Šetaci-po-mjesecu

Poslije desetak dana sam se vidio sa Mišelom. Očekivao sam da će biti pre- porođen zbog Emilinog dolaska, jer kako sam se ja mijenjao, očekivao sam da se svijet mijenja. Međutim, primijetio sam da je postepeno postajao sve ogorčeniji. Pominjao je Legiju stranaca sve više. Jednom sam mu rekao da je možda najpa- metnije da opet ode, ako već tamo nalazi mir, ali sam shvatio da on neće otići sve dok ne završi posao u Majdanu. Prisiljavao je sebe već danima da ponovo ode na želježničku stanicu i da pokuša da zaboravi čitav život. Znao je da je to samo zaglupljivanje i gubljenje vremena, čega je postao svjestan tek kada je pošao na grob Mrvici i Komarcu. Izjedao se što nije pitao Gospavu da i Džokera sahrani pored njih, ali kad je vidio staricu kojoj je ostalo samo groblje, nije imao hrabrosti. Počistio je grobove od jelovih iglica i zapalio svijeće kad ga je prenuo Emilin glas: -- Čudno mjesto za randevu, zar ne? – nasmijala se gorko -Opet se nijesi javljao? -- Zar sam trebao? -- Onda nijesi! - Nježno je pomilovala nadgrobnu ploču kao da brata miluje po kosi. - Dođi na večeru. Imam jedno iznenađenje za tebe! -- Važi. - obećao je, znajući da želi da ostane sama sa bratom i bezglasno se oprostio od drugova i nje. Čitav dan je proveo u kancelariji, pokušavajući da sagleda situaciju i da pokuša da nađe izlaz. Nije ga vidio, pa mu je susret sa Emili umjesto motiva stvorio umor i opterećenje koje ga je prikovalo za fotelju. Tek predveče se isplju- skao vodom i krenuo pješke ka domu Nakića riješen da prihvati svaki Emilin predlog koji bi ga, napokon, izvadio iz noćnih mora koje mu nijesu dali mirnog sna. Na vratima ga je dočekala gospođa Nakić, prilično raspoložena u odnosu na protekle godine od Mrvičine smrti. -- Dobro došao. Uđi! - propustila ga je u hodnik pun svježeg cvijeća i vaza, koje su oživljavale kuću Emilinim dolaskom. - Samo tebe čekamo. Večera će se ohladiti. Mišel se čudio uzvrpoljenosti gospođe Nakić, koja je uzbuđeno pričala više nego ikada. Uvela ga je u trpezariju gdje je krupni bradati muškarac na čelu trpeze držao Emili za ruku. Emili se nije zbunila, već se široko osmjehnula i predstavila gospodina koji je srdačno krenuo ka Mišelu sa ispruženom rukom. -- Ovo je Mišel, porodični prijatelj, a ovo je moj vjerenik Boris Dobrjak! Rus, na prinudnom radu u Americi, kao i ja! Muzički producent, inače. - Osmje- hivala se neprirodno, dok ih je predstavljala. Mišel je zurio u veliki trorogi svi- jećnjak ne primjećujući Borisovu ruku. - Nadam se da ćete imati o čemu pričati, jer je Boris dobrovoljac iz Čečenije, a ti si legionar. Moram majci da pomognem oko večere - rekla je uzbuđeno Emili, već se ljuteći što Mišel nije prihvatio , nego je samo blenuo kroz Rusa. Mišel se okrenuo i bez riječi othramao napolje na Borisovo zaprepaštenje, 250

ali i ostalih. Gospođa Nakić je šmugnula u kuhinju ljuta na kćer što je priredila neumjesnu komediju Mišelu, a Emili je sjela i zapalila cigaretu, osmjehujući se nervozno Borisu koji je pogledom tražio objašnjenje od nje. -- Ako si se ti spasio ratnih trauma, on nije! Vrlo čudno se ponaša otkad se vratio sa ratišta. - slagala je i zaplakala, ne trudeći se da sakrije suze. Boris je kao i uvijek nježno prigrlio i tješio da niko ne može kontrolisati emocije, koje nas i čine ljudima. Ostatak noći je Mišel proveo na ulici. Kad ga je zaboljela noga od besciljne šetnje, vratio se u kancelariju. Nije imao snage da se suoči sa majčinim sažalje- njem koja je, vjerovatno, saznala za Emilinu vjeridbu od gospođe Nakić. Prije je zaspao, nego ostalih noći. Potpuno prazan i neopterećen, spreman za ulogu koja mu je nametnuta rođenjem. Samo se kajao što prije nije izašao na scenu kada se očekivalo od njega. Sa ugodnim mislima o osveti je zaspao ne budeći se do jutra, kada ga je prenuo Crni koji je tresnuo beogradski tabloid sa Štakorovom fotografijom na naslovnoj strani. -- Još jedan! - promucao je izbezumljeno i sjeo duboko zamišljen, ne gleda- jući Mišela koji nije osjetio nikakvu bol niti žaljenje za Štakorom, već odvratnost od tog ponižavajućeg položaja gdje se vidio prosut mozak i desetak parova nogu oko njega. Ne smije dozvoliti da ovako završi, zakleo se u sebi. - Ko je idući? -- Ostali smo samo nas trojica... Biraj! - zacerekao se, gadeći se straha koji Crni nije mogao više da krije. - Ubij ti mene ili ja tebe da prebijemo maler, a Ivo onog koji preživi, pa će sebe! -- Ne smiješ se, nego plačeš, Fajteru! - posprdnuo mu se Crni. -- Tako se radilo u stara vremena, pandur! - pokušao je da sakrije osjećanja koja je Crni provalio, pa je želio što prije da ga otjera i da se popne na tron koji mu je pripadao. Pijedestal kojeg se gnušao čitav život, jer je želio da ostane običan i počinio najveću grešku koju prave ljudi bogom dani za nešto izabrano, kada svoju misiju svedu na osrednjost. - Kako se morala prekinuti crna serija ili zla kob, plemenici su tajno glasali... Izabrani je spašavao pleme! -- Meni nije smiješno! – zavrtio je Crni glavom. - Neko je lud, ti ili ja, ili se pravimo ludi. To nije prezir, a najmanje je hrabrost, Mišel. Je li ti žao Štakora? -- Nije! -- Ni meni! To me i plaši! Kao da nam je već svejedno što neko umre, samo da to nijesmo mi!? -- Možda je to i jedini izlaz! -- Kakav izlaz, čovječe? Iz čega? Iz kola u koje smo se pohvatali još u djeti- njstvu, je li? - gotovo je krkljao Crni. - Mi smo krv, meso i kost! E, ja sam izašao iz tog kola! -- I Štakor je izašao, ali ga je stiglo! 251

