Šetaci-po-mjesecu

nekolike amaterske titule evropskog šampiona. Reumatizam koji mu je zahvatio zglobove odvojio ga je od treninga, pa je objeručke prihvatio poziv sponzora iz šampionskih vremena da mu bude bodi gard. Tako je ostao dvadesetak godina uz Krsta, nijednom ne pomislivši da se bavi privatnim poslom. Život u hotelu, provod po noćnim klubovima, alkohol i katkad droga, bili su sasvim dovoljni da zadovolje mračnog momka, koji se proslavio brutalnim prebijanjima neprijatel- ja, jednog od najpoznatijih balkanskih tajkuna Krsta Dostanića. Odgegao se ka vratima, pokušavajući da ne hramlje, jer su mu od dugog sjedjenja znali zaštekati zglobovi. Nije imao volje da protivrječi gazdi, koji će i sam, prije ili kasnije, uvidjeti da griješi. Svoj posao je uvijek radio odano, bez obzira na to za kojeg pretpostavljenog radio i koliko god mu je bilo ispod nivoa da služi Žapca, koji nije bio Bundes liga kao Krsto. Tako je volio da kaže za velike igrače. No, ruku na srce, ipak je rad za metiljavca Žapca bio godišnji odmor u odnosu na rad za Krsta, koji je imao problem sa sujetom i posesivnošću, ali je bio ime. Vrlo često podjaren alkoholom i drogama znao je da prebije i kelnera u restoranu ako nije iskazao ljubaznost one vrste koja je u tom momentu odgo- varala moćnom tajkunu, a da ne govori za sve one koji su na bilo kakav način sarađivali sa njim. Polako se uljuljkivao u Žapčev ritam, pa i sve greške i sitne pronevjere nije htio da prijavljuje Krstu, jer bi time ugrozio način života na koji se navikao. Žabac je bio gmaz, tako je govorio Krstu, poslije čega se ovaj satima kikotao, ali ovo je vrijeme gmazova, pa nema veze kako se koji zove. Krsto ga se bojao, znao je to još od vremena kad ga je sponzorisao, ali su našli zajednički interes, i nikada mu nije odbio naređenje. Pogotovo što nikad nije morao da ga pita za svoje privatne poslove i obaveze. Ako bi otišao u Budvu na ljetovanje nije se javljao, nego bi mu to saopštio kada bi se čuli telefonom. Krsto se nervirao što mu nije rekao da mu da para, baš tako je govorio, a poslije pola sata neko od bu- dvanskih tajkuna mu je donosio štoseve novca - pozdrav od gazde. Novac nika- da nije brojao, već se rasipao sve dok se ne bi istopio. Keš mu nije bio potreban, jer je živio u takvom okruženju i sa takvim ljudima, kojima je bilo sve plaćeno gdje god se pojave. Srećna vremena, uzdahnuo je, pa ušao u automobil i krenuo u lov na dječake. Nije ni pomislio da je on bio u onoj gomili talentovanih dječaka kojima su Đoko Magnum, Ljubo Maca, Đuro Ćuk, Obren Orle Ljutković i ostali opremili podrum gradskog bioskopa da bi mogli trenitrati prvo boks, a potom ful kontakt i kik boks, kako ne bi završili po evropskim ulicama kao što su oni. Niko ih nije tjerao, jednom je rekao Krstu Dostaniću, koji se zanosio istom mišlju da slično uradi za nove klince, ali je nove generacije interesovao novac i slava preko noći, a ne sport i viteški život. -- Niko neće dirati moje ljude! - teatralno je uzviknuo Žabac, a potom pri- grlio Picajzlu i Crnog. - Zapamtite to! Ja vas volim... Znate li to? -- Znamo! - odgovorili su uglas, čudeći se otkud iznenadna promjena raspoloženja. 50

-- Neprijatelj mog prijatelja je i moj neprijatelj! Znate li to? -- Znamo! - opet su spremno odgovorili. - ‘Ajde sad operite tu sramotu sa lica! Brže! Poslušno su otrčali u toalet, dok je Žabac psovao sebi u bradu. Znao je, da ukoliko te balavce na vrijeme ne nauči pameti, da će on za godinu ili dvije biti njihova meta. Ovako, mora ih prvo prestrašiti, a potom vrbovati za sebe, kao što su njega vrbovali Dostanići, odmah nakon one noći kada je pod dejstvom kokaina uzeo sačmaru i uletio u isti ovaj kazino i tražio Krsta da mu se osveti što mu je preoteo djevojku. Ni večeras nije imao snage da kaže da mu je Krsto potucao djevojku i izbacio je iz automobila, kao mnoge druge, ali je većina njih to krila, dok je njegova glupača došla uplakana u kafić gdje se opijao i drogirao sa ekipom iz kvarta i priznala mu da je Krsto napastvovao. Bilo je pitanje obraza, pa je uzeo gazdinu sačmaru i otišao sam u kazino. Krsta nije bilo, ali su ga gorile obavijestile da napaljeni klinac hoće da ga ubije, jer mu je silovao djevojku. Ali Krsto je bio perfidniji od svih. Naredio je da ga puste da lomi, puca, šta hoće, a ujutro će ga on posjetiti. Tako je i bilo. Žabac se toliko uroljao da je zaspao na šanku, sa glavom na kratežu, i niko ga do jutra nije dirao. Kad se probudio vidio je svoju uplakanu djevojku i Krsta Dostanića kako pije espresso, onaj od jednog gutljaja, za uspješne, kako su ga zvali u kvartu. Uperio je kratež u Krsta, a ovaj u njega mobilni telefon. Kratko je rekao da je načelnik kriminalnog odjeljenja Uprave policije na vezi da ga prijave i on i djevojka za silovanje. Žabac je zbunje- no blenuo u njega, pa u djevojku, koja je zaridala i pobjegla iz kazina. Munjevito je razmišljao šta da učini. Da li da pobjegne ili da puca u čovjeka koji je njega mogao ubiti tokom noći i baciti u jezero, ali je sačekao da se probudi i dao mu dokaz da nije kriv, jer je ona rospija, kao mnoge druge, željela moć Krsta Do- stanića. Na kraju je prekinuo vezu i pitao ga hoće li kafu. Pristao je. Krsto mu je istog jutra ponudio da vodi kazino, i tako su njihovo prijateljstvo i saradnja počeli i traju već godinama. Kad malo bolje razmislim najveća ljubav u kvartu je bila Đurova i Tetkina. Nikada više niko nije pričao o nekoj fatalnijoj ljubavi koja je obilježila vrijeme prije i poslije Fajtera. Pamtili smo još da je Žabac isti dan uhvatio nevjernu dje- vojku, ošišao do glave, skinuo golu, ispisao joj niz leđa i grudi kurva i izbacio je na korzoo koji je bio krcat šetača. Više nikada nijesam čuo za nesrećnu djevojku koja se vjerovatno odselila od sramote. Možda je negdje srećna, ko zna, kakav joj je život sudbina namijenila. Ljubav između Plavog i Emili je bio neki nemušti dogovor i samo smo mi vjerovali da postoji, dok su se njih dvoje družili iz nekog interesa samo njima znanog. Bili su nesrećni oboje i to je jedino što im je bilo zajedničko. Srećni i nesrećni. Ljudi ne mogu zajedno. To je kao da pola rijeke teče uzvodno, a druga polovina nizvodno. Opet, i nesrećni se ne trpe. Nesreća 51

je kao trulo drvo koje čeka novi život ili kalem da oživi, jednom mi se požalio požalio otac na starost. Plavi je već petnaest minuta čekao Emili ispred škole. U posljednje vrijeme ga je izluđivala svojim sve većim zahtjevima za druženjem. Uprkos nervozi nije mogao da je iznevjeri. Od obdaništa je sa njom dijelio dobro i zlo. Kada se ona opredijelila za srednju muzičku školu, a on za informatiku, opet nijesu mogli jedno bez drugog. Bez obzira na raspoloženje, dobro ili loše, imali su potrebu da podijele doživljaje, već sedamnaest godina. Znao je da joj se primiče koncert, pa je bila sve nepodnošljivija. Isto kao on pred premijeru prve pozorišne pred- stave sa Teatrom mladih, školskom pozorišnom trupom, za koju je baš Emili izabrala neku destruktivnu muziku. Nije znao sa kim bi drugo podijelio i uspjeh i neuspjeh, ako ne sa njom. U kvartu su svi maštali o slavi u crnim hronikama, a njih dvoje u kulturnim. Njoj nijesu zamjerali, bila je žensko, a njemu jesu... no, klonili su ga se. I još onaj, buzdovan od Mišela, glavni, pa je baš morao da se zaljubi u Emili? Pomislio je, i uzvrpoljio se. Taj momak je bio previše miran i opasan da bi mu oprostio druženje sa njom. Sve više je razmišljao o tome, i počinjalo ga je nervirati. Nikad se nije bojao nikog, pa ni njega, ali, opet, on je naučio da vodi miran život, bez ekscesa, a turobni Mišel ga neće ostaviti na miru. Ipak, ni on se neće odreći sedamnaest nerazdvojnih godina sa Emili, zbog nekog đilkoša... Sem, ukoliko Emili bude insistirala na tome. I to ga je uznemi- ravalo. Šta ako se Emili odrekne njega zbog ljubavi sa tamo nekim rotvajlerom, koji se kezio na njega bez ikakvog razloga. I baš kada je ustao da krene prema ulazu primijetio je Mišela kako drži buket cvijeća na leđima i iščekuje nekog. Koga bi drugo nego Emili. Plavi je uznemireno sjeo nazad na klupu. Zablenuo se u nervoznog momčića koji je stajao onako visok i nezgrapan, u crnoj spitfajerki, crnim farmerkama i sa crnom kapom, gužvajući cvijeće na leđima. Toliko se puta spremao za trenutak da kaže Emili šta osjeća, pa kud puklo da puklo, sad mu se svaka rečenica činila glupa i smiješna. Ponavljao je poluglasno izabrane rečenice, ne obraćajući pažnju na djevojke koje su sa svojim instrume- ntima žurile na svjež vazduh. Zdravo! Možda sam lopov i probisvijet, ali te volim, pomislio je da kaže! Pi! Zgadio se nad sobom, a onda je duboko dišući pokušao da se koncentriše na ostale varijante, koje je već godinama tumbao kroz glavu. Nekolike djevojke su zastale i počele da mu se smiju. Mišel se osjetio još smješnijim i instiktivno je nasrnuo na njih sa buketom: - Šta je? Šta se smijete? Je l’ igra mečka? - Djevojke su se još više zkikotale, pa nestale. Opsovao je za njima, pa zbunjeno sakrio buket iza leđa. Spazivši Emili na stepeništu, udahnuo je svjež vazduh i spremio se za zadnju varijantu, koja mu se učinjela najmanje glupa: Zdravo... Emili, hoćeš li večeras da izađemo da ti dokažem da nijesam tolika budala, kao što misliš... 52

Pogledao je, hrabro koliko je mogao, u Emili koja mu se već smiješila i ta- man zaustio da kaže namjeravano, ali je ona prošla mimo njega i pritrčala klupi sa njegove desne strane. Poljubila je Plavog i sjela mu u krilo. Mišel se bez riječi se okrenuo i zavrljačio buket u korpu za smeće. Plavi je ljutito gurnuo Emili sa krila i ustao se brišući usta. -- Ako ovo još jednom uradiš, završili smo za sva vremena! -- Zašto? - napravila se ludom drska djevojka. -- Zato što ovo radiš zbog njega! - pokazao je na Mišela koji je odlazio sta- zom. - A ne zbog mene, tebe, ili zbog nas! Zdravo! Plavi je bijesno preskočio školsku ogradu i zaputio se žurno između zgrada. Emili je napravila zbunjenu facu, pa pritrčala korpi i izvukla zgužvani buket. Počela je da ga miriše gledajući za Mišelom. Međutim, smrzla se kada je spazila Pitona i dva tjelohranitelja kako prilaze Mišelu sa leđa. Zgrabili su ga i iznijeli iz školskog dvorišta, uprkos tome što se vižljasti mladić batrgao i pokušavao da nogama udari krupne gorile. Emili je ljutito bacila buket nazad u korpu. -- Jednom propalica, uvijek propalica! - promumlala je, pa onda pogledala čežnjivo za Plavim koji je nestajao iza zgrada. Počela je da ga doziva, ali se on nije osvrtao. Preskočila je ogradu i potrčala za njim. Znala je koliko je pogriješila, ali se nadala da će joj Plavi oprostiti. I on je nebrojeno puta na ovaj način pravio ljubomornim njegove djevojke, dok ih je zavodio, pa mu ona nije pravila frku. To će morati odmah da mu natrlja na nos, pomislila je, i požurila da ga stigne. Bila je i ona ljubomorna, ali je to krila u sebi. Sad će da mu vrati milo za drago. Dok je on šetao sa njegovim glupačicama, ona je vježbala gitaru do besvijesti. Sada je došla maca na vratanca, zadovoljno je stisnula usne i požurila da se razračuna sa njim. Buvlja pijaca je za domce predstavljala izvor svih onih sitnica koje su im u životu nedostajale. Međutim, nije bilo lako naći svoju teritoriju i tržište. Najsta- riji domci su kontrolisali čitavu pijacu sjedjeći na terasi restorana koji je sa svom neophodnom opremom stajao u kamp prikolici, i hladili se točenim pivom, dok su im mlađi donosili robu i novac od džeparenja. Jedini koji su imali privilegiju slobodnih šanera bili su Štakor i Komarac, najviše zahvaljujući svom rejtingu u Majdanu. Fajteri su bili pojam za grad, a niko nije imao želju da posumnja u njihove nasljednike. Pogotovo ne domci, koji su sa konca i konopca skupljeni u dom koji se nastanio negdje po završetku Drugog svjetskog rata u trošnu zgra- durinu austrougarske kasarne. Satima su Štakor i Komarac odmjeravali starca koji je prodavao crkvene re- likvije. Fiksirali su debeli novčanik u zadnjem džepu koji je neumorno vadio da vrati kusur. Pokušavali su procijeniti da li im se avantura isplati, neprestano se vrzmajući oko šibicera koji je ciktavom galamom privlačio žrtve preko puta starčevog štanda. Onog momenta kada je stari izvukao nekolike stotinarke da prebroji pazar, zadovoljno gladeći brčiće, nerođeni blizanci su krenuli po ulov. 53

Štakor, kao i uvijek pristojan i ozbiljan, sa spremljenom novčanicom kao ma- mcem za starog prodavca, zatražio je ikonicu presvete Bogorodice Filermose. Stari je naplatio, pa vratio novčanik u zadnji džep pantalona. Pakujući ikonicu prosipao je slatkastu trgovačku laž o jerusalimskom porijeklu jeftine robe izra- đene u nekoj stolarskoj radionici na periferiji grada. U tome mu je Komarac izvukao novčanik, i tobože nezainteresovano se uključio u razgovor o vrijednosti relikvije: -- Pošto, đede? -- Đed ti je otac! - frknuo je stari na Komarca i pružio ikonicu Štakoru. -- Nemam pojma, možda i jeste! - zamislio se Komarac o svom ocu. - A možda si me i ti napravio... -- Domac, znači! - podbočio se starac. - E, ja ne pravim lupeže! Marš! Taman kada je Komarac htio da se posvađa sa starcem i odbrani čast doma- ca, Piton mu se primakao sa leđa i uhvatio ga za uvo, dok su dvojica njegovih gorila zgrabila Štakora ispod ruku. Piton je iz Komarčevog džepa izvadio starčev novčanik i pružio ga vlasniku koji ga je širom otvorenih očiju i usta iznenađeno prihvatio. Snagator je zavrnuo ruku Komarcu koji se batrgao i počeo da mu drži moralno predavanje: -- Sram te bilo! Mogao bi đed da ti bude! -- Otac ti je đed! - dreknuo je starac uvrijeđeno na Pitona. -- Nego šta je... - osmjehnuo se Piton i poveo Komarca niz pijacu, vukući ga za uvo. - Sa jednom nogom u grobu kao i ti! -- Nadživjeću ja i tebe, i tvog oca, oca ti tvoga, pokvarenoga! - Starčić je poskakivao i dobacivao povrijeđeno, dok su se snagatori cerekali i odvlačili upla- šene domce niz ulicu, prepunu zbunjenih i radoznalih ljudi. Ipak, starac je za- hvalno pogladio ikonicu Bogorodice, pa je sjetno poljubio i pažljivo spakovao u torbu, šapućući u sebi molitvu zahvalnosti, njoj koja mu pod stare dane daje koru hljeba. Možda je to bilo istih dana ili mjeseci, svakako prije nego nas je Piton po- hapsio po gradu, na tom istom buvljaku smo prvi put poželjeli prostitutke u organizaciji nerođenih blizanaca. Dva Rumuna su prodavala polovne dijelove od automobila, istočne proizvodnje, ali i izdavala Ciganke pod kiriju, kako je neko od nas lupio. Dogovor je bio da ih osmotrimo - jesu li za nas, pa da damo znak Štakoru da pregovara sa Rumunom, ali da mu ne daje novac prije posla. Kasnije bismo nasrnuli na njega, tako da bi se morao povući, a mi bi se dali u bjekstvo između štandova i ljudi koji su masovno dolazili ponedjeljkom na buvlju pijacu. Starija Romkinja je bila krezuba i prljava, dok je mlađa izgledala koliko-toliko pristojno. Problem je ispao što Rumun nije htio da izda mlađu nama šestorici, već smo morali trojica na mlađu, a ostali na stariju. Parali smo se i tako smo 54

