Plava Bilježnica

JAMES A. LEVINEPLAVA BILJEŽNICA

za nakladnika Petra Ljevak urednica Nada Brnardić

JAMES A. LEVINE Plavabilježnica 2. izdanje s engleskoga prevela: Petra Brnardić Zagreb, ožujak 2015.

Naslov izvornika:James A. LevineTHE BLUE NOTEBOOKCopyright © 2009 by James Andrew Levine, Md. PhDCopyright © za hrvatsko izdanje:Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb 2015.ISBN 978–953–303–822-3CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalnei sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 901495.

Djevojci u ružičastom sariju s ukrasom duginih boja. Stajala jepred blistavoplavim kavezom.



Plava bilježnicaUpravo imam pauzu. Mamaki Briila je zadovoljna mno-me, a i treba biti! Naporno sam radila čitavo jutro i sadakad joj kažem da sam umorna, ona mi se nasmiješi. »Od-mori se, mala Batuk«, kaže. »Danas će sve bujati obiljem.«Zapravo, uopće nisam umorna. Zovem se Batuk. Petnaestogodišnja sam djevojkasmještena u kavezu na Common Streetu u Mumbaiju.Ovdje sam šest godina i blagoslovljena sam ljepotom idarom za pisanje. Moja ljepota dolazi iznutra. Olovka jedošla iza uha Mamaki Briile, moje gazdarice. Olovku koja je ispala iza Mamakinog uha ugledala samprije dvije noći. Upravo sam bila »ispekla kolač« i ona jenahrupila u moje skrovište s osmijehom od uha do uha,sagnula se prema meni, uštipnula me za obraz i poljubi-la me u tjeme. Dok se naginjala, gigantske vreće njezinihdojki unijele su mi se u lice tako da sam mogla vidjeti svje-tlucanje znoja među njima. Vonjala je poput nas, ali gore. Morala se pridržati za leđa i naglo se zanijeti premanatrag da bi se ponovo uspravila, a grudi su joj se pritom 7

James A. Levinezaljuljale poput umiljatih životinja što joj vise s vrata ipovremeno poskakuju. Izvukla je olovku iza uha i žutubilježnicu veličine dlana iz nabora svoga sarija (ili moždaiz nabora kože). Otvorivši knjižicu, pogleda prema menii zajapurenim joj se licem raširi još jedan osmijeh, kaokad suhi kamen nakvasi voda. U knjižicu je svojom na-breklom rukom kićenim rukopisom unijela zabilješku.Nježno je rekla: »Mala Batuk, ti si moja omiljena djevoj-čica. Mislila sam da ćeš me večeras razočarati, ali u samosat vremena učinila si da te zavolim.« Bila sam sigurnada će me upravo podsjetiti na bezbroj svojih ljubaznostiprema meni, ali prekinuo ju je Puneetov vrisak. Puneet je moj najbolji prijatelj, smješten dva kavezaniže od mene. Puneet rijetko kriči, za razliku od princezeMeere, koja ispušta vriskove svaki put kad »pravi kolač«.Puneet kriči samo onda kada mora, a krik koji je tog tre-nutka ispustio mogao je raspolutiti stijenu. Bio je to jedanjedini prodorni vrisak, ne onaj koji odaje tjelesnu bol, jerPuneet ne osjeća bol, već krik užasa. I Mamaki je to znala.Od sviju nas Puneet je najdragocjeniji jer je dječak. Puneetov vrisak razbio je noćnu tišinu ulice a smiješakje s Mamakinog lica spao poput novčića što pada na tlo.Ona okrenu svoju pozamašnu pozadinu prema mom licui otperja iz mog gnijezda. Bila sam prilično impresioni-rana sposobnošću njezina teškog, gravitacijom pritisnutatijela da se kreće tolikom brzinom, onda kada je moralo.Kako je pohrlila iz mog kaveza, krajevi njezinog sarija za-lepršali su u zraku podsjetivši me na velike razastrte povr-šine platna što štite usjev od ljetnog sunca. U tom je tre-nutku olovka skliznula iza Mamakinog uha namazanogposebnom vrstom ulja za tijelo. 8

Plava bilježnica Olovka je pala na pod moga gnijezda, nekoliko putaodskočila i potom se zaustavila. Izjurila sam iz kreveta ibacila se na nju. Olovka je božanskom odlukom bila moja. Ležim nagnuta nad tim malenim predmetom, tiha inepomična. U mislima sam odlutala u vrijeme kada sambila malena djevojčica u Dreepah–Jilu, mojem rodnomselu. Običavala bih se popeti na stijenu obasjanu suncemi ponekad satima sjediti na njoj, čak i po najvećoj podnev-noj vrućini. Sjedila bih tamo zamišljajući kako se stapamsa stijenom i čekala. S vremena na vrijeme između stije-na ili kroz travu šmugnuo bi pokoji gušter. Munjevitimpokretima okretao bi se i pogledavao uokolo, vidio da seništa ne miče i osjetio se sigurnim. Gušter bi se tada opu-stio i sunčao pod mojom stijenom, ponekad čak i na njoj.Ja se ne bih ni pomakla, čak i onda kad bi se smjestio tikpored mene. Kontrolirala bih svoje disanje i još se višestapala sa stijenom, sve dok i sama ne bih postala kamen.Svoj sam um koristila kako bih kontrolirala gušterov,obraćajući mu se umirujućim glasom: »Opusti se, malenigušteru, uskoro ćeš biti moj.« Možete podići glavu, pogledati prema gore i ugleda-ti kapljicu kiše kojoj je namijenjeno da pogodi baš vas.Vidite je, znate da pada sve brže, i znate da će vas pogodi-ti, ali ne možete to izbjeći. Tako je bilo gušteru. Bacam seprema njemu, i u jednom munjevitom trenutku oči namse susretnu, a zatim padam na njega, ponekad s tolikomsnagom da ga ubijem; ako se to dogodi, takva mu je sud-bina. Dok ležim na kamenom podu svog kaveza, čuvamolovku koju sam uhvatila jer je i to bila sudbina. Podigla sam se s poda i uspela na svoj tron, legla na njs olovkom pod trbuhom i zaspala. Kad sam se ujutro pro- 9

James A. Levinebudila, olovka je bila tamo gdje sam je i ostavila, ali bila jeugrijana mojim snovima. Ležim u prvoj svjetlosti dana, ioči mi se trepćući otvaraju i zatvaraju boreći se s ostacimasna dok zurim kroz ulaz u svoje gnijezdo. Znala sam da jeova malena olovka nedovoljna da bi opisala sav moj život,ali bila je dovoljna za njegov početak. Moj odmor i hinjeni umor zamalo su gotovi. Za tre-nutak ću premjestiti ovu knjižicu za pisanje u raspor kojisam načinila u madracu. Danas, dok budem ležala pravećikolač, osjećat ću je pod svojim leđima i znati da je tu. 2Trebali ste čuti Mamaki te noći kad je uletjela u Punee-tovo gnijezdo brzinom metka. Njezin vrisak bio je gla-san gotovo kao Puneetov. Njegov je bio izraz užasa, dokje njezinom bila namjera da ga izazove. Metež je izbiokad su dvojica podanika zajedno odavala počast princuPuneetu – praksa posve prihvatljiva za Mamaki ukolikosu darovi princu bili dovoljno izdašni. U ovom slučaju,darovi su bili od manje važnosti jer su poklonici bili dvo-jica policijskih činovnika na visokom položaju. Bili su selatili pravljenja kolača (čula sam Mamaki kako srdačnopozdravlja posjetioce po njihovu dolasku), no stvari suuskoro izmakle kontroli. Puneeta su razderali gurajući unjega policijsku palicu. Mamaki je izbacila policajce na ulicu gurnuvši ih jed-nim snažnim zamahom ruke. Pah! policajcima. Promatralasam ih iz svog kaveza kako ustaju, otiru prašinu sa svojihzagasitih uniformi, smiju se složno kao braća, a potom 10

Plava bilježnicanehajnim korakom odlaze u noć. Jednom od njih sa za-pešća se klatila palica. Puneet je od njezina udarca pao natlo – kap, kap, kap – kao da je zemlja žudila da se njimenahrani, baš kao i ti policajci. Oprostite mi, molim vas, zbog dramatičnosti. Nije tosamo zato što je Puneet moj voljeni, već i zato što sampo prirodi sklona dramatiziranju. Majka me zbog togauvijek korila, vjerojatno zato što je moja gluma tolikooduševljavala mog oca. Kada bi se okupila obitelj, uvijekbih nešto izvodila. Oponašala bih seosku ludu Navranga,ili ujaka Vishala (»ujak V«), koji je bio silno debeo i kojije znao zaspati s licem u tanjuru juhe. Majka bi s negodo-vanjem odmahivala glavom i gunđala, a otac bi se smijaodok mu suze ne bi navrle na oči. Oduvijek sam imaladara za takve stvari. Kao nagradu za moju predstavu otac bi me uzeo unaručje i ako bih ga zamolila ispričao bi mi priču o le-opardu srebrnih očiju. Svaki put pripovijest bi uljepšaodrukčijim ukrasima te je mogla trajati satima, ovisno otome koliko je otac bio umoran i koliko bih brzo za-spala. Silno sam voljela tu priču. Nekih bi se noći pretvaralada spavam dok bi majka prolazila kroz spavaću sobu punumoje braće, sestara i rođaka. A ako bih još bila budna kadbi se otac vratio s polja ili od žene s mirisom lavande,pohrlila bih k njemu, ugnjezdila se u njegovom krilu ipočela ga moliti da mi ispriča priču. »Ne večeras, Batuk«,često bi rekao dok bih privijena uz njega osluškivala vi-briranje u njegovim prsima dok bi govorio. Dvadesetakminuta kasnije, nakon što bi obrisao i posljednje zrnoriže s usana, bez iznimke bi popustio i počeo bi mi pričati 11

James A. Levinepriču uz moje uzvike oduševljenja. Vidite, oduvijek sambila očev srebrnooki leopard. Puneet je bolestan, ali Mamaki kaže da se brzo opo-ravlja. Između dvije ture pravljenja kolača zazvala bih gai on bi mi se odazvao. Isprva nam je Vodenkonj (takosmo potajno zvali Mamaki) zabranjivao da beskonačnobrbljamo za vrijeme radnih sati, ali vrlo brzo je uvidjelada to podiže Puneetovo raspoloženje i bodri mu duh isada to dopušta. Puneet još nije spreman za pečenje kolača. Ako je toli-ko ozlijeđen da ne može raditi, ili ako umre, tko će ondabiti uz mene? Pretpostavljam da je to sebičan način raz-mišljanja, ali takva je hirovita ćud jedne dramatične duše. 2Kratka pauza. Klempavo uho ispeklo je sa mnom vrlomali kolač. Ne bih mogla reći da sam posebno umorna. Pišem svojom olovkom. Pa, kako je oštrim, pitate se?Upućujem vam osmijeh – ne onaj koji govori »dođite iobožavajte me«, nego jedan jako prepreden osmijeh.Oštrim svoju olovku oštrinom svoje pameti. Dvije ulice dalje od mog kaveza nalazi se Ulica lopo-va. Tu možete kupiti sve – od aviona do ogrtača koji vasčini nedivljivim – ili barem tako kažu. Jednog od dječakakoji u kolicima prevozi robu u Ulicu lopova i iz nje zo-vem Bandu. Raznosač Bandu prolazi kraj mojeg skrovištabarem dvaput dnevno. Znam kada nailazi jer su njegovakolica čelična i proizvode groznu buku, koju mogu čuti 12

Plava bilježnicai nekoliko ulica dalje. U rano jutro on kreće niz ulicusa svojim kolicima što štropoću i podrhtavaju dupkompuna svakojakih drangulija koje se gotovo presipaju pre-ko ruba, a navečer se vraćaju uz ulicu gotovo prazna.Ponekad Bandu obavi i dodatne ture, po svoj prilici radispecijalnih dostava. Bandu je naočit mladić otprilike mojih godina.Tijekom protekle godine naglo je postao muževniji i viši.Ima velike ovalne oči koje zure u mene svaki dan, i svakiput munjevito skloni pogled u stranu kad ga zateknem dapilji u mene. Mislim da ponekad mašta o tome da spavasa mnom. Kako oštrica moje olovke postaje sve tuplja, ja mu se,prepredena kakva jesam, počinjem smiješiti sve požudni-je. Nagnula bih koketno glavu i napućila usne. Kad samga namamila u zamku podčinivši ga svojoj volji – poputonog guštera – njegov pogled počeo se malo duže zadr-žavati na meni, a ponekad bi uspio izdržati moj pogledi čitavu sekundu. Katkad bi njegove oči hitro, poput gu-šterovog jezika, skliznule na moja bedra i malene grudi.Sjedila sam u svom gnijezdu kao što sam mnogo godinaranije sjedila na svojoj stijeni, čekajući dječaka s kolici-ma da potraži zaklon u mojoj sjeni. Dok bi se približavaomojem kavezu usporio bi korak, a nekoliko dana kasnijezaustavio se preda mnom promrmljavši nešto sebi u bra-du na način na koji to čine stidljivi muškarci. Nakon tri dana njegova sramežljivog oklijevanja i moghinjenog stida, dala sam mu znak da mi priđe. Prignulasam glavu ispod razine njegove, pogledala ga kroz zaklju-čane rešetke i rekla: »Zovem se Batuk i očajnički trebamtvoju pomoć.« Zastala sam i nasmiješila se. »Mogao bi mi 13

James A. Levinedonijeti šiljilo za olovku.« Zasun na mojim rešetkastimvratima otvara se tek nakon što Vodenkonj popije svojprvi jutarnji čaj s kolačem. Živciralo me što su mu trebala puna dva dana da midonese šiljilo za olovku. Ali kad se kasno toga dana – na-kon što je Vodenkonj popio već treći čaj – pojavio sa ši-ljilom koje je stezao ogrubjelom rukom uličnog radnika,nasmiješila sam se kao da mi je donio rubin. Zatim samga poljubila. Među nama nije bilo vrata koja bi predstav-ljala prepreku. Namjeravala sam mu utisnuti sitan polju-bac u obraz jer sam mislila da je to sve što zaslužuje, noumjesto toga poljubila sam ga ravno u usta. Svojim samjezikom potražila njegov i osjetila kako se povlači poputpsa koji se preplašen šćućurio u kut pred batinama. Noonda je počeo gurati svoj jezik prema naprijed kako bi sesusreo s mojim. Odgurnula sam ga od sebe objema ru-kama. Čitavo to iskazivanje zahvalnosti trajalo je sveganekoliko sekundi, ali znala sam da će mu moj okus ostatiu ustima cijeli dan. A žudnja za mnom pomutit će mu ummnogo duže od toga. Ne znam zašto sam se ponijela tako nezahvalno, alisada kad sam dobila svoje šiljilo, s Banduom, dečkom skolicima, više nikad nisam razgovarala niti mu dala naznanje da ga primjećujem. 2Jučer je ponovo navratio doktor da vidi Puneeta i otišaonakon samo deset minuta. Bilo je to vjerojatno zbog vo-nja koji se širio u Mamakinoj blizini, ili zato što Mamaki 14

Plava bilježnicaplaća samo četvrtinu doktorova računa. No doktor ova-mo ipak navraća često, a princeza Meera mu je prvi izborza podmirivanje preostalog iznosa. Vijesti od doktora bile su dobre. Već četiri dana nakonšto su ga posjetila dvojica policajaca Puneet je bio izvanživotne opasnosti. Znala sam da sam previše izdramatizi-rala! Za vrijeme odmora nagnula sam se kroz vrata svojegagnijezda i zazvala ga, kao što uvijek činim kad znam da neradi. Odazvao mi se i rekao kako osjeća da mu se vraćasnaga. Nije htio priznati da se osjeća posve dobro iz strahada ga ne čuje Mamaki; htio je razvući svoj oporavak našto dulje vrijeme. Puneet će uskoro sazrijeti u pravog muškarca i to muvidim po tijelu. Ramena mu postaju sve šira, a mišići sveizražajniji. Njegova bedra sve se više ističu pod uskim hla-čama. a na njegovim sjajnim prsima niču prve dlake. Glasmu se povremeno raspukne. Iako smo se tome smijali,oboje znamo što sve to znači. Uskoro će biti potrebnodonijeti važnu odluku o Puneetu, a on u tome neće imatipravo glasa. Ako odluče da Puneeta treba kastrirati, morat će toučiniti vrlo skoro (mislila sam da će se odmah upustitiu to i obaviti stvar dok je doktor bio tu). Ako mu budedopušteno postati odraslim muškarcem, morat će pro-mijeniti dosadašnji feminizirani stil. Moguće je da ćekao muškarac biti još ljepši, ali postoji i mogućnost daće postati ružan, a u tom slučaju Mamaki neće od njegaimati koristi. Da se mene pita, odmah bi odstranio svojbhunnas. Tada bi uvijek bio prekrasan kao što je sada, iuvijek bi bio tu za mene. Nitko me ne može nasmijatitako kao Puneet. 15

James A. Levine No što god da se dogodi, izraz u Puneetovim očimaostat će postojan. Pogledala sam u njegove oči i ondje vi-djela smijeh i izrugivanje gnijezdu, Vodenkonju, i Ulicikaveza. Zagledavši se dublje u njega, vidim njegov prijezirprema onima koji ga obožavaju i crveni bljesak zla. Ipak,zaronivši još dublje, vidim bunar bez dna pun svježe, mir-ne vode ljubavi. 2Moje je gnijezdo utroba od zlata. Zamislite me osvijetljenu bijelom svjetlošću. Kad bisteje mogli staviti u bocu i pomno promotriti, vidjeli bisteda je ta svjetlost sastavljena od derviša svih boja, ali i odsmijeha i radosti. Dok držite bocu zagledani u njezinuunutrašnjost, ruka vam postaje topla i osjećate moju mi-lostivost. Otvorite li bocu dovoljno spretno da ulijete nje-zin sadržaj u usta, više nikada nećete gladovati, već ćeteuhvatiti plamen – i tako i sami postati svjetlost. S mogalica istječu rijeke blistavog sjaja što razgone mrlje tame– tako ja osvjetljavam svoje gnijezdo. Ono sjaji obasjanomojim svjetlom, jer drugog svjetla nema. Moje je gnijezdo, kako ga ja zovem, moja odaja s prije-stoljem. Usprkos svim udubljenjima i uleknućima, vanj-ski mu je oblik jednostavan – pravokutni. Kamen i plavarešetkasta vrata – to je sve. Razmišljam o svom fizičkom okruženju i nikako nemogu shvatiti kako je moj otac dopustio da završim ovdje.Uza sve njegove priče, uza sav njegov neobuzdani smijeh(kada bi glavu zabacio toliko da sam mislila da će mu 16

Plava bilježnicaotpasti s ramena), i uza svu njegovu vjeru u darežljivostmoje sudbine, kako je mogao dopustiti da njegov srebr-nooki leopard završi ovdje, položen na ovaj žrtveni oltar? No to je sada nevažno. Pogledate li pažljivije zidovemoje odaje s prijestoljem, ugledat ćete zlatne listiće ko-jima je obložen svaki centimetar opeke. Nekoć je tu bilasiva opeka, kojom je popločan i Common Street, ali sadamožete vidjeti samo zlato što svjetluca i namiguje vamobasjano mojom žarkom svjetlošću. A ako se još pažljivi-je zagledate u zlato na zidovima, vidjet ćete najfinije šareraskošnih ornamenata. Majstori su dočarali moj život donajsitnijeg detalja. Pogledajte! Tu, s moje desne strane,rezbarije su koje prikazuju moje rođake, sestre i snažnubraću (osim Navaja, koji je od mene stariji godinu dana,i koji je invalid od rođenja). Pogledajte! Tamo na lijevojstrani, prema stropu, vidite moju obitelj koja sjedi u sve-čanoj odjeći slaveći Proljetnu svetkovinu. Pogledajte gore,na strop – tamo! Rezbarija me prikazuje kako plivam uzobalu rijeke, naga šestogodišnjakinja koja se ne stidi svojegolotinje; a pogledajte ondje – to je moj djed, kojeg sejedva sjećam (moj bože, izgleda tako mršavo). Oko mene,iskovan i ugraviran u zlatu mojih zidova, prikaz je moglika. Zamršenost detalja majstorove izrade odgovara za-mršenosti mog života. Nema rezbarije koja prikazuje po-robljenost. Uza stražnji zid mog pravokutnog gnijezda smješte-no je moje prijestolje. Ograničeni umovi govore da bihtrebala imati tron od zlata s bisernim intarzijama i noga-ma od slonovače, i pitaju zašto sam za sjedenje odabralajednostavno drvo himalajskog cedra. Za to se drvo tvrdida je staro tisuće godina i da je vidjelo podizanje i ruše- 17

James A. Levinenje mnogih gradova. Drvo šapuće priče ratnika, velikihučitelja i prinčeva – samo ga morate zatražiti da s vamapodijeli te čudesne pripovijesti. Drvo himalajskog cedramožda jest snažno i čvrsto, ali upamtite da može biti uni-šteno jednom jedincatom upaljenom šibicom, baš kaošto se život s tisuću događaja i milijun sjećanja može uga-siti u sekundi. Iza mog prijestolja je srebrnooki leopard izrezbaren odnajfinije slonovače. Njegovo bijelo krzno posuto je pjegi-cama od dijamantne prašine. Leopardove oči sjaje se po-put uglačanih srebrnih kovanica. Ovamo mi se dolaze pokloniti muškarci iz svih kra-ljevstava, a ja ih sa svoga prijestolja gledam pogledom vla-darice. Kad stupite na moj prag dočekat ću vas na vratimai pozdraviti, ali u konačnici dolazite kako biste legli krajmene na moje prijestolje. Koliko god moje prijestolje izgledalo jednostavno, nje-govi su uresi veličanstveni. Ukrašeno je jastucima ispu-njenim paperjem stotina orlovih mladunaca, koje u sebinosi lepršavu lakoću nevinosti. Perje je sakupljeno iz da-lekih zemalja kojima ni imena ne znam. Jastuke su ručnotkale i šivale ruke najmlađe djece Kašmira, koja ovaj činuslužnosti obavljahu s osmijesima na licima i s grlenimsmijehom, znajući da ću na djelu njihovih ruku počivatija. U svakoj niti tkanja uhvaćen je sjaj sunca pod kojim sudjeca radila; jastuci su narančastožuti, poput posljednjihsunčevih zraka što nestaju na zapadu. U jastuke su utka-ni uzorci ušiveni nitima obojenim plavom krvi tajnovi-tog morskog bića; onima koji ih razumiju njihovi drevnioblici prenose matematičko i mistično značenje. Ja ih nerazumijem – ja samo pravim kolače. 18

Plava bilježnica Vidite, ležim na postelji vječne mladosti, i oni koji le-gnu sa mnom okuse tu mladost. To nije postelja vječnogživota, jer moj će život biti vječan tek kad umrem. Ponekad se pretvaram da sam poremećena; to jed-nostavno izbije iz mene. Kada bijah dijete, majka me ječesto oštro korila i za najsitniji grijeh. »Jesi li ti ukralabratu mlijeko?« »Zašto nisi počistila, kao što sam ti re-kla?« »Gdje je pojas koji si posudila od sestre?« Uživalasam mirno zuriti u nju dok bi vrištala na mene. Podiglabih prkosno glavu i gledala je u oči, piljila iza njezinih oč-nih jabučica u prazninu koja je, znala sam, oca ostavljalas osjećajem usamljenosti. Moja šutnja i čvrst, nepomičanpogled razbjesnili bi je još više. Potom bi pojačala glasno-ću vrištanja, povećala brzinu pljuvačke što joj je štrcala izusta, produbila dah, počela se znojiti još više, i pred mo-jim očima postajala još odvratnija. I sve to stoga što samproniknula kakva ona doista jest. Majka bi me često žestoko udarila jer su je moja čvr-stoća i izdržljivost izazivale. Njezin crveni dlan pljusnuobi me po licu takvom silinom da sam osjećala kako bi mimogla slomiti vrat. Prije nego što bih jauknula od boliza tih učestalih nasrtaja, pokušala bih zatomiti vrisak jersam željela izgraditi unutarnju čvrstinu. Danas udarci nedolaze od majčinog dlana zacrvenjenog kanom, već odmuškarčevih bedara koja se sudaraju s mojima. Majkame, međutim, dobro istrenirala, jer danas mi doista trebaunutarnja čvrstina. Ne! Nisam poremećena. Ni na sekundu nisam doistapovjerovala da svaki dan ležim u gnijezdu od zlata gdje miposlužitelji donose sočne poslastice. Moj kavez sa čeličnimrešetkama nije veći od toaleta. To je moj dom. Čekam da 19

James A. Levinesiva betonska noć postane dan – doduše, ne vrijedi to nipišljiva boba, jer zidovi se nikad ne mijenjaju. Prljavštinase polako nakuplja sa svakim novim posjetiocem. Kad smuškarcem koji leži na meni pravim kolač, moja prostir-ka toliko se stanji da osjećam kako mi leđa bode metal-na spirala hrpta moje bilježnice. Hrane me samo zato dami grudi ostanu pune, a stražnjica zaobljena i poželjna.Hrane me samo radi muškaraca. Nisam poremećena, jer znam da muškarac plaća stoti-nu rupija da bi gurnuo svoj bhunnas u moje lice ili međumoje noge, a dvije stotine da bi ga gurnuo u moju smeđurupu. Nisam poremećena. Zapravo uopće ne vidim zlato nasvom stropu kad podignem pogled, niti osjećam mirisparfema u zraku. Ne osjećam ni užegli vonj svoje ćelijeili svog kreveta, jer sam na to navikla. Ipak, osjećam vonjmuškarca. Niti jedan muškarac koji me posjeti nije čist;na nekima osjećam mirise jela koja im kuhaju njihovežene, na drugima njihov parfem. Na nekim muškarcimamogu okusiti ruž tuđih usana koje su ih ljubile satimaprije mene. Često sam zbunjena. Zbunjena sam time što dan uvi-jek slijedi noć: zašto je tomu tako kad je u svemu drugometoliko promjenljivosti? Zbunjuje me što ljepota više poči-va u promjenljivosti nego u postojanosti. Pretpostavljamda postoje sile koje nadilaze moju moć da ih shvatim. Alito nije ni samoobmana ni ludilo. Nisam poremećena, ali nebrojeno puta poželim da je-sam. 20

Plava bilježnica 2U Mumbai sam stigla s ocem. Tjedan prije nego štoćemo otići, u kući je čitavo vrijeme vladala neuobičajenatišina, pa sam znala da se nešto sprema. Majka i otac nitijednom se nisu posvađali, i nije se osjetio vonj parfema naočevoj radnoj odjeći natopljenoj znojem. Znala sam i dasam ja na neki način uzrok ovom primirju, djelomice potome što je majka prema meni bila dobra i prijazna čak ionda kad nije trebala biti. S ocem je bilo drukčije: međunama se pojavio neki nov osjećaj tuge koji sam kasnijeprepoznala kao žaljenje. Sada sam stručnjak za žaljenje koje osjećaju muškar-ci. Žaljenje se ne pokorava pravilima društvene klase ilinovca. Suprug, svećenik, otac, učitelj, doktor, poslovničovjek, sin, bankar, lopov, političar, svi imaju sposobnostza žaljenje. Od onog dana kada mi je otac pokazao svojusposobnost žaljenja, počela sam ga prepoznavati u svimmuškarcima koje bih susrela. Kad ratari koji uzgajajusoju trebaju zaštititi svoj usjev od sunca što nemilosrdnoprži, zastiru polja velikim površinama bijele plastificiranetkanine sa strunom utkanom u njih; usprkos tome što jelagana i gotovo prozirna, neuništiva je. Čitava polja zavi-jena su tim materijalom što podsjeća na beskrajna jedragoleme jedrilice. Bijela lepršava jedra ne sprečavaju sunceda prodre i potakne rast usjeva; ipak, jasnoća i intenzitetsunca su oslabljeni. To je istina o žaljenju. Ono je svoje-vrstan veo, i poput svih ljudskih emocija služi za ublaža-vanje udaraca surove stvarnosti. Pogrešno je vjerovanje dane možemo podnijeti istinski sjaj svjetlosti, no iz straha sezaklanjamo i štitimo od tog blistavila. 21

James A. Levine Ogrćemo se u slojeve i slojeve žaljenja, neiskreno-sti, okrutnosti i ponosa. Onog tjedna kad me doveo uMumbai, otac je bio ovijen žaljenjem. Da putujem u Mumbai, saznala sam one večeri kadsam nazočila svojoj oproštajnoj zabavi. Nije bila poputrođendanske proslave, već skup ljudi koji su se uglavnomosjećali nelagodno. Nitko nije znao što da učini ili kaže,i ja nisam dobila nikakve darove. Svi prisutni osim meneznali su da odlazim. Dok su okolo kružili keksi i kolačipunjeni kremom, a iz zdjela se prelijevao dahl, nije naspržilo popodnevno sunce, jer je čitavo selo bilo obavijenogustim velom žaljenja. Svi su se opraštali od mene. Moja braća, sestre i ro-đaci plakali su, a moj mali brat Avijit grcao je u jeca-jima. Pokušavajući shvatiti što se događa, došla sam dozaključka da sam najvjerojatnije bolesna. Mislila sam daću umrijeti od neke bolesti o kojoj mi nitko ništa ne želireći. Stoga sam, kad mi je majka objasnila da me otac na-mjerava odvesti u Mumbai, pretpostavila da to značiposjet doktoru – iako bismo inače, u slučaju ozbiljnijihzdravstvenih problema, išli u Bhopal. Zaključila sam dasam zasigurno teško bolesna i tada je odjednom sve imalosmisla: zabava, suze, majčina ljubaznost, i očeva turob-nost. Prilično sam se uplašila, što je za mene neuobičaje-no, jer ja sam srebrnooki leopard. Put u Mumbai iziskivao je puno hodanja, ali i mojuprvu vožnju autobusom – samo otac i ja. U početku samoca držala za ruku, ćaskala s njim o oproštajnoj zabavii smijala se Ujaku V, koji je ponovo zaspao dok je jeo.Kad smo dospjeli na glavnu cestu, kosa mi je bila znojna 22

Plava bilježnicai prašnjava a ruka mi se odvojila od očeve. Otac i ja izmi-jenili smo tek nekoliko riječi dok smo čekali autobus usjeni tamnozelenog kvrgavog stabla koje je čitav svoj životprovelo čekajući autobuse. Otac je sjedio gledajući pred sebe, leđima oslonjen ostablo, savijenih koljena i stopala položenih na crvenka-stosmeđi pijesak pred njim. Zurio je preko polja usjevaprekrivenih bijelim zaštitnim platnima. Krajolik je bioistočkan rijetkim drvećem, koje je stajalo ili osamljeno iliu grupi od dva ili tri stabla. Vrućina je bila nepodnošlji-va a nebo blijedoplavo. Nakon što sam desetak sekundipromatrala svog šutljivog, zgrčenog oca, počela sam od-motavati zavežljaj hrane koji mi je dala majka. Nekolikoposlastica umotala je u crveno-zeleni kvadrat pamuka kojisam smjesta prepoznala: bio je iz naše kolibe. Oči su mise zacaklile; bilo je tu slatkih uštipaka, lepinja, chutneyja(pikantni umak od voća, povrća, bilja i začina u vinskomoctu; nap. prev.), ukiseljenih krastavaca, luka, kupusa izačina (sve su to bili ostaci od zakuske s oproštajne zaba-ve). Što je najbolje od svega, bile su tu i kuglice posutešećerom u prahu, kolačići sa šećernom glazurom punjenizelenom kremom, i crveni slatkiši posuti iskričavim kri-stalićima šećera. Svaki slatkiš bio je tako pažljivo umotana moglo ga se odmotati s lakoćom! »Batuk«, strogo je kazao otac, »ako sve pojedeš sada,nećeš ništa imati za putovanje.« »Hmm«, rekla sam i na-stavila žvakati i mljackati. Kuglice sa zelenom kremombile su bajne. »Oče, zašto idemo u Mumbai...jesam li bo-lesna, ili što?« »Ne, Batuk«, rekao je otac razdraženim to-nom, »zašto uopće pomišljaš na takvo što? Nisi bolesna.«Osjetila sam nevjerojatno olakšanje. Sjedili smo u tišini 23

James A. Levinejoš nekoliko minuta, a onda sam upitala: »Zašto onda ide-mo tamo...kamo već idemo?« »Batuk, saznat ćeš uskoro.« Očev glas bio je suh, izi-ritiran mojom ljubopitljivošću. »Sada budi tiho i nemojviše jesti – rekao sam ti. Autobus će stići uskoro.« Nakontoga sam ušutjela. Odlučila sam ustati i otići porazgovarati sa stablom.Upitala sam ga: »Kakav je to osjećaj čekati autobuse čitavsvoj život i nikad ne ući u njih kad stignu?« Stablo je ispr-va šutjelo, a onda mi je pomalo grubo odgovorilo: »Nisili čula što ti je otac rekao? Šuti i čekaj autobus.« Zatimje nastala stanka, a onda je stablo shvatilo da ću se usko-ro maknuti i ostaviti ga samog. Pročistilo je svoje drvenogrlo. »Znaš, Batuk, mogu ti reći kako je to čekati mnogoautobusa kroz mnoge živote...ali, draga djevojčice, žedansam i jedva mogu govoriti.« Promislila sam na trenutaki povikala: »Čekaj!« te potrčala prema svom zavežljaju,zgrabila svoju mješinu s vodom i otrčavši nazad do stablazalila njegovo korijenje. »Batuk!«, povikao je Otac. »Što to, dovraga, radiš?Stani! Stani!« »Ali oče, stablo je jako žedno. Glas mu jepromukao«, odgovorila sam. Otac je podigao pogled sazemlje prema meni i lice mu se zacrvenilo od vrata dokorijena kose. Zamalo je ponovo povikao na mene, ali seobuzdao. »Dolazi ovamo, ti mali vraže«, pozvao me ra-skrilivši ruke. Potrčala sam prema ocu i pala mu u zagrljaj.Njegova radna odjeća bila je omekšala od milijun pranja imogla sam nanjušiti majčinu kuhinju. U njegovu naručjustopila sam se s njim i postala on, jer to je ono što jesam– njegova. On je bio moj otac koji je svog srebrnookogleoparda vodio sve do Mumbaija. Usred ničega, pod dr- 24

Plava bilježnicavetom, zatvorila sam oči. Spoznala sam da je žaljenje ljudioko mene zbog mog odlaska potjecalo od njihove želje dabudu tamo gdje sam sada ja – u očevu naručju, čekajućiautobus. Stablo me gledalo dok smo otac i ja tamo stajali za-jedno, kao jedno biće, a onda je reklo: »Batuk, zašto neostaneš ovdje, sa mnom? Mogao bih te uputiti u sve tajnesvijeta. Moje lišće čulo je smijeh, riječi i plač svakog živogbića. Moje je korijenje okusilo vode iz krajeva diljem svi-jeta. Moja kora sadrži mapu što kazuje put do tajni svegaznanja. Moje je sjeme vjetar dopuhao ovamo s drveta izvrta slavnog Taj Mahala, i stoga ja poznajem savršenu lju-bav. Dođi, Batuk, ostavi svog oca i stopi se sa mnom.« »Ali, stablo«, obratila sam mu se iz očeva naručja,»znaš sve što se može znati, a ipak i dalje ostaješ tu če-kati autobuse u koje nikada ne ulaziš. Koja je onda tvojasvrha?« »Moja je svrha«, reklo je drvo, »podariti ljudimasjenu.« Razmislila sam o tome u dugoj tišini koja je usli-jedila; otac je bio zaspao. Izmigoljila sam iz očeva naručja,krenula prema drvetu i pažljivo proučila njegovu koru.Sve što sam mogla vidjeti bili su sićušni kukci što gmizahunjegovim usjeklinama i pukotinama. Neki kukci kretalisu se s ciljem i svrhom, dok drugi besciljno lutahu amo-tamo, ali sve su to bili samo insekti što jure okolo po ve-likom stablu. Rekla sam mu: »Ne mogu ostati s tobom.Moram se s ocem ukrcati u autobus za Mumbai.« U daljini sam ugledala naš autobus koji se približavaoobavijen oblakom prašine. »Oče, oče, naš autobus!« Otacse probudio i dok se autobus zaustavljao počeo skupljationo malo svojih stvari. Stablo mi reče: »Moram ti kazatijoš jednu stvar, Batuk.« U njegovu glasu osjećao se prizvuk 25

James A. Levinežaljenja. »Da, veliko stablo?«, upitala sam. Odgovorilo jeglasom tako mekim i tihim da ste se morali intenzivnokoncentrirati na njegovo lišće kako biste ga čuli: »Čitavsvijet, Batuk, stvoren je samo za tebe i ni za koga drugo-ga.« Okrenuvši se prema ocu, uočila sam da se voda kojusam izlila na korijenje stabla podigla do očeva lica, jertamo je ugledah kako kapa iz njegovih očiju. 2Nikad prije nisam bila u autobusu. Vozač je bio najdebljičovjek na svijetu, deblji i od Ujaka V. Nosio je svijetlopla-vu košulju s uzorkom, otkopčanu do sredine prsa. Imaoje grudi veće od majčinih, zamrljane ostacima nekog jela iposute mrvicama kruha. Bio je pritiješnjen u sjedalo kojeje pod njim utonulo tako duboko da su opruge bile pri-tisnute do granice pucanja. Sjedalo je nekoć bilo presvu-čeno crvenim vinilom, ali sada je bilo toliko raspucalo ipohabano da je punjenje iz presvlake izlazilo poput gno-ja iz čira. Bila sam zapanjena što je vozač uopće mogaookretati volan, jer je njegova trbušina bila toliko snažnopritisnuta o njega da je bijeli plastični obruč volana ovijalasvojim salom kao tijestom. Dok smo se penjali stubama autobusa, vozač je premanama okrenuo svoju golemu glavu i zarežao: »Što to, do-vraga, radite? Ako se mislite ukrcati, požurite. Ako misliteostati i ovdje trunuti, tornjajte se iz mog autobusa.« Dokje govorio, obrazi su mu se ljuljali viseći s lica kao da sumu ispod donjih kapaka bile pričvršćene dvije lepinje. »A 26

Plava bilježnicašto to imamo ovdje?« upitao je, dok sam žurno tapkalaiza oca. Uočila sam da mu se pomaklo samo lijevo oko.Pustio je vjetar i zarežao: »Vrećo Štakora, kako ti je ime?«Lice nije brijao danima i na dlakama njegove brade moglasam nazrijeti ostatke nekakvog umaka. Rekla sam: »Ime mi je Batuk.« »Batuk, Vrećo Štakora,kakvo je to ime? Gdje ti je rep?« Nasmijao se svojoj šali.Zatim se okrenuo k ocu: »Izgledaš mi kao cicija – kladimse da vas dvoje svoje guzice želite posjesti na krov...ali akomi Vreća Štakora ispadne na zavoju...Bit će to prokletašteta, ali ne dolazi mi tada cmizdriti.« Otac je brojao novac dok me vozač odmjeravao odglave do pete, kao da sam kakav sočan zalogaj. Zatim je,iskrivivši svoja plavičasta usta, upitao: »I onda, misliš lida možeš izdržati vožnju na krovu, Vrećo Štakora Patuk?«Pogledala sam u pod i rekla: »Kladim se da me ne bistemogli zbaciti ni da želite. Ova krntija nije dovoljno brza.«(Da je majka bila ovdje, ošamarila bi me.) Izmigoljio seiz svojeg sjedala, što je bio zadivljujući podvig, jer je biotako tijesno utisnut u nj; pomislila sam da će se volan otr-gnuti. Palo mi je napamet da se vozač nije dignuo iz svogsjedala već toliko dugo da je postao sastavni dio autobusa,nešto poput auspuha. Tu misao prekinula je njegova rika:»Što si to, dovraga, rekla?« Pustio je vjetar izgovarajući Št. Dok je vikao, zrak u autobusu vibrirao je od njegovaurlika. Pogledao je u redove uplašenih putnika, od kojihje većina pokušavala gledati nekamo drugdje. »Dame igospodo, poštovani i najcjenjeniji putnici I.B.C.–a, danasćete doživjeti nešto prokleto uzbudljivo. Vreća ŠtakoraPatuk ne vjeruje da je mogu zbaciti s krova svog autobu-sa...Sve što mogu reći jest da bi se trebala pripremiti na 27

James A. Levinedug put pješke u Mumbai. Kad mi u autobus uđe štakor,pobrinem se da ga istresem van.« Dok se smijao, nanjušilasam ono za što sam bila sigurna da je curry iz neke davneprošlosti. Nekoliko putnika počelo je odobravajuće huka-ti i pljeskati. Ali tada je progovorio moj otac – nizak, mr-šav čovjek što je stajao ispred divovske lopte maslaca odbivoljeg mlijeka. Govorio je jedva čujnim glasom, s nagla-šenom sporošću. »Dragi gospodine«, rekao je, i mogli steosjetiti kako lišće sluša kroz otvorene prozore. Dok su seriječi polako otimale s očevih usana, moje je zaprepaštenjeraslo. Otac je nastavio: »Sasvim je moguće da ćete ovaj au-tobus voziti tako nesmotreno da ćete ovu devetogodišnjudjevojčicu dovesti u životnu opasnost. Ali idući put kadmoju kćer nazovete štakorom, iščupat ću vam jezik iz ustai staviti ga u vašu kutiju s ručkom.« Da mi je netko rekao što će se sljedeće dogoditi, nikadne bih povjerovala. Munjevitom brzinom otac je pose-gnuo iza leđa i izvukao nož; nisam niti slutila da ga ima.Bio je to nož zakrivljene oštrice koji je koristio u polju zasječu biljaka i odrubljivanje glava zmijama. Ono što mezapanjilo čak i više od noža bila je nepokolebljiva odluč-nost kojom je oštricu od dvadesetak centimetara upiraou vozačev otromboljeni vrat i njegova očita namjera daga upotrijebi. Ruka mu se nije pomakla ni za dlaku i očimu nisu izražavale nikakvu emociju, osim mirnoće onogkoji se dosađuje. Vozač autobusa prestao je disati i u auto-busu je zavladala apsolutna tišina; čak se i stablo prestalonjihati. »Trebali bismo krenuti za Mumbai«, šapnuo je otacvozaču, a kad je spustio nož vozačeva glava zaklatitila segore–dolje u znak da je razumio. Otac je kupio dvije karte 28

Plava bilježnicaza treći razred, a to su najbolje moguće karte ako se menepita. Dobiješ mjesto na krovu autobusa odakle vidiš sve.Dok smo kretali, mahnula sam stablu u znak oproštaja. Dug put u Mumbai bio je magičan. Otac i ja zajednosmo gledali kako iz vidokruga nestaje Madhya Pradesh.Jedno drugome rukom smo pokazivali zanimljive prizore:jato lešinara, mrtvog konja, mršave krave, i ljude neobič-nog izgleda. Na odmorištima pili smo šerbet, tu i tamozakunjali, i pojeli svu zalihu hrane. Otac se često smijao.Pomislila sam kako ga zapravo ne poznajem kao čovjeka,već samo kao oca. Bio je impulzivan i strastven čovjek;toliko je toga od mene bilo skriveno. Očeva neobuzda-na, nepobitna, nedjeljiva, neizmjerna ljubav prema meniizbila je na površinu u iznenadnom činu nasilja. »Hvalati«, rekla sam mu kad mi je ponudio krišku manga koju jeodsjekao svojim zakrivljenim nožem. 2Otac je strahovao da će glas o tome da se vozaču prijetilooštricom noža stići u Mumbai prije nas. Kad je autobuszastao u prometnoj gužvi na periferiji grada, proguralismo se kroz putnike i šmugnuli niz ljestve na ulicu. Ušli smo u područje koje je bilo pravo more nabrzinusklepanih daščara. Daščare su bile slične onima u momselu i slutila sam da su mnogi ljudi koji u njima žive došliiz sela poput našega. Na sve strane granale su se rijeke irukavci tih nastambi. Zašto bi ljudi napuštali svoja poljada bi živjeli ovdje? Psi, mačke i štakori izgledali su prljavoi olinjalo, čeprkajući po otpacima baš kao i njihovi dvo- 29

James A. Levinenožni gospodari. Zrak je bio topao i vlažan i vonjao je potrulom smeću i ljudskim izmetinama. Škripanje dvoko-lica s metalnim kotačima pomiješano s psećim lavežom izvucima raspadanja bili su isprepleteni s blagim ritmomljudskog žamora. Nismo imali gdje spavati, pa je otac pronašao malenneiskorišten prostor između dvije daščare i odmotao ke-stenjastu prostirku koju je ponio sa sobom. Stanovnicidaščara gledali su ga u tišini; nitko se nije pobunio protivprisustva dviju skitnica. Otac mi je rekao da se ne mičemdok se on ne vrati s hranom. Usprkos tome što sam većidio dana prosjedila na krovu autobusa, bila sam iscrpljenai legla sam na našu prostirku zureći u bijela svjetla što suparala kestenjasto tkanje neba. Nisam mislila ni na što.Moj nos se već privikao na smrad, a oči na nebo što sesmračivalo. Iznenada, ispred mene su se pojavila dva mršava gle-žnja; pogledala sam prema gore. Dječak otprilike mojihgodina zurio je dolje u mene s izrazom lica kao da je natlu uočio čudan komad metalnog otpada. Slutila sam dase pita kakvu bi korist mogao imati od mene. Odjeća muje bila u dronjcima, dok je moja, iako jednostavna i malkoumrljana pijeskom, bila pristojna i čista. Nagnuo je gla-vu u stranu, nabrao čelo, udahnuo, i zamalo progovorio,ali riječi koje su mu bile na umu nisu se pojavile. Zatimse spontano okrenuo od mene i poput strijele jurnuo umore daščara ni ne okrenuvši se. Podigla sam se u sjedećipoložaj i gledala kako nestaje. Podsjetio me na pse kojivrludaju njuškajući i dođu do hrpe smeća, a kad shvate datamo nema više ničeg za jelo produže do sljedeće hrpe upotrazi za hranom. To je ponašanje gladnog, ali ne i onog 30

Plava bilježnicatko skapava. Iznuren od gladi zaustavlja se, liježe na tlo, ipriprema se za smrt. Gladan čeprka okolo, ne odustajući. 2Evo ga, pojavio se Princ Puneet. Prvi put nakon nekolikodana Puneet napušta svoje gnijezdo i izlazi na CommonStreet. Dok čekamo vrijeme za pečenje kolača, dopuštenonam je šetati ispred kaveza praćeni pogledom žutih očijuMamaki koja se sunča. Puneet je nesiguran na nogama.Ne nosi nikakvu šminku i kad me ugleda licem mu serazlije blistav osmijeh. »Batuk, Batuk!«, viče, i trči premameni usprkos očitoj boli koju mu mogu vidjeti na licu.Bacam na pod svoju bilježnicu i olovku koja je sve kraća(trebat će mi rješenje za to) i jurim prema njemu. Držimga čvrsto u svom zagrljaju i osjećam na njemu nagovještajmirisa odraslog muškarca. Govorimo u isto vrijeme, smi-jemo se, i pokušavamo ponovo. Šapćem mu na uho: »Hej,budi oprezan, nemoj izgledati previše dobro, moj prinče,inače ćeš danas morati ispeći kolač.« Puneet je sretan štome drži u naručju i ljulja na svojim rukama. »Vodenkonjmi je rekao da večeras ionako radim. Pa što me onda bri-ga?«, kaže. »Ionako se već nekoliko dana osjećam odlič-no.« Osmijeh se rastegne preko njegovog kao isklesanoglica, s kojeg su nestali tragovi dječački punašnih obraza.Još uvijek ga držim u zagrljaju dok govorim: »Toliko simi nedostajao.« Na lice nabacujem blagi osmijeh i glaveokrenute prema gore gledam ga u oči. »Ne onoliko kolikomojim muškim jebačima«, odgovara. »Puneet«, uzviknempretvarajući se da sam zgrožena, »kako možeš tako govo- 31

James A. Levineriti, moj sveti, sveti prinče...jesi li...jesi li...« Nisam bašsigurna kako da ga to pitam, ali on razumije. Drži me nasigurnoj udaljenosti i govori smijući mi se: »Ma znam štohoćeš reći. Mogu li i dalje mrdanjem guzom zarađivati ru-pije?« Naceri se. »Doktor kaže da je sa mnom sve u redu...trebala si vidjeti osmijeh na Mamakinom licu.« Prestajemo govoriti, uzimamo jedno drugo za rukestvarajući svoj maleni krug intimnosti, i gledamo se u oči.Trzne glavom kao da ponovno pokreće motor svog umai pita: »Što radiš s tom bilježnicom i olovkom...vodiš libilješke o meni?« »Ne«, kažem, dok mi tračak glumač-ke prijetvornosti oblijeva obraze. »Pišem.« »Nisam znaoda znaš pisati, ti mala lukava lisico. O čemu pišeš?« pita.»Pišem o tome kako sam došla u Mumbai i zaljubila se utebe do ušiju, oh, prinče Puneete mojih snova.« Puneet poskoči u zrak smijući se glasno i veselo, i od-govara: »Batuk, ti si moj mozak, moje srce, moje ruke. Tiznaš da si moja jedina ljubav. Ta mala bilježnica nikadaneće moći prenijeti niti tisućiti dio moje ljubavi prematebi.« Pariram mu: »Uskoro ćeš me, voljeni moj, moći vo-ljeti kao kralj, ne više kao princ« – i pogledom se spustimpreko njegovih prsa do prepona. On se nimalo ne postidi.Odgovara zvonko se smijući: »Ovo«, kaže, pokazujući nasvoj bhunnas, »to je samo za tebe, moja voljena.« Puneet mi otme bilježnicu i potrči prema ulazu u svojegnijezdo pa sjedne na prag da pregleda svoj plijen. Otvorije i počne prelistavati stranice nabirući čelo i kimajući gla-vom. Pogleda prema meni. »Ja sam čaroban i predivan,kažeš.« »Oh, to nije sve«, odgovaram. »Okreni stranicu ipogledaj iduću...vidiš li? Napisala sam da si skladao pje-sme za Šivu i da se on zaljubio u tebe.« Okreće stranicu, 32

Plava bilježnicazuri u nju, i kima. »Znam da ne znaš čitati, ti glupi lijepidečko«, smijem mu se. Bučno zatvori bilježnicu, namr-godi se, skoči, i pokuša me pljesnuti po stražnjici. »Kažešda sam glup...platit ćeš mi za to!« Zgrabi me i moje očizaplešu s njegovima. Tako mi razgovaramo – dvije prostitutke na CommonStreetu u Mumbaiju. 2Padala sam u san na kestenjastoj prostirci kad se otac vra-tio sa zdjelom riže, umakom i lepinjom. »Kakav prekrasangrad«, poviče i široko se osmijehne. »Sve ovo i pivo za petrupija.« No, nije donio pivo. Nakon što smo podijelilivečeru, otac i ja legli smo na prostirku. Držao me u na-ručju sklupčanu, njegov trbuh uz moja leđa. Spavala samdobro, okružena morem trošnih daščara i hrpa smeća. Probudila me buka valova svijeta koji se počeo poma-mno gibati oko mene jureći u svim smjerovima. Otirućioči primijetila sam očev nemir; jedva je čekao da krene-mo. Morali smo poći na poslovni sastanak, i bilo je jasnoda kašnjenje ne dolazi u obzir. »Važan posao«, rekao jeotac. Dok smo koračali ulicama velegrada, primijetila samda je otac sve nervozniji. Ja sam pak bila opčinjena prizo-rima oko sebe. Nikada dotad nisam vidjela automobilekako stoje u koloni i ljude u njima. Kako su samo voljelitrubiti, kao da uživaju u prodornom zvuku. Pitala sam sezašto su djeca u uniformama; jesu li u nekakvom zatvoru?Svaki put kad bismo se izgubili, pred nama se ukazivalo 33

James A. Levinesve više svakojakih čudesa. Neko sam vrijeme bila fascini-rana uzorcima kamenjem popločenih ulica; zapažala bihzamršene ornamente i pokušavala odgonetnuti tajne kojeskrivaju. Boja je bila posvuda – u odjeći ljudi koji su setiskali u malenim, tijesnim autobusima, u moru opranogrublja što se sušilo na otvorenom, u trgovinama, pa čak iu golemim naslagama smeća. Gradski zrak nije sadržavaosamo mirise, dim, isparavanja i prašinu već je bio uronjenu more boja. Otac je čitavo vrijeme držao brz ritam dok smo lunjalikroz grad, uglavnom izgubljeni. No nije me toliko brinu-la njegova brzina niti razdražljivost, već moja potreba damnogo puta zastanem i pogledom istražim sve ono što jetako živo pulsiralo oko mene. U jednom času na mjestume je prikovao pogled na vlak krcat putnicima koji jurikroz grad na tračnicama što lebde visoko u zraku. Biloje to kao da vlak leti nebom. Očajnički sam se nadala daće netko ispasti iz njega, ali to se nije dogodilo. Otac jerazbio ovaj trenutak zaleđenog vremena snažno me po-vukavši za ruku pa smo produžili dalje, da bismo nedugozatim ponovno zalutali. Nakon što smo se izgubili više od deset puta, i nakonšto se otac zbog toga svaki put sve više uzrujavao, napo-kon smo stigli na odredište. Zaboravila sam na umor doksam se iza oca uspinjala svijetlosmeđim stubama od opeke.Svaka stepenica bila je toliko visoka da sam na sljedeću mo-rala gotovo skočiti. Otac je u rukama stiskao adresu zapisa-nu na malenom zgužvanom komadu papira, kao dugorepasjenica što u svojim kandžama steže ulovljenog skakavca. Na vrhu stepenica bila su visoka tamnosmeđa vratasa zvekirom u obliku metalnog obruča velikog kao moja 34

Plava bilježnicaglava, koji je u ustima držao tamni metalni lav. Otac jenekoliko puta lupio zvekirom po vratima. Mlada ženakoja ih je otvorila očito je morala uložiti svu svoju fizič-ku snagu kako bi ih pomaknula. Nakon što smo ušli,osvrnula sam se i primijetila da ih je morala snažno gur-nuti ramenom kako bi ih uspjela zatvoriti. Stajali smo udugačkom, mračnom hodniku, koji je osvjetljavao jedanjedini stakleni luster što je visio s visokog stropa. Kamenipod bio je prekriven izblijedjelim žutocrvenim tepihom.Na lijevoj strani hodnika uza zid su bile naslonjene dvijestolice, a između njih je stajao dugačak, uzak stol. Nastolu je bila drvena kutija optočena nečim što je izgledalokao zlato. Drugi kraj hodnika bio je zaklonjen dugačkim zasto-rom. Stajali smo i čekali u hodniku, sa zatvorenim vrati-ma iza sebe, a ispred sebe zastorom što je skrivao pogledprema naprijed. Daleko iza zastora, iz duboke unutrašnjosti zgrade,do nas je dotutnjao snažan glas: »Kasnite, gospodineRamasdeen. Očekivali smo vas prije ručka.« Moj otacdoviknuo je ispriku čovjeku koji još nije bio vidljiv, alikoji se očigledno užurbano kretao prema nama. Dok sepribližavao, mogla sam čuti njegovo dahtanje i njegoveteške korake. Gospodin Gahil, kako ću kasnije saznati da se zove,naglo se ukazao iza crvenog zastora na kraju hodnika. Uzastor su bila ušivena malena posrebrena zrcala i zvončići,tako da je njegov ulazak bio popraćen iskričavim bljeska-njem i zveckanjem. »Evo je«, povikao je. Spustio je pogledprema meni, i njegovo široko lice eruptiralo je od zado-voljstva. Osjećala sam se kao da me namjerava pojesti. 35

James A. Levine Gazda Gahil okrenuo je glavu i zaurlao prema zastoru:»Kumud, smjesta dođi. Stigla je moja mala nećaka sa sela iprljava je.« Moj dosad nepoznati ujak bio je krupan i nao-čit i zračio je samopouzdanjem. Nosio je odjeću o kakvojsam slušala samo u pričama – nekoliko slojeva halja, odkojih je svaka bila ukrašena zlatom. Najdonja halja bila jebijela, a sloj iznad nje bio je od crvenog baršuna. Nosioje ručno tkani kratki prsluk i lagani bijeli ogrtač izvezenzlatnim nitima. Sve u svemu, izgledao je poput pomnodizajniranog klupka blještavih boja i raskošno nabranogmaterijala. U sobu se teškim korakom dovukla stara, pogrbljenažena, vukući stopala koja su u dodiru s tepihom proizvo-dila šuškav zvuk. Glava joj je bila pognuta, a kada se okre-nula prema gazdi Gahilu učinila je to s onom staračkomsporošću, kao da se kreće kroz ljepilo. Svoj neugledanplavi sari nosila je jednostavno i skromno, kao žena kojashvaća jednostavnost svog položaja u svijetu. Ženin izraz lica i geste podsjećali su na pokornog sta-rog psa koji od svog gospodara molećivo prosi bijedneostatke mesa. Gospodar Gahil obraćao joj se kao da jepas. »Kumud, odvedi malu Batuk u kupaonicu i dobroje operi. I reci doktoru Dasdaheeru da bude ovdje sutraujutro.« Pogledao me od glave do pete i ponovo se na-smiješio, a zatim je – povikavši: »A sad odlazi!« – otpra-vio staricu pokretom ruke. Polako se okrenula i onakopogrbljena uputila se prema zastoru, a onda me naglimizvježbanim pokretom koji me zatekao nespremnu zgra-bila za ovratnik tunike i počela vući za sobom. Za takostaru ženu, pokazala je zapanjujuću snagu. Otac mi jedoviknuo: »Batuk, ja sam za sve kriv, sve sam izgubio... 36

Plava bilježnicadušo, čekaj«, i krenuo prema meni, no gazda Gahil izde-rao se na njega: »Trebali ste ranije misliti na to, gospodineRamasdeen. Vrijeme je da zaključimo posao, jer večerasizlazim van.« Potom se okrenuo prema usporenoj sluški-nji i viknuo: »Stara, smjesta je odvedi. Nemam vremenaza ovakve budalaštine.« Kad je gazda Gahil tutnuo debelu omotnicu u očevunapetu ruku ugledala sam kako se očevim licem strelo-vito razlio izraz koji sam smjesta prepoznala: samoprezirzaogrnut požudom. Pojavio bi se kad bi me tobože vodiodoktoru – povod koji je izmislio kako bi od majke sakrio»rođakinju« namirisanu parfemom od lavande. Dok sampromatrala kako otac tone pod teretom vlastite slabosti, utrenutku kad su nam se pogledi susreli osjetila sam kakomi šalje poljubac unutrašnje smrti. Bila sam paraliziranaosjećajem da me uvlači u svoj užas. Ali naš krug se razbio. U šoku začinjenom panikom,već u sljedećem sam se trenutku našla s druge strane za-stora, gurnuta onamo iznenađujućom snagom stare žene.Posljednje riječi koje ću ikad čuti od svog oca bile su:»Batuk...dušo...moj srebrnooki leoparde.« Posljednje ri-ječi koje je otac čuo od mene bile su: »Oče, uzmi svojuBatuk sa sobom – preklinjem te.« 2Dok se Puneet oporavljao, pretpostavila sam da će miMamaki posvetiti više pažnje nego obično. Moje predvi-đanje pokazalo se točnim, ali nisam uspjela u potpunostiprocijeniti kako će se ta pažnja očitovati. »Draga moja, 37

James A. Levinesada imam više vremena iskazivati ti svoju ljubav«, bio jenjezin način izražavanja tog stanja stvari. Načula sam ne-koliko Mamakinih razgovora s gazdom Gahilom i shva-tila da se od Mamaki očekivalo da ostvari istu zaradu odnas šestoro, bez obzira na Puneetovu onesposobljenost.Jednog popodneva čula sam kako Gahil govori Voden-konju: »Znam, najdraža Majko Briila, kako vam je teškodok je taj dečko izvan stroja, i beskrajno cijenim što takonesebično svoj život posvećujete toj djeci. Ali morate ra-zumjeti da ja vodim velik posao i imam mnogo obaveza iodgovornosti. Čak sam i ja morao srezati troškove na naj-nužnije stvari sad kad taj dječak nije u igri...i stoga, dragaMajko Briila, možda ćete isto morati učiniti i vi.« Desetminuta nakon odlaska gazde Gahila, Mamaki je bila naulici mameći muškarce obećanjima neviđenih užitaka.Podvostručila je darove taksistima, često ih nagrađujućibesplatnim pravljenjem kolača. Bili smo jako zaposleni.Hvala bogu da se Puneet uskoro vraća na posao. U početku pravljenje kolača nije bilo nešto u čemusam se nastojala isticati. Na to sam gledala isključivo kaona način preživljavanja. Muškarac priđe mom prijestolju;skinem mu odjeću i bum, sve je začas gotovo. Idući, mo-lim. Međutim, kako sam sazrijevala, počela sam shvaćatinedostatke takvog pristupa. Pogledajte to na ovaj način. Recimo da vam majkanaredi da operete i svoju i odjeću svoje braće i sestara.Želite završiti s poslom što prije kako biste mogli otićiigrati se. I tako zgrabite odjeću u ruke, potrčite do rije-ke s pločicom sapuna, bacite odjeću u vodu i operete jenajbrže što možete. Ocijedite odjeću, prebacite je prekovrućih stijena da se suši na popodnevnom suncu, i sat 38

Plava bilježnicaili dva kasnije skupite je na hrpu, spremite u zavežljaj iodnesete je kući. Zatim je bacite na hrpu na pod usredsobe. Odjeća je oprana! Posao obavljen! Ali onda vas maj-ka počne koriti. »Nema igre večeras«, viče. Pljuska na licuzadržava se dugo nakon što je prošla glad zbog još jednepropuštene večere. A sada pokušajte drugačiji pristup. Cilj operacije je isti.»Batuk, idi oprati odjeću.« Ali ovaj put odlučim to obavitikako treba. (Zašto, mogli biste se pitati. Pričekajte pa ćetevidjeti.) I tako krećem. Odlazim do obale rijeke i prvo raz-vrstavam odjeću. Utvrđujem koja odjeća ima posebno tvr-dokorne mrlje i stavljam je na jednu hrpu a zatim izdvajamonu koja je osobito osjetljiva i odlažem je na drugu hrpu.Zatim perem odjeću posebno se trudeći oko zamrljanihkomada; pažljivija sam s odjećom od finijeg materijala, pa-zeći da se ne podere. Nakon dodatnog ispiranja i cijeđenjaodjeće, prostirem je na stijene i odrijemam nekoliko sati.Zatim pažljivo složim svaki komad odjeće, stavljajući hla-če na jednu, a košulje na drugu hrpu, i odnesem ih kući.»Majko«, kažem, »pogledaj! Zaista sam se potrudila ispra-ti mrlju iz ove bluze...« Majka promatra uredno složenuhrpu i ne može a da se ne nasmiješi. Uštipne me za obraz(od dragosti), i poljubi me u čelo. Za večerom na tanjuruprimjećujem veću porciju dahla i osjećam sklad u zraku.Majka kaže: »Dušo, zašto se sutra ne bi otišla igrati? Tvojasestra može oprati odjeću.« Sada razumijete. U oba slučaja izvršila sam zadatak. Uprvom slučaju odjeću sam morala prati dvaput, pretrpjelasam šamar i na spavanje otišla gladna. U drugom sluča-ju odjeću sam prala polako i pritom uspjela na stijenamaodrijemati čitavo poslijepodne, a potom sam otišla u kre- 39

James A. Levinevet punog želuca i ispraćena poljupcem. Uspjela sam do-biti dopuštenje da se igram čitavu sljedeću večer. Mrzimprati odjeću (zaista mrzim), ali u drugom slučaju to mi jebilo manje mrsko nego što je moglo biti. Tako je i s muškarcima. U jednu ruku, moje nasto-janje možete sagledati kao čisto funkcionalno, s jedinimciljem da se napravi kolač, pri čemu nimalo ne marimkako će taj kolač izgledati i kakvog će okusa biti. Evo ga!Kolač – pet stotina rupija. S druge strane, uzmimo da pažljivo pripremite sastoj-ke, učinite ih zamamnima, živih boja i raznolikima i datesvom partneru u pravljenju kolača da šećer kuša malo pomalo, kristal po kristal, dok ne počne sliniti i pohlepno,očajnički žudjeti za još. Recimo da mu onda pokažetekako umijesiti tijesto i poučite ga kako da ga polako uva-ljate u malo bjelanjka, šećer i boju. Zatim ga poučite da jekolač ukusniji što se duže mijesi. Uskoro je već opušten imijesi sve bolje, ubacuje sve više različitih vrsta sastojaka,i cijeli postupak traje sve duže i počinje stvarati osjećajugode i sklada, širiti zamaman miris. Dok traje vrijemepripreme, vaš partner strpljivo i s veseljem gleda kako setijesto diže, spreman odgoditi trenutak ubacivanja u peć-nicu. Ponekad je sam proces pečenja toliko čaroban damuškarac niti ne pričeka da kolač napusti pećnicu, jer jeveć zadovoljen. Oni koji dočekaju da se kolač zgotovljenizvadi iz pećnice, neizmjerno su sretni i zahvalni. Kolač setopi u njihovim ustima i svojom toplinom grije im dušu.Odlaze s osmijehom na licu. Kasnije se vraćaju po još oča-ravajućih kolača i spremni su platiti izdašnu svotu kakobi ispekli najukusniji kolač u svom životu. Unaprijedivšisvoje iskustvo pravljenja kolača, učinila sam Mamaki tako 40

Plava bilježnicasretnom i zadovoljnom mnome da se neprestano smiješii ljubi me, daje mi bolju, finiju odjeću, svježiju šminku iizdašniju, ukusniju hranu. Što je najvažnije od svega, ta-kav pristup omogućio mi je da pečem manje kolača negošto bih inače morala – jer ih mrzim praviti s muškarcima,naprosto mrzim. Zapravo, tako je došlo do toga da današnju bilješkuunosim tintom. Jedan od mojih omiljenih partnera u pe-čenju kolača dolazi svaki tjedan u isti dan, redovit i točankao sat. Poput većine ostalih, prema meni se odnosi kaoprema omiljenoj nećakinji ili čak jednoj od svojih kćeri.Znala sam da je Mamaki trenutno u neprilici zbog sma-njenih prihoda i stoga sam odlučila da ćemo nas dvoje is-peći najukusniji (i najskuplji) kolač koji možete zamisliti,i da ćemo ga peći najduže moguće vrijeme. Nakon svegačetkam mu kosu (ono malo što ima), a potom on navlačijaknu, spreman da ode. Vidim ga u njegovom džepu – plavo nalivpero.Uzdahnem. On me pita: »Što je?« Objasnim. Čudi se:»Zaista? Običan Biro? Želiš ga?« »Da...da, molim te.«»Naravno, uzmi ga.« Poljubac. Odlazi. Skrivam nalivperou madrac. Moje je. Stiže Mamaki. Stanka. Osmijeh oduha do uha. »Batuk – draga – ti si moja najveća ljubav –tako te volim, uistinu.« Poljubac. Zadah njezinog užeglogtijela. Moje nalivpero – na sigurnom. 2Ne bih baš mogla tvrditi da sam bila iscrpljena i preop-terećena poslom zbog Puneetove onesposobljenosti. Iako 41

James A. Levinesam se, naravno, pretvarala da jesam. Otkako se Puneetvratio na posao svi od toga imamo koristi. Štoviše, čini seda je sretan, jer je potvrdio svoj položaj prvog i najvažni-jeg. Kao jedini dečko među nas šestoro, i zapravo jedinidečko koji je na ulici već dugo, Puneet vrijedi kao dvije iličak tri djevojčice. Oni koji požele ispeći kolač ponekad ćestajati i čekati u redu da bi došli do njega. Pravi je magnetza privlačenje mušterija, ali je i glup. Puneet nema tako bogatu obiteljsku povijest kao ja.Stigao je sa sela s čitavom svojom obitelji kad je još biobeba; bio je najmlađe dijete (ja sam druga po starosti unašoj obitelji, ali najstarija od kćeri). Rekao je da je uvijekbio lijep, čak i kao novorođenče, čemu lako mogu povje-rovati. Obitelj mu se raspala kad su njegova oca uhvatilikako krade materijal s gradilišta. Ukrao je drvenu građu(točnije, četrdeset i sedam dasaka!) i preprodao je dru-gom građevinaru, a kad su ga uhvatili završio je u zatvoru.Puneetova majka se za uzdržavanje svoje troje djece mo-gla koristiti samo svojim privlačnim izgledom. Nije imalanovaca za autobusnu kartu za povratak u svoje selo i takoje, kako bi prehranila obitelj, postala prijateljica usamlje-nim muškarcima. Jedne je noći izašla s jednim imućnimprijateljem i nikada se više nije vratila. Puneet se sjeća daje taj njezin prijatelj nosio bijelo odijelo i imao remen sasjajnom srebrnom kopčom i da je djeci donosio slatkišekad god bi dolazio. Otada je Puneet siroče. To što je Puneet tako glup vjerojatno je krivnja njego-vih roditelja. U proteklih godinu dana Puneet je od svo-jih mušterija tražio dodatne darove, ili ih čak potkradao.Rekao mi je da ih ponekad otvoreno zatraži: »Dodajte jošmalo, gospodaru.« Nekom drugom prilikom uzeo bi lisni- 42

Plava bilježnicacu zaspale mušterije, ukrao iz nje stotinu rupija, a zatimje vratio na mjesto. Naravno da bi mi uvijek priznao štoje učinio, govoreći da će čim uštedi tisuću rupija pobjećiu Europu ili Ameriku. Smijala bih mu se. »Vjerojatno uavionu koji ćeš kupiti u Ulici lopova«, zadirkivala bih ga.»Znaš li ti, princezo«, rekao bi on na to, »da dečki s mo-jim talentom u Americi zarađuju velik novac. Samo čekaji vidjet ćeš.« Taj mi je san ispričao toliko puta da ga znambolje nego on. Ali jao! Njegov san završi uvijek jednako: Mamaki sva-ki put pronađe njegovo skriveno blago. Molim vas lijepo,gdje možete sakriti čitav svežanj novčanica u ćeliji u kojujedva stane malo veće govedo? Gdje u svom tijelu možetesakriti svitak novčanica? Zar on ne uviđa da je dovoljnoda ga samo jedna mušterija tuži Mamaki pa da ona izvršipretres? Toliko je predvidljiv da se kladim da ona naprostopričeka nekoliko tjedana a onda ga ionako pretraži. Kakogod da okreneš, uvijek ostane bez ičega. Jedno mi nije jasno – zašto Puneet ostaje a ne mora.Ima četrnaest godina, krasno tijelo i neodoljivi šarm.Može uteći kad god želi, jer je brži od Vodenkonja i osta-lih svodnica, pa čak i od sadističkog čuvara Ranjita. Kadbi pobjegao, lako bi se sakrio među tisućama dječaka uvelegradu. A da napusti Mumbai, više ga nikad ne bi pro-našli. Moglo bi se reći da je Puneet tužan samo onda kad gapretresu i otmu mu njegovu ušteđevinu. Tada mu kažem:»Zašto ne pobjegneš – mogao bi to učiniti.« Odgovor jeuvijek isti: »Ali, princezo, kako bih uopće i sekundu mo-gao preživjeti bez tebe pored sebe?« Glup je i kukavica.Baš kao što ga je strah suočiti se sa slobodom, boji se raz- 43

James A. Levinebiti krug u kojem su on i Mamaki uzajamno čvrsto zato-čeni. On zna da će ona pronaći njegov skriveni novac, kaošto ona zna da će ga on sakriti. On zna da ga ona treba, ipretpostavljam da je barem to nešto što ga drži ovdje. Nakon što su mu policajci razderali anus, mislila samda će Puneet, sad kad se oporavio, biti spreman pobjeći.Dogodilo se suprotno – vjerojatno zato jer su mu razdera-li i um. Sada se činio sretnijim nego ikada prije. Paradirapred svojim kavezom šepureći se poput pauna – napirli-tan, u svom grimiznom, zlatom obrubljenom sariju, očijuobrubljenih svijetloplavim sjenilom, usana crvenih poputtrešnje. Gledam ga kako se raskošno odjenut naslonio naulaz u svoje gnijezdo, dočekujući nekog novajliju kao daje stari prijatelj. Zadržavam dah u iščekivanju da se otrgnei pobjegne, ali nikako da to učini. Puneetovo prekrasnodječačko tijelo stopilo se s tim gnijezdom. On pripadatamo poput komada polovnog namještaja, ali zaboravljada polovni namještaj može biti izbačen u sekundi i zami-jenjen novim. To je bilo prošle noći. Svijet se može promijeniti usamo jedan dan, ili čak u sekundi. 2Dok se Puneet oporavljao od nasrtaja policajaca, gazdaGahil i Mamaki vodili su u nekoliko navrata povjerlji-ve razgovore koje sam većinom uspjela prisluškivati, jerniti jedno od njih dvoje nije bilo u stanju govoriti tihimglasom. Iako se većina razgovora odnosila na gubitke u 44

Plava bilježnicazaradi uslijed Puneetove bolesti, jedne kasne noći nakonposla, kad je Gahil došao po novac zarađen u večernjojsmjeni, dugo je s Mamki razgovarao o Puneetu. GazdiGahilu bilo je jasno da bi se Puneetov poodmakao puber-tet mogao pokazati problematičnim, iako je Mamaki bilamanje zabrinuta. Ishod tih sastanaka postao je jasan prošle noći. Netomprije zore probudili su me farovi automobila, zabljesnuvšiunutrašnjost mog gnijezda. Puneet je vrištao dok su gaubacivali u tamnoplavi kombi. Sve se odvilo u nekolikosekundi. Pretpostavljam da je i njegova kastracija trajalanekoliko sekundi. Puneet se vratio pet dana kasnije, kao prazna posuda.Propast se nadvila nad njim kao očev zakrivljeni nož nadglavom zmije uhvaćene pod njegovim stopalom; za njegaje ovo bio kraj. Prepone su mu bile omotane zavojima.Sada sam znala da nikada neće pobjeći. 2Puneet mi se smijao kad bih ono što muškarac radi zvala»pravljenjem kolača«. Razjapio bi čeljust i stao se smijatiiz svega glasa. Bockao bi me: »I, što je u pećnici, prince-zo?« Izraz je rođen dva dana nakon što me otac ostavio ukući gazde Gahila. Starica, Kumud, odvela me je u prostoriju koju je zva-la »mojom sobom« i prije nego što je za sobom zatvorilavrata navirila se još jednom u sobu i obratila mi se tolikotiho da sam morala prestati jecati da bih je čula: »Kad se 45

James A. Levinesmiriš, nahranit ću te.« Znala sam da je taj trenutak pri-jelomna točka između moje prošlosti i budućnosti; mojikrici i ridanje bili su poput razmaka između točke na krajujedne rečenice i početka druge. Počela sam se prilagođavatineminovnom napuštanju u trenutku kad sam otišla iz sela,pa sam do vremena kad sam dospjela u ovu sobu bila naneki način spremna da tu budem ostavljena. Možda je do-bro da se mladi prilagođavaju tako brzo. Neiskustvo ili či-stoća su blagoslov, jer djevičanski bijela slika nema oblike,sjene, niti boje. Daleko je lakše slikati na praznom platnunego na onom na kojem je netko već započeo slikati. Bila sam izmijenjena onoga trenutka kad sam leglana taj krevet – takvu raskoš nikada nisam iskusila. Kadse glina osuši u pećnici, iz meke, podatne mase pretvorise u čvrstu, definiranu formu; jednom kada je pečena,stvrdnuta glina više nikad ne može biti omekšana i obli-kovana drukčije, već samo razbijena. Nekoliko sati ranijeušla sam u Gahilovu kuću kao mekana gruda tople gline.Odavle ću otići kao otvrdnula, čvrsta, korisna posuda. Nakon što sam dovoljno energije potrošila na plaka-nje i vrištanje, ogladnjela sam pa sam prestala plakati.Utihnuvši, omotana tišinom, pogledala sam oko sebe; kre-vet je bio dovoljno velik da u njemu spavaju sva moja bra-ća i sestre, i bio je toliko visoko nad tlom da sam moralaskočiti s njega kako bih se spustila na pod. Bio je prekrivenpokrivačem izvezenim cvjetnim uzorkom. Vani je još bilosvijetlo, no u sobi su ipak bile upaljene dvije lampe s kiće-nim svijetloružičastim sjenilima, te je soba odisala daškomotmjenosti. Na stropu je bio ventilator s pet velikih bijelihkrila koji se polagano okretao, tako da sam na obrazimamogla osjetiti blago pirkanje. Ako zurite u njega dovoljno 46

Plava bilježnicadugo, ventilator bi vas mogao hipnotizirati. U sobi je bilonekoliko komada drvenog pokućstva: dvije stolice, ko-moda s ladicama, i dva noćna ormarića. Pokućstvo je bilotako temeljito uglačano da je gotovo blještalo reflektirajućisvjetlosne zrake. Prozor je bio otvoren i mogla sam čutizvukove ulice koji su dopirali izvana: trubljenje automo-bilskih sirena, ljudski žamor i lavež pasa. Tad sam prvi putprimijetila rešetke na prozoru. Začula sam škljocanje u bravi. Vrata se polako otvorei starica uđe u sobu. Da nije bilo činjenice da se kretalas mučnom sporošću (pšššš, pšššš, pšššš), pomislila bih da jemrtva. Nije treptala, nije rekla ništa, i lice joj je bilo krutokao koža pohabanog sedla. Kad je napokon progovorila,mogla bih se zakleti da joj se usne nisu pomicale i da jezvučala kao mrtvac koji govori. Mrtva ili ne, nosila je pla-danj s hranom. Položila je poslužavnik na vrh komode s ladicama.Pretvarala sam se da nisam zainteresirana, ali nisam mo-gla prestati piljiti u nj. Bilo je tu voća, žutosmeđi curry,zdjela dahla, i kolači kakve nikada u životu niste vidjeli.Neki su bili zeleni, neki plavi i crveni, ovalni, plosnati iu obliku stošca. Proždrla sam sve kolače s tanjura, i da senisam obuzdala čini mi se da bih pojela i sam tanjur. Doksvi kolači nisu nestali, nisam ni taknula curry i dahl, alipotom sam pojela i njih. Dok sam utaživala glad, staricaje nestala (ili sam pojela i nju?) Pšššš, pšššš, pšššš – vratila se nekoliko minuta kasni-je s bijelim ručnikom. »Dođi sa mnom«, zakriještala je.Sjećam se da sam tada učinila ono što bi učinila svaka de-vetogodišnjakinja; stala sam se pakleno inatiti. Sjela samna pod, privukla koljena bradi i staroj ženi uputila pogled 47

James A. Levinenepokolebljive odlučnosti. »Ne«, rekla sam. »Neću se nipomaknuti dok mi ne donesete još kolača.« Nije je se doj-milo moje prkosno zurenje, niti se činilo da je čula mojzahtjev. Jedini odgovor koji mi je pružila bio je udaracnogom. Starenjem ljudi postaju suhi i ispijeni, što je najvjero-jatnije razlog zašto krava koju ubiju netom prije njezineprirodne smrti ima okus drveta. Na staričinim mršavimnogama nije bilo niti grama mesa. Bilo je to kao da meudarila oživjela noga od stola. Da bude gore, Noga odstola udarila je s pakošću i boljelo je kao sam vrag. Ponovo mi je zapovjedila da je slijedim, i ovaj putsam poslušala. Vukući se prošli smo kroz hodnik i ušliu sobu posred koje je bila velika bijela posuda ispunjenavodom koja se pušila od vrućine. Kad mi je rekla da uđemunutra, pretpostavila sam da me kani skuhati. Nikad prijetoga nisam bila uronjena u vruću vodu; uvijek sam se pra-la u rijeci. Vrućina je prljila, ali bila je to drukčija vrućinaod one koju bih osjećala ležeći na stijenama pored rije-ke. Moji strahovi su narasli kad je u vodu počela ulijevatimirisno ulje – smjesta sam se počela osvrtati oko sebe upotrazi za rižom. Povukla je sari sa svojih podlaktica i mr-šavim rukama nalik na čaporke zgrabila najveći komadsapuna koju sam ikada vidjela. Nagnula se nad kupelj štose isparavala i počela me prati. Naravno, prale su me i moja majka i moja ujna, ali ni-kada na ovaj način. Sapunom i grubom žutom tkaninomkoja je nemilice grebala sastrugala je sloj kože sa svakogpojedinog dijela mog tijela. Svaki put kad bih kriknulapočela bi ribati još jače, dok nisam uvidjela da je zapoma-ganje besmisleno. Mislim da je bila prilično razočarana ne 48

Plava bilježnicanašavši ni jednu uš u mojoj kosi, jer mi je glavu pregledaladvaput. Kad je bila zadovoljna obavljenim poslom, nalo-žila mi je da izađem iz kade. Stajala sam pred njom nagaočekujući da mi pruži ručnik koji je držala u rukama, nonije to učinila odmah, nego me je pustila da neko vrijemetako stojim dok su kapljice vode s moga tijela kapale napod. Ugledala sam kako joj se pod naboranim kapcimašarenice munjevito pomiču. Oči su joj bile sitne i tamno-modre, a bjeloočnice požutjele poput usirenog mlijeka.Promotrila me od kose do ruku, od prsa do koljena, i odprepona do stopala. Oči su joj pretražile svaki centimetarmojeg tijela. U tom trenutku osjetila sam neku neobjaš-njivu povezanost s tom oronulom sadisticom. Bile smojednako zarobljene u stupicama svojih uloga; ja sam bilažrtva a ona je bila tiranin. Niti jedna od nas nije samaizabrala svoj put, i u nekom drugom životu naše ulogemožda bi bile obrnute. Kako god bilo, obje smo istodob-no gravitirale prema ovom trenutku. Vratila sam se u svoju sobu omotana ručnikom. Izamene su se zaključala vrata. U krevet sam otišla naga, s tekpoluosušenom kosom. Bila sam čista. 2Prošle noći ponovo sam sanjala onaj svoj san. Rijetkokada sanjam, ali kad se to dogodi moj san je uvijek isti.San o prodavaču šešira. Nikako ne mogu riješiti tu zago-netku: zašto nekih noći sanjam, a nekih ne. Uvijek jedemistu hranu, radim isti posao, živim na istom mjestu, alisamo ponekad sanjam. 49