-- Mene neće stići! Neću da umrem zbog neke mladalačke i dječje gluposti! Neću! -- Pa šta mene petljaš u to? Vučem li te ja u smrt? -- Vučeš! - dreknuo je ne znajući zašto. Gledao je u Mišela i suze su mu same potekle. - Moram otići odavde! -- Idi, ako možeš pobjeći! Nijesmo svi osuđeni na smrt! Ja ću moju sudbinu da preduhitrim! -- Šta ćeš?! - odjednom se otrijeznio Crni, postajući svjestan da je on prvi čovjek reda i mira u ovom gradu. - Kako? -- Znaš, kako! Da prebijem maler! -- Nećeš! Ja ću te spriječiti! -- Zašto? -- Zato! Možemo otići zajedno! -- Nema više odlaska nigdje, burazeru! Moram uraditi ono što je trebalo da uradim čim je Mrvica poginuo! Njegova smrt nam je bila samo opomena... -- Nećeš - skočio je Crni - makar te morao zatvoriti! Zaćutali su. Mišel se pokajao što je previše pričao, ali nije vjerovao da je Crni u tako lošem psihičkom stanju koje ga baca iz krajnosti u krajnost. Zgrabio je telefon i okrenuo stanicu policije. Na zaprepašćenje Crnog zatražio je dežurnog starješinu. - Načelniče, želim da prijavim iznuđivanje i prijetnje smrću vašeg... - više nije uspio jer mu je Crni bijesno ščepao telefon iz ruke i razbio ga o zid. -- Znaš li šta ovo znači? - drhtao je Crni unoseći mu se u facu, pa ga je Mišel gadljivo odgurnuo. - Platićeš mi za ovo! - procijedio je i izletio napolje. Jedva je čekao da se nadiše vazduha. Nije očekivao sličnu niskost od Mišela, ali je znao da njegov posao u kvartu još nije završen. Tek kad Mišela onemogući da uradi što je namjerio, otići će daleko od Fajtera, Majdana, namćorastog oca, podozrive Milice, odanog Pandurovića i svega što ga je činilo nemirnim i nes- rećnim. Sjeo je u auto i mobilnim pozvao Pandurovića da mu izda zadatke. Mišel je prošao pored njega i ne primjetivši ga u automobilu. Dovezao se ispred Rupe pa lagano ušetao u jazbinu ne obraćajući pažnju na Lakija, Čikaga i Vrapca koji su igrali basket na igralištu i pozdravili ga srednjim prstima. U Rupi je zatekao Đura kako spava. Otvorio je sef i izvadio novac na sto. Potom je počeo da gužva novčanice i da ih pali Džokerovim upaljačem. Đuro se promeškolji, počeo da kija i kašlje od dima… pa je prišao začuđen njegovim postupkom. -- Uzmi koliko ti treba! Đuro je uzeo dvije novčanice i osmjehnuo mu se zahvalno. -- Dovoljno za gajbu piva, - a onda je zamlatarao rukama i zaćukao - od puno para čo’jek pobenavi! - zacerekao se i pojurio u market da kupi piće. Mišel umalo nije zaplakao kad je spoznao na što je spao. U što se pretvorio mit o Fajterima. Nije ni podigao glavu kada su Laki, Čikago i Vrabac upali u Rupu, znojavi i zadihani sa naperenim pištoljima. 252

-- Mislio si da si mangup, a, drukaro! - dreknuo je Čikago obuzdavajući vilice koje su cvokotale, jer drži Mišela Magnuma na nišanu. Mišel je osjetio tremu u zglobovima, kao i uvijek pred akciju. Pogledao ih je ispod oka i skoro se sažalio na njihove strahove. Mogao ih je ubiti prije nego i spoznaju da posljednji put zatvaraju oči. Munjevito je razmišljao šta bi onda bilo. Pobjegao bi preko granice i prijavio se u legionare, gdje su jedino dobro- došle beskompromisne ubice. Više nikad ne bi vidio Majdan i majku. Ubijao bi i od toga živio, sve dok ne bi zaradio smrt. Međutim imao je još mnogo posla da završi prije nego napusti Majdan. Osmotrio ih je još jednom, a onda im okrenuo leđa da suzbije svoje nagone. -- Uzmite! - procijedio je i kao da ih nema vratio se na fliper i ubacio žeton koji je možda i Mrvica davno zaboravio na ploči od pleksigasa. Klinci su napunili džepove novčanicama, pa je ohrabreni Čikago dobacio sa vrata: -- Ovo je samo prva rata, Fajteru! Odjurili su misleći da su napravili dobar posao, pomislio je Mišel, a već doveče će ih naučiti pravilu da kad radiš sa jajarama ostaješ jajara. Rad sa velik- im igračima te pravi velikim. Vlast je od Krsta Dostanića napravila velikog bi- znismena i kriminalca. Vlast je dolazila i prolazila, a Krsto je ostajao. Onda, kad se prejeo postao je neoprezan i ušao u politiku. Politika funkcioniše drugačije od kriminala. Politika nema milosti ni za prijatelje. Odmahnuo je glavom da ot- jera teške misli, pa se koncentrisao na igru sve dok nije vidio sjenku na vratima. Emili je zastala i uzaslonila se uz dovratnik. -- Tražila sam te čitavo jutro! Da odemo negdje na kafu? -- A Boris? -- Otputovao je jutros u Njujork. Menadžer uvijek više radi od mene - osmje- hnula se. Idemo li na tu kafu? -- Bolje doveče! - došao je do vrata i oslonio se na dovratnik, nadnijevši se na nju. - Imam sada jedan neodložan posao. Od večeras ću biti slobodan za cijeli život. Okrećem list! -- Ličiš mi na narkomana koji pokušava da se odvikne u najvećoj krizi. -- Ovaj put se kunem! -- Ne mogu da vjerujem, ali neka ti bude! Vidimo se u osam! - mahnula mu je i pošla. -- U osam. Važi. - rekao je više za sebe. Okrenuo se i osmotrio Rupu. Dabogda imao pa nemao, puno je puta čuo da je najteža kletva. Osmjehnuo se kad se sjetio da je Komarac govorio da je još gora ona: dabogda nemao pa nemao. Odjednom mu je sinulo da bi smrt Krstu Dos- taniću bila najblaža kazna. Ubrzano je disao i nije mogao da sabere misli. Ideja koja mu je zatrovala razum širila mu se krvotokom kao kokain. Osjetio je par 253

