-- Đe?! - sudario se sa Štakorovom riješenosti, a znao je da se ne šali, jer Štakor prvo ispeče pa reče. -- Na faks! Imam dobar prosjek! Upisuju i gori od mene… -- Treba li ti novca? -- Treba! - bio je iskren Štakor. - Moram, Mišel. Ja nemam nikoga da mu odem, niti kome da se vratim! Ušli smo za Mišelom u Rupu. Otvorio je sef u kojem je bila gomila novca. Prvi put sam pomislio kako smo bogati, a da to nijesmo umjeli da iskoristimo. Onda sam se sjetio Iskusnog kad je jedne prilike držao govor svojim banderaši- ma i tvrdio da u Majdanu ima mnogo fajtera ali malo frajera, čim sa mukom zarađeni novac ili ne troše ili troše u gradskim kockarnicama i javnim kućama. Pravi frajeri lovu troše preko grane, u svjetskim modenskim ljetovalištima i zi- movalištima, a majdanaški idioti kod Tetke u marketu. Baš tako je rekao dok su se njegovi banderaši keserili i okretali da ne naiđe neko od dostanićkih špijuna ili, ne daj Bože, Fajtera. A Iskusni nije hajao za Fajtere i frajere. Bio je svoj. Jedini on u kvartu! -- Uzmite koliko vam treba! - rekao je i zagledao se kroz prozor u igralište. Sjetio se djetinjstva, basketa i fudbala sa momcima kojih više nema. Neki su na groblju, a neki će već sjutra pobjeći od ovog, kao gubavog, Majdana. Štakor je natrpao novac u džepove, a potom nas bez riječi izgrlio, pa ćutke otišao, a da nijesmo znali gdje. Mišel je gledao za njim dok se gubio preko igrališta. Nije se osvrnuo ni kad sam i ja priznao da ću pokušati na faks, iako mislim potpuno različito od roditelja da nijesam za tu muku. Onda je rekao da će mi poslati broj telefona da mu se javim katkad, i napomenuo da uzmem novac… Odbio sam, a potom sam bez riječi išetao iz Rupe i osjetio neku navalu pozitivne energije, kao što to obično donose preokreti. Radovao sam se što ću upisati faks, naravno, ako tata i mama završe prvo diferencijalni ispit, pa onda prijemni. Imao sam nekog talenta za pisanje, ali su mi opšta kultura, kao i znanje iz društvenih nauka, bili na užasnom nivou. No, sve se može kad se hoće, govorila je moja majka. I može, definitivno, pomislio sam, a potom pojurio prema kući. Želio sam da dobro raspoloženje podijelim sa onima koje sam najviše volio. Mišel je sjeo na prag Rupe. Veo tuge mu je zaklonio lice, pa nije vidio dalje od izlokvanog betona ispod nogu. Čuo je kako neka žena preklinje Tetku u marketu da joj pozajmi nekolike stotine eura da sinu plati plati vizu za Veliku Britaniju i avionsku kartu. Tetka je pukla na ženu što joj sin ne ide pješke, nego uzima novac na kamatu i izjurila nesrećnu ženu iz marketa, koja se sklonila iza ćoška i unezvijereno gledala oko sebe vidi li neko njenu sramotu i propast. Mišel je ustao, izvadio gomilu novčanica i strpao ih zbunjenoj ženi u ruke. Nešto je go- vorila, blagosiljala, pokušala da mu poljubi ruku, ali je odgurnuo blago i vratio 150
se na staro mjesto. Nije znao koliko je sjedio premotavajući sjećanja kada ga je iz zamišljenosti prenuo glas pijanog Đura Ćuka: -- Ljubavi! - klatio se pijanac pokušavajući da ostane na nogama. - Izađi, de, ljubavi! -- Šta se dereš? – izletjela je nakostriješena Tetka iz marketa. -- Volim te, ludo! Volim te! - zakmezio je stari pijanac. -- Ha! - nasmijala se nadmoćno Tetka. - Ko je lud da ti povjeruje!? -- Ako mi ne vjeruješ... Ima da se propijem smjesta! Napraviću od sebe svinju, pijanca i nečovjeka! Onda ću da ubijem sebe, pa tebe i da zajedno odleti- mo na zapad kao ptice! I nestanemo kao sunce! Tju-tju-tju.. - Pogledao je iščeku- jući iznova razumijevanje, ali kad ga je zviznula krompirom u čelo, a onda ga zasula svim vrstama povrća koje su krasile njenu tezgu ispred marketa, Đuro je pojurio preko igrališta ne bi li kod Šmita našao spas, dok je Tetka urlala za njim: -- Barabo! Bitango! Budalo! 151
III ŠETAČI PO MJESECU
Samo generali i vrijeme umiju da nađu lijepe riječi i razumijevanje za ljud- ske svinjarije, pomislio je Mišel, dok je mirno stajao u stroju legionara. Sa bine je omaleni i debeljuškasti general lovio slavu i vjetrove. Nije mu smetalo što je gen- eral sve ove godine sjedio u udobnim kabinetima i izdavao komande oficirčićima koji su se zajedno sa vojnicima lomatali po avganistanskim nedođijama, smetalo mu je licemerje kojim je general kupao bataljon iscrpljenih profesionalaca koji su poslije četiri godine jedva čekali da skinu uniformu i pohrle kućama da vide svoju, u međuvremenu, odraslu djecu. Mišelu je bilo svejedno kad će sjesti na avion i vratiti se u Majdan, isto kao i onog dana kada je napustio kvart i prijavio se u profesionalne vojnike. Ćutlji- vog Crnogorca su saborci prihvatali sa oprezom, ali i s poštovanjem za njegove sposobnosti kada bi sa izviđačkim odjeljenjem nestao iza prvih borbenih lini- ja. Prije zore bi se začule detonacije koje bi potvrdile da su Crnogorac i ekipa opet uspješno izveli diverzantsku akciju. Kada bi se vratili, opet neprimijetno, između neprijateljskih i svojih gustih straža, spavali bi ili pušili po čitav dan ne komunicirajući mnogo sa ostalim legionarima. Uvijek je birao slične njemu, tako da nije morao mnogo da priča i pojašnja- va. Obično su bili potišteni i zli. Spremni na gozbu ljudske krvi i mesa. Birali su se samo pogledom bez mnogo obećanja i riječi. Pokazivali su sve u akcijama koje je vodio onaj o kome nijesu ništa znali, a koji je želio da to tako ostane da ne bi mnogo žalili ako bi ostali mrtvi negdje u neprijateljskoj teritoriji. Kada bi došli, prišao bi im i bez pozdrava i rukovanja, naredio da su raspoređeni u njegovo odjeljenje. Zahtijevao je da jednu bombu ostave za sebe, jer ne mogu da traže da neko rizikuje svoj život zbog njihovog, čija je cijena istovjetna, i požurio da se vrati svom snu bez snova, na koji se bio odavno navikao. Nikada nijesu žurili, jer su znali da ne mogu pobjeći. Zato su, i kad legio- narski bataljon dobije naređenje za pokret, oni ostajali da spavaju ili gledaju u daljinu. Tek kad bi vidjeli da njihov komandir sprema naoružanje i vreću za spavanje, bez riječi su pakovali svoje stvari i kretali za njim, vrlo često u supro- tnom pravcu od bataljona. Obično su morali da završe neko miniranje i odstupni- cu koja bi se pretvorila u krvoproliće koje je Mišel volio da gleda, mumlajući kako prave sve ljepše i ljepše vatromete. Kada bi vidio kako uniforma gori na vojnicima, kako neki stražari gledaju svoje patrljke umjesto nogu i ruku, ili nevi- ni prolaznici vuku svoju djecu izranavljenu i izrikošetiranu od velike vatre koja je zahvatila nedužne civilne objekte i domove, tek tada bi izblijedila prošlost od koje je bježao. Nestalo bi i opreznosti. Tako su ga snajperisti pogodili dok se borio sa prizorima sadašnjosti i prošlosti, čije je vinovnik on sam. Od rane u kuku se teško oporavio. Više mu dani nijesu bili ispunjeni samo duševnim, već i tjelesnim bolovima do kraja života. 154
-- Ono čime ova vojska nije nikada oskudijevala jesu junački sinovi! - deklamovao je general sa govornice sve češće prekidan gromoglasnim aplauzi- ma gostiju koji su sjedjeli u stolicama oko govornice i svinjskim profiterskim očima posmatrali bataljon dobrovoljaca. - Uprkos svim nedaćama i golgotama koje su ovu planetu nalazile i okupirale kroz istoriju, ona im je odgovarala kroz podvige svojih heroja! Vikao je general prijeteći debelim kažiprstom oblacima iznad legionarskih glava, a potom je kao i svaki nadobudni visoki oficir pozvao komandanta bata- ljona kome je lično uručio orden za hrabrost. Onda je ustupio mjesto komanda- ntu koji je prozivao vojnike i odlikovao ih raznim metalnim ordenčićima uz mlake aplauze prisutnih gostiju. -- Mišel Vijerić! - zaurlao je komandant, poslije čijeg se glasa razasuo aplauz po glavama umornih dobrovoljaca. Prišao je kao u bunilu. Jedva je dočekao da mu komandant pruži orden koji je uzeo u ruku i produžio pored debele generalove ruke, i ne pogledavši svinju u oči, pravo prema kapiji nemajući snage da još jednom osmotri sve te vojnike koji su ga pozdravljali. Želio je da vidi majku. Ivo Džada, KATARAKTA Ubice i dobrice Mog dragog prijatelja Bogdana i nesihronizovanim melodijama zako- sam upoznao u kafani. On bi rekao - pavaju trulu harmoniju koja nas ulju- ne nego u biblioteci i nakesio se nekim ljkuje i čini jalovim. jevrejskim osmijehom. Ne znam da li se Jevreji tako smiju, jer se nijesam Bogdan mi je riješio dilemu o družio sa njima, ali taj utisak nosim krvoločnosti ljudi, jer ja pripadam iz književnosti, posebno Umberta Eka. onim koji ne vjeruju nauci, posebno Nije Bogdan neobrazovan tip, napro- ne istoriji, a od fikcije se gnušam. Ja tiv, ali njegovo obrazovanje nije tema sam rođeni pragmatičar i naturalista, ove kolumne. Bogdan je grobar i roker. a i kako bih drugačije pisao kolumne Od jednog hrani tijelo, a od drugog i hronike. Dakle, Bogdan mi je ot- dušu. Ni jedno ni drugo zaniman- krio da su rođene ubice najsanđelniji je nekako mi ne idu uz ime Bogdan. mrci, odnosno da ih je najlakše sra- Možda je iznevjerio roditelje zanima- diti. Na moju zbunjenost rekao mi je njem, a možda i nije, nego bogdani- da nemam pojma o mrcima i da mi ma treba zvati sve one koji zatrpava- ne preporučuje da se tim bavim bez ju trula i smrdljiva tijela da ne truju konsultacija sa njim. Elem, ubica se svakodnevicu, kao i one koji sa reskim ekspresno transportuje u pakao i nema onog mučenja duše oko mrca i ula- 155
ska u rođake i komšije, pa nema ni groblju. Ne šmrkću starci i narkoma- plača, leleka i tužbalica, dok je prava ni. Ne škripe lopate i pijuci zabodeni zajebancija kad umre neko koga je i u pjeskovitu zemlju. Ne zvone zvona. Bogu žao da ga otme od zemlje. Nije- Ne pušta se muzika u gradu, jer ubi- sam siguran da sam odmah povjerovao ce i kriminalci, koji ih većinom drže mom prijatelju – stručnjaku za mrce odaju poštu svom drugu i saborcu… A i rokenrol, ali sam na pokajanjima kad odlazi dobra duša, čak i Bogdan, obratio pažnju da li je istina. Sve je bio roker, pušta klasičnu muziku u svom u pravu, pa i ako je slagao. Kad se ubi- zatamnjenom kombiju kojim na poslje- ce sahranjuju potpuno se smiri vjetar. dnje putovanje odvozi nekog koga je i Ne šuškaju plastične kese razapete po Bogu žao što mu dolazi za slugu… Možda je ovo jedini zatvorenik koji se presmijao čitavo četvorogodišnje izdržavanje kazne, pomislio je stražar posmatrajući Džokera kako džentlmenski zahvaljuje itedantu koji mu je predao frak i pantalone u kojima je uhapšen zbog pokušaja ubistva i nanošenja teških tjelesnih povreda dvojici ljudi. Još manje je razumio odnos robijaša i upravnika zatvora koji su svaki radni dan provodili zajedno nad tablom šaha izrađenog zatvoreničkim rukama. -- Pođite sa mnom - šapnuo mu je ljubazno, svjestan da je odslužio još jutros u sedam časova kaznu i da će od sada nasmijanog šarlatana sretati na ulici - upravnik želi da vas vidi. -- Presvukao bih se, ako nemate što protiv? Ovo odijelo jeste neodoljiva klasika koja ne izlazi iz mode, ali me nešto svrbi! - zasmijao se i svukao se pred njima go kao od majke rođene. -- Nije te svrbjelo sve ove godine? - nije izdržao da mu se ne posprdne itedant. -- Svrbjelo je burazeru, gore nego tebe ta uniforma koju ćeš još dvadeset godina da nosiš, ali sam trpio! - cerekao se Džoker pokušavajući da se ogledne na staklu iza kojeg se mrštio debeli itedant. Policajac se samo osmjehnuo na Džokerovu provokaciju, što su radili svi za- tvorenici kada su napuštali kavez i pozvao ga strogo da pođe za njim ka nestrplji- vom upravniku, koji ih je čekao na hodniku praveći krugove. Zagrlio je Džokera koji mu se prijateljski nakezio i uveo ga u kancelariju gdje je za niskim stolom stajala tabla sa složenim figurama šaha. -- Ti si, Radule, dobar momak! -- Da sam dobar ne bih robijao četiri godine. -- I ođe je ponekad dobro, ali ne za svaku bagru - promrmljao je upravnik i iz unutrašnjeg džepa izvadio neraspakivan špil karata. - Podijeli, ali brzo, ka- snim! - promrmljao je predavajući Džokeru karte i skrajnjujući tablu sa figura- ma. - Sa kim ću sada igrati šaha? - nasmijao se zadovoljan obmanom kojom je non-stop izazivao čuđenje kod potčinjenih. Nijesu ni slutili da se pod plahtom 156
šaha u upravnikovoj kancelariji igraju vrlo ozbiljne partije pokera. Džoker je bio imućan partner zahvaljujući prvenstveno novcu koji sam mu ja slao iz Rupe, ali i Mišel iz Avganistana. Uporno je govorio da mu nije ni potreban, jer je odavno igrao sa novcem zarađenim od upravnika i njegovih prijatelja koje je redovno dovodio na poker seanse sa nevjerovatno talentovanim robijašem. -- Danas definitivno imam sreće! - zakikotao se Džoker poslije pola sata gledajući gomilu novca ispred sebe. - Da nastavimo, upravniče, ili da vam osta- vim adresu đe da me nađete sjutra za revanš? -- Vratićeš se ti opet ovdje, prevarantu! - uvijek se ljutio upravnik, gledajući svoj novac u spretnim Džokerovim rukama. -- Na svetog kokota ću da se vratim, upravniče! - smijao se Džoker, i za- gledao se u sat koji upravnik izvadio iz pridžepka na prsluku. - Divan sat, upra- vniče, vrijedi li više od ovog! - izvadio je svoj srebrni sat. -- Tu su negdje! - odmjeravao je satove upravnik,- moj otac je imao dobar ukus! -- I moj đed! - uzdahnuo je Džoker i bacio složene novčanice na sto. - Vri- jedi li ovoliko? Upravnik se dvoumio da li da prekrši obećanje dato sebi da nikad neće prokockati službeni revolver i očev sat, a sve ostalo se može lako nabaviti i zara- diti. -- Nikad! - pisnuo je kao uplašeno dijete, a jabučica na grlu mu je nervozno zaigrala. - Dolijaćeš mi ti kad-tad! -- Možda! - uozbiljio se Džoker i počeo da pakuje novčanice po džepovima. Upravnik ga je nervozno pogledao po ko zna koji put, pa, mršteći se, izvadio sat i bacio ga na raštrkane karte na stolu. -- Podijeli! - promucao je ljut na sebe, više tog momenta, nego za nekoliko trenutaka kada su njegove tri dame bile slabe za Džokerove tri osmice i dvije devetke. -- Vi znate da bih vam ja pružio revanš, upravniče - obratio mu se sa otvo- renih vrata, spreman da pobjegne pepeljari ili šahovskim figurama ukoliko se upravnik ne bi kontrolisao,- za sve ove divne godine druženja, ipak ispod časti mi je da igram sa golaćima! - zacerekao se i napustio upravnu zgradu slušajući psovke razbiješnjelog upravnika. Na kapiji je zastao i okrenuo se da vidi upravnika koji mu je prijetio sa pro- zora. -- Doći ćeš ti, odraću te kao jarca! Ničija ne gori do zore! Osmjehnuo se i tutnuo stražaru sat u ruke. Tiho ga je zamolio da za neko- liko sati vrati upravniku uspomenu od oca. Bio je duboko zahvalan tom čovjeku koji mu je boravak u zatvoru učinio zanimljivim. Znao je da će ga upravnik potražiti, jer su kockari ovisni jedni o drugim kao i ljubavnici. 157
Ivo Džada, KATARAKTA Divno nedjeljno jutro Ustao sam i isprevrtao džepove, suhomesnate prerađevine, a ostalo ali osim vozačke dozvole i pamučnih podijelio na pola za cigarete i klađe- mrvica nijesam našao ništa. Sjetio nje. Neki ludi japanski domaćin je tri sam se da mi je Gabi ostavila novac za minuta do kraja gubio sa nekolika hljeb i gorivo, jer sam sinoć parkirao gola razlike pa sam uložio sve što sam automobil ispred kladionice bez gori- imao na njega da će dati počasni gol va. Dobra je vijest, rekao sam joj, da je do kraja. Nijesam dugo čekao na prvih kladionica u sklopu benzinske pumpe. desetak eura. Odmah sam ih uduplao Da, izvanredna vijest, osmjehnula se i na gosta koji je morao da dobije, jer prebacila da mi kocka nije jača strana, je ispadao iz lige, ali su meni bile po- te da je bolje da gubim vrijeme na neki trebnije pare, nego njemu opstanak pa drugi hobi koji manje košta. sam ih izgubio. Lako sam se odrekao suhomesnatih prerađevina od kojih U kladionici je već bilo vrelo. Pro- raste holesterol, ali je još jedan autsa- fesor matematike nudio je matema- jder bio pomiren sa sudbinom, pa mu tičku kombinaciju za budzašto; bivši nije bilo dovoljno čitavo poluvrijeme kriminalac je pokazivao zippo upaljač i postigne gol i izjednači kako bi stekao ubjeđivao nas da ga je koštao dvadeset teoretske šanse da se spasi ispadanja. hiljada eura jer ga je častio vlasnik ka- Vidjevši da je đavo ponio šalu počeo zina pošto mu je ostavio sav imetak, a sam da ulažem novac od cigareta i nije imao čime da zapali cigaretu; pop goriva na favorite… Još jedan gov- Malik je psovao ljude koji se klade na njav dan za velike klubove zaključio ljude, jer je to smrtni grijeh, a ulagao je kriminalac, a pop još jednom pod- je siću na pse, čisto da prekrati vrijeme vukao da nema većeg grijeha nego kad do podnevnog vjenčanja u crkvi; radni- se ljudi klade na ljude, a onda opso- ca sa pumpe gužvala je velike dojke u vao jednom hrtu pasju majku rusku i mali grudnjak i psovala Japance na okrenuo se oko sebe, valjda da ga koji koje se kladila uživo; konobarica je pi- vladika ne čuje da psuje hraniteljsku tala kriminalca šta će da pije, a on je Rusiju… Kad sam došao do novca za upitao: ko pita? Ko bi pitao, nego ona, hljeb imao sam osjećaj da je dan autsa- sasula mu je u bunovnu facu, i onda jdera i opet sam uložio da će dati gol ga natenane poslala u tri lijepe materi- jedan seoski tim za koga nije čulo ni ne; vlasnik pumpe, bifea i kladionice je pola njegovog sela i dobio spasonosnih navratio, pozdravio ekipu, i požalio se sedam eura. Kupio sam cigarete, hljeb, kao svakog jutra da niko nema prebi- popio espresso za neuspješne, to je onaj jene pare… sa mlijekom, jer se pije dugo, za šta us- pješni nemaju vremena, kao što neus- Odvojio sam trećinu ženinog novca za gorivo, trećinu za hljeb i 158