Crni, Picajzla i ja dobili stariju, a Štakor, Mišel i Komarac mlađu. No, opet smo napravili frku, jer ih nijesmo mogli odvesti u Rupu kako smo planirali, već nas je Rumun poveo na parking. Otvorio je zadnja vrata narandžastog kombija, pa je razvezao prljavi sunđer i bacio ga na još prljaviji pod. Potom se nakesio zla- tnim zubima i pokazao nam da navalimo na dvije Ciganke koje su poslušno ušle u prostrani kombi. Ćutke su skinule donji veš, zavalile se jedna do druge i zadigle haljine. Nikada im nijesam priznao, ali to je bio jedan od najgroznijih prizora koje sam vidio u dosadašnjem životu. Ćutali smo neko vrijeme nemajući hrabrosti da uđemo u kombi i oposlimo ono što smo nedjeljama i mjesecima namjeravali. Rumun nas je požurivao, drpajući svoje međunožje. Sjećam se da je Crni prvi rekao Pi, okrenuo se i otišao, a mi za njim. Rumun je potrčao za nama, vičući i vjerovatno tražeći novac, ali ga je Komarac dočekao direktom u bradu. Makro je izgubio ravnotežu i sa sobom na trotoar povukao dvije dobrodržeće gospođe, koje su bijes iskalile na njega, a nama je bilo dovoljno da se izgubimo u masi. Koliko smo se god stidjeli namjere, ipak smo se danima smijali dvije- ma prostitutkama koje su mirno čekale da zarade novac Rumunu zlatnih zuba. Nikada više nijesmo zajedno otišli na kurve, kao što više nijesmo ni izvodili našu seansu mjerenja alatki u Rupi dok je Petko dahtao na Tetki. Bili smo odrasli i imali smo veće snove. Ali veliki snovi traže i velika odricanja. Nije nas toliko morio strah koliko stid, kada smo postrojeni po visini, sa ru- kama umotanim širokim selotejpom, stajali ispred stola za rulet na kom je igrao Žabac dok mu je Gabi, kao i uvijek izazovna, okretala sreću. Gledali smo ispred sebe, pokunjeni i osramoćeni, jer smo do prije dva sata sebe posmatrali kao strah i trepet grada. Odjednom kao da ničeg nije bilo... Pohvatani smo kao posljednje vjeverice, pomrmljao je Mišel, ljut na sebe što nije ponio revolver zbog sastanka sa Emili koja je ispred njegovih očiju ljubila Plavog. -- Stojali smo poređani ispred malog Žapca, običnog narko dilera Dosta- nića. Još više nas je iritirao i pojačavao sramotu Picajzla, koji nije mogao da sakrije svoju sreću, pa je stalno obigravao oko gazde. -- Još hvali mala pizda... Mrvica! - rekao je hvali, a ne fali, onako kako se oduvijek govorilo u Majdanu. Ujeo sam se za jezik da ga ne ispravim kao mnogo puta ranije. -- Piton - dreknuo je Žabac i ustao - dovedi i tu zečinu! -- Nemojte njega... - izletjelo je Mišelu - on nema veze sa nama. Nije uspio ni da završi rečenicu kada ga je Žabac iz okreta uhvatio za kosu na zatiljku i sa jakim zahvatom udario čelom o sto za rulet. Dok mu se slivala krv niz lice, uspio je vidjeti Pitona kako odlazi, a potom mu se Žabac unio u facu. -- Ti ćeš da mi kažeš koga, a koga ne? -- I sestru malog! - iskezio se Picajzla. - To će najviše da ga boli! Na iznenađenje svih, Žabac je opalio žestoku šamarčinu Picajzli, a potom 55

počeo da ga šutira nogama, sve dok uplašeno nije pobjegao u ćošak, bijesan na sebe što nije obuzdao svoj bijes, nego se opet nepotrebno izložio podsmjehu do- jučerašnjih drugova. Za reakciju novih prijatelja nije mario, jer je osveta bila jača od svakog poniženja. Jednom će im naplatiti sve ove batine, zakleo se, i od njih i od Žapca, koji je divljao i unosio se u facu svezanim klipanima koji su umislili da se mogu nositi sa opasnim i organizovanim gradskim ekipama od kojih su zazirali policija i tužilaštvo. -- Žabac je čovjek, kreteni! Žabac bije pizde, ali ribe nikad! Zapamtite! Samo pizde biju pizde... - Da, pomislili smo svi, samo je zaboravio djevojku koju je ošišao i ostavio golu na korzou, ali nijesmo bili u prilici da mu to natuknemo na nos, jer niko nije htio da prođe kao Mišel kojemu je slomljeni nos oticao i plavio velikom brzinom. Na kraju je Žabac zgrabio Štakora za kosu i dovukao do stola. Zabio mu je facu u izrezbarena polja i brojke. Glavom niz koju je curio znoj, pokazao je Picajzli na rulet i naredio: -- Zavrti! Picajzla se dodvornički nacerio, kao da su smjesta prestali da ga peku šamari i udarci, pa je zavrtio rulet. Štakorov vrisak se kao srča zabio u naše uši, a njego- va krv nas je zapljusnula po facama. Međutim, najgore je opet prošao Picajzla koga je Gabi zasula šutkama i psovkama, jer je Štakorova krv obilato oflekala njenu haljinicu. To je uveseljavalo Žapca, pa je gadljivo odgurnuo Štakora koji je glavačke pao na mermerni pod i zajecao, tiho, kao uvrijeđen, a ne teško povri- jeđen čovjek. -- Krvariš kao svinja, pizda ti materina! Čime će ovo da opere? - zacerekao se Žabac, pokušavajući da skine fleku sa Gabinih grudi, vaćareći je, što je nju nerviralo, pa ga je odgurnula i psujući odjurila u toalet. Žabac se kikotao, a po- tom je zasiktao na Pizajzlu: - Ti si veća svinja nego, on! Pazi kako vrtiš! Ćutali smo i iščekivali svoju kaznu. Štakor je cvilio na podu. Crni je duboko disao u uglu i stiskao pesnice. Nijesam mogao da odredim na koga se ljutio. Možda na Picajzlu koji se isticao pred novim gazdom, a on je kao stidna djevojči- ca stajao u uglu i posmatrao šta se događa. No, u tom trenutku je Žabac zgrabio Komarca za okovratnik. -- N...nemoj! - zamucao je preneraženi Komarac. -- A z...zašto? - kroz smijeh je počeo da ga oponaša Žabac. - M...mucavi! Svi su se zasmijali, a Picajzla je mucao nerazgovijetne riječi i još više uve- seljavao prisutne. Komarac je osjetio najveće poniženje u životu, a doživio ih je mnogo samim tim što nije bio kao ostali, već domac, čovjek bez roditelja, imena i prezimena, vanzemaljac kako je volio da kaže za sebe i Štakora. Kad je prvi put osjetio da ga stariji domci šikaniraju bez razmišljanja je zabio prvom siledžiji viljušku u butinu. Idućeg dana su njega i Štakora ostavili svi na miru. Kad su sreli Mišela u školi više nikada nijesu bili ponižavani, do večeras. Kao i onda u menzi, odlučno je iskoračio i sam stavio glavu na rulet, razmišljajući i da će taj bol zvati - lani. Zasiktao je: -- Z...zavrti! 56

Žabac ga je podsmješljivo pogledao, ali se uozbiljio. Po prvi put je vidio takav prkos. Jeza mu je prošla niz kičmeni stub. Opet je počeo da osjeća strah. Znao je da mucavog mora ubiti, jer ovakvi se neumitno svete. No, tako je mislio i za Krsta, pa je doživio najveće poštovanje u životu. Žmirnuo je kao da će time otjerati prošlost i budućnost, a zatim se grubo navalio na Komarčevu glavu i jako je pritisnuo na izrezbareni točak, znajući da ukoliko ne pokaže svoju bezo- bzirnost i brutalnost, malo će potrajati njegova moć. Surovi vladaju, odvajkada, slabi služe, često je pametovao Gabi, uzdižući svoju moć. -- Mucavi izigrava heroja!? - mahnuo je glavom Picajzli, koji je uz grohot, zavrtio točak svom snagom, kako bi povrede bile razornije. Komarčeva krv mu je postrcala ruke, ali mucavi nije pustio ni glasa. Mirno se uspravio kad je osjetio da Žapčev pritisak popušta, pa posrćući odgegao do Mišela i stao u vrstu, kao da ništa nije bilo, i kao da bol ne postoji, trpeći užasnu vatru koja mu je gorela facu. Samo je krv gasila, što je brizgala iz čitave desne strane lica. Žabac je osjetio kako mu krv od bijesa i nemoći udara u facu, pa se zaletio i serijom udaraca još više nagrdio Komarčevu facu. Izudarani momčić se zanio, pa besvjesno pao iza nas. Eto ti sad, junače! - čuli smo Žapčeve riječi, ali nijesmo imali hrabrosti da se okrenemo i pogledamo druga koji je krkljao gutajući jezik. Nijesmo ni vidjeli kako je Crni priletio i počeo da mu čupa jezik iz grla, ali smo ga čuli kako se pra- vda Žapcu da se davi. Žabac je gadljivo brisao ruke o firmiranu svilenu košulju, a potom je stao ispred Mišela, koji nije krio pogled, već ga je pogledao duboko, do najdubljih Žapčevih strahova. Dobro je znao da ispred njega stoji sin Đoka Magnuma, kao i ostali. Ali na glavnima se gradi karijera, a ne na jajarama i šišnjarima, to smo znali svi. -- Ti si glavni? -- Nijesam! -- Glavni, a ne smije da prizna! - zacerekao se na silu Žabac, svjestan da tek sa sinom Đoka Magnuma treba da bude surov, jer je on najtvrđi orah u kvartu. Sjećao se da je kao dijete svaku čvrgu ili šklempu dodijeljenu njemu ili dru- govima debelo naplaćivao kamenicama. Zato ga je uvijek u lokalima čašćavao i zaštićivao, želeći da jednog dana u svojim redovima ima sina legende Majdana. -- Smijem da priznam i da ti kažem šta hoćeš, gmaze! – pljunuo ga je tačno između nosa i usta od čega je Žabac ustuknuo, kao da ga je pogodio metak. - Mi nemamo glavnog. Svi smo glavni. -- Pošteno, nema šta. - nacerio mu se Žabac brišući rukavom pljuvačku, a onda ga iznenada zgrabio za kosu lijevom rukom, a desnom mu sručio seriju kratkih udaraca u facu, pa nasadio grudni koš na koljeno, znajući da ga tako ostavlja bez daha i snage da se suprostavi. - Vidiš da nema ništa bez čvrste ruke, magnume! Mišelu se smračilo pred očima. Posrnuo je hvatajući dah. Bez obzira koliko je vježbao trbušne mišiće nikada se nije nadao udarcima u grudni koš. Osjetio 57

je nesigurnost na nogama, pa mu je dobro došlo da ne padne kada ga je Žabac povukao za kosu i posadio na rulet. Nije mislio o bolu, razmišljao je kako bi se osramotio da je pao od udaraca jednog Žapca, koga su prezirali svi oni koji su držali do sebe i svog dostojanstva, jer je bio prvi potrčko Dostanića. Žabac je dreknuo na Crnog, pritiskajući Mišelovu facu na točak čitavom težinom tijela. -- Zavrti, Crni! Crni je progutao knedlu, još uvijek pokušavajući da otrijezni Komarca koji je krkljao na njegovim rukama. Već petnaestak minuta suzdržavao se da ne po- bjegne ili da ne zaplače. Ovo što je vidio u kazinu nije gledao ni u filmovima. Nije čitao ni u očevim izvještajima, koji je vodio najokrutnije slučajeve nasilja u gradu kao prvi čovjek za kriminal, a koje je on gutao da bi ih posle pričao dru- govima kao da je očevidac. Htio je da istrči i da pozove oca. Da završi sa ovim, ali gdje bi onda? Niko mu to ne bi oprostio. U Majdanu si morao da budeš na jednoj strani, ili pravde ili kriminala, jer se na ivici niko nije održao. Odavno je spoznao da ne može biti na očevoj strani, jer bi bio sam, zato je izabrao drugu. Bio je siguran da bi mu drugovi više zamjerili, nego Žapčev klan da je umiješao policiju. U Majdanu se sve završava između sebe. Niko se ne smije miješati. Ako umiješaš policiju, porodicu ili nekog trećeg, izgubio si poštovanje. Zato je stisnuo zube i povukao se u mrak. -- Neću! - izgovorio je tvrdo i odlučno. Svi su ga gledali sa nevjericom. Prvi se pribrao Žabac i viknuo na Picajzlu i telohranitelje. -- Slomite pizdu! - Izletjelo mu je, ali je bilo kasno. Nije želio da ima proble- ma sa starim nepotkupljivim inspektorom Popovićem, ali nije smio da dopusti ni njegovom sinu da mu ukalja ugled. Zato je odćutao kada su Picajzla i snagato- ri krenuli na Crnog koji je uzmicao ka toaletu. Potrčao je ka vratima sa namje- rom da se zaključa i da nazove oca mobilnim telefonom. Osjećao je mučninu, ali strah nije. Uvijek se pozivao na oca, pa su mu svi gledali kroz prste. Nije vjerovao da će ove budale zanemariti moć načelnika policije. Jedva se dočepao vrata, ali umjesto da se zaključa, ili da se suoči sa njima, sa ulaza je počeo povraćati. Pi- cajzla ga je gadljivo šutnuo nogom u zadnjicu i gotovo nabio u klozetsku šolju. Žabac se cerio čujući krikove i gužvu u toaletu, a onda je u ushićeno neko- liko puta žestoko razvalio Mišelovom glavom o sto, pa ga naglo pustio. Mišel je pokušao da ostane na nogama, ali je izgubio svijest. Skliznuo je na pod. Žabac ga je prikucao sa punim volejom u glavu. Mišela je gušila krv u grlu i nosu. Zaro- ptao je i zakašljao boreći se za vazduh. Žabac je vrištao iznad njega: -- Idući put kad dirneš moje ljude... umjesto one kuglice na ruletu zavrtje- ću tvoju glavu i glave tvojih pajtosa! Razumiješ? Mišel je pokušavao kroz krv da vidi Žapca. Napokon je odredio pravac ot- kud mu glas dopire. Pridigao se i sa sukrvicom opet pljunuo Žapca u facu. Istog trenutka je dobio udarac pesnicom u zube. Žabac više nije mogao da se obuzda. Udarao je Mišela koljenom u facu, u grudi, u stomak. Skakao je po njemu... 58

a onda je vidio jedino mene da stojim. Udario me je mavašijem, popularnim udarcem petom, iz našeg djetinjstva. Taj udarac se morao dugo vježbati, jer je tražio kordinaciju čitavog tijela i izvodio se u vazduhu. Srećom po mene, Žabac ga nije dobro uvježbao, pa je njegova peta završila u mom ramenu. Udarac je svakako bio silovit, pa sam odletio u stolove za kojima se igrao poker. Ko zna kako bih završio da Piton tog trenutka nije unio Mrvicu preko ramena u kazino. Mrvica se koprcao, ali uzalud. Piton ga je stresnuo kao vreću na sto za rulet. Žabac se glasno zacerekao gledajući natrćenog klinca. -- A malu ćemo bitangu da karamo! Koliko je god Mrvica bio ponosan kada ga je jedan Piton pokupio na ulici, jer je u pitanju bio jedan od najjačih frajera u gradu, zaledio mu se sav ponos kada je čuo presudu razjarenog Žapca. Više mu nije bilo strašno što svi njegovi drugovi leže u lokvama krvi na podu, u glavi mu je stalno odjekivalo Ljubovo predskazanje: pizde neće metak, hoće rikošet... -- Picajzla, pokaži zečinama kako se kara! - iznenadio je Picajzlu, kojemu se zaledio osmijeh zla i osvete na licu. -- Ali ja ne mogu… Nijesam peder! - zamucao je. -- Pa ne misliš valjda da bih pedere gledao kako se karaju u mom kazinu, mamlaze jedan glupavi! - zgranuo se Žabac. Potom je uzeo flašu sa šanka, razbio je o mermernu ploču, a onda je, bez ijednog grča na licu zabio okrnjeni grlić u Mrvičinu zadnjicu. Mrvica je osjetio strahoviti bol koji mu je cijepao utrobu. Zagrizao je svoje rame i potekle su mu suze. Odjednom mu je noć olakšala bol. Ivo Džada, KATARAKTA Matori grad I Kad sam se suočio sa smrću prvi Moja djeca su matora. Njihova djeca put sam poželio da odem iz ovog gra- su metuzalemi. Mumija mi je poštar. da. Povod je bio banalan. Kao i za Njegov otac je moja generacija. Ovo je druge smrti: nasilje, saobraćajke, upa- matori grad i mada je malo stariji od la pluća, grip, holesterol… Ja sam star. mobitela, već odumire… Već drugu noć bez sna smo provodili u Rupi, pokušavajući da bol i sramo- tu utolimo dovođenjem jazbine u red, ribajući i stružući debele naslage gara sa zidova i stvari. Još uvijek nam je Žapčev smijeh bubnjao u bubnim opnama. Od toga nas je, s vremena na vrijeme, hvatala drhtavica i novi strah obavijao tije- la. Katkad smo pogledivali na zatvorena i nijema vrata... ali Mrvica se nije po- javljivao. Mišel je uzdisao neraspoložen za razgovor. Neprestano je glancao već 59

usijani revolver. Štakor je, po navici, pokušavao da nam podigne moral glasno razmišljajući o osveti koje se možda on najviše bojao, a Komarac je mucao više nego obično ne bi li nas oraspoložio. Ali svaki osmijeh je bolio u duši i na faci gdje su rane tek počele da se kore. Uzalud su nas budili nerođeni blizanci, navikli na sramotu rođenjem, bolovali smo svoj najveći poraz, koji možda nije imao lijeka. Potpuno nesvjesno, Mišel nas je već četvrti put u toku dana upitao: -- Mrvice nema ni danas? -- Da odemo do njega? - Štakor je pokušao suočiti i sebe i nas sa Mrvičinim problemom, za koji smo se osjećali odgovornim, jer on nikada nije mrava zgazio. -- Šta da mu kažemo? - odbrusio je Mišel ljutito, više na sebe, nego na Šta- kora. -- Nijesmo mi krivi... - odmahnuo je glavom Štakor, pokušavajući da ne počeše rane na licu koje su ga nesnosno svrbjele kad god bi se sjetio kazina. - To je moglo svima da se desi. Nijesmo ni mi bolje prošli… -- Ko bi pomislio da je bolje imati razvaljenu facu, nego dupe... - Komarac je opet pokušao da se našali. -- Marš! - uglas su mu odbrusili Mišel i Štakor, saosjećajući sa Mrvicom, ali opet negdje duboko u sebi suzdržavajući dječački smijeh. Svi smo u tom mo- mentu maštali o onom trenutku kada će neminovno zarasti sve rane. Kada ćemo se zajedno sa Mrvicom smijati preživljenim poniženjima. Nijesmo znali da kad neko pođe putem kojim smo mi pošli, taj osmijeh je isto onoliko daleko koliko je prije par dana bilo daleko predstojeće poniženje. Pošto više nijesmo imali šta da radimo, a bojali smo se suočavanja jednih sa drugima, pozdravili smo se suzdržano i krenuli nekud besciljno sa mislima o osveti i strahovima koje su nam te misli izazivale. Mišel se lomio da opet, po ko zna koji put, svrati Mrvičinoj kući i uzaludno satima čeka prijatelja da se pojavi. Nije želio da ga oslobodi krivice koju je sam sebi nametnuo, jer je, ipak, Mrvica direktni krivac za sve što se dogodilo u kazinu... Ali čopori se ne odriču krivice svojih drugova, to je pravilo broj jedan. Zajedništvo i odanost, kolektivni uspjeh i ono najteže, kolektivna krivica, odvajali su nas od ostalih bandi koje su se neprestano formirale u gradu. Zato su Mrvičin bol i sramota jednako boljeli Mišela. Da su Žabac i gorile najmanjeg i najslabijeg od nas na isti način pokušali da opamete sve bi bilo u redu, a ovako... Mišel je znao da mora biti uz njega da bi lakše podnio i osvetio se, inače mu više nije bilo života u Majdanu. -- Osveta mora biti smišljena, a ne glavom kroz zid! - savjetovao nas je mnogo puta Ljubo Maca. - Ako ne razmišljaš, opet daješ šansu neprijatelju i dijeliš ishod, fifti-fifti! Zato mućni glavom, dovedi neprijatelja pred svršen čin da ne može da ti uzvrati... I osveti se, kučkinom sinu, da te zapamti za cijeli život. Razmišljajući o Ljubovom viđenju osvete, nesvjesno je tako žestoko pritis- 60

nuo zvonce na Mrvičinim ulaznim vratima da je ustuknuo dolazeći sebi i insti- ktivno se udaljio ka kapiji. Nije bio siguran, ali je osjećao Mrvičin grč sa druge strane vrata koji je, takođe, preplašen zvonjavom i Mišelovom pojavom odjurio u sobu i sakrio se ispod pokrivača. Ophrvan osvetničkim mislima ka Žapcu, ali i nekim zbunjujućim osvetničkim osjećajem ka svojim drugovima koji su bili očevici njegove sramote i bola, još više je natukao pokrivač na glavu da mu reski zvuk zvonca ne bi razdirao rane na čitavom tijelu, a najviše one koje se ne zamiruju, rane na duši. One su se pretvarale u vrelo klupko u želucu i grudima, otkud se sa raznim mislima razmotavalo i dopiralo do najdaljih dijelova tijela, tako da vrata, jastuci i posteljina nijesu predstavljali nikakav bedem od bruke koje se bojao čitavog života, a koja ga je stigla onda kad se najmanje nadao. Stigla je onog momenta kada je smogao snage da bilijarskim štapom nekom razbije glavu, što je već godinama bio prepoznatljiv način polaganja prijemnog ispita za Majdan, u kojem su samo brutalni opstajali. Znao je da Mišel pokušava da nađe opravdanje i neki muški, čak herojski razlog, da opravda činjenicu da je on jedini u Majdanu koji je na takav način osramoćen, ali nije želio da čuje nikakvo saosjećanje, jer je postajao samo jedan način da se spere sramota. Međutim, bez obzira na to koliko je sebe tjerao da razumno isplanira Žapčevo ubistvo, umjesto zanosa i osvetoljubivosti osjećao je samo tupi bol negdje u dnu crijeva, koji je još više raspirivao stid i strah. Dao je posljednju ušteđevinu da mu ušiju rane i zamolio ljekara da ne prijavljuje slučaj policiji i njegovima, jer bi se od sramote i čaršijskih priča morao iseliti iz grada, a samo je u tuči izgubio ravnotežu i pao na srču. Ljekar se upecao i dugo čistio ranu, pa onda mumlao o mladim gangsteri- ma i prestupnicima, koji bi trebalo da organizuju okrugle stolove i slične stvari, a ne grupne tuče… Ali je shvatio da bi neosjetljiva i vazda tračeva gladna čaršija mogla da upropasti jedan mladi život pričama o raskrvavljenoj zadnjici, pa je prećutao prijavu. Svaka pomisao na takve rane je kod Mrvice izazivala želju da umre i završi sve muke. Dva puta je punio kadu i lijegao u vodu sa žiletom. Onim istim žiletom koji je dobio za rođendan od majke kao prvo priznanje da njen jedinac nije više dijete, a kojim je samo prije par dana obrijao prve malje sa vrha brade i zolufa, osjećajući neku nadolazeću mušku snagu, koja mu je dala vjeru da razbije glavu bilijarskim štapom kako bi zaštitio ime i čast, jer su dru- govi i Majdan od njega upravo to očekivali. Nije bilo dovoljno družiti se sa opa- snim momcima da bi osigurao mjesto u besmrtnim legendama, već se moralo dokazati koliko si spreman da žrtvuješ za taj status. Dok je stezao žilet između palca i kažiprsta čitav film mu se odmotavao, grčio se i natjerivao sebe da na- pokon prevuče sječivom preko vena, pa bi opet satima razmišljao i naprezao se da prereže žile. Ustajao je ljut na sebe što je opet kukavica, drhteći od studeni i stresajući hladnu vodu. Vraćao se u izgužvanu posteljinu gušeći jad u nekom bespomoćnom ropcu koji je najmanje ličio na plač. Potom bi poželio da ode, 61