tikova i uplašio se nervnog rastrojstva. Opet je pokušao da sabere misli i disanje. Shvatio je da Majdan ne priznaje moralne, nego brutalne pobjede. Pogledao je u puno burence revolvera, pa ga uvježbanim pokretom zatvorio i vratio u džep. Znao je da nema kome da ode ni da se vrati. Smrt je bila iza i ispred njega. Pos- tojao je samo jedan častan način da se oprosti od ovog svijeta. Nije se bojao da će ga pogrešno razumjeti, jer više nije živio za slavu. Slava je zabluda koja košta života. Pomilovao je bilijarski sto, još jednom pogledom obgrlio omiljenu jaz- binu, a onda krenuo u akciju. Kada je sjeo u taksi, Pandurović je upalio automobil i krenuo za njim. Javio je Crnom, koji je pakovao svoje stvari u kancelariji, spremajući se da nazove stare drugove sa akademije da mu u nekoj zabiti obezbijede bilo kakav posao, dovoljan za kiriju i hranu. -- Šefe, napustio je Rupu. Mislim da ide ka želježničkoj stanici. -- Ide kod Dostanića! - dreknuo je Crni u motorolu. - Stižem! Užurbao se, a onda zastao. Pogledao je oko sebe, pa u mobilni telefon. Posto- jao je samo jedan način da počne da živi kao svi drugi u Majdanu i gradu kojeg je jednako volio i mrzio. Pomislio je da se neće ništa promijeniti ako ode daleko odavde. Moraće početi ispočetka, a svuda je, manje više, isto u zemljama koje je pojela tranzicija. Bio je trenutak da prelomi. Sjeo je za sto i okrenuo broj na telefonu. -- Molim vas, povežite me sa gradonačelnikom Krstom Dostanićem! Ivo Džada, KATARAKTA Srednjak …Srednjak je prst. Pokazuje se u je sjenke, a osim nje nemaju nijednog mnogim situacijama, u zlu i dobru. saputnika. Od ljubavi se boje. Sve što Od tuge i bijesa. Od nemoći i moći. Ali stvaraju je iz paronoje i traje koliko čovjek srednjak nema te epitete. Sre- novi strah. Žive za danas, i nemaju dnjaci ne pripadaju srednjoj klasi kao prošlost ni sadašnjost. I ne znaju da što bi se bukvalno pomislilo. Srednja- postoji juče i sjutra. Danas im je još ci su oni ljudi koji se povlače iz prvih jedna muka. redova i bježe sa krajeva. Izbjegavaju svaki izazov. I dobar i loš. Boje se i svo- Uvijek je bolje biti srednjak prst, nego srednjak čovjek! Mišel je napustio taksi u ulici prije zgrade Opštine da ne bi upao u oči ra- doznalima i uputio se pješke ka ulazu. Učinilo mu se da ga neko prati, ali se nije osvrtao. Znao je da ga nervi preispituju je li njegova namjera sasvim odlučna. Na prijavnici se raspitao za Poresko, pa ga je stariji portir, umazan od hamburgera 254

koji je jeo, uputio na četvrti sprat. Sreo je nekoliko radoznalih službenika, ali nije obraćao pažnju na njih. Svratio je kroz staklena vrata na kojima je pisalo da su tom krilu smješteni gradonačelnik i njegovi pomoćnici. Neko ga je uhvatio za ruku i susreo se sa strogim pogledom mladića koji je, očigledno, bio radnik obezbjeđenja. -- Izvolite, gospodine Vijeriću? -- Krsto me zvao da neki posao završimo - slagao je momka koji ga je pre- poznao. -- Sačekajte, samo da vas najavim - izvinio se i ušao u portirnicu. Mišel nije mogao da čeka, već je izvadio Džokerov revolver i ušao u kancelar- iju na kojoj je stajala mesingana ploča sa Krstovim imenom i zvanjem. Pored mlade sekretarice u kolicima je spazio Milutina, koji je odmah podigao kratež ispod ćebeta kojim je pokrivao od nesreće oduzete noge, ali je bilo kasno, Mišel mu je metkom velikog kalibra razmrskao facu, koja se idućeg trenutka nekoliko puta trznula, a potom pala na grudi. Nije čuo sekretaricu koja je vrištala, već je nogom udario u tapacirana vrata i ušao u praznu kancelariju. Nije uspio shvatiti koliko je naivno postupio, jer su ga rafali iza zavjesa bacili na suprotni zid. Imao je želju da ustane, da dohvati revolver koji mu je ispao, ali se zanio i posljednje što je vidio bila je fotografija noćne panorame Majdana na zidu pored vrata. Pokušao je da se okrene kako bi vidio ljude koji su sa automatskim pištoljima izranjali iza zavjese, ormara i velikog radnog stola ali ga je noć ugrabila. Zaspao je svoju smrt. Kada je Crni stigao sa Pandurovićem, Krsto je žustro razgovarao telefonom. Galamio je kako ovo nije napad na njega i porodicu, nego na partiju i državu. Na ustav. Iznad njega su stajali Plavi i dvojica nacifranih čovječuljaka, potpredsjednika ili savjetnika, pretpostavljao je, i klimali glavom kao Andrićevi evet-efendije. Crni ih je pogledao gotovo podsmješljivo, a onda je čučnuo pored Mišela, pre- vrnuo ga i sklopio mu kapke preko izbuljenih očiju. Nikad ga nije vidio tako prestrašenog, pa je želio to da sakrije od svakog. Potom je zaplakao ne kontro- lišući se, pred začuđenim i zgroženim kriminalcima u frakovima demokrata i Pandurovićem. -- Ovo si namjerno uradio! Ovo si namjerno uradio! - grcao je Crni blenući u Mišelovo beživotno tijelo a onda se okrenuo ka’ Krstu i ostalima. - Zašto ga nijeste zaustavili na ulazu, kao što smo se dogovorili? -- Nosi ta govna odavde! Nijesam Crnom rekao ni da ga razumijem, ni da ga optužujem. Gutao je piće za pićem za šankom Ofsajd zamke i po ko zna koji mi put prepričavao razgovor sa gradonačelnikom koji mu je obećao da će napustiti zgradu na zadnji ulaz, a da će obezbjeđenje zaustaviti Mišela Vijerića koji je krenuo kod njega da naplati 255

dugove. Tako su mu i savjest i služba nalagali da spriječi krvoproliće. Pio sam kuvanu kafu, jaku i preprženu, jer Šmit nije imao espresso aparat. Panično sam razmišljao šta da radim. Poslije svega, jedino sam ja ostao kao vlasnik Džokera. Sva kriminalna i demokratska vlast biće usmjerena ka meni da vrati nezakoni- to oduzetu imovinu gradonačelniku Krstu Dostaniću. Sam sebe sam targetirao u kukavičluku da mojim drugovima kažem kako više ne želim da budem dio tragične priče, a odavno sam izašao iz tog filma, prije svih. Bilo mi je već svejedno da li sam kukavica, radilo se o spašavanju gole kože. Razmišljao sam o mo- gućim scenarijima moje likvidacije. Kako će mediji izvijestiti, već sam zamišljao naslove. Onda sam shvatio da je moj roman moj alibi. Za divno čudo nijesam rekao Crnom da će ubrzo dobiti imejlom jedan rukopis da pročita, i ako mi se nešto dogodi znaće ko je kriv. Ostavio sam gada se suoči sa grižom savjesti i odluči sam šta i kako dalje. Paranoično sam se osvrtao da vidim prati li me ko. Čak sam se licemjerno pomolio onome kojeg se sjetim jedino kad mi srce sađe u pete i kad pomislim da nije postojao nijedan razlog da se probudim. Nije da nijesam opsovao sočno svoju lošu sudbinu… ali sam hrlio da završim roman. To je jedino bilo važno. Pisanje je postalo moj život i moje spasenje. Nekoliko sati sam radio u groznici, a onda poslao nezavršenu verziju rukopisa Crnom, uredniku portala, uredni- ku dnevnih novina koji će štampati i distribuirati knjigu, gradonačelniku na zvaničnu adresu koju sam našao na sajtu Opštine, a potom i ANB-u i nekolicini urednika sa kojima sam ranije sarađivao, a svima sa istim propratnim pismom da će u knjizi naći mogućeg egzekutora autora romana. U svakom sličaju bio sam, zadovoljan, jer ako sam sebi priredio lošu, onda sam romanu uradio dobru reklamu. Ivo Džada, KATARAKTA Strah Strah je najbolji čovjekov prijatelj. Emili je završavala šminkanje kada je zazvonio telefon. -- Mama, javi se, mora da je Mišel! Čula je majku kako se javlja, a potom je vidjela u ogledalu kako joj prilazi i čvrsto je grli, ali pogled nikako nije mogla da joj uhvati, već ga je sakrila u njenoj bujnoj punđi. -- Šta je sad? Opet ne može? Samo me zanima kakav je neozbiljan izgovor smislio? -- Ozbiljan je, Emili! Mišel je mrtav! - izmucala je gospođa i opet zarila lice u njenu kosu. 256

