Šetaci-po-mjesecu

Obrad Nenezić ŠETAČI PO MJESECU crna hronika jedne mladosti roman



Ivo Džada, KATARAKTA Majdan Istočni oblaci večeravali su sve gradske građevine trebalo je da mjesečevu lubenicu. Mjesec je be- postane ogromna podzemna garaža sano gledao u krovove usnulog gra- modernog grada koji je nicao na te- da, ušuškanog u maglu i sitnu kišu. meljima ilirskih naseobina… No, kao Izdužene sjenke skrivale su se od farova mnogo puta prije od raznih ratnika, rijetkih automobila, i plesale na fasada- osvajača i slobodara, ovaj pokušaj da ma solitera, da bi se odjednom lomile se od ogavne gusjenice kvart pretvori na oštrim krovovima jednospratnica, u divnog leptira spriječile su tranzicija koji su izranjali iz baraka kao visoki i posttranzicija, koje su pojele mnoge grebeni iz ustalasanog mora, sablasno ljude, ali i sve ljudsko. Tako je sa AB drhteći i jecajući nejakim konstrukci- revolucijom Majdan ostao star-mlad, jama uz bolni urlik grmljavine. Potom kao neki starac-dječak bez pravog bi se čitav grad ogrnuo debelom pla- identiteta. Nakaza koja je zamišljena htom tišine, sve dok opet, kao po ko- i projektovana kao ljepotan. Groteska mandi, ne bi tanke vatrene niti groma koja iritira. premrežile grad, a resko i opominjuće se nakašljalo nebo iznad Majdana. Takvi su i ljudi. Rođeni i vaspitani u jednom sistemu, a sazreli i izgublje- Svaki grad ima svoj Majdan. Neki ni u drugim, kojima se ni dan danas i više njih. Svaki je sličan, a različit. ime ne zna, a tepaju im tranzicija, Naš Majdan se mijenjao arhitektonski, postranzicija, idiotizacija, kreteni- ali su ljudi ostajali isti. Stare prizemne zacija… kako se koji sumnjivi otac kućerke do devedesetih prošlog vije- društva na mas-medijima dosjeti. Bo- ka su zamjenjivali soliteri. Majdan gom dano mjesto i bogom dani ljudi iz koga se vjekovima vadio pijesak za za nedjela. Ali niko, ponavljam niko, 3

od tih ljudi nije imao loše namjere. Ako je šansa izlaz, onda je sreća ulaz. Dovedeni pred svršen čin nemoćni su Đavo bi ga znao, sa svim tim pojmov- da bilo što promijene. Da se otrgnu… ima se previše licitira. Tako bi poči- To nije nikakav dokaz odbrane, ali ne njao roman, pomislio sam, pa opet po može biti ni argument tužbe, jer nije- ko zna koji put obrisao pasus, kojem dno mjesto na ovom svijetu nije bo- sam se toliko puta vraćao. Kultura gom dano za loše, ili, pak, dobro. u ovoj zemlji je rezervisana za iza- brane. Potrebno je da nemaš talenat Nijesmo svi mislili istom gla- i obrazovanje, i onda ćeš napredovati vom kako žele da nas predstave svo- do neslućenih visina. Ja nijesam jedan jevrsni istraživači vrelog asfalta, čija od njih, zato sam čežnjivo pomislio na istraživanja završavaju na naslovnim izbrisano i vratio se romanu koji nije stranicama tabloida, ili u najboljem predviđen za izabrane, već za rudare slučaju kao materijal za sociološka koji danoćno kopaju tunele kako bi istraživanja. Majdan je bio kao i sva- iskamčili nešto olova da se otisne na ki drugi kvart, sačinjen od radničke reciklirani papir, koji će pročitati ri- i srednje klase, sa prepoznatljivim jetki iz mog kvarta. Tražiće sebe u ro- oriđinalima ili uglednim ljudima, koji manu. Psovaće i kleti autora, koji se su dobijali stanove do devedesetih u drznuo da kopa po ranama koje su još novim soliterima. Svak je imao svoju uvijek svježe i neće se zamiriti ni na porodicu, svoje planove i snove, i nikom deveto koljeno, jer svako zlo se kod nas nije padalo na pamet da ih se odrekne. čuva pomno poput potomstva. Industrijski grad u teškoj proizvodnoj depresiji, pored dva kvazi rata, raspad Ali kolumna je nešto drugo. Ona SFRJ i bombardovanje SR Jugoslavije, se reciklira kao papir. Poput alkohola nije mogao pružiti više od mašte. Onaj prija sve do mamurnog jutra. Zato je i ko se snašao - otišao je. Za to nije bila pišem jer mi prija… do novog mamu- potrebna petlja, već sreća ili šansa. rluka. 4

I RIKOŠET

Majdan nikad nije patio od velikih manira, zakona i pravila. Oprostite što sam i ja uspostavio svoja, bar za ovaj rukopis. Nije mi strano ni veće nedjelo od pisanja. Ipak sam odrastao u Majdanu, kao i junaci mog romana. Ako ništa, svakom mogu reći u lice da mi to dozvoljava pozicija naratora. Ni uzvišena, ni zaglavljena u blatu, već sa mjerom, koja me obavezuje da sebe kao lika dozi- ram i koliko je moguće lišim svih onih mjesta i događaja u kojima nijesam bio krunski svjedok ili saučesnik. Dok sam ovo ukucavao, pomalo pod sumnjom koju podrazumijeva svaki početak, ali i sredina i kraj, a koja je neophodna da bi se imala mjera, Gabi se promeškoljila na kauču i sanjivo promrmljala da sam zadimio kao kupleraj. Čudno poređenje, ali potpuno iz miljea go-go igračice, kojoj nijesmo znali pravo ime, ali smo joj svi tepali Gabi. Naše prijateljstvo je trajalo od noći kada je pristala da pod pseudonimom govori o svom poslu za moju kolumnu Katarakta koju sam objavljivao u jednom uglednom nedjeljniku. Nijesam plaćao njene usluge, već bi katkad završili u noćnom klubu gdje je radila ispijajući slatkasto makedonsko vino. Po navici bi odlazili kod mene da gledamo neki film o kojem sam joj pričao tokom noći. U svakom slučaju nijesmo pričali o filmskoj poetici, već bi pod uticajem vina vodili ljubav, dok su sa malog ekrana holivudski glumci izgovarali antologijske replike. Potom bi ona zaspala skrhana od umora i alkohola. Satima sam pušio gledajući kako munje obasjavaju grad i vraćaju me u ona vremena koja mi nijesu davala da zaspim, ne zločinima čiji sam svjedok, a koje sam prebolovao odavno, već izazovu da ih ukoričim, što sam godinama bezuspješno pokušavao. Uranjao bih u sjećanje, odškrinuvši prozor tijesne garsonjere, kako se Gabi ne bi budila do podneva, kada bi žurno odlazila i podvriskivala pozdrave niz stepenište na opšte zgražavanje ubogih komšinica koje su pokušavale da žive u moralu u koji više odavno nijesu vjerovale. I same su znale da nije postojala familija u kvartu koja nije imala sukob sa zakonom. Ako su se uopšte ta pravila mogla nazvati zakonima, jer su se selektivno upo- trebljavala i primjenjivala, obično za one koji su drugačije mislili od političkog establišmenta koji je decenijama vladao u državi, u kojoj je narod postojao radi nje, a ne ona radi naroda. Kad god bi sijevnulo, omaleni Mrvica je izostajao i bojažljivo se krstio mu- mlajući neku molitvu. Plašio se jednako munja i našeg podsmijevanja njegovom strahu. Kiša je padala, pa smo pokušavali da se sakrijemo pod tendama ili nad- strešnicama od balkona, tako da se nijesmo osvrtali na bogobojažljivog dru- ga. Iskreno, ni meni nije bilo prijatno kada bi zagrmjelo, a svjetlosna zavjesa se obmotala oko mog vida i tijela kao smola. Jedino Komarac nikada nije ha- jao za kišu i gromove, pravdajući to tvrdnjom da ga je rodila kiša. Već stotinu puta nam je ispričao priču, kako je osvanuo prije šesnaest godina na pragu 6

Doma siročadi, umotan u pamučnu duksericu sa neke radne akcije sedamde- setih, promrznut, ali nasmijan na jesenjim kišama. Bio je neodoljivo smiješan kada bi, kao i uvijek kad se uzbudi zamucao, tvrdeći da se ne boji nebesa, jer su ga ona svojim mlijekom zadojila. Mrvica bi po navici nakon te Komarčeve priče zaplakao, okrećući glavu zidu, da mu ne vidimo suze dok smo se cerekali kako Komarčevom mucanju, tako i Mrvičinim emocijama. Meni bi se ponekad zaglavila neka knedla u grlu, ali bih kašljucao da je se oslobodim i pokušavao da ispljujem strah izgovarajući se lijepim ponašanjem. U stvari, nijesam smio dopustiti da vide moju saosjećajnost, jer kad-tad bi je upotrijebili protiv mene. Zakon ulice je važio za svakog, pa i za mene, sina profesorke maternjeg i pro- fesora ruskog jezika. Oduvijek sam im bio na nišanu, ali vremenom, dok sam upotrebljavao svu svoju ljubav na koju su roditelji bili slabi i sređivao im ocjene, odnosno prelazne, izgradio sam poštovanje i dobrih i loših, i slabih i jakih… Bio sam karta koju je uvijek valjalo imati u špilu - jednom je za mene rekao Štakor. Od tada sam zaslužio ravnopravno mjesto među njima, ali sam morao biti dobar glumac u pojedinim situacijama kako se ne bih odao da ne pripadam čoporu. Moj život i sudbina su, ruku na srce, bili meteorski daleko od životne priče naših drugova, Komarca i Štakora. Štakor, domac takođe, ionako mršav i sapleten u svoje udove ili smotan kako smo mu uvijek prebacivali, na Komarčeve fantazije bi se još više zamotavao u duge ruke i zloćudne misli, vjerovatno pokušavajući, kao i svaku noć pod plahtom sirotinjskog doma kad svi zaspe, da od boga izmoli trag i nadu da odgonetne ko je njega, one iste večeri kad i Komarca, ostavio na vratima doma. Možda su bili i blizanci, pitali smo se svi potajno, ali je samo bog znao istinu. -- Ovo je Majdan! Zabranjen ulaz pcima i cvima! - nažvrljao je Komarac, pripitkujući neprestano kako se koje slovo piše, izazivajući još veći smijeh mi- ješanjem latinice i ćirilice. Tada je još jednom zagrmjelo, pa smo, kao po koma- ndi, zaklonili oči rukama, što je Komarcu dobro došlo da nam se osveti za smi- jeh, pa se toliko glasno cerekao našem strahu, da se zagrcnuo. -- Ta su ćirilica! - doviknuo je Crni, uvijek pedantan i uparađen u demo- diranu odjeću koju je birao njegov strogi otac, načelnik u Upravi policije. Koma- rac se lupio po čelu i pohitao da ispravi grešku, ponavljajući omiljenu i najčešću riječ, s obzirom na ishod svih njegovih poduhvata: -- Kiks! Pomirljivi Mišel se, kao i uvijek, prvi prestajao smijati. Potapšao je Komarca po leđima i opravdao njegovo neznanje: - Nije olovka za nas, burazeru! - A po- tom bi uvukao glavu u ramena, a ruke u džepove, i natuštio ka omiljenoj Rupi, gdje smo provodili dane i noći. Rupa, uzdahnuo sam i pogledao Gabi kojoj je lijeva dojka ispala iz moje 7

trikmajice koju je obukla prije spavanja. Jednu od kolumni sam napisao o njoj, ali nije izazvala neke reakcije kod dežurnih dušebrižnika koji su pisali raznorazne komentare ispod tekstova, nemajući osnovnog vaspitanja, ali ni zeru hrabrosti ili dostojanstva, da se potpišu ispod polupismenih skarednosti koje su žvrljali sa mukom iz svojih zakržljalih moždanih vijuga. Najbolja reklama je loša reklama, jednom me umobolno ubjeđivao jedan kolega kolumnista, čiji su tekstovi bili malo pismeniji od komentara njegovih pratilaca na portalu. Katarakta je promi- jenila nekoliko dnevnih novina i portala, i napokon se smirila u nedjeljniku koji nije objavljivao komentare. Moj otac je redovno čitao kolumnu, a majka mi je zvocala od početka i prebacivala da me nikada nije vidjela kao cinika i dnevno- političkog tumača društvenih zgoda, već kao ozbiljnog pisca, koji se na jednako dobar način može baviti društvenoangažovanim temama. Čak štaviše, to je ono za čim žude književnost, ali i druge umjetnosti. Ipak, moja majka nije znala da li imam dovoljno potencijala za kvantitavni kvalitet koji je podrazumijevala forma romana ili nekog sličnog djela. Ona je sumnjala, a ja sam se svakodnevno rvao sa odgovornošću i zavezivao kreativnost u čvorove, koje nikako nijesam uspijevao da odvežem. Pa i ovo svitanje koje se oteglo kao med, bilo je još jedno neuspješ- no odvezivanje čvora… Taman sam htio da ukucam nešto više o Rupi, kada mi je pažnju zaokupio dobro poznati zvuk koji je svake noći kao avet obilazio naš kvart još od djetinjstva. Gledajući u cistijernu za pranje ulica, sjetio sam se kakav je uzvišeni događaj bio okačiti se na kamiončinu i voziti se do drugog dijela grada. Kao djeci nam je to značilo - ispit hrabrosti, a te noći koja mi je na umu, cistijerna nam je u ponoćnim satima služila za prevoz, jer je išla ka središtu kvarta koji smo zva- li katkad i Geto. Ponekad bi nas dva pijana komunalca kroz prozor ponudila flašom rakije koju bismo sa gnušanjem odbili. Najčudnije je bilo što smo se na toj raspaloj cistijerni osjećali uzvišeno. Imali smo osjećaj kao da smo gospodari grada. Jednom prilikom je Picajzla, najstariji od nas, inače stručnjak da osjeti momente, bilo za slavu, tugu, hrabrost ili kukavičluk, sjedeći na vrhu cistijerne zapjevao, tada lokalni reperski hit posvećen Fajterima, momcima koji su seda- mdesetih i osamdesetih godina slavu pesnica i revolvera iz Majdana prenijeli u Njemačku, otkud su se desetkovani vratili, poslije duge robije: Mi smo uvijek vjerovali u snove Za slavu i pravdu padali ko snoplja Gledajući barke mržnje da plove Putanjom tuge do gradskog groblja... Žalosno smo prihvatili pjesmu, čudno naježeni i hrabri, spremni da uzleti- mo sa narandžaste cistijerne, koja je prala krvave ulice od fajterskih rana. Pripiti 8

vozač je obično pritisnuo sirenu, pjevajući sa suvozačem gangu do prve polici- jske patrole, kada bi, kao iznervirani, počeli da nas psuju i tužakaju, a mi smo se kao uplašene parkovske vjeverice već gubili u dvorištima zgrada. Mada niko od nas nije imao hrabrosti da prizna, nikada kao tada, dok bi jezdili kroz noć iz glasa pjevajući, nijesmo bili bliže zvijezdi, pod kojom smo vjerovali da smo rođeni, koja će sjati sa našom slavom ili mitom zauvijek nad Majdanom. Niko nije poricao, već smo svi zahvalno isticali da su nam taj žig u usijane glave ureza- li Fajteri iz prošlog vijeka. Svi drugi, i mladi i stari, sa ukusom straha i ponosa su pričali, pokušavajući mnogo, a sve se svodilo na jedno isto: utkati sebe u dio legende ili dostići mit. Mi smo uvijek vjerovali u slavu Psovali Boga i svece što jezde Za ime vječno davali glavu Preko noći padajući kao zvijezde Najinteresantnije kod pjesme je bilo što su je kafanski pjevači od repa pre- tvorili u narodnjak, koji je na neki način postao balada gubitnika. Nerijetko se dešavalo da u drugom gradu posesivni stanovnici Majdana zabrane izvedbu pjesme, stavljajući veto na hit, koji je samo važio za izabrane... A bili smo iza- brani - da gubimo! Gubili smo više i bolje nego iko, što se posebno osjećalo u refrenu, koji je pjevan u grču ili transu. Tada bi gazde, barmeni i, ni krivi ni dužni gosti padali na podove, nalazeći spas od pjesmom pogođenih Majdanaša. Gubitnici su ponos i patnju, ali i sreću da pripadaju razularenom predgrađu koje se pretvaralo iz dana u dan u novi stambeni blok, objavljivali svima, obično pucnjavom iz revolvera koji su se u kvartu kupovali i prodavali budzašto, ili, pak, sa flašama koje su ostavljale ožiljke na zidovima i enterijeru kafana za sva vremena sa inicijalima svih onih koji su sebe doživljavali kao pripadnike kvarta. Međutim, najčudnije je bilo što su se i malobrojni intelektualci iz Majdana, ma koliko trijezni ismijavali pjesmu, pijani trudili da daju do znanja svima ko su i otkud su! Adrenalin koji je budio alkohol u njihovim mirnim i uniformisanim životima, podivljao bi i iz njih izvlačio sve one najskrivenije nagone koje su u potiskivali godinama, da se otrgnu sa kolosjeka u koji su rođenjem upadali, a potom bivali žigosani sve do smrti, koja je uvijek stizala ranije u kvart. Vjerovali smo svako u svog Boga Živjeli ko psi od danas do sjutra Za grešku uzimali svako svoga Crvenom bojom krvareći jutra 9