pješni imaju i lošiji želudac i moraju ga nijesam slagao da mi je ukraden akumu- razblaživati. Ostavio sam automobil lator, zasmijao sam se, a ujedno mi je na parkingu pumpe, odšetao do garso- prošlo kroz glavu sve što mi se dešavalo od njere, smišljajući šta da napišem za jutros. Imam i tekst. Još da žena bude ovonedjeljnu kolumnu i šta da slažem imala dobru volju pa da me časti još jedan suprugu za automobil. Do sada nikad orgazam za sjutra, to bi bio pravi život… Pedesetak akademaca uparađenih u svečane policijske uniforme gledalo je pravo u sastav vjeđa načelniku akademije. Upijalo je svaku riječ, isto kao i rodbina koja se načičkala na tribinama i jedva čekala da stisne na grudi novoproizvedene potporučnike. -- Danas, kada čovječanstvo grabi krupnim koracima u novi vijek i mileni- jum, kada se ostvaruju želje da čitava planeta bude jedna kompaktna cjelina, mi policajci, preuzimamo tešku, odgovornu, ali i časnu dužnost i obavezu da saču- vamo građanski mir i slobodu! Gospodin Popović je stajao u stavu mirno, sjećajući se svoje zakletve. Suznih očiju je gledao sina u prvom redu. Na načelnikovu čestitku i sam je prije svih bacio šešir, zbog koga su ga djeca u kvartu zadnjih godina zvala Inspektor Kluzo. -- Gospodo, čestitam! - viknuo je načelnik, a potom vidjevši nestrpljivost akademaca i gest onog smiješnog čovjeka u publici, naredio svečanim tonom: - Voljno! Šapke su poletjele u vazduh i nastalo je čestitanje. Pošto su se izgrlili među- sobno, akademci su se pomiješali sa rodbinom. Crni je stao ispred oca koji je od uzbuđenja bio nesposoban da bilo šta kaže. Vidno potresen i srećan napokon mu je salutirao kao pretpostavljenom oficiru. -- Kolega, vaše vrijeme je prošlo! Čini mi se da ste zreli za penziju. - nasmi- jao se i zagrlio oca. Gospođa Popović se postidjela, jer njen uzvik sreće pretvorio u jecaj. Poslije toliko godina svađa i nerazumijevanja vidi dva voljena čovjeka zagrljene. Nakon četiri godine Crni nije mogao da vjeruje da će se stvari tako brzo odvijati. Posebno ne, pošto se se sjetio kako je u početku mislio da će napustiti akademiju. Sva ta bezvezna i nepotrebna pravila službe i treninge, za koje je bio uvjeren da nikada neće savladati, dovodila su ga do očajanja. Na trećoj godini je, tek, uvidio da samo treba raditi mehanički i bez emocija. Tako je djelao sve do četrvrte kad je priznao sebi da će mu život i obaveze stečene na akademiji i te kako nedostajati. Za društvom nikada nije žalio, jer sa klasićima, kojima je najveći doživljaj u životu bio platiti prostitutku, ni u početku, pa ni pri kraju akademije nije mogao da nađe zajednički jezik. -- Dobro došli! - pozdravio ga je srdačno načelnik Uprave policije isti dan kada se sa roditeljima vratio u Majdan i na insistiranje oca pošao da se javi na dužnost. 159
-- Hvala - odgovorio je suvo osmjehnutom načelniku. -- Vjerovatno bi vam poslije četiri godine školskih klupa i obuke, najviše odgovarao dug odmor, ali, nažalost, naš posao ne može sebi priuštiti takav luksuz. Dobar policajac je jedino dobar ako je to što jeste dvadeset pet sati dnevno - pretjerivao je stari načelnik. -- Ne bojim se rada! -- Naravno, kolega, takav stav sam i očekivao od vas - prihvatio je zadovoljno načelnik. - Nego, hoćete li nešto da popijete? -- Za piće ćemo imati vremena, gospodine. Želio bih što prije upoznati saradnike i posao. -- Raduje me vaš prilaz poslu, kolega... Pa šta da vam kažem? Preuzimate mjesto načelnika za javni red i mir od vašeg oca. On će vas najbolje uputiti u posao. Grad poznajete. Ljude poznajete... Grad se, s vremena na vrijeme, promi- jeni, ali ljudi ostaju isti. Klinci radije pucaju, nego što igraju fudbal, to najbolje vi znate! - prostrijelio ga je očima načelnik, aludirajući na njegov maloljetnički dosije. - Mladi se drogiraju umjesto da se obrazuju. - Uzdahnuo je kao da se tu ništa ne može uraditi, pa ustao i pružio ruku Crnom. - Sa srećom! Nadam se da ćemo dobro sarađivati! -- I ja se nadam, gospodine! - odgovorio je svečano i uzbuđeno, ne zbog preuzimanja odgovornosti i funkcije, nego zbog toga što je ostavio trag i sa druge strane zakona, koji mu nikada neće štetiti, već će izazvati poštovanje kod kriminalaca, kako mu je otac tvrdio i bio je u pravu, kada je dobro na akademiji prostudirao presjek kriminalne ličnosti. - Potrudiću se da vas ne iznevjerim! -- Znajući tvog oca - nije ga više persirao - siguran sam u to! Doviđenja mladiću! - pozdravio ga je načelnik i ispratio do hodnika gledajući za njim. Okrenuo se ka sekretarici koja je, takođe, analitički posmatrala Crnog, pa je upitao kao da je glavom ministar, a ne službenica: - Šta misliš? -- Iver ne pada daleko od klade! - zaključila je matora sekretarica i zadubila se u pasijans koji je upravo otvarala na kompjuteru. Sa dosadom je čekala pe- nziju, kao i načelnik, pa joj je bilo svejedno ko će doći i kako će otići. U Majdanu odavno ljudi ne rade iz patriotskih i moralnih, već iz sitnosopstveničkih razlo- ga, pomislila je. Takozvani nezavisni mediji i dosadne nevladine organizacije su većinom u pravu. Jedini je izuzetak bio inspektor Popović, ali ko mu je i ko će mu zahvaliti za pošten rad i borbu sa vjetrenjačama. Još je, naivčina, i sina uvu- kao u bijedu. Bio je jedna stara budala, dobro je znala, kao što je znao i načelnik. Ali za razliku od Popovića, koji je naivno poklanjao Majdanu sina, načelnik je tih dana provjeravao svoje račune u inostranstvu koji su zadnjih godina debelo narasli. Uzalud je civilni sektor protestovao, prijavljivao, uzalud su pisale opozi- cione novine više puta, načelnik je uporno brojao nule na svojim računima i trljao ruke razmišljajući o budućnosti, izvan uniforme. Sekretarica ga je ljutito 160
pogledala ispod oka, ali stari lešinar nikada nije djelovao sigurnije i bezbjednije. -- Pozovi Krsta Dostanića i kaži mu da se vidimo na ručku, molim te! - potvrdio je ono što je ona znala, a većina sumnjala. -- Sve je počelo onda kad se završilo - započeo je Plavi dugi monolog, dok mi je na kodakovom aparatu dokumentovao snimcima priču. - Kako? Ni sam ne znam!? Napravio sam se lud kad sam ga vidio da izlazi iz voza, zaraslog u kosu i bradu, sa velikim podočnjacima i pogledom koji je vidio nešto što se ne zaboravlja. Brada od nekoliko nedjelja pokrivala je rumeni ožiljak, koji je ispod lijevog uva nestajao u zelenoj vojnoj rolki. Primjetno je cotao, ali ne znam da li je to želio da prikrije ili je bio lijen, kao i uvijek i u svemu, osim kad mu pukne film. No, ti to bolje znaš. Oštar vjetar na peronu primorao ga je da zakopča vijetnamku. Instin- ktivno je pomilovao rumeni ožiljak, koji ga je zapekao, ili zasvrbio, nijesam znao da odredim. - Plavi je vrtio čašu crnog piva u ruci i slagao riječi kao za njegov budući scenario. Podsmjehnuo sam mu se, ali je on nastavio kao da me nije čuo. - Pogledao je ka glavnom izlazu iz stanice, a potom ka želježničaru, koji je jako dunuo u pištaljku. Neki drugi voz je odnio u svijet neke druge momke koji su želje- li da se skrase daleko od Majdana. Mišel je zatvorio na čas oči, naježio se od oštrog zvuka, pa krenuo ka izlazu. Molio sam boga da ode što prije, jer sam čekao čovjeka koji nije smio da se sretne sa njim, bar ne još. Okrenuo sam glavu, nabio krznenu kapu od jakne, pa toncu pomogao da postavi kameru na stalak. Vjetar nam je za- davao nevolje, nervirali smo se, ali uprkos tome, ipak sam se okrenuo da ispratim povratnika. Na ulazu se skoro sudario sa dronjavim i balavim Đurom... A, znaš, da posljednjih godina stalno priča sam sa sobom, sve nerazumljivije. Međutim, nikada nije propuštao vozove u podne i u ponoć... Ne znam šta je utripovao. Mož- da i on, onako star, nesposoban i nakazan želi da ode iz ove vukojebine. – Srknuo je gutljaj, a onda se zagledao u šank, koji su izrezbrarili neki davnošnji ljubavnici patetičnim porukama. - Mišel je zastao, očigledno neodlučan da li da mu se javi, pa je produžio nekoliko koraka, a onda se predomislio. -- Đuro, ej Đuro... - pozvao ga je. Đuro je nepovjerljivo začkiljio u Mišela. Pred očima mu se mutilo, pa je pokušavao da žmirkanjem izoštri sliku. Učinjelo mu se da se nepoznati mladić plazi, a potom da je zaveslao kao nokdauniran bokser ka njemu. Počeo je da uzmiče dok mu se zbunjeni Mišel približavao. Udarivši leđima u zid, zgurio se u zanatski prilično dobar bokserski gard, koji se ne očekuje od pijanca. -- Šta ’oćeš? Mišel je zastao, zablenuo se u zgurenog čovjeka, koji je ličio na džinovski orah, sklupčan i izboran, ali spreman da do zadnjeg daha brani svoje jezgro, bez obzira na to što je odavno trulo. -- Mogu li taj opis da ubacim u kolumnu - opet sam se posprdnuo Plavom, ali me i dalje nije konstatovao. 161
-- Izvinite, učinio mi se neko poznat - pošao je, cotajući. -- Đuro se opustio, već uvrijeđen što ga je neko uznemirio, pa požurio za njim. -- Ej, daj neku kintu... - zakrkljao je - zbog tebe sam zakasnio na voz. Moje vrijeme je novac. Alo, čuješ li me! -- Mišel je zastao, očigledno ljut na sebe što je uopšte obratio pažnju na pi- janca, pa se okrenuo put njega, ovog puta bez onog sažaljivog pogleda. -- Naravno... Izvinjavam se. -- Utrpao mu je novac, a onda žurno otcotao ka Majdanu, ka prošlosti, ka budućnosti. Đuro je zbunjeno blenuo u gomilu novca koju je vjetar počeo da ra- znosi po peronu, pa je požurio za novčanicama, dovikujući za dobrotvorom. -- Bog te blagoslovio, gospodine... Dabogda me uvijek uznemiravali i miješali sa nekim... -- Odahnuo sam kad je Mišel nestao. Je li ti se javio? -- Nije. - odmahnuo sam glavom, pa se zamislio na kratko. - Nikad nije- sam osjećao nikakvu krivicu zbog svega što se desilo u Majdanu, ali jednostavno nijesam spreman da se sretnem sa njim. Ili sa prošlošću. Imao sam samo jedan cilj, da preživim! -- I ja da snimim film - bio je iskren. - No, film ne mogu da snimim bez novca, a ja ga nemam. Morao sam biti pragmatičan, tako da se kao emotivne bombe kakve ste bili Mišel i vaša ekipa nijeste uklapali u moje nove planove, vi ste priča iz prošlosti. Želim da vas ostavim tamo. Sa Mišelom sam u posljednje četiri godine izmijenio nekolika SMS-a. Sa Štakorom i Crnim, takođe. Džokeru sam na Božić bio polaznik. Uvijek je tvrdio da je on jedini robijaš na planeti koji ima polaznika. Razgovarali smo čitav dan i pili prokorde. Onda se do novog Božića nijesmo čujali ni gledali. Volio je da mu pričam o faksu i ribama. Hvalio se kako mu upravnik dozvoljava da ga posjete bivše ribe. To bivše je uvijek naglašavao, jer on je bio džentlmen koji nije dozvolja- vao da ga dobre đevojke čekaju, pa da im godine i vrijeme prolaze. Polaženje veselog robijaša nikada nijesam ispričao Plavom koji je bio lopov nad lopovima. Moju ideju da jednom napišem roman o Majdanašima on je polako pretvarao u scenario za dugometražni igrani film. Sa prvim dokumentarcem kojim je osvo- jio you tube utripovao je da ima autorsko pravo nad mojim životom i životom mojih drugova. Mislim da ništa drugo nije stajalo iza čestih poziva i intenzivnog druženja posljednje četiri godine, nego interes i želja da iz mene izvuče što više informacija koje su mu trebale za film. Ali ja sam imao druge planove, pa sam ih ljubomorno čuvao. -- Iva je dovela djecu zajedno sa vaspitačicom. Javila se radosno, pokuša- vajuću da se izbori sa vjetrom koji je zadizao njenu haljinu i otkrivao duge noge. Ponekad kad vidim ljepotu ne umijem da je snimim. Zablenem se, burazeru, pa 162
neka đavo nosi objektiv i vječnost. - Uzdahnuo je i odmahnuo rukom kao da je htio da otjera ispred vida tu estetsku kataraktu koja mu je mrežila vid. - Želje- žničari su dovezli kolica koja sam tražio da upotrijebim umjesto fara za kameru. Tonac se opet žalio na vjetar. Smirivao sam ga da ćemo nakovati ton ukoliko bude neophodno... Više sam mislio o Mišelu, nego o spotu, što me jako nerviralo. Poka- zivao sam kako da djecu, koja su bila vesela što će da se snimaju, postroje po pero- nu. Niko nije razmišljao koliko je moralno djecu koristiti u politički marketing? Roditelji, ti nadobudni idioti, bili su razdragani, jer će njihova čeda biti u spotu voljenog vođe. Htio sam da pitam Ivu o tome, ali sam razmišljao šta će se desiti poslije toliko vremena sa Mišelovim povratkom, pa sam zaboravio. Ipak, morao sam da se koncentrišem na posao koji mi je garantovao snimanje debitantskog filma, bar su tako obećali moćnici. Moćnici mnogo lažu, ali ipak drže lovu, pa sam morao biti uporan. Klimnuo sam glavom u znak odobravanja. Zaćutali smo, a onda sam se pobunio što je opet zvao piće. Imao sam dogovor sa sobom da ne pijem prije mraka, ali je bilo uzalud. Plavi se sve više otvarao, ali nikako nije saopštavao poentu, koja je, vjerovatno, imala veze sa njegovim debitantskim filmom. To nije bilo teško shvatiti, pa sam ga pažljivo slušao vrebajući priliku da mu prozovem savjest što sarađuje sa predatorima koji su pojeli naše spokojstvo i budućnost. -- Tek me buka automobila otrgla od misli - nastavio je u visoko poetskom stilu, karakterističnom za ambiciozne umjetnike - koje su kao aveti kidisavale na moj tek uspostavljeni spokoj i planove o budućnosti. Nekoliko skupocjenih au- tomobila parkiralo se pored stanične zgrade. Iz srednjeg, zatamnjenih stakala, izašao je Krsto Dostanić, markantan, sijede nakostriješene kose, četvrtaste vilice, obučen u italijansko moderno odijelo. Iva se srdačno rukovala sa njim. Znaš Ivu? Slegnuo sam ramenima i slagao. Znao sam Ivu sa faksa. Čudno i lijepo biće, očigledan raskorak i desinhronizacija uma i tijela. Blesavo stvorenje sklono alko- holu i lakim drogama koje je poslije svake studentske žurke odlazilo sa drugim frajerom. Kad bi se otrijeznila izigravala je sveticu, kako je i izgledala, ruku na srce. Htio sam da kažem da ona može da bude naljepnica na nekoj konzervi za supu, ili hrani za dijabetičare, možda za čaj, ali novinarka nikada, no sam se klonio sličnih priča, pa mi je najlakše bilo da se pravim lud. -- Mora da je znaš - ubjeđivao me je - Iva, zgodna brineta sa nekim tužnim pogledom koji ju je činio čudnom. Bila je nova u televiziji. Načuo sam neke ružne priče o njoj, ali sam se držao po strani, kao i uvijek kad su lijepe žene u pitanju - bio je iskren ili nemoćan, nijesam bio siguran, mada Plavi je uvijek slovio za zgodnog momka. Sjetio sam se Mišelove ljubomore kad su Emili i Plavi provo- dili puno vremena zajedno, a svi smo sumnjali da tu ima nešto više od drugarstva. - Nikada nijesam bio zavodnik, pa ni sada, iako su mnogi mislili da sam kao reditelj ovjerio sve glumice odavde do Holivuda. Ne znam zašto je ona određena za ovu 163