-- Nemoguće, mama! - trgnula se Emili i ustala. Nije htjela da vjeruje u bolnu izmišljotinu. -- Mama, to nije istina! Tek je osam! - pogledala je prvo u zidni sat koji je počeo da otkucava, pa u vrata. - Doći će on! Ti znaš da uvijek kasni! Gospođa je otišla do vješaonika i uzela šal. -- Moram poći do nesrećne mu majke, sad me ona zvala! Njoj sam potre- bnija! Ti imaš Borisa, a ona nema više nikog! - Ogrnula se i pošla kod Mišelove majke, ostavljajući Emili da se posmatra u ogledalu i preispituje se da li je sve moglo da se završi drugačije. Ivo Džada, KATARAKTA Ljubav Ljubav je tromb u krvotoku. Maksim je uporno lupao na vratima Merinog stana, ali uzalud. Već danima nije otvarala. Nije dizala slušalicu, niti dolazila na fakultet. Znao je da provodi vrijeme sklupčana na krevetu i gleda u dorćolsko nebo kroz prozor na potkro- vlju, kriveći sebe za Štakorovo samoubistvo. Želio je da pokuša još jednom prije nego ode da se razračuna sa bratom. Mada, pomislio je gorko, Krsto se nikada nije ponašao kao brat ili sin, nego kao direktor familije. Želio je da mu kaže, lice u lice, da njegov ultimatum zabije u jednjak njegovim tjelohraniteljima i političarima. Da je došao samo da mu to kaže, i da sahrane Milutina, odjavi se iz rodnog grada i da ga više nikada ne vidi ni na veseljima, ni na žalostima. Tek onda će biti slobodan čovjek. Strah je dobar samo onda kad čovjeka sprečava da napravi loše izbore, ali kad živi u njegovoj sjenci, pod njegovom krošnjom, onda je strah najgori čovjekov prijatelj. Pozvao ju je sa aerodroma i ostavio joj poruku na sekretarici. -- Meri, idem po svoju slobodu. To od mene očekuješ ti, koja nijesi bila moja fikcija, nego moja stvarnost. Kriv sam samo ako se nadam. Ako me zbog toga ne želiš, onda me to raduje, jer sam onda na pravom putu. Ali ti opraštam, želeći da i ti meni oprostiš na iskrenosti! Spustio je slušalicu prije nego se bacila na telefon koji nikada nije bio dalji, niti zvučniji. Metalni zvuk prekinute veze joj je razbistrio mozak. Obukla se i pojurila na aerodrom. Bacila mu se u zagrljaj i nije mu dala da govori. Previše je ćutala da bi dozvo- lila i dalje da ga muči. -- Ćuti! Ne govori ništa! Samo me zagrli čvrsto! - Kada je oficijelni spiker pozvao putnike na ukrcavanje, požurila je da mu kaže što više: - Jednom sam 257

gubila... i zato znam kako to izgleda. U svemu tome nisam imala kome da se vratim. Želim da znaš da ti imaš! Ostala je uplakana i smrznuta u holu. Nije bila sigurna gdje je tako žurio, a on nije htio da joj kaže da žuri da joj se što prije vrati, ako ga ne stigne Krstov ulti- matum, jer je on uvijek držao datu riječ, prema slabijim od sebe, kao svi silni. Ivo Dažda, KATARAKTA Čekanje Čekanje je najsmislenije gubljenje vremena. Ne čekati nekog je pravo gubljenje vremena. Crni je ušao u stan i bez riječi se zagledao u upaljeni TV ne pozdravlja- jući roditelje. Gospođa Popović je molećivo pogledala u muža. Bila je užasnuta događajem koje im je Pandurović dojavio, kao i sve što je vezano sa policijom i dešavanjima u gradu. Izgubila se u kuhinji, strepeći za sina, koji je bio vidno utučen. Stari inspektor, vidjevši da je đavo ponio šalu, odložio je novine, zapalio cigaretu i zagledao se kroz prozor u niske krovove baraka. -- Znaš... - nije znao kako da počne, ali je bio siguran da mora zaboraviti ponos i tvrdoglavost i pomoći sinu, isto kao i prije pet godina kada ga je vidio ovako utučenog, pa mu je sa nekoliko riječi uspio promijeniti život i odvojiti ga od ulice, kojom je bio žestoko zakoračio. - Mnogo puta sam pretjerivao. Pogoto- vo u poslu, jer čovjek okružen zakonom i bezakonjem doživi profesionalnu de- formaciju, htio to ili ne. Onda sve stvari, i kriminalističke, i pravne, i porodične, posmatra iz jednog ugla, ali se samo jedna stvar može vidjeti u pravom svjetlu, dok taj ugao drugim stvarima daje pogrešnu sliku. - Dvoumio se da li da nastavi da priča, jer mu se činilo da ga sin ne čuje. Nastavio je, jer nijesu imali šta izgu- biti, ni jedan ni drugi. - Ljudi koji žive teškim i surovim životom, umiru na isti način. Ne zato što im Bog vraća istom mjerom, nego što ne postoje objektivni uslovi da umru nekom drugom smrću. Ljudi koji su godinama na vrhu čine grešku na koju niko nije imun, ne žele da se povuku i prepuste tron nekom dru- gom... i šta biva? Dođe najobičniji skot i prosvira im mozak! -- Ovaj put sam taj skot bio ja! - rekao je srećan što ima sa kim da razgo- vara. Više nije osuđivao oca, jer nije imao razloga. Mišel je izabrao svoju smrt, ali ni on neće biti toliko glup, da mu neko drugi, pa makar i otac i majka biraju život, ili krajnjem slučaju smrt. - Napuštam službu! - Tiho je iznenadio oca, da ga ne čuje majka u kuhinji, jer njoj je bio dužan objašnjenje koje je znao, ali nije imao ni riječi ni srca da joj ga saopšti: - Odlazim! Izašao je ostavljajući oca da vjeruje da je to samo hir, jer je sada grad čist. 258