ustajao naglo i pakovao u sportsku torbu najnužnije stvari, ali... -- ...Ali se od sebe ne može pobjeći, - govorio je Ljubo Maca, - zato kad je frka, stisni zube i suoči se sa strahom, jer ga jedino tako možeš pobijediti. Zašto ne otvara? pitao se Mišel po ko zna koji put. Pritiskivao je neprestano zvonce, pokušavajući bar na taj način prenijeti Mrvici poruku najiskrenije po- drške i saučešća, obuzdavajući želju da ramenom razbije vrata i da razmaženo derište izvuće za uvo na ulicu otkud će uzvratiti i zadati žestoki udarac Žapcu i gorilama. -- Izvoli? - presjekao se od nekog straha, koji je bio drugačiji od one večeri kada ga je Žabac gazio, ali tada nije izgubio razum i moć govora, kao sada, kada je iza sebe začuo Emilin glas, pun prezira. Sklonio se u sijenku da prođe pored njega i zapuhne ga parfemom i razigranim uvojcima, koji su uvijek čudno poska- kivali kada je on u blizini. Postidio se misli i posmatrao je kako lagano stavljala ključ u bravu i nehajno prebacuje uvojke na suprotnu stranu. Ispitivački ga je pogledala ispod oka i laganim pokretom glave nijemo ponovila svoje pitanje. -- Je li Mrvica kod kuće? -- Vjerovatno jeste. Nikud ne izlazi posljednjih dana, ima problema sa di- jarejom. -- A... - dvoumio se šta da pita, jer je shvatio da je Mrvica zakamuflirao povredu. - A kako je? -- Biće dobro, - kucnula je o dovratnik, - kad nije sa probisvijetima kao što si ti, dobro je i zdravo! -- Pa što mi ne otvori kad je kod kuće? - prećutao je njeno peckanje. -- Zar ti još nije jasno? - osmjehnula mu se nadmoćno u facu i opet prebacila uvojke na drugu stranu, zadovoljna što je pred njom, manji od makova zrna, momak od koga strahuje čitav grad. - On je pristojan momak koji više ne želi da se druži sa bitangama i šanerima! Nije ga zaboljelo što mu je zalupila vrata ispred nosa osjetivši da joj podrhta- vaju zadnje riječi, već prezir za koji je Mrvica tvrdio da je plod njene nemoguće, svadljive prirode. Bilo kako bilo, pomislio je, od večeras je glupo Mrvicu gurati i izvoditi na kolosjek kojem nije pripadao i sa kojeg je non-stop klizio i padao. Ivo Džada, KATARAKTA Matori grad II Prije nedjelju dana je moja pri- ostalog, da li žali što ide? Za čim, jateljica magistrica likovnih umjetno- zamislila se neobjašnjivo srećna. Za sti odselila u drugi grad. Uoči odlaska depresijom i letargijom, za uvredama pili smo vodku i pitao sam je, između i ignorisanjem, za onim roditeljskim 62

nepovjerenjem: kako svi mogu da se da li žali što mora da ode? Žalim, skoro snađu, a ti ne možeš? Bar to više neću je zaplakao, žalim toliko da mi se čini slušati. Ako su oni stari, nijesam ja, da večeras umirem. A za čim žališ, bio i ne želim da mlada sastaram sa nji- sam nepristojno uporan? Čini mi se ma… da ni ovu tugu više neću nikad osje- titi na pravi način, kao ni one prošle Sinoć sam slavio sa drugom magi- i razočaranja, kao da sam od sjutra strom književnosti njegov posao u dru- neki vojnik koji će raditi sve po pravilu gom gradu. Još se nije odselio, ali hoće službe… Do sada sam bio nesrećan, ali čim nađe pristojan stan. Između osta- sam bio civil… log sam mu postavio neizbježno pitanje Vraćanje Rupe u prvobitno stanje kao da nam je zamirivalo rane. Bili smo sve bučniji i raspoloženiji. Nabavili smo i očuvan namještaj, mnogo bolji, nego prijašnji. Štakor se bacio na kačenje umjetničkih fotografija, kako je zvao obna- žene fotomodele, po sivim i izgrebanim zidovima Rupe. Kroz zarazni kikot su nerođeni blizanci pričali kako su ta umjetnička djela prije doručka skinuli sa domske sobe za slobodne aktivnosti, zabavu i gledanje TV-a, a potom prijavili upravi njihov nestanak i osudili takve postupke svojih drugova, za što su dobili i pohvale. Dobro raspoloženje se nastavljalo. Tek, s vremena na vrijeme, zavje- sa bolnog sjećanja bi nam zasjenila osmijehe upućene Komarcu koji je izvodio trbušni ples sa fotografijama prsatih modela. Motivisani Komarac je nastavljao da vrhom jezika izaziva hladnu staklenu površinu, mumlajući u stvarnoj ado- lescentskoj ekstazi. Taman kad smo hvatali vazduh od ozbiljnih Komarčevih požuda, vrata su se tiho otvorila i Crni je ušao zaledivši nam osmijehe na usnama, sa licem modrim od batina i stida što ponovo ulazi u jazbinu iz koje je na tako sraman način otišao. Opet je pomislio, po ko zna koji put za vrijeme svog dobrovoljnog izbjeglištva iz Rupe, da nigdje kao u memljivom suterenu nije osjećao uzvišenu pripadnost i dijeljenje svih dobrih i loših strana života, bez obzira na to u korist i slavu čega. Onog momenta kada su Komarac i Štakor zgrabili nagorele štapove i krenuli pri- jeteći na njega, osjetio je nešto što zdrav razum ne može da prihvati, a što samo ta, postfajterska, svijest rađa poželio je da i sam uzme tak koji je koristio već go- dinama i urezao svoje ime niz gumeni rukohvat, sad od njegove šibice nagoreli, i da ga nemilice, osvetnički, slomi o svoju izdajničku i nepromišljenu glavu. -- Stanite! - ispriječio se Mišel ispred Komarca i Štakora. Sjetio se njegovog otpora Žapcu kad mu je naredio da zavrti krug. U ušima su mu odzvanjali krikovi bivšeg druga koji je odbio da im nanese bol. - Šta hoćeš, Crni? -- Da se vratim! -- Đe da se vratiš? - nadmoćno mu se osmjehnuo Štakor, majstor za napete situacije i poniženje. 63

Crni je progutao Štakorovu uvredu, spreman da ih pretrpi još više, jer razgo- varajući sa sobom, znao je da je to najmanja cijena poslije svih onih batina od Picajzle i gorila, kada je odbio da digne ruku na bivše drugove. -- Kod vas! Tišina se uvukla u Rupu, a i pod našu kožu poslije tih riječi. Svi smo bacali poglede na Mišela koji je, ipak, preživljavao sudbinu i osjećanja Crnog. Uvijek se ljutio na sebe zbog svoje mekoće i emocija. Znao je da će ga neodlučnost u životu puno koštati kao i njegovog oca, kako mu je govorila mati. No, Štakor je volio takve situacije. Svi smo od njega očekivali glas razuma i pameti, što je obilato koristio. Bojao se da je Mišel mek, pogotovo na drugove, i da ga bezglasno moli da procijeni situaciju. Volio je Crnog, ali mu je teško mogao oprostiti izdaju, bez obzira na to što je pokazao hrabrost i odanost baš onda kada je pridobio Žapčevu zaštitu i povjerenje. Komarcu je bilo svejedno. Brzo se ljutio, ali je brzo i zaboravljao. Kako je u trenutku bio spreman da Crnom razbije glavu bilijar- skim štapom, isto tako se već čudio kakvu igru igraju Mišel i Štakor, i zašto već jednom ne puste Crnog nazad u ekipu, jer se čovjek iskreno pokajao. Crni je znao da nekako mora da ih uvjeri da iskreno i zauvijek želi da se vrati u jazbinu, bez obzira na to šta će im život ubuduće donijeti pod teškim krstom imena i slave Fajtera, ali nije znao kako to da uradi. Nije mogao doći do rješenja svih proteklih noći, uz otežane uslove, jer ga je otac neprestano ispi- tivao o porijeklu povreda na njegovom tijelu i licu. Iskusan policajac kao on, slutio je da su to povrede od tvrdih đonova, a nikako od pada sa motora kako je Crni tvrdio. Nego, Crnom je bilo svejedno šta misli tvrdoglavi i uporni poli- cajac, samo je razmišljao o načinu kako da se vrati u Rupu i uvjeri drugove da on, u stvari, nikad nije ni otišao od njih. To što je stao u odbranu Picajzle i na- pao Mrvicu, razmaženo derište koje je uživalo Mišelovu zaštitu, to je samo bio jedan momenat, za koji nije mogao ni pretpostaviti da će njega, pa i sve toliko skupo koštati. Nijesmo mogli ni slutiti koliko su mu nedostajala svakodnevna ljenčarenja u Rupi; zajednička erotska sanjarenja i hvale, Ljubove priče i Đurovo ćukanje; Mišelova tuga koju je utapao u priče i mitove o slavi; Komarčeve mu- cave i skaredne riječi i želje; Štakorova pribranost i promišljanja; možda i moje nevjerovatno strpljenje da svakog saslušam i obodrim... i na kraju Mrvičine sva- kodnevne želje i žudnje da bude neko drugi, a ne ono što mu je nevjerovatno dobro pristajalo i po čemu su ga svi prepoznavali – dobri knjiški moljac. Zato je plačno izgovorio ono isto što je govorio i Mrvica milion puta kada smo ga odvraćali od džeparoških i šanerskih poduhvata, jer ipak on ne pripada tome: -- Zato što smo krv, meso i kost… Dalje nije morao, a ni mogao da priča. Njegov prestup je bio svetogrđe koje se teško moglo oprostiti, jer za sve nas je Rupa bila jedina bogomolja kojoj smo svi bezrezervno bili vjerni. Ako je mogao zapaliti, ili praviti društvo Picajzli da 64

je zapali, onda nijesu postojale riječi da nas ubijedi da to neće opet ponoviti. Ili to, ili nešto još gore. No, ipak, ponio se hrabro onda kada mu i ne bi zamjerili da uradi ono što smo svi mislili da je prirodno – da nam nanese bol. Tada sam shvatio da je Crni oduvijek bio na liniji pravde, pa i kad se pobunio što Mrvči- na slabost unosi razdor u našu ekipu. Isto, i onda kad nije htio da tuče svezane bivše drugove. Ni jedno, ni drugo, niko od nas ne bi imao razboritosti da uradi. Taman sam zaustio da svima saspem istinu u lice, koja mi je munjevito prošla kroz glavu, ali me Mišel preduhitrio: -- Žabac će te ubiti! - upozorio ga je Mišel, pokušavajući da ga zaplaši, ali da djeluje kao vođa, bez obzira na to što je prebacivao sebi što je olako oprostio Crnom. -- Vidjećemo ko će koga! - odagnao je sumnju Crni, sad već zadovoljan što mu glas nije zadrhtao, mahinalno češući rane na licu koje su ga zbog napete situacije jednako pekle. Kao savjest zbog saučestvovanja u požaru. Mišel je osjećao sa čime se bori Crni. Obuzelo ga je zadovoljstvo što je učinio sve da mu pomogne i olakša bol, i to nije mogao sakriti. Kao i ranije, ja sam odu- stao od saopštavanja svoje teorije, jer me mrzilo da filozofiram što su mi često prebacivali, kao i Štakoru. Mišel je brže razmišljao od svih nas, bez obzira na to što je to rijetko saopštavao. Iz današnje perspektive možda sam u tim tinejdžer- skim danima i oponašao vođu, pa sam glumio lijenost i onda kad mi je to bilo teško. Ipak, kasnije sam shvatio da sam u sebi morao akumulirati mnoštvo svo- jih i tuđih iskustava koja su zajedno sa talentom i obrazovanjem prokuljala iz mene, prvo u kolumnama, a potom i u ovom romanu. Postao sam siguran da je pisac medij ili mašina osposobljena da prerađuje svoja i tuđa iskustva. Tada sam nesvjesno upijao djela i djelanje svih, a danas ih otjelovljujem. Mišel je shvatio da smo na opasnoj raskrsnici, ali nije znao smjer kojim ćemo otići, bez obzira na to što se palilo crveno svjetlo na semaforu. Već smo preživjeli jedan stra- hoviti udar, a nijesmo znali kuda da krenemo kako ne bi bili mete. Pravila su bila regulisana vremenom koje se mijenjalo i žmirkalo mnogo brže od naših refleksa da izbjegnemo zahuktale neprijatelje koji su jurili utabanim putevima ne hajući za prvenstvo prolaza. Ipak, Mišel je tražio još malo vremena od svoje nepredvidive naravi, kao i više strpljenja i zdravijeg rasuđivanja. U tom poslu mu je bio najpotrebniji Crni, jer on mu je najsličniji. Emotivan i plah, ali prav- doljubiv do tvrdoglavosti. Kao i on, lako je pravio greške od kojih se kasnije stidio. Otresajući slutnje i misli o budućnosti iskoračio je ispred svih ugazivši u gomilicu sakupljenog gara pored bilijarskog stola i stavio ruku na sto, odlučno izgovorivši svete riječi koje su za Crnog, a i za nas značile sve: -- Mi smo krv, meso i kost! Rečenica koja je Crnom bila melem za dušu izazvala je sumnju kod uvijek podozrivog Štakora, koji je bez obzira na Mišelovu harizmu i sposobnost sumnjao u kambek zalutale ovce. Ako se lako griješi i lako prašta to nosi veliku dozu 65

neozbiljnosti koja će nas skupo koštati, priznao nam je kasnije dok smo pomno analizirali događaj, ali je on bio zadnji koji bi imao pravo da bilo šta prigovori. Ipak je Mišel njega i Komarca lako i bez bilo kakvih provjera uveo u probrano društvo, bio je iskren, i to njih koji su rođeni ko zna gdje i završili u domu, pa su imali čast da nastave tradiciju slavnih Fajtera o kojima se od kada zna za sebe sa strahopoštovanjem pričalo u hladnim domskim sobama i trpezarijama. Zato je i ćutao tu noć. Čekao je priliku da podrži Mišela, iako griješi. Mogao je da pog- riješi i kada je njega birao, pa se muški nosio sa sumnjičavim pogledima dječaka iz kvarta. Komarac se jedva suzdržavao da sam ne donese odluku da vratimo Crnog, ali nije smio to uraditi Mišelu. Tim bi uništio njegov autoritet, koji smo svi prećutkivali, a bili ga, i te kako svjesni. Da nije bilo Mišela ne bismo bili to što jesmo, već jedna od mnogobrojnih gradskih klapa, koja ostaje na okupu tek ono- liko dok im se ne sukobe interesi. Mišel je drugačije od ostalih organizovao ekipu. Iako svjestan da je vođa, lišio se hijerarhije na prvi pogled, tako da drugima nije bila vidljiva. Njima, svakako, nije značila ništa, a nama je značila sve. Birali smo srcem, a ne razu- mom. No, uvijek je Mišelova bila posljednja ili prva, koje se nijesu preporijecale. Zato je Komarac jedva dočekao da se završi napeta predstava i da se saglasi sa bilo kakvom odlukom koju je Mišel donio, stavljajući ruku na njegovu i nestrpljivo posmatrajući Štakora, koji je posljednji prihvatio odluku većine. Bilo je očito da se Štakor još uvijek lomio, skrivajući od Mišela sumnju, jer ga je život u domu naučio da se nikad, bez nekog velikog razloga, ne izlazi iz većine. Tako je i sad prišao stolu, duboko u sebi potiskujući neslaganje. Crni se obuzdavao da ne pritrči i ne poljubi naše ruke. Da ne vikne koliko nas voli i koliko je srećan kao nekad za rođedanski poklon, pa je u svom tom obuzdavanju nekako trapavo prišao i stavio užagrelu ruku na hladnu Štakorovu i ispod glasa sa stidom izgovorio sa nama: -- Mi smo krv, meso i kost! Mnogo vremena kasnije, dok sjedim za šankom nekog od silnih kafića koji su preplavili Majdan, jer to je bila jedina grana privrede od koje se posljednjih decenija moglo preživljavati, prepoznao sam nas u ekipi pripitih momaka koji su se zaklinjali dok nas smrt ne rastavi. Shvatio sam da još nijesam posumnjao u istinitost naše zakletve. Kako bih mogao pod teretom onoga što se dogodilo kroz tolike godine. Nijesam imao želju da momčiće opomenem u prokletstvo zakletve u smrtno prijateljstvo koje je rjeđe od smrtne ljubavi. Mirno sam ispijao večernji espresso razmišljajući da li da pokušam da otkucam još koju rečenicu ili da nazovem Gabi da provedemo veče zajedno. Zašto nijesam vjerovao u ljubav - nemam odgovor. Ljubav je u trećem milenijumu postala dužnost ili obaveza, 66

a ja nijesam imao talenta ni za jedno, ni za drugo. Taj talenat gubitnika su moji roditelji znali od početka, još kad su me donijeli na ovaj svijet. Zato nikada nije- su insistirali na mojoj ozbiljnoj posvećenosti porodici ili životu. Nije bilo mnogo drugačije ni sa ostalim mojim drugovima. Mišelova mjaka je imala samo jednu želju - da ne završi kao otac. Mrvičina majka nije ni uspjela da poželi sinu nešto više... Komarac i Štakor nijesu upoznali roditelje... Jedino je, možda, Crni imao priliku da ispuni želje roditelja. Crni je od najranijih dana živio na krajnosti- ma i od krajnosti. Bio je pandursko dijete u kriminalnom društvu. Pa i dilema između nas i Žapca je samo jedna dilema u njegovom životu. No, tada je bio siguran da nikada više neće vagati... Ili mu se učinilo da neće. Sve bi bilo lako zaboraviti: nanijetu sramotu koja nas je izjedala, bol i svrab od rana koje su se zarastale, iskrenost Šate Udbe našeg maloumnog druga iz škole koji je jedini zbijao šale na račun naših modrica, radoznale i upitne po- glede školskih drugova i drugarica, na kraju podozriva pitanja naših roditelja koji nijesu vjerovali u laži kojima smo opravdavali povrede… Ipak je najteže bilo izaći na oči starim Fajterima, Ljubu Maci i Đuru Ćuku, dvojici prevejanih vagabunda koji su još jedino živjeli da nam prenesu amanet. Ušli smo u krčmu pognutih glava, krijući pogled u zgrušanoj prašini brodskog poda. Ljubazno smo promrmljali pozdrav koji je završavao u tek zacijeljenim ranama na usna- ma i bradi i brže bolje sjeli, sklanjajući izubijane face u sjene visokih loža. Na sreću, ni ovaj put Ljubo Maca nije žalio priče i uspomene. Zagrlivši Đura Ćuka, doteturali su se do nas, pa je Ljubo zastrcao kroz krezuba usta mit o Đuru Ćuku, dok smo mi zadržavali dah od strepnje i prekora, njih koji su vjerovali da smo im dostojanstveni nasljednici. -- Znate li vi, sinovci, ko je Đuro Ćuk? - svečano nam je postavio pitanje Ljubo, stiskajući bratski Đura u grif. Nastavili smo da ćutimo i zagledamo svoje znojave dlanove, moleći se Bogu da nam Ljubo ne primijeti sramotu. No, Ljubo je imao drugog posla. Morao je žutokljuncima izbiflati lekciju o nadaleko čuvenom Đuru Ćuku sa kojim je proveo više vremena, nego sa svojom odjećom i obućom zajedno, kako je volio da kaže. - Ne znate, polarni ježevi, runjave uvaladže i bijeli mravi!? Ne znate?! - ljutio se Ljubo, lupajući svog prijatelja po ramenu i tje- menu. - E, pa, smrdibube i smrdižabe, Đuro Ćuk je alfa, a ja sam omega! Ja sam omega, Đuro je alfa. To jedno bez drugog ne može, kao što mi nijesmo mogli jedan bez drugog, sem u zatvoru! A nije bilo te tamnice i kaveza iz kojega Đuro Ćuk nije pobjegao pa taman da su ga čuvale vile i utve zlatokrile! Đe god zaćuče i zakonači tu ga ujutro ne možeš naći... Kako? Niko ne zna! Kao ćuk. Nikad ne znaš ni đe će zanoćiti, ni đe će osvanuti. A đe zaćuče, tu nekome majka zakuka. Ljubo je sve više padao u trans pričajući dogodovštine i bježanije svog pri- jatelja, našto je Đuro lepetao rukama i ćukao, na taj način padajući u slatko- 67