Ostrašćenost je djelovala smiješno ljudima sa strane, ali se nije mogla ospo- riti činjenica da je taj grč izazivao strahopoštovanje kod onih koji su imali neke skromne životne ciljeve, a njih je bilo malo u kvartu. Pomno sam istraživao taj fenomen na studijama književnosti, kad sam se već opredijelio da se bavim novinarstvom, jer su mediji nicali kao pečurke. Sebe nikada nijesam vidio kao pedagoga. Od škole sam zazirao jednako kao od crkve, hvalisao sam se u ranoj mladosti. Ni sada nije mnogo drugačije, bar što se religije tiče. Studije sam upi- sao na nagovor majke, a kad sam vidio da faks nije nikakva fama, odlučio sam da ga završim uz pomoć prijatelja, kako se veza ili štela zovu u našem kvartu. Moji Roditelji su mi opet bili od velike pomoći, što preko prijatelja iz studenskih dana, a djelimično preko učenika koji su, već, predavali na univerzitetu. Od po- četka sam htio da od obrazovanja napravim biznis, kao nekoliko mojih tadašn- jih uzora - tajkuna, koji su višak novca ulagali u tabloide koji su životarili u siromašnoj zemlji. Nijesam ostvario te snove samo zbog jedne zablude u koju sam vjerovao – slobodu riječi i življenja. Ivo Džada, KATARAKTA Letargija Zanimljivo je da u mom gradu egzistencija. Oni stariji, negdje osamde- jedino preživi letargija. Možda je već setih godina nijesu ni osjetili da politi- evoluirala u depresiju, ali nije ni važno. ka preuzima primat u svijesti i da se Moje komšije jedino dišu i žive negdje sve manje ima vremena za razmišljan- u ranoj mladosti, a onda se pretvaraju ja o velikim stvarima koje se postižu u tzv. banderaše, statiste u sopstvenim srcem i kažiprstom. Zaokupljale su ih životima, kao i ulične filozofe koji su političke i vjerske podjele u kojima su, raspričani analitičari svega, svačega i opet, po navici bili najglasniji, ali i naj- svakoga, osim sebe. Samo su oni per- nepametniji. Tih godina, ohrabrene sonalno zaštićena vrsta od samih sebe. svojim aktivnostima i završavanjem Polet u adolescenciji i mladosti, već prljavih poslova za novopečene poli- se u srednjim godinama pretvarao u tičke i finansijske moćnike, tek neko- tegove na nagonima, koji su ih držali liko familija počinje da se upušta u na istom mjestu onamo gdje su snivali organizovani šverc. Dok drugi takav velike snove. Od kvarta do kraja svijeta, biznis gledaju sa prezirom, ne osjeća- koji je njima bio tu preko puta ulice, jući da ih sve više guta letargija i siro- na dohvat ruke, ali je bilo ispod nivoa maštvo, na koje ni u zlatnim godina- posegnuti za njim. Majdanaši ne idu ma nijesu bili imuni. U kvartu između ni za čim, nego sve dolazi po njih, pa i ubogih i onih gorih, jer boljih nije bilo, 10

počinje otimačina i razbojništvo da jeklo i da su naselili prvo turske, pa bi se preživjelo. Međutim, i od takve italijanske rovove, kojim je bio grad pljačke oni su pravili mit. Uzdizali su opasan, ali uzdižući svoj boravak, na pijadestal hrabrosti svaki brutalni možda godinu ili deset duže u urba- obračun. Sve što je bilo svirepije to je noj sredini. Neki su junačka nedjela počinioca pelo na višu ljestvicu, koja izdizali na junački pijadestal, uzi- se kao svetinja poštovala u ubogom majući u obzir pljačku kao izrazitu kraju. U Majdanu je to svako pravd- ekonomsku granu crnogorske istorije ao na svoj način: devedesetim godina- i tradicije još od vremena Turaka... ma, ratničkim genima, divljaštvom… Ali se poslije novog obračuna, nove Neko malograđanštinom, jer su takve smrti, svježih plavih smrtovnica na obračune donijeli oni što su došli sa drvoredima, sve svodilo na strah i le- planina, zaboravljajući svoje pori- targiju… Gabi je uzdahnula i mljacnula plastičnim usnama, a ja sam se krišom osvrnuo da nije čula kako se prisjećam jedne od prvih kolumni koje sam obja- vio. Znam da nije lagala kad mi je govorila da čita redovno moje tekstove, jer sam je sujetno provjerio nekoliko puta. Njoj je sva ta pisanija bila nepotrebna. Jedino je shvatala starlete i sama stremila tom cilju, neprestano ulažući svu ušteđevinu u plastičnu hirurgiju. Strpljivo je čekala pravog menadžera da je lan- sira u taj šljašteći rijaliti svijet. Ispitivala me je nekoliko puta koliko joj mogu pomoći, ali kad je vidjela da se gnušam pornografskog blještavila odustala je, ali mi i postavila bolno pitanje čija suština je bila koliko i zašto sam ja bolji od njih, pošto živim od tabloida. Koliko su samo ti snovi bili različiti od snova koje smo mi gajili i tovili kao srednjoškolci. Kosmički daleko, pomislio sam, i vratio se u jednu od prvih neprospavanih noći koje su nam nametale godine i nesreće koje su bile posljedice kraja tragičnog XX vijeka. Umalo smo svi popadali sa cistijerne kada je vozač pritisnuo kočnicu, zasli- jepljen jakim farovima crnog mercedesa koji je izjurio iz poprečne uličice. Nije- sam morao da pogledam prijatelje da bih znao da smo jednako osjetili tremu u zglobovima, slatkastu jezu uz kičmene stubove, prije nego smo pojurili ka uliči- ci, željni krvi, dok su komunalci psovali za crnom limuzinom koja se gubila u daljini. Noć ih je progutala, kao i nesrećnike koji su ostali da leže u lokvi krvi, vjerovatno dilere otrgnute kontroli. Izbušili su ih heklerima oni koji su ih sna- bdijevali raznim drogama, a sve više kokainom i heroinom, koji je imao prolaz i preko zapadnih i istočnih granica zemlje, gdje se rat još nije smirivao, ali onaj najgori u dušama, srcima i mozgovima onih koji su izgubili najbliže. Siguran sam da bi svaki normalan čovjek pao u nesvijest kada bi vidio dva 11

bolom unakažena lica dvadesetogodišnjaka, koji su ležali u sopstvenoj krvi, ali mi smo znalački, kao patolozi uvlačili prste u rane na grudima, svađajući se koji je kalibar u pitanju. Osjećao sam nagon za povraćenje, ali sam se trudio da razmišljam o bog zna čemu, dok sam zurio u grozne lešine iz kojih je, još uvijek, curila crna krv. Jedino je Mrvica prestrašeno stajao na početku slijepe uličice, poluokrenut i dozivao. -- Jesu li mrtvi? Ej, jesu li mrtvi? -- Ne, nego su živi! - obrecnuo se na njega Picajzla. - Žabac ne promašuje, kretenu! Mrvica se ugrizao za usnu, proklinjući sebe, što je morao da išta kaže. U tome se otvorio kontejner ispred njega. Pojavile su se tri glave crne kao lobanje. Uzmičući se sapleo i pao u lokvu, prestrašen poput pacova u čeličnoj zamci, ali riješen da ne pusti glasa od sebe, jer vrijeme je da prestane biti kukavica. U kvar- tu je, ipak, bolje biti mrtav, nego kukavica. Mrtvog će te neko udostojiti pošto- vanja, a kukavice, i mrtve i žive, niko ne pominje kao da ne postoje. Odahnuo je kada je prepoznao ciganski orkestar Ofsajd zamka, pa je ustajući i otresajući vodu sa tura, zagalamio na njih: -- Šta je, zečine, šta se krijete u kontejnere? Cigani u Majdanu nijesu imali pravo glasa, osim u pjesmi. Kada bi se usprotivili ili ohrabrili da nešto kažu, obično bi završavali na zemlji, svezani, poškroplje- ni mokraćom. Od tog takozvanog Ciganskog krštenja posramljeno bi odlazili zauvijek iz Majdana ili bi ostajali, ali nijemi i slijepi za sve osim za pjesmu. Na- gledali su se oni mnogo gorih prizora, pa ih nije iznenadilo kad je Komarac iz okreta napucao desnom nogom, punim volejem, jednog od poginulih, pošto mu je ispreturao džepove i strpao sitne novčanice u džep, što je bio još jedan dokaz svireposti koji nam je u društvu i hijerarhiji donosio ugled. -- Sa pet eura diluješ žuto! Mamlazu! Na prve udaljene policijske sirene, rotaciona svjetla i rasanjene glave na prozorima, pokupili smo se kao po komandi i odjurili niz ulicu ka Rupi. Živo smo raspravljali o motivu ubistva, ali o kalibru za koji, kao i uvijek, nijesmo bili saglasni sve dok u crnoj hronici ne pročitamo izvještaj patologa koji bi onome koji je pogodio donio pravo na samohvalu sve do idućeg ubistva, kome bismo hrlili kao lešinari da zadovoljimo radoznalost, ali i da raspirimo maštu. -- Mamu im lupešku! Kako se mi nijesmo sjetili da ih odžeparimo! - zavrtio je glavom najstariji Cigan Ramo, kako su ga zvali zbog pjesme Ramo, Ramo… koju je stalno svirao, a potom, zadrhtavši od urlika policijske sirene, jako zalupio poklopac kontejnera nad njihovim glavama, odlučivši da mirno provedu noć u mekoj truleži smeća. 12

Ivo Džada, KATARAKTA O istini sve najljepše Kako iz Uprave policije saznajemo pštenje iz pandurije bio oštar i maltene zahvaljujući klizavom kolovozu dvo- na ivici pristojnosti pa je neophodno jica nesrećnih mladića su izgubili ži- da ga doslovno prenesem u ovom tek- vot jutros oko 3 časa. Sumnja se da je stu: Dokle će nas policija praviti ma- maloljetni S.M. prvo izgubio kontrolu jmunima? Je li iko rekao tim unifo- nad sopstvenom ravnotežom, a potom rmisanim rođacima onih sa grane da da je povukao, takođe, maloljetnog jesmo vesla sisali, ali nijesmo čamac B.B. u ambis klizave smrti na pješa- progutali. Javna je tajna da se droga u čkom prelazu. SLOBODA. Vjerovali ili Majdanu prodaje legalnije i unosnije ne ovo je tekst koji je objavio list blizak nego žvakaće gume i kondomi, a oni vlasti povodom smrti dvojice mladih nam serviraju apsurdne motive pogi- dilera, a što sam sasvim slučajno ot- bije dvojice dilera. Ti nesrećni mladići krio pretražujući arhive neophodne nam ne dolaze ništa, ali ko nam gara- za jedno djelo koje uporno želim da ntuje da to sjutra neće biti naše dijete, napišem. Istog momenta sam se bacio brat, sestra, otac, majka, ili mi sami? na kopanje po hronikama tzv. opozi- Da li svi treba da već napišemo svoje cionih medija, no vijest koja je krasila oporuke u kojima se kunemo svim sve- crnu hroniku nije bila ničim oskrnavlje- tim i nesvetim da niko od nas neće dići na već se pozivala na izvore u polici- ruku na sebe, niti poginuti klizajući ji, dok je sjutrašnji komentar jednog se na pješačkom prelazu, ili iz drugih poznatog kolumniste na sramno sao- nebuloznih razloga... GLAS... Osjetio sam kako mi san dolazi na oči, ali nijesam htio da propustim nagon za pisanjem, koji su mi izazvale emocije. Sjeo sam i preradio kolumnu koju sam odavno posvetio Rupi. Jazbina, ili suteren četvorospratnice, bio je nekadašnji kafe-bilijar, koji je otvorila Mišelova majka novcem koji joj je slao pokojni suprug. Na sredini se nalazio ofucali bilijarski sto, a u ćošku klimavi fliper. Drugi dio Rupe je bio prenatrpan pohabanim namještajem koji smo dovlačili sa smetlišta, kako bi omiljenu Rupu učinjeli što udobnijom. Svaki dio suterena ili namještaja krio je svoju priču. U sredini bilijarskog stola, kada se zavrne zelena čoja, nalazi- la se izdubljena rupa u kojoj je Mišelov otac prošvercovao iz Turske za Njemačku prve grame kokaina i heroina. Potom je za Crnu Goru poslao opljačkano zlato i dragulje. Gospođa Vijerić o tome nikada nije imala pojma. Hrastova komoda sa krivim izrezbarenim nogama, odavno isparana šrafcigerima i noževima, u stvari Tetkina je djevojačka sprema, koju je jednog dana, u bijesu, izbacila kroz prozor. Potom je luda vlasnica marketa u dotičnom suterenu, danima jecala za- 13

tvorena u stanu, koji je zaudarao na usjedjelički očaj sve dok jednog dana nije otvorila Petku Poštaru, koji je svojim nježnostima ponovo vratio u žive. Bili- jarski sto nam je često služio i kao krevet, kao i duga TA peć koja odavno nije funkcionisala. Nju smo dovukli iz Mrvičinog podruma, a iz mog stari Obodov frižider u čiji motoru su odavno ulegli miševi i pregrizli instalaciju, pa smo ih osvetoljubljivo jurili čim bi promolili vlažne njuške iza namještaja. Fliper je bio svetinja, kao i bilijarski sto, jer ga je Mišelov otac zajedno sa čitavim enterijerom poslao iz Njemačke. On je još uvijek radio za razliku od ostalih aparata i stvari u Rupi, pa smo najveći dio vremena provodili igrajući na njemu. Ipak nam je rupa u bilijarskom stolu najviše imponovala i najradije privlači- la loše male momke, raspirujući nam maštu i snove o slavi revolveraša i opa- snih momaka. Odavno smo je koristili kao sef za novac od sitnog džeparenja u bogatijim kvartovima, što je zadnjih godina bio najlakši put do zarade, jer su trgovinu marihuanom i hašišom, kao i novim sintetičkim drogama kontrolisali Dostanići, preko svog prvog čovjeka u kvartu Žapca i njegovih gorila. Kao svake noći otvorili smo rupu da položimo skromni plijen, ali dovoljan za naše potrebe koje nijesu bile prevelike, jer smo se klonili teških droga, a tek, s vremena na vrijeme, bismo ispušili koji džoint. Svaki od nas je izručio učinak na sto, ljubo- morno mjerkajući Mišelov koji je bio najveći. Mrvica, tobož nezaintoresovan, za ogavni posao kojim smo se bavili, ipak se peo na prste kako bi ošmekao šta sve ima na stolu. Picajzla nam je neprimijetno namignuo, a potom se ustremio na Mrvicu što mu nije bilo prvi put: -- Je li, Mrvice, ti si kao neki mangup? Svi ulažemo osim ti, a uzimaš kao da najviše daješ? -- Nijesam ja... Majke mi, ja ne uzimam… Ne pušim, ne pijem, ne duvam… - zabrzao je, dok smo se mi cerekali, jer smo navikli da se Picajzla uvrnutim humorom iživljava nad njim. Međutim, ovaj put Mrvica nije to shvatio kao šalu, već kao podsmijavanje i uvredu koje je iz dana u dan sve više doživljavao od nas, ali i od ostalih u školi i Majdanu. Te noći je Picajzlina grubost prelila čašu, pa je Mišel uzeo omalenog druga u zaštitu, a mi ostali smo se morali pomiriti sa njegovim izborom, jer, prećutno, Mišel je bio vođa, iako se nije trudio da to dokaže ni sebi, ni drugima. Mrvica se okrenuo kako bi sakrio rumenilo i suze koje su mu navrle u oči, ali su ga izdali jecaji. Nalaktio se na fliper pokušavajući da uhvati vazduh. Picajzla se smijao iz glasa nazivajući ga pogrdnim imenima, dok smo se mi snebivali. Neko nije htio da se zamjeri Mišelu, a neko Picajzli, a ja što mi je bilo žao omalenog i nejakog Mrvicu, koji nije prestajao da plače. Napokon mu je Mišel stavio ruku na rame koje se treslo od jecanja, a potom prekorno pogledao u Picajzlu koji je, takođe, pokušavao da dođe do vazduha, ali od zaraznog smijeha. -- Picajzla, do kada ćeš da maltretiraš slabije od sebe? - bilo je očigledno 14

da Mišel u posljednje vrijeme ne podnosi visokog dečka kukastog nosa i sitnih suzavih očiju od konjuktivitisa. -- Do kada ja budem htio! – zbunio se Picajzla gledajući i tražeći pomoć od nas, ali kad je vidio da smo pognuli glave i zakucali poglede u betonski pod, namračio se na Mišela. - Ko će da mi zabrani? Ti? Mišel mu je prišao hitro i zgrabio ga za revere, obuzdavajući se da ga ne na- puca glavom, onako kako radi kad sa nekim ne želi da potroši ni riječi, jer je on Mišel, sin Đoka Magnuma. Ovaj put se ustezao znajući da nema dovoljan razlog da tako nešto uradi, jer je to Mrvičina obaveza. U Majdanu je svak završavao svoj posao, inače nije imao svoje mjesto u kvartu. Mrvica je pokušao da se umi- ješa između njih, ali ga je Picajzla grubo odgurnuo u ćošak. -- Pusti me! - pokušao je da se izvuče iz Mišelovog stiska, ali uzalud. -- Mrvicu više nemoj da diraš! -- Ti ćeš da mi kažeš? - posprdnuo mu se Picajzla, a potom pokušao neu- vjerljivo da mu pokaže da ga se ne boji. - Baš sam se usrao! Taman kad se piskavo počeo cerekati prskajući pljuvačkom sagovornika, Mišel ga je privukao grubo i žestoko napucao glavom kako bi udarac dobio na jačini, a potom se naglo odmakao. Picajzla se uz bolni jauk sroljao na pod. Mišel je mirno vratio pramen kose nazad na tjeme i zadovoljno osmotrio krv koja je protočila između Picajzlinih prstiju iz slomljenog nosa. -- Ja, ja ću da ti zabranim! - lijeno je preturio preko usana, a potom ga iz okreta nabio volejom u šake na licu, od čega je Picajzla poletio nazad i udario glavom o bilijarski sto. Niko od nas se nije usudio da priđe besvjesnom Picajzli, osim Mrvice koji je poletio prema svom neprijatelju, nekako skičeći kao pre- plašeni glodar satjeran u ćošak. Zgroženog Mrvicu je Mišel podigao i okrenuo prema sebi. Prijateljski je gledao i pokušavao da smiri uplašenog klinca blijedog kao kreč, ali Mrvica nije mogao da se smiri. Panično je razmišljao o posljedica- ma sukoba koji je buknuo zbog njega. -- Ne brini zbog ovog gmaza! Ti si naša krv i naše meso! – Te riječi su tako lijepo zazvučale da smo se probudili iz zgroženosti i osjetili ponosnim. Ispravili smo glave kao suncokreti željni sunca. Uzbuđenost nas je spriječila da vidimo da se Picajzla probudio i izvadio skakavac, a potom nasrnuo na Mišelova leđa. Naj- bliži Komarac ga je potpetljao i gurnuo tako da je Picajzla opet završio na podu, a potom bauljajući i pokušavajući da ustane poletio ka izlazu. Neslavno, kao čopor željan krvi, poletjeli smo za njim, ali nas je Mišel zaustavio i pustio bivšeg prijatelja da nestane u noći. Osjetili smo se ništavnim i slabim, ali to nijesmo prepoznali u Mišelovim očima i riječima, pa smo brzo zaboravili na naš kuka- vičluk da kao hijene nasrnemo na jednog, već ranjenog, neprijatelja, a do prije par minuta dobrog druga. Ponosno je izvadio čuveni očev magnum, po kojemu su i njega ponekad zvali kao oca. Stavio je oružje na bilijarski sto, a potom nas je redom osmotrio kao u nekoj filmskoj sceni. 15

-- Mi smo krv, meso i kost! I dan danas listam stranice beletristike i premotavam filmske replike odakle je to izvukao, ali nijesam utvrdio. U svakom slučaju, kad god sam imao sumnju u njih, uvijek mi je eho te rečenice odjekivao o zidove lobanje i punio krvotok adrenalinom, koji mi nije dao da se povučem, zastanem ili promijenim mišljenje. Kao i ostali išao sam glavom kroz zid, jer smo mi bili jedan organizam koji je disao i pulsirao u Majdanu. -- Mrtav si, čo’ječe! - iznenadio nas je Crni. Mišel je istog momenta zgrabio magnum sa stola i zabio mu jako cijev u usta, da smo čuli kako pucaju zubi. Crni je izbezumljeno gledao u njega i zamumlao nešto bolno i nerazumljivo. -- Pa šta? -- Pa… preći će kod Žapca…- skoro plačno je izgovorio Crni pljujući krv. Mišel je zatreptao ne shvatajući da je pogriješio. Lagano je stavio kolt za pas, kao da ništa nije bilo. Mi smo ćutali. Žao nam je bilo Crnog, koji je pognuo glavu, vjerovatno da bi sakrio suze, a potom obrisao krvave usne i ćutke izašao iz Rupe. -- Jebeni frustrirani tipovi! - poslije dugo vremena rekao je Štakor da bi razbio šutnju, a onda je zgrnuo plijen u rupu na stolu, navukao čoju, pa počeo da vadi i slaže kugle. Igra se rasplamsala. Brzo smo zaboravili bivše drugove. U Majdanu se zlo brzo zaboravljalo, jer je bilo svakodnevica. Jedino prošle događaje, čini mi se, nijesu zaboravili Mišel i Mrvica, koji su pokunjeno igrali. Ja sam i dalje razmišljao o Štakorovoj rečenici, koju sam, čini mi se, skoro razumio. Na nju me podsjetio Iskusni, gradski banderaš, kako smo zvali tipove čije je glavno zanimanje u životu bilo statiranje na korzou i anali- ziranje vijesti koje su se mijenjale brzinom svjetlosti na besplatnim portalima i društvenim mrežama. Iskusnog sam pokupio upravo sa ulice i poveo u noćni klub da mi pravi društvo dok Gabi ne završi smjenu, a potom da se potucamo nemilosrdno u toaletu, ulazu, liftu ili mojoj garsonjeri, kivni na promašene ži- vote koje više nijesmo disali plućima, već škrgama. Ni njih nijesmo imali, kao ni pluća, srce, dušu, želudac… ništa što ostali normalni ljudi imaju. Iskusni, propali fudbaler, koji je doživio neviđenu brutalnost, jer je pomogao najboljem prijatelju da pobjegne od lude fašističke porodice srbomrzaca u Crvenu zvezdu. Iskusni je platio ceh velikog transfera, jer su mu otac i stričevi, velikocrnogorski idioti, prebili obje noge i obogaljili ga onda kad je mislio da će ga se prijatelj sjeti- ti i povući sa sobom u Zvezdu. Međutim nije dobio ni SMS ili e-mail od velikog sportiste koji je uzeo srpsko državljanstvo i umalo nije zaigrao za srpsku repre- zentaciju. Poslije detaljnog jadanja, koje je bilo svaki put isto, od tačke do tačke, Iskusni mi je definisao problem Majdanaša, a i šire, jednom riječju: frustracije. Odbio sam da odmah tucam pijanu i napaljenu Gabi na mom razvučenom trosjedu, već sam kao omamljen kuckao tastaturu sve dok nijesam završio kolumnu. 16

Ivo Džada, KATARAKTA Frustracije Frustracije, frustracije, frustracije centra Majdana, đe bi ih koristili više vuku korijene iz devedesetih, a otkud kao klupe i sklonište od kiše, nego kao bi drugo, vjeruj tvom drugu Iskusnom, prestiž, sve do novih klinaca koji su kada ti je sve bogatstvo plata ili penzi- zalazili u otmenije dijelove grada da iz ja, ali samo do prvog dilera devizama, službenih automobila kradu gorivo koje koji će za kilogram novčanica udijeli- su donosili, katkad prebijeni i krvavi, ti sa žalostivim pogledom dvije ili tri kako bi se dodvorili bajama koji su metalne dojč marke, koje zveckaju kao živjeli od stare slave Fajtera, a ovamo milion duboko u unutrašnjosti džepa, su meni i mom drugu prepričavali fore isto onako razdragano kao što smo ih sa asfalta osamdesetih, koji su opet kao djeca nosili da igramo brundže, živjeli od slave balkanske mafije koja ali su iskusni ljudi oduvijek govorili je žarila i palila širom Evrope, kao da ne radi za danas nego za sjutra, jer za ja ne znam sve to kao Oče naš, i mno- danas si već radio juče, no ja to nikada go tih priča su upravo od mene čuli, nijesam mogao utuviti u glavu ovim pa su, zaboravljajući, pričali ono isto, tobožnjim frajerima u Majdanu koje ali malo drugačije, kako smo učili iz ni pas nema za što ujesti, a kamoli da maternjeg da se dešavalo sa usmenom su neke iskusne dase od čijih misli i književnošću, no, doduše, imali su pra- djela zavise neke velike stvari, a dobro vo na to, iako bi se uzjogunili kad bih znamo i ja i oni da nije onako kako je ih ispravio da nije tako, nego onako rečeno, nego kako je suđeno, imali smo kako sam im ispričao, ali da su krenuli od koga i čega učiti, svi smo bili dje- agresivnije na mene zajedno bi sa laži- ca devedesetih, bez igračaka, slatkiša ma progutali pogane jezike i sopstve- i djetinjstva, ali gluvi ne čuje, ćoravi nu glupost, jer sa mnom možeš lijepo, ne vidi, a nema ništa gluvlje i ćora- pametno, iskusno, ali te frajerske i vije od velike ambicije i želje, a malo fajterske fore ne prolaze kod mene, a nas je koji smo imuni na te stvari, te zašto, to možeš pitati bilo koga u ovom se držim podalje od svojih želja, pa gradu, jer ne postoji nijedan mangup sam, čini mi se drugačiji od njih, koje od reputacije koji nije Iskusnog pitao su kući čekali bajati hljeb i četiri kon- za mišljenje, a da ne pričam o ovim zerve za jednu marku, a peta gratis na pljakama koji se maskiraju kao bru- buvljaku; farke, duksevi i kožne jakne, klinski crnci misleći da će nekog biti tri u jedan za deset eura… oni su vo- strah od njihovih kostima, koji izazi- zili bijesna kola od par desetina hilja- vaju smijeh, a ne strahopoštovanje, ali, da maraka, a sipali su litar-dva čisto upravo, zbog takvih je došlo do onoga da imaju da im produvaju ventile do što nije smjelo da se desi u Majdanu, 17

kunem se u čast, a čast Iskusnog nije povi šta i kako, isto je sa ljudima kao ni u jednom vremenu bila dovedena u sa životinjama, sve je lanac opstanka i pitanje, đe nema hijarhije nema niče- ravnoteže prirode, ranije su bili potopi ga, vidi u familiji, u gradu, u državi, i požari, snjegovi i led, pa im je čovjek pa sve do italijanske mafije, koja se doskočio, a onda su počeli ratovi da zove familija, a ne mafija, kako joj nas spuštaju na optimalan broj, danas mi tepamo od milja, ali niko neće da su to bolesti, saobraćajne nesreće, te- prizna da ođe nema mafije, iako naši roristi, pa kad i oni nestanu biće nešto mangaši vole da se zovu tako, mafija peto i deveto, znaju to iskusni ljudi, pa je kad država radi za familiju, a ne fa- se klone priče i gubljenja vremena, i milija za državu, ona ne daje nikome traže sigurno mjesto da se popnu kad procenat, nego po ušima, a pusti te naiđe plima, a onda u oseci, kad odu priče i nagađanja, bar ja znam šta se najnesposobniji dolaze bolja vremena dešavalo u Majdanu od kad znam za pljačkom onoga što je od slabih ostalo, sebe, sve ostalo su frustracije ovoga ili ili preživjelih slabih, koji rade sve da onoga, inače, ako nije tako što te dase prežive, ali kostimi ne pomažu, nego ne dođu da meni kažu, Iskusni, bilo smogni snage, stisni petlju i obarač, a je ovako, ili nije bilo tako, nego kad ako ne možeš glavačke u plimu i ko ti se sretemo i popijemo kratki espreso mater, i meni i tebi, nijesi se imao ra- i odćutimo za slavu onih kojih više zloga ni rađati, samo da nagrdiš ovaj nema, i nema priče i maštanja, bilo je svijet za odabrane, ne, ne mislim ja da što je bilo, o pokojnicima sve najbolje, sam neki frajer, ja sam samo čovjek sve ostalo je život, jeben, onakav ka- koji zna ko je i što je, ako neko ima kav je, moj ili onog šankera, ministra problem, hajde da ga riješimo, a ne u vladi, ambasadora u Indoneziji, ista ovo, ono, tu smo, đe smo, što smo, znam govna, samo drugo pakovanje, živiš šta pričam, no ne znam znaš li ti šta me za svojih pet minuta pod suncem ono pitaš, to je već riješeno i bez mene, tebe i što si, a ne što želiš drugi da vide i što svih drugih, koji se igraju moći i države, hoćeš da budeš, to je proces, kreativan a pitam te koje moći i države poslije proces stvaranja čovjeka i djela, bez bitke, o čemu to mi, pa zar nisu moć i obzira na to kako se to zove, to je nas- država toliko puta mogli da reaguju, tajanje i opstanak, drugo je sve sviranje a đe su bili, ja ću ti reći, na platnom onoj stvari, ili frustracije, ili neodoljiva spisku onih koji u stvari drže moć, želja svih da budu neko i nešto, a samo iskusnih, ma nemoj ti meni te tvoje fru- izabrani naprave svoje mjesto pod su- stracije, puca mi kajla za kazne i kaveze, ncem, ostali se stiskaju u hladnoj sjenci ja nikad nijesam pričao gluposti, niti mjeseca i noći, koja te guta kao plima, se bojao priče, a pogotovo ne prošlosti, a oseka je samo za one koji su prvi do da ćutim, pa što si me pitao, da idem, ove naše svete zvijezde koja nas grije, ili da pričam, svejedno mi je, svakako ma mogu da pričaju i popovi i antipo- je sve zapisano, ali u mom srcu i duši, 18

koji krvare neprestano, a ne u tvojim slavu, nego punim plućima sadašnjost, spisima i tabloidima, jer Iskusni nikad od koje nijesam imao nikakve koristi, a nije živio za kojekakvu budućnost i mogao sam… Nijesam čuo kada je Gabi ustala. Uživao sam u prvom jutarnjem džointu, koji mi je bio ukusniji od kafe i cigarete. Uzela je džoint iz ruke i duboko uvukla i zadržala dim. Velike bradavice boje i veličine prezrele višnje su štrčale kroz pamuk moje iznošene sive trikmajce. Spustila se i razmakla mi koljena. Pogle- dala me skoro podsmješljivo iz žablje perspektive. Kad me je usisala u topla usta zatvorio sam oči i prepustio se njoj i džointu. Ćuteći smo pušili i igrali bilijar, pokušavajući da izbjegnemo pogledati Mrvi- cu koji je uzaslonjen uz prozor gledao na ulicu, pun slutnji i straha, sit svog ku- kavičluka koji ga je tjerao da se zatvori u sobu i više ne gleda ljude. Opet, negdje duboko u duši kopkao ga je osjećaj da nam pripada. Ubjeđivao je sebe da nije rođen da se igra na kompjuteru daleko od beskrupulozne scene Majdana, gdje su kao nigdje mrtvi živi, a živi mrtvi. Pokušavao je sakriti plač, ali para na oknu ga je odavala. Želio je da ga otjeramo kao vrapca sa prozora; da mu zgazimo rep kao gušteru; da ga objesimo na žicu za veš kao izbezumljenu i nevinu žabu gdje bi ga gađali vazdušnom puškom i praćkama; da ga uhvatimo kao mačku u džak i da je šutiramo cokulama i bejzbolkama ili kao bulevarskog psa spakujemo u kartonski paket i da ga ostavimo na najprometnijoj magistrali... Želio je da se igramo sa njim kao što su se igrala djeca u kvartu, i da ga napokon otjeramo otud gdje ne pripada. Nije vidio sebe kao Đura Ćuka koji se pijano preko ulice primicao suterenima. Nije vidio sebe ni kao gimnazijskog profesora kome će ado- lescenti iz kvarta stavljati čiode u stolicu, kofu sa vodom iznad vrata, ćebovati u hodnicima pošto odviju osigurače i nestane struja u drugoj smjeni... Želio je da se otrgne od toga što ga je čekalo, a svi su ga jedino u toj ulozi vidjeli. Oj rakijo, rako Ja te volim jako Oj, rakijo, rajka Ti si moja majka Op, trt! Čole, čokanj, čokanjak Jedna noga u cipelu A druga u jarak... Đuro se više spoticao i mumlao, nego pjevao. Skretao je Mrvičine misli sa oštrih hridi po kojima su bosonoge trčale. Rado bi se smijao tom tužnom klovnu, ali večeras je plakao isto kao i Đuro Ćuk kada je kleknuo ispred Tetki- nog prozora i zavapio: 19

-- Ljubavi! Ljubavi, grob ti se propao... Vidi dokle si me dovela! Poslije nekoliko trenutaka odjeknuo je pucanj iznad Mrvičine glave. Niko se nije uzrujavao, jer to se već godinama dešavalo iz noći u noć. Sve je bilo jasno, ali nije zašto je Đuro bježao onog istog momenta kada bi odjeknuo pucanj, kada je dobro znao da njegova najveća ljubav ne nišani u njega, već u vazduh. Neki su tvrdili da se jedan od najpoznatijih Fajtera, Đuro Ćuk, tog momenta obrete u dolini Rajne i da bježi od policije. Drugi, pak, da ga pucanj otrijezni i vrati na bosansko-hercegovačko ratište odakle se vratio potpuno unezvijeren i nikada više nije došao sebi. Zluradi su spletkarili da je napravio sijaset zločina. Pove- zivali su ga sa Srebrenicom, i tvrdili da mu je ludilo samo paravan ukoliko ga ikad isporuče u Hag da ne zaglavi zatvor, nego ludaru. Ti isti su se kleli svim svetima da on nikad nije ostavio nijednog svjedoka, osim najboljeg druga Lju- ba Macu, koji ga je hranio i pojio, obuvao i oblačio, inače bi odavno Đuro Ćuk skapao kao pas. Rijetki su pametovali da ga pucanj otrijezni i vrati u liver, pa tek tada postane svjestan kakva je Tetka rugoba i monstrum. Onda, otriježnjen, bježi kud ga noge nose od stare vještice, koja se njemu zavjetovala na vječnu ljubav, a zakletvu je prekršila tek kada je srela Petka Poštara. Kada se Đuro izgubio u dvorištu, Mrvica se okrenuo i prosiktao što je hrabrije mogao, riješen da napokon sa sebe skine žig kukavice ili da ga ostavi za sva vremena. -- Ja sam za sve kriv! Ja ću ovo riješiti sa njima! -- Nijesi, - osmjehnuo mu se Mišel, izbjegavajući naše poglede, jer smo svi znali koliko je nečemurni Mrvica jak i hrabar, - odavno mi idu na nerve! -- Šta mogu kad sam pizda! - ipak nas je kupio iskrenošću, pa smo se bezglasno osmijehnuli podržavajući ga. Ono što smo kod njega voljeli je neizm- jerno poštenje i požrtvovanost, bez obzira na mogućnosti i doprinos našoj prilično okrutnoj zajednici. Mišel je, uistinu, imao druge motive, ali nijesmo smjeli o nji- ma govoriti, iako smo svi mislili na isto. Emili, Mrvičina sestra, oduvijek je bila njegova izabrana, zbog koje se lišavao drugih djevojčuraka i sponzoruša koje su se na njega lijepile, još od prvog puberteta. -- Nijesi ti pizda - zacerekao se dobrodušno Komarac. - Ti si zečina! - prasnuo je u smijeh zajedno sa nama ostalima. -- To je isto! - osmjehnuo se i Mrvica. -- Nije isto! - ubjeđivao ga je Komarac u svoju teoriju o kukavičluku. - Zec može biti i muško! Ponekad! -- Vidimo se sjutra. - malo raspoloženije se pozdravio. -- Čekaj, nećeš sam! - krenuo je Mišel sa njim, što smo mi odobrili, jer se bojao da ga Picajzla i Crni ne začekaju. Razmišljao sam da li da krenem za njima, ali sam znao da je Mišel sasvim dovoljna zaštita, a i družilo mi se sa nerođenim blizancima Štakorom i Komarcem. U posljednje vrijeme su više spavali u Rupi, 20

nego u domu, kada bi imali mjesta, jer bi ponekad Đuro Ćuk konačio u našem gnijezdu, glasno ječeći i dozivajući prošlost u košmarnim snovima. Malo smo poćutali kad su Mišel i Mrvica izašli, pa je Štakor zamišljeno prokomentarisao: -- Nije mi jasno zašto Mišelu ne smeta što je Mrvica zečina! -- Kad mu je sestra onakva riba, ni meni ne smeta! - zasmijao se Komarac zavalivši se na bilijarski sto, praveći mjesta i za Štakora. Radovao se što će večeras za promjenu, od teških misli, zaspati sa lijepim mislima o Emili, Mrvičinoj se- stri. Nijesu ni naše misli bile daleko od njegovih. Sve su se motale oko Emili, koja nas nije ni primjećivala, jer smo za nju bili samo loše društvo njenog brata. Iako ga Komarac nije razuvjerio svojom teorijom o kukavičluku, Mrvica se smijao domčevoj šali. Koračao je ka svojoj kući koja se nalazila na samoj granici kućeraka i baraka sa novim blokom solitera. Oko želuca mu se mutio osjećaj griže savjesti što je uzrok raspada društva i straha od odmazde Picajzle i Crnog. Znao je da mu neće lako oprostiti razdor. Može Žabac biti najopasniji frajer u kvartu, kao i braća Dostanići u gradu, jer su u dilu sa moćnicima iz vlasti, ali samo su Fajteri otišli u legendu, a njihovi pravi nasljednici su njihovi sinovi i sinovi Majdana. Dakle, Mišel je bio prijestolonasljednik na kriminalnom tronu u Majdanu, drugo niko. A Mišel i ostali su stali na njegovu stranu, a ne na stra- nu Picajzle. Ponosno je zagrlio Mišela, koji ga je zbunjeno pogledao. Od nekog zadovoljstva su mu krenule suze i zagrebalo ga je grlo. Mahnuo mu je i utrčao u dvorište, pa u kuću. Mišel je uvukao glavu u ramena, a ruke u džepove i odšetao ka svojoj zgradi. Mrvica je pozvonio, jer su se vrata u kvartu zaključavala i po danu, a kamoli po noći. Podilazila ga je jeza zadovoljstva. Osjetio je potrebu da uzvikne: Živjeli Fajteri, jedine poštene bitange na čitavom okršnjem svijetu... ali mu je u tom momentu otvorila majka, ogrnuta bade mantilom. Našao je Emili na trosjedu kako spava i postidio se, jer je postao svjestan da ga iz noći u noć njih dvije zabrinuto čekaju da se vrati. -- Došao si... - nespretno mu se obradovala majka, pokušavajući da sakrije zabrinutost. Ipak, sinu joj je šesnaest godina, iako mu niko ne bi dao ni dvan- aest. Ali kako je neprestano mislila, sve bi bilo drugačije da mu je otac živ. Ne, ne smije mu dozvoliti da vidi da se brine. On je muško i mora ojačati. Previše je nježan za ovo vrijeme koje je kao skrama premrežilo svaki sistem vrijedno- sti. Neustrašivi lovci kao paukovi prežu lake žrtve iz jazbina i jednostavno ih gutaju po potrebi... Tako bi ga otac vaspitavao. Bez obzira na to koliko se sebi puta zaklela, oko ponoći je očekivala nježnog jedinca, predana slutnjama, sa dva bensedina u želucu i staklenim pogledom na satu. Gotovo je utekao u svoju sobu poželjevši joj laku noć. Nije se usudio da se suoči sa Emili. Iz dana u dan je his- terisala o njegovom lošem društvu koje se nije libilo da džepari, utjeruje dugove po školama, presuđuje u sukobima i šikanira sve one likove koji su se usuđivali 21

da se drznu da žive svoj život. Sto puta mu je ponovila da njegovo društvo ne treba da budu sin najčuvenijeg kriminalca u gradu, pa razmaženi sin načelnika policije, domci koji su spremni na sve i na kraju par ratnih zločinaca. Večeras je imao mnogo toga da premota i analizira, da bi polemisao sa sestrom. Bio je na prekretnici. Zec ponekad može biti muško, sjetio se Komarčevih riječi i usne su mu se razvukle u osmijeh, uprkos bojazni od odmazde Picajzle i Crnog. Sa sličnim mislima Mišel je ulazio u svoj stan. Unaprijed se unervozio zna- jući da će naći majku kako, presabira patnje, jer u njenom životu nije bilo lijepih uspomena. Zatekao ju je za kuhinjskim stolom, ogrnutu džemperom, krvavih i sanjivih očiju iza zavjese dima od cigarete. U posljednje vrijeme je počeo da se kaje zbog svih onih svađa i galama kojima je odgovarao na njen strah od kada je počeo duže ostajati na ulici. Onog momenta kada je saznala da nosi očev pištolj koji je za njega i ostavljen, prestala je da prebacuje i predala se molitvama. Na ovom svijetu je on - Mišel, zamijenio svog oca. Život za život. Glavu za glavu. Postoje prokleti muškarci koji svoje očeve ne mogu zapamtiti. Više je nije boljela smrt muža kojeg se nije dovoljno ni negledala, a kamoli naljubila u nepunoj go- dini braka, već prokletstvo koje nose. Ni njenog jedinca Mišela njegov sin neće zapamtiti. Ne, neće dozvoliti da to doživi, davno se zaklela. Ali kako da to spri- ječi? Ubiće se drugog dana kada se Mišel oženi, ako Bog da. Već je skovala plan da mu ne upropasti medeni mjesec. Reći će mu da ide kod svoje tetke u Srbiju, a nekom će platiti iz komšiluka da mu preda pismo tačno nakon mjesec dana. Napisaće da ga voli i mjesto na jezeru gdje će skočiti u vodu. Bio je još mlad da bi skontao šta znači taj duboki pogled čežnje za životom. Za njim. Za mužem... U posljednje vrijeme je sve više osjećao potrebu da zagrli tu grudvu zebnje i tako da zaspe zajedno na uskom dvosjedu u dnevnom boravku, bliski kao nekad u materici, za sreću i za nesreću kojom je sudbina prokazala. Oboje su znali da je on isti otac, individualac, koji je uvijek bio okružen društvom, a uvijek sam. Sam je donosio odluke. I dobre i loše. I lude i pametne, nikada se ni sa kim ne savjetujući. Vjerovali su mu bezrezervno, a on nije nikom. Volio je na neki pose- ban način i bio odan bliskim ljudima, ali nikog nije vidio ispred sebe, već je sam išao kud ga put nanese. Takvi su svi individualci. I kad ju je zaprosio uradio je to jer je čuo od drugih da je trudna. Nije dramio, kao ni ona. Znali su se kao brat i sestra još od djetinjstva. Njeni su govorili da ga se kloni, a, u stvari, izazva- li su njeno interesovanje za čudnog kriminalca koji je u komšiluku važio za pristo- jnog momka, a u tabloidima je čitala o njegovim nedjelima. Nikada se nije pra- vdao. Nije ni demantovao. Pričao je sa njom o porodici, najviše njenoj koja je grcala u dugovima. Što im je više pomagao, više su ga mrzili. Kada je poginuo, nisu je tješili, nego prekorili: sama pala i sama se ubila. Više je nijesu posjećivili osim da traže novac kojeg je bilo sve manje. Sirotinju najbliži nikad ne mogu da oproste, bilo da se radi o takvima, bilo o onima drugima. 22

Ivo Džada, KATARAKTA Individualac Ako hoćeš da budeš individualac u nosi ovu zabludu ispod zaraslih toka u globalizovanom svijetu onda moraš da grudima i začaurenih gelera predaka progutaš bunt bodljikave žice. U Crnoj u moždanoj kori. Pusti Frojd, uhva- Gori ni to nije dovoljno - moraš da tog ti me Sondi… Ropće nesanica dok se željeznog ježa jednako bolno povratiš. odlivaju dani, a dobra se ne viđe (kako Jeste, aludiram na polarizovanu veli narod). Ne znam da zapamtim otadžbinu, bez želje, straha ili potre- sve nedaće, a želim, jer dobro je uvi- be da amnestiram poziciju i opozici- jek dobro i novo, lijepo i ponovljivo, a ju. Uprkos tome, nemam otpor prema samo su nevolje neponovljive, kao do- političkim partijama, politici pogoto- bra književnost, film, pozorišna pre- vo, javnom dobru nipošto, ali imam el- dstava… Ne znam da se učlanim, pa ementarno neznanje o funkcionisanju me ubijte. To je isto kao da me godi- tih pravnih i materijalnih subjekata. nama tjeraju da igram vaterpolo, a ne Duhovna sfera je van političkih pipa- znam da plivam. Ali većina i te kako ka - ili se varam? Može li čovjek da se zna da poentira iz peterca, dok ih ispod diči neznanjem - ne može, a može li da vode drži čitava udavljena gomila da izbjegava neka znanja koja ga ne in- ne potonu. Da li je gomila umjela da teresuju, opterećuju ili iritiraju - može pliva nikog se nije ticalo, osim njih. - sve dok je individualac. Jednom me Centri - ciljem opravdavaju sredstvo. svakako čeka taj mač sa dvije oštrice Egzaltacija bacanja selektora i pjesni- (prijetili su mi i mudri i ludi), i već u ka u vazduh, vatru i vodu datira još iz sebi osjećam da će me zavesti i đavoli- antičkih vremena kao i olimpijska nad- sati to (ne)znanje, jer poanđeliti neće metanja. Tako, da sve postaje opšte sasvim sigurno, kao što nije nikoga do mjesto. I uspjeh i neuspjeh, i pravda i sada. krivda, i bunt i lojalnost… jer to odgo- vara onima koji nemaju umni ni fizi- Ono neobjašnjivo crnogorsko u čki dribling, varku tijelom, da se izbaci meni obećava mi kako bih sve pozla- čitava odbrana iz ravnoteže i zabije tio da se otisnem u politiku. Neka što golčina koja sjebava pat poziciju, kao bih pozlatio budućnost, nego i ispravio najgore stanje - svršenog čina. No, sva- prošlost. Kao da se bojim da vjetar ne ki pokušaj da promoliš glavu iznad odnese prošlost, jer je zaborav pola- vode se uzima za izdaju… ko nosi. Ne znam sunarodnika da ne Napokon je Gabi otišla, a ja sam iskopirao kolumnu u tekst koji je već rastao kao tijesto. Lijeno sam zapalio cigaretu i zavalio se u izgužvanu postelju koju Gabi nije ni pomislila da zategne. Mirisao sam na njene sokove i kanio se da 23

odem pod tuš. Razmišljao sam da li bih mogao da se skrasim, sa njom. Ili sa ne- kom drugom, bilo boljom ili lošijom od nje. Zbog čega? Nijesam znao odgovor, pa sam se zadovoljno sjetio malopređašnjeg seksa sa poluplastičnom djevojkom za kojom je uzdisalo pola grada. Druga polovina zbog djevojaka, supruga i lažnog morala nije smjelo da svrati u noćni klub i da uživa u Gabinoj razvratnoj igri zavođenja, kao i čarima njenih koleginica. Da mi je majka živa vjerovatno bi je strefio šlog, jer bi dušebrežnici potrčali da joj uhvate muštuluk o sinovljevoj prijateljici. Otac je uživao u staračkom domu. Nagovarao me da isto uradim kad više ne budem spreman da se borim sa raznim glupostima koje podrazumijevaju samotnički život, a to su spremanje stana, hrane, odjeće i obuće. Penzija pokriva sve troškove i ostaje za džeparca, ubjeđivao me je tokom svake posjete, i vodio me na ručak u riblji restoran. Mrzio sam ribu i bijelo vino na kom je insistirao, još od nedjeljnih ručaka iz djetinjstva, ali je to najmanje što sam mogao da uči- nim za oca koji je poslije druge čašice pričao lascivne priče o njegovateljicama. Po njegovom vjerovanju ili mašti, razvratne medicinske sestre su imale odnose sa imućnijim starkeljama za sitnu lovu. Zapanjio sam se koliko se taj mikroko- smos zvani starački dom podudarao sa makrokosmosom čiji sam ja žitelj. Ispa- doše bolničarke raskalašnije i razuzdanije od go-go igračica i prostitutki. Nije- sam se gložio sa njim, jer sam znao da je uspijevao i dok je majka bila živa, da šara sa zajedničkim koleginicama iz škole. Nijesam sumnjao u njegove namjere sa bolničarkama, kao ni u njegov učinak kod njih. Nije ga ni bilo, osim u pijanim maštanjima veselog starca, koji nije dao starosti da ga oglođe do kosti. Razmišlja- nje o ocu vratilo me u one sretne školske dane, kada smo razmišljali samo o sebi, a ne o drugom svijetu koji nas okružuje. Jutra bez škole donosila su nam nesnosnu dosadu koja je prelazila u očajanje. Tim danima smo se zabavljali onim što nam je pružao kvart a to su ljudi, jer smo odavno izgustirali sportove, društvene mreže, igrice, aparate i sve laži zabave. Događaj je bio kada naletimo na Ljuba Macu i Đura Ćuka, jedine preživjele Fa- jtere, koji su obilazili kvart sa rukama na leđima i mislima daleko odlutalim u prošlost. Tada bi se zajedno sa njima vratili u ono vrijeme kada su oni bili lovci na vjetrove, ili kako bi Ljubo Maca volio da kaže: pišali uz vjetar! -- Momci, ima li šta za mačka? - bilo je prvo i vječno pitanje. -- Ima, čiko Ljubo! - odgovarali smo svi u glas, gledajući ispod oka u njega kao u sveca, oponašajući njegov nekad opasni, a sada već razvodnjeni pogled, ge- gavi hod i mrzovolju kojom je plijenio i sa koje se skretao pogled, jer nije obeća- vala ništa dobro ako bi je zagrebali. -- Svaka čast, momci! Ako nema džigerice, nema ni mačka! -- Šta je to džigerica?! - izletio se jednom Mrvica. 24

-- Batal pička, sinovac! - promrmljao je Ljubo i namignuvši nam mangupski, odljuljao se niz ulicu, ramenima i bokovima se sudarajući sa Đurom Ćukom, koji je neprestano pjevušio odu rakiji. Mrzili smo one dane kad ni jedan od njih dvojice nije bio raspoložen za priču. Gledali smo gladno za njima, pokušavajući da izmislimo neku novu priču, rekonstruišemo novo ubistvo ili obračun koji nam još nijesu povjerili. Kleli smo se da su nam to ispričali, i sami znajući da nas nikad niko neće uhvatiti u laži, jer Fajteri nikad nikog ne slušaju, već se njihova priča i riječ sluša kao sveta knji- ga. Najsmješnijom i najkrvoločnijom pričom u Majdanu se smatra ona o istoriji Ljubovog čekića – mace. To čudno oružje je uvijek nosio u unutrašnjem džepu ogromnog kožnog kaputa koji nije skidao ni ljeti ni zimi. Maca je bila sudski čekić, izranjavan od mnogih tuča, šankova, ali i od Ljubove glave, jer se nešte- dimice lupao njom po tjemenu kada je pripit. Alatku je oteo nekom njemačkom sudiji koji ga je nazvao prljavim Crnogorcem, te mu je koji časak kasnije smrskao glavu istom. Kleo se i tada, kao i sada, da je maca sama udarala, pa su sličnu sud- binu doživjeli i policajci u sudnici prije nego se uspio domoći slobode. Ima u Majdanu mnogo priča i sudbina koje se prepliću i koje su u mimohodu. Rađaju se sa ljudima i umiru daleko od civilizovanog svijeta, knjiga, filmova, kolumni… Vremenom prelaze u mitove i legende, koje će jednog dana možda obradovati ili ražalostiti čitaoce i gledaoce, kao što su moje kolumne i ova crna hronika o jednoj mladosti, koja se porađa bolno kao mitovi o Fajterima i Maj- danu. Odrastajući u Majdanu nikada nijesam posumnjao u istinitost bilo kojeg mita, sve dok se nijesam suočio sa njima na papiru. Uporno sam se pitao da li antička drama, ili bilo koja druga, posjeduje ženu i ljubavnicu kao što je Tetka? Koja je to žena voljela nekog čovjeka kao ona Đura Ćuka? Još kao šesnaestogodišnja ljepotica obećala je da će čekati skromnog mo- mka, ali opasnog kao poskok, da se vrati iz Njemačke gdje je otišao da zaradi njihovu srećnu budućnost sa odanim Fajterima. I čekala je Tetka godinama i godinama, i dočekala... Ali umjesto da se vrati njoj, Đuro je otišao sa dobro- voljcima na neka ratišta, koja se nijesu ticala ni Tetke, ni njega, ni nikog iz Ma- jdana, osim čopora ratnih huškača i profitera. Otud je došao izmršavljen, skoro sasušen, neprepoznatljiv, sa nekim užasnim tikovima koji su grčili njegovo tijelo i lice kao multipla skleroza i čudnom navikom da poslije svakog koraka, riječi ili rečenice zaćuče i zalepeta rukama kao krilima. Takvog Đura nije poznavala niti čekala, već onog koji je otišao u Njemačku. Dočekala je drugog čovjeka. Đura Ćuka. Onog svog idealnog muškarca i danas čeka. Uzalud je godinama ubjeđivao, dokazivao dokumentima i mladežima na stidnim mjestima da je to on, ali je Tetka ostala neumoljiva. Ona čeka svog Đura. Čeka i pije. Mrzovoljna i odurna. Neljubazna i nervozna. Daje novac na kamatu zaduženim majkama koje pokušavaju, da zabludjelu djecu vrate na put. A onda sa lovnicom upada u 25

stanove, pijana i bijesna, i prijeti da će ih sve pobiti na gomilu ako joj do sjutra ne vrate dug. Ljudi se ne boje nje, niti njene lovnice, već od Đura Ćuka i Ljuba Mace, jer svako u gradu zna da je Tetka fajterska riba. Sjutradan, kad nesrećni ljudi opet od nekog uzmu na kamatu da vrate dug Tetki, mamurna i trijezna usjedjelica počinje da galami na njih i da ih šalje u materine zajedno sa njihovim novcem, ne sjećajući se upada u majdanske sirotinjske kuće sa naperenom lovnicom i prevrnutom sviješću. I tek onog momenta kada se poslije toliko godi- na podala jednom neuglednom čovječuljku na kome je poštarska torba djelovala kao raširen padobran, počela je da sumnja u Đurov dolazak. Niko od nas ne vjeruje u ljepoticu Tetku, kakvu je pamte naši roditelji i komšije. U našim uspomenama ona je oduvijek bila luda ženturača i kamatašica koja je držala bezimeni market u kojem su bile uvijek prazne police, ali je redovno dobijala bijeli mrs, voće i povrće od seljaka iz okoline, pa je market neprestano radio otkad znam za sebe. Kako nijesmo znali ime marketa uvijek su nas slali namjernice kod Tetke, kojoj se opet ime izgubilo kroz vrijeme, pa je ostala samo Tetka. Nikad nijesmo mogli da povežemo onu Tetku, ribetinu, kako su nam je opisivali Ljubo Maca i Šmit, i usahlu jezičkaru, koja jedino izlazi raspoložena iz marketa da dočeka Petka poštara, hromog čovečuljka, sa očima lisice. Međutim, voljeli smo i mi kada Petko dolazi kod Tetke. Znali smo svu radnju već napamet, ali smo se pravili ludi i neupućeni dok Tetka uvodi Petka u radnju i diskretno zaključava masivna vrata. -- Sad će Tetka da primi poštu! - konstatovao je Štakor. -- Al’ preporučeno! - dodao je njegov nerođeni brat blizanac Komarac. Potom smo žurno ulazili u Rupu. Iz zida koji je dijelio našu jazbinu od magacina Tetkinog marketa vadili smo svako svoju ciglu i nestrpljivo proviriva- li u susjednu prostoriju. Petko je već dahtao između Tetkinih nogu, dobro se poduprijevši kraćom nogom o vreću sa krompirom. Čovječuljak je izgledao ogroman između tetkinih debelih nogu. Uporan kao vuk u kijametu kidisavao je na Tetkinu žudnju, dok je ona puštala neke čudne zvukove kučke koja je na- pokon odabrala mužjaka između dvadeset dugorepih i mašorepih pasjih svato- va, pa skičeći doživljava orgazam za orgazmom. Tetkino skičanje izazivalo je kod nas, malih loših momaka, neku vrstu požude koja se miješala sa odvra- tnošću, ali i pohote, koja nam je odvezivala već uske gaće od uzbuđenja. Onda smo kao po komandi počinjali da onanišemo, tobož zanijeti klupkom požude na crvenim vrećama krompira, ali pravi i jedini cilj bio je da odmjerimo alatke čije dimenzije su i te kako uticale na hijerarhiju u kvartu. Zaboravljali smo na dostojanstvo Fajtera, koji su se mogli zamisliti u svakoj situaciji, ali nikako u voajerskoj sa gaćama na člancima i šiljatim rogovima u rukama. Poslije završenog sramotnog posla posjedali bismo opet na starom mjestu, krijući pogled jedan od drugog, stideći se počinjenoga, jedva čekajući da Petko 26

izađe iz marketa i razbije mučnu atmosferu, a onda da se iživimo nad njim, praćeni Tetkinim kletvama i Petkovim psovkama. Kao i uvijek fajterski stid neko je morao da plati, a taj neko je onaj ko je najbliži. To je hromi poštar Petko, koji prebacujući dugi pramen kose preko ćele izlazi iz marketa ponosno noseći svoj seksualni podvig u poštarskoj torbi koji će uručivati po reonu uredno upa- kovan u šarene koverte. -- Dobar dan, čiko Petko! - govorili smo uglas, ali se Komarac ponekad zaglavljivao na zadnjoj ili prvoj riječi, što je zavisilo od vrste uzbuđenja. -- P...p...p...p... - I sve dok ga neko od nas ne lupi po leđima ta riječ nije mogla da izleti iz usta, kao ni zaglavljen metak iz cijevi. A, onda, kad ga raspalimo po inicijalnoj kapisli sa riječju izleti i pljuvačka, kao barutni dim za metkom. -- Petko! - bubnuo bi, pa se iskezio na udarača kao bijesan pas i dreknuo: - Marš! -- Ima li šta za mačka? - dodavao je Štakor, a Petko je žurio mumlajući neke psovke umjesto odgovora, pitajući se otkud znamo šta je radio na crvenim i žu- tim džakovima krompira u Tetkinom magacinu. No, ona je pretpostavljala šta mi smjeramo, pa je izlazila sa naperenom lovnicom od koje se nije odvajala. Pravdala se da živi u divljoj zemlji i gradu, gdje se umjesto dobar dan - puca. -- Šta vi radite ovdje, zgubidani? -- Čekamo red. - snishodljivo je odgovorio Štakor. -- Kakav red, moliću? -- Na krompir! – izbacio je onaj koji više ne bi mogao izdržati da ne prasne u smijeh i prvi hvatao maglu niz ulicu. -- Bitange! Barabe! Banditi! - zapucala je iznad naših glava razgoropađena Tetka, kivna kako na svoju sudbinu, tako i na čitav svijet koji neumorno koti skotove, kako je ponavljala iz dana u dan. Možda tako ne bi pričala da je znala da je ona, baš takva, raskalašna u ludilu i godinama, bila prva žena sa kojom smo zaspivali i budili se u mokrim muškim snovima. Bilo je u kvartu svakakvih žena, ali one nijesu zasluživale nas - naslje- dnike Fajtera. Mnoge klape naših vršnjaka, već su odavno imali prva seksualna iskustva, najčešće kod Žapca u kazinu. Žabac je sve nevjerne i neposlušne djevo- jke kažnjavao na taj način što je organizovao rendaljke. Ako bi ga iznevjerio neki muškarac i tada bi organizovao rende. Pozivao je sve registrovane homoseksu- alce koji nijesu birali sredstva samo da se domognu muškog mesa. Od Žapčeve svireposti ledila se krv u žilama čak i nama, koje je štitila fajterska sjenka. Iako su svi znali za te orgije, čak i panduri, niko nije preuzimao ništa, jer je Žabac bio glavni igrač Krsta Dostanića najmoćnijeg čovjeka u gradu. Ponekad smo poznavali cure nad kojima je Žabac stekao zloglasnu reputa- ciju, ali smo ćutali, jer nas direktno nikad nije dirao. Čak bi nam, iako mnogo 27

mlađima, uvijek ukazivao poštovanje na gradskim terasama, turnirima ili žur- kama. Uvijek nas je glasno pozdravljao kao gospodare Majdana, slao nam pića i pjesme. I da nam se tako podsmijavao ne bismo mogli učiniti ništa, jer je uvijek bio okružen gorilama koje je dovodio iz grada i ko zna otkud, ali su djelovali vrlo opasno i ubjedljivo, da smo najčešće izbjegavali da pominjemo Žapca. Samo bi se Mišel ponekad naježio kad bi pomislio da Žabac pokuša nešto sa Emili, jer su već sve dobre ribe iz škole prošle kroz njegove ruke. Nije mu bilo jasno zašto se Žabac kloni Emili koja je najbolja riba u kvartu. Možda što je bila rokerka, a on je volio fensi ribe. Međutim, negdje u dubini duše Mišel je znao i često nam skretao pažnju da je sva ta gomila mesa i šminke farsa. Taj frajer nikada nije imao nijednu tuču, posebno ne ferku. Nikad nije nikog upucao ili njega neko. Bio je manji od makova zrna kad je u društvu Krsta Dostanića ili nekog loka- lnog političara koji su voljeli da budu viđeni sa kriminalcima. On je od onih ljudi koji ispraznim pričama dižu sebi spomenik za života, tvrdio je, a potom preki- nuo svaku priču o Žapcu. Ipak, nije nas uvjerio da je to baš tako. I nije bilo. Ali, tada sam shvatio koliko je takvih praznih ljudi koji su širili famu oko sebe koja se vremenom tanjila kao mrtvački pokrov zadržavajući obrise lica, a sa prvim dodirom stvarnosti se pretvarala u prašinu. Ivo Džada, KATARAKTA Sebi za života Stalno sretam sumnjive umjetnike već spomenik koji dižu sebi za života. mlade i stare, bucmaste i askete, kvazi Moj put do škole, fakulteta, izlaza- boeme i bildere, cvetajeve i plastičare, sanjare i nabiguzice... i to gdje - najviše ka... uvijek je vodio pored groblja, ko- u mas-medijima. Nemam ništa protiv. jim su uništili sjećanje na moje djeti- Kriška slave nije neki grijeh. Ali kad njstvo. I da se nije u meni budio pisac iste ili slične, prepoznam u monografi- lako je bilo prepoznati dramatičnost jama, e, onda imam i te kako protiv, tragikomičnih staraca, bakica i dami- jer nikako da ih sretnem u njihovim ca, koji nadgledaju radove na vječnoj djelima. Kako i bih, kad su ili prošla kući. Onda dovode kumove, rodbinu i svenula i u njihovim sjećanjima, ili ili sačekuju prolaznike da se pohvale traju taman koliko konferencije za spomenikom... u san se ne snili, kako štampu na kojima čujemo sve osim je govorila jedna moja sujevjerna dru- djelo... ali vidimo da furaju trend pje- garica, cokćući još uvijek nenapumpa- vačica i voditeljki jednako komercija- nim i napućenim usnicama, dok smo lnih i onih drugih (ne)zavisnih medija. mi, bezdušni tinejdžeri, zbijali šale i No, cilj tog profila umjetnika nije djelo, šmekali novog živog mrtvaca koji se cjenjka sa majstorima, pjeni sa komu- 28

nalcima oko par centimetara manje ili samo puškom utjerati. Sumnjam da više vječnog imanja i tsl. Odavno već je bio junak koji bi se stavio ispred ne primjećujem ponosne mrtvace, jer mrkih cijevi i smijao kao Ljubo Čupić, groblje se širi tolikom brzinom, da je ali je bar bio iskren da nema pojma neumjesno i gledati, a kamoli zbija- o umjetnosti. Ipak, i on je popustio i ti šale na račun ludaka koji sebi za napisao uvod. Odnosno, potpisali su života grade dvore i hvale se njihovim ga ispod apologije - dostignućima lo- komforom. Međutim, mnogi od njih su kalne uprave, a nikako poetike, jer se nalegli u medijima, a prije svega u ne može se razmišljati o poetici dok monografijama. No, to nije ništa novo. pišeš pred streljačkim vodom pozori- To je grdno crnogorsko nasljeđe. šne umjetnosti. No, suština je da nije izdržao izazovu vječnosti. Da je bio Pored mojih mentalnih dužina imalo pragmatičniji, znao bi da je već i širina nema mi logike da se štampa ušao u istoriju teatra sa prethodnom toliko monografija i vječnosti iz oblas- antiteatarskom (naravno ne u beke- ti umjetnosti. Sirotinjska je istorija tovskom smislu, koji je, uzgred, jedan crnogorske umjetnosti, pogotovo što profesor dramaturgije u Crnoj Gori je nijesam sretao ni u istorijama za- zvao beketanje, ne uzmi mu Bože u padne i istočne civilizacije. Poprilično grijeh) izjavom, jednako sramnom i oslonjena na izvanjce i tuđi - mili - ka- iskrenom, groteskno lijepom, ali sasvim pital. Opet, nijedna istorija, pa ni grčka dovoljnom za vječnost. ili rimska antika, sumnjam da ima više monografija od naše, sirjačke. Nemam živaca za stare umjetni- Ima tu kataloške vrijednosti, zanim- ke, pa me makar proglasili diskrimi- ljivih izleta u istorijskom, socrealisti- natorom. Oni obilaze svoje grobnice, čkom ruhu, ali rijetko onog pitkog, na kojima već piše: akademik, knji- teorijsko-analitičkog, pa zašto ne i ževnik, reditelj, glumac... kurac-palac kritičkog, istorijskog osvrta. Nego, sve - rezervni zastavnik iz čuvene bilećke serdari i vojvode, a u uvodu vladike i podoficirske škole itd. Te stare hulje, kraljevi, jer nijesu oni za zaključka i seronje mahnite u svojoj pohlepi, ne epiloga, onog neophodnog da se nave- bude mi sažaljenje zbog presahle ene- de ako je šta ostalo nerečeno (Nikad rgije, već gađenje zbog potrebe da kra- mi nije bilo jasno zašto mi prije djela du tuđe ideje, tuđe energije i sa nevje- tutkaju uvode i uputstva, pa makar rovatnom željom da proglase sve što se to radilo o lavirintima post i post- rade prvim i potonjim. Ali sve to treba modernizma). Pričali su mi prijatelji opravdati, a čime će ako neće mono- jednog našeg gradonačelnika koji se grafijama, čije će promocije obrisati (po kafanama - jedinim institucijama one svinjarije koje su u ime sopstvene koje su kontinuirano uspješno radile, i poetike i politike činili nad nedužnim duhovno i materijalno u zemlji još od gledaocima i čitaocima. Ilira) hvalio - da ga u pozorište mogu Uvode pišu premijeri, predsje- 29

dnici, ministri, opozicione vođe i ostali bi se tek tako odrekli medijske pažnje, stručni ljudi. Sasvim prepredeno iz tri kao i njihovi najamnici. razloga: prvi, što se moraju dati novci za uvodničare, naravno, a ne za (ne) Ipak im je uzalud - neki ljudi se djelo; drugi - što će mediji i te kako rode tvrdoglavi, pa će u svojim mono- pridati značaja tim izmišljenim (auto) grafijama zabilježiti da se recimo XX biografijama; i treći - što će potomstvo vijek crnogorske umjetnosti može premetati prađedovsko znamenje koje najviše pohvaliti upravo sumnji- su odobrili premijeri, predsjednici, vim djelima koja su opjevana u treš ministri i vođe opozicionih partija, i monografijama, ali se najmanje može busati se kao što se današnje generaci- pohvaliti svojom poetikom, onim što je busaju ordenjem vladika, knjaževa i daje identitet jednoj nacionalnoj um- kraljeva raznih dinastija. Nijesu krivi jetnosti. Ti pokušaji su sasijecani u preci i potomci, krivi su živi i savreme- korijenu, a stvaraoci otpravljani trbu- ni. Oni koji su iz razloga prijateljstva, ali hom za kruhom. Da su ostali, zar bi i nezamjeranja ili kupovanja glasova, živi i vječni mrtvaci - mogli imati svoje kao i vječnosti, makar i nepripada- monografije? Ali vremena se mijenja- jućim i neznavenim uvodnicima, do- ju, Crnogorci moraju da rade u Crnoj prinijeli grobosloviji, koja kao takva Gori, jer nema mjesta više ni za Srbe u nema progresivne motive. Vjerovatno Beogradu, ni Hrvate u Zagrebu, a Sa- bi, naivno, trebalo zamoliti uvodničare rajevo su naselili oni što ih Sarajevo ne da to ne rade, jer bacaju sjenku na vri- poznaje, kako se žali domicijelna raja. jednosti nekih značajnih monografija za istoriju i nauku, no, ne vjerujem da Biće monografija dok je umjetni- ka, umjetnost nije važna... bar ođe. Moja ozlojeđenost stanjem crnogorske umjetnosti katkad je poprimala obrise mržnje prema sistemu koji nas je izrodio ovakvim kakvim jesmo, ne- dorečenim i neostvarenim. Ipak, vremenom sam naučio da svaki sistem, bar u začeću, ima dobre namjere, ali nema dobre ljude. Kao što ni mi koji drugačije mislimo od tih devijantnih dijelova sistema, nijesmo svi dobri i sposobni. Gen ili kod koji sam ponio iz Majdana nikad me nije ostavio ravnodušnim pred bilo kojom nepravdom. Ono što mi je majka govorila da je moj problem, uvijek sam prebacivao na tuđu grbaču. Zar nijesmo to radili u mladosti? Sistem mi nije bio kriv za nerad i ljenčarenje. Ali neprijatelj i krivac mi je bio neophodan pa sam ga prepoznao u sistemu vlasti, bez obzira na to ko je vladao. Isto kao u Majda- nu, neko nam je morao biti kriv. Barut je bio suv, najmanja iskra je bila dovoljna da eksplodira. Dok smo mi goreli i isparavali u zabludama mladosti i prošlosti, život je prolazio pored nas. U međuvremenu, politička vremena su se mijenjala brže od godišnjih doba, a ja sam stagnirao zarobljen u kolumnama i rukopisu kojem još nijesam dao naslov. Volio sam da ga zovem po kolumni Katarakta, ali 30

mi je iz dana u dan bilo jasnije da ne pišem o ljudima zamagljenih pogleda, već o ljudima koji žive u nekom bestežinskom vremenu i prostoru. Koji lebde. Zato sam sve više odustajao od prve namjere, a novi problem naslova mi je razdirao planove. Ako je vjerovati dobrim stvaraocima najljepši je period stvaranja, ma kako bolan bio. Moja isfrustriranost karijerom novinara i pisca nije bila ništa manja, nego karijerom gradskog mangaša i kriminalca u povoju. Ili su prve frustracije evolu- irale u druge, nijesam bio siguran. Iste sumnje su me mučile i tada i danas. Mi- slim da su bile očigledne ljudima, što me je još više opterećivalo. Jedno je sigurno da je sa prvom karijerom završeno, a za drugu još ima vremena. Možda je novac kome sam težio od najranijih dana bio najveći motiv za nedostižne visine. Vre- menom je taj motiv slabio usljed kakve-takve egzistencijalne sigurnosti. Majka, koja je gotovo dvostruko bila mlađa od oca, svu svoju ljubav i imetak je prenijela na mene, jer se otac, stariji gradski đilkoš pokazao kao nedostojan njene ljubavi. Ali i on je svoj novac ulagao u mene. Na kraju sam prodao očev stan i ostao u majčinoj garsonjeri koju smo, dok smo bili na okupu, izdavali imućnijim samci- ma. Novac sam proćerdao sa ekipom sa studija tokom jednog ljetovanja u Budvi. Sjećam se da me jedan kolega uvrijedio dok smo se vraćali, bez kinte u džepu, riječima: da smo neki mangupi ljetovali bi po svjetskim metropolama, a ne u pišljivoj Budvi. Možda za njegov novac, htio sam da kažem, ali sam prećutao. Kasnije me uvjeravao da nije mislio na moj novac i širokogrudost, već se jedio na sebe. Mrvica i ja smo bili djeca roditelja iz srednjeg staleža i nijesmo imali egzi- stencijalnih muka, dok su ostali sitne krađe i rekete radili, upravo, da zadovolje najbanalnije potrebe džeparca, kafane, kocke i onih sitnih zadovoljstava za ko- jima žude srednjoškolska djeca, nezreli ljudi. Mrvica mi, nažalost, nije dugo pravio društvo, pa sam izgubio najodanijeg saradnika i istomišljenika. Danas mi je sjećanje na njega prekrila tugaljiva mrena, tako da više puta nijesam si- guran šta je bilo, o čemu smo razgovarali, šta je ko od nas rekao… a šta sam domaštao i izmislio. Nekoliko puta sam uhvatio i ostale u sličnim sumnjama, ali niko od nas nije ustvrdio da smo nešto izmislili, slučajno ili namjerno, nije važno. Mrvica nam je uvijek izazivao neki talas nježnosti i bola, koji se kasnije nikada nije ponovio u inat svim surovostima koje nam je život priredio, ili mi njemu - svejedno. Uprkos našim spekulacijama o Mišelovoj zainteresovanosti za Emili, ipak, svi smo morali priznati da i Mišel gaji neka nježna i zaštitnička osjećanja prema najslabijem drugu. Vjerujem da je više ljubomora, ona klinačka, koja je pulsirala u nama, ono što nas je zasljepljivalo da ne vidimo njegov dru- garski, nego interesni odnos sa Mrvicom. Kako i ne bi kad je Mišel bio najbolji od nas, a time najbliži Emilinom izboru. 31

Dok je sa Mrvicom sjedio na ogradi ispred kuće, naježio se od pomisli da vidi Emili u Žapčevom mercedesu. Mrvica nije mogao ni da sluti o čemu Mišel razmišlja, ali je po uznemirenom pogledu kojim je šarao po izranavanom tro- toaru shvatio da je nervozan. Želio je da ga oraspoloži. To je uvijek uspijevao onim sitnicama koje su činile njegov život sadržajnim, jer za neke druge ponude i podvige nije imao ni mogućnosti, ni potencijala. -- Hajdemo na kolače. -- Drugi ću put... - odsutno je odgovorio, utrnuvši od pomisli da se mora suočiti sa Emili, koja ga je otvoreno prezirala. -- Hajde, Emili je rođendan! - insistirao je Mrvica. -- Znam... - pokušao je nešto još da kaže i da krene za Mrvicom, jer se za ovaj dan odavno spremao, ali je samo progutao knedlu. Oduvijek je mrzio blokade koje su vremenom postajale učestalije. Falilo mu je riječi, pa je djelovao glup samom sebi, što ga je tjeralo da ćuti i onda kad je imao nešto važno da kaže, ali bi zatrokirao i ostao nedorečen. Jednom mi se iskreno požalio na taj problem, poslije nekoliko šetača razblaženih ledom, pa se iznenadio kad sam mu objasnio da imam sličan problem. Problem naših godina, pročitao sam na internetu, uvje- ravao sam ga. Pogledao me nepovjerljivo i sa žaljenjem ustvrdio kako nema nikakvu želju da se bavi računarima i internetom. Na moje prilično prijateljske savjete da mnogo toga može da nauči o životu koristeći blagodeti i preimućstva digitalnog doba ostao je nijem i naručio još nekolika viskija od nervoznog Šmita. Možda sam ja više nego iko znao za njegova osjećanja prema Emili. Ne znam zbog čega je uvijek mene pitao za nešto što ne zna i povjeravao nešto što izaziva u njemu sumnje i dileme. Valjda što sam bio dobar slušalac, ali i zato što alkohol u meni nije podizao adrenalin kao u ostalima, pa su postajali nesnošljivi sagovo- rnici. Mene je napitak spuštao i dovodio u neku slatkastu letargiju, koja mi je godila kao umornom polusan. U takvim raspoloženjima postajali smo bliski, ali sam se trudio, na jedvite jade, da naše tajne zadržim za sebe, jer sam znao da bi torokanje i curenje informacija o Mišelu Vijeriću, za mene prije svega, bio veliki problem. Uprkos velikoj potrebi da podijelim sa svima ono što je meni povje- ravao, i time podignem svoj ugled u kvartu, ćutao sam kao zaliven. Mrvica nije slutio da je okrutni Mišel želio da Emilin rođendan bude dan kada će se njih dvoje početi razumijevati, jer čitav njihov odnos je izrazita netr- peljivost. Sudar neiskustva i različitih maštanja o životu. Emili, rokerka i darkerka, uvijek okrenuta anarhiji duha, i on, žestoki momak, uvijek okrenut anarhiji tije- la. Dok je u džepu spitfajerke napipavao duguljastu kutijicu sa poklonom, vrata su se otvorila. Emili je pratila Plavog, ćudljivog dečka iz komšiluka. On joj je odmahnuo u znak pozdrava, ali su njene oči bile uprte u Mišela koji je spustio pogled. U tom trenutku je Emili pristigla zbunjenog Plavog i glasno ga cmo- knula u usta, a potom utrčala u kuću. Plavi je gledao za njom nekoliko trenuta- ka, zbunjeno obrisao vlažna usta. 32

-- Šta joj bi?! - začudio se, a potom je, slegnuvši ramenima, žurno otišao niz ulicu. Pored prvog nastupa ljubomore, Mišel je ukapirao da Emili nema ništa sa čudnim dečkom sa kojim ide u školu i na žurke. Ni sam nije znao kako mu je to kliknulo, poslije toliko godina nesnosne ljubomore. Mnogo puta je htio da nagovori drugove da prebiju picopevca koji je volio fudbal i bioskop, ali se osje- ćao jadno, jer nasljednjici Fajtera ne sude ni krivima, a pogotovo nevinima. Bilo je očigledno da jedna avangardna i umjetnička duša kao što je Emili nema sa kim družiti u kvartu, osim sa Plavim. Mrvica ih je ismijavao nekoliko puta kako do besvijesti slušaju neku dosadnu filmsku muziku. Uprkos toj očiglednosti, Mišel nije volio da sretne bleskastog mladića koji je nosio dugu kosu, bradicu i minđušu u uvu. Čak je i nekoliko puta vidio da mu je Emili dosadna, pa je i zbog toga htio da mu namjesti čarku. Jednom nije htio da igra sa njom na žurci, već je uzeo jaknu i otišao. Drugi put je otjerao sa turnira, jer ga je blamirala pred drugovima oduševljeno vrišteći čim dotakne loptu. Tada je pokazao rukom na njega, ali nije imao snage da ga pita šta je rekao. Nije se bojao Plavog, već ga je bilo sramota da zbog ribe ima frku sa nekim normalnim dečkom u kvartu. Takvi su bili rijetki i obično smo ih ostavljali na miru, jer smo ih prezirali. Da je bio blizu njih na turniru, čuo bi kako se Plavi ljuti na Emili: -- Ako ne prestaneš da ga praviš ljubomornim počeće da ide na treninge i u bioskop sa mnom! - pokazao je rukom na Mišela na toj utakmici, ali on to nije znao, a ne bi ni mi da nam se Štakor, koji je sudio utakmicu, nije kleo kasnije, ali niko nije imao smjelosti da uvredu prenese Mišelu, pa je vremenom zabora- vljeno. -- Ja njega pravim ljubomornim? - tobož se zgrozila Emili. - Bože sačuvaj! -- Onda kad nije tako, hajde briši! Ne blamiraj me pred svima! - ostavio je bez teksta, pa je otišla sva nadurena i bijesna. Mišel je sa nesigurnošću ušao u kuću. Zvijerajući po prostorijama da vidi Emili, umalo je zaboravio da pozdravi gospođu Nakić. -- Dobro veče, gospođo. -- Dobro veče, Mišel. Gdje ste čitav dan? -- Mama, ne zakeraj, donesi kolače! Mrvica je posljednjih mjeseci bio drugačiji. Nekako odlučniji. Dosta su ga majka i sestra zamarale raznim vaspitnim glupostima. Zar njima nije jasno da je njegov najbolji drug glavni frajer u kvartu. Sin legendarnog Đoka Magnuma. Ponosno je upao u dnevni boravak, ali se smanjio kao makovo zrno kada se susreo sa sestrinim pogledom, uvijek podozrivim i ozbiljnim. Mišel je zbunjeno pogledao u vrh prašnjavih čizama koje su upale u debeli vuneni tepih. Emili je odbacila akustičnu gitaru i zasiktala na Mrvicu napuštajući prostoriju: -- Ako se družiš sa probisvijetima, ne moraš da nam ih dovodiš u kuću! 33

-- Ej, šta to pričaš? - zapanjio se Mrvica i grubo zgrabio sestru za ruku. - Nemoj da ti... -- Pa da... Šta sam drugo i mogla očekivati? Sa kim si takav si! - sasula mu je u facu, a potom otrgla ruku i dignute glave izjurila iz dnevne sobe. -- Pubertet... budala... - Mrvica je pokušao da opravda sestru, ali kad je vi- dio Mišela crvenog kao bulka, raširio je nemoćno ruke i sjeo na trosjed. Panično je razmišljao kako da se izvadi iz jednako neprijatne, koliko i opasne situaci- je. Na njegovo iznenađenje Mišel je mirno sjeo pored njega, čuknuo ga glavom u tjeme, pa su se zarazno zasmijali ni sami ne znajući čemu. Možda Emili, ili glupavoj situaciji u koju ih je dovela nervozna rokerka. Malo potom gospođa je unijela kolače. Mrvica joj je živo prepričavao kako ga je Mišel zaštitio od Pica- jzle i Crnog. Mišel se gubio između Emilinog poljupca zbunjenom Plavom i pre- zira prema njemu, koji više nije mogla ni sakriti. Gospođa ga je nutkala da proba kolače, a Emili, ušunjavši se u dnevnu sobu pažljivo je slušala Mrvičino ushićeno hvalisanje. -- Kad me je počeo provocirati, Mišel je najurio Picajzlu... -- Bože, Mrvice, kako si se to počeo izražavati?! - zapanjila se gospođa. -- Ma nije to prava picajzla, kao picajzla... nego samo nadimak... - još više se spetljao. -- A šta si drugo očekivala, mama? - dobacila je Emili, osjetivši svoj tre- nutak da još više ponizi mufljuza o kome su njene vršnjakinje pričale bajke, a on nije htio ni jednu da udostoji pogleda. - Još će postati i ubica kad se druži sa ovim baksuzom! -- Emili! - gospođa se namrštila. -- Bojim se da će biti kasno kad shvatite da je Emili u pravu! -- Gospođo, najljepše hvala na kolačima! - osmjehnuo se Mišel ustajući. -- Ali nijesi ih ni probao - zbunila se gospođa Nakić. Međutim, Mišel je već bio u predsoblju. Nije znao čime iritira djevojku u koju je bio zaljubljen još od vrtića. Uvijek je izbjegavao njeno društvo krijući pogled u svoje čizme ili ruke. Odlazio je sa klapom iz svakog lokala u kojem bi je zatekao da ne bi slušala njihove slobodne šale i glasne psovke, pravdajući se da ne može da gleda dosadne djevojčice. Uputio se ka izlaznim vratima, ali mu je put presjekla Emili, koja je izašla iz kuhinje. Stajali su zbunjeno nekoliko trenutaka. Ona nije znala zašto se ispriječila ispred njega, a on još manje. Želio je da što pri- je pobjegne od neprijatnosti koju mu je priredila pred majkom i bratom. U tome je iz dnevne sobe izašao Mrvica, zbunjen sestrinim pojavljivanjem. Ukipljen kao falš kineska vaza koja je stajala u ćošku predsoblja, nije znao da li da se vrati ili da ostane. Mišel se još jednom preznojio. Pocrvenio je jače, a onda joj, na njeno zaprepašćenje, pružio kutijicu sa poklonom. -- Srećan rođendan. 34

Emili je instiktivno poletjela ruka ka paketiću. U oku joj se pojavila iskra zadovoljstva. Sjaj neke pobjede, koje djevojke u tim godinama ne skrivaju, jer su uvjerene da se zemlja vrti oko njih. Oči su joj još jače zaiskrile kada iz kutijice zasijala debela zlatna narukvica u kombinaciji sa kožom, vrlo popularna među tinejdžerima. Prepoznala je na zlatnoj ploči lik Džimija Hendriksa i umalo ci- knula, a onda se nespretno namrštila. -- Gdje si ovo ukrao? - coknula je bezobrazno usnama i podbočila se, spremna za svađu. -- Nijesam ukrao - pravdao se Mišel, kao nepravedno optuženo dijete, okrećući se ka Mrvici koji ga je podržao klimanjem. - Kupio sam. Vidio je Mrvica. -- Jeste! Kupio je! Ali mi nijesi rekao za koga je - zadovoljno se osmjehnuo Mrvica nadajući se pomirenju psa i mačke, kako ih je katkad zvao. -- A otkud ti pare da kupiš? Znaš li ti koliko ovo košta? - izazivala ga je Emili, vraćajući pogledu stari izraz prezira. Potom je bacila narukvicu sa kuti- jicom ispred njegovih nogu i obrecnula se na Mrvicu: - Jednom lopov, uvijek lopov! Mišel se, se ni sam neznajući zašto, sjetio majke. Nije vidio Mrvicu kako se saginje i podiže narukvicu. Kako mu je lijevom rukom pruža, a srednjim prstom desne ruke nabija naočari koje su mu klizile niz znojav nos. Ništa nije vidio, samo je želio što prije zagrliti majku, jedino utočište od gorkih poraza, bolnih snova i pirovih pobjeda. Majka je, ipak, najveća istina, jer je ona jedini svjedok da ovaj svijet nije san, već da se ljudi izistinski rađaju sa neminovnim usponima i padovima. Ali Mišel nije otišao da se žali i kukumavči, kako je želio. Taj poraz tek ne bi mogao podnijeti, iako je čitavu noć osjećao grižnju savjesti što nije pošao kući iz Mrvičine kuće, već je na nagovor ostalih završio u krčmi Ofsajd zamka gdje je istoimeni ciganski orkestar svirao narodnjake po želji već podrobno pijanih Ljuba Mace i Đura Ćuka. Šmit, debeli barmen kao iz stripova i crtanih filmova, u krčmi se ponašao kao gazda još od otvaranja, jer mu je Ljubo povjerio vođenje kafane još od prvih odlazaka u Njemačku. Njihove svađe i prepucavanja su bile svima dosadne, osim njima trojici. U stvari, sve trojici je bilo više nego jasno da bi život bez zazubica bio nezamisliv, pogotovu pod starost. Kao što se Šmit već godinama namjerno pravio da ne čuje udarce Ljubove mace o izubijano tjeme, tako se i Ljubo već godinama pravio ljut na debelog i dobroćudnog Šmita. Čak mu je prijetio smrću, što je do suza zabavljalo barmena koji se jedino na svijetu bojao da ne umre od dosade, a već je od te neizlječive bolesti bio hronično obolio decenijama. -- Sipaj duplo, da ti ne saspem zube u grlo! -- Nijesi rekao duplo!? -- Jesam govno od slijepog miša! 35

-- Nijesi! -- Koliko je ovo, mokraćo od komarca!? - dreknuo je Ljubo i udario se po tjemenu macom dva puta. -- Izvini, nijesam vidio. Ponovi. - Pravio bi se lud Šmit brišući znoj iz očnih duplji, debele šije i dvostrukog podbratka. -- Sad vidi, mušmulo! - lupao bi se desetinama puta Ljubo. - Sad vidi, mu- vlji ispljuvče! Ananasov kurče! -- Sedam ili osam? -- Šta!? - divljao je Ljubo. - Dvadeset jedan, mudo od pauka! Svađa se otezala u nedogled, obično dok Ljubo ne prokrvari, ali barmen nije imao granica. Tek je nastajao haos kad Šmit posumnja u kriminalne biografije dva Fajtera, jer, izvalio bi čuvenu optužbu: da su valjali što ne bi se vratili u ovu vukojebinu od grada u kome ni kriminal ne radi, a ne šta drugo. Ponekad bi Ljubo izvadio i utoku i zabio je u Šmitovo gojazno tijelo, što bi još više rasrdilo pripitog barmena i dugogodišnjeg prijatelja, pa je teatralno prijetio da će mu se popišati u cijev, jer pravi Fajteri nikada nijesu galamili na barmene i konobare, već tražili sebi pravog takmaca. Vajkao se da to i ne očekuje od njega - jer kakav je on Fajter kad ga od običnog i drvenog čekića svaku noć vodi u hitnu službu na šivenje. To je momenat, kada Ljubo odlaže macu i utoku i neopozivo traži od Šmita najgoreg svinjskog repa kojeg je u životu sreo, da izađe napolje iz kafane da se obračuna sa njim i to sa obje svezane ruke na leđima. Tada uvrijeđeni Šmit skida masnu kecelju, oblači izlizani kaput i teatralno predaje ključeve Đuru i mafiji, kako voli da kaže. Sa hamletovskim patosom prijeti da će otići da umre na groblje sam samcit, bez igdje ikoga na svijetu cijelom. Takva emocija izaziva potoke suza kod Ljuba i Đura, a malo kasnije i kod Šmita, pa završe mrtvi pijani razbacani po ćoškovima sa ludim sudbinama i pričama za koje nijedan od njih odavno već nema sluha. Cigani ćute i pjevaju na mig, na pokret prsta, na pokret uva... A onda Đuro drekne i zagrli muzičare: -- Kidajte žice za kilo pice! Pjevajte muze za kilo guze! - Počinjalo je kolo koje se vodilo kroz čitav kvart dok Šmit i Ljubo ne padnu i zaspe u nekom jarku, a Đuro sa Ciganima završi pod Tetkinim prozorom, otkud biva otjeran pucnjevi- ma iz lovnice. Čitav scenario smo znali napamet, ali smo hrlili u Ljubovu jazbinu po svoje snove. Kada bi nam Ljubo naručio pivo osjećali smo se vrlo važnim i značajnim, kao da smo glavom Fajteri. -- Momcima pivo! -- Ne služim alkohol đeci! - zakerao bi Šmit znajući da će se Ljubo tako raspaliti macom o tjeme i istog trena pasti na zadnjicu, ali bi idućeg momenta opet bio na nogama izgrebavši šank, kao mačka zavjesu dok se uspravi i nasta- vljao prepucavanje sa kvarnim barmenom. – Ko đeca, nosorogov sine!? Slonovo kopile! Brijete li se momci? -- Brijemo, čiko Ljubo! 36

-- Eto, stonogina siso! Đe si vidio Crnogorca da se brije, a da ne pije? Svima duplo! Uz usklike oduševljenja Šmit je otvarao flaše mumlajući samo njemu ra- zumljive monologe. Dok smo mi uživali u pričama i pivu, Mišelu nije bilo do smijeha. Mnogo puta je duboko i glasno uzdisao, više ljut na sebe što ne može normalno da prihvati da ga Emili ne želi, nego na nju koja ga je uvrijedila i nazvala lopovom... Što je i bio, saglasio se, i sručio flašu piva u sebe. Zasuzio je od alkohola, pa mu se Tetka koja je sa vikom uletjela u krčmu učinila kao fata- morgana. -- Požar! Požar, ljudi! Izgore Rupa! Sa suzama u očima i bijesom u srcu gledali smo kako u plamenu nestaje istorija Majdana. Čak nam nije bilo smiješno što su Ljubo, Đuro i Šmit sa pivom iz flaša koje su im ostale u rukama počeli gasiti vatru. Ništa se više nije moglo spasiti. Bilijarski sto što je odnio mnogo praha u Dojč, a ništa manje zlata u Crnu Goru; komoda nekadašnje najljepše djevojke Majdana; dušek na kom je skromni Đuro razdjevičio prelijepu šesnaestogodišnju Tetku; Ljubovih osam pasoša sa raznim imenima; fotografije Đoka Magnuma sa svim glumicama i pjevačicama iz velike Jugoslavije koje su sedamdesetih i osamdesetih bile kadre dići noge; prva torba Petka Poštara koju smo mi pokupili sa sve penzijama drugog dana kada je Petko preuzeo reon; vlas Emiline kose koju je Mišel krišom skinuo sa Mrvičinog rukava ne pričajući nikom o toj lupeštini; Mrvičin kondom koji je krijući kupio za ne daj bože i zavukao ga iza marksističkih knjiga i Titove slike koje su izbacili Jadovići sa trećeg sprata i prvi doveli popa da osvešta kuću pos- lije Žute grede, kao što su prvi spraćali koze u zavičajnu crkvu četrdeset pete; Komarčeve i Štakorove nade da će jednom roditelji doći po njih; Emilino krilo od slijepog miša kroz koje je gledala Mišela jednom dok su igrali bilijar; Tetkinu žudnju da ćemo je svi jednog dana povaliti na onom bilijarskom stolu i to na oči Đura Ćuka dok Cigani sviraju Đelem, đelem, itd. Plamen i dim su izbijali kroz vrata i prozore Rupe. Ukočeni smo stajali očekujući vatrogasce koji su se približavali urlajući sirenama. Đuro je odsječnim oficirskim glasom naredio Ciganima da sviraju posmrtni marš. Šmit se sjetio kako je u djetinjstvu zapalio stog sijena, pa ga nijesmo mogli utješiti, jer su posli- je požara morali prodati kravu hraniteljku... Svi smo bili nadomak plača, ali smo bili svjesni da Majdan ne plače ni zbog mnogo većih stvari, koje je upravo slutila Tetka kunući počinioce i proročki pominjući šta čeka kvart u kome ništa nije sveto, a sve je prokleto. Čak se i Mrvica uzdržao plača, što nas je više začudilo, nego požar. -- Picajzla i Crni! - konstatovao je Štakor. -- Sve je ovo zbog mene! Da ja nijesam pizda, ne bi bilo požara! - izjecao je Mrvica i odjurio niz ulicu. Sjeo je na klupu i obgrlio tijelo kratkim rukama i ninao se naprijed-nazad kao autistično dijete. Gledali smo ga sažaljivo i željeli da 37

ga vratimo među nas, ali se niko nije pomjerio sa mjesta. Nikad nijesmo bili bliži jedan drugom, niti odlučniji. Povod smo čekali već godinama. Snovi su postali stvarnost, znali smo, i podrhtavali kao konji pred trku, spremni da jurnemo čim se začuje startni pištolj. -- Ovo znači... - zaustio je Štakor. -- R...rat! - završio je Komarac, i trepnuo uplašeno, pa kad se uhvatio u stra- hu, istupio je korak ka vatri, koja mu osmudila trepavice, ali nije htio ustuknuti da ga vatrogasac nije gurnuo nazad i opsovao mu pamet balavu. Ljubo, Đuro i Šmit su mumlali o dotrajalim instalacijama i vrlo brzo ožednjeli, pa se vratili u krčmu. Mi smo, potišteni kao na sahrani najbližeg ortaka, čekali da nestane i zadnji pramičak dima, a onda ugazili u gar i pepeo do članaka i razgledali smrtno ranjenu jazbinu. Te noći je mjesec sijao kao nikad. Nije nam trebala druga svjet- lost. Sjedjeli smo u tami Rupe grozničavo razmišljajući o Crnom i Picajzli. Do- davali smo jedan drugom lulu sa hašišom jer nam je za strah i uzbuđenje trebalo nešto jača podrška od marihuane. Tišina se grčila kao gar i tek katkad je rezao Mrvičin piskavi glasić, kad bi došao red na njega. -- Ja ne konzumiram! -- Ni ja! Ja pušim! - prokomentarisao je Komarac i uvukao dim u pluća. - Uh! Burazeru! Iako klinci, i te kako smo znali razliku između albanske marihuane i hašiša. Između kokaina i heroina. Znali smo da nam treba kokain za akciju, ali nijesmo imali hrabrosti da predložimo tako nešto čime bi objelodanili svoj strah, ali i ugazili u močvaru u koju i iz koje nijesmo znali put. Uzeli smo ono što smo imali u svom sefu, hašiš, koji smo drpili ubijenom džankiju, kojega smo našli bačenog na košarkaškom igralištu jedne noći kad smo se vratili iz obilaska grada. Ja sam tada pogodio da je izboden šrafcigerom, dok su ostali tvrdili da je skakavcem. Pre- kosjutra, pošto sam pročitao izvještaj patologa na portalima, bio sam ponosan na svoju analizu, dok su se ostali pravili da su slučaj već zaboravili. Mišel nam je baš te noći priznao da sve više razmišlja da se upusti u trgovinu narkoticima, ali kad smo mi zaćutali, očigledno prestrašeni, prestao je sa planovima. Ili je shva- tio da ni on, a ni mi, još uvijek nijesmo zreli za opasan biznis. Poslije nekoliko mjeseci mi je priznao da su mu planovi letjeli kroz glavu, a potom padali negdje u ambis. Opet bi se kao slika na ekranu vraćali i sve više je žudio za akcijom, sve do novog naleta bezvoljnosti... zato i nije volio hašiš. Onda bi između dimova, uvježbanim pokretom okretao burence na koltu, a potom prislonio cijev na slje- poočnicu. Svi smo pretrnuli, a potom odahnuli kada bi začuli metalni odjek udarne igle u prazno. Komarac bi zažmurio, pa poslije udarca viknuo kao da ga je igla udarila u oko : -- ‘Oćeš da me o...o…o… - a pošto sam ga lupio po leđima, opalio je kao metak - okine, idiote! -- Ja im ovo ne mogu oprostiti! - naposljetku je Mišel procijedio kroz suve 38

usne i odšetao do prozora, na kom su stakla od toplote popucala. Okrenuo se teatralno i odlučno rekao: - Fajteri nikom nijesu ostali dužni, pa neću ni ja! Mi smo, krv, meso… Odavno smo priželjkivali povod za tu rečenicu koja je sedamdesetih stvorila mit o Fajterima. Sada smo imali dovoljno dobar razlog za mit o nama. Svi smo u jednom momentu bili zatečeni bremenom imena i slave koje smo priželjkivali, ali opet potpuno nesvjesni svoje vjere u žig koji smo nosili. Ustali smo kao po komandi i odgovorili uglas, onako kako smo iz Ljubovih priča zapamtili da su pravi Fajteri radili: -- I kost! Mučnu pauzu poslije te rečenice, razbio je onaj od koga smo to najmanje očekivali, Mrvica. Udario je nagorelim bilijarskim štapom o sto sa kog se digao oblak čađi. -- Dosta sam bio kukavica! -- Ovaj rat ne važi za tebe! - Blago mu se osmjehnuo Mišel, suzdržavajući se da ne pukne od smijeha kada je u mraku vidio kočopernu siluetu žgoljavog Mrvice. Meni nije izgledao smiješan, ili je smijeh bio nepriličan takvoj situaciji. Pogledao sam u ostale, ali niko nije imao ni sjenu osmijeha na licu, osim Miše- la, od koga smo to najmanje očekivali. Možda je on bio puno zreliji od nas. i odlučniji. Mi smo romantičarski razmišljali o svemu, a on osvetnički. Uostalom, on je jedini imao fajterski gen u sebi. -- Ako hoćeš da čitav život ostanem pizda, onda mi kaži da odem! Više me nikad nećeš vidjeti! - drhtavo se usprotivio Mrvica, pokušavajući da rukom smiri vilicu koja je tresla. Ruka mu je, takođe, drhtala, pa je ličio na očajnika. Skrenuo sam pogled, jer nijesam mogao da ga gledam kako se muči. Najjači i najslabiji su se suočili pogledima u tami. Oba puna žara, ali ra- zličitog. Mišelov pogled je tinjao, kao da je odavno pripaljen, ali je čekao na mali nalet vjetra da razbukti plamen koji je nosio u genima. Dok je Mrvičin, pun iskri i plamičaka, čekao jaki udar vjetra da ga ugasi. Valjda su pogledi puni kukavičluka i hrabrosti koji su zajedno tekli Mišelovim i Mrvičinim žilama bili dovoljan znak da uzmemo bilijarske štapove i da krenemo u noć, po svoje dosto- janstvo. Kao nikad, osjećali smo teret mita. Fajteri su u nama udarali u ratničke bubnjeve od kojih su pucale bubne opne ali sa unutrašnje strane. Srce se grčilo i trzalo kao da hoće da izađe iz kaveza od rebara. Kao hipnotisani izašli smo u noć, krijući se iza zlćudnog ćutanja, kao iza grudobrana. Iznad nas se kezio mjesec, stari i provjereni pajtos dječačkih strahova. Niko kao on nije znao da je jedino strah pokretao melanholične klince iz kvarta na neznane puteve i raskrsnice sa kojih su samo rijetki izabrali pravi put. Dok smo stajali poređani po visini, jer se hijerarhija poštovala u kvartu, svima nam je u ušima odzvanjala priča Ljuba 39

Mace koju nam je već godinama ponavljao na tom istom košarkaškom igralištu, na kojem smo maštali svoje najveće životne priče, od fudbalera do mafijaškog bosa, jer u Majdanu se samo nijesu poštovali obični izbori. Sumrak smo, provo- dili na igralištu, dovoljno blizu Tetkinom marketu, otkud bi najmlađi dovlačili alkohol za starije, trčeći da ne propuste dio priče koja je značila smisao i cilj. A opet, nadomak Ljubove Ofsajd zamke odakle je dobroćudni Šmit nervozno izvirivao očekujući najgore goste, a najbolje prijatelje, jer život bez Ljuba Mace i Đura Ćuka je bio potpuno prazan i nezanimljiv. No, Ljubo Maca nikad nije brzo završavao svoje priče. Zaplitao je jezik, vremena i događaje, ponavljajući bezbroj puta istu priču, sve dok ga Đuro ne bi opomenuo i opsovao Kulina bana. -- Ođe, đe je ovo igralište - načkiljio bi Ljubo, otpijajući iz flaše - ođe je bila stara škola... Mi tačno sjedimo u zbornici... -- Nije, nego u kabinetu fizike! - sasjekao bi ga Đuro, što je značilo da će se svađa između njih rasplamsati sve do onog trenutka dok se ne ustanu i počnu koracima da iscrtavaju plan stare škole. Uzgred su se nemilice svađali i uskaka- li jedan drugom u riječ, sve do onog trenutka dok bi pijanim koracima toliko izukrštali obrise škole da, već, pomiješaju čiji je čiji plan. Onda bi se umorni vraćali u gledalište i nastavljali priču bez kraja, dok je nervozni Šmit sa rukama na leđima prilazio da uz najgore psovke potjera stare pajtaše u krčmu da se napi- ju kao svinje. -- Tu, đe ti sjediš, Mišel, tu je bila zadnja klupa.... -- Magareća! - zaćukao je oduševljeno Đuro. -- Magareća, magarčeva puzdro! - klimnuo je strpljivo Ljubo, a potom se sa takvom žestinom raspalio svojom macom po tjemenu, da su ga dvojica najbližih morali vraćati u sjedeći položaj. To je bio znak Đuru da prestane sa ćukanjem i da ga napokon pusti da ispriča ono što je naumio. - Tu smo sjedjeli ja i Mišelov otac Đoko, a ispred nas dotični konjski rep Đuro Ćuk i zmijski zub Obren Orle Ljutković. Đuro je tiho ponavljao riječi, dok bi mu se na oči navlačila snena mrena, gledajući sa ljubavlju u Ljubova usta, kao da će iz njih uzavreti prošlo vrijeme. Ali Ljubo se nije dao zbuniti, nego kada se pomenu prošli dani i ljudi, pojačavao je ton, dajući mu neki svečani oblik, pa je nastavljao da priča bez kraja: -- Kada smo pobjegli sa mature... grad se digao na noge! Porodice su naložile policiji da nas traže. Centralni komitet je predlagao da nas proglase reakciona- rnom omladinom. Od tada pa do danas ja više ne znam ko smo. Izgubljeni sinovi ili državni neprijatelji! Fajteri iz Majdana ili zvijeri iz doline Rajne kako su nas mediji nazvali nekoliko mjeseci nakon dolaska u Njemačku. Za godinu i po smo držali Rajnu! Nas četvorica! Gadovi usrani i balavci iz kvarta! - Uvijek bi zasuzio kad bi pričao o tome, a Đuro se češkao po glavi, lepetao rukama i ćukao nervirajući Ljuba. - Dojč je drhtao od nas! Četnici su nam davali reket! Ustaše 40

smo karali u bulju! Turke i Albance smo obrezivali na fajterski način! Kidali smo im britvom vrh nosa, da znaju koga su karali petsto godina! Tada si na Zapadu morao da ustaneš, skineš kapu i kažeš: Fajter! -- Pa što ste se vratili u ovu vukojebinu? - pokušavao je da shvati njihovu tragediju, uvijek sabrani i radoznali Štakor, za šta je dobio magistralu po zatiljku od Ljuba, koji nije volio da ga prekidaju, jer je zaboravljao misao. -- Svaki ćošak ove planete je vukojebina, pimpeku od vrapca! Ali onaj tvoj ćošak je najljepša vukojebina od svih! - Zaćutao je kako bi žedno otpio gutljaj i sabrao misli, pa je nastavio nekim sjetnim glasom: - Kad si na vrhu, tek sagledaš koliko imaš prijatelja i neprijatelja. Svak misli da nije gori od tebe i da može isto što i ti! Daješ mu hljeb, a on ti ga maže mišomorom! Truje i sebe, ali i tebe! To je proces, pametnjakoviću! Vrzino kolo, iz koga ne izlaziš osim sa nogama napri- jed. Nijesmo ni čestito počeli trošiti pare kada su odjednom svi bili protiv nas! I krst i polumjesec! Švabe, Žabari, Šiptari, ustaše, četnici... a da ti ne pominjem naše Crnogorce! I oni što smo im pomagali i što smo im odmagali! I policija i Interpol... - sjećajući se poraza obično se lupao macom po tjemenu, dugo i ne- kontrolisano, a omlohavljena koža na vratu i obrazima, odjednom bi se zategla pretvarajući se u popruge žila iz kojih je tutnjelo bilo uspomena, griže savjesti, a najviše staračke nemoći. - Gledao sam svojim očima Orla Ljutkovića, kako mu švapski drotovi prvo pucaju u koljena, pa u laktove.... A on reži, mudo od kurjaka: Fajteri nikom ne ostaju dužni! I skoči, burazeru, i zubima dokopa pan- dura za muda! Kao pit bul! Isparandžikao mu ih kao soko golubicu! - A onda se počeo smijati nekim drhtavim, ali prodornim glasom, na ivici plača, dok smo mi skamenjeni po ko zna koji put slušali priču koja je proslavila kvart širom svjet- skih crnih hronika, želeći bar na trenutak biti Orle, pa neka umremo, jer smo znali da je Orle živ dok je živ Majdan. - Onda je tvoj otac, Mišel, kućo i prekućo, sa lisicama na rukama zgrabio najbližeg žandara za grlo i preklao ga kao vuk jare! Pio mu je krv kao vampir... - prekrstio se Ljubo, bacajući pogled na nebo. - Bog da mu dušu prosti! -- Ubili su ih kao pse! - zaridao je odjednom Đuro Ćuk, brišući suze prl- javim rukavima. - Baš kao pse! Majku im švapsku! Jednog sa mudima, a drugog sa grkljanom u ustima... -- Onda su meni uzeli macu i počeli da me biju njom... - zagledao se krvnič- ki u macu. - Od tada nemam kost nego kašu na glavi! Možeš da me biješ do mile volje, ali kao da biješ u gumu od šlepera! I taman kad malaksaju od udaraca koji su počeli ponovo da ih bole, Šmit bi počeo dirigovati orkestru Ofsajd zamka ispred krčme, što je bio posljednji pokušaj da privuče ostarjele Fajtere. Prepoznavši note začas bi se dva pripita pri- jatelja otrijeznila od uspomena. Potom bi Ljubo ustao protežući svoje stare kosti, i upitao, tobož, nezainteresovanog Đura: 41

-- ‘Oćemo li? -- Đe? -- Đe? U crkvu! -- U kakvu crkvu?! Prije bih u grob! -- U crkvu sa šankom da se pričestimo, protino kandilo! -- Pa što ne kažeš?! Šta me prepadaš! Odgegali bi do krčme, sa već pripremljenom pričom za cjelovečernju svađu sa onim koji se nikad nije plašio od njihove legende, dobrodušnim Šmitom. On je jedini smio da kaže Fajterima brk u brk: da im se popiša u cijev; da ne bi dao prebijenu paru za njihovu slavu; da im ne bi dao dvije ćurke na papir da mu čuvaju; da Ljubo nosi kokošije prkno mjesto glave, a Đuro kokošiji mozak... i mnogo sličnih i lijepih stvari koje su bile manir u kvartu. Ivo Džada, KATARAKTA Čopori I U tim godinama nije bilo jednos- svijeta. tavno da kažeš da ćeš da budeš pi- Međutim, epsko viteštvo je bilo lot, doktor, režiser, montažer... Ta se- ka-persa zanimanja su bila prokužena daleko od tih jajarskih hordi, koje su u devedesetim. U dvijehiljaditim smo se udruživale u sirotinjskom očaju i naslijedili sve dobro iz devedesetih, pa neostvarenosti, i poput pasa lutalica i to biti i dobar, obrazovan i sam znači pustošili ulice industrijskih gradova, biti drugačiji od svih koji se nijesu ali i onih drugih. ničim čestitim izdvajali. Dosta je bilo sa tim pederskim zanimanjima, došla Čopori su uzimali zvučna imena, su čelična vremena, kad se cijene ha- zapišavali svoje teritorije, imali svo- rambaše, hrabrost, oholost... a sve te je perverzne i krvoločne fetiše, i uvijek druge vrline, to su izmislili komunisti pucali u noge, jer su se bojali zatvora i servirali nam, kurvini sinovi, da nas kao kuge, što bi značilo da više nijesu odabrane, sjebu pred očima čitavog dio čopora. Ostavljeni sebi i svom kuka- vičluku, oni su bili niko i ništa. Samo ri- jetki su imali petlju da izaberu samoću. Poput komandosa na tajnom zadatku utonuli smo u mrak oko ulaza. Stiska- li smo dukseve na grudima, jer nam se činilo da nam srce preglasno kuca, i da će nam otkriti zasjedu. U tom bunilu kao olakšanje nam je pao poznati zvuk sportskog automobila, rezak, potpomognut nervoznom nogom na pedali od gasa. Talas preglasnog turbo folka, pomiješan zaglušljivim zvukom automo- bila, otrijeznio nas je od straha. Prepoznali smo Žapca i Gabi, kojoj niko nije znao pravo ime. Pričalo se da je doveo iz Beograda i da nije punoljetna. Nama je 42

izgledala kao seks bomba, a ispod debelog sloja šminke i više vidljivih plastičnih operacija kojima je napunila usne i jagodice, ali i one najupadljivije ženske atri- bute, nijesmo mogli ni vidjeti njene godine. Bila je toliko superiorna, jednom je izvalio Štakor, da nema hrabrosti ni da je pogleda. Svi smo mu se smijali, a u dubini duše, svi smo mislili i osjećali isto. Doduše, ona nas nikada nije ni pogle- dala, pa nam nije mogla vidjeti strah. Gabi je samo piljila u Žapca, kao da nije smjela nigdje drugo pogledati. Tako je bilo i te noći, Žabac se cerekao i gledao u retrovizoru Crnog i Picajzlu, koji su izlazili iz sportskog automobila. Gabi- na glava je nestala u Žapčevom krilu. Svi smo na isto pomislili u našoj pokva- renoj mašti. Prevarili smo se, ipak, te noći, jer je ona na svojoj tašni, uglavljenoj između sjedišta, predano raspoređivala doze kokaina za nju i njenog sponzora, kako smo zvali Žapca, naravno iz nemoći i ljubomore, a svi bi dali ono što nam je najdraže da možemo biti u njegovoj koži. -- Karajte male bitange da ne ufursate! - dobacio im je Žabac prije nego je ušmrknuo prah kroz cjevčicu od novčanice, a potom je pružio djevojci koja se presamitila da uzme svoj snif. Pošto je uzela sljedovanja, prilično grubo je zgrabio za kosu i glavu joj zario u svoje krilo. Drugom rukom nemirno počeo da istražuje njene obline ispod lake haljinice, koja je više otkrivala nego sakrivala. Posljednje što smo vidjeli je kako se Gabi oslobađa bratela, a Žabac dodaje gas i velikom brzinom nestaju iz kvarta. -- Ovo ti se zove život... - uzdahnuo je Crni, našto se Picajzla nakezio pokušavajući da skine Žapčeve tikove kokainskog zavisnika, kao što su ne- prestano trljanje nosa i zabacivanje kose. -- Budi dobar, pa ćeš i ti početi da živiš, dečko! - rekao je gotovo istim Žapčevim glasom, a potom se okrenuo prema kvartu i pljunuo daleko prema suterenima. - Kad nemaš love, onda si niko! Potom su sa džepovima u rukama, snovima u glavama, krenuli u mrak ula- za, otkud smo iskočili sa bilijarskim štapovima. Ne sjećam se do tada brutalnijeg prebijanja, a utrkivali smo se u kvartu da vidimo sve obračune, tuče i ubijanja. Kao da mi je satana dao neku neviđenu snagu i srce tako sam sa zadovoljstvom lomio bilijarski štap o glave i tijela dojučerašnjih drugova. Ponešeni nagonom za samoodržanjem, za svojim neprikosnovenim mjestom pod suncem koje je čuva- no isključivo za nas, udarali smo sumanuto i osvetnički, ne slušajući kako koža puca, kosti krcaju i kako nas krv prska po licu i odjeći. Ponekad u žaru da se što više osvetimo za izdaju i plamen u našoj Rupi, i jedan po drugom, ili bi nam se štapovi na istom zadatku ukrštali. Jauk i vriska dvojice izdajnika probudili su komšije. Sanjivi stanari počeli su promaljati glave na prozore, prijeteći i poziva- jući policiju. Tetka, poluobnažena upalila je svjetlo na prvom spratu i zaurlala: -- Ne date poštenom svijetu da spava! Probisvijeti! Propalice! Mišel nas je gurao sa nepomičnih tijela dvojice izdajnika, te smo pod stra- 43

hom od policije, koja nikad nije žurila da uđe u Majdan, ipak uhvatili maglu držeći se sjenki da nas ne bi komšije prepoznale. Tetka je divljala i dalje, sve dok nije osjetila u sebi Petkovu žaoku, pa joj je stala riječ u grlu i cvileći je zatvorila prozor, nemajući snage da zavjesu od svojih usana navuče na krezuba usta. Ivo Džada, KATARAKTA Pravila Neko je davno izvalio glupost nepoštovanje su dva osnovna pravila da pravila postoje da bi se kršila. Ne u kvartu u kom sam ja odrastao. Obje znam ko je imao tako blistav um da varijacije su legitimne, a najbitnija je lupi takvu drskost i ostane živ. Apso- dosljednost… U dosljednosti nepošto- lutno sam siguran da je sve, ama baš vanje postaje poštovanje nekih drugih sve, uređeno po pravilima. I priroda, vrijednosti. Ako ne poštuješ sebe, neće i društveni sistemi, države i gradovi, te ni drugi poštovati. Ako te drugi ne a pogotovo kvartovi i ulice u njima. poštuju nauči ih da te poštuju. Pošto- Tu tek igraš po pravilima, ili te nema. vanje nema cijenu… Kao ni nepošto- Strahopoštovanje i njegova devijacija - vanje… Nikada Gabi nijesam pitao o životu sa Žapcem. Žene su pragmatičniji pol. Nije tačno da one brzo zaboravljaju prošlost, već vrše selekciju prošlosti. Možda ih jače bole greške, ali to ne pokazuju, već izvlače pouke za razliku od muškara- ca, bar onih kojima ja pripadam. Takvi se teško odvajaju od prošlosti i žive sa tim teretom dok ne umru. Iskreno, čuvao sam se da se ne zaljubim u ženu kao što je Gabi, ali nije da nijesam osjećao ljubomoru dok igra ispred napaljenih pasa u klubu i dok joj prljavim šapama tutkaju novčanice u donji veš. Klonio sam se tih predstava i obično dolazio pripit poslije dva izjutra kada su djevojke završavale sa tačkama i većina njih odlazile u sobe sa mušterijama. Gabi je bila Big Mama i imala je pravo na slobodno veče i slobodan život. Kako i ne bi, kada je ona re- grutovala sve djevojke u gradu, a i šire, za posao koji je donosio ogromnu zaradu. Da li zbog godina ili plastičnih operacija Gabi nikada nije izgledala ofucano. Ona je tvrdila da je to zbog pozitivnog odnosa prema jebenom životu, smijala se dugo toj rečenici, a potom biflala kao navidana monologe o zdravoj ishrani i istoimenim stilovima. Kad sam joj rekao da te najdosadnije ženske priče tupe muškarce gore od godina i nezdravog života, prevalila me na krevet, i umjesto da se ljuti, smijala se i igrala sa mnom kao sa djetetom. Od te igre, jedne trotoarke, kako smo tepali takvim djevojkama, iako nijesmo bili sigurni da su prostitutke, ostao je do dana današnjeg ukus gorčine. Isti onaj ukus koji sam osjetio kad me napustio adrenalin i kad smo došli do daha poslije prebijanja bivših drugova. 44

Kada se sve završi onda je obično sve dobro, bez obzira na to što kao tinej- džeri nijesmo znali da ništa nije završeno... Da je tek počelo, ono, što smo toliko željeli da krene već jednom. Dosta nam je bilo priča u školi i kvartu da smo mi, u stvari, manekeni kriminalci koji žive od slave predhodnika. Ali kako da dokaže- mo da i na nas kvart može računati kada nijesmo imali priliku, a toliko smo je priželjkivali. Onda je došla, kao grom iz vedra neba... Zbog jedne obične i glupe šale. Šale, koju smo iskoristili... Svi! I koja će nas skupo koštati… Sve! U Rupi, koja je nesnosno zaudarala na čađ, svi smo htjeli da nešto kažemo. Da iz svog ugla prepričamo strašnu osvetu za požar u jazbini. Rupi, koju je Đoko Magnum ostavio u amanet sinu Mišelu. Rupu i magnum, najčuveni revolver u kvartu. I napokon smo dobili šansu da pokažemo svjetini da Đoko nije rodio kriminalčicu - djevojčicu, kako su se podsmijavali, nego sina nasljednika koji će dostojno nositi njegov revolver i srednje ime. U svečanoj atmosferi, u grobu od Rupe, svi smo imali riječi hvale za drugog, a ponajviše za sebe. Svi, osim Mrvica. On je sve hvalio, svaki udarac za istoriju kvarta, ali je kudio sebe. -- Ipak sam pizda! -- Nijesi, budalo - sokolio sam ga - bio si ih kao komarce! -- Ne diraj mi rođake! - uvrijedio se Komarac. -- Da nijesam, roknuo bih i Crnog! Ovako samo sam tukao Pizajzlu kao da sam bio hipnotisan! -- Ne sjekiraj se, ja sam ga umlatio za tebe! - nacerio se Mišel, ali više da mu da podršku, nego što je imao nagon za hvalisanjem. Samo je Štakor mirno sjedio i čekao da se završi oduševljenje. Uvijek je želio da razmišlja unaprijed i da razrađuje planove, ali smo mi imali previše energije da bi je čuvali u baterijama. -- Sad ćemo imati Žapca na vratu! - zaključio je tiho, tek da bi nas trgnuo iz herojskog transa. Zamukli smo naježivši se od tog imena, ali utisci od batina koje smo nanijeli Žapčevim novim momcima, bili su bar na trenutak jači od straha. Mišel je izvadio magnum iza pasa i zavrtio ga oko kažiprsta, onako kako je vježbao već godinama. -- Žabac ima nas… na vratu i grbači! - rekao je nekako mirno, kao da je i tu rečenicu vježbao godinama. I jeste je vježbao, priznao je sebi, ali nije znao koje će ime izgovoriti. Hoće li to biti Žabac, ili neko od braće Dostanića. Napokon je izgovorio, ono što je već počeo da prebacuje sebi da neće nikada reći, dok mu se otac prevrće u grobu. Koliko je težak bio fajterski krst samo je on znao. Naglo je zavrtio bubanj revolvera i prislonio cijev na čelo. Samo se trenutak mislio, gleda- jući naše zabezeknute face i hladno pritisnuo oroz. Udarna igla je, opet, udarila u prazno. Srećni kurvin sin, pomislio sam. Svi smo odahnuli, a Mišel je osjetio talas nejasne sreće. Ne zbog toga što je ovaj put na ruletu ostao živ, nego što se poslije toliko godina i maštanja on, Mišel, sin Đoka Magnuma osjetio živim. 45

Komarac je izmucao tek poslije nekoliko pokušaja da iz njegovih usta izađe glas, držeći se za srce: -- Š...šta r…radiš?! Mišel se osmjehnuo u njegovom pravcu, ali ne njemu, nego svojoj sreći, koja nije imala kraja. Napokon je osjetio šta znači biti Fajter. Na vrh glave su mu bile priče pijanih Fajtera u Ofsajd zamci, gdje se ništa nije mijenjalo i događalo već mnogo godina. Ni inventar, ni muzika, ni gosti... ni priča. Uporno su se Ljubo i Đuro svađali sa Šmitom oko istih gluposti, a najviše oko poštovanja i nepošto- vanja. Jednom kad nešto izgubiš više ga ne traži, znao je, jer izgubljeno je onoga ko ga nađe. Ustao je i zakleo se da se više neće kriti, a nama neće zamjeriti što god odlučimo. Potom je, ne osvrćući se, otišao u Ofsajd zamku. Nije se iznenadio kad nas je par trenutaka kasnije vidio postrojene uz šank, pored Ljuba i Đura koji su se svađali sa Šmitom. -- Dokle ćete da me zavitlavate nepismena uličarska boranijo! - ljutio se Šmit, pokazujući im podugački račun. -- Ko te zavitlava, krastavčeva bradavico?! - zebezeknuo se Ljubo. - Ko je ođe gazda? -- Ti! Ali ja sam šef! Ja vodim ovu firmu koju ti hoćeš da upropastiš i da me ostaviš bez hljeba! - nastavljao je apsurdnu svađu debeli barmen vjerujući u is- pravnost svog predanog poslovanja. - Ja ti isplaćujem zaradu, a ti plaćaj račune! Ja ovoj zemlji uredno plaćam porez, a ako ti se ne sviđa zbogom! – već je skidao kecelju ko zna koji put te večeri i kretao da se ne vrati. -- Ođe smo ti život ostavili, a ti nam trubiš o veresiji!? - zalepetao je rukama Đuro Ćuk, koji nikada, ali nikada, nije plaćao račun, već se njegovo piće pisalo na Ljubovo ime. - Sramota! -- Ostavili ste život, ali nijeste ni elera! Lopanderi! Nijesam ja od vaše branše! Ja sam pošten čovjek i hoću pošteno da radim! A vi mafijajte đe ste naučili! Nije vam ovo Dojč! -- On još i provocira? - čudio se Ljubo tražeći pomoć od Đura koji je oponašao ćuka, time vjerovatno misleći da je Šmit lud. - E, sad ti, muvlji isplju- vče, ne damo ni banke! - iznervirano je dreknuo, riješen da napokon otpusti matoro blebetalo, koje je poštovao kao samog sebe, jer ga nikad nije zakinuo ni za jednu paru, što su potvrđivale razne knjigovođe koje je angažavao, ali je tog trenutka spazio nas postrojene za šankom i idućeg momenta već zaboravio na svađu sa nepopustljivim Šmitom. -- Daj sinovcima piće, meketava babetino! -- Upropastićete mi firmu! - vrtio je glavom Šmit, dok ga je Ljubo ubjeđivao, naslanjajući se svom težinom na Mrvicu. -- Ti si rođenjem upropastio i sebe i druge! Nije iskopana kuća đe nema sinova, nego đe su takvi... je li, sinovac? - likovao je Ljubo, obraćajući se Mrvici, a potom se zabrinuo vidjevši da jedino on nema piće: - Šta ćeš ti piti? 46

-- Milk šejk, - mirno je odgovorio Mrvica, dok su se tri prijatelja zagrcnula. -- Je l’ ti ja ličim na mljekaru, balavče?! - uvrijedio se Šmit. -- Ne ličite, striko Šmit! -- Onda popij pivo i ne kaljaj čast ovoj poštenoj krčmi! - odbrusio je Šmit i otvorio Mrvici flašu. - Čaše ne služimo, kao i ništa drugo što se pere! Pij! Tri matora prijatelja su se kao jastrebovi nagnuli ka njemu, dok smo se mi smijuljili gledajući kako Mrvica preko noći sazrijeva u pravog Majdanaša. Upla- šen, nagnuo je flašu i počeo da pije na eks. Tri su pijanice zablenule iznenađeno u njega, a potom se Ljubo prekrstio i zamumlao neskrivajući iznenađenje: -- Manjeg stvora, a većeg cuga moje oči gledale nijesu!? Mrvica je iskapio pivo, obrisao rukavom pjenu sa nausnice i nosa, pa se ljubazno obratio Ljubu: -- Striko Ljubo, odavno sam htio nešto da vas pitam! -- Pitaj, sinko, ali nemoj za savjet. Da sam nešto znao naučio bih sebe, da sjutra ne umrem kao pas! -- Ma, nije to - odmahnuo je rukom, od piva zajapureni Mrvica - nego, kako u životu da ne budem pizda?! Ljubo se zbunjeno okrenuo ka nama, pa kad nam nije uhvatio poglede koje smo skrivali zajedno sa cerekanjem, počešao se po prosijedim čekinjama na bradi. Nemoćno je pogledao u Šmita koji se krstio, pa u Đura koji je zalepetao koščatim rukama. Ljubo je počeo da se meškolji, pa da se znoji. Tražio je prave riječi i savjete za čudnog klinca, koji je iskreno djetinje piljio u njega. Misli i savjeti su mu bježali iz glave. Tražio je pomoć od prijatelja koji su se pravili nezainteresovani i već ga posmatrali sa podsmijehom, jer su ga mogli zamisliti u svakakvoj situaciji, ali u ovoj nijesu nikako. Fajteri ne žive za sjutra, već za danas. U suprotnom ne bi bili to što jesu. Opet, znao je da su oni, kakvi takvi, uzor svim klincima u kvartu. Naravno, sa hrabrošću. O pameti nikad nije razmišljao, niti je na nju ikada u životu računao. Ta sposobnost se u njegovom zanatu nije tražila. Ljubo je opso- vao sebi u bradu, zagrlio Mrvicu i počeo da hvata misli koje su se raštrkale kao bubašvabe po Šmitovom šanku. -- Sinovac, to ti je složeno pitanje... Vidi, ja ti ne umijem to stručno reći, ali koliko sam ja vidio u životu, a vidio sam mnogo... ovaj, šta sam htio reći... jeste... da... pizde neće metak, ali hoće rikošet, razumiješ? -- Pa, onako... - zbunio se Mrvica. -- Ma to ti je prosto.... Biti pizda u životu nije lijepo, ali je korisno! Kontaš? -- Kontam! Hvala, striko Ljubo! - prošaputao je skrušeno Mrvica i pod izgovorom da će do toaleta izgubio se u mraku, zaklinjući se da više nikada neće streknuti ili zažmuriti kada čuje pucanj, pa makar zrno završilo u njegovom srcu. Instiktivno se počešao po grudima, koje su ga zapekle kao od pravog metka. 47

Zadržao se iza krčme tek toliko da obriše suze od nemoći. Uspio je da se sabere i smisli kako da izgleda da se promijenio poslije prve tuče i prvog piva, ali nije sebe mogao da zamisli nikako drugačije nego kao do sada, malog, nečemurnog, slabog i nervoznog dječaka koji je želio mnogo, a mogao malo. Čuo je šta pričaju u krčmi kroz tanke zidove i strepio da ne povedu razgovor o njegovom kuka- vičluku. -- Duplo! - dreknuo je Ljubo na Šmita da skrene misli sa dječaka koji mu je postavljao nesuvisla pitanja od kojih se više zbunio nego od njemačkih pandura i tužioca, pa se tresnuo dva puta macom po gumenom tjemenu. - Kako me umori prcko balavi! Šmit je otvorio četiri flaše, čisto da nastave tamo gdje su stali prije nego ih je radoznali dječak prekinuo, od čega se Ljubo zabezeknuo. -- Šta je ovo? -- Ja častim! Imam razlog! -- Koji, šišmiše stari? -- Nećeš mi vjerovati… Nikad te prije nijesam vidio da razmišljaš. Šmit i Đuro se se zasmijali, a Ljubo se počeo češkati po zatiljku i smišljati osvetu. Mišići i kosti su ga boljeli. Žudio je za promjenama, ali nije imao snage da ih učini. Sve je već odavno izgubilo smisao, ali je životario čekajući da se nešto desi. A ništa se nije dešavalo. Čak ni informativni poziv iz policije. Ljubo Maca, Fajter, od koga je strepilo evropsko podzemlje i policija, spao je na pijanog i ludog Đura Ćuka i debelog Šmita, kojeg su maltretirali svi u školi, sve dok ga on nije spasio od bijede i dao mu da mu vodi lokal i poslove, a sada on maltretira njega. Život uvijek ide u drugom smjeru od planova i želja, pomislio je i odgegao do toaleta da se pribere i vrati u stvarnost. Ivo Džada, KATARAKTA Čopori II Čopori žive po životinjskom prije ili kasnije, vođe čopora od hero- pravilu. Udruženi napadaju sitne i ja, postaju niko i ništa... Vukovi svoje nemoćne, pa tek usamljene i hrabre, slabe pojedu. Ostali predatori, takođe. koji su postali nejaki i nekorisni u svo- Samo ljudi ostavljaju slabe i produža- jim čoporima, pa slabe u svojoj usa- vaju im agoniju. Ili početak agonije. To mljenosti i nemoći, te vrlo brzo postaju je genetika. Biografija i biologija lika. žrtve. Niko ih ne žali, jer oni su bili si- Krajem oca nastaje početak sina, i to je lni. A silne niko ne voli. Preokret koji je tako od kad je svijeta... Ništa ne počinje i bogom dan u filmskoj dramaturgiji. Ko ne završava se sa mnom, tobom ili bilo bi gore, sad je dolje... i obratno. Tako, kim. Amin. 48

Nekoliko gostiju na poker aparatima se brzo udaljilo iz kazina kada su gorile unijele Crnog i Picajzlu i grubo ih bacilli ispred Žapčevih nogu uz urlike pre- bijenih. Očigledno naviknuti na slične prizore niko se nije pokrenuo da im po- mogne. Čak su Gabi i nekoliko djevojaka sa kikotom nastavile da gledaju u šolje od crne kafe, ne obraćajući pažnju na krvave i izubijane klince koji su pokušavali da ostanu na nogama pridržavajući se uz stolove i stolice. -- Đeca vas biju!? Šta ste vi? Žene? - napokon je osuo paljbu po njima. -- Napravili su nam čeku, gazda... - pokušavao je Picajzla da se opravda. - Bilo ih je tridesetak! Čitav kvart... - ali nije uspio da završi, jer mu je Žabac pljusnuo takvu šamarčinu da se presamitio preko stola. -- Ćut’, debilčino maloumna kad te ne pitam ništa! - dreknuo je Žabac kivan što nije provjerio balavce pa ih tek primio u svoje redove. - Piton! - Pozvao je krupnog, atletski građenog tjelohranitelja koji je sjedio u ćošku i čitavo vrijeme cinično posmatrao Crnog i Picajzlu. Gorila se tromo ustao i lijeno prišao Žapcu, nikad ne pokazujući da previše pati od gazdinog autoriteta, ali nikad nije odbio naređenje. Imao je svoj ritam i stopostotne učinke, pa je mogao sebi da priušti stil, o kome se pričalo i vremenom je ulazio u legendu okrutnog snagatora. Nije volio da preuzima inicijativu, ali da se on pitao - dao bi tim balavcima što vole da se igraju mafije još po jednu porciju batina i završio sa sukobom. Jesu klinci sa pedigreom, kako su zvali novu dječurliju iz kvarta, ali tek moraju da se dokažu da bi bili egal. Međutim, nije mogao da dokaže tvrdoglavom Žapcu da nikad ne treba davati do značaja jajarama, jer će da se osjete važnim, a to je već korak do nepotrebnog sukoba. Nije sporno ko je jači, već ko je uporniji i izdržljiviji da ops- tane u gradskoj džungli u kojoj sa svake grane ili iz rupe preže po jedan predator da odbrani ili osvoji novu teritoriju. -- Kaži, gazda? -- Nađi i dovedi mi te male jajare! - bio je jasan Žabac. Piton je klimnuo potvrdno glavom i rukom pozvao dvojicu kolega, uko- liko bude potrebe da se trči da to oni urade umjesto njega. Nije mu padalo na pamet da ga ljudi gledaju kako jurca za nekim žutokljuncima po gradu. Ionako je bilo pitanje vremena kada će se vratiti pod komandu Krsta Dostanića, koji je pokušavao da legalizuje svoj imetak. To je značilo da se mora odreći sumnjivih tipova oko sebe koji su mu pomogli da stekne ime i bogatstvo, ali su se ljudi uvi- jek lakše odricali prijatelja, nego kapitala. Mrzio je trenutak kad ga je zamolio da se skloni kod njegovog potrčka Žapca na neko vrijeme, a vrlo brzo će doći dan da se vrate navikama iz prošlih vremena, tako je rekao, zagrlio ga kao najrođenijeg i predao ga podrugljivom Žapcu. Nikada nije pokazao da je uvrijeđen, ali je vre- menom osjećao zaglupljivanje ovim poslom. Razmišljao da otputuje na primorje gdje su njegovi pajtosi odavno postali gazde. On nikada nije imao ambicija da postane biznismen, već da živi svoj surovi život penzionisanog kik-boksera sa 49