Sve zasluge i lovori će pripasti gradonačelniku Krstu Dostaniću. Stari provjereni ples i pirueta ironije. Međutim, stari inspektor nije bio toliko objektivan koliko je bio stari pro- fesor, dok je gledao maturante u klupama, mijenjajući profesora Maksimovića još ovaj čas i nemajući namjeru više da se vraća u školu, bez obzira na to u ka- kvom se rasulu nalazio nastavnički kadar. Razmišljao je da je bar tri puta stariji od njegovih učenika o kojima se ovih dana pišu feljtoni. Niko ne shvata, osim, možda Ivo Džada, još jedan od njih, koji se bori sa novinarskim psima i lovci- ma na jeftinu vijest, da Fajtere i njihove nasljednike nijesu ubili Dostanići kako tvrde oni što su ih mrzili, nego vrijeme. Oni nijesu bili vitezovi okruglog stola ili musketari kako su pisali oni što su ih voljeli, nego obični momci iz komšiluka koji su zarad neprosvijećenosti i zabluda izvršili kolektivno samoubistvo, kako je tvrdio Dažda, odnosno ja, koji sam se oglasio, ali da spasim sopstvenu kožu, a ne zbog toga kako sam slagao što se piše toliko neistina o momcima iz komšiluka, ne štedeći medije koji su sami krivi za sveukupni pad vrijednosti... -- Prije svega, zamolio bih vas da odamo poštu, prerano i tragično nas- tradalom članu našeg kolektiva, a vašem bivšem razrednom starješini - ustao je zajedno sa učenicima - profesoru Urošu Maksimoviću Štakoru. - Po prvi put je izgovorio nadimak nekog od generacije smrti, kako su nas prozivali poslije Mišelovog ubistva i naježio se. Pogledao je učenike koji su sagnute glave prebirali uspomene na bivšeg profesora, koji ih nije učio književnosti, nego životu, koji ni sam nije poznavao. Vrabac se okrenuo i osmotrio po prvi put Čikaga i Lada od one noći kad su slavili svoju veliku pobjedu nad Fajterima, koja je kratko trajala, jer su samo za nekoliko sati saznali da je Mišel Magnum koji nije ni primije- tio njihove pištolje otišao kod Krsta Dostanića, ne da bi ubio nekog, nego sebe, shvatajući koliko su bili naivni i neinteresantni. - Slava mu! - okončao je profesor minut ćutanja i pokušao da se osmjehne. - Gospodo maturanti, čast mi je i za- dovoljstvo što sam još jednu generaciju izveo na put, nadam se pravi. Pred vama je život! Iskoristite ga na pravi način. Počev od maturske večeri koja je za neki dan, kad mladi čovjek osjeti istinsku i neodoljivu slast života i zabave, jer po prvi put slobodno podivlja adrenalin u vašim venama! I šta da vam kažem više? Valjda, sada idu knjige gore! - pokupio je dnevnik i mirno izašao saginjući glavu da ga ne pogodi koja sveska ili knjiga koje su oduševljeni maturanti bacili u vazduh. Upravo su Crnom kroz misli promicale slike sa njihovog maturskog koje je ovjekovječio Plavi, novoizabrani potpredsjednik za kulturu i sport. Nije ga sma- trao izdajnikom, jer nikada nije pripadao nama, ali je znao njegove mogućnosti lešinara da zaradi na račun nekog drugog. Na račun tuđe nesreće. Kakva će ta kultura biti kad je kreira Krsto Dostanić nije mogao da pojmi?! Možda će Plavi moći nešto izgurati, ali znajući ga, sve što bude uradio biće upregnuto u njegove 259

kočije koje će vući ostali umjetnici vječito uperenih pogleda i molitvi u zadrigle birokrate koji su se preko noći pretvarali u umjetničke direktore i kreatore kultu- re i umjetnosti. No, to ga se više nije ticalo. -- Bonjour, načelniče! - pozdravio ga je Đuro Ćuk koji je sjedio na bilijar- skom stolu u Rupi. -- Bonjour, Đuro! - zagledao se u pijanca kako liježe na kauč koji smo kupili na rasprodaji poslije požara da imamo gdje da se opustimo. - Malo se popilo? -- Nije malo nego Jadransko more - osmjehnuo mu se krezubim ustima - ali manjeg vodostaja! -- Đuro, da kojim slučajem Šmit ili neki prijatelj ubije tebe... Šta bi narod rekao? -- Ja bih rekao hvala, a za narod me baš briga! Ne živim zbog naroda, nego zbog sebe! Đuro je zahrkao prije nego što je spustio glavu na tvrdo uzglavlje. Crni je izašao u noć i sjeo u automobil. Vozao se besciljno, pokušavajući da se otarasi Mišelovog izraza lica kad mu je spustio kapke. Zaustavio je automobil pored butika sa italijanskom robom gledajući kako Čikago, Vrabac i Lado probaju smokinge. Uglas su se smijali i izvodili karifeke ispred ogledala kao nekad mi dok smo birali odijela za matursko veče. Potom su raspričani izašli iz butika i pošli niz ulicu. Jedan prosjak im je prišao i zatražio novac. Vrabac je izvadio ve- liku novčanicu i pruži mu. Prosjak je zabogoradio i do neba zahvaljujući prošao pored automobila u kom je Crni sjedio. Crni se trgao, kad je prepoznao prosjaka. -- Žabac! Prosjak se okrenuo. Crni se naježio od Žapčevog izraza lica, koji je bio oči- gledno pomjerio pameću. -- Mora da ste pogriješili, gospodine! - žmirnuo je Žabac vodenim bulja- vim očima, brišući balava usta, pa pružio prljavu ruku ka Crnom. - Udijelite, gospodine! Crni je dao gas i odjurio praćen prosjakovim kletvama. Odvezao se na aerodrom gdje su mu rekli da je avion već poletio za Beograd, kamo je namjeravao da pronađe nekog od klasića koji su na položajima. Brzo se odvezao na želježničku, ali je posljednji voz upravo otišao. Ljubazna gospođa mu je napomenula da posljednji autobus kreće za nekoliko minuta sa autobuske stanice zaključila je pošto je pogledala na sat. Utrčao je bez duše u autobus i sjeo odmah iza vozača, na mjesto koje su čuvali za specijalne putnike. Vidjevši ga u uniformi sa zvjezdicama na ramenu zaključili su da je on taj. Dobio je SMS od Milice Medvjed da je tu ako mu nešto treba. Osmjehnuo se. bilo je lijepo opet imati prijatelja, posebno tako zgodnog, ali nedovoljno da se predomisli i vrati. Čitavo vrijeme je žmurio, lutao mislima, trudeći se da ne čuje razgovor između šofera i konduktera koji su komentarisali Moračke platije kojim su prolazili. 260