rječivi procjep mitova, tako blizu fantazije, onoliko koliko do istine. Mi smo, zaboravljajući prošlo, proživljeno i poraženo, padali u maštanja, sanjajući svak na svoj način sudbine svojih idola. Ljubo, ponosan na svoje izlaganje, stisnuo je usne u grč bola, i bratski poljubio svog sapatnika i saputnika triput u obraz kao da ga odlikuje medaljom. - Zato smo ga i nazvali Đuro Ćuk, pozlatilo mu se ćukanje! - Odmah potom, kao da se uplašio od slave svog druga, udario ga je krvnički pesnicom u bradu da se iznenađeni Đuro besvjesno našao na podu i zaprijetio mu nadnoseći se nad njim: - Budala uvijek ostaje budala! Vraćao se iz zatvora u zatvor, ali mu to ne zamjeram, ovnu jednom matorom i pečenom, nego mu zamjeram i nikada mu neću oprostiti, što se ikad vratio u ovaj smrdljivi grad zbog one rabote... - Na toj rečenici bi uvijek zavrtio glavom, pa izbečio na Cigane koji su sa dosadom slušali po ko zna koji put istu Ljubovu priču i dreknuo, udarajući se macom po glavi: - Pjesma! Pjesma, jarčevi repovi i ovčije trtice! Znala su tri prevejana manipulatora Ljubovih i Đurovih raspoloženja šta znači to stanje omatorelog mafijaša i kao po komandi bi udarili po instrumenti- ma ne žaleći promuklih glasova. Po ko zna koji put su se zakleli u svoje porodice i muzikantsku čast da će im odu radosti pjevati svako jutro četrdeset dana na njihovom grobu, pod budnim okom i štopericom Šmita krčmara, koji je i njih već godinama hranio samo za zadovoljstvo nerazdvojnih drugova po čašici. -- Nikad nijesam mogao da vjerujem da je Đuro pukao zbog ribe!? Ja ne bih nikad! - Zamislio se Štakor, dok smo ga prazno gledali, pitajući se kako može da skrene misli sa sramote na tako beznačajne stvari kao što je nekakva ljubav. -- Priča pričina, burazeru - obrecnuo mu se Mišel sjetivši se Emili, ljut na sebe što laže, ali kao da je tražio neko opravdanje za svoju slabost ili inat, nije znao kako se zove taj razdor između pameti i srca. - Ona je bila pukla za njim i čekala ga čitav život. A on je, burazeru, ako ti je milo znati, pukao u njemačkim zatvorima, od batina i mučenja da oda svoje Fajtere. I sad, kad Đura prave ble- savim kao Šatu Udbu, onda mi stvarno dođe da im kičmu slomim! Bilo kako bilo, niko iz kvarta nije nam spočitao sramotu osim Šata Udba, tako smo zvali benastog školskog druga, koga je Mišel pomenuo. Toga sam se sjetio skoro, kad sam sreo uglednog Šatu Udbu, kojemu je vrijeme donijelo ugled. Naježio sam se od pomisli kakvo je to vrijeme u kojem je Šata Udba ugle- dan građanin. Ono što se kod Šate, ipak, nikada nije promijenilo jeste njegova idiotska pamet i iskrenost. Tada nas je upitao ispred škole: - Je li vas to pregazio šleper ili voz? - bez ikakve namjere da nas uvrijedi, osim da zadovolji idiotsku radoznalost. Svi su nasrnuli da ga pregaze, pa sam potpuno modar i izgreban završio na trotoaru da ga odbranim. Kako tada, takav je bio mnogo godina poslije kad sam ga sreo u tuđem, a ne u našem gradu. Ipak, morao sam da napišem kolumnu, u koju niko nije povjerovao, rekao mi je urednik kasnije, ali sam naučio da ljudi ne vjeruju u istinu, ako ih košta duševnih ili materijalnih bolova. 68

Ivo Džada, KATARAKTA Bakšiš Kad se prisjetite svog okruženja ku i drugu iz djetinjstva, čiji je otac, vidjećete koliko je, u stvari, ova priča pretpostabljam, još uvijek aktivan. naivna kakvih sve ima. Šata Udba je Naravno, nijesam pogriješio, jer mi se moj poznanik i drug iz djetinjstva. Otac njegov dvaput vjenčani kum zakleo da mu je Udba, a on Šata, i ne sjećam se je to istina. Pored toga, podsjetio me je kad i ko je to spojio, ali ga i dan danas na jednu davno zaboravljenu Udbinu tako zovemo. priču, koji je na svako naše vrdanje - ako i dako - odgovarao: Ako i Dako Udba je bio noćna mora u gradu. su najgori ljudi. To je definitivno, i ne Što je naredio moralo se slušati da nam poznajem nijednog umnijeg Crnogor- se ne bi ostvarili najgori dječji snovi ca da to neće potvrditi. Međutim, ni kojima su nas roditelji plašili ako najumniji ne znaju da njih dvojica ne budemo slušali da će doći Udba i imaju najstarijeg brata Koka, iako povesti nas na neko pusto ostrvo gdje nikad nije u konkurenciji za najgore, više ne živi ni Robinzon, jer su ga po- jer je on gori od toga, a još ne postoji jeli domoroci, kao što će i nas. Treba- riječ koja bi ga obukla i obula, ali neka lo je puno vremena da shvatim da su o tome razmišljaju buduće generaci- se roditelji bojali tog ostrva više nego je. Dosta smo im Aka i Daka ostavili. mi, jer su na njemu završavali rusofili Neka i oni nešto rade. No, i najgori lju- i neistomišljenici socijalističkog siste- di imaju crnu ovcu u familiji, pa je to ma. Pitam se da li su ta vremena zai- Koko, kojega se stide Ako i Dako, a mi sta prošlost? mislimo da njih dvojica nemaju stida. Da ne bude zabune Koko je pripitkivo Sretem ovih dana Šatu Udbu, ali Ko? Ko? (Kao Tito što je komandovao u tuđem, a ne našem gradu - nije se Ti to!) i tako je dobio nadimak Koko, promijenio… i nijesam uspio to da a ni Ako i Dako se ne sjećaju pravog mu kurtoazno kažem, kao svaki do- imena svog najstarijeg brata. Ja sam bro vaspitan čovjek, kad me on, ni pet pri teoriji da je Koko njihov otac, jer ni šest, upita: Radiš li đe? Opet nije- samo takva pojava može da se ovaploti sam uspio da mu odgovorim, a on: Ne u ove dvije nus pojave, ali niko mi ne valja ti to ništa! Jesi li se ženio? Opet da za pravo, a pogotovo Ako i Dako. zaustih, ali ne uspjeh da odgovorim Oni takve teorije smatraju udarom na od njega: Ne valja ti to ništa! Ja radim obraz i sami se pozivaju na sebe i svoju zastalno. Ženio sam se dvaput! Imam svrhu i kažu da su Ako i Dako najgori buljuk đece… Itd. Ma, jebem ti život u ljudi, a Koko je nešto drugo. A ko zna kom Šata Udba kuje i duje, promum- ako oni ne znaju? On nije čovjek. Koko lam, pa pravo u kafanu da se osamim i sprovedem istragu o mom poznani- 69

je više savjest, stanje duha i stvari. Jeste ne vjerujem u pusto ostrvo, ali kako da materijalan po habitusu, ali je po di- ne vjerujem državnim institucijama, skursu duhovan. Koko je Udba glavom javnim ustanovama i Udbi? A što ne i bradom. A Šata? dolazi, uporan sam, nemate gdje da sjedite, saosjećam sa viškom zaposle- Nazovem još neke drugove pod nih? A, ne, radi on na drugo mjesto, pa izgovorom da me sahvatala nostalgija nema kad. Prima li redovno platu? I i, kao da neću, počnem priču od Ku- zimnicu, šta ti misliš... Nećete kao što lina bana, a sve ih navodim na Šatu ste naučili, zainatim se, pa izguglam i Udbu. I tek shvatim koliko sam toga brojeve institucije u kojoj kobajagi propustio dok sam se bavio nekim uza- Šata radi, okrenem, i Šata mi se javlja ludnim spisateljskim radom, a Šata pošto sam ga tražio i kao svaka neo- ima posao zastalno, dvaput se ženio i prezna naivčina se predstavio. Idiot ima buljuk đece. Sve je to u redu dok Šata se nije sjetio da pita što ga tražim, nijesam saznao da Šata ima dvara- već je po svom starom običaju odmah dnamjestazastalno. U kulturi. Ne vje- počeo da me pita: radiš li đe, jesi li se rujem nikom osim sebi, pa se konektu- ženio, ja radim zastalno, ženio sam se jem na sajtove državnih institucija i dvaput i imam buljuk đece... potražim dokumenta. Crno na bijelo pročitam da Šata Udba radi u jednoj Okrenuo sam se da zovnem kono- javnoj ustanovi još od sedamnaeste bara da platim ceh, ljut na sebe što ispra- godine. Nazovem još neke poznani- vljam krive Drine, a iza mene sjedi ke i pitam znaju li tog čovjeka, ne po Udba, glavom i bradom, Akom, Da- nadimku, već po imenu i prezimenu, kom i Kokom, i to ne u našem, nego i kažu mi, među nama, onako kako se u tuđem gradu. Klimnuo mi je gla- čuvaju tajne da procure, da Šata radi vom preko novina, opet ih navukao kod njih, ali ne dolazi na posao, ali da do čupavih sijedih obrva i nastavio Udba redovno dolazi da ih podsjeti da pažljivo da čita. To je najveći bakšiš čuvaju tajnu jer pusto ostrvo još radi. koji sam ostavio konobaru u životu, Dobro, šta je završio, pokušavam da jer on nije imao sitno, a ja sam kao opravdam angažman Šate Udbe? Nije kontinentalac neplivač pobjegao kao imao vremena od posla da završi ni zec da me ne pošalje na pusto ostrvo srednju, saosjećajno mi je rekao njegov koje više ne postoji nigdje osim u mo- kolega. Ne vjerujem rođenim ušima, joj paranoji. Škola je bila naša jedina obaveza. Izbjegavali smo je i izrugivali. Pogotovo ja, kao dijete profesora koji su nam predavali. Mučni su to bili časovi uprkos tome što me roditelji nijesu odvajali od druge djece. Nijesu se šalili na moj račun, ali ni tražili od mene da se ističem. Bio sam vrlodobar đak i tako nikome nijesam upadao u oči. Ako pobjegnem sa časova dobijao sam naopravdane i ukore kao svi ostali. Ipak, teret roditelja sam nosio i morao sam se isticati ismijavanjem ozbi- 70

ljnosti škole i profesora. Sreća u nesreći je bila, ili nesreća u sreći, što smo vrlo rano počeli da razmišljamo o drugim stvarima. U zadnjoj klupi je sjedio Crni, uvijek zagledan kroz prozor i sa jednom no- gom na klupi, što mu je više dozvoljavao otac načelnik policije, nego njegov sta- tus u razredu. Pored njega sam sjedio ja i pokušavao neprestano da sa nekim povedem razgovor što je nerviralo profesore, pa je moje ime Ivo Džada više puta izgovoreno u srednjoj školi nego što je zvono zazvonilo. Ispred nas su sjedjeli Štakor i Komarac, uvijek u igri pokera uz čvrge, podmornica uz macole, gra- dova ili nečeg drugog, ali vazda uz nešto, što se moglo odmah naplatiti. Ispred njih sjedio je Mišel, nadnešen nad klupu neprestano crtajući neke nerazumljive figure na koricama rokovnika, jedine sveske koju je imao i nosio u srednjoj školi. I te kako ga je boljelo prazno Mrvičino mjesto pored njega, koje ga je podsje- ćalo na događaj u kazinu. Nesvjesno je počeo crtati rulet na korici, pa kad je prepoznao figuru, i brzo je precrtao crtež, ne slušajući starog profesora istorije, razrednog starješinu, koji je, već godinama pričao istu priču o bratoubilačkom Drugom svjetskom ratu: -- Ko će nam reći - mrštio se i prebirao po spuštenim glavama u razredu - ko su to bili domaći izdajnici i državni neprijatelji u Drugom svjetskom ratu? Hajde, pametnjakovići, da vas čujem? - Svi smo gledali ispred sebe bez obzira na to što smo znali odgovor na pitanje. Ukoliko bismo se javili i odgovorili, to bi nas uvuklo u neizbježni pretres čitavog gradiva što niko nije želio sebi da priušti. - Reći će nam Popović, pošto je nezainteresovan za nastavu, vjerovatno prevazivši ova pitanja. Hajde, sokole! Crni je sa mukom ustao i nemoćno raširio ruke, nespreman za stajanje i odgovaranje na ista dosadna pitanja iz istorije, koju je svaka vlast mijenjala i pisala kako njoj odgovara. -- Pa, to svak zna!? -- Pa reci, Solomone? -- Po đe koji Vasojević i listom Drobnjaci! - rekao je Crni kao iz topa, aludirajući na četničku opredijeljenost ova dva crnogorska plemena, vrlo za- dovoljan dosjetkom od koje je razred zaurlao od smijeha. -- Sjedi dolje, tuko! Jedan! Ko te tu glupost naučio? - dreknuo je profesor, upisujući negativnu ocjenu, što je očigledno pokvarilo raspoloženje Crnom, pa se počeo buniti. -- Otac! Recite vi njemu da je to glupost! - ponadao se u uticaj oca pandura, ali se stari profesor samo mirno i lukavo nasmijao. -- Njemu ne smijem, jer ima položaj, ali tebi smijem jer od imovine posjeduješ samo glupost, tuko! - zadovoljno se osmijehnuo profesor i pritvrdio naliv-perom keca u rubrici za istoriju, što je izazvalo još veći smijeh u razredu. 71

-- Reći ću mu ja kad vi ne smijete! -- Baš si me uplašio, Popoviću! Tvoj otac je moj školski drug, a ja znam da je on dovoljno obrazovan da ne bi lupao takve budalaštine! -- Nije zato... nije.. - bunio se Crni. -- Nego zašto? - strogo ga je upitao profesor, ustajući iza katedre. Komarac više nije mogao da se obuzda, a da ne uzme učešća u raspravi. -- Zato što je pandur! Razred je opet buknuo u smijeh, a profesor se ljutito vratio za katedru, skinuo lijevom rukom naočari sa velikom dioptrijom, a desnom pokazao na vrata. -- Napolje, obojica! -- I ja i tata? - upitao je Crni zgranutog profesora i grabio ka vratima, gura- jući Komarca ispred sebe. -- I tata! I mama! I deda! I repa... i svi! Marš! - pjenio je profesor tražeći mjesto u već popunjenoj Komarčevoj rubrici da mu zabiberi još jednog keca. Razred je jedva dočekao zvono da izjuri napolje, a profesor da odahne sam u učionici. Onda je, po navici, vadio kesu sa hercegovačkom škijom i dugo savijao cigaretu. Prisjećao se prošlih generacija i oriđinala koji su prošli kroz ovu učionicu za tri decenije radnog staža. Uvijek je štitio momke iz kvarta iz kojeg je sam poticao. Kao mlad spoznao je da nijesu zainteresovani za velike nauke, pa nije ni insistirao. Na kraju školske godine imao je uzrečicu, po kojoj su ga pamtile i pominjale generacije: ko zna zna, ko ne zna dva! Na taj način je opstajao kao omiljeno gunđalo svih vremena u školi. Znao je dobro da mi imamo drugačije snove od njegovih i onih koje bi želio da imamo. Zato se nije upirao da nam promijeni planove, ali je tražio da naučimo onoliko koliko se nećemo stidjeti da popričamo bilo sa kim kao ljudi, baš tako je govorio. Bolje od nas je poznavao grad, kvart i ljude. Nije nas opterećivao tradicijom, već nam je redovno govorio o kulturi i popularnoj kulturi. O onome što nam je blisko, i neophodno da bude- mo dio zajednice. Ne pamtite ovo radi sebe, nego radi mene, šalio se, jer kad nas neko pita ko vam je bio profesor - da ga ne bi po zlu i neznanju pominjali. Iste priče sam slušao od oca i majke, tako da sam, čini mi se, bolje od ostalih shvatao našu svrhu, kako je to profesor istorije isticao. Nekoliko godina sam bio član hip-hop benda Kor-pop što je na šatrova- čkom značilo rok-pop, ali sam izgubio interesovanje jer su Dušan i Dejan bili puno talentovaniji od mene, kao i ambiciozniji, pa su me vukli za sobom kao dežu- rno smetalo. Nije trebalo da mi to neko drugi kaže - osjetio sam da sam teret. Doduše, ja sam pisao tekstove, od čega sam se kasnije stidio kad sam postao dio ekipe koja nije živjela za poetiku, nego za brutalnu slavu. Izašao sam iz benda i sa momcima ostao u dobrim odnosima. Brzo su i oni shvatili da se od umjetno- sti ne živi u Majdanu. Otvorili su trafike na uglovima kvarta i razvijaju porod- nični biznis. Katkad, kad se sretnemo, znamo da otpjevamo nešto od naših uvri- 72

ježenih hitova. Ni njima, kao kasnije novim drugovima, nikad nijesam priznao da je profesor istorije bio jedan od mojih najvećih učitelja pravde i krivde koje su se miješale u našem kvartu kao dvije rijeke koje prave treću. Znao nam je reći: ni po babu ni po stričevima i izjuriti nas napolje, ali na onakav način da nas ne povrijedi, već da zaštiti naše mangupske porive i hirove. Sjećam se da sam kupio nedjeljnike u kojima sam objavio prve kolumne, spakovao ih u žuti koverat i po- slao omiljenom profesoru. Ostao mi je žal što do dan danas nijesam saznao da li je moj profesor istorije i života ikada pročitao ijednu moju kolumnu. Možda jeste pa je ponosan, ili se stidi što me ništa nije naučio u životu. Biće prije ovo drugo. Ivo Džada, KATARAKTA Ulična ekstaza I (ili Visoko-niska popularna kultura, politika i ideologija) Razvoj tehnologije i industrija- ispred kompjutera, pa hvataju krivine lizacija već odavno vode bitku sa patri- da bi se predavali nekim drugim za- jahalnim stanovnicima (moje) ulice dovoljstvima, dok je strah i trepet fa- koja nosi ime znamenitog crnogorskog milije obuzet nekom utakmicom, TV junaka Popa Mila Jovovića. Htjeli ne serijom, filmom ili vijestima. Zahva- htjeli, tradicionalisti i plemenici pola- ljujući slobodnom vremenu i prodoru ko gube bitku sa televizijom, filmom, masovnih medija slabe patrijarha- radiom, a prije svega sa internetom… lne stege. Djeca su ili na društvenim Postaju stanovnici Mekluanovog mrežama ili na ulici, sličnom vidu ko- globalnog sela. Postaju dio masovne munikacije, dok roditelji uzdišu zbog ekstaze. arapskih proljeća na svim stranama svijeta i španskih, južnoameričkih ili Osnovna osobina umjetnosti na- turskih serija. Djeca žele da imitiraju mijenjene masovnoj publici je da se ono što su vidjeli na televiziji dok su primalac previše ne udubljuje u ono roditelji bili na poslu. Isto kao oni pra- što vidi, jer masovna publika ne prima istorijski ljudi što su oponašali jedni sa pažnjom poruke koje su joj upućene. druge smijući se kao ludi na brašno, Na taj način, zbog svoje površnosti i ili crtajući jedni druge, pa je nastalo naivnosti na prvi pogled, prodrle su i u djelo. Tako je u (mojoj) ulici došlo do naše domove gdje se još uvijek zna ko razvoja niske kulture. je ko, i gdje je kome mjesto. Samo što glava familije, koja je zauzimala čelo Kad dođem do trga hip hopa, gdje stola zauzela je fotelju ispred TV-a i sa reperi svih vrsta, od dži-fanka, gengsta novinama u rukama drijema poslije repa, socijalno-političkog repa... sinovi radnog vremena, povremeno se uklju- i kćeri umornih i umišljenih srednje- čujući u program, a ostali se guraju klasaša, koji to nijesu niti će biti za- 73

dugo, ali i onih siromašnijih i bogati- mjesečno ne obećavaju neki veliki uti- jih, jednako neukusno obučeni, kao caj na budućnost. njihovi američki idoli, pokušavaju da se nametnu, ako nikome, jedni drugi- Takođe, jedan od elemenata hip ma, sa svojim užasavajuće životnim hopa, koji se osamostalio, a koji (moju) istinama o drogi, nasilju, siromaštvu, ulicu čini manje depresivnom su art gangsterima itd. Pojmovi popularne grafiti, ili samo grafiti. Opet su Nadšu kulture, politike i ideologije nedodvo- i Nadje 88 najangažovaniji autori tih jivi, bar na ulici. Evidentno je da će djela popularne kulture. Nije u (mo- se gro tih popularnih izvođača vre- joj) ulici grafit ilegalan, kao u većini menom transformisati u tipove nji- visoko razvijenih zemalja, jer ovdje hovih roditelja, kao što će samo rijetki ljudi ne odgovaraju zbog mnogo težih žanrovi i oblici popularne kulture da zločina, a ne zbog škrabanja po zidovi- prežive majstorsko vremensko rešeto. ma, od čega vodi porijeklo i grafit. Nije No, već godinama preživljavaju u (mo- slikarsko umijeće ono što me privlači joj) ulici i hip hoperi, ali i sva njihova kod pisanih grafita, već duh, odno- pratnja, koja se uklapa u opšti ulični sno poruka koju ostavljaju klinci koji ambijent i tvori uličnu ekstazu koja će se obično bave time. Crtani grafiti se kulminirati u djela raznih vrsta. kreću od iskinđurenih inicijala, pa do karikatura vješto upakovanih u formu Nadšu i Nadje 88 popularni hip- TV, automobila, prozora, vagona i sl, hoperski duet (moje) ulice miješa ža- što se mnogo ne razlikuje od njihovih nrove i pjeva, čini mi se godinama: kolega širom svijeta. Ja nisam gangster, ali ću biti Sva ova visoko-niska kultura ne bi Koknuću tajkuna među oči bila tako interesantna za istraživanje I pandure ću da nosim na kiti da to ne dobija svoj formalno (ne)umje- Niko mi neće ništa moći... tnički oblik, jer establišment ispred Gradske kafane, poluprofesionalnih Tako Dušan i Dejan, čiji je ukupni umjetnika sa statusom profesionalni, broj patika 88, a ne godište kako neu- ne uzima učešće u svim tim predstava- pućeni sumnjaju, pjevaju svoje neza- ma i filmovima, jer gostuju kao glumci, dovoljstvo. Ne zanose se izdavanjem scenaristi, reditelji, recitatori i sl. CD-a, već nastupaju katkad kao pred- grupa na festivalima. Vjeruju u moć Mišljenja sam da aktivni gleda- tog udruženja i same subkulture. Sve oci na svadbama i sahranama, iliti to mogu podvesti pod popularnu kul- njihovim video i filmskim radovima, turu, ali pod ozbiljnu muzičku scenu nijesu grešniji od bulumente vodećih ne mogu, jer nastup jednom godišnje umjetnika koji snimaju reklame. Re- na festivalu ili klupske svirke jednom klame su proizvod potrošačkog društva, a samim tim i popularne kulture. Ponekad imam utisak da je pored 74

reklamožderstva svaki drugi vid bavlje- izuzmu pokušaji dnevnih listova da nja umjetnošću potpuno deplasiran. uz primjerke novina prodaju i izdanke Današnje Hamlete i vladike Danile klasične literature. Zar je to loše? Zar prepoznajemo kao promotere kafa i je pošteniji trgovac u knjižari, nego u deterdženata. Prošlo je vrijeme da se trafici? To je dobar i popularan spoj citiraju Andrić, Šekspir, Njegoš... sada komercijalnog i vrijednog. se citraju kolumnisti. Sve je to dio post- moderne citatnosti i intertekstualnosti, Visoko-niska kultura uzima svoj ali i dio popularne kulture, koja se up- danak i koristi ograničeno vrijeme koje lela u paukovu mrežu visoke kulture, joj je dato od Boga ili od čega već, i ne ili obratno. pokušava da se izvini nikom za svojih pet minuta slave i zarade, ali takvu Onda se zapitam kakva je ulo- potrebu nema ni nisko-visoka kultura. ga umjetnika u društvu? Oduvijek Ulica i smjerovi su svačije pravo. Ako zapažena, pozitivno i negativno, na- stojiš u mjestu postaješ objekat. Zato ravno. Pretpostavljam da je u paleolitu treba da se pomjeriš i već si napravio crtač po zidovima bio oslobođen lova prvi korak, kako uče sva ona štampa- i drugih aktivnosti da bi se drugi di- na i TV literatura koja se prodaje na vili njegovom talentu; u staroj Grčkoj kilograme i časove. Kad iskorakneš na je umjetnik smatran za čovjeka sa bo- ulicu već imaš izbor. Izbor je pola po- žjim darom; u antičkom Rimu, takođe; sla, a ostalo je rad i upornost. Ulica je u socrealizmu sa članskom kartom svačija i svakog čeka prije ili kasnije. Partije, dakako... i danas umjetnici, Ona je odana i kulturi i politici i ide- ali visoki, na svim medijima imaju ologiji, jer ima energiju koja eskalira zavidnu minutažu. To nije slučaj sa u ekstazu. Sa ekstazom je sve mnogo poslenicima popularne kulture. Oni se ljepše i lakše. ostvaruju u podzemlju, na ulici, kao njihovi prethodnici prodavci popu- Iako su prošli vjekovi, a različite larnih ljubića po zadnjim ulazima, zajednice su imale vremena da se upo- znači pisci i trgovci lakom literaturom; znaju i naviknu jedni na druge u (mo- pred kompjuterskim ekranima razmje- joj) ulici, zahvaljujući razvitku indu- njujući lake sadržaje; na trgovima sa strije i tehnologije promijenjeni su i svojim koncertima i performansima... načini obezbjeđivanja osnovne egziste- svuda gdje su dostupni širokim masa- ncije pa su ljudi i zajednice različitih ma koje vape za potrošnjom slobodnog pripadnosti iz nekih većih ineresa više vremena. okrenuti jedni drugima u zajedničkom prostoru koji je sve manje omeđen, pri- Postoji izreka - da u Crnog Gori svi je svega vjerskim, patrijarhalnim i ple- pišu, i da po glavi stanovnika ima zbirka menskim međama, a sve više otvoren poezije. Zadnjih decenija izdavaštvo je zahvaljujući masovnim medijima i doživjelo evoluciju u komercijalnom, kulturama, a to zajedništvo dovodi ali ne i vrijednosnom smislu, ako se do eskalacije svih društvenih, a time 75

i kulturno-umjetničkih ostvarenja. ra da evoluira. Evolucija obezbjeđuje Imajući uvidu navedeno došao sam opstanak. do uvjerenja da je kultura nešto više od pripadnosti, običaja i nametnutog Sa sigurnošću mogu tvrditi da je vaspitanja. Vjerujem da je kultura re- istorija kulture neodvojiva od čovjeka, zultat svjesnog čina. jer je to njegova istorija. Ona se mije- njala sa čovjekom, sa vremenom, sa Znači, i vrijednost i problem (moje) prostorom prije svega, od ulice do dvo- ulice jeste u šarolikosti kultura kao i u ra. Tako da mogu prepoznati robovla- mogućnosti i vjerovanju prihvatanja ku- sničku, feudalnu, kapitalističku, so- lture kao čovjekovog saznanja, znanja cijalističku, globalističku... a sve su i svijesti. Novi čovjek i nova politika imale uličnu kulturu, koja se dok ovo imaju šansu, ili bolje snagu da vjeruju kucam, odvija ispod mog prozora, da je čovječanstvu potrebna materija- ispred mog kafića, ispred moje bibli- lna kultura koja obuhvata sredstva za oteke, ispred mog provajdera, ispred proizvodnju i sve materijalne tvore- mog fakulteta... Ona ključa. Živi. Dje- vine; a da duhovna kultura sažima u la. Ona je u ekstazi. Ekstazira sad ili sebi sve rezultate nauke, umjetnosti, će sjutra, nikom se ne žuri, slobodnog filozofije, običaje... Prvi korak je popu- vremena je na odmet, ljudi takođe, larna kultura, a dalje sve zavisi od postoji stvaralac, poruka i primalac... spleta okolnosti kao što su talenat, osje- sve ostalo je stvar istorije, teorije i ana- ćaj za mjeru, obrazovanje, ali i ulaga- lize. Kritička misao je odavno zami- nja. Sve se svodi na pokušaj koji mo- jenjena komercijalnom. Noćima je Mišel sanjao isti san, u bunilu se prevrćući, gužvajući posteljinu i ječeći sve dok ne bi probudio majku u drugoj sobi. Zabrinuto je sjedala na ivicu kreveta i gladila ga po znojavom čelu. Budio se srećan što makar na tren može pobjeći u njeno toplo krilo od paničnih mora koje su bile pune nasilja iz kazina. Najteže je bilo sjećanje na Mrvičino silovanje flašom, koje je u snu bilo izraženije i teže, jer bi se svi Žapčevi tjelohranitelji izređali na Mrvici, a potom i mi, njegovi drugovi, uz smijeh i skaredne šale. Kada bi došao red na Mišela, počeo bi da viče u snu i da plače. -- Mišel, šta je sa tobom!? -- Ništa... Ne sjećam se - branio se, oblačio, posrćući onako sanjiv i izmučen. -- Đe ćeš u ovo doba? -- Da prošetam - promrsio je, odagnavajući ružne slike ispred očiju, polju- bio je onako zbunjenu i otečenu od sna i izjurio na ulicu ne odgovarajući na njena pitanja. -- Ko u ovo doba šeta?! Obuci se... prehladićeš?! Mišel... Šetao je kvartom, povijen od zime, briga i griže savjesti. Razmišljao je kako da prekrati noć i odagna košmare do jutra, kada će ga san i umor savladati, pa će, 76

napokon, zaspati. Kod Crnog nije smio, jer bi ga gospodin Popović naglavačke izbacio iz stana, ili bi čak pozvao patrolu. To je već jednom učinio sa svima kada smo ga probudili za Novu godinu. U dom nije mogao ući od obezbjeđenja, a Mr- vica se ne bi ni odazvao kao ni proteklih dana. Prešao je igralište i ušao u Rupu. Uzaslonio se uz prozor, zapalio džoint i zagledao u tamu. Priviđala mu se Emili sa gitarom na centru. Zaključio je da marihuana dobro radi. Onda mu se učinio Petko poštar da juri preko igrališta. Nasmijao se glasno i žudno povukao još jedan dim. Tek kad je opet spazio Petka kako prilazi Tetkinom marketu, shvatio je da ne halucinira. U tom trenutku je dotrčala Tetka umotana u kućnu haljinu i trapavo počela da otključava radnju dok je Petko milovao po leđima. Poljubili su se grubo i nespretno, pa ušli u radnju. Vrata su ostala odškrinuta. Mišel je gadljivo pomislio na obnažene starce na vrećama krompira, ali mu je zvuk au- tomobila prekinuo misli. Ustuknuo je spazivši Žapca kako izlazi iz automobila i, osvrćući se oko sebe, ulazi u Tetkin market. Mišel se instiktivno pribio u zid i zamislio. Pritrčao je stolu i zgrabio bilijarski štap, a onda pohitao ka magacinu. Prikrivajući uzbuđenje, izvukao je ciglu iz zida. Zbunio se vidjevši Petka kako poštarsku torbu predaje Žapcu, a kriminalac njemu istu takvu, ali malo puniju. Mišel je protrljao oči, pokušavao je da se koncentriše, ali je marihuana sve više djelovala. U ušima mu je bubnjalo, pa nije razumio ni jednu riječ. Žabac je izvadio svježanj novčanica i stavio ih Petku pod kapu, a potom mu je snažno nabio do ušiju i izašao sa torbom na ramenu, cerekajući se. Mišel je skliznuo niz zid i zadihano pokušavao da se pribere. Poslije nekoliko trenutaka je ustao i ponovo provirio, slušajući zvuk odlazećeg automobila. Petko je pjevao neku poskočicu i davao novčanicu po novčanicu Tetki, koja mu je u zamjenu skidala komadić po komadić odjeće, klembereći se kao luda. Mišel je odjednom osjetio mučninu od Tetkinog rasušenog tijela i natečenih zglobova. Jako zabivši ciglu u zid, izjurio je iz magacina povraćajući od gađenja, trave i uzbuđenja. Tek onda nije mogao zaspati. Na ulici je sreo Ljuba i Đura koji su se zagrljeni vraćali iz svog pohoda ka Rupi da prespavaju. Oj rakijo, ranka Moja uspavanka Op, trt! Čole, čokanj, čokanjak Jedna noga u cipelu A druga u jarak Tog momenta Đuro je izgubio ravnotežu i povukao Ljuba za sobom na tro- 77

toar. Đuro se prućio po betonu koliko je dug i širok, a Ljubo posrnuo i na jedvite jade ostao na nogama, psujući i prekorijevajući Đura : -- Đuro, Đuro pijanduro! -- Ljubo, Ljubo dangubo! - vratio mu je istom mjerom, kao iz topa. Mišel ih je prošao, nevoljan da ih nosi u Rupu, a previše uzbuđen da sluša nji- hova pijana zanovijetanja. Požurio je ka stanu da se pribere i spremi iznenađenje za prijatelje. Jedva je čekao da svane. Ujutro je bio potpuno euforičan. Nije ličio na sebe. Gledali smo ga sa podozrenjem, iako smo mu oduvijek slijepo vjerovali. -- Petko i Tetka su Žapčevi dileri! - ponavljao nam je po ko zna koji put, dok smo mi u glavama pravili razne kombinacije i slagali kockice, koje nikako nijesu htjele da se slože. - Pa dobro, kad mi ne vjerujete, šta Žabac radi u Tetki- nom marketu u tri sata po ponoći? Zašto mijenja torbe sa Petkom? -- Pa kako niko ne zna? Ni policija? - čudio se Crni. -- Pa kako će znati? Ko bi posumnjao u Petka i Tetku? Prije bih u svoju majku! - ljutio se Mišel.- Mada, Tetka je kamatašica. A to znači da je spremna na sve! -- Žabac je genije! - konstatovao je Štakor. - Svi sumnjaju u one padavičare i kosmurane što ih kokaju k’o vrapce čim se urokaju. Opasan igrač, kunem vam se! -- Ja ne vjerujem! - zainatio se Komarac ne mogavši da zamisli ta dva gro- ba, kako ih je zvao, kao prodavce droge. Dilere je zamišljao kao opasne Kolumbi- jce iz američkih filmova. Padavičare nikad nije uzimao za ozbiljno, jer su dilovali za svoju smrt, tako je volio da kaže. -- Kad ne vjerujete, od danas ćemo da ih pratimo! - zaključio je Mišel dalju prepirku. - Ali oprezno. Ne smiju da nas primijete... -- Ako bude istina ćalu ću odmah da ih otkucam, pa neka me čitav grad zove kanarinac! - sa mržnjom je izbiflao Crni zadovoljan što je upotrijebio itali- jansku kvalifikaciju koju su nosili špijuni u kozanostri. -- Nama duguju mnogo više, nego tvom ocu! - opet mu je Mišel pokvario raspoloženje, i pošao napolje, da sakrije uzbuđenje. Petko Poštar, hromi čovečuljak, uvijek široko nasmijan sa konjskom prote- zom i lisičjim očima, bio je uprkos niskom rastu vrlo uočljiva figura u kvartu. Uvi- jek je srdačno pozdravljao znane i neznane, skidao umašćenu poštarsku kapu sa znojave ćele i ljubio ruke ocvalim gospođama, posebno dobrostojećim udovica- ma sa penzijom ili vlasnicama tezgi na kojima su se prodavale cigarete, bižuteri- ja, donji veš, čarape, igračke i ostale džidže i midže. Crni se veoma začudio kad je Petko sa velikom srdačnošću prišao mladom prodavcu cigareta sa modrim podočnjacima i ispijenog lica, koji je đuskao uz ritam koji je dopirao sa slušalica u ušima. Prodavac je veselo ciknuo kad je spazio poštara. Skinuo je slušalice i zgrabio Petka za ramena. 78

-- Ljubim te u globus! - cmoknuo ga je radosno u tjeme. Petko je rukavom obrisao ćelu, pa izvadio kovertu iz torbe i, osvrćući se oko sebe, procvrkutao: -- Poslala mama iz Amsterdama. -- Čovječe, spasao si mi život! - zgrabio je koverat. -- Poštarinu, sinko. - Poštar je protrljao kažiprst o palac slobodne ruke. U tome je Crni prišao štandu i zatražio cigarete. Petko ga je podrozivo posma- trao, ali se Crni pravio kao da ga ne poznaje. -- Marlboro. Crveni. Tvrdi. Prodavac ga je brzo uslužio, odmjeravajući ga sa mržnjom, jer kad god nijesmo imali novca, prvo smo njega reketirali sa par šteki cigareta. Crni je odgegao niz ulicu, uopšte ne pokušavajući da plati paklicu. Petko je prostrijelio prodavca vodenim očima i ponovio zahtjev: -- Poštarinu, sinko! Mora i pošta od nečeg da živi! Prodavac je izvadio štos novčanica i predao ih poštaru. Petko je omirisao novčanice, pa ih protrljao po bradi i othramao -- Tata, pozdravi mamu! - dobacio je za poštarom. Crni je žmirnuo očima da pozdravi Mišela i bez riječi produžio. Mišel je ugrabio da prije Petka uđe u kafić, prepoznatljiv po folirantima i šminkerima iz kvarta.. Nehajno je prišao šanku, žmirkajući da se navikne na tamu. Zatražio je od zalizanog i namirisanog konobara espresso, ali je konobar piljio u Petka koji je vadio iz torbe račune, a potom se kroz gužvu probio do šanka i bez pozdrava pružio konobaru koverte. -- Petko, dobročinitelju, ima li kakva humanitarna pošiljka za ovu socijalu? - upitao ga je tiho konobar. Petko ga je ljutito osmotrio, nagnuo se preko šanka i šapnuo mu zaklonivši rukom usta sa Mišelove strane. -- Piše ti tata iz Emirata! -- Napokon! - uzdahnuo je konobar i nervozno rukom protrljao nozdrve. -- Ali je tata ljut na tebe, sinko! Nijesi mu odgovorio na posljednja dva pisma. -- Pišem mu već dvije godine... Zašto se ljuti!? - srdio se konobar, obuzda- vajući se da ne zagalami. - Imam problema, čovječe! Uradio sam čitav kvart. Ne znam šta ću sa televizorima i telefonima! U frci sam... Neko je druknuo muriji i ne izlaze mi iz kafane. Postali su inventar! Reci tati da se strpi još koji dan... Bar on zna da ne mogu da zamislim život bez njega! -- Sram te bilo! - namračio se Petko. - Isti si kao sva današnja omladina! Nećete ni roditelje da ispoštujete! -- Kunem ti se, Petko, samo da murija o’ladi! Imam prodaju! -- Sinko, sinko... život je majka samo dok ga ozbiljno shvataš, kad počneš da se igraš sa njim, onda postaje maćeha. - Odmahnuo je glavom i namignuo konobaru, pa zatvorio torbu. - Pozdraviću tatu! - zacerekao se odlazeći, dok ga 79

je konobar otvorenih usta gledao. -- Ej, ej - potrčao je za njim, obilazeći šank - nemoj to da mi radiš, čovječe! Petko se okrenuo, uštinuo ga za obraz, pa istom rukom potapšao po licu. -- Ni majka ne voli ludu kćer. Zapamti! Zabezeknuti konobar se oslonio o šank. Mišel ga je posmatrao nekoliko tre- nutaka i tiho mu dobacio. -- Tražio sam kafu. -- Dečko, nemoj da ti izvučem uši! ’Ajde magla! - nije ga prepoznao uzru- jani konobar. Mišel ga je sačekao da završi, lagano se spustio sa stolice i zgrabio konobara za nos. -- Tražio sam kafu! Konobar je zaklimao glavom i kad ga je prepoznao protrčao je iza šanka i prihvatio se posla. Nekoliko gostiju se zacerekalo i zagledalo se u Mišelova leđa. Pošto je konobar je spustio kafu, Mišel je lagano uzeo šolju, pa je prosuo po šanku na zaprepašćenje svih. Onda se nagnuo preko šanka i potapšao konobara po istom obrazu kao i Petko. -- Ako imaš nešto protiv pozovi tatu da te brani! - Bez riječi krenuo ka izlazu, prebacujući sebi što nije mogao da se savlada. Znao je da takav gest može biti pogrešna poruka Žapcu, ali da nije spustio konobara na zemlju izgubio bi ionako poljuljano samopoštovanje i autoritet kod ovih istih šminkera koji su se izmicali da mu naprave put. Krenuo je za Petkom koji se uputio ka Tetkinom marketu. Morao je brzo djelovati, a imao je tek površan plan. U Rupi smo ga čekali željni novosti, a naj- više iščekujući njegovu odluku da počnemo sa osvetom. Odlučio je da nam ne govori plan, dok smo se mi snebivali da predložimo ono što nam se vrzmalo po usijanim glavama. Čuli smo Petka kako tepa Tetki: -- Jarebice, jarebice... Sjetili smo se njenog suvog tijela i smežuranih oblina unakaženih starošću, strijama i celulitom. Ipak, više nas nije zabavljao njihov seks, već nešto drugo. Pojurili smo u magacin i izvukli cigle. Ono što nas je godinama zabavljalo sada je izazivalo mučninu. Tetka se brzo svukla i pokušavala da što brže raskomoti Petka koji je pohotno dodirivao njene visuljke od grudi. Mišel je pogledao šta se dešava u Tetkinom magacinu i vidjevši ih u zanosu, bez riječi izašao napolje. Mi smo se smijuljili i zabavljali. U stvari, osjećali smo gađenje, koje nijesmo smjeli da priznamo jedni drugima, dok su ljubavnici dahtali od uzbuđenja. Petko je zavalio voljenu na džakove brašna. Bili su blizu vrhunca kad smo se mi trgli od piskavog i veselog glasa: -- Komarac, šta radiš na mojoj cigli!? - Mrvica se kezio izmučenom facom, ali se trudio da djeluje veseo. Nije znao šta bi nam rekao, osim da je riješio da 80

opet pokuša, pa ga je zatečena situacija obradovala. Bar za sada neće morati da nam objašnjava kako se osjećao i šta je sve pretrpio od one sramotne noći iz ka- zina. Komarac mu je prstom na usnama pokazao da ćuti. Bacio mu je srdačno kosku, pa ga privukao na grudi i poljubio u tjeme, kao i mi ostali, a potom smo se nanizali na rupe. Mrvica je bez riječi zagledao u neveseli prizor u magacinu. Međutim, kada je spazio Mišela kako se primiče Petkovoj torbi, tik iza para za- nijetog ljubavnim žarom, prestao je da misli o onome što ga je gušilo od kazi- na, i osjetio ono isto uzbuđenje kakvo ga je uvijek obuzimalo kad je sa ekipom. Komarac je zamucao: -- O…on je l...lud! -- Nije, nego genije! - konstatovao je Štakor provalivši Mišelov plan. Zaustavili smo dah i sačekali da se Mišel neopaženo izvuče sa torbom, pa smo uzbuđeno napustili magacin, zaboravljajući da vratimo cigle u rupe. Mišel je češljem kojim je obio vrata, na isti način zabravio i uletio u dotični suteren široko osmjehnut suočivši se sa našim preneraženim pogledima. Pobje- dnički je digao crnu poštarsku torbu u vazduh, pa je istresao sadržinu na garavu ploču bilijarskog stola. Nijesmo mogli da sakrijemo oduševljenje kada se prosuo ogromni novac, izmiješan raznom poštom. Ćutali smo nekoliko trenutaka, na- sumice brojeći devize koje su se kezile i izazivale nas, a onda je Crni počeo da cijepa bijele koverte i vadi kesice sa prahom iz njih. U nekima je bila jedna, a u nekima i po desetak… Burno smo reagovali na otkrovenje, bacali koske jedni drugima, gurkali se ramenima i zviždali od oduševljenja. Mišel je tek tada primijetio Mrvicu koji je zadivljeno gledao čas u novac i drogu, čas u njega. Onda ga je snažno zagrlio i odlučio je da mu ne poželi nika- kvu određenu dobrodošlicu, već da mu na neki manje providan način pokaže svoje zadovoljstvo što je ponovo sa nama. Sada, kada je držao osvetu u svojim rukama, znao je da ni sa njom, kao ni sa kakvom odlukom u životu, kako je govorio naš profesor istorije, ne treba žuriti. Strpljen - spašen! -- Došlo doba za vraćanje! -- Koja lova, burazeru! - dreknuo je Crni i bacio se potrbuške na sto, razba- cujući novac i koverte oko sebe. Jedna kesica je pukla. Iz nje se prosuo bijeli prah. Štakor je znalački pokupio bijeli prah malim prstom i protrljao ga preko desni. Napravio je ružnu grimasu, pa nam svečano saopštio kao posljednjim neznali- cama: -- Čisti kokain! Uf, dušu dao za seks! -- Ti znaš?! - zacerekao se Komarac, što smo horski prhvatili. -- Po mojoj procjeni - opet je Štakor preuzeo inicijativu, znajući da se to od njega očekuje - keša ima oko dvadesetak hiljada, a robe isto toliko. -- Čega? - zavapio je Komarac. 81

-- Eura, burazeru! Eura! -- Eh, da mi je da provozam jednog kabrioleta, pa da umrem! - uskliknuo je, već gledajući sebe kako kvartom juri u sportskom automobilu. Snove mu je pokvarila Mišelova opreznost: -- Malo ćeš da sačekaš, Komarčiću... -- Dokle da čekam?! Čekam cijeli ž...život! - zamucao je na zadnjoj riječi od očaja, jer mu je do prije neki trenutak sve bilo stvarno, i kabriolet i slava. -- Dok se prašina ne slegne, a onda... onda kupujemo neka dobra kolica i proglašavamo te za glavnog među nama - osmjehnuo se Štakor - ali šofera! - uzvi- knuo je i opet smo se zasmijali što je iznerviralo Komarca, pa je opalio žestoku macolu Štakoru i dao se u bijeg oko stola. -- Žabac će znati da smo mi! - glasno je razmišljao Štakor i češkao se po čelu od bola, ali se Komarac rasrdio na njega, eksplozivan i nepromišljen kao i uvijek. -- Pa šta? Hoćeš čitav život da budemo z...zečine? - opet je zamucao na posljednjoj riječi i zagnjurio glavu u novčanice i kesice na stolu. - P... pukovnik ili p... pokojnik, b… burazeru! - već je bio jako uzbuđen, pa su ga riječi sve manje slušale. -- Mene sredina ne zanima! Ili-ili! - podržao ga je Crni. Mišel je, ponesen odlučnošću drugova, zahvalan Bogu što mu je pružio šansu da se osveti Žapcu, stavio ruku na sto i svečanim glasom bubnuo: -- Mi smo krv, meso i… -- I kost! - prihvatili smo svečano svi, samo se Komarac zapetljao u zadnjoj riječi, ali poslije Mrvičine prve pomoći, dreknuo je ljutito: -- Kost! -- Od sad ćemo se kretati u grupama - nastavio je sa opreznošću i razradom plana Mišel. - Ne smijemo dozvoliti da nas pohvataju kao prošli put. Osim toga, ti ih Crni, moraš otkucati ocu za ono što si danas vidio kod prodavca cigareta, jasno? - Crni je zaklimao glavom. - Nas i kazino ne pominji. Pogotovo ne torbu. -- Ćale hapsi i zbog pušenja, a ne zbog kokaina! -- Onda neka uhapsi i Tetku! - odvažio se Mrvica. - I ona cucla kao da je Petko duvanska industrija. Napraviće invalida od njega! - Zažmirkao je zadovo- ljno kada se smijeh prosuo po Rupi. -- I još nešto, dio love ćemo odvojiti da kupite utoke - naredio je svečano Mišel, od čega nas je prošla slatka jeza ponosa i straha, ujedno. -- T... to, b... burazeru! - zaštekao je Komarac, osjećajući da ga već svrbi dlan od kundaka pištolja. -- Žabac je opasan igrač da bi se sa njim zezali bilijarskim štapovima! - naglas je razmišljao Mišel, ali se u tom momentu rasplamsala svađa u susjednoj prostoriji pa smo pojurili u magacin da vidimo kroz rupe na zidu šta se dešava. 82

Zagušili smo smijeh kad smo spazili kako su malopređašnji ljubavnici svoje strastveno i ljubavno klupko zamijenili pravom tučom. Držali su se za vratove i već umorni udarali jedno po drugom onako polugoli, međusobno se optužujući: -- Đe mi je torba, droljo! -- Baš me zabolje lakat za tvoju torbu, ćelavi! -- Kurvo! -- Ćelavi... -- Dade mu Tetka po pičci! - kikotao se Komarac, jedva se suzdržavajući da ne prasne u glasan grohot koji bi nas otkrio, pa mu je Štakor stavio ruku na usta. -- Dosta je i on njoj davao! - uspio je da kaže Štakor prije nego što smo se zacenuli od smijeha i pobjegli iz magacina. -- Zapamtite, - savjetovao nas je zabrinuti Mišel - još je rano da nekom pucate u glavu. Rokajte u noge, ali samo kad morate. -- Zečine pucaju u noge! - pobunio se Crni. -- Ti pucaj u glavu, pa ćeš ostariti u zatvoru! - prekorio ga je Mišel, sakuplja- jući novac i koverte sa stola i trpajući ih u torbu. Opet je preispitivao sebe da li je poranio sa odlukom o nabavci oružja, ali nije smio dozvoliti da nas Žabac i go- rile, hvataju kao pacove po kvartu. Onda je uzeo štos krupnih novčanica i stavio ih u džep. - Ovo je dovoljno za utoke! A ovo... - pružio je torbu Mrvici - ovo će kod tebe biti najsigurnije! Koliko se Mrvica iznenadio Mišelovim gestom, više smo mi, ali smo ćutali. Shvatili smo da mu Mišel tim rizičnim postupkom, koji je Mrvici značio više od svega, vraća poljuljano samopouzdanje. Pogledao je u Mišela, ne vjerujući, pa potom u sve nas. -- Zar nije najsigurnija Rupa - usprotivio se, ipak, Štakor, misleći na skrovište u stolu. -- Jeste, pa da Picajzlu častimo ovolikom lovom, a? Koliko mi se čini i on je sa nama koristio rupu u stolu da sakrije plijen. Ali ovo više nijesu džidža midže, burazeru! - Pogledao ga je sa visine Mišel, još jednom zadovoljan što misli na sve. - Hajdemo! Danas smo uradili mnogo posla! - naredio je umorno i jedva čekajući krenuo da isprati Mrvicu do kuće, kao nekad. Ono što me je mučilo godinama dok sam pisao kolumne, a nijesam uspije- vao da sublimiram u jednu priču, jeste, u stvari, suština - zajedništvo, koje smo osjetili tog momenta kada smo počeli sa osvetom i vratili poljuljano samopou- zdanje. Možda je bilo neophodno da doživimo poraz, ma kako bio bolan po nas, da nam razbije iluzuje koje su bile kobne. Bilo je neophodno da se grupišemo i postanemo krv, meso i kost. Danas, kad već moj rukopis dobija obrise knjige, shvatam da je taj moment osvješćenja, straha od odgovornosti i suočavanja sa 83

posljedicama koje mogu uslijediti bio jedan od ključnih trenutaka za brutalnu istoriju našeg kvarta, ali i za moje stvaralaštvo. Nijesam zamjerio uredniku kada mi je u jednom e-mailu kroz šalu prebacio kako mi dobro idu priče sa ulice, te da redovno dobijaju pozitivne komentare. Šta je znao taj knjiški moljac šta je ulica? Nijesam, čak, nikada sa njim popio kafu, niti sam ikada ušao u redakciju. Imali su moj jedinstveni matični broj, žiro račun, adresu i e-mail, a to je sasvim dovo- ljno da se naša saradnja može odvijati bez poteškoća. Dao sam riječ sebi da ću pisati onda kad ja to želim i ono što ja želim. Onda mi je bilo lako da ostvarujem saradnju. Čim se dvoje pita, to je već problem. Jedno kad odlučuje, onda i greške manje bole i koštaju. Ivo Džada, KATARAKTA Ulična ekstaza II U istoriji kulture i umjetnosti posto- nije zvala, nego džada, cesta, šor, strit, jalo je više oblika popularne kulture štrase... kako gdje i kako kod koga, koja bi se mogla podvesti pod tim poj- što je za istraživanje potpuno nebit- mom, kao što su: Tespis, koji je na svo- no, ali je bitna njena struktura, njen jim kolima otišao u legendu kao prvi jezik, bit i njeno identitetsko, kulturno, glumac; skaredni mimovi i komedije civilizacijsko i umjetničko njedrenje i uz koje su odmarali ljubitelji antičkog činjenje. Većina istoričara i teoretičara pozorišta od uzvišenih tragedija; glumci popularne kulture vezuju njen na- del arte koji su akrobatikom i lasci- stanak za slobodno vrijeme i niže slo- vnošću dovodili puk do ekstaze; naši jeve društva, što će kasnije evoluirati izgladnjeli guslari koji su lutali i pjeva- i pomiješati se, pa će popularna kul- li za komad mesa i mješinu vina; pu- tura postati multiklasna. Treba uzeti u tujući bioskopi početkom prošlog vije- obzir i migracije koje je prouzrokovala ka; čarobnjaci, mađioničari i prodavci industrijalizacija tako da je došlo do magle svih vrsta u svim vremenima; neminovnih demografskih promjena. putujući trgovci knjigama, promoteri i Na jednom mjestu je bilo previše lju- medijatori raznih vrijednosti... Sve na- di, a tim i previše stvaralačke energije vedeno je bilo u suprotnosti sa visokom koja je morala da eskalira. Upravo ta kulturom, odnosno imalo je osobine i energija dovodi do stvaranja ekstaze značenje popularne kulture, ali se tako i popularne kulture u ulici, kvartu ili nije zvalo. Tačnije, zvalo se nisko, ali gradu. nije popularno. Takođe, sve navede- no je okupljalo mase na ulici, ili je iz Prirodno odvojeni pripadnici vi- nje same izviralo, a ulica se, opet, tako sokih i nižih klasa, kao i rasna podijelje- nost i polna neravnopravnost dovode 84

do bunta koji eskalira obično na uli- društva, prvo na zapadu, pa poslje- ci, kroz više vidova. Najdominantniji dnjih decenija i kod nas na Balkanu. je bunt kroz umjetnost i medije, ali i Stvaralačka i rušilačka energija ujedi- kroz politiku i ideologiju, koja ujedi- njena u buntu je ekstaza, uživanje u njuje antagonizme u interesnu klasu, nastanku, procesu i cilju, bez obzira posebno sa razvojem demokratskog na posljedice. Petku se još uvijek mutilo u glavi od šoka i straha dok je izgreban i modar stajao nasred kazina i kroz maglu posmatrao Žapca koji je divljao oko njega. -- Kako ukrali torbu, budalo?! Kako? -- Lijepo ukrali. Ne znam kako! - mucao je Petko krijući pogled od Pitona koji ga je netremice posmatrao, čekajući gazdin mig da prebije ljigavog čovječu- ljka koga organski nije podnosio, ne zato što mu je nešto uradio, već zato što nije volio degenerike, kako je zvao ružnjikave ljude, sa problemom u mentalnom i fizičkom razvoju. Iako su mu rijetki prebacivali da to nije viteški za jednog čovjeka njegovih predispozicija i uspjeha, nikada nije krio da se mora izvrši- ti selekcija, kao što se to radi u prirodi. Tvrdio je da degenerici samo uzimaju sunčevu energiju onima kojima je ona potrebnija, a sa njima zdravom i elitnom čovječanstvu. Sada, dok je posmatrao uplašenog čovječuljka kako se pravda, bio je ponosan što je u pravu. - Nijesam vidio... groba mi majčina... -- Ukrali pedeset hiljada, majku ti mrtvu, a ti nijesi vidio! - bjesnio je Žabac oko njega, a potom ga je zgrabio prstima za čeljusti i zasiktao mu u facu. - Petko, ti si mrtav čovjek! -- Oni fajterski gmazovi, kažem vam ja! - Picajzla je jedva dočekao da do- baci. -- Ko, bre? One jajare? - čudio se Žabac i odmahivao rukom. -- Jajare, gazda, jajare! - potvrdio je Picajzla, gledajući sa uživanjem kako Žabac maltretira Petka. -- Petko, šta si ti radio? -- Ono... - izmucao je jedva češući znojavu ćelu, a srednjim prstom druge ruke aludirao na seks. -- Ti?! - zgranuo se Žabac. - Ti?! Ne mogu da vjerujem!? Tebi ženska ne bi dala ni milostinju, a ne ribu! Ko je ta nesrećnica nesrećna? -- Tetka - promrsio je Petko krijući pogled u mršavim prstima koje je lo- mio. - Tamo smo bili… U njenom marketu… I… -- I? - dreknuo je Žabac. -- I kad sam završio torbe nije bilo… -- Rekao sam ja! - trijumfovao je Picajzla. - Oni imaju špijunke u onoj jazbini i sve gledaju šta rade ovaj idiot i ona njegova odvratna babetina! -- E, sad ću sa njima da završim jednom za svagda! - vrisnuo je Žabac, a 85

potom obasuo Petka serijom udaraca u facu. Petko se opružio po podu koliko je dug, glumeći da je izgubio svijest, duboko negdje u sebi srećan što se samo na tome završilo. - A ti si mrtav, Petko, razumiješ! Mrtav! Izjurio je iz kazina da ne ubije gnjidu koju su mu Dostanići preporučili kao nekog njihovog dalekog rođaka koji je decenijama opajavao na njihovom pragu i molio da mu pomognu. Da je valjao što, pobjesnio je, ne bi ga njemu uvalili. Nije mu se nimalo sviđala pomisao da opet ratuje sa klincima iz kvarta, koje ni brutalna batinaška lekcija nije naučila pameti, ali je morao pokazati ko je glavni frajer, da ne bi izgubio i ime i posao. Znao je dobro čiji je sin Mišel, ali je prećut- kivao i prisiljavao sebe da ne misli o tome, posebno od onog što mu je uradio u kazinu. Sumnjao je u sebe da je sposoban da uradi onakvu monstruoznost, ali tako mu je rastao autoritet. Bar je vjerovao da je tako. Kada su klinci uzvratili, više nije bio siguran, mada je mogao pretpostaviti po načinu držanja. Sada je postojala samo jedna mogućnost, a to je da nanese veću bol nego prije, da bi dokazao da se ne šali. Bili smo klinci, ali smo bili čopor, druže Žabac, nasmijao sam se kad sam odmotao film od te noći. Svi smo uzeli slomljene bilijarske štapove i zavukli ih u rukave od jakni. Crni i ja smo oprezno koračali gledajući oko sebe da nas ne iznenade kao prošli put. Štakor i Komarac, takođe. Mišel je ispratio Mrvicu, stiskajući revolver u džepu. Bojao se da znoj od dlana ne korozira gvožđe, ali se osjećao sigurnijim dok se igrao kokotom, zatezao ga, a potom oprezno vraćao u početni položaj. Više nikada neće dozvoliti da ga pokupe kao prošli put. Mrvica se raspričao oko droge. Govorio mu je da je čitao čime se sve miješa kokain i he- roin, tako da mogu duplo da zarade na onome što su imali, jer je Štakor tvrdio da je kokain čist. Nije razmišljao koliko je Štakor stručan, već mu je ta priča liječila sramotu od svega što je doživio. Morao je da revidira stavove, da se uzdigne do žrtve, što je bio, a kvart voli žrtve, do onog trenutka kada će nekom razbiti glavu i izazvati strahopoštovanje prijatelja i neprijatelja. Mrvica je zatekao Emili kako vježba na gitari. Divno je pjevala neku džez obradu pjesme Čobanine lijepa đevojko. Polako je počeo da vjeruje u njene tvrdnje da će, bez obzira na njegov prezir prema muzici, jednog dana biti ponosan na sestru kad bude čitao o njenim uspjesima u svjetskim tabloidima. Trgla se kada je postala svjesna njegove prisutnosti, pa mu se obratila uobičajenim cinizmom ne prestajući da svira: -- Gdje si čitav dan, Kapone? -- Slušaj... - pružio joj je torbu - ovo je vrlo opasna stvar! - Stiskao je torbu i gledao je u oči dok su mu se kapi znoja kupile na nozdrvama i nausnici. - Za ovo znamo samo ja i ti... Pa ako mi se šta desi... -- O’ladi, idiote! - obrecnula se na njega, pokušavajući da odagna neku čudnu 86

slutnju koja joj se skupljala u želucu i grudima. - Dokle ćeš da me maltretiraš sa tim uličarskim trabunjanjima i paranojama! - Prisjetila se Mišela pa je opet obuzeo bijes i otpor koji je i privlačio tom tipu. - Zašto si opet sa onim bitanga- ma?! Ti ne pripadaš njima, Mrvice! Htjela je još nešto da kaže, ali je Mrvica čvrsto zagrlio i šapnuo joj: -- Hoćeš li da imaš brata ili pizdu? Ugrizla se za usnu. Voljela je kad je ovako čvrsto i odlučno zagrli. Osjećala se sigurno u bratovom zagrljaju, bez obzira na to što je bila viša od njega skoro za glavu. U tom zagrljaju osjećala je da je on odrastao i, što je najvažnije, da je muško, onoliko koliko je dovoljno da zaštiti sestru. Oči su joj se zacaklile od suza. Uzela je torbu i priprijetila mu prstom. -- Dobro, ali samo ovaj put! Mrvica se osmijehnuo gledajući je kako otvara stari klavir i spušta torbu u tajno skrovište, u kome je njihov djed kako im je otac pričao, za vrijeme čitavog Drugog svjetskog rata krio komunističku literaturu i distribuirao je drugovima, ilegalcima. Možda je sve to bio njihov mit, kao što on sada stvara mit, uzdahnuo je, od svog mladog života. Naježio se od pomisli da će biti slavan. Emili je zatvo- rila poklopac, raširila teatralno ruke i sjela pored njega na tabure. -- Ako si zadovoljan pusti me da vježbam! - Mrvica ju je poljubio i ustao. - Znaš kad mi je koncert... -- Dobro, dobro... ne peglaj me tim glupostima. Uspio je da izbjegne njene srdite optužbe na njegovo ponašanje, bezobzi- rnost, nerazumijevanje i slično. Šta ona zna o ulici i kvartu? Emili misli da je či- tav život neki glupavi koncert gdje dođe desetak tobožnjih ljubitelja džez ili bluz muzike, pošteno odrijemaju, a poslije navale na sendviče i najjeftiniji šampanjac iz marketa. To joj je nekoliko puta prebacio, ali je nailazio na žestok otpor. Od tada je izbjegavao rasprave o umjetnosti sa sestrom. Takođe, majka je bila na njenoj strani, pa je na kraju uvijek gubio bitke sa dvije žene, koje su bile glasnije, kako ih je provocirao, ali to nikako nije značilo da su pametnije. I tako u nedogled… Tetku, koja je drijemala ispred marketa omamljena suncem i alkoholom, probudili su i otrijeznili Žabac i gorile koji su se uz škripu guma parkirali ispred Rupe. Potom su kao obučeni pripadnici specijalnih jedinica, naoružani do zuba, uletjeli u dotični suteren, razbijajući vrata i sve što im je palo pod ruke, noge i kundake. Žabac je nervozno pušio u automobilu i jedva čekao da mu iz jazbine izvuku klince da im ovaj put za sva vremena pokaže ko je glavni mangup i go- spodar kvarta. Međutim, izašli su iz Rupe praznih ruku. -- Nema ih, gazda! - promrmljao je Piton, umoran od jurnjave sa klincima i Žapčevih idiotskih osveta, ali još više odlučan da se nikada ne vrati pod komandu Krsta Dostanića, za koga je Žabac bio nevino dijete sklono čarkama. - Kao da su u rupu propali. 87

-- Nema te rupe đe će se od mene sakriti! - zaurlao je Žabac i pritisnuo gas što je iz duplog auspuha izbacilo čitav oblak dima koji je obavio mamurnu Tetku. -- Ludaci! Fukare! Siledžije! - zaurlala je, tek dolazeći svijesti i bacajući povrće za njima. Žabac se zaustavio pored tezge sa cigaretama i izletivši iz auta zgrabio pre- plašenog prodavca za revere. -- Đe su fajterčići? Do moga fajterčići! -- Kod Šmita... gazda.. Žabac je gadljivo odgurnuo prodavca koji je zaudarao na znoj i neopranost i uletio u automobil još više riješen da klince nauči poštovanju. Dok je Žabac histerisao po kvartu, mi smo se u krčmi divili novim utokama koje nam je Mišel podijelio tog jutra. Osjećali smo se nekako sigurno i uzvišeno. Trebalo nam je negdje da ispraznimo energiju koja je nabujala sa pištoljima u rukama. Niko nije slušao Ljuba koji je od ranog jutra trabunjao o svom poštenju i odanosti Majda- nu i ljudima, nego smo priželjkivali osvetu ili slavu, nijesmo bili sigurni šta je šta. Mišel nam nije dozvoljavao da se razdvajamo, već je čitavo jutro nervozio što Žabac ništa ne preduzima, a prije ili kasnije će shvatiti zahvaljujući Picajzli ko stoji iza pljačke. Hvatala ga je panika od nekog nepredviđenog Žapčevog poteza koji bi mu donio poraz, od koga bi se teško oporavio, jer je staro pravilo ulice: dvije izgubljene bitke su izgubljen rat. Postavio je Štakora na vrata krčme da nas Žabac ne iznenadi. Nervirao se što domac više gleda u svoj pištolj, nego što pazi da se Žabac ne pojavi. Jedino ga je smirivalo prisustvo Ljuba Mace i Đura Ćuka. Znao je da prvo on, pa onda svi mi ostali, nikad neće pred njima pokazati kuka- vičluk bilo kakvo nam iznenađenje Žabac priredio. -- Mišel, ti si mi kao sin! Tvoj otac mi je bio kao brat... Ti to znaš? -- Znam, Ljubo. -- Ti znaš da sam se tvom ocu na samrti zakleo da ću te voljeti i paziti bolje od njega? -- Znam, Ljubo! - dosadna mu je bila Ljubova priča, bar danas, jer je bio koncentrisan na Žapca. -- Ne bih volio da ličiš na svog oca, iako ličiš, sinovac! -- Zašto? - obrecnuo se instiktivno Mišel. -- Da tvoj sin ne bi otišao tvojim stopama, kao što si ti otišao očevim! - grmnuo je Ljubo, gledajući ga očinskim zabrinutim pogledom. Zagledan u Ljubove oči učinilo mu se da vidi suze i brigu. Nije razumio pravo značenje opomene, već je tražio u riječima sumnju za poraz u kazinu. Opet je pogledao ispitivački Ljuba, ali iz očiju nije mogao prepoznati ništa, osim ljubavi i pijanstva. -- Živi brzo, umri mlad i budi lijep leš! - izdeklamovao je Mrvica omilje- nu frazu klinaca iz Majdana, kako bi zaštitio Mišela od očinskih savjeta Ljuba Mace. -- Griješiš, sinovac! - zagalamio je Ljubo, prenoseći težinu tijela i riječi na 88

Mrvicu. – Treba da se radi i stvara za starost. -- Za to se ima vremena - branio je Mrvica svoj stav, upoređujući Ljubove riječi sa majčinim savjetima. Ustručavao se da ga upita: šta je on uradio za njego- vu starost, a njima dijeli lekcije? -- Tako smo mislili Đuro i ja... pa nas pogledaj sad! Ko smo mi? Fajteri ili niko i ništa? - Izbečio se na Mrvicu, koji je smjesta skrenuo pogled, kao da je osjetio Ljubov bol i suze na tjemenu.- Da dune povjetarac oduvao bi nas kao slamke, eto ko smo! - Zagrlio ga je jače, osjećajući da ga je uplašio. - Da li bi volio da budeš kao mi? Mrvica je zaćutao, opet bježeći pogledom koji ga je mogao izdati, jer posljednje što je želio, bilo je da bude pijanac. Mi smo bili srećni što nijesmo na njegovom mjestu, jer niko od nas ne bi volio da bude odrpanac i skitnica kao njih dvojica, bez obzira na njihovu slavu. Mrvica je gušio strah i očaj što je sebe doveo u bezi- zlaznu situaciju zbog Mišela. A Mišel kao da je osjetio njegov ponor dreknuo je na Ljuba. -- Ne! Nikad! Niko od nas ne bi volio da bude kao vi! Znao je da rizikuje, ali morao se suprostaviti Ljubu radi svog autoriteta. U posljednje vrijeme ga je nerviralo što više slušamo savjete dvojice pijanaca, nego njegove. Kada ga je Ljubo očinski zagrlio pao mu je kamen sa srca. -- Takvog te volim, sinovac! Razmišljaš mozgom, a ne srcem! Ako budeš srcem razmišljao nemaš budućnost! - Digao je kažiprst i prešao pogledom preko svih. - Tako smo razmišljali ja i tvoj otac... i šta imamo? Njega pojeli crvi, a mene zatvori i ludnice! -- Žabac! - dreknuo je Štakor sa vrata. Malo je reći da smo se uspaničili. Premrli smo od straha. Nijesam osjećao noge, a srce kao da je htjelo da mi iskoči iz grudi. Samo su stari prevejani vuci ostali mirni i znatiželjno posmatrali kako paničimo, naslućujući o čemu se radi. Šmit je pokazao Ljubu i Đuru da se smire i da nas puste na miru sve dok nam ne bude trebala pomoć, ali za svaki slučaj je ušao u magacin čim se Žabac uz škripu guma parkirao ispred krčme, i pozvao policiju. -- Nešto nije u redu, Mišel? - radoznalo ga je upitao Ljubo vidjevši da je preblijedio kao kreč. -- Sve je u redu! - namignuo mu je Mišel, pokušavajući da smiri i uravno- teži disanje. - Moramo neke jajare da naučimo pameti! -- One što su vam iscrtali face? - napokon je otkrio Ljubo da je primijetio tek zarasle rane. Osmotrio je starog Fajtera sa zahvalnošću što ga prevejani vuk nije doveo u nezgodnu situaciju da se pravda i objašnjava, svjestan da mu ta rečenica, kao slučajna, predstavlja podršku. Mirno nas je osmotrio, pajtose u dobru i zlu, kako smo se hvalisali, i ohrabrio nas šeretskim namigivanjem. -- Šta je, mangupi, frka, a? - Šmit nam je dobacio sasvim prirodno kao da nas pita hoćemo li što piti. 89

-- Frka! - procijedio je iskreno Crni i stisnuo kundak pištolja. -- F... f... f... - pokušavao je Komarac da se smiri, ali kad je dobio Đurovu prvu pomoć - udarac u leđa, ljutito je dreknuo. - Jebem ti frku! -- Šmite, čupavi žuti šišmiše, u frci nema frkisanja - Ljubo je mirno davao savjete nama, obraćajući se Šmitu, koji se smijuljio očekujući Žapčev ulazak. - Sagoriš! Zato mirno... kao da ćeš da popiješ flašu piva... - zgrabio je flašu sa šanka i počeo da je ispija. U daljini su se začule policijske sirene. Đuro je odmahnu glavom, nekako razočarano. -- Panduri uvijek kasne. -- Namjerno - ubjeđivao ga je Ljubo. - Da ne upadnu u frku. Po pravilu službe panduri su zečine! Ali sa značkom i pucama! Tresak vrata nas je sve prenuo iz haotičnih misli. Iz strepnji i želja. Đura iz mamurluka. Šmita iz cerekanja i Ljuba iz pandurskih analiza. -- Đe ste Fajteri? - zacerekao se neubjedljivo Žabac. - E, do moga Fajteri! Fajteri se ne kriju po Tetkinim magacinima i suknjama! Da je uhvatio pogled Ljuba Mace na pomen imena Fajteri vjerovatno bi smjesta nestao iz krčme. Stari gangster, sa gumom na glavi umjesto kosti, odmjerio ga je od glave do pete, a potom uzdahnuo i namignuo Šmitu kao da je htio da kaže da je sve u redu i da ne želi da gubi vrijeme sa nadrndanim žutokljuncima željnim slave. -- Šta frkišeš, Žabac? - mirno mu se obratio Mišel, vodeći računa da ga glas ne izda i ne zadrhti, jer je ishod zavisio od njegovog stava. - Ni ti se ne bi pojavljivao kad bi ti neko poklonio pedeset hiljada! Pola u kešu, pola u robi... - Osmjehnuo se zadovoljan što mu se učinilo da je na trenutak u Žapčevim očima vidio iskru nesigurnosti. Osjetio je potmulu radost i nadmoćnost, pa je riješio do kraja da se poigrava sa zalizanim potrčkom Dostanića. Izvadio je kesicu sa prahom i na zaprepašćenje svih, malo nespretno ušmrknuo, folirantski se stresa- jući od zadovoljstva. - Uh! Ko bi rekao da takva jajara kao što si ti radi sa ovako dobrom robom? Žabac je natjerivao sebe da reaguje, ali neka čudna sila mu je paralisala udove, pa se nije mogao pokrenuti. Nije očekivao da će za šankom pored balava- ca zateći dva proslavljena Fajtera za koje nije vjerovao da će mirno piti piće dok njihove nasljednike uči pameti. Osjetio je nadmoćnost klinaca i kleo je sebe što se uopšte upuštao u igru sa njima. Umjesto da ih vrbuje, okrenuo je klince sa naj- boljim kriminalnim pedigreom protiv sebe. Znao je da ukoliko odmah ne riješi problem, Dostanići će ga brzo i rado zamijeniti sa klincima željnim dokazivanja, jer kod njih nije bilo emocija. Oni već odavno kriminal nijesu doživljavali kao prestiž, već kao biznis. -- Znaš, Žabac, pravi si žapčić! - iživljavao se Mišel prosipajući ostatak pra- 90

ha po podu, i uživao u tome. - Mogao si i ribe da nam obezbjediš! - Nastavljao je igru, svjestan svoje nadmoćnosti, bez obzira na to što ga je podilazila jeza. - Na primjer ona tvoja riba... plavuša! Gabi… tako se zove drolja, je li? Čovječe, što volim plastičare i sponzoruše! Glupe su i pojebljive... Ljubov, Šmitov i Đurov grohot potpuno je demoralisao Žapca, a nama nije bilo potrebno mnogo da prihvatimo smijeh. Žapcu se učinilo da se i njegove gorile krišom podsmijavaju. Ljubo se okrenuo od šanka i očinski mu rekao, ne krijući sažaljenje i podsmijeh: -- Punoglavac... -- Nije punoglavac nego Žabac! - Ispravio ga je Štakor. -- Znam da je neki insekt! Vidi punoglavac - nastavio je Ljubo tvrdoglavo, dok smo se kikotali - sve bih mogao nekom da oprostim, ali da mi dirne ribu... E, to nikad i nikom, vodozemac! Svoju žensku ne bih pustio ni sa majkom u krevet, a ne da se kara sa nekim drkadžijom iz kvarta koji je onu rabotu vidio samo na televiziji... -- Sad ću vas sve pokarati, majku vam... - ciknuo je Žabac i obezglavljeno jurnuo na Mišela sa kundakom od revolvera, ali prije nego što ga je dohvatio, po glavi mu je pukla spremna Ljubova drvena maca. Žabac se bez glasa prućio po prašnjavom podu i ostao da leži bez svijesti. Istog momenta se Piton, nešto nerazumljivo mumljajući što je ličilo na psovke, bacio na Ljuba koji se ushićen čudio gledajući svoju macu. -- Ko bi rekao da ova krntija još radi kao nova?! Tobož nezainterosavani Đuro, raspalio je flašom zajapurenog Pitona. Telohranitelj se ukočio i zaustavio staklasti pogled negdje na Đurovoj bradi sve dok mu Đuro, radujući se kao dijete, nije plasirao kratak, ali precizan direkt u bradu, koji je već besvjesnog Pitona bacio na pod. -- Alal instikt, momci! Piće na račun kuće! - Šmit je uzbuđeno česti- tao starim prijateljima na obavljenom poslu što su oni oduševljeno prihvatili i okrenuli leđa kafani kao da se ništa ne dešava. Istovremeno smo izvukli utoke i krenuli ka Picajzli. Dvojica gorila su se panično pogledali tražeći rešenje za novonastalu situaciju, a potom su natuštili napolje gurajući se na vratima. Picajzla je krenuo unazad, ali je izgubio ravno- težu i prostro se po patosu. Ustajući je izvukao pištolj. Niko od nas se nije bojao. Bili smo već pobijedili. To nas je ohrabrivalo da dotučemo neprijatelja. Mrvica je zbunjeno stajao uz šank i bojažljivo gledao šta se dešava. Hrabrio je sebe da uprkos strahu i vilicama koje su cvokotale, uradi isto što i mi. Kad je vidio da i Picajzli cvokoću zubi osjetio je navalu zluradosti i mržnje prema momku koji je bio uzrok svih zala i krenuo ka njemu kada je zamucao prijeteći: -- Pu...pu...pucaću! -- P…p…pucaj! – likovao je Komarac, napokon srećan što i on može ne- kom da se nasprda zbog mucavosti. 91

Mrvica nije mogao da obuzda navalu gađenja i mržnje prema Picajzli koji sve započeo i zbog čega je on do kraja života osramoćen i prokazan, pa je zaridao dok su mu nekontrolisano išle suze iz zakrvavljenih očiju: -- Šta plačeš, gmaze? - Uhvatio se rukama za genitalije i sjetivši se prizora iz kazina, zavikao. - Prvo mi popuši, pa pucaj! Ili prvo pucaj, pa ćeš da mi pušiš, pizdo! - Više nije znao šta priča. Osjetio je neodoljivu želju da Picajzli vrati milo za drago. Toliko toga je htio da kaže, ali ga je pokosio pucanj. Vidio je plamen iz Picajzlinog pištolja, koji ga je gurao na zemlju. Još nije osjetio ni bol kada se začudio zašto su svi skočili na Picajzlu i udarajući ga kundacima i nogama obalili na zemlju. Ništa više nije shvatao, niti vidio, niti čuo... niti da su se Ljubo, Đuro i Šmit pogledali međusobno i prekrstili, niti krv i bol iz grudi, niti tupi udar svog tijela o pod... Ništa. Samo je prepoznao Mišela koji je odjednom izro- nio iz magle i nekakvih prepletenih tjelesa što su se usporeno kretala kao filmski slou moušn. Osjetio je da mu ponestaje vazduha i da mu se plače, ali ovaj put od neke nepoznate sreće. Zahvalno je pogledao Mišela koji ga je stiskao u zagrljaj podižući ga na svoja koljena i zovući ga. Strahovita bol mu je mutila vid, ali nije razum. Čudio se zašto ga zove i zašto mu je glas tako dalek? Zašto mu suze kaplju? Zašto se svi nadnose nad njim? Zašto se Ljubo udara svojom macom bezbroj puta u ćelavo tjeme? Zašto Đuro ćuče, a ne smije se? Zašto Šmit skida umašćenu kapu i baca opušak škije iz ugla usana koji nikad nije micao... Znao je da nešto mora da kaže da bi se sve smirilo i vratilo kako je bilo. Pokušao je, pa se zakašljao. Odjednom je čuo policijske sirene... -- Mišel... - opet se zakašljao. - Jesam li pizda? Mišel je bezglasno plakao iznad njega i odmahivao glavom. -- Ipak jesam... - opet se zakašljao i postao svjestan da je pogođen u grudi. Želio je da se osmijehne da ne ispadne kukavica, ali su ga suze i glas izdali. Htio je nešto da kaže. Nešto da prizna... - Ipak jesam! Pizde neće metak, ali hoće rikošet! - rekao je ovaj put čvrsto. Prvi put bez drhtanja. Bez straha, jer mu je bilo svejedno šta je i ko je. Napokon je na nekog iskalio bijes. Nekom sasuo u facu šta misli o njemu i osjeća… Mišel mu je mirno zaklopio kapke i položio mu glavu sa svog krila na pod. Lagano je ustao i izvadio magnum iza pojasa. Svi su ćutali. Picajzla je gutao knedle i gušio se u suzama. Nije imao snage da pobjegne. Odjednom je spoznao da je ubio čovjeka. Da život nije tako jednostavan kako ga je zamišljao. Da ništa neće biti kao što je bilo... -- Nijesam htio... Mišel, nijesam htio... -- Nemoj, sinovac! - grmnuo je Ljubo kad je prepoznao Mišelovu riješenost. -- Moram! - učinjelo mu se da je rekao, gledajući u zabalavljenog Picajzlu ali niko od nas nije ništa čuo. Ni mi, ni on, nijesmo ništa čuli osim tišine koja nam je pulsirala u ušima. Ljubo je skakutao oko Mišela i pokušavao da ga ura- zumi, upozoravajući ga policijske sirene koje su bile blizu. 92

-- Razmišljaj mozgom, sinko! Srce nema ni oči, ni razum! Srce je budala, sinko! Picajzla je brzo obrisao suze, uspaničivši se. Postao je svjestan da Mišel ne drži uperen revolver u njega, već opušten niz tijelo, te da ima šansu. Obliznuo je slane suze sa nausnice i zgrčio se da što prije pobjegne ispred smrti. Bio je za djelić sekunde sporiji od Mišelovog trzaja sa magnumom koji je još od očeve smrti vježbao sakriven u Rupi ili sobi, baš za ovakve prilike. Za onaj djelić sekunde gdje se smrt i život sreću ili rastaju. Pogođen sa šest metaka Picajzla je tresnuo na pod. Mišela nije otrijeznila ni škripa guma i kočnica policijskih vozila. Gledao je netremice u Picajzlin leš. Nije imao snage da se okrene i još jednom vidi Mrvicu koji je ležao par metara iza njega. Samo se negdje duboko u sebi začudio zašto mu Ljubo otima revolver i psuje, ali nije imao volje da se odupire i objašnjava sa matorim davežom. -- Jebem ti balavu budalu! - histerisao je Ljubo kada je ušao inspektor Popović praćen intervetnom jedinicom i zamjenikom Pandurovićem. -- Opet ti Ljubo? - promrmljao je inspektor, opipavajući puls prvo Picajzli, pa potom Mrvici. -- Kažem ja balavcima - slagao je priču Ljubo, pružajući ruke Panduroviću koji mu je znalački stavljao lisice - odjebite, sinovci! Imam ih više na duši, nego vi što imate zajedno godina! Ali đeca hoće da se proslave! -- Čovječe, mogli su ti unuci biti?! - zgrozio se inspektor Popović prekorije- vajući starog poznanika Ljuba i ispod oka gledajući u svog sina. -- U ovom gradu ću jedino biti mrtav miran! - jadao se i dalje Ljubo. -- Ne, stari moj, ovaj grad će biti miran kad ti budeš mrtav! - svađao se inspektor, ljut, što nijedan njegov savjet Crni nije prihvatio, već je nastavio da se druži sa probisvijetima. -- Ej, pandur, ‘oćeš da kažeš da sam ja kriv? -- Jok, ja sam! - zasmijao mu se inspektor u facu. - Ti, čovječe, bez obzira na to što imaš sto godina, ostao si na mentalnom sklopu ovih tinejdžera! -- Lijepo sam im rekao: o’ladite, klinci! Imam crno na bijelo da sam lud! Mogu da pobijem cijelu policijsku stanicu i da ne odgovaram. Još će da me časte sa par apaurina i injekcija! Da mi zahvale što je ta govna zajedno sa tobom na čelu, trebalo davno pobiti! - kesio mu se Ljubo u facu, sve dok ga isprovocirani inspektor nije udario čelom sa visokim zaliscima u krezuba usta i polomio mu preostale krnjetke od zuba. -- Vodite ga odavde! - tiho je naredio inspektor, pa bijelom ispeglanom maramicom počeo da briše sa čela Ljubovu krv i balu. Ljubo se smijao uprkos bolu i krvi. Mišel je pokuša da probije obruč visokih policajaca, vičući: -- Gospodine inspektore... gospodine Popoviću… Ljubo je dobacio preko ramena, cereći se i šuškajući kroz slomljene zube. 93

-- Eno još jedan klinac željan slave, pandur! - pa se otrgao opuštenim poli- cajcima i krenuo prema Mišelu. - Pucaj! Pucaj, sinovac! Ubij Ljuba Macu na svačiju radost, a ni na čiju žalost! Policajci su ga zgrabili i grubo izveli iz krčme. Inspektor je žestoko ošamario Crnog. -- Šta ti radiš ođe? - I ne čekajući da mu odgovori zgrabio je Crnog i udarci- ma ga istjerao iz krčme, bodreći druge policajce, koji su isto tako postupili sa nama. Jedino se Mišel iskobeljao i zavapio: -- Ja sam kriv... Ja sam kriv, nije on... - ali su mu policajci udarcima začepili usta. -- Marš kući, bando balava! Svi ćete mi u popravni! - dreknuo je inspektor, pa potom prišao šanku i sjeo pored Đura. -- Daj meni i Đuru po rakiju! -- Ne pijem sa neprijateljima - nakesio se Đuro, ali je, ipak, prihvatio čašu od Šmita i nazdravio - samo ločem! Ajde živjeli i da Ljubo brzo izađe! -- Izašao kad mu se ja uželio! - uzdahnuo je inspektor i ispio rakiju naiskap, a onda iz džepa sakoa izvadio nekolike novčanice i bacio ih na tacnu ispred Šmi- ta. - Zatvori ovaj ćumez dok se istraga ne završi. Otišao je zamišljen, odjednom svjestan koliko je život postao jeftin da je čovjeku svejedno da li pije piće pored roštilja ili pored ljudskog leša, užasnuo se i stresao se. Na to su bili spremni Ljubo Maca ili Đuro Ćuk, koje je znao kao svoj džep, jer je odrastao sa njima, ali da je on spreman piti rakiju pored leša nekog od drugova njegovog sina to sebi nije mogao vjerovati. Vrijeme i oko- lnosti čine čuda, zaključio je i požurio u stanicu da što prije napiše zapisnik. Želi da dođe kući i Crnog ispita o svemu što je bilo. Posebno ga je interesovala veza sa ljigavim Žapcem. Zašto mu je prije neki dan po prvi put prijavio da je hromi poštar Žapčev diler? Zašto je njegov problematični sin sa već formiranim dosijeom, pisanim njegovom rukom, po prvi put otkucao nekog iz kvarta? Sve to smrdi. Uplašio se pomisli da će priča i batine sa njegovim sinom biti uzaludne, jer on neće progovoriti ni riječ. Postoji još jedna šansa za njega, a to je da sam uvidi kuda ga taj put vodi. Naravno, ako uspije da dobro razmisli prije nego to za njega uradi droga, alkohol i ono najopasnije čemu se rijetko koji klinac iz kvarta odupro, a to je slava koju su Fajteri pronijeli, a koju su svi željeli da dostignu i ponove. Kad nešto pređe u mit i legendu, onda se to ne može iskorijeniti. Uzalud društvo želi da se obračuna sa posljedicama, sa korovom, ali su temelji najtvrđi. A najteže je renovirati. I najskuplje. Odavno je to znao iz policijskog iskustva. Mišel je, gledao Emilin plakat na školskim vratima i čudio se kao, svi u gradu, kako ta djevojka može da svira dok joj je brat jedinac pod zemljom tek četrdesetak dana. Uglavnom, pripisivali su to hirovitoj Emilinoj prirodi, ali niko 94

nije mogao to da poveže sa bojažljivom gospođom Nakić koja je medijski i finan- sijski pomagala kćerkin koncert nakon tragedije koja je zadesila povučenu i rije- tko dobrostojeću porodicu u kvartu. Mnogi su govorili da im je otac i muž živ, ugledni advokat Nakić, smirio bi žene trostrukom kandžijom itd… Ali narodu niko nikad nije začepio usta. Mišel se okrenuo od plakata sa suzama u očima, vidno omršavio od nesreće, potpuno iscrpljen od griže savjesti koja ga je doručkovala, ručala i večerala zbog Mrvičine pogibije; zbog Ljubovog žrtvovanja, zbog svega toga što je i previše za njegove godine… Gledao je, a nije vidio publiku, koja je, nekako tužno svečana, prilazila u grupicama na godišnji koncert muzičke škole, posvećen višestrukoj internacionalnoj pobjednici gitaristkinji Emili Nakić. Plavi je zastao pored Mišela sa kamerom u ruci. Rukovali su se bez riječi, a onda se Plavi uspeo na jednu od saksija iz koje se izvijao debeli fikus i počeo da snima pridošlice. Mišel nije znao da je on u glavnom kadru, a nije ga ni intereso- valo. Poslije svega, više nije osjećao ni ljubomoru, jer su ga protekli događaji ohladili. Plavi je želio da ga nešto važno pita, zato se i rukovao sa njim prvi put u životu, ali se predomislio u posljednjem času. Htio je da ga zamoli da snimi film o nama. Da nas proslavi po čitavom svijetu. Znao sam da umjetnici i kriminalci imaju nepisani ugovor o nenapadanju. Družili su se, pomagali, razumjeli… No, ja nijesam htio da budem taj koji će da predloži drugovima da nas snimaju am- ateri za film, koji će da puste na ju tjubu. Nijesmo mi pjevačice, odbrusio sam jednom Plavom, na šta se on zasmijao i podsmješljivo mi prebacio da nijesmo ni Fajteri, bez obzira na to što hoćemo da budemo. Nijesam vidio strah u njegovim očima. Shvatio sam da je najbolje da ignorišem ludaka koji se u posljednje vri- jeme nije odvajao od kamere. Kada je prošao sa roditeljima, Crni je okrenuo glavu na drugu stranu od Mišela da bi izbjegao očeve pogrde. Stari policajac je pažljivo preispitivao sino- vljevu odluku da će sa nama prekinuti svako druženje. Mišel ih je tiho pozdra- vio i krenuo ka izlazu gdje se sreo sa Komarcem i Štakorom. I oni su se povukli. Provodili su vrijeme u sobi iskupljajući stripove po domu. Komarac se više puta žalio Mišelu da ga Rupa podsjeća na veliku mrtvačnicu. Štakor je ćutao, što je značilo da se solidariše sa nerođenim blizancem. Ja sam neprestano šutirao na koš, ne znajući za koncert, i čudio se što nema nikog da mi se pridruži. Samo je Tetka, s vremena na vrijeme, urlikala i klela da prestanem da tapšem loptu, jer je svaki udarac bije pravo u čelenku. Prijetila je i Petkom, ali je čovječuljak žurno prolazio pored mene znajući da sam dio ekipe koja mu je uništila život. Upravo na igralištu me je našao Štakor i bez riječi mi tražio bugarku i počeo da šutira na koš. Kasnije mi je priznao da nije imao strpljenja da ide na koncert, a da su Mišel i Komarac ušli. Čak se i našalio da će baš oni sa debelim ušima razumjeti i uživati na koncertu klasične muzike. Međutim, na 95

njegovo iznenađenje, predložio sam da i nas dvojica odemo. Izdržali smo i gore od koncerta klasične muzike, obrazložio sam namjeru i ubijedio ga. Prećuta- li smo da idemo zbog Mrvice, a ne zbog njegove sestre. U gradu smo bili već poznati, pa se niko nije usudio da nam traži pozivnice. Poletjeli su da nam nađu mjesta, ali sam odbio i zamolio momka na vratima da mi sačuva loptu dok se koncert ne završi. Užasnuo sam se kad sam shvatio da sam mu učinio čast tim gestom. Više sam o tome mislio, nego o koncertu. Polumračna sala je muklo brujala sve dok se na sceni nijesu se upalili re- flektori. U dubini scene se pojavila Emili u crnoj, dugoj, jednostavnoj haljini. Publika je burno pozdravila aplauzom saosjećanja i divljenja. Sklopila je ruke na prsima, pa tužno, ali dostojanstveno se obratila publici: -- Dragi profesori, prijatelji, ovaj, kao i sve naredne koncerte, posvećujem mom bratu Mrvici... Koga negdje na nebu čuvaju anđeli! - Poklonila se i brže bolje zasvirala ne sačekavši da utihne aplauz. Mišelu se činilo da kroz čitav park nosi tonove u ušima. Da ga prate aplauzi. Sjedao je na svaku klupu i stepenište. Palio je cigaretu za cigaretom, koje bi poslije par dimova, što su mu u ustima izazivali metalni ukus, gadljivo bacao. Kada je ušao u Rupu, glasno je odahnuo... A potom se trgao, ukapiravši da je zatekao otvorena vrata Rupe. Naglo je zgrabio revolver, kratki 357 koga je odabrao za Mrvicu, a koji je uzeo za sebe, jer je njegov magnum, očevu uspomenu, zaplije- nila policija. Opezno je upalio svjetlo. Nikog nije bilo u Rupi, osim poštarske torbe na kojoj je metalnom ženskom šnalom bilo zakačeno pismo. Prišao je oprezno kao da prilazi smrti, koja je ispunila Rupu i otvorio pismo. Prepoznao je Emilin rukopis sa Mrvičinih svesaka, kome je još od prvog razreda krasnopisom pisala ime i prezime, predmet, razred i ime škole. Sjeo je na ploču bilijarskog stola i bez daha pročitao, prvo jednom, pa onda ko zna koliko puta te noći i idućih dana: Podjednako nas je volio. Mene kao sestru, tebe kao brata. Ne znam zašto kršim datu riječ i njegovu volju, ali jednostavno osjećam da mi on odozgo govori da ovo pripada tebi. Emili. 96

II LJEPŠE JE UMIRATI

Dok se vukao prašnjavim seoskim drumom, više čupajući, nego vodeći sipljivo doratasto kljuse na kom se klatila baba Gospava, Džoker je razmišljao kako nije ni slutio da će nekad doći vrijeme da uči u Majdanu. U istoj školi u ko- joj je učio njegov otac Orle, a koju nije završio na veliko Gospavino razočaranje. Umjesto da uči, odao se hajdučiji često je govorila svom jedincu unuku i oči- njem vidu, Džokeru ili Radulu Gospavinu kako se predstavljao. O nekim novim Fajterima je pisala štampa prošle godine, kada su u obračunu bile umiješane gradske bande koje su Ljubo Maca i Đuro Ćuk naučili pameti i razbili glasine da su obični pijanci. Bio je ponosan na očeve drugove, ali mu je ugodne misli prekinula Gospava: -- Radule, srećo babina, koja će ti ovo škola biti? Po mojoj računici treća otkad si u srednju školu, evo sedam godina... -- Ako, nano, ako! Ko ne prođe u mladosti, u starosti mu i ne treba! - Znao je kako da razoruža svadljivu babu, slabu jedino prema njemu, kojoj je dogori- jevao cigar škije u lijevom uglu usana i od koga je uvijek žmirila na lijevo oko, opasano sa bezbroj dubokih brazgotina. -- Nemoj da misliš da te ja što prekorijevam... - pokušala je lukavo da se izvuče, jer je mislila da neće živa dočekati da joj unuk završi školu, a onda, kako god hoće! - Ali u neki si razred i tri puta išao. -- Utvrđivao, nano, utvrđivao! - obrecnuo se Džoker i ubrzao ispred konja, odavno već ljut na sebe što je skoro napunio dvadeset prvu godinu, a još nije za- vršio srednju školu. Jednom su ga istjerali zbog tuče, jer je sinu profesora fizike razbio glavu. Drugi put, jer su posumnjali da je u vezi sa profesoricom biologije, pripravnicom, a samo su se tri puta našli u njenom stanu. Potom što je zbog utakmice reprezentacije spriječio nastavu napraviši spoj od čega su izgorjele sve instalacije u školi i tako dalje. - Uzalud se uči, ako se ne nauči! -- Samo neka si zdravo - pomirljivo je uzdahnula Gospava, prekorijevajući sebe što nekad nešto ne prećuti, nego uvijek mora što joj je na um to joj je na drum, zbog čega je mnogo puta ispaštala. -- I ja kažem, nano, a ostalo... stići će se - gunđao je Džoker, pomalo smi- ješan sebi zbog riječi, koje je, s vremena na vrijeme, krao babi ne bi li joj podišao sa mudrolijama. Dobro je znao da ne može lako obmanuti oštroumnu staricu. Najbolje je za oboje bilo da imaju što manje razmirica, a što više razumijevanja. To je za njihovu sreću, za par dana godišnje koliko provode zajedno, bilo dovo- ljno. Primicali su se crkvi što se uzdizala na krševitoj glavici koja je zaklanjala centar sela sa osmogodišnjom školom, prodavnicom i želježničkom stanicom od grubo klesanog kamena iz dva dijela: upravom i bifeom, koji nijesu odavno radili. Gospava je osmotrila crkvu i sjetno uzdahnula sjetivši se grobova sina i muža, a onda nastavila sa savjetima i molbama. 98

-- Da ćeš me nešto poslušati... no znam da nećeš? -- Kad te nijesam poslušao, nano? - zastao je Džoker i okrenu se prema njoj, milujući konja po šari koja mu se spuštala sa čela sve do gubice. -- Jesi, brate bogomi, vazda! - zbunila se Gospava i podbola kljuse. Nastavi- li su dalje, dok je Gospava smišljala kako da mu kaže, a da je pogrešno ne shvati. - Nego nije lako obećati, mladom momku. -- Kaži, nano - osmjehnuo se Džoker - ne zavlači trice u kučine? -- Prvo završi školu, pa ćeš za onu stvar imati kad... -- O čemu pričaš!? - Pravio se neuk Džoker, suzbijajući smijeh, pa kada je vidio njeno šeretski osmjehnuto lice, sa škijom u uglu usta, kroz kikot se počeo pravdati: - A ti znaš da mi to na pamet ne pada, više nego da se ne valja! -- Znam, znam - uzdahnula je Gospava. - A znala sam ti i oca i đeda, laka im crna zemlja. Imala sam osamnaest godina kada su ti đeda, partizana, ubili niđe drugo nego u italijanskom okupatorskom bordelu! On, siromah, nije bez one rabote mogao ni pet dana, a ja evo izdržah od četrdeset treće! - Odmahnula glavom i uzdahnula, prebirajući po iskušenjima kroz koja je kao mlada udovica prolazila, ali nije dopustila da crna obraza ide kroz narod, pomislila je, i stresla se od pretrpljenih muka. - Misliš da mi je bilo lako, je li? -- Nije, nano, znam... -- Ne znaš ti ništa, ti si muško! Nije mi bilo lako, bogomi, ali nije obraz opanak! I, evo me žive! -- Alal ti vjera, nano! - viknuo je da oraspoloži babu, uzdržavajući se da ne prasne u smijeh, kad god bi starica počela priču o neobičnoj seksualnoj golgoti. - Ja sam karakter na tebe! Neću prismrdjeti onu rabotu prije nego ti donesem diplomu! -- Bogomi lažeš kao mali kad si bio! - osmjehnula se Gospava gledajući zgodnog i krupnog unuka obučenog, kako joj je rekao, po zadnjoj italijanskoj modi. Koliko se sjećala i oni đavolasti Talijani su bili lijepo obučeni za vrijeme okupacije. Bez obzira na to što je bio rat, oni su uvijek nosili neki detalj koji ih je isticao i činio lako primijetnim. Obično šarene marame oko vrata, skupocjene satove, narukvice, naočari... -- Lažem? - zgrozio se Džoker. - Ako mi ne vjeruješ sad ću se na oltar za- kleti! -- I đed ti se kleo... pa krst na se’ a kurvu podase! Džoker je zaustio da još nešto kaže, ali nije mogao sakriti smijeh. Pošao je ka crkvi gdje ga je na vratima čekao prota Vukašin, krupan i dobrodušan sveštenik. -- Dobro došao, Radule! - graknuo je srdačno Vukašin, vidno obradovan što se omladina sve više svraća u crkvu, dok su stariji otkad je pao komunizam, uzdržani, ali, bar, više ne blate crkvu i Boga. - Jesi li opet školu promijenio? 99