao sam joj da neću do- zvoliti vodki da nam uništi dobar seks i zasrao motku. Uozbiljila se i počela da 242

propovijeda moralne budalaštine koje su mi otvarale apetit za vodku. Na kraju sam se izvukao, jer sam joj dozvolio da čita moj rukopis, a ja sam upao u duboki pripiti popodnevni san. Probudili su me kuhinjski mirisi. Vidio sam Ivu u mojoj košulji kako sjedi pored šporeta sa lap-topom na krilu i sprema neko jelo koje mi je kasnije rekla da se zove Ivina salata, a to je neka kopija Cezar salate. Nijesam htio da je ometam, pa sam opet zaspao. Probudila me je kafom i cijeđenom po- morandžom. Izvinila se na slobodi što mi je kupila još zdrave hrane i spremila nešto za večeru. Onda me je dugo ispitivački posmatrala dok sam pijuckao kafu i pušio. Mislim, a nije mi nikada priznala, da nije ni slutila da imam talenta za bilo šta, osim za kratkodahe kolumnice. Ipak, uprkos tome što sam joj se sve više sviđao, nije još željela da vodi ljubav sa mnom, što me je dodatno frustrilalo. Zaprijetio sam joj prostitutkama, što me je koštalo jednonedjeljnog nejavljanja na telefon. Kako sam zbog romana sve više čitao, i beletristiku i teoriju, vratila mi se ljubav prema pozorištu, što je bio ključ našeg pomirenja. Izvukao sam se kad sam joj poslao set karata za Festival marioneta koji je počinjao u gradu. Na koverti sam napisao: Umjesto glupavih ruža! Nazvala me je odmah, i rekla da to liči na mene. Onda me je gnjavila kako da uknapujemo garderobu, jer je ona gajila elegantni, a ja sporstko-elegantni stil, što nijesam znao šta znači, ali sam bio saglasan da mi on najbolje pristoji. Odgledali smo svaku predstavu na festivalu, zajedno, a onda bismo posjećivali restorane, pijuckali oporo crnogo- rsko vino… i bez seksa, naravno, do daljnjeg. Potom sam napisao kolumnu koju sam na njeno insistiranje objavio odmah iduće nedjelje po festivalu, jer se ona prepoznala u njoj. Ushićeno je govorila da je najviše impresioniralo to što je mislila sve ono što sam ja napisao, kao i mnogi drugi, ali se nijesu usuđivali da napišu. Rekla je da treba da pišem što više poeziju, ili poetizovane eseje, kako sam ja zvao pripovijedačku poeziju koja mi se sve više vrzmala po moždanim vijugama… Ubjeđivala me da voli što sam stvaralački hrabar, a nije znala da to nije junaštvo, već oštrenje kreativnih vijuga i ublažavanje svakodnevne dosade od koje sam hronično bolovao. No, to nijesam smio nikako da joj priznam, jer po njenim shvatanjima - ona je dovoljan razlog da se živi i umre. Što nije loše za neke sanjare, ali, ipak, ja sam bio od onih pragmatičnijih ljudi i umjetnika koji su pisanje željeli da shvate kao zanat i egzistenciju. Ivo Džada, KATARAKTA Festivalska papazjanija Festival marioneta U nervoznom gradu Gladna rulja jurca za karte Kao za vekne hljeba Dajte dvije ulaznice Urlam na nekog uparađenog tipa 243

Koji gusla da više ne kasne plate Pa kupujte Idioti I ne gurajte Pozivnice su podijeljene Pa to i hoću da gledam kako džabe gledaju (Rekao je jedan velikan U zemlji gdje narod postoji radi države A država radi onih što džabe gledaju) Ona se raduje Jer iako voli pozorište Voli i restorane I neki džez Crnce vokale I neslane viceve i šale Uz dobro vino Kao i ja pozorište više od Nje Ali kako da joj kažem Da ne želim da je vodim u krevet Nego na neke Slovence Što forsiraju postdramski teatar kao mutavi I umiru bez stida U lokvama ciničnih emocija Smijući se metodu Stanislavskog Ej to je pristup Grotovskog O čemu to vi... Izvini Da ja ću salatu od hobotnice I neću više ni riječ o Siromašnom pozorištu Ma kakva kreativna gimnastika tijela i uma Flašu vrhunskog vranca I fotka sa glavnim glumcem U Adamovom kostimu I ako nije deplasirano autogram onog purgerskog barda (Ma smrada, bre Taj je zvijezda koliko i upaljač na baterije) Što odavno forsira neke telenovele I puni su ga tabloidi... Dobro Ni riječ neću više o teatru Samo ne idi I koliko sam god ružna Ljepša sam no ova fufa što je slušaš A veće joj je oko nego usta I jedino umije ispravno da izgovori Festival marioneta Od tog i tog do tog i tog I hvala tom i tom na tom i tom Za to i to... I hvala glumcu Stvoritelju naroda Rekoh Parafrazirajući opsenost jednog divnog pisca 244

Znam i tog fakina To je polupismeni Orson Vels A sa Ženeom mu je zajedničko što je peder Šta hoćeš Hoću dobru predstavu da odgledam Hoću Ibzena u postmodernom sosu Iako je istorija Hoću Čapeka Hoću armiju robota i androida korzoom Hoću Hljeb i Lutke I Livingovce da vode ljubav na trgu Kad se već tucaju gradske lutalice Naočigled smjernog naroda Ti si lud I jesam Ali pristojno obrazovan i gladan Ne tih glupih plodova mora Daj mi jedan gestus Daj mi začudnog Brehta Daj mi Lemanov ekspoze u četiri toma A to niko nije čitao u Narodnom Čudno Jer tamo se čitala velikosrpska Pa velikodukljanska naučna literatura (a o Crnogorcima se šaputalo do 2006.) Hajde Idemo Igraju Sarajlije Čehovljeva Višnjika Taj smiješni izgovor je ljubak Gledao sam ih i prošlog puta Taj tragični narod umije da čita iz želuca I jeb’o intelektualni pristup Kad plače pola sale Pučko je jednako teatar I to nema veze sa masovnim medijima I komunikacijama To je nauka Teatar nije Teatar je rođen u bradi nekog mitskog jarca I odrastao je kao svaki skitnica na točkovima Do dan danas Do vjeki i vjekov I baš ga briga Za istoriju teatra na prvoj I teoriju na trećoj On se kotrlja i danas Rekao bih još ovo slovo Ako dozvoljavaš Magijo Ali crna u šavovima Tespisove toge Znam da me slušaš Ali ne čuješ gluvonijema glasnogovornice 245

Ali svita me sluša na oblacima Iz respekta Prema dobrom đaku Ali to te se ne tiče To je naša intima Sofokle je kao vršnjak jednog vijeka učio Da bi od njega učili milenijumi Viljema su hulje poslale u zaborav Ali se vaskrsnuo voljom Hrista Zahvaljujući njemu razumio sam Artoa Pozorište je kuga Koja kosi sebe i neznane Koji sjede na kulturi kao na spomeniku I glođu grane ispod sebe Umjesto maslinki I neću da mi se smiju moji rođaci majmuni Što ćutim Čehov je dobio upalu drame na oba krila (I srećom što je umro Da ga ne otpusti direktor bolnice Što nije član vladajuće stranke) Dok je gutao salve zvižduka Kao smrtnu vlagu zaleđene rijeke I kad bih rekao da sam spreman da umrem Zbog manje Zbog jednog čina Umrli bi od ljubomore Ti ubico I bujica istomišljenika koji slave Neki nebitni život Umjesto umjetnosti I vječnosti I tako mi ove lude glave Napisaću još mnogo toga od čega se ne živi Da bih umro I ostaviću trag Koji ne možeš zamesti Jer neću Da mi se smiju moji rođaci majmuni što ćutim Ako sad odem Nećeš stići na beogradskog Fausta Trčaćeš za mnom čitav okrugli sto Posvećen Geteu I nećeš me stići Pa da secirate čitav mračni srednji vijek (A ubijelili smo zgrade pozorišta Za inat) 246