-- Ovo je sledeća smrt. Uh. Svinje ću da gajim i biću svoj gazda! Jebeš ti svet i putovanja. Ne mogu deci da donesem farmerke i kilo voća! -- Treba nam bolji termin i bolja relacija, i biće love! -- Čime da platim bolju relaciju i termin? Jedino da prodam bubreg! - jadao se šofer. - Ma zajebaću ja i termin i relaciju, prut u ruke! Bar mi deca neće biti gladna! Vidiš, bre, radimo svašta, pijemo svašta, jedemo svašta... Isti smo svinje, a svinja se stidimo! - ogorčeno je rekao i pritisnuo gas, rokćući. Kondukter se zasmijao glasno, pa viknuo uplašeno: -- Pazi, čoveče, ulje! Koči... Bog te mazo! Crni je ne otvarajući oči čekao zadnji udarac. Molio se Bogu da ne boli, jer to je odavno čekao. Još je čuo vrisku putnika i utonuo je beskrajnu noć. Ivo Dažda, KATARAKTA Svinja Negdje sam pročitao da svinje zbog toga. Svinja je sklona svim smrtnim imaju najsličniju anatomiju čovje- grijehovima, kao i čovjek, biće da je kovoj. Svinja je svaštojed, kao čovjek, zbog toga. Ali svinja je životinja i ima biće da je zbog toga. Svinja nema do- opravdanje? Čime se čovjek pravda? stojanstva kao većina ljudi, biće da je Svinjama? Biće da je to. Maksim se ljubazno osmjehnuo stjurdesi koja mu je pomogla da se smjesti pored prozora. Zadovoljno je posmatrao brda iznad grada koja posljednji put gleda, nadao se. Naježio se pomislivši na braću sa kojima je raskrstio sve što je imao. Jedan je mrtav tjelesno, a drugi duhovno. Nije žalio nijednog. Krsto više nije bio onaj isti čovjek kojeg je znao. Umjesto ćuški i prijekora poslije Miluti- nove sahrane pozvao ga je na ručak sa ministrom koji je došao na saučešće. Više nije bio kriminalac, nego političar. Kakva je razlika, upitao ga je, a onda je tek prepoznao u njemu zvijer koje se bojao čitav život. Nije htio da ga izaziva, ali ni da se povlači, već mu je odmah odbrusio da od njegovog ultimatum nema ništa. Dodao je da se istog jutra odjavio iz grada, par kancelarija od njegove u Opštini, i da želi da živi svojim životom. Krsto ga je podozrivo posmatrao, svako malo bacajući oko na sat, jer ga je ministar čekao. Rekao mu je da razmisli, jer parti- ja može da mu i u Beogradu puno pomogne. Tamo je ambasada i trgovinska misija, kao i da ima veće planove nego biti gradonačelnik nekog grada na samrti. Ustao je, razmišljajući da li da se rukuje sa bratom, a onda je podigao ruku u znak pozdrava i izašao. -- Gore po tebe! - doviknuo je za Maksimom. - Vratićeš se kao pas cvileći i mašući repom. Požurio je na sastanak sa ministrom. Znao je da što bolje ugosti visoke 261

funkcionere, zaduži ih, njegov uticaj će biti veći. Nekoliko propalih fabrika je vapilo za obnovom, a sa njima i nekoliko hiljada glasača koji će jedva dočekati da se vrate na radna mjesta. Treba više ulagati u ljude, nego u privredu, predložio je dvosmisleno ministru, koji ga je savršeno razumio, i podržao. Neće se, valjda, baviti nezahvalnim žutokljuncima, pomislio je dok je izlagao plan ministru. Ta vremena su prošla. A Milutin je bio žrtva koju su morali platiti, prije ili kasnije. Emili je sjela pored Maksima. Klimnuo joj glavom, ne želeći da je remeti u mislima od kojih su joj vlažile oči. Pošto su uzletjeli nije mogla da obuzda tihe jecaje, pa joj se saosjećajno obratio: -- Gospođice, ako mogu, volio bih da vam pomognem! -- Hvala, ali ne možete! - otplovila je pogledom i mislima u oblake, nada- jući se da će negdje vidjeti Mrvicu ili Mišela. Čekao ju je Boris, uzdahnula je, bilo joj je drago što on bar nije spreman za iznenađenja. Volio je miran život bez uzbuđenja, a to će joj i te kako trebati. Nije se javila Plavom koji je odnekud vaskrsao i na televizijama ubjeđivao narod u preporod Majdana i grada. Čak nije optuživao nikog, posebno ne političare, govorio je kako se treba okrenuti budućnosti, a ne prošlosti. Istorija nas opominje, ubjeđivao je glasače. Među nama ima loših, kao što ih je u svim vremenima bilo, i biće. Pisaće mu o svemu što je znala, riješila je, radi njegovog filma. Željela je da ga uvjeri da njen brat i njegovi drugovi nijesu bili kriminalci, nego djeca koja nijesu znala šta čine, a željeli su mnogo. -- Napokon, maler je prebijen - rekao sam sa vrata Crnom kad sam ušao u bolničku sobu. Pogledao me začuđeno, onako smiješan sa čalmom oko glave, rolkom na vratu, i desnom nogom koja je visila u vazduhu. - I Bog je vidio da je pretjerao, pa te nije pozvao sebi. Mada ne znam da li i njemu policajci čuvaju javni red i mir! - zacerekao sam se i stavio mu ukoričen rukopis na grudi. Nije bio rječit, ali njegov spas nije vidio kao vezu sa crnom hronikom koju smo ispisali posljednje decenije, već opomenu da ostane u gradu u kojem je rođen. Zaprepastio me je odlukom da će napustiti policiju i otvoriti agenciju za obezbjeđenje. Zakon predviđa angažovanje privatnih agencija za zaštitu objekata i ljudi, a Majdan je bogom dan za regrutovanje nezaposlenih, atletski građenih i hrabrih momaka. Iskoristiće svoje i očeve veze za sticanje ozbiljnih poslovnih partnera. Pričali smo čitav sat, činilo mi se, a onda mi je vratio rukopis i rekao da više ne želi da ima išta sa prošlošću. Ne znam da li je to značilo da ni mene ne želi da više vidi u životu, ali nikada više nijesmo potražili jedan drugog. Na vratima sam se sreo sa zgodnom policajkom koja je nosila smiješno prezime Medvjed, bar tako mi se predstavila kad smo se rukovali. Okrenuo sam se pre- ma Crnom, ali me više nije nijednom pogledao, već se koncentrisao na zgodnu 262

koleginicu, bivšu ili buduću, ne znam. Pošao sam sa nekom gorčinom na duši. Zasitili smo se, vjerovatno. Stidjeli smo se mnogih stvari, ali smo se i ponosili mnogim. Nije moralo da se završi ovako. Nikada nijesam bio navalentan osim kod Ive. Ponudila se da lektoriše roman, što mi je dobro došlo da više vremena pro- vodim sa njom. I dalje nijesam slušao nadobudne dušebrižnike da je lijepa, ali glupa. Svejedno, volio sam je takvu. Čak su me i neka njena blesava rasuđivanja, da ne kažem glupava, veselila i inspirisala da je još više zavolim. Ona je od mene tražila samo pregršt nježnosti, a ja od nje rukovet pažnje, zezao sam je. I funkcio- nisali smo. Svađali smo se samo oko kraja romana, koji nijesam imao, a izazivao sam je zagonetnim i tajanstvenim ignorisanjem, da će ga znati samo štampar par minuta prije nego ga pusti na otiskivanje. Sa mislima o Ivi brzo sam zabo- ravio Crnog, pa sam sa rukopisom pod rukom, koji je Crni odbio da čita, pošao kod nje na zakazani ručak. Pored autobuske stanice gomila ljudi je tapkala u mjestu i gledala čežnjivo u pravcu iz kojeg je trebalo da stigne autobus. Pomislio sam na ekskurzije, ali mi čitave porodice, prilično oskudno obučene i nervozne, nijesu djelovale kao ljudi raspoloženi za putovanje. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da spoznam da su to ljudi koji putuju u obećane zemlje po svoje egzistencije i snove. Ukus gorčine mi se pojavio u ustima. Jedva sam čekao da stignem kod Ive da ih zaboravim. Ne znam kako ljudi mogu ignorisati sirotinju, pomislio sam, ali sam se sjetio da u džepu imam desetak hiljada eura i nijednom nijesam pomislio da ih podijelim sa njima. Čak sam pobjegao od njihove sudbine kao od gubavaca. Iva je bila neodoljiva u uskoj haljini boje smaragda do iznad koljena. Od iznenadne sreće umalo nijesam pao na koljena da je zaprosim, ali sam se obuzdao, nježno je poljubio, a onda joj predao roman. -- Ipak, prije svih bih volio da ti saznaš kraj romana, ipak si lektor zar ne? - nasmijao sam se, uzmaknuo korak, pa je pogledao od glave do pete. - Ako je sve to za mene, ja sam danas srećan čovjek… -- Izvini… - rekla je nekako pokajnički - moram na ručak sa Plavim i gra- donačelnikom. Progutao sam knedlu veličine nojevog jajeta. Ne znam da li sam pocrvenio ili poblijedio, u svakom slučaju fizička promjena je bila nebitna, koliki je vulkan prokuljao u meni. Mislim da su me i neki tikovi obuzeli. Naš dogovoreni ručak su mi ukrali najveći neprijatelji. A, u stvari, to je bio onaj neophodni šamar koji će me spustiti na zemlju i otrijezniti od pretjerano lakonskog odnosa prema sve- mu i svakome. Vjerovatno da sam je slušao onoliko koliko treba, ili posmatrao, primijetio bih da nije ništa idealno koliko sam mislio da jeste. -- Nude mi mjesto PR u Opštini. - Uzdahnula je, vjerovatno obuzdavajući iznenadnu sreću, jer takav posao se ne odbija. - To ne smijem da ignorišem! -- Da, naravno... 263