političku kampanju, ali sam vjerovao da je presudio njen izgled. Sumnjam da je bila izbor rukovodstva televizije. Oni imaju stare provjerene kadrove zvane esesovci, zbog skraćenice SSS – srednja stručna sprema. Uprkos neznanju i kršenju Zakona o medijima, oni su grabili funkcije i pozicije kao kad omalena zmija pokušava da proguta zeca, pa uginu zajedno. Tako je krepavao naš sistem vrijednosti, dok su se nestručni, a ambiciozni ljudi trpali pred kamere i promocije, jer bar u Crnoj Gori pobjede aktuelne vlasti od feudalnog doba nikada nijesu bile dovedene u pitanje. Tek sam onda obratio pažnju na tjelohranitelje, koje sam dobro znao, takođe. Mazija, gradski frajer, Piton, mračan tip i Iskusni, da ne povjeruješ! Znaš Iskusnog, onog banderaša? - Klimnuo sam glavom da potvrdim i zamolio ga da napokon završi priču, jer mi se od popodnevnog pića drijemalo. -- Iskusni nikako ne može biti tjelohranitelj - rekao sam čisto da nešto kažem - ali je omiljeni lik sa ulice. Bio ga je glas da se šlepa uz sve popularne liko- ve u gradu, ali sam siguran da su svi likovi tražili njegovo društvo, jer Iskusni je teoretičar dosade. Odnosno čovjek koji se u sve razumije, želi i hoće da radi. U svemu je ostao nedokazan, osim u priči koja neprestano teče iz njega do iritiranja. - htio sam da još ponešto kažem o Iskusnom, mom drugu iz noćnih klubova, ali mi Plavi nije dozvolio. -- Ni ja ne znam otkud on sa tim tipovima, ali burazeru, on sa njima razgovara egal. Ovdje ćemo, gospodine Dostaniću - rekao sam Krstu. - Tu ispred zgrade... - morao sam reći, a ne znam da li je ispalo naređivački. Ipak, utekao sam pogledom od tih krvoločnih očiju na Ivu. - Iva, neka pitanja budu kratka i jasna... -- Jašta, bolan, nijesi ti kandidat, nego gospodin Dostanić - dobacio je Iskusni, upravo ono što sam ja mislio da kažem. Tjelohranitelji su se zacerekali, jer je nji- ma bilo smiješno sve što Iskusni kaže. -- A Iskusni se nikada nije nasmijao - konstatovao sam - ni svojim, ni tuđim forama. Štaviše, uvijek je ozbiljan i smiren, osim kad priča o fudbalu, najvećoj neostvarenoj želji. Onda je furiozan. -- Ne prekidaj me - ljutnuo se Plavi, pa nastavio da rekonstruiše događaj: - U redu, saglasila se Iva i provjerila šminku. Krsto je zategao odijelo, a Mazija je pokušao da mu popravi kravatu. -- Je l’ me to muvaš? Marš! - obrecnuo se na tjelohranitelja, a potom je mene pogledao sivim očima, i opet me obeshrabrio. Od blizine tog čovjeka loše sam os- jećao. - Umjetnik, požuri! -- Odmah, odmah... - promucao sam. Izbalansirao sam kameru na Ivinom bijelom sakou. Uhvatio sam nju i Krsta u dvoplanu, u trenutku kad joj je on prstom pokušao popraviti karmin. -- Izvini, nijesam mogao odoljeti - procvilio je skot nekako ulagivački, što nije išlo uz njegovu pojavu i legendu koja se obavijala oko njega, skoro nestvarno kao efekti u crtanom filmu. Da li je bio toliko grozan u stvarnosti, kao u mitu i 164
anegdotama koje su se ispredale i prelazile u urbane legende, nijesam znao, ali sam to ime odmah promijenio u scenariju. U životu je drugačije, ali u filmu taj nadimak odmah telefonira gledaocu da se od lika sa tim imenom može očekivati svašta, osim ukoliko nije ironija ili parodija. Nazvaću ga Dobri, donio sam pragma- tičnu odluku i protrljao ruke, ne od hladnoće, već od zadovoljstva. -- Hvala - napokon je rekla Iva, strpljivo pućeći usne, ali ne zbunjeno, jer je kao svaka žena imala urođeni instinkt za flert, bez obzira na to kakav je muška- rac u pitanju. -- Umjetnik - doviknuo mi je - kaži onim tvojim iz televizije da su napokon doveli pristojnu facu na TV. Čo’ ječe, kao da ih birate za horor filmove, a ne za televiziju. Zaustio sam da mu kažem da ne radim u televiziji, već da sam angažovan za izbornu kampanju, ali sam odustao. Gorile su se cerekale i odmjeravale Ivu od glave do pete. -- Bilo bi iskusno da zavučeš ruku u sako, između dugmadi, ono kao Napo- leon, znaš? - Neprijatnu situaciju prekinuo je Iskusni i demonstrirao čuvenu Na- poleonovu pozu, pa nastavio da pametuje - To bi ostavilo dubok i iskusan utisak... To je poza vođe! -- Iskusni, nemoj da sereš! - nije bio raspoložen za šalu Krsto, ili Dobri, a po- tom se obrecnuo na mene. - Snimaj! Znam ja šta će na sirotinju da ostavi utisak, a to nije poza... - zasmijao se i protrljao kažiprst i palac, aludirajući na novac - nego doza! -- Akcija! - prekinuo sam kikotanje. Želježničari su po dogovoru pogurali kolica na šinama, zajedno sa mnom i kamerom. -- Gospodine Dostaniću, kažite nam bar jedan razlog zašto bi građani baš vas glasali za gradonačelnika? - upitala ga je Iva. -- Vidite ovaj zapušteni grad u koji više niko ne dolazi, a svi odlaze - raširio je teatralno ruke, pa sam morao da raširim kadar na ameriken - ovo leglo skitni- ca, narkomana i pijanaca... svih nacija i vjera... Kad ja budem gradonačelnik Majdan će biti leglo đece, njihovih srećnih osmijeha, i još srećnijih osmijeha nji- hovih srećnih roditelja, bez obzira na naciju, vjeru i političko opredjeljenje! - bio je uvjerljiv. Fokusirao sam na zum, jer je Dobri, ovaj Krsto, upro prst u kameru. - Glasajte za mene, jer time dajete glas sebi! A to vam obećava Krsto Dostanić, vaš novi gradonačelnik! -- Opozicija tvrdi da ste kralj podzemlja u ovom gradu? - Iva je izbiflala dogovoreno pitanje. -- A ja kažem opoziciji, ja nijesam kralj podzemlja, nego ću biti kralj i ovog grada i ove zemlje, i pozicije i opozicije, jer kralja ne čini kruna i moć, nego vizije, biznis i širokogrudost! 165
-- Još vam zamjeraju što nijeste oženjeni, jer gradonačelnik mora biti ugle- dan domaćin, suprug i otac. -- Istina je da iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena, ali to ne znači da je taj gradonačelnik srećan sa njom... A ja želim da budem srećan, jer ako sam srećan ja, tu sreću ću prenijeti svojoj porodici i svojim sugrađanima. -- Hvala, gospodine Dostaniću - ljubazno mu se Iva osmjehnula, pa se okrenula ka kameri i ljupko se obratila glasačima: - vaš izbor, vaše vizije, vašu budućnost birajte po svom nahođenju i interesu! -- Stop! Molim vas još jednom krupno. Začudo, Krsto je poslušao kao dijete. Na moje iznenađenje ponovio je sve isto, kao profesionalni glumac. Taj čovjek je bio inteligentan, shvatio sam, iako sam mislio da je idiot u svilenom odijelu. Predrasude su bile i moja loša strana, iako sam bio siguran da sam sa njima raskinuo još u pubertetu. Sve je ispalo dobro. Zahvalio sam im se svima na saradnji, ali me oni nijesu ni čuli. Silni ne čuju bijedne i slabe. Tako je to otkad je svijeta i vijeka. Nije bilo po- trebe da više snimam. Imao sam previše kadrova Majdana kojim ću ilustrovati njegove rečenice, kao i sijaset snimaka iz drugih dijelova grada. Počeo sam pako- vati opremu sa toncem koji je i dalje mrmljao sebi u bradu psujući vjetar, ali sam pretpostavljao da je zadovoljan tonom čim nije tražio da ponavljamo. -- Krsto, sereš ko pjesnik, svaka ti čast! - zakikotao se Iskusni. Vjerovatno da je to neko drugi rekao pregrizao bi jezik istog momenta, ali Iskusni je imao pravo da se šali sa svima. -- Smatrali su ga za ludu, ali je luda uvijek govorila istinu - umiješao sam se da raspričanom umjetniku napokon prekinem monolog. Takođe, imao sam neodoljivu potrebu da mu skrenem pažnju da sam ja bio u centru događanja, dok je on okolo jurio sa kamerom i fotoaparatom i molio me da mu obezbjedim kontakte sa žestokim momcima kako bi snimio hit za you tube. - Tako je prije par godina otišao, bez ičije preporuke u leglo Dostanića, gdje su dolazili i mini- stri sa strahopoštovanjem. Predložio je Krstu da kupi Blue stars, fudbalski klub, koji je već godinama uzimao sve gradske i republičke trofeje u mlađim kate- gorijama. Nije bilo čudno onima koji su znali da klub vode dva bivša olimpijska reprezentativca SFRJ, Bos i Spale Stančić, ali je tih godina mnogo bio popularniji kriminal, nego fudbal. Taj ludi Krsto je prekinuo smijeh tjelohranitelja i rođaka, osmotrio mršavog dripca koji se usudio da mu pametuje, a potom se nasmijao kad mu je na pitanje ko je on, odgovorio da je prije svega fudbaler u pokušaju, ali i jedini teoretičar fudbala na ovim prostorima. Na iznenađenje svih Krsto je poslušao blesavog Iskusnog, a od tog momenta je teoretičar fudbala uvijek bio u njegovoj blizini. -- To mi je potvrdio i tonac - oduševljeno je Plavi prihvatio moj dijalog. - On je neki fensi lik koji visi po top lokalima i sluša priče gradskih mufljuza. Dok su razgovarali o kampanji svi su imali ideje da se sakrije Krstova prošlost, koju 166
naravno niko nije smio pomenuti pred njim. Jedino je Iskusni insistirao da se pred izbore ne kreče fasade, već poslije izbora. Kad ga je zbunjeni Krsto upitao šta hoće da kaže, objasnio mu je da će svi očekivati da okreči prošlost, kao i osta- li, ali da će glasači cijeniti iskrenost i moć, koja se ne krije, već se koristi da se stvari promijene. Tako je i bilo... -- Ja volim stvari od koje mi se diže, a ne spušta kita - rekao sam mu po- malo pripit i ljubomoran što Plavi ima sve više informacija za neki debitanski film, a ja, koji sam svoju prošlost mogao i te kako da unovčim i steknem slavu, tapkao sam u mjestu, i što je najgore počeo sam da zaboravljam. Razmišljao sam da još te noći ostavim alkohol. No, Plavi nije htio da me ostavi na miru dok ne da zaključak kao i svi pedantni umjetnici. -- Krsto je rekao nekoliko riječi Ivi, poljubio je u obraz, uskočio u automo- bil, pa se odvezao sa prijateljima velikom brzinom. Iva je zapalila cigaretu drhta- vim rukama. Tonac im je odgovarao na pitanja u vezi snimka umjesto mene. Mišel mi se vrzmao po glavi, sve dok nijesu navijači Blue starsa nagrnuli prema lokalnom vozu koji je kretao ka glavnom gradu. Pjevali su ode Saši Stančiću, najtalentovanijem Majdanašu svih vremena... -- Zbog koga je Iskusni završio sa fudbalskom karijerom! - rekao sam osve- toljubljivo, jer se ta informacija krila od svih. -- Kako? - zbunio se Plavi. -- Pa neke stvari nijesu za film - nasmijao sam mu se zlurado i zaronio nos u kriglu piva, ali se Plavi nije dao otjerati bez zaključka. -- Navijači su bili obučeni u indigo plave dresove, a većina je imala Stančićevu desetku na leđima. Tonac mi je rekao da ga je Krsto vratio iz Zvezde za neke dobre pare, da bi ga iduće godine prodao Laciju. Naravno, zahvaljujući vezama sa italijanskom mafijom. Nije ni čudo ako se zna da je Krsto tokom de- vedesetih sponzorisao srpske i crnogorske dobrovoljce od Bosne i Hercegovine, Hrvatske, pa sve do Kosova, pozivajući se na fašističku prošlost njegovih četni- čkih idola. Navijači Lacija su, takođe, gajili neonacističke ideje, tako da je bilo logično da dva zla nađu zajednički jezik i saradnju. Imao sam želju da uhvatim par kadrova, ali me je Iva trgla iz razmišljanja pitanjem kad ćemo montirati. Rekao sam joj da ću je zvati kad završim. Tu noć nijesam montirao izborni spot, nego sam pokušavao da sredim scenario... Mišel se vratio. Sve je bilo na početku. Scenario će se morati mijenjati, nervirao sam se... A onda sam te pozvao da mi pomogneš da rekonstruišem vašu prošlost... -- Izvini, drugi put!- ustao sam i otišao bez pozdrava. Dok sam lunjao gradom, presabirajući svoj govnavi život nezaposlenog no- vinara, jer se pisanje kolumni za jedan nedjeljnik ne može nazivati poslom, osje- ćao sam strahovitu ljubomoru na Plavog. Ambiciozni idiot je imao cilj. I znao je kako da do njega dođe – preko još većih idiota kojima nije malo što su sjebali ovu zemlju i društvo, nego su sad htjeli i da vladaju potpuno regularno trulim 167
sistemom. Njihovi još govnaviji mediji drve o njima kao o oslobodiocima, refor- matorima i vizionarima... a ja čekam da mi na račun legne honoračić za tekst. Ali sam srećan zbog njihove nesreće što rade ono što im se kaže, a ne što hoće. Srećan sam kad se poseksam sa legitimnom kurvom, pročitam još koju stranicu nekog nedavno objavljenog djela na Amazonu o kom bruje blogovi i teoretičari svakodnevice... Srećan sam i kad bušim rupe u džepovima, ne da bih češao miška, nego od dosade, jer po čitav dan nemam šta da radim, osim da sjedim u kladi- onici, gdje još ne naplaćuju stolicu, pepeljaru i čašu vode. Srećan sam i kad smišljam kombinaciju da je uvalim zalutaloj naivčini kao profo matematike kojemu žena svakog dvadesetog u mjesecu uzme penziju i pošalje ga da se smuca po gradu kako bi imala mir sa drugaricama, ćerkama, snahama i ostalim unukama - da raspredaju nadugo i naširoko ono što samo žene umiju i znaju. Ivo, Ivo, ime ti jebem! Rekao sam naglas, a onda se okrenuo oko sebe u strahu da me nije neko čuo, ne daj Bože. Onda mi je zavibrirala bogodavna nokia u jedinom zdravom džepu teksas jakne, onom što štiti da se ne vidi kako srce gubitnika gotovo i ne kuca, ili srce kukavica bije kao suludo. Odjednom je moj život je opet postao zainteresovan za nešto što nije imalo veze sa svim što sam naveo u prethodnim redovima... -- Polazniče, nije Božić nikom, osim meni... - Džoker je imao Božića, rođendana i slava godišnje onoliko koliko mu se pilo i provodilo. Neupućeni su uvijek nasijedali, izmoreni i trešteni, vraćali su se nazad u stolicu da ispoštuju čovjeka koji nije žalio novca i osmijeha da usreći druge. Lijepo je bilo čuti nekog ko nije imao ambicije kao Plavi ili oni drugi kojima je dizao audio-vizuelne spome- nike, bez obzira na to što je ovaj današnji Božić padao početkom ljeta kad mu vrijeme nije... Štakor i Meri su stajali zagrljeni u holu, iščekujući rezultate komisije koja se povukla u kabinet. Nikada nije bio srećniji u životu, pomislio je, i prigrlio Meri. Tek s vremena na vrijeme mu je kroz misli proletio Komarčev lik, koji ga je odnekud bodrio. Od onog dana kada je nestao u nepoznato, otkud je i došao - uvijek je bio sa njim. U Štakorovoj podsvijesti. Da ga podrži u svim patnjama kroz koje je prošao da dođe do diplomskog ispita čije rezultate upravo očekivao u zagrljaju životne izabranice, koju je sreo onda kada je mislio da je sve izgubio. U istoj učionici u kojoj se povukla komisija da ocijeni njegov diplomski rad i odbra- nu. Sjedjela je sama i povučena, oduvijek odvojena od društva i vršnjaka koje je prezirala njena majka glumica, bolesna od malograđanštine i aristokratskog sindroma kojim ju je zarazio njen otac, engleski reditelj koji se poslije gostovanja na beogradskom BITEF-u više nikad nije pojavio u glavom gradu Srbije. Nikada nije posjetio kćerkicu o kojoj mu je beogradska ljubavnica pisala iscrpna pisma koja su vjerovatno završavala u korpi za otpatke, razmišljala je kasnije Meri, jer 168
otac nikada nije odgovorio na njena pisma, ostavljajući za sobom samo riđu kosu i bijeli ten, osut pjegicama, i fotografiju koja je izblijedjela i ispucala od majčinih suza i milovanja. Sreli su se sa tužnim pričama i razumjeli onog istog momenta kada su se pogledali i prepoznali u sjetnim očima onu tugu koju nose djeca bez roditeljske brige i ljubavi. Kada joj je ispričao sudbinu Fajtera i njihovih nasljednika, počela je da ga doživljava kao svog heroja koji je zbog velike tuge riješio da ode u otpadni- ke. Sam protiv svih, kako ga je zamišljala. Zaklela mu se na vječnost uz prvu pastu koju je spremila nekom muškarcu koga je pozvala u stan u potkrovlju koji je majka dobila od Narodnog pozorišta prije nego se preselila kod isluženog dramaturga. Bili su jedno za drugo. Udovac i bijela udovica, ljubavnica nekog vjetra koji je dolutao sa dalekog ostrva i opet nestao kako je i došao. Sa udovcem je dijelila samo sjećanja iz pozorišta. Pobjegla je od svoje kćerke koju je neobja- šnjivo smatrala sramotom koja očevim tenom i kosom sve više izazivala misli o promašenosti i istrošenosti života. Tek kad je upoznala religiju, vratila se i svojoj jedinici. Više nije bila sramota, nego trampa za Gospodovu ljubav i povjerenje. -- Biće sve u redu! Šta si se uprpio? - ohrabrivala ga je. Još uvijek nije mogla da zamisli tog više krhkog, nego mršavog momčića, sa visokim zaliscima i blijedim tenom, kao revolveraša. Nemoguće je, pomislila je po ko zna koji put, da je njen Uroš bio bitan šraf u nekoj mašineriji podzemlja o čemu još uvijek novinari kalkulišu u crnim hronikama, a onaj film Ljepše je umirati, nekog zanesenjaka iz njihovog kvarta koji ih je krijući snimao, doživio je nezampaćen uspjeh i bio jedan od najgledanijih i najtraženijih dokumentara- ca na you tube-u. Nije vjerovala njegovoj priči dok nije u filmu vidjela uplašenog klinca kako nekog gorilu divljački udara kundakom po glavi iz koje ga prska krv po blijedoj faci i užagrenim očima. Nedjeljama je gledala film, prije nego mu je pustila dokumentarac da vidi sebe. Međutim, nije se zgrozio kada je vidio svoje zvjersko ponašanje, nego je zaplakao kao nevino dijete, vidjevši kako mu Koma- rac umire na rukama. Ljubio ju je čitavu noć, ne kao djevojku, već kao majku. Zahvaljivao joj se do neba što mu je udahnula snagu da se suoči sa prošlošću. Pokazao joj je kovertu sa pismom od Plavog u kojem ga obavještava da je morao da snimi film isto onoliko koliko su i oni morali da se bave onim što su radili, jer svaka ljubav ima svoju cijenu, njihova prema revolveru, a njegova prema drami. Bez obzira na sve, pomislila je, njih dvoje su protekle četiri godine imali mi- ran i harmoničan život proveden u potkrovlju Dorćola, pretvorenog u čitaonicu i biblioteku. Beskrajne šetnje Terazijama i Adom, danonoćne nježnosti, pa sad poslije njenog diplomskog u junu i njegovog u julu, znala je - da ako su patili kao djeca, Bog ih je nagradio najljepšom mladošću i iskupio se za sve ono čim ih je naružio u djetinjstvu. -- Gospodo, uđite! - pozvao ih je asistent. 169
Štakor je stisnuo za ruku i uvukao je za sobom u kabinet. Profesori su ustali i mirno saslušali predsjednika komisije: -- Čast mi je da u ime Komisije konstatujem da je kadidat Uroš Maksi- mović zadovoljio ispitne kriterijume, te opunomoćena univerzitetska komisija diplomski rad: Kiš kao žrtva svoje autobiografije, ocjenjuje sa sa ocjenom - osam! Kolega čestitam! Meri mu se bacila u zagrljaj. Ostali su pripijeni i ćutljivi sve dok ih stari pro- fesor nije prekorio da i oni moraju čestitati i ići kućama. -- Kako se osjećaš? - upitala ga je kada su izašli na ulicu. -- Iz minuta u minut sve više shvatam da nije lako biti profesor književno- sti! - nasmijao se Štakor i prigrlio je, a onda zastao, zagladio joj kosu iza ušiju i upitao je ozbiljnim glasom: - Hoćeš li se udati za mene? -- Pa zar nijesam već udata? -- Nijesi dovoljno! - šapnuo joj je kroz osmijeh, pa su otrčali ka Kalemegda- nu gdje su voljeli da proslavljaju svoje male praznike, kao što su položeni ispiti i rođendani. Nije znao kako da joj saopšti da je riješio da se vrati u grad gdje je u školi raspisan konkurs za profesora maternjeg jezika, a da je ne povrijedi. U torbi je imao gotovo sav novac koji je uzeo iz Rupe, jer njih dvoje nijesu trošili, niti imali pretjerane zahtjeve. Nijesu se libili da rade poslove kao što su držanje časova osnovcima ili pisanje seminarskih radova, ali i diplomskih za neke ćutuke, kako ih je Štakor zvao. Takvi poslovi su im obezbijeđivali sitne, ali dovoljne honorare, pa je čitavo vrijeme ćutao o novcu. Čekao je dan da je iznenadi. Još kada je čuo za raspisani konkurs i saznao da je stari razredni starješina postavljen za direktora, nije znao šta će od sreće. Odjednom mu se pružila prilika da joj vrati za sva do- bročinstva i ljubav kojom ga je obasipala. Ipak, ježio se, iz Majdana odavno već svi odlaze, a on se vraća, i to ne sam. I Meri je imala nemirne snove. Mnoge besane noći je provela, dok nije shva- tila da ako ne pođe sa Urošem u grad otkud ga je sami Bog poslao da joj donese ljubav, da će ga izdati, kao što je njen otac izdao majku. Nesposoban da je pov- ede u Englesku ili da ostane u Beogradu sa Srpkinjom koja ga je prvo opčinila na sceni, a potom i u stvarnom životu i postelji. Majka je govorila da ponekad postoje čarobni i nestvarni trenuci kao na sceni, ali od njih treba pobjeći, jer su to iskušenja. Samo iskušenja imaju ljepotu fikcije i apstrakcije. Tako je njen ljubavnik pobjegao glavom bez obzira nazad u začaurenu aristokratsku stva- rnost, da doživi starost pored anemične supruge i trojice sinova, ne sluteći da je unesrećio ne samo neodoljivu Srpkinju, već i njihovo dijete koje su začeli u tek izrađenom potkrovlju nadomak Narodnog pozorišta. Nervirala se što nosi ime neke babe iz Engleske, koja nikad nije čula da postoji njena unuka. Jednom je to prebacila majci, ali je ova izgrdila kako treba da bude ponosna na to ime. Ljubav 170
jednako obiluje glupostima koliko emocijama, negdje je pročitala na facebook-u, i nasmijala se gorko, iako je izbjegavala mudrolije sa društvenih mreža. U pola noći se ustala i spakovala, dok je Uroš mirno spavao. Dvoumila se da li da mu prizna da je imala ponudu od fakulteta da postane saradnik u nastavi. Ne, odlučila je, to bi bilo jeftino prebacivanje i veličanje njenog odricanja u ime ljubavi. Željela je prvo da se skuće u tom Majdanu, pa da produže na more gdje će sumirati sve rezultate na koje su bili ponosni. Onda će se vratiti da njoj traže posao u nekoj od škola, a možda u istoj, ukoliko je taj direktor toliko dobar i slab na Uroša kao što je uvjeravao. Zaustavio je automobil na brdu iznad grada. Susreli su se sa panoramom provincije koja je probudila u njoj davne snove da sa svojom ljubavlju provede život daleko od metropole na ušću Save i Dunava koji joj je nanio mnoge patnje. Zagrlila ga je tražeći neki nijemi oproštaj za sve one sumnje koje je odćutala. -- Sviđa ti se? - upitao je gledajući grad na dva polja, a onda uzdrhtao od prvog susreta sa prošlošću. -- Prelepo! - rekla je, srećna, što ju je nagovorio da dođu. -- Nekad su ovo polje, zvali zavičajem smrti! -- Ko? -- Prastanovnici. Iliri. -- Ne volim mitove - uznemireno se privila još jače uz njega. - Ali nama će biti lepo! Obećavaš? -- Obećavam! - klimnuo je ljut na sebe što iz njega izletjelo nešto čim je bio opterećen svih ovih godina. Svršeno je sa mitovima. Potom je potisnuo misli o drugovima i njihovim sudbinama. Vozeći kroz grad, koji je budio bolne uspo- mene, trudio se da razmišlja o budućnosti. Septembar je došao, činilo im se kao da su samo trepnuli, ili su ga toliko žel- jeli da je želja progutala sve protekle dane otkad su se preselili. Svaki čas odmo- ra, pa i nemirni snovi, bili su ispunjeni sumnjom u novi život, koji su priželjkivali svih ovih godina. -- Sjedite, gospodo! – nije ni slutio koliko će mu biti teško, kada je ušao na prvi čas u učionicu, u onu istu gdje je sa prijateljima dijelio dječačke snove. Sjeo je za katedru i pomislio da li je dobro uradio što je pustio Meri da sama cunja po gradu i izabere nešto što on želi da joj kupi. Novca je imao na odmet, zahvaljujući Žapcu i Dostanićima. Pretrnuo je na tu pomisao. Pokušao je da se koncentriše na đake. Prekrstio je ruke na grudima i obratio se maturantima koji su ga pronicljivo posmatrali: - Šta da vam kažem da ne bude stereotipno? U meni ćete imati, osim razrednog starješine, prijatelja i druga. Naravno, ukoliko vi to budete željeli. 171
Razred je zažamorio odobrovoljen neobičnim obraćanjem za profesore, koji bi uvijek isticali nezaobilazni autoritet, rad, red i disciplinu, a drugarstvo ostavljali za prijatelje. Vrabac, mali i nestašan na časovima, munuo je laktom Lada. -- On je Fajter! Štakor! -- Ne igleda kao neki Fajter?! - začudio se Lado i zagledao se u Štakora. - Možda su ga slali za cigarete! -- Jesi li gledao Ljepše je umirati? -- Ne, nego si ti! - brecnuo se Lado, jer neko ko nije gledao kulltni film ne bi mogao živjeti u Majdanu. -- Sjećaš se Štakora? Zagledaj se malo... Komarac umire na njegovim ru- kama! -- Čo’ječe, jeste! - gotovo je viknuo Lado, prepoznavši Štakora kako plače nad Komarcem. -- Moje je ime Uroš Maksimović - potvrdio je njihove sumnje Štakor. -- Šta sam ti rekao! - munuo ga je opet laktom, pa viknuo da razredu da do znanja da je on prvi prepoznao čuvenog stanovnika Majdana: - Štakor! -- Da, Štakor! - ukočio se na trenutak, ali odavno svjestan da će ga ljudi prepoznavati iz filma. - To mi je bio nadimak! A kako je tvoj nadimak? - ustao se i prišao zbunjenom Vrapcu. -- Vrabac! -- I sjedio sam baš gdje ti sjediš! - rekao je Štakor, odobrovoljen time što će odmah razriješiti enigmu koja ga je opterećivala, a koje su ljudi željni. -- Fajter? - upitao ga je ponovo Vrabac, srećan što baš on pored Lada i Čika- ga komunicira sa Štakorom, koji mu se obraća kao drug, a ne kao profesor. -- Ne! Fajteri su bili neki drugi. Ali to više nijesam ja. Ja sam ozbiljan i oženjen čovjek! Tvoj professor! - čuknuo je drugarski pesnicom Vrapca po ra- menu, kome su još više porasle uši zbog prisnog odnosa sa čuvenim Štakorom. - A onaj Štakor je bio dijete. Gledao je previše filmova iz vremena prohibicije i Čikaga... -- Kao Čikago! - zasmijao se Lado, a za njim čitav razred, okrećući se ka namrštenom momku. -- Znači i vi imate svoje... filmske idole? Zaustio je bio da kaže Fajtere, pa se predomislio u posljednjem času. - Na sreću, ja nijesam bio italoamerikanac, i Štakor je umjesto kum postao profesor književnosti. -- A Fajteri? - bio je uporan Vrabac. -- Fajteri? Neko na nebu neko na zemlji! - rekao je koliko je mogao duhovi- tije, a potom se vratio za katedru. - Tu gdje ti sjediš - pokazao je na Lada - tu je je sjedio Komarac! Najluđi i najsmješniji! Bio mi je kao brat... - Riješio je da im sve ispriča, jer ionako skoro sve znaju i da zauvijek prekine priču o njima, koji ne 172
postoje. - Obojica smo bili siročad i domci. Tu do tebe, već sam rekao, Štakor... - zasmijao se, a razred tiho za njim. - Ne pričam o sebi naravno, nego o nekom Štakoru koji mi ne dođe ništa! On je umro zajedno sa Komarcem! - Po prvi put je osjetio da želi da priča o tome posle one noći kada je sve priznao Meri. Valjda su uspjesi i sreća u životu potisnuli patnje. - Iza vas je sjedio Mišel Magnum. Vođa! A pored njega... - zbunio se sjetivši se da je Džoker došao na Komarčevo mjesto - prvo Mrvica zvani Zečina, ali najhrabriji od svih. Posle njegove smrti tu je sjedio Radule Gospavin... -- Džoker! - uskliknuo je Vrabac. -- Da, Džoker! Najbolji prevarant među kockarima i najbolji čovjek među prevarantima! Nasmijana smrt smo ga zvali. I tu gdje ti sjediš, Čikago, tu su sjedjeli Crni i Ivo Džada… -- Đe su sada? - upitao je Lado razgoračenih očiju i željan odgovora. -- Neko na groblju neko za sudbinom. Za srećom niko nije išao, jer Fajteri i Majdanaši nikad nijesu imali sreće! Ali, danas je sve drugačije. Vi ste pame- tniji… Pritisnut sjećanjima jedva je dočekao zvono. Požurio je na razgovor kod starog direktora koji je sve učinio da baš on dobije posao. Naučno-nastavno vi- jeće se bunilo, uprkos tome što se prijavio kao jedini kandidat, zbog delikventske prošlosti profesora Maksimovića. Nikada ga ne bi primili da se nijesu bojali da će novoproklamovani Fajteri izvršiti odmazdu nad njihovim porodicama. U Majdanu se nije poštovala pamet i obrazovanje, već strah. Stari je profesor znao licemjerstvo kvarta, pa je na sjednici dvosmisleno izjavio da je bolje da prime bivšeg Fajtera, nego da ih grize savjest zbog mogućih posljedica. Odjednom su svi digli ruke za prijem Uroša Maksimovića, kao da nikad nijesu pominjali da će njegovim prisustvom biti ukaljan ugled kolektiva i ustanove. Direktor ih je gledao sa prezirom, kao i uvijek, moleći Boga da prođe godina koja je pred njim i da se napokon dočepa penzije. -- I, kolega, kakvi su utisci? - upitao ga je znatiželjno starčić. -- Biće dobro, valjda? Još uvijek sam im zanimljiviji kao lik iz onog groznog filma, nego kao profesor. Nadam da ću se izboriti za književnost nad crnim hronikama Majdana - osmjehnuo se profesoru koji ga je posmatrao podozrivo, kao onda kad je bio đak. -- Naravno da će biti dobro! - podržao ga je profesor i ustao uzimajući šešir - Nego, ja želim da svog bivšeg đaka, a sada kolegu, pozovem na jednu rakiju, ali duplu! Šta mislite? -- Uzeli ste mi riječ iz usta. - osmjehnuo se Štakor i pošao za profesorom osjećajući da će mu rakija dobro doći poslije svih iskušenja koja su mu đaci pri- premili. 173
Ivo Džada, KATARAKTA Gabi Kurva Gabi Kurva. To je ime i prezime oso- da sadnica za sve ove decenije, spasili be koju možda ne volim kao Onjegin nekoliko endemskih vrsta u izvikanim Tatjanu, ali je svakako više poštujem, turističkim destinacijama, ocrnili ne- nego Albert Milevu. Više me uzbuđuje koliko tajkuna koje, svakako, boli kita nego sve modne piste i porno kanali koji jednako za loš ili dobar marketing… a su dostupni na digitalnim resiverima. niko ne vodi računa kolikima je samo Takođe, i da hoću da je ženim ona ne Gabi spasila čast, i obraze, i razvode i bi pristala, jer je mnoge bolje šanse pro- živote… pustila da bi došla u situaciju da izdrža- va akademski obrazovanog muškarca Elem, navešću nekoliko primjera u najboljim godinama, trenutno, a i za u ovoj odi kurvama: ja znam desetine duže vrijeme nezaposlenog. dječaka koji su za budzašto skinuli mrak sa divnom Gabi ponosno češući Zašto neko nosi ime i prezime osim još sluzavo međunožje misleći da svi da se razlikuje od drugih. Kome god gledamo u njihove mokre i ukrućene pomenete Gabi Kavran niko neće znati kite; pop Malik je oprao dušu od kocke ko je to, ali Gabi Kurvu svak zna, a ima upravo grijehom koji je počinio sa ne- nadimak i GoGo… jer se nekad bavila odoljivom Gabi; jedan brkati političar tim časnim zanatom. Ona me je zamo- je spasio brak, jer nikakvi afrodizijaci lila da objelodanim njeno ime uprkos nijesu mogli da mu dignu mačora, a tome što Agencija za trgovinu bijelim poslije Gabi žena mu je išla kao tra- robljem negira postojanje organizovane bant iz 1968. godine. Bukvalno su prostitucije u našoj lijepoj ekološkoj joj blatobrani opadali poslije njenog zemlji. brkatog mužjaka; i na kraju spasila je i moju dušu. Dušu nezadovoljnog hej- Ja mislim da kurve manje za- tera koji je sumnjao u sve duhovno i gađuju ovu zemlju i od zelenih koji su materijalno, pa što ne bi i u sposobnost veliki borci protiv zagađenja. I pored kurava… sve dok nijesam upoznao toliko novca koji uzimaju iz evropskih Gabi Kurvu. fondova oni su posadili nekoliko hilja- Krupije je zinuo od čuda kada je poslije četiri godine Džoker sjeo za rulet i otkrio konjske zube. Pokazao je starom advokatu, koji ga je nekad branio po službenoj dužnosti, da sjede preko puta njega. Izvukao ga je iz kreveta i u kadi punoj hladne vode otrijeznio. Potom mu je napunio džepove novcem koji je pokupio upravniku i doveo ga u kazino da završe jedan hitan posao. Usput mu je obećao da će od večeras postati bogat čovjek, a ne pijanac kome prijatelji sudije i tužioci namještaju izgubljene slučajeve za koru hljeba i koji litar domaće loze. 174
Zadovoljan što ga Žapčev krupije nije zaboravio, Džoker je raširio ruke i još više zbunio preplašenog čovjeka koji je pogledivao u konobara kako bi dao znak gaz- di da je čovjek lude sreće ponovo u kazinu. -- Prijatelju, ti znaš... -- Dvadeset jedan? - preduhitrio ga je uplašeni krupije. Džoker je mahnuo rukom konobaru koji se primicao stepeništu da pozove Žapca vidjevši unezvijerenog krupijea. -- Prvo donesi mom prijatelju flašu šetača, pa onda zovi vodozemca! - nasprdao se Džoker u svom stilu, goreći od želje da se susretne sa Žapcem, jer su imali mnogo nerasčišćenih računa. -- Udaj se za mene? - drhtao je Žabac zaglavljen između Gabinih dugih nogu na radnom stolu. Ona ga je pogledala pronicljivo, navikla da se takvim ljudima ne vjeruje, pogotovo ne u ekstazi. Već godinama je bila sa Žapcem koga je bio glas velikog grubijana, ali se njoj činilo da nikada u životu nije srela tako ranjivu osobu. Otkad ga poznaje samo priča da ovo što ona vidi to nije njegov život. To je nužda u koju je upao kao klinac i iz koje sada ne može da se izvuče. Može jedino kao zadnja zečina, ali on ne želi da uprska sve te godine dok je bio glavni frajer u Majdanu. Povjeravao joj se kao kaluđerici, a onda je namještao drugovima kao posljednju kurvu. -- Kad? - i sama se osmjehnula osjećajući kako pulsira u njoj, znajući da su ti trenuci početka orgazma najosjetljiviji i za muškarce i za žene, te da su u tom stanju sposobni i da izvale najveće gluposti, ali i najveće istine. -- Sad, odmah! - prokrkljao je pokušavajući da zadrži orgazam još koji tre- nutak. Nasmijao se svom lupetanju. A zašto je ne bi oženio i poveo? Želio je da ode iz grada. Pokajao se što nije još onda, ali su srokali klince, pa se mir vratio u Majdan. Znao je da samo kurva može otići sa njim negdje daleko i početi život koji se neće razlikovati od ovog, jer kurve i baksuzi imaju istu sudbinu koja ih nikada ne odvaja od ponavljanja istih grešaka. - Idemo odmah u opštinu! -- Ja bih prvo da završimo! - rekla mu je mazno i lagano zavrtjela kukovi- ma zatvarajući oči, što ga je ošamutilo, pa se zario u nju sa svom ljubavlju i stra- hom od koga je neprestano podilazila jeza. Trgao se kao opečen kad su Piton i konobar uletjeli u kancelariju. -- Došao je, gazda! - kviknuo je izbezumljeni konobar, i zagledao se u stra- nu dok su se Žabac i djevojka oblačili. -- Ko? Ko je došao, budalo? - iznervirao se Žabac, što su ih prekinuli. -- Džoker! Džoker kao da je osjećao kakvu je pometnju izazivao, pa je prvi put posli- je toliko godina počeo da uživa u igri zbunjivanja, bacajući svoje protivnike u šokove koje je jedino on mogao da kontroliše. -- Opet! - namignuo je advokatu koji se, vidjevši kako dobija, sve vrijeme kezio ne ispuštajući flašu i čašu iz ruke. 175
-- Zdravo, Džokeru! - viknuo je Žabac sa vrha stepeništa riješen da pokuša da igra na prijateljsku kartu sa prevejanim kockarom, jer on i te kako prepoznaje blefove. -- O, đe ste žapci, gušteri i ostali vodozemci! - veselo je gledao u Žapca koji mu se primicao sa torbom u rukama, ali se, za svaki slučaj odmakao od stola i raskopčao kako bi mu pištolj bio na dohvatu ruke. -- Je li dosta? - upitao ga je Žabac i otvorio torbu punu novca. -- Za pretrpljene duševne bolove, dosta! Ali za četiri godine u ćeliji niko- liko! - Onda je džiberski, kao što to rade gradske jajare u čoporu oko bojažljivih nesrećnika koje sahvataju nasamo, prošetao oko Žapca i šapnuo mu na uvo: - A tek za Komarca! E, to ti ni unuci ne mogu platiti! Žabac je ustuknuo i pokušao da skupi hrabrosti da se obračuna sa lajavim đilkošem, ali je znao da ga onda čekaju ostali od kojih je već gubio bitke. Poslije njih i Dostanići. Sjeo je i pokušao da se smiri dok je Džoker mirno šetao i premetao cigaretu iz jednog ugla usana u drugi. -- Sve ove godine nijednom nijesam zaspao... - zastao je iznad njega i unio mu se u potiljak - što nijesam sanjao da te bušim k’o zadnje govno! - izvukao je pištolj i prislonio mu cijev na potiljak -- Nemoj, Džokeru! Svakako mislim da se povučem iz posla. -- To je najbolje i za mene i za tebe! - nakesio mu se krokodilskim zubima i vratio pištolj u fotrolu pod pazuhom. -- Sve ćemo se dogovoriti... - i dalje je zamuckivao Žabac. Džoker je namignuo nervoznom advokatu koji žurno otvorio torbu i zagnju- rio se u papire. Izvadio je jedan, zadovoljan što ga je pronašao i uz osmijeh ga pružio klovnu koji se zabavljao tuđom mukom i strahom. -- Potpiši! - Džoker je spustio papir ispred Žapca, pa prekrstio ruke na prsi- ma. - Ti znaš da dugovi ne zastarijevaju i da bi mi se Obren prevrnuo u grobu kad bi znao da sam oprostio jednom vodzemcu kao što si ti! -- Možemo da se dogovorimo... - pokušao je nešto da predloži ošamućem tekstom koji je čitao, ali je istog momenta krajičkom oka registrovao da je Džoker izvukao revolver i zapucao u njega. Osjetio je jaki udarac u lijevo rame od koga je pao i zaječao pritiskajući ranu iz koje je kuljala krv natapajući svilenu košulju. Sljedeće što je čuo bilo je Gabino vrištanje. Pojurila je niz stepenište i zgrabila ga u naručje. Onda je čuo kako se Džoker obraća djevojci koja je jednako vrištala i kukala pokušavajući da mršavim rukama zaustavi krv na Žapčevoj rani: -- Gospođice, ako smjesta ne prestaneš da vrištiš, pokazaću ti zašto su ćurke dobre samo u zamrzivaču i rerni! - na to se jedino iz glasa nasmijao pi- jani advokat, zbunjen sa svim onim što se dešavalo, od samog početka kada ga je Smajli, kako je zvao Džokera, izvukao iz kreveta a potom mu izdeklamovao sve šta hoće od njega. Naprežući se da razbije mamurluk od prethodnog dana nekako je skrpio ugovor kojim se Žabac kao jedini i punopravni vlasnik kazina 176
odriče vlasništva u korist Džokera i još nekih momaka, kojima nije zapamtio imena, a sve to kao nadoknadu za stare dugove koje nije na vrijeme ispoštovao. Poslije smijeha zatvorio je oči kada je Smajli nanišanio u drugo Žapčevo rame. -- Svakog minuta jedno rame manje! Pa jedna noga... pa... -- Daj! - pružio je ruku za papirom, pokušavajući da ustane uz pomoć dje- vojke. Advokat mu je pokazao kažiprstom, žutim od duvana, gdje da potpiše, što je Žabac učinio. Poslije njega je potpisao Džoker, pa advokat. -- Mogu li da idem? - upitao je mirno Žabac, i pored nesnosnog bola srećan što se jednom okončalo ono što mu nije dalo sna već godinama. -- Zašto? Nećeš da mi čestitaš kao novom vlasniku kazina? - upitao ga je podsmješljivo Džoker, oblizujući krupne očnjake. -- Želim da što prije odem! Gabi ga je plačući zagrlila. -- Odjebi, mala! - gurnuo je Žabac gadljivo od sebe, čime je sve iznenadio. - Još mi treba kurva u životu! -- To nije džentlmenski! - zavapio je ironično Džoker. -- Pa, onda mi pucaj u leđa, džentlmenu! - dreknuo je gledajući ga unezvi- jerenim pogledom. Potom se okrenuo kao da ga je briga da li će Džoker pucati u njega ili ne… -- Šta se ljutiš, žapčiću?! - posprdnuo se Džoker vidjevši da je Žabac na ivici nervnog sloma, pa se hitro sagao da pomogne djevojci da ustane. -- Kretenu! - viknula je za Žapcem koji je upravo nestajao na vratima, pa je uzela flašu viskija sa stola i otpila dobar gutljaj, a onda se zagledala u vječiti Džokerov osmijeh - Koji je đavo ovim ljudima? Zar nije monogamija imati u životu sve preko jednog partnera? Znaš kad ćeš da nađeš nevinu djevojku da je oženiš u dvadeset prvom vijeku, kad iz mindže kaktus nikne, eto tad! -- Ljudi nijesu razumni, gospođice, potpuno sam saglasan sa vama - uzeo je za ruku i poljubio je, a onda kao da se sjetio nečega poletio je prema vratima, naglo ih otvorio i dobacio Žapcu koji je prelazio ulicu praćen Pitonom: - Ako vidiš kuma Krsta Dostanića, kaži mu da sam poskupio! Uz pusu u guzu mora da mi popuši kušu! Zacenuo se od smijeha, gledajući Žapca koji se vukao kao prebijen pas. Svi dugovi se naplaćuju kad-tad, likovao je Džoker, pomislivši na babu Gospavu i njenu krpu. Riješio je da je posjeti. Mnogo je toga propustio, uzdahnuo je, i osmje- hnuo se advokatu koji je sipao piće za pićem nesrećnoj Gabi. -- Lijepo gnijezdo za ove bubašvabe? - divio se razgledajući kazino, a onda se okrenuo put advokata: - Sjutra završi te gluposti oko prevoda, da se ja sa tim ne zamaram, i... pogledao ga je ispod oka, ali se ovaj put nije osmjehivao - budi mi uvijek blizu. Ne želim da zbog nekog poreza ili slične gluposti opet igram poker sa upravnikom. Onda se zavalio u udobnu stolicu, izvadio telefon i počeo da bira brojeve… 177
Ne znam zašto je Gabi od svih nas prišla meni i započela razgovor. Vjero- vatno sam najnevinije i najnaivnije djelovao. A kurve vole takve gubitnike. Ipak se prevarila, niti sam bio naivan ni nevin, samo sam bio nezainteresovan za sve oko sebe, kao i svi gubitnici u Majdanu. Kada sam Džokeru ispričao čime se bavim, sasvim opušteno i da ne primijeti koliki sam parazit, prebacio mi je da novac iz Rupe niko nije dirnuo godinama osim što sam njemu donosio na Božić. Ne znam da li sam ga oduševio priznanjem da to ne smatram svojim novcem, nego njegovim. Dugo se smijao mom budalastom poštenju, ali i ja sam imao neke stavove, pa ma koliko bili smiješni, njemu ili nekom drugom. Ja živim u sadašnjosti, odavno, još sam mu rekao, prošlost i budućnost me savršeno ne interesuju, tako da od mene ne očekuje ništa što se tiče sjutrašnjeg dana, ili ne daj bože dalje, našto se on opet dugo smijao. Tutnuo mi je štos novčanica, na- mignuo mi, i rekao mi da je to za danas. Bilo mi je svejedno… U tom trenutku sam razmišljao o Gabi koja me je posmatrala krupnim smeđim očima. Beonjače su joj bile crvenkaste od nekog djetinjeg plača, zaključio sam, a potvrdila mi je sumnju vrlo brzo dok mi je prepričavala malopređašnje događaje. Brzo sam shvatio da imam nevjerovatno korisnog svjedoka za moju hroni- ku. Bio sam odvratan samom sebi što želim nekog da iskoristim, ali sam se tješio Plavim, koji se potpuno pretvorio u velikog brata, pa je snimao i kupio sve što mu je bilo od koristi. Gabi mi je bila veza između prošlosti i sadašnjosti. Svjedok saradnik, koji je za nikakve novce iskupljivao dušu. Da joj se ja nijesam desio u tom trenutku, sasvim slučajno na Džokerov poziv, naišao bi neko drugi. Ona, kao i svaka žena, voljela je duge veze, bez obzira na to što je bila kurva. Žabac ju je šutnuo. Dakle, trebao joj je neko da ublaži bol. Nije znala da sam nitkov koji je u njoj vidio samo svjedoka saradnika, ali ni mene nije grizla savjest što ću jednu kurvu iskoristiti za umjetničko djelo. Takođe, da me neko danas pita, kad poslije svega pišem roman, da li Gabi uopšte postoji ne bih smio potvrditi. Nikad ne bih ni porekao da postoji neka virtuelna ženska pojava koja zaiskri, s vremena na vrijeme, u mom životu. Možda je i ona dvojna ličnost kao ja, pa se sretamo u tim drugim stanjima. Zašto ku- rva, pitali su me i pitaće me svi, bilo u stvarnom bilo u fiktivnom životu? Zato što imamo neobjašnjivu hemiju koja nije seksualna niti duhovna, jednostavno, popunjavamo jedno drugom nepostojeće vrijeme koje drugi zovu dosadom. Mi smo od dosade napravili zadovoljstvo. Što sam je iskoristio kao svjedoka, to je bio motiv da postanemo prijatelji, a od prijateljstva smo i jedno i drugo samo imali koristi. No, budalama to ne mogu objasniti, niti želim sa njima polemisati ni o vremenskoj prognozi, a kamoli o složenim muško-ženskim odnosima. To što sam gubitnik znam da je izazov i jajarama i silnima da se lijepe na mene, ali to ne znači da ja želim da dijelim svoje gubitništvo sa njima. Ako je kurva moj prijatelj, ja nikom ne branim da ide u manastir i da se druži sa monahinjama. 178
Možda bih i ja imao šanse kod njih, jer moja priča je sažalila i beskompromisne, a kamoli smjerne kaluđerice. Crni je presabirao utiske otkad je preuzeo dužnost načelnika za javni red i mir, onaj isti posao za koji je godinama ismijavao tvrdoglavog oca, kada je ušao inspektor Pandurović. Uvijek se smijao tom čovjeku koji je nosio karakteristično prezime za službu. Kada bi se predstavio, uparađen u svojoj uniformi, uvijek bi izazivao podozrenje kod ljudi koji su se pitali je li to neka neslana šala. -- Načelniče, načelnik za krvne delikte Medvjed, želi da vas vidi! - gotovo oficirski odsječno je saopštio, kao i uvijek Pandurović, i sačekao dalja uputstva, razmišljajući kako Crni liči na oca fizički, ali je vjerovatno puno slabiji od tvrdog oraha koji nijesu mogli slomiti nikakvi kriminalci, profiteri, tajkuni, crnoberzi- janci i njihova podmićivanja, laskave riječi i obećanja. Crni se osmjehnuo razmišljajući kakvih sve prezimena ima otkada su izbje- glice iz Hercegovine preplavile Crnu Goru. -- Medvjed?! Čudno prezime? Ali tipično policijsko kao vaše, Panduroviću! -- Ne bih rekao, načelniče - zagonetno se zacerekao Pandurović - ali ćete se sami uvjeriti u to. -- Kažite mu da uđe! Pandurović je kucnuo petama i otvorio vrata. Lijepa, srednjovječna crnka je ušla u kancelariju sa spisima pod rukom. Toplo mu se osmjehnula, ali čvrsto stisnula ruku, pokazujući sakriveni temperament. -- Milica Medvjed! -- Drago mi je gospođo Medvjed! - pozdravio je uzdržano Crni, pokušava- jući da pronikne u tu naizgled nježnu ženu sa pravilnim crtama lica i punđom nemarno savijenom na potiljku. -- Gospođice - ispravila ga je Milica i sjela nasuprot njemu ne skrivajući duge mišićave noge. - Nadam se da vam ne ličim na medvjeda! -- Naprotiv! Jeste li za kafu? -- Ne pijem kafu, ni alkohol! Ne pušim! Jedino sam ovisnik o službi i bo- rilačkim vještinama! -- Lijepe navike, nema šta! Tražili ste da me vidite? -- Da, iz dva razloga. Prije svega da upoznam prvog saradnika, a drugi... - zastala je znajući da postavlja pitanje koje su svi očekivali od nje. Strahovala je kako će novi kolega odgovoriti na to direktno pitanje, ali ona je profesionalni policajac koga su na akademiji prvo naučili da prezre strah i da se suoči sa prob- lemom, jer ga jedino tako može riješiti. - Želim vaše mišljenje o povratku Fajtera u grad, koje je uznemirilo nas iz Uprave policije i građane. -- Fajtera? - lecnuo se Crni što se odmah suočio sa onim što je želio da odloži što dalje. 179
-- Čudi me da ste se iznenadili, kolega? - prodozrivo ga je pogledala Milica i otvorila fasciklu. - Koliko sam uspjela da čujem i da izvučem isječke iz štampe, jer vaš dosije ne postoji, vi ste bili svjedok više ubistava i saučesnik u više fizičkih obračuna i nanošenja teških tjelesnih ozljeda licima sa teškim kriminalnim dosijeom, zar ne? -- Da! Tačnije dva ubistva - saglasio se Crni, riješen da više nikom ne dozvoli da ga proziva za neke maloljetničke prestupe. - Bio sam kao dječak član jedne ekipe iz kvarta, ali poistovjećivanje grupe dječaka sa okrutnom kriminalnom grupom kao što su Fajteri to nema veze sa mozgom... -- Dječak ili ne - opet ga je prekinula Milica - bili ste svjedok ubistava! -- Da! - nasmijao se na silu - o tome postoje podaci u sudu. Što se tiče dosijea to pitajte načelnika i mog oca koji su ga, vjerovatno, uništili bez mog znanja, a u korist moje karijere! - pogledao je kako likuje u svojoj hrabrosti i pobjedi, malo iznenađena što se Crni ne stidi prošlosti. Pogledao je riješen da je zbuni i vrati istom mjerom: - Pretpostavljam da vas je poslala Unutrašnja kontrola da me ošamarite prošlošću? Samim tim da me ućutkaju za sve one radnje na koje oni žmure, već godinama, dok im ispred nosa Dostanići diluju drogu, cigarete i drugu krijumčarenu robu od čega imaju veliku korist i jedni i drugi... - zastao je i osmotrio kako pokušava da se sabere. - A vi ste im odličan igrač, jer kao izbje- glici vam očajnički treba posao i stan. Vjerovatno i malo novca do prve prilike da dobijete vizu za Ameriku ili Kanadu, zar ne? -- Ne - odbrusila je - dragi kolega! I nijesam mislila da će vas moja otvo- renost toliko pogoditi... Ja sam samo željela da sarađujemo po problemu Fajtera, a bivši član najviše može pomoći da raskrinkamo njihove moguće planove i kriminalna djelovanja... -- Da sam ja bio na mjestu tih trbušastih tržnih centara iz Unutrašnje kontrole ili Državne bezbjednosti, svejedno, umjesto što glockaju klitorise svojim ko- njoglavim sekretaricama kriminalnim šefićima i vode svoje debele žene na masne roštilje kod inkriminisanih tajkuna, ja bih im tada suprotstavio malo- ljetne klince ili kako vas uče da ih zovete Fajteri, a i mene među njima. Davno je trebalo razbiti glavu nedodirljivim Dostanićima ili dopustiti da se izubijaju između sebe i za sva vremena riješimo pitanje Majdana. Ovako, vi i vaši šefo- vi ste učinili najbolje za vas i vaše finansijsko stanje, i nijeste uništili ni jedne, ni druge. Zato od sada pa ubuduće, više mi se osim sa potpisanim službenim zahtjevima nemojte pojavljivati na oči, pa se vašim kompromitovanim šefovima pridružite na masnim roštiljima kod Dostanića u njihovim predizbornim kampa- njama i njihovim gorilama koji prevaspitavaju slobodne građane na izbornim mjestima! Doviđenja! -- Gospodine načelniče - uzrujano je ustala Milica - dozvolite da vas razu- vjerim u vaše zablude i da vam se istinski pridružim u razbijanju maske koju 180
su zadrigli šefovi navukli na svoje i lice Uprave policije! - jedva je izgovorila, potpuno potresena optužbama čovjeka kojeg je željela da omalovaži i da mu da do znanja da je ona u službi pet godina, a on nekoliko dana, pa je odmah postao načelnik za javni red i mir. Tek kad je vidjela podsmjeh u očima čovjeka koji se nije stidio prošlosti, osjetila je da je bolje da ga ima za prijatelja, nego za nepri- jatelja, jer ona je ipak žena, a to joj je najveći problem u karijeri. – Izvinite, ako je ovo djelovalo kao saslušanje, jer u suštini, ja sam samo željela savjet. Znate, grad priča o osvetama... O novim ubistvima. U sve se uvukao strah. I što je najgore, želja za krvlju i smrću. Užas! -- Gluposti! - nasmijao se Crni. - Sve same gluposti i čaršijska naklapanja! Ti ljudi su platili za svoje grijehe! I treba ih ostaviti na miru. - Želio je da joj da do znanja da njegovi drugovi nijesu đubrad kako ih ona zamišlja, ali nije znao kako će to shvatiti. Uostalom, pomislio je, nek shvati kako hoće, ali on neće dozvoliti da se oni opet žrtvuju za sve one ljude koji su izbjegavali zakon. Posebno ne sada kada su u toku reforme u sudstvu i Ministarstvu unutrašnjih poslova. - Ako ne znate, mogli ste se raspitati... Mišel je ratni heroj i invalid, a to možete pročitati na sajtu Legije stranaca i u vodećim franscuskim medijima. Džoker je u zatvoru već četiri godine, jer su mu pansion platili naši sudije i vaši šefovi zajedno sa Do- stanićima zbog dva pokušaja ubistva u samoodbrani. Apsurdno, zar ne? Štakor je završio fakultet i samo jednom sam ga sa djevojkom sreo u Beogradu. Sljedeći me je dan posjetio na akademiji i zamolio da idući put kad ga sretem okrenem glavu, jer ne želi da bilo šta ima sa prošlošću. Ivo Džada je naš poznati kolumni- sta, koji jedva krpi kraj sa krajem kao svi intelektualci u ovoj zemlji, dok vaši nadređeni koji su kupili diplome na rasprodaji raznih fakulteta rade na njihovim mjestima i vode ovu zemlju, koliko znam… Čaršija može da priča što hoće, ali ne zna da tajkuni moraju da nađu nove žrtve za svoje svinjarije. Korumpirana vlast i opozicija, takođe. Ja vas uvjeravam da su to sada zreli i ozbiljni ljudi suočeni sa teškim životom i još težom prošlošću. Domci ili siročad, sa grižom savjesti zbog smrti najboljih drugova a zbog ideje za koju su se svi zakleli, pa i ja. Molim vas da ne slušate čaršiju, nego da radite svoj posao ako želite da sarađujete sa mnom! -- A zašto onda grad strahuje? -- Pitajte grad! - dreknuo je, vidno iznerviran njenom tvrdoglavošću. - Mo- lim vas da mene i moje prijatelje ostavite na miru! -- Naravno... za sada - saglasila se Milica. -- Nepovjerljivi ste? -- Takav mi je posao! - osmjehnula se i pogledala u telefon koji zazvonio na stolu. -- Izvinite - uzdahnuo je Crni pa se zagledao u displej mobilnog telefona, a onda se javio, razvlačeći usne u široki osmijeh. -- Treba mi Crni policajac? - začuo je prepoznatljiv kikot sa druge strane i od neke treme se naježio, jer je znao da se tako smije samo jedan čovjek na planeti. 181
-- Džoker kriminalac?! – instiktivno je pogledao Milicu koja se znatiželjno zagledala u njega. - Važi, burazeru, dolazim, samo da razuvjerim mog prvog saradnika da bar večeras nećeš nikog ubiti ili pokušati da ubiješ, jer je ona umorna i želi da se naspava... - nasmijao se glasno i pozdravio sa Džokerom gledajući u Milicu koja je ustala. - Eto, imate moju i Džokerovu riječ da će grad večeras mirno spavati, bar što se nas tiče! -- Doviđenja, kolega! - pozdravila se mirno, iako je u sebi jedva sputavala bijes da mu da do znanja kako mu je to posljednji put da se na njen račun šali sa nekim kriminalcima, ali je zaćutala, jer je ionako previše rekla za prvi sastanak. -- Vidimo se, koleginice. Pozdravite šefove! Požurio je u kazino. Sjetio se cigli u zidu između Tetkinog magacina i Rupe. Smijao se iz glasa hodnikom dok su ga policajci gledali u čudu. Ništa manje uzbuđen od Crnog nije bio ni Štakor dok je jurio ka kazinu, bez obzira na to što Meri nije mogao da objasni kud su se djela sva ona obećanja i kletve da je jednom za svagda završio sa prošlošču. On to nije dovodio u pitanje, ali sastanak sa drugovima iz djetinjstva poslije toliko godina nije bio vraćanje u stare kolosjeke, već želja i radost da im dokaže da može drugačije da se živi. Sa drugim snovima. Nijednom nije zažalio što je prekinuo vođenje ljubavi i na Me- rino insistiranje digao slušalicu poslije dugog zvonjenja. Prepoznao je Džokerov glas koji ga je pozvao u kazino na čašicu razgovora kako je zvao njihovo druženje nasmijani brđanin, koji se još nije odrekao šala, poslovica i pravila koje mu je vaspitanjem utuvila baba Gospava. Sa istim žarom je i Mišel ušao u kazino. Pratio ga je bolni majčin pogled što je ostavlja samu, sada kada ga je dožudjela poslije toliko godina. Ne, kao nijedan od nas - ni on nije mogao objasniti šta nas to vuče da se odreknemo svega i da popijemo po koju čašicu poslije toliko godina, ne razmišljajući da li su to one ci- gle u zidu, prve cigarete i džointi, tuče sa družinama u školi, smrti najboljih dru- gova koje su nas možda spojile ili razdvojile, niko nije bio siguran, za cijeli život. Ni sada, kada smo sjedjeli duboko zavaljeni u foteljema kazina, dok nam je pripiti advokat dijelio fotokopije ugovora, nijesmo razmišljali o budućnosti koja nam se osmjehivala sa papira. Tražili smo na licima drugova i nalazili vrijeme koje je ostavilo trag. Bili smo svjesni da više nijesmo oni isti klinci koji su tu- marali Majdanom tražeći svoje mjesto što bliže suncu, već zreli ljudi sa ličnim srećama i nesrećama, kojima je suočavanje bilo neophodno da se uvjerimo da smo jednom za svagda završili sa dječjim snovima i obavezama koji su nam promijenili životne puteve. -- Sve je urađeno po zakonu! - digao je čašu Džoker - kazino je naš! Ni sami ne znamo zašto smo sakrili prava osjećanja i digli čaše, stideći se potajnih misli, a zadovoljni što smo, ipak, poslije toliko godina pobjednici. Pirovi, ali pobjednici. Izgleda da je samo Džoker, potpuno zanesen svojom igrom, bio onaj 182
stari, spreman da žrtvuje sebe i život za naše ime i ugled. Isto kao njegov otac Obren Orle Ljutković koji je zubima iskasapio njemačkog drota na njemačkom asfaltu kako bi dokazao da Fajteri ni na samrti ne ostaju dužni. Neka mučni- na je Štakora natjerala da što prije razbije tminu koja je još uvijek pomračivala Džokerov razum. -- Sve je u redu, Džokeru, samo si zaboravio jednu sitnicu - rekao je skoro svečano, da bi, ako bude potrebno, ostavio sebi prostora da izbalansira i ne po- kvari susret - jesmo ponovo ovdje, ali smo stvorili nove navike i živote. - Prošetao je pogledom po svima, ali nije dobio očekivanu podršku, već je naletio na tvrdi zid ćutnje. - Bar ja! - završio je snuždeno. -- I na to sam mislio! - uzviknuo je Džoker, - Kazino Fajter zvanično se vodi na mene i Mišela, a nezvanično - raširio je ruke očekujući, ako ne zahva- lnost, divljenje njegovom gestu - zarada se dijeli na petoricu! Od toga svi mjese- čno ostavljamo deset posto za Mrvičinu majku, što dođe kao šesti dio. Ivo Džada, KATARAKTA Tišina Tišina je ona buka koja probija ali sam od tišine bježao mnogo puta. zvučni zid i od koje pucaju bubne opne. Tišina i buka su onoliko slične koliko Nije tačno da nije. Nijedna buka nije genije i idiot, koliko sreća i nesreća, ko- bila toliko glasna da bi me primorala liko sve druge krajnosti od kojih se ježi da napustim prostoriju ili sagovornika, koža i pucaju živci kao zvučni zidovi… -- Bez mene! - podigao je pogled i glas Crni, koji ovu noć, od koje je strepio, kao i većina nas, ipak nije zamišljao poslovnom, već veselom i prijateljskom, ali sakrio je razočaranje šalom: - Nećete valjda policijskog funkcionera upetljavati u vaše mutne radnje? Svi smo se smijali, a postajali svjesni da više nijesmo krv, meso i kost. Štakor je prvi od nas završio sa mitemom koja nas je godinama trovala. -- Sad, pošto sam izašao iz posla, ne znam koga da izaberem za kuma pošto se ženim u nedjelju! - posmatrao nas je analitički, ni sam ne znajući koga da odredi, a mi smo počeli da ga tapšemo po ramenima odobravajući njegovu odluku. - Da li da izaberem moćne prijatelje iz kriminala ili moćnog prijatelja sa druge stane zakona, pitanje je sad? -- Ja ću ti biti kuma! - zakikotao se Džoker - a Crni nek’ ti bude kum! -- Šalu na stranu - smirio nas je Štakor - imam ženu koju volim, a koja je gledala film onog ludaka... Imam posao, a direktor mi je obećao pomoć za stan do kraja godine. Na kraju krajeva dosta sam patio! - Raširio je ruke tražeći 183
riječi da se opravda, što ga je postidjelo, ali nije činio nikakvo zlo, bio je sig- uran. -- Ja sam siroče. Nikad nijesam imao kome da odem niti kome da se vra- tim, kao zadnje četiri godine Meri. Sad kad to imam, ne želim da se kockam! -- Svi smo klimali glavama, podržavajuži ga, a onda me stisnuo za nad- lakticu -- Kum je za čitav život. Ipak, ne mogu čekati kriminalce i policajce da nađu vremena za mene, zato, bez ljutnje, zovem Iva za kuma, jer on uvijek ima vremena za sve... -- To je i bio u pravu, znali smo svi, a onda su se počeli šaliti na moj račun i čestitati, ali nije umjesno pričati o uspjesima gubitnika kakav sam ja. -- Ja idem do krčme! Ođe mi je previše fensi… - nasmiješio se Mišel i ustao. - Ako želite, častio bih vas pićem! Krenuo je ka izlazu, a mi ćutke za njim, svjesni oblaka vremena koji se is- priječio između nas. Džoker nije mogao da shvati kako neko ne želi da zarađu- je kad je, već, završio posao. Za sve. Opet, Štakor nije razumio da je Džoker još uvijek ostao na mentalnom sklopu tinejdžera. Crni se čudio zbog čega se uopšte sučeljavaju?! Zašto mirno ne žive svoj život bez ikakvih trzavica i njeguju dugogodišnje prijateljstvo koje bar on, kome je najteže, pomislio je, neće dati nikakvim službama i zakonima da ga razore bez velikog razilaženja. Ja sam, naravno, sit velikih i malih snova, tijesan u sopstvenoj koži, riješen da radim životno djelo, a bez trunke energije, razmišljao da sve to kuliram i živim svoj gubitnički život na periferiji Majdana i planete, sa lap-topom koji se gasi, s vremena na vrijeme, sa bogodavnom nokiom koja, takođe, otkazuje poslušnost, roditeljskim grobovima i drugim bogatstvima vječnog gubitni- ka… Jedino što me radovalo bila je topla Gabina ruka na mojoj hladnoj i njen poziv da svratim katkad, a onda mi je dobacila gazda, jer je shvatila Džoker- ovu tranzicionu poentu. Da, ko umije više da obraduje jednog muškarca osim podatne kurve koja izgleda kao avion što bi rekao Džoker, pomalo zlovoljan, da ne kažem ljubomoran, što on Gabi može dobiti samo za novac, a ja za čašu vina ili kafe, svejedno. Ima nešto u kurvama nedokučivo onima koji nijesu ženske i muške kurve. Kurvinski karakter, valjda. Šetali smo kao nekad, kao da smo izašli iz kadra gangsterskog filma, sa teškim sjetama i savjestima umjesto sjenki koje su nas u stopu pratile pod velikom mjesečevom lubenicom, koja je prskala od čestih naleta oblakovih sječiva. -- Uvijek sam volio da šetam kad svi spavaju, obilazeći oko vaših stanova i baraka, da vidim da li je još ko budan da ispušimo po džoint i smijemo se kao ludi do u zoru kad Tetki stižu vruć hljeb i kifle - rekao sam pomalo se snebivajući od običnosti svoje izjave. -- I ja! - saglasio se Štakor, razmišljajući o svojim i Komarčevim beskra- 184
jnim šetnjama i krađama mlijeka i dnevnih novina ispred marketa. - Kao da spavaš i hodaš! -- Spavajući šetači! - podsmjehnuo se Džoker, koji nikad nije volio da šeta badava, ukoliko ga na drugom kraju nije čekao neki cilj. -- Spavajući šetači! U pravu si, brđanine - nasmijao se i Štakor. - Oduvijek sam želio da prošetam po mjesecu... -- Tebe je ta književnost udarila u glavu! - izistinski se zabrinuo Džoker dok smo se mi kikotali. -- Nemaš ti pojma šta znači šetati po mjesecu! Hodaš, a lebdiš! Prvi put kad sam vidio astronaute kako šetaju po mjesecu poželio sam da budem astronaut... -- Ja sam mislio da je zatvor štetan, a on je nevinašce pri književnosti? - i dalje se, tobož, brinuo Džoker za mentalno stanje prijatelja. - Meni je sreća što sam televizor vidio prvi put sa petnaest godina kad sam upisao srednju u Ko- lašinu, inače bih gore napravio vikendicu, pa bih ti davao ključeve da šetaš dok ti je milo... Ušli smo raspoloženi u krčmu gdje nas je dočekao oduševljeni Šmit sipajući šećer po našim glavama u znak dobrodošlice. Prijao nam je taj glupi i zabo- ravljeni običaj starovarošana, a potom smo bili primorani da slušamo Šmitove žalopojke na Đura, koji je pukao kao zvečka, kako je rekao, i više ne dolazi u krčmu. Lijepa je bila vijest da će Ljubo izaći brzih dana zbog lošeg zdrastvenog stanja. Nijesam siguran ko se tome više radovao - Mišel ili Šmit. Jedan zbog griže savjesti što neko drugi ispašta njegov grijeh, a drugi zbog samoće, koja je jedan od najvećih grehova. Nikada, ni prije ni kasnije, nijesam imao poriv da se ubijem osim te noći. Da li je to bilo od velike količine vodke ili od dobrog hašiša, nijesam znao. Nekako mi se učinilo da je ljepše umrijeti, nego se ujutro probuditi sa mamurlukom i bez centa u džepu i opet ispočetka… Gubitnici vrlo brzo spoznaju hronične zablude, pa se otrijezne u pravom momentu, da ne naude prije svega sebi, a ni drugom, što bi ih moglo skupo koštati. Ipak, rekao mi je Štakor dok sam mu pijanom pomagao da uđe u zgradu gdje se nalazio unajmljeni stan, večerašnje druženje nije bilo ni nalik onim starim druženjima. Vrijeme je bilo nepremostiva bujica koja je odnijela lijepe stvari, a samo neke ružne i bolne nasukala na tvrde obale sjećanja, sa kojih misao ne može da sklizne na neke nove nedoživljene dane i noći. Upitao sam ga gdje je to pročitao, a on se naljutio i odbrusio mi da je on završio Filološki fakultet u Beogradu, za razliku od kursa kako, inače, zovu Filozofski fakultet u našem gradu. Bio sam spreman da razmijenimo uvrede, ali je bilo sve uzalud, jer Štakor te večeri nikog nije slušao osim sebe, pa sam obračun ostavio za drugu priliku. Nekako sam iznio Štakora na drugi sprat, uzaslonio ga uz vrata, pozvonio i onda razgulio niz stepenice da me novopečena kuma Meri ne osumnjiči za alkoho- 185
lni zločin koji je izvršen nad njenim budućim mužem. Pošto sam odustao od samoubistva pošao sam u kazino nadajući se da ću nabasati na Džokera da nas- tavimo sa pijankom. Tamo sam zatekao pospanog krupijea i Gabi kako sa čašom koktela u ruci pleše na bini uz neki etno bluz, bar mi se tako učinio. -- Čudno, kako jedna noć može da donese velike odluke – povjerio sam joj dok smo plesali - želio sam ove noći da izvršim samoubistvo, pa sam odustao i čini mi se da si mi ti posljednji prijatelj u životu… -- Nemam ništa protiv - neodoljivo se osmjehnula - ali ako hoćeš da jebeš posljednjeg prijatelja u životu moraćeš da platiš! Nije to bilo nešto što me začudilo, naprotiv. Gabin i moj spoj, kao i razlaz su jedino ostavili posljedice na moj seksualni život, a to je najmanja cijena koju smo mogli platiti. Postoje strašnije stvari. Raspad braka ili nekih velikih ljubavi. Taj bol je jedino dobar za neki film, roman ili dramu... U životu običnih ljudi je obično fatalan za mnoge. A sebe nikad nijesam vidio kao filmskog, roma- nesknog ili dramskog junaka. Srećom po moje zdravlje. -- Vraćaš se starim navikama? - dočekala je Meri budućeg muža, zgrčena u fotelji. -- Ko to kaže? - pokušao je da izgovori a da mu se jezik ne sveže u pijani čvor. - Prije bih rekao da se trudim ne bih li se odvikao. -- Neka čudna terapija? - upitala ga je Meri sklanjajući glavu od njegovog zadaha. -- Nije čudna, nego prava! - pokušavao je da šalom odobrovolji ljutitu sa- putnicu. - Prvo moraš da se podsjetiš kako to izgleda da bi sa razlogom mrzio i izbjegavao ružne navike. U suprotnom, vremenom zaboraviš. -- Da smo načisto, ne želim da ti zvocam, niti da od tebe pravim nekog papučara, ali ne želim ni da počinjem nešto čemu se već sluti kraj, u redu? -- Ako nas može razdvojiti jedna flaša nekog viskija, odlazi zauvijek i nosi me na duši! Meri se zasmijalai bacila mu se u zagrljaj sa mukom ga ljubeći u usta iz kojih je nesnosno zaudarao. -- Izvini, samo sam bila zabrinuta gde si čitavu noć! -- Šetao sam po mjesecu! - cerekao se skidajući odjeću i pokušavajući da održi ravnotežu. -- Ma šta kažeš? - zasmijala se i počela da ga gura pod tuš. -- Znao sam da mi nećeš vjerovati! - durio se Štakor gubeći oslonac. Završi- li su na podu, zagrljeni, razmišljajući o tome kako su, napokon, oboje srećni, jer imaju kome da se vrate. Dok se peo uz stepenište oronule četvorospratnice Crni je razmišljao kako bi bilo dobro da ga u stanu čeka načelnica krvnih delikata Milica Medvjed sa 186
svojom tvrdoglavošću i dugim mišićavim nogama. Nasmijao se pijanim nebu- lozama. Jedva je uspio ubaciti ključ u bravu i otvoriti teška hrastova vrata, koja je otac ojačao metalnim okvirom strahujući od odmazde lokalnih kriminalaca. -- Kada se načelnik za javni red i mir kreće na prstima po svojoj rođenoj kući to nije dobar znak! - dočekao ga je otac podsmijavajući mu se iz fotelje, sa naočarima na polovini nosa, gledajući ga preko izgužvanih novina. -- Nijesam želio da vas probudim - promrmljao je ljut na oca što još uvijek kontroliše njegovo ponašanje. - A šta ti radiš budan u ovo doba? -- Dobar policajac uvijek spava sa jednim otvorenim okom. -- To pravilo nijesam pročitao u udžbenicima, ali sam ga se naslušao u američkim filmovima. - nasmijao mu se u facu, riješen da vraća ocu istom mali- cioznošću i licemjerjem, kojim ga baca u očaj još od ranog djetinjstva. -- Opet si bio sa onim tvojim narkomanima, zar ne? -- Otkud znaš? Nije ti dovoljno što si me i na poslu okružio provjerenim ljudima, kako bi ostao doživotni načelnik policije, nego i kući moraš da isljeđu- ješ? -- Sram te bilo! -- Zašto vodiš tuđi posao, umjesto da uživaš u penziji? -- Zdravo bio pa dočekao, dragi kolega. Jednom policajac uvijek policajac! - opet je frazirao bivši inspektor, još uvijek ne želeći da se pomiri sa penzioner- skom beskorisnošću. -- Prvo, nijesam ti kolega, nego sin! - zainatio se Crni, riješen da napokon raščisti sve nesuglasice sa ocem. - Drugo, sa tim ljudima koje zoveš narkomani sam odrastao dijeleći dobro i zlo, i nema tog pravnog sistema koji će me okrenuti protiv njih! I treće, nikad neću dozvoliti uniformi da me razdvoji od porodice i prijatelja kao što je tebe! -- Priče za malu đecu! - nasmijao se stari inspektor i krenuo ka spavaćoj sobi. - Mladalačke zablude i budalaštine! Sjutra kada vam se sukobe interesi poubijaćete se međusobno kao da se nikada nijeste poznavali! - klimnuo je gla- vom u znak pozdrava, zadovoljan što uvijek ostaje na njegovoj volji. - Laku noć, načelniče! Crni je sjeo u fotelju ljutito gledajući za ocem. Pitao se šta je najbolje da uradi sa ocem, jer ga principi starog policajca dovode u očaj. Neće mu dozvoliti da upropasti prijateljstva i stavove za koje je smatrao da je u pravu. Isto tako ne smije dozvoliti drugovima iz djetinjstva da ga na osnovu starih vremena uvuku u mutne radnje koje ne želi i za kojima ne žudi. Večeras se uvjerio da je veliki jaz između njih, kao i da mogu funkcionisati samo na osnovu nekih lijepih ili ružnih uspomena. Džoker, međutim, nije dijelio naše i mišljenje Crnog. Štaviše, bio je sigu- ran da smo više umorni, nego uplašeni, bez obzira na to što smo se izjasnili da 187
ga nećemo podržati. Prije svega je računao na Mišela koji je potpuno srušen kao ličnost. Vjerovao je da mu samo treba motiv kako bi se reaktivirao i postao ono za šta je rođenjem predodređen - glavni. Bilo ga je neophodno drmnuti iz letargije i umora, a to je i činio dok su se posmatrali u prljavom ogledalu iza Šmitovog šanka. Mišel nije bio raspoložen za razgovor, pa je Džoker presabi- rao utiske i tražio prečice do misli i umova svojih prijatelja. Štakor je ponešen i opijen ljubavlju i književnošću, ali kad shvati, da se od žena i književnosti ne živi, vratiće se sam. Za Crnog nije ni sumnjao da će vrlo brzo ukapirati kako fukcioniše policija i da ne postoji razlika između jedne i druge strane zakona. Biće im od velike koristi za pokrivanje svih radnji koje ima na umu. A na meni su se mijenjali kao na maci, kako je jednom rekao, jer sam ja imao sve vrijeme ovog svijeta za sebe i sve džabalebaroše željne zgubidanjenja. Ja sam bio idealan za popunjananje rupa. Nijesam bio počastvovan, ali me radovalo što, napokon, imam sa kim dijeliti svakodnevicu! Zora se već uvlačila kroz zamagljene prozore krčme. Šmit je drijemao trudeći se da mu glava ne padne na šank. Džoker je pokušao još jednom da ubijedi Miše- la u moć svog paklenog plana. -- Sad imamo šansu, čo’ječe, koju smo čekali godinama. Majdan je naš, jer smo Žapca istisnuli iz posla! Još da smislimo način kako da uzmemo grad! -- Lijepo ćemo zamoliti Dostaniće da napuste grad i gotovo? -- Znaš da ne volim kad se tako šališ sa mnom! - uvrijedio se Džoker, jer je mislio da između njega i Mišela nikad neće postojati nikakva razlika u stavovi- ma ili mišljenjima. Imali su prećutni dogovor da rade sami i ne petljaju ostale sem kad moraju, a što su im u nasljeđe ostavili očevi. - Nećemo da ih molimo, ali ne moramo ni da pucamo na njih, niti oni na nas! - zagonetno je izgovorio, očekujući Mišeov zapanjeni pogled. -- Kako to misliš?! -- Daćemo Krstu do znanja da nas interesuje samo Majdan dok ne osjetimo da je oslabio. Kad napravimo pozicije kod policije i gradskih glavonja, Krsto se opusti, srokaćemo ga kao malog majmuna! A? -- Samo želim da se odmorim! -- Samo se ti odmaraj, stari druže. - kresnuo ga je pesnicom po ramenu uvjeren da Mišel želi da razmisli - a ja ću da radim poslove! -- Samo želim da radim nešto bez glavobolje. Da mirno živim. Nagledao sam se sranja za čitav život. Kapiraš? – nije posustajao Mišel. - Više me ne inte- resuju takvi poslovi! Hoću neku siguricu. Svakog prvog plata i mirno spavaš… -- Pa radićemo, stari moj, kao dragstor! Svakog prvog, drugog, trećeg… plata… svakog dana. Nećeš imati kad da digneš glavu od posla, a ne da misliš! -- Nije to za mene! -- Nego šta je? Šta to znaš da radiš? 188
-- Ništa! - priznao je Mišel. - Znam da sekam i da se bijem! -- Eto vidiš! Ali znaš da se ljudi boje tebe, zar ne? -- Ne znam!? Zašto se boje? -- Zašto se boje? - zasmijao se Mišelovoj skromnosti. - Bojali su se tvog oca, pa se sad boje tebe! Čitav grad priča o tebi, ali ne priča o meni, jer ja nijesam iz ovog grada i niko ne zna da je moj otac Orle Ljutković, ali da znaju onda bi se dvostruko bojali, je li? -- Umoran sam Džokeru, pusti me da se odmorim! -- Imaš talenat, iskoristi ga, matori! - uhvatio ga je za okovratnike, izgu- bivši živce da se ubjeđuje sa njim, ali se istog momenta pokajao kad je njega Mišel zgrabio za glavu i unio mu se u facu sikćući: -- Umoran sam! Umoran! Razumiješ! Ja sam ubijao ljude dok si ti igrao poker sa ludim upravnikom i njegovim pacijentima! Meni su ginuli drugovi iz bataljona isto kao Mrvica i Komarac, a ja sam samo zaradio metak u kuk! Ra- zumiješ, Džokeru! Umoran sam! Hoću da spavam, ali ne mogu. Vidim zapaljeno dijete koje bježi po ulicama i zove majku i oca da ga ugase, jer sam ga ja zapalio! Kapiraš? Odgurnuo ga je i iskapio piće. Bez riječi je izašao u rasvit. Nije čuo kako mu je Džoker pomirljivo dobacio, svjestan da je pretjerao: -- Čemu žurba, čo’ječe? Život je pred nama! Mišelova majka se nadala da će skrušeni i povučeni Mišel odabrati život koji je pred njim, umjesto griže savjesti o kojoj nije pričao, a koja ga je izjedala i starala toliko brzo da gospođa Vijerić više nije prepoznavala sina koji je naglo sijedio. Ionako mršavo lice pretvaralo se u zgrčenu bezobličnu masu izbrazdanu sitnim i dugim borama koje su se od očiju spuštale ka krajevima usana. -- Čekaš me? - tiho je pozdravio i sjeo na dvosjed trljajući nogu koja ga je boljela i krijući pogled od njenih crvenih očiju utopljenih u nadutim podočnja- cima i kapcima. -- Ne, gledala sam neki film. Muči me nesanica već godinama, znaš. -- Dugo je trajao film. Petnaest je do sedam. -- Večera ti je na stolu. -- Hoćeš reći doručak? - zasmijao se i prigrlio je. – Je l’ još primaju one sezonce za istovar i utovar na želježničkoj stanici? -- Primaju, valjda!? Zašto? -- Pa vrijeme je da počnem da radim - privio je uz sebe znajući da će je time oraspoložiti - ako nećeš da me izdržavaš cijeli život? -- To nije za tebe! Imaš metak još uvijek u kuku? -- Probaću! Možda se smiluju na invalide i ratne heroje! - mučno se osmjeh- nuo i zatvorio oči, riješen da pokuša da zaboravi sve što je bilo. 189
Zahrkao je malo potom. Majka ga je gledala i milovala po prorijeđenoj kosi. Pokrila ga je ćebetom i privila se uz njega. Nikada mu ne bi mogla i ne bi umjela ispričati kroz kakve je patnje prošla sve ove godine, uzdahnula je, ali će sada sve biti dobro kad je tu. Neka i istovara i crnči samo da se ne suprostavlja Dostanićima koji se ljudi ne stide, a Boga ne boje. Krsto Dostanić se ljutio i prebacivao sebi da je postao popustljiv i previše mek. Da nije, ne bi Žabac bio živ. Stajao je pred njim, povijen od bola, sramote i straha, sa krvavim povezom oko ramena, jer je rana krvarila. Trebalo je da nakon prvog obračuna sa dječurlijom iz Majdana postavi na njegovo mjesto ne- kog drugog. Možda baš klince koji su imali hrabrosti da se suprostave njemu i njegovoj gerili koja je gospodarila gradom. Ne biva uvijek onako kako čovjek planira i misli. Nakon penzionisanja inspektora Popovića, onog tvrdoglavog i nepotkupljivog psa, mislio je da će napokon bezbrižno uživati u plodovima du- gogodišnjeg rada i rizika, ali su se Fajteri željni slave vratili. Frknuo je, savlađu- jući bijes od pomisli na to ime koje svojataju svi u tom ludom kvartu, a koje su proslavili oni što su odavno pod zemljom ako ne računaju Đura Ćuka i Ljuba Macu, koji trune u nekoj zatvorskoj ludnici. Vrisnuo je na Žapca koji je kao lu- dak kolutao očima i pravio grimasu kao retard: -- Marš napolje! Dok radim sa budalama još će i meni reket tražiti! -- Rekao sam ja šta će biti! - pravio se pametan Milutin namještajući se u invalidskim kolicima. -- Ti si rekao? Ti, koji si pustio da te ta đečina izbuše kao zadnje govno!? Ti nemaš pravo glasa! - bjesnio je Krsto. - Ako neko još jednom spomene riječ Fajteri, glavu ću da mu otkinem, prije nego njima, je li jasno? Pošto se dogovorio sa nervoznim šefom oko cijene po istovarenoj i utova- renoj toni cementa, Mišel se prihvatio posla zajedno sa Kostom Konjem, kako su zvali pedesetogodišnjeg dobričinu. Iskusni radnik nije žalio snage i savjeta novom partneru koji se čitav dan mučio sa džakovima osjećajući nesnosan bol u kuku i nozi. -- ’Bem ti ovakav život - stalno je zvocao Kosta - radiš kao crnac, a nemaš đeci uveče da poneseš kilo voća. Kad kupiš hljeb i mlijeko, izračunaš koliko ti treba za komunalije i kiriju, shvatiš da si non-stop u minusu. - Pomogao je Miše- lu da stavi vreću na rame, a potom sa lakoćom uzeo dvije ispod pazuha i bacio ih na paletu. - A opet je dobro, bar pošteno zarađuješ svoj ’ljeb. Sa ovim se ne bih mijenjao! - pokazao je na Đura Ćuka koji se gegao ka stanici pjevajući vječnu odu rakiji. - Puka’ ka’ moja cipela, a bio je Fajter! Sjeo je na džakove i počeo da savija cigaretu nudeći kesu sa duvanom Mišelu, koji je odmahnuo glavom i nastavio da nosi vreće, postiđen Kostinim učinkom. 190
-- Zamisli čime se ljudi zamlaćuju, moj Mišel?! - čudio se Kosta Konj plju- vajući duvan na sve strane. - Nekakvim Fajterima i magarcima, a nemaju ‘ljeba da jedu! Ja bih te džabalebaroše doveo ođe kod mene, a ne u zatvor da džabe jedu pšenice. Žito bih podijelio sirotinji, a njih držao na vodi! - ljutio se Kosta gledajući dobrodušno u Mišela, a onda je sijevnuo očima kad je bacio pogled u Đura. - Vidi ga? Pi! Nije to bijeno na vrijeme, da jes’ učilo bi škole, a ne pucalo ka manito oko sebe! Što neće kad vide one Dostaniće i mene! ‘Ajde izaberi, ja, odrta života, bez gaća, ili oni što ne znaju šta će od para. Ja sam sa sedamnaes’ godina radio sa njihovim ocem odavde do primorja đe smo građevinu našli. Više smo zajedno pojeli pašteta, nego što sunce i mjesec izlaze, a danas moj sin ide u jedne patike tri godine, a njegovi sinovi dižu zgrade ka’ nekad centralne komitete! - bacio je gadljivo cigaretu i zgnječio je nogom. - Dođe mi da poludim ka’ ovo zastiđe od Đura, pa da me boli briga i za ženu i za đecu i za crn obraz među ljudima! -- Možda nije lud... -- Ne nego sam ja!? - ustao je i zgrabio džak, pa ga bacio na Mišelovo rame. ’Ajmo mi da ’ljeb zarađujemo, neće nam ga oni dati! - Uzeo je dvije vreće i pro- frktao: - Sekaj vole kad nemaš škole! ’Ajde, ’ajde stisni zube, ovo ti je prvi dan. Sjutra ćeš me prestići! Od gledanja nema ‘ljeba! Mišelu se dopadao dobričina, iako nije volio ljude kojima je čitav svijet ve- liki koliko im je dug nos. Onda se osmjehnuo kad je pomislio šta bi Kosta Konj rekao da zna da je on Mišel Magnum? Sviđao mu se veliki prostodušni čovjek, sav zanešen svojim poslom i egzistencijom. Srećan sa mirnim snom. Želio je da bude kao on, ili makar kao Štakor koji je našao smisao i želi da poštenim radom hrani djecu koju će sjutra izroditi sa Meri. A šta on želi, upitao se? Nikada nije imao ženu, niti je poželio, osim u onim pubertetskim danima kada je zajedno sa družinom onanisao na Tetkino unakaženo tijelo. O Emili nikad nije mislio na taj način, ali je znao da je voli, jer nikada nijedna osoba ili događaj nije izazivao toliku toplinu, tremu i zbunjenost kao susret sa njom. Čak i sama pomisao na nju. A ona je negdje u Njujorku. Možda bira vjenčanicu kao Štakor i Marija, pomislio je, i uprtio vreću koja mu je raspirila bol u kuku i odagnala misli na sve lijepo i ružno. Zadovoljan što nečim razgoni noćne more koje mu sapliću riječ u grlu i svaki nagon i želju za svim, bacao je vreću za vrećom. Kad se sjutradan probudio i krenuo na posao, znao je da je po prvi put od djetinjstva zaspao skrhan fizičkim umorom. Popio je jutarnju kafu sa majkom, ćuteći neko zadovoljstvo koje ih je oboje obuzelo. On je razmišljo o Kosti Konju, a ona je zamotavala u foliju sendvič. Odlučio je da poslije posla posjeti gospođu Nakić i obiđe radnje, jer je sjutra Štakorova svadba. Rekao je majci da nikom ne govori gdje je i šta radi, da bi sačuvao mir i posao koji ga je, i pored bola u kuku i upale mišića, radovao i činio zadovoljnim. 191
Rano su završili posao. Na Kostino insistiranje su pošli u želježnički bife gdje je dobričina platio po kafu, govoreći mu o sebi i svojoj familiji. Na kraju, kad je zaključio da ne zna ništa o Mišelu pitao ga je o njegovom životu. Mišel mu je pokazao ranu od metka koji se rasprsnuo njegovom kuku. Slagao je da je kao legionar morao da ćuti. To je izazvalo kod Koste sažaljenje, pa je preostalo vrijeme psovao velike sile koje se nikad neće najesti tuđe krvi i nesreće. Gospođa Vijerić samo što nije ciknula od sreće kada je Mišel zamolio da pođe sa njim do njene jedine prijateljice gospođe Nakić. Poletno se spremila i uzevši ga pod ruku čavrljala čitavo vrijeme dok su išli ka Mrvičinoj i Emilinoj kući. Gospođa Nakić se obradovala oboma i skoro je uzviknula još sa vrata. -- Emili, vidi ko nam je došao! Mišel se trgao, jer je najmanje očekivao da će vidjeti Emili, za koju nije imao snage ni da pita. Emili ih je srela u hodniku, gdje je nekad bacila rođendansku narukvicu optužujući ga da je lopov. Djelovala je starije i ozbiljnije, u dugoj jed- nostavnoj haljini, prepoznatljivoj i omiljenoj odjeći, za koju je bila sigurna da ističe njenu vitkost, ali i da sakriva mršavost koju nije mogla izbjeći bez obzira na način ishrane. -- Drago mi je što te vidim! - poljubila ga je u obraz, dok su dvije gospođe ušle u kuhinju, ostavljajući ih nasamo. Mišel je oslušnuo melodiju i prepoznao joj glas, kao i džez obradu pjesme Još ne sviće rujna zora. -- Lijepo je. Novo? Klimnula je glavom, a onda su zaćutali neko vrijeme slušajući pjesmu do kraja. Gospođa Nakić je nakvirila iz kuhinje: -- Djeco, sad ću da skuvam kafu! -- Zašto se nijesi javljao svih ovih godina? - upitala ga je čim se gospođa povukla nazad u kuhinju. - Mogao si lako da mi saznaš adresu i telefon. -- Nijesam imao vremena. - rekao je tek nešto da kaže. -- Šta si radio? -- Pucao sam u monotoniju i depreseju! -- Kako se to radi? - osmjehnula se zbunjeno. - Mama mi je redovno prenosi- la da si na ratištu. Tvoja majka je to vrlo teško podnosila... Znaš? -- Vjerovatno! Ostavio sam sredovječnu ženu, a kad sam se vratio našao sam staricu. -- Nikad neću razumjeti zašto vi muškarci ratujete?! To je tuđa zemlja, dru- gi narod... Njihova borba i interesi. -- Uvijek smo ratovali za tuđe zemlje i interese, ali ja nijesam! Ja nijesam imao pametnijeg posla! -- Od ubijanja? -- Ja to nazivam odbranom većih i humanijih interesa… 192
-- Ta odbrana je u službi nekog ili nečega? -- To me nije interesovalo! Ubijao sam da ne budem ubijen! -- Znači, ipak si ubijao? -- Ko je bio na kojoj strani, pravoj ili krivoj, to je poslije učinjenog čina, najmanje bitno. -- Dobri momci uvijek završavaju na sječivu zla ili dobra, svejedno, kaže jedna džez pjesma. -- Dobri momci završavaju na groblju! - Zaćutali su i slušali novu pjesmu na engleskom. Koja je govorila o ljubavi dvije skitnice u Njujorku. -- Čime ćeš se baviti sad? - upitala je da bi zaobišla priču o Mrvici, koja je visila nad njihovim rijetkim susretima kao kletva. Napokon, znala je da je on najmanje kriv za njegovu smrt. - Da, i ja svašta pitam! Čitav grad već priča da su se Fajteri vratili. Biće svašta! Groblja će ponovo da cvjetaju, kako kaže moj drug Plavi. -- Đe je on? -- Skuplja lovu da snimi film. On ne staje… kakva energija… -- Ja sam se zaposlio. - iznenadio ju je. -- Opa?! Probisvijet se opametio! Šta radiš? Sigurno, pereš neke pare ili utje- ruješ dugove? -- Fizikališem na želježničkoj stanici! -- Ti? - nije mogla da se načudi, ali nije htjela da mu prizna da joj je drago. - Ne vjerujem! -- Ovo se ne dobija od mafijanja i utjerivanja dugova! - zavrnuo je majicu i pokazao podlive na ramenima. -- Super! -- Super? -- Djeco, evo kafa i kolači - poslužila ih je gospođa Nakić, a onda kao da se nešto sjetila zastala je sa tacnom na grudima kao sa štitom. - Sad nešto razgova- ramo i ja kažem tvojoj majci da bi bilo lijepo da večeras negdje izvedeš Emili... Po svu noć sa mnom gleda serije… kao da je u zatvoru, a ne došla rodni grad poslije toliko vremena. -- Mama?! -- Šta mama? Sjediš ovdje skoro svaku noć sa nama kao da si, ne daj Bože, usjedjelica! -- Ovo mi zvuči kao provodadžisanje! - protestovala je Emili sve jače gužva- jući haljinu između koljena, a potom se okrenula ka Mišelu. - Hoću da znaš da ja sa ovim nemam ništa! -- Zaboga, dijete, šta tu ima loše? - čudila se gospođa Nakić. - Mišel ti je kao brat! -- Pa, ako hoćeš, mogli bismo negdje na kafu? - napokon je izgovorio Mišel, moleći Boga da gospođa Nakić već jednom ode u kuhinju. 193
-- Želiš li ti? -- Ja sam tebe prvi pitao? -- Djeco, pobogu, ne ponašajte se kao djeca! - ljutila se Emilina majka - više je nego očigledno da to oboje želite! U moje vrijeme... -- Dobro, mama, dobro - prekinula je Emili i ustala - to mi pričaš svaku noć. Izašla bih sa crnim đavolom samo da to opet ne slušam! Sad ću ja! - kli- mnula je Mišelu i požurila da se spremi. Bez obzira na to što je još kao srednjoškolac dane i dane provodio da sroči najbolju moguću priču kojom bi opčinio Emili, već satima, dok su obilazili kvart sakriveni drvoredom, nije mogao da nađe prave riječi kojima bi joj rekao koliko mu znači. Nekoliko stotina metara od kuće, dok je zastajkivala umorna da ohladi nažuljale noge, uzela ga je za ruku i čini mu se da je sve rekla umjesto njega sa jednim dodirom. -- Kako su ti tople ruke? -- Uvijek! - rekao je da bilo šta kaže, stideći se znojavih dlanova koji su progovorili i ispričali svu onu priču koju je on potiskivao u sebi. Bojao se da ne doživi njen prezir ili svoju sramotu. A doživio je dodir i sjetio se pjesme Ruke, koju je katkad volio da čuje. -- Kažu da je to osobina dobrodušnih ljudi! -- Dobrodušni ljudi ne ubijaju! -- Znači, ipak si ubijao? -- Ne! Ipak sam se branio! - obrecnuo se, ljut na sebe što se vratio na temu koju nije umio da brani. - Mislim da nije u pitanju dobrodušnost, nego dobra cirkulacija. Emili se zagledala u njega. Gorele su mu oči onim istim žarom kao kad su se sretali ispred škole, ali nije mogao sakriti ono čega je bio sit i čega se nagledao u kratkom životu. Smrt se ne može sakriti, ona opominje iz očiju. Posmatrala ga je dok hramlje, ali nije imala snage da ga upita kako je ranjen. Kada je upitao da li će sjutra biti na Štakorovoj svadbi klimnula je glavom. Prećutala je da je pozivni- ca posebno obradovala njenu majku koja je bila uvjerena da ju je čitav grad zabo- ravio. Gledala ga je u oči ne brinući se što ga zbunjuje. Tražila odgovor u sebi, što su joj i poslije toliko veza na akademiji, kada je zaspivala sama ili pored nekog drugog, uvijek u mraku svijetljele oči kao lampioni na njujorškim avenijama. -- Tvoja ravnodušnost me ostavlja bez riječi! - rekla mu je umjesto da ga za- grli i da mu ispriča koliko će joj prekosjutra u avionu značiti samo jedan zagrljaj, bez poljupca, koliko će joj noći i njenih još uvijek tinejdžerskih snova ispuniti jedan prijateljski zagrljaj koji je dočekala. -- A mene tvoja nervira! - izgovorio je pritisnut istim mislima. -- Opet se ponašamo kao djeca - uzdahnula je i pošla ka kapiji. Začudila se kada ju je uhvatio za ruku i nespretno okrenuo ka sebi. Pritisnuo je usne na njene, vlažne i meke. 194
-- Ovo đeca ne rade! - odmakao se naglo kao da je napravio neko krivično djelo, navlačeći onaj izraz mizantropa kojem je svega preko glave, a najviše ljudi. -- To rade - osmjehnula se i počela da ga ljubi usisavajući mu usne za sve one godine za koje nijesu imali snage da probaju, pa kad se napokon odlijepila i uzdahnula, završila je započetu rečenicu: - Ovo ne rade! - Pomilovala ga je po obrazu i ušla u kapiju, ali on nije htio više da je pusti, nego je zgrabio za ruku i poveo neosvijetljenim ulicama Majdana. Tek sa kojeg izloga smješkao se Krsto Dostanić kandidat za gradonačelnika. Nije razmišljao o Krstu, već je osjećao njenu toplinu. Milovao je i žurio da je što prije uzme… Šta će ako poslije svega ode, razmišljao je, dok joj je zavrtao haljinu preko koljena prema butinama i ljubio je na širokom bračnom krevetu jedinog ho- tela u gradu koji je radio. Nek bude šta bude, pomislio je, i pogledao je preko prevoja zavrnute haljine. Uzdisala je zatvorenih očiju. Zgrizao joj je usnama pre- pone… Trgla se i zgrabila ga za glavu, ali samo na momenat da uhvati ritam, pa je zamumlala nešto nerazumljivo, a potom su se pretvorili u harmoničnu melodiju sve do kraja… -- Da se vidimo i sjutra? - natjerao je sebe da kaže dok mu je ležala na gru- dima. -- Pa vidjećemo se na svadbi, zar si zaboravio? - nasmijala se njegovoj rasijanosti, srećna što on mora da se zaboravlja i crveni, a ne uvijek ona, kako je mislila. -- Da... izvini... - uzdahnuo je ljut na sebe, a onda je osjetio kako ga opet traži. Ivo Džada, KATARAKTA Žena Žena je kao pripit jezik. Što više spozna granicu, bila bi bezvrijedna… gasi žeđ više je žedna. Ne daj bože da Pošto je pop u crkvi odužio besjedu Mišel se uzvrpoljio na jednom mjestu osjećajući nezdrživ bol u kuku i nozi. Emili ga je posmatrala držeći njegovu i njenu majku ispod ruku, pa kada je krenuo da sjede, pošla je za njim i sjela pored njega na spomen ploču crnogorskih i hercegovačkih junaka u čiju slavu je bio podignut hram. -- Šta ti je? -- Ništa! Ne volim ove manifestacije! -- Ti voliš više neke akcione, a? - natjerala je sebe da prebacivanja budu umilna, a ne provokativna kao do sada. - Ti ćeš se svatovima izviniti i na svojoj svadbi? 195
-- Zavisi kakva bude mlada? - Osjetio je kako i posle tuširanja i parfema još uvijek miriše na nju. -- Kakva bi volio da ti bude mlada? -- Kao ti! - uzeo je za ruku da joj prstima kaže sve ono za što nije imao hrabrosti da joj prizna riječima. Obgrlila ga je i naslonila mu glavu na rame oslu- škujući ugodnu molitvu u drugom dijelu crkve. -- Ja sam mislila da se nikad nećeš oženiti! -- I neću! -- Zašto? -- Zato što mislim da se ti nikad nećeš udati! Idemo da čestitamo! Pošla je za njim nevoljno. Željela je da se razjasni sa tim čudakom jednom za svagda. No, sjetila se protekle noći, u kojoj je tražila sebe i njega zauvijek, i kako nikako nije mogla da ih nađe, iako nikad nijesu bili bliži. Zaćutala je i tek se osmjehnnula Meri kada se suočila sa njenim neskrivenim zadovoljstvom mlade. Mišel je jedva dočekao da izađe iz crkve. Pokušavao je da se osmjehne Džokeru koji se ludirao pokušavajući da pokrene crnogorski oro. Izbjegavao je Emilin pogled, čiji je teret osjećao na svom potiljku. Sigurno ga je u njegovoj zbunjenosti pogrešno razumjela, ali momentalno je zaboravio na Emili kada su ga otrijeznile škripe guma dva luksuzna automobila, koji su uletjeli na crkveni plato među zbunjene svatove. Milutin Dostanić se nacerio sa prozora prvog automobila pa uperio hekler u Džokera koji se kreveljio sa podignutom flašom. -- Srećno veselje, kume! - nacerio se Milutin i pritisnuo oroz. Rafal je poko- sio Džokera. Pao je bez riječi, samo zaškripavši velikim zubima. Dva automobila su rastjerujući svatove odjurili sa platoa prije nego je iko uspio reagovati. Mišel je pokušao da osvijesti Džokera, ali uzalud. Tiho je rekao da ne moramo zvati hitnu pomoć. Crni ga je smeteno pogledao, a potom je pozvao stanicu i strogo naredio da pošalju načelnicu Medved i interventni vod, jer je Milutin Dostanić izvršio ubisvo. -- Nije Milutin! - nervozno ga je ispravio Mišel, nadglašavajući vrištanje i plač svadbara. Crni se zapanjeno zagledao u Mišelovo zgrčeno lice i zaurlao: -- Šta to pričaš?! Vidio sam ga svojim očima? -- Ništa ti nijesi vidio! - po prvi put je Mišel podigao ton, otkad se iko od nas sjeća. -- Šta hoćeš da kažeš? -- Vodi svog posla, pandur! - odbrusio mu je osorno i prezrivo, dajući mu do znanja da će ovo on završiti. Nije se osvrtao na bol i uvredu koju nanosi Crnom, ni krivom ni dužnom, ali to je bio jedini način da spasi sebe i svoj ugled, kao i ugled Fajtera koji su stekli njegov otac i otac nasmijanog brđanina koji je 196
ležao mrtav pored njegovih nogu. Crni nije znao šta to znači i nije mogao da ra- zumije, zato je želio da ga izbavi iz onoga što donosi nesreću. Mišel ga je uhvatio za rame i zasiktao mu svom mržnjom koju je mogao nakupiti protiv sebe, protiv oca, njegovog i Džokerovog, protiv Dostanića, protiv Emili, koja je pričala bajke i nudila ljubav, a pakovala kofere za Njujork... - I odjebi iz mog života! -- Imam svjedoke! - bjesnio je Crni ne uzmičući ispred Mišela. Odgurnuo ga je grubo, da bi mu pokazao ko je zakon u ovom gradu. - Dokle ćete da se ubijate! -- Niko ništa nije vidio! - rekao je Štakor osvrćući se ka smetenim svatovi- ma. Znao je da tom rečenicom ruši sve ono što je sa Meri izgradio, ali je to bio dug prema prijateljima koji su mu ne gledajući njegovo porijeklo prvi pružili ljubav i duh zajedništva. Razumom je bio uz Crnog, koji je želio da se sa ovim ubistvom riješi sva ta halabuka koja se dizala oko nas, potpomognuta filmom koji je nezadrživo raširio mit o novim Fajterima, ali je srcem bio uz Mišela. Sve da je znao da će Crni uhapsiti Milutina i kazniti ga smrtnom kaznom, a potom optužiti Krsta kao nalogodavca, mogao se zakleti da Mišel neće dozvoliti da mu neko drugi uzme Krsta. Uvijek je dobijao podršku od Mišela, nikad ne nudeći nadoknadu koja mu nikad nije bila ni tražena, zato je dobro osjetio kada mu je bila potrebna podrška koju mu je samo on mogao dati kao domaćin ovog skupa. Želio je da mu jednom vrati za svu ljubav i dobročinsva koja je uradio za njega od prvog razreda osnovne škole kada su on i Komarac, za kojima je oduvijek ostajao sramotni trag kopiladi, bili zaštićeni imenom i djelom sina najčuvenijeg frajera koji su ikada grad i Majdan dali. -- Jesam ja! - usprotivila mu se jedino Meri. -- Ti ništa nijesi vidjela, kad ja kažem! -- Jesam! - zajecala je, želeći napokon da riješi sa Urošem vezu sa prošlošću ili da ga zaboravi. -- Što si vidjela, zaboravi! -- Videla sam, Uroše! - zahisterisala je i odgurnula ga. Kada je ošamario, spetljala se o dugu vjenčanicu i pala. Emili je pokušala da joj pomogne, ali je odbila. Nije željela da podigne glavu i da se suoči sa Štakorovim pogledom koji ju je već mrzio što mu se suprotstavila i povrijedila mu mušku sujetu pred svima. -- Ko je idući, Fajteri? - gorko nam se osmjehnuo Crni. - Ako nijeste vidjeli vas dvojica, vidjeli su oni! - pokazao je na ostale koji su pogledali u zemlju, ne želeći da krše pravila Majdana. Gospođa Vijerić je zaustila da kaže šta je vidjela, ali je Emili spriječila strogim pogledom, a onda joj je nešto dugo šaptala, pa je potrešena žena zaridala u šake, izbjegavajući da pogleda sina. -- Svi ste vi ista govna! - gnjevno nas je šibao pogledom novoustoličeni načelnik. 197
-- I ti si nekad bio dio ovih govana! - dobacio mu je Mišel gledajući ga kako odlazi i osjetio stid što se pravda jednom policajcu, koji ih je i drugi put izdao. Još veći stid osjetio je kad je vidio pokislog Štakora kako pokušava da sakrije kajanje zbog sukoba sa Meri, koja je i dalje jecala na pločniku. Stavio mu je ruku na rame. -- Zašto ne odeš? Još si na vrijeme! -- Zašto da odem? -- Zato što si upravo vjenčan! -- Ne sjećam se! - skoro je viknuo i oholo se nasmiješio, očajan što mu je Meri uradila ono što nikad nikom ne bi mogao da oprosti, a pogotovo ne njoj, i to u Majdanu. Kad smo ušli u kazino djelovalo je kao da smo prećutno prihvatili Džokero- vu ponudu. Bilo nas je malo, ali dovoljno za pakleni plan ili odgovor rekao je Štakor. Bilo mi je svejedno. Nijesam želio da učestvujem, ali sam čekao pravi trenutak da im to saopštim. Gabi se zalijepila za mene čim sam ušao. Donosila mi je piće, zavodila me krupnim očima i majmunskim usnama, trtila se ispred mene, dirkala me ogromnim grudima… Štakor nije htio da napusti kancelariju i da porazgovara sa Meri, iako ga je Mišel neprestano ubjeđivao. Dokusurivao je drugu flašu šetača i prazno gledao u čašu. Ponavljao je neprestano da nikad nije mogao tako nešto od nje očekivati. Mišel je razmišljao šta je Emili rekla njegovoj majci, pokušavajući da iz poštovanja prema Džokeru koji leži u mrtav i čeka obdukciju, ne razmišlja o prošloj noći sa Emili. U gluvo doba iz mamurluka i agonije trgao nas je Crni koji ušao i bez pozdrava i počeo da nas moli snishodlji- vim glasom: -- Nemojte ovo da radite! Pustite me da jednom završim sa ovim paklom radi nas i naše djece! -- Zašto ti nas ne pustiš? - pijano je zavapio Štakor, misleći na Meri i njenu priču o djeci i imenima koja im je već godnama davala, pa se predomišljala i nadijevala nova. -- Razmislite đe će vas to odvesti? - nije posustajao Crni. - Ljudi moji, ne postoji toliko jak motiv da natjera normalnog čovjeka da ubije čovjeka! Pa, ma ko on bio! -- Meni je bilo najteže prvi put! - riješio je Mišel da iznervira Crnog kao ispred crkve. - A posle sam sve radio rutinski! - Izvadio je kesicu kokaina koju je vjerovatno Džoker sačuvao za svoje seksualne seanse i ponudio mu, na šta je Crni gadljivo odmahnuo glavom. Naravno, Štakor je svesrdno prihvatio, a ja sam se izgovorio flašom vodke. Mislim da je taj trenutak bio presudan što nije- sam ništa rekao te noći o svojim planovima, ako se pisanje nekog romana može nazvati dobrim izgovorom. 198
-- Došao sam da vam kažem da ću vas spriječiti! I za taj kokain ćete mi odgovarati! Od sada na mene ne računajte kao prijatelja! -- Crni, kapot! - obrecnu se Štakor na njega, svjestan da je toliko urađen da mu se muti razum. -- Čuo si ga! - dotukao ga je Mišel. - Idući put u ovaj kazino, koji je sada naš, možeš da uđeš samo sa nalogom! Crni mene nije ni pogledao, jer je znao da gubitnici ne odlučuju ni o svo- joj, a kamoli tuđoj sudbini. Izjurio je gunđajući i psujući. Štakor nam se izvinio što mora da pokuša da odspava, jer je previše popio. Ja sam još malo ćutao sa Mišelom, a onda sam bez riječi izašao sa namjerom da pronađem bolje društvo, opaku Gabi. Činilo mi se da Mišel nije ni primijetio da sam otišao, a nije me ni bilo briga, jer je on već suzio, premećući Džokerov kolt iz ruke u ruku. Ujutro je morao da preuzme Džokerovo tijelo i organizuje sahranu. Na groblje će doći či- tav Majdan i sve će oči biti uprte u njega. Da li je vrijeme da prekine sa osvetama i da nastavi normalan život, svi će se pitati, ali je znao da mu kukavičluk Majdan neće nikada oprostiti. Život koji je on živio više nije bio njegov, nego javnog mnjenja. Lešinari su povlačili poteze i očekivali borbu na smrt. To je najlakše, osmjehnuo se gorko. Da li ta svjetina zna da je to najlakše, živjeti bez griže savjesti i raditi iskonski? On je želio nešto drugo ili nije, zapitao se? Nije mogao da razluči od kokaina i alkohola, ali i bola koji mu je nanio Krsto Dostanić, kandi- dat za gradonačelnika, sa saradnicima. Želio je da istovara i dijeli mesni narezak sa Kostom Konjem. Da vodi ljubav sa Emili. Obilazi banje sa starom majkom, kako bi ona liječila reumu, a on bolesni kuk i nogu. Da sa Ivom Džadom i Šta- korom analizira prošlo i buduće i da se pjani u krčmi Ofsajd zamka… Ili je želio da osveti Džokera, Mrvicu i Komarca? Sve je to životno, ljudski, ali je on imao malo prilika do sada da razmišlja ljudski… No, uvijek je na vrijeme, znao je dobro, pa se protegnuo, jer ga je noga nesnosno boljela. Nije se odavno uzdao u sreću, već u reflekse i instinkte. Štakor je lutao ulicama pokušavajući da nađe način da mu Meri oprosti, ali se uvijek vraćao na zakletvu koju je dao na Komarčevom grobu da više nikad neće biti siroče koje će neko morati da ucjenjuje bilo čim. Jedino su ih Majdanaši prihvatili bez ikakvog uloga, kredita i kamate. Morao je pokazati da to cijeni. -- Gdje ćeš, malena? - upitao je Meri kad je našao da sjedi na starom kožnom koferu koji je čuvala kao uspomenu, jer je njena majka sa njim obišla sva svjetska pozorišta. -- Odlazim! -- Drago mi je što sam stigao na vrijeme... da te ispratim. -- Hvala ti što si se toliko žrtvovao! - gorko se osmjehnula Meri gledajući ga kako se zavaljuje u fotelju i zatvara oči. 199
Search
Read the Text Version
- 1
- 2
- 3
- 4
- 5
- 6
- 7
- 8
- 9
- 10
- 11
- 12
- 13
- 14
- 15
- 16
- 17
- 18
- 19
- 20
- 21
- 22
- 23
- 24
- 25
- 26
- 27
- 28
- 29
- 30
- 31
- 32
- 33
- 34
- 35
- 36
- 37
- 38
- 39
- 40
- 41
- 42
- 43
- 44
- 45
- 46
- 47
- 48
- 49
- 50
- 51
- 52
- 53
- 54
- 55
- 56
- 57
- 58
- 59
- 60
- 61
- 62
- 63
- 64
- 65
- 66
- 67
- 68
- 69
- 70
- 71
- 72
- 73
- 74
- 75
- 76
- 77
- 78
- 79
- 80
- 81
- 82
- 83
- 84
- 85
- 86
- 87
- 88
- 89
- 90
- 91
- 92
- 93
- 94
- 95
- 96
- 97
- 98
- 99
- 100
- 101
- 102
- 103
- 104
- 105
- 106
- 107
- 108
- 109
- 110
- 111
- 112
- 113
- 114
- 115
- 116
- 117
- 118
- 119
- 120
- 121
- 122
- 123
- 124
- 125
- 126
- 127
- 128
- 129
- 130
- 131
- 132
- 133
- 134
- 135
- 136
- 137
- 138
- 139
- 140
- 141
- 142
- 143
- 144
- 145
- 146
- 147
- 148
- 149
- 150
- 151
- 152
- 153
- 154
- 155
- 156
- 157
- 158
- 159
- 160
- 161
- 162
- 163
- 164
- 165
- 166
- 167
- 168
- 169
- 170
- 171
- 172
- 173
- 174
- 175
- 176
- 177
- 178
- 179
- 180
- 181
- 182
- 183
- 184
- 185
- 186
- 187
- 188
- 189
- 190
- 191
- 192
- 193
- 194
- 195
- 196
- 197
- 198
- 199
- 200
- 201
- 202
- 203
- 204
- 205
- 206
- 207
- 208
- 209
- 210
- 211
- 212
- 213
- 214
- 215
- 216
- 217
- 218
- 219
- 220
- 221
- 222
- 223
- 224
- 225
- 226
- 227
- 228
- 229
- 230
- 231
- 232
- 233
- 234
- 235
- 236
- 237
- 238
- 239
- 240
- 241
- 242
- 243
- 244
- 245
- 246
- 247
- 248
- 249
- 250
- 251
- 252
- 253
- 254
- 255
- 256
- 257
- 258
- 259
- 260
- 261
- 262
- 263
- 264
- 265
- 266
- 267
- 268
- 269
- 270
- 271
- 272
- 273