I neću I hoću Hoćeš ili nećeš Preskočiću i tebe I ako treba zlatni ruski devetnaesti vijek Al’ gledaću Mađare Taj ravničarski narod je jako prijek i strog U pozorištu Zna što hoće kao Njemac I šta znači etnos (I nema utemeljenje u guslama Koje su nam bar milion svjetlosnih godina Bolje, bliže i poetskije od roken rola Kojim sam izdao pretke junake) Ovaj festival će biti inerkulturalan I multimedijalan Ali samo na konferenciji za štampu I jedan kritičar po zanimanju je primio k znanju A posljednji je put bio na predstavi Kad mu je tata bio mamu Da pokaže đeci Da ih nijesu na svijet donijele rode I da se pozorište i vaspitanje Oduvijek prenosi sa guza na guz A ne sa koljena na koljeno... Dolaze iz Narodnog Rekla je ispred civilnog sektora Jedna odavno razpoetičena djeva I zaplakala I svi smo plakali da joj ne bude neprijatno I solidarnost je lična karta grada čelika i piva A meni ne bi prešli Granicu ni da se sprema invazija Američke islamske države Ali dosta sa lokal patriotizmom Stupa Trupa iz Makedonije Alal im pozorišna vatra što me vazda splamti I evo Sartra iz Sarajeva A znaju li, ba, da se završio rat? I da su svi poginuli tatama i mamama I nikom više Dođe mi da prsnem ko lubenica na asfaltu I opet Ja sam diskriminator Ali zato me zabolje 247

Moj diskriminatorski diskurs Ja večeras samo plačem za milionima izbjeglica Koji koračaju jebenom balkanskom rutom Dok ih kinje Kolonizatorske životinje od pamtivijeka I čekiraju nam bilete Ti divni Francuzi, Njemci, Englezi I njihove medijske utvare Ne znam kako se zovu Svi ti belgijanci i pičkematerine iz neke Evrope Koju su otkrili moji prađedovi Bježeći od duhovne osjeke I krvne plime I u potrazi za zlatom i kurvama I još mi sline Te bijedne civilizacijske olupine Par hiljada tamo Par ovamo Par u virtuelne piruete Evropljani Ta gnusna gomila secikesa Koji su naslijeđene demokrate a ne zaslužene I sve je to festival Jeste I divan je I nije I neće opstati i hoće Nek opstane Ali ja neću biti sa tobom kad on bude punoljetan Ćuti Rekla je Zatvoriće te prije nego te i ja protjeram Ma šta pričaš Pa ja bolje njih znam od njih samih Ti se šaltaju više nego gavrani sa leša na leš I više vole da se provode na sahrani Nego na svadbi Jer je još jedan manje I baš ih briga za malograđanski pir Kad bi i ti i oni vidjeli kako Lir šašavi Prašta na engleskom I kako blentavi Ibi ne prašta na francuskom I to su pisali oni što su znali Šta je evropska pizma Pa nikad me ne bi ostavila Jer ja sam bolji Bar od njih dvojice kao političar Eto biću i duhovit Samo me drži za ruku 248

Tražiću ti sebe u Steriji Molijera u njemu Sve naše malenkosti u Eshilu i Euripidu Nušića ću da čitam ozbiljno I Njegoša smiješno Pokloniću ti teatar umjesto buketa od 101 ruže Ma nosi se u 101 materinu Baksuze Konobar Račun Taksi za dva minuta I ko još jednom pomene pozorište Ću mu mater I ako me ne ostaviš na miru Polomiću sve ove tvoje pajace I šalter na kom se dijele karte Koji treba zazidati Živio Platon I cenzura Festivalska papazjanija u depresivnom gradu Neki otmeni stranac iz Podgorice Bunca o Strindbergu I gura ruku plavuši Prevodiocu (Sa srpskog na crnogorski) Između butina Ispod bluze Shvatam da su na festivalima dobrodošle i loše predstave Onda je publika dobra za razmišljanje A na sceni gospođica Julija žudi kao zrela žena Poluprazna sala Prodaju se karte Napokon Salva aplauza Dobro je nikog ne držim za ruku Večeras volim skandinavskog ekspresionistu I uopšte mi ne fali salata od hobotnice Čeka me litar vranca I glavna glumica Moja ljubav iz studenjaka Eh tada sam umio da laskam Jer sam bio polupismen I uzbuđen I pričao sam joj o zavičajnom asfaltu A večeras ću o glumcu O festivalu Kako je već prilično stara za Gospođicu Juliju Kako će da me mrzi kad ostane bez gran prija Kao ja nju kad je otišla na Brodvej A nije bilo ni fejsa Ni skajpa A pošta je kasnila ko nikad Bile su sankcije Valjda I samo su ta vremena bila nesrećnija od mene 249