Htio sam još nešto da kažem, ali sam dripački istrgnuo roman iz njene ruke, okrenuo se i izašao van. Nijesam se osjećao izdano i osramoćeno, već prazno i usamljeno. To je onaj osjećaj koji me je od djetinjstva proganjao. Stisnuo sam ru- kopis ispod miške, zabio ruke u džepove, uvukao glavu među ramena i krenuo niz ulicu, ne mareći da li je Krsto Dostanić poslao nekog gorilu da mi izbije iz glave noćni klub Džoker čiji sam jedini preživjeli vlasnik. Nije me zanimalo šta misli Krsto i drugi dobri i loši momci, želio sam samo da pobjegnem od svog dosadašnjeg života. Imao sam desetak hiljada eura u džepu, pasoš, ličnu kartu i rukopis romana koji opet nije imao kraj. Bio sam bogat čovjek bez sreće u ljubavi, kao i mnogi uostalom. Šta imaju ovi ljudi, zapitao sam se, koji se guraju u minibuse koji će ih odvesti u zapadne zemlje… Imaju buljuk djece, musave i nezadovoljne supruge, uplakane i zabrinute roditelje… ali se smiju čim sjednu u uska sjedišta minibusa koja im već pružaju nadu. Ne sjećam se tačno šta sam pomislio kad sam tutnuo vozaču dvaput višu cifru nego što je bila karta za Zapad. Prijateljski me pogledao i sklonio torbu sa sjedišta tik iza njega. Govorio mi je o gradovima kroz koje prolaze, o mogućnosti- ma, šansama, dobroj prilici… Čekao sam da krenem i gledao preko ulice kako se ispred Ivine zgrade parkira crna limuzina, a malo potom, kako ona, ne osvrćući se, sjeda na zadnje sjedište. Poslije nekoliko trenutaka sam dobio SMS: Izvini. Zovem te čim završim sastanak. Važi, pomislio sam, a onda sam izašao iz mini- busa, i ubacio telefon u prvu korpu ispunjenu raznim smećem. Pogledao sam još jednom Majdan i nijesam osjetio ništa što bi me omelo da promijenim odluku. Uskočio sam u minibus i zatvorio oči. Razmišljao sam o kraju romana. Bio sam srećan čovjek napokon. Kao da sam se oprao od velike prljavštine koja se godinama taložila na mojoj koži i u utrobi. Išao sam po novi život. Ako ništa, ovo putovanje mi je riješilo jednu mučnu misao koja me je dani- ma izazivala... A to je ideja za novi roman, koja uprkos tome što sam potiskivao daleko negdje u podsvijest, mi jednostavno nije dala mira. Ovo putovanje, ta- kođe, biće krvotok mog novog romana... A do tada moram da završim stari, jer mi je vrijeme isticalo. Ono vrijeme koje sam želio da preselim iz savjesti među korice knjige. Nikada nijesam bio u Sloveniji. Krajolik me je podsjećao na Crnu Goru. Bo- gorađenje, molitve i uzdasi saputnika su postali nepodnošljivi. Ljubaznost svih, svaki pogled kao da se susrećem lično sa Bogorodicom ili božjim sinom, počeo je da me baca u depresiju kojoj nijesam znao ime. Moj put sa njima je završen, odlučio sam i saopštio šoferu koji nas je ponosno uvozio u slovenačku prijesto- nicu. Šofer me je podozrivo pogledao kad sam odlučno rekao da ću izaći u Lju- bljani. Pokušao je da mi objasni da je, ipak, možda bolji Beč gdje ima mnogo naših ljudi, ali sam odmahnuo. Poželio sam im srećan put i uputio se ulicama kojim su šetali i na biciklima jurili ljudi namještenih osmijeha. Osjetivši glad, 264

svratio sam u restorančić sa konjskim specijalitetima, što sam tek shvatio kad sam ušao. Po konjima koje sam vidio na reklamnom panou nije se zvao restoran, već jela u koja su bile pretvorene nesrećne plemenite životinje. Bosanac, koji je govorio loše slovenački, podmetnuo mi je pod nos jelovnik, a kad sam mu se obratio na zajedničkom jeziku razvukao je debele usne u široki osmijeh i uzeo jelovnik nazad. -- Mi ne jedemo konje, mi ih volimo, jarane, zar ne? - klimnuo sam glavom da potvrdim. - Ođe je odlična bečka šnicla i bijelo vino, to jedu naši ljudi... valja li? -- Valja, jarane! Poslije smjene je Avdaga, tako je sebe zvao, ostao sa mnom da pije bijelo vino. Našao mi je smještaj kod zemljaka koji je držao nešto što su zvali motel, a bio je obični hostel. Nijesam se žalio, jer sam dobio zasebnu sobu sa kupatilom, koja je bila jeftina. Zakupio sam je za mjesec dana koliko sam namjeravao da se posvetim pisanju kraja romana i lekturi. Sa Avdagom sam se gledao prilično često. Zvao me i kući na ručak, ali sam odbijao. Obično smo se zapijali u konj- skom restoranu. Katkad je dovodio i svoje zemljake koji su pričali o ratu deve- desetih. Bilo je i Srba i Hrvata. U tuđoj zemlji se nijesu svađali, već su živjeli kao najrođeniji i pomagali jedni drugima. Avdaga me nagovarao i nagovorio da otvorimo bar pod nazivom Otpisani. Bio je siguran da će Bošnjaci, Crnogorci, Srbi, Makedonci i Hrvati hrliti po porciju nostalgije u kafanu koja će biti ispu- njena fotografijama iz čuvene televizijske serije Otpisani, kao i jugoslovenskim rekvizitama i muzikom. Izbrojao sam mu polovinu novca koji sam imao i ušli smo u pošten posao, koji će mi kupiti neko vrijeme u Sloveniji. Avdaga je radio, zajedno sa njegovim zemljacima, a ja sam ljenčario. Pio sam više nego ikad, ali je pijanac gazda uvijek dobar adut za opstanak kafane na Balkanu. Novac se slivao i Avdaga je bio srećan. Ja sam bio hronično nesrećan, ali sam to zadržavao za sebe. Živio sam svoj mrtvi život sa jedinim ciljem da završim roman Šetači po mjesecu, i počnem drugi o emigrantima na Zapadu. Jednom sam na ulici, blizu našeg bara, nabasao na crnogorskog ambasa- dora, Majdanaša, koji je rijetko svraćao u rodni kvart, tek kad neko umre… Na tim otužnim događajima smo se sreli nekoliko puta. Imao sam osjećaj da me je prepoznao i da je želio da zastane, ali ja nijesam imao potrebu da pričam sa njim. Roman sam privodio kraju. Međutim, susret sa ambasadorom mi je pro- budio nenadanu nostalgiju i raspirio radoznalost, a ne sumnje. Prvi put poslije mog dolaska u Sloveniju prelistao sam crnogorske portale… Da, na njima sam pročitao kraj romana i više nijesam htio da se zadržavam. Požurio sam u hostel da završim rukopis i da ga pošaljem u štampu. Đuro je ustao, osjetivši da se napokon odmorio. Nasmijao se i lako zalepetao rukama: - Tju- tju- tju! 265

Pohvalio se Tetki da se prvi put naspavao u životu, iako se ne sjeća kad je legao ni koliko je spavao, predložio joj je veselo da je izvede u provod, u neki otmeni lokal kao što je Ofsajd zamka. Rasrđena žena ga je izjurila iz marketa psovkama. Slično je ispričao Šmitu i na šankerovo zaprepašćenje odbio je da popije rakiju. Želio je da ostane trijezan neko vrijeme, ponovio mu je više puta, pa je odšetao van da se nadiše zraka. Šmit je odmahnuo rukom i zaključio da je opet pukao. Nikada nije bio ljepši dan u Đurovom životu. Sve je bilo nekako lijepo i čisto. Zeleno i procvjetalo kao nekad u djetinjstvu i mladosti. Pričinjavalo mu se da je čas u Dojču, čas u Majdanu. Sa svake strane su ga zvali i mahali Magnum, Orle, Ljubo... Trčao je od jednog do drugog i ljutio se što sa njim igraju žmurke. Čim bi stigao do jednog, on bi nestao, pa se drugi pojavljivao na drugom kraju ulice, i tako stalno. Zadirkivali su ga što ga je Tetka ostavila zbog hromog i ćelavog poštara Petka, pa nije smio da joj se pojavi na oči. Onda je ona počela da se po- javljuje sva čedna i željna sa vlažnim butinama i pljuvačkom koja joj se cijedila iz usta. Đuro ju je jurio sve do noći, kada su utvare postale drugačije, obučene u svečana odijela koja su grabila u svečanu salu hotela na matursko veče. Svi su pošli zajedno sa golom Tetkom, a on je ostao na ulici i čekao prevoz. Cistijerna sa peračima je izbila iza ugla i on je odahnuo. Prevoz je došao, još samo da pređe granicu. Prihvatio je obradovano pjesmu koja se širila kroz otvorene prozore cistijerne: Oj rakijo ranka Ti si moja majka Oj rakijo ranko Moja uspavanko Šofer je nagnuo iz flaše, pa se pogrbio da pojača pjesmu. Pomoćnik je vrisnuo kad je Đuro iskočio ispred cistijerne. Vozač je pritisnuo kočnicu, ali kasno. Kamion je poskočio. Vozač je zastao nekoliko trenutaka da se pribere, pa je tek shvatio da mu se nije prividjelo. -- Bog te maz’o, zgazih čo’jeka! - izmucao je suvozaču, koji je blenuo kroz šofer-šajbnu pokušavajući i sam da dođe sebi. Oprezno su izvukli beživotno Đurovo tijelo ispod točkova. -- Nijesi čo’jeka, nego p’janog Đura Ćuka! - umirivao je partner vozača koji se raskukao po ulici. -- Otkud se on stvorio?! -- Otkud? Otkud i svaka nesreća, niotkud! - mudrovao je suvozač i pružio mu flašu. -- Idete na zapad? - prokrkljao je Đuro. -- Živ je! - graknuo je veselo vozač. 266

-- Idete li... -- Idemo đe god ’oćeš, burazeru, samo kad si živ! - promucao je veselo šofer. -- Idem sa vama! - izustio je Đuro i izdahnuo. -- Sinko, zovi policiju! - dohvatio je vozač flašu i nagnuo. - Sad me neće oprati ni gora ni voda što sam p’jan ubio čo’jeka! -- Ti si lud! - okretao se suvozač oko sebe, pa kad je vidio nema da nikog u blizini uhvatio je Đura za noge i povukao ga ka jarku. - Pomozi! -- Šta to radiš? -- Zar ćeš zbog p’janca da ležiš deset godina? Pomozi! Vozač se uzvrpoljio, pa kad se uvjerio da nema svjedoka, uzeo je žurno Đura za ruke i pomogao pomoćniku da ga odnesu u jarak. Uskočili su u cistijernu i vratili se u rikverc nekoliko metara. Oprali su krv i nastavili kao da se ništa nije desilo. Pomoćnik je svečano digao flašu i nagnuo dobar gutljaj: - Za njegovu dušu! - Onda je saosjećajno počeo da tješi partnera: -- Ujutro će se p’jani maturanti pokušavati sjetiti ko je pregazio Đura Ćuka dok je prvi put držao ruku na užarenoj ribici najbolje drugarice! - zakikotao se i zapjevao iz glasa omiljenu pjesmu o rakiji. Vozač se osvrnuo u retrovizor, pa kad je vidio čist asfalt i pustu ulicu, prihvatio je pjesmu i flašu. - kraj - 267



Obrad Nenezić, biografija Diplomirani dramaturg; Scenarista dugometražnih filmova: „Balka- nska braća“ i „As pik“, koji prvi crnogorski predstavnik za Oskara; Autor dramskih tekstova: „Jelena Savojska“, „Proljećna žetva“, „Nobelovci“, „Neženje“, „Bubamara“, „Baksuz bluz“, „Taštinarije“, „Multiminijevci“ i autor pozorišnih predstava: „Persone non grate“, „Ždera iz kontejnera“ i „Sveti i prokleti“; knjiga poezije: „Pisma gospođici M“ i „Poezija“; romana „Ljetopisje zaboravljenog grada“ i „Osmijeh za Mariju Mihailovič“. Drame i poezija su mu prevedeni na više jezi- ka. Naučne radove objavljuje u domaćim i inostranim štampanim i digitalnim časopisima.



Obrad Nenezić ŠETAČI PO MJESECU Izdavač: SAMIZDAT Urednik: Jelena Krsmanović Lektor: mr Goran Radojičić Dizajn korice i grafička obrada teksta: Milovan Kadović Štampa: Tiraž: