MOLITVENIK HRVATSKIH PJESNIKA II WEB

Tko će drugi igda moći U potribi nas pomoći? Tebi tvoj Sin sve će dati Štogod budeš ti pitati, Jer On znade, kako Mati Imade se poštovati. Hrvatska duhovna lirika, 1968. (skraćeno) 99Molitvenik hrvatskih pjesnika

Juraj Maljevac (Pater Gregur) (1734.-1812.) KLASEN (Lipanj) Ja se mesec zovem po imenu Klasen, Zak sem došel, povem: moju iščem hasen. Iščem hasen moju, Bože vsamoguči, Iščem diku Tvoju, Mešijaš dojduči. Ti obečal jesi: Dojdem! se tolnači, Jošče došel nesi, dojti ne odvlači. Ali ravno sada, kad kraljujem Klasen, Bude, ako kada, Teb’, meni hasen. Dika bude Tvoja, kad bus tak ponižen, Hasen bude moja, ar budem izvišen. Cvetja, istina je, dost Majuš premore, Akoprem tako je, gdo se ž njim pomore? Cvetje ni za jelo, neg samo za oči, To se ne bu jelo, glađu ni pomoči, Ako na to dojde, cvetje takaj zmorem, Ali berzo projde, ž njim Ti ne pomorem. Cvetje berzo gine, berzo ga nestane, Sunce po njem sine, vre suho postane. Kaj ja imam? moje to ime poveda, Hasni v letu; v zime toga Maju ne da. Klasen imam klase rodne, dosta pune, pomoč od njih da se, štagli se napune, Kad se klasi zmlate, zernja bude dosta, Vse to bude za Te, još za druge osta. V melin se odnese, bela buda melja, Domov se donese, gledat bu ju želja. Onda pogačicu zpečemo, kolače, 100Molitvenik hrvatskih pjesnika

Ali gibanicu. Imamo sokače, Oni budu pekli, kuhali vsi za Te, Mesili ter sekli, rezali falate. Ako budeš hotel mleka, ali pako putra, Pun ga bude kotel od ranoga jutra. Putra cele šmoklje pred Te se postave, Nit bu zlo za štruklje, za Te se ostave. Nut Junijuš gosti kakve lepe nudi, Drugde gosti, posti, dojti ne zamudi. Jošče jedno imam, kaj Te genut more, Za segurno štimam da meni pomore. Romuluš je toga imena mi pridal, Kada je Rimskoga Varaša zazidal. Ja sem onda stari, starosti velike, Gdo se z menum pari vu dobe tulike? Ti si stari; kak mal hočeš se roditi, Pri starem bu mali mogel skupa biti. Tebe dete malo starec bude zibal. Kada budeš spalo, ne budem se gibal. Budem Te po hiže nosil ali vodil Više ali niže, kud goder buš hodil. Kad zaprosiš jesti, ali pako piti, Taki ču donesti, vsem na službu biti. Narodi se zato, preželjno detece, Pusti zato na stran vse druge mesece. Prošnju primi moju, piši: Fiat! dojdem! Dobim milost Tvoju, vesel domov pojdem. Hrvatska duhovna lirika, 1968. 101Molitvenik hrvatskih pjesnika

Antun Ivanošić (1748.-1800.) NUT SRIĆNOG GRIJA Nut srićnog grija, na kog je zmija mater Evu, ženu prvu, nagovorila lažuć! Jer Sin od vika Božji, čovika kupac prvi, s činom krvi odkupljuje krv dajuć. O Bože, Bože, tko l’ Tvoju može ljubav doseć koju motreć brez dna i mire vidi?... O, čovik što je, kakov i tko je, da za njega grišećega Bog križ i muku slidi? Sam Bog se kini... Dušo, procini: Bog za tebe daje sebe, jao, na priteške muke. ... Stari pisci hrvatski, knj. XXVI, 1940. 102Molitvenik hrvatskih pjesnika

Ivan Mažuranić (1814.- 1890.) MOLITVA ZA RODITELJE Oče, koj si vrhu neba, Djeteći Te glas naš moli: Daj nam s neba što nam treba: Ocu i majci da su zdravi, A mi da smo sinci pravi. Roditelje čuvaj naše, Blagoslov jim podaj ruci; Jer što ‘e naše, oni daše. Nas pak ravnaj duhom Tvijeme Da smo Tvoji svako u vrijeme. Pjesme, 1979. (Prijevod po nepoznatom predlošku) 103Molitvenik hrvatskih pjesnika

Petar Preradović (1818.-1872.) MOLITVA Oče dobri, Bože svemogući! U kojega svetoj ruci Sva su carstva, svi su puci, K tebi dižem duh svoj - uzdišući, I molitvom vrućom zaodijevam Najmilije blago sebi, Preporučam, Bože, tebi Rod svoj mili kog ti glasom pjevam. Sretan sin sam s toga roditelj! Srcu svoje da odoli, Sin ti se za oca moli, Usrećenik za usrećitelja! On je trunak u svijetu tvojemu, Ali tvoja milost sjaje Na sve stvore, u sve kraje; O smiluj se, Bože, ti i njemu! Među svijetom, koj’ mu život tare, I staro bi, da uzmože, Okrijepi ga, jaki Bože Da nadživi dušmane si stare! Sve što plodna tvoja ruka sije, To i raste, lista, cvati; Cvijet i njemu ne uskrati, Jer cvjetao još dosada nije! 104Molitvenik hrvatskih pjesnika

Krvcu lije uvijeke za druge, A plaća mu uvijek tužna! Pravda mu je mnogo dužna, Pravedniče, ti joj vraćaj duge! Vrijeme teče; sudba budućega Lice skriva još u tmine; Daj, koprenu kada skine, Da sunašcem prosine na njega! Ako l’ pako nezgode ga smute, Te mu i nade luč ugasne, Uzdrži mu zvijezde jasne: Vjernost sebi, pouzdanje u te! Naše gore list, 1862. (PSHK, knj.30, 1965.) 105Molitvenik hrvatskih pjesnika

August Šenoa (1838.-1881.) POSAVKE 2. O ti dušo! O ti, dušo moje duše! O ti, srce srca mog! Kuda pošla, kamo došla, Pratio te dobri Bog! Tvrda zemlja putem bila Tvojoj noni mehak mah, Zla se bura ukrotila Pred tobom na milen dah! Tvrdnulo pod tobom more, Snizila se strma hrid, Ljuta zima cvijećem cvala, Moja dušo, na tvoj vid! Sav ti život bio božić, Anđeli te sreli svud; Nikada mi neplakala, Prostrla ti sreća put! Samo katkad u toj sreći Imena se sjećaj mog; O ti, dušo moje duše, Pratio te dobri Bog! Glasonoša, 1865. 106Molitvenik hrvatskih pjesnika

O USKRSU O Uskrsu bilo, još pamtim i sad, Jutarce zlatno nam sjalo; Poletih vam živ, poletih vam mlad U seoce mileno malo. Dva jablana vita stajala tuj, Dva vjerna kući stražara, Za ogradom lavež kudronje čuj, A crkvica kraj kuće stara. U dvorištu drvena suša i hlijev, Sred dvorišta drveni zdenac, Čuj goluba guk i kokota gnjev, - Na prozoru ljubica vijenac. Za kućicom vrta kitnjasti prug, Tu klinčac cvate i ruža, A dalje onamo u zeleni lug Svud stazica bijela se pruža. O Uskrsu bilo, kad ustade Spas, Od zlata dršće ravnina, Kroz uzduh lijeva zvona se glas U slavu božjega sina. Svud naokô sveti pokoj i mir; Sad gle iz pitomih sela Na puteve vrvi šir u šir Hrvaticâ povorka bijela; 107Molitvenik hrvatskih pjesnika

Na puteve vrvi hrvatski puk, Sve radosno obraz mu blista, Zvonova seoskih slijedeći zvuk Pobrzala svjetina čista. O Uskrsu bilo, u vrtu bjeh ja, Nad menom nebo plavetno, Uz mene draga - ah Bog to zna, Kol’ srce mi kucalo sretno! Na grudi spustila zlaćeni pram, U pramu modar joj cvijetak, Zorolik na licu joj anđela sram, Života u oku joj svetak. Na usnah joj ljubak lebdio smijeh; Tad planu cjelov nam prvi, U miru se stopile duše dvije, A srca nam zavrela krvi. Sve splinulo tad: i zvona glas I nebo, zelenilo gaja, Dva anđela bjesmo u taj čas Sred božjega grleć se raja! O Uskrsu bilo; o Bože moj, Za krasni taj hvala ti danak! O Bože daj, o sreći toj Bar katkad da snivam sanak! Vijenac, 1873. 108Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA LJUBAVI Oj ljubavi! Ti kaplja jesi rose, Bez koje ruža samotnica gine, U sedam boja svijet mi s tebe sine. I car i prosjak tvoju milost prose, Pred tvojim svjetlom carstvo noći mine: Iz veriga se duša uvis vine: A tvoja krila k zvijezdama ju nose. Do moga groba posestrimom budi! Da, ti me vodi, nukaj, ravnaj, sudi, I u srce mi sadi cvijeće dovijek. Zlo živjet da je? Bez tebe je gore, San ljudski život mutno, mrtvo more, A sanak sjenke svaki smrtan čovjek. Vijenac, 1875. 109Molitvenik hrvatskih pjesnika

Mate Meršić Miloradić (1850.-1939.) BOG I HRVATI Bože, ki si na visini, Ki narodom živit daš, Svega svita kralj jedini, Kralj, otac, branitelj naš! Ta hrvatski narod mali Rad bi živit, rast i cvast! Dugo su ga Turki klali, Ti mu nisi dal propast! Smrt na kolcu, ne na križu ... Ti si gledal grozni čin ... Ruke s groba k tebi dižu Oci, majke, kćer i sin! Za toliku bol i ranu, Za toliki strah i big, Za toliku krv proljanu Plaću prosi mučenik! Ne to prosi, da na druge Sebe stavi kot tiran; Neg da lanci i veruge Padnu svim na svaku stran! Da nek same dobre ljude Hrani širom Božji svit, A Hrvatu radost bude Med dobrimi dobar bit! Da od boja, kuge, glada Čuvaš svit i svaki kut; 110Molitvenik hrvatskih pjesnika

Da na zemlji zmožno vlada Sloboda uz mar i trud! Da te slavi muž i žena, Oci, majke, svi okrug, Od koljena do koljena Sin i kćer i daljni vnuk! Jačke, ³1978. 111Molitvenik hrvatskih pjesnika

JUTARNJA MOLITVA Kad se stanem, k tebi zdahnem, Bog Otac, stvoritelj moj! Čuval si me noćno vrime, I danom uza me stoj! Tebe slavi va ljubavi Dite tvoje, cijeli svit; Daj mi znati spunjevati Tvoju svetu zapovid. Jezuš mili, pomoć dili, Da se ugnem zloćam svim; Ter ti cijeli danak bijeli Čisto srce posvetim. Duh batritelj, posvetitelj, Daj obladat grišnu ćut, Va stalnosti, va svetosti Poznat, slijedit pravi put. O Marija najmilija, Mati Božja, Mati svim! S manom budi, kad me bludi Zali duh, da zlo činim. Andjel blagi, andjel dragi, Moj branitelj, moj čuvar, Budi meni drug ljubljeni, Kraj odvrni svaki kvar. Jačke, ³1978. 112Molitvenik hrvatskih pjesnika

VEČERNJA MOLITVA Dobri Otac v nebi, Hvala budi tebi, Da si ov dan moju Dušu čuval sebi. Grihe mi oprosti Po milosrdnosti I Sina tvojega Velikoj vridnosti. Sveto oko tvoje Neka virostuje I ‘vu noć očuva Dušu, tijelo moje. Sveta Božja Mati I andjeli brati, S vami ću va miru ‘Vu noć počivati. Jačke, ³1978. 113Molitvenik hrvatskih pjesnika

KRUGOM LJETA 1913 Daj mi, Bože, čagod hoćeš, Radosti i boli! Ljubezno je obadvoje, Ar je šalju ruke tvoje Na me s neba doli. Jedno prosim: Daj po mjeri Obadvoje priti! Dili radost, dili tugu, Tako jednu, tako drugu, Da me ne prehiti. Kod prigrivo sunce preveć, S oblakom potone. Kad se smrzne led na šine, Pjeska sipnu pod mašine, Da se kolo gane. Prez zadiva kolo glatko Vrti se na mjesti. Tegnut zgora, uprit zdola, Tako teču dalje kola Po hrgavoj cesti! Jačke, ³1978. 114Molitvenik hrvatskih pjesnika

Đuro Arnold (1854.-1941.) ŠTO SE VIŠE BLIŽIM Što se više bližim žica svrsi, To se, Bože, više mrače puti - U daljini samo sjaju vrsi, Za kojima srce Tebe sluti. I po mraku ja se mukom vijem Kroz kamenje i kroz trnje gusto, S rana mnogu gorku suzu slijem Na to svoje živovanje pusto. Potraje li dugo kušnja ova, Strah me ipak: jošte da ne zađem – Ne daj, Oče, nakon zemskih snova, Da Ti barem sveti prag ne nađem! Izabrane pjesme, 1899. 115Molitvenik hrvatskih pjesnika

USKRSNUO JE KRIST... Uskrsnuo je Krist: a s božjeg hrama U šir se glasa zvonce crna sluta - I skromno selo bijesna strava guta: Što ponajboljem baš se kopa jama... Pod trošnim krovom žena ruke lama I suze roneć dršće poput pruta; Mališi joj se gladni drže skuta - Al njoj je s bola: kao da je sama. U polju rđa plug, a do njeg brana Kô s tuge, što im trune na dnu lijesa I goso mlad i jednom domu hrana... I tako sve sa zvonom sveta zvuka Svoj zadnji upit šalje spram nebesa: Oh, Bože, kad ćeš tog se sjetit puka?! Izabrane pjesme, 1899. 116Molitvenik hrvatskih pjesnika

AH, MNOGI MISLI... Ah mnogi misli, da mi v’jek se vije Tišinom vedrih, pramaljetnih dana; Al nikom, Bože, kao Tebi nije Sudbina burne prošlosti mi znana. Ti znaš, koliko puta prođoh slotu, I kako često pr’jetili mi gromi; Još danas mi je tajna u životu. Da sve to mekog srca mi ne slomi. I kad već mišljah, da se mrakom probih, I negdje da se bližim sv’jetlu bl’jedom: Otvarali se iznenada grobi I drage moje gutali mi redom... A ja? U skromnom stisnuh se budžaku, Da bar si vjere spasem nježno cvijeće - Je l’, Oče, tko te ne vidi u mraku, Da ni u sv’jetlu gledati te ne će? Izabrane pjesme, 1899. 117Molitvenik hrvatskih pjesnika

Jovan Hranilović (1855.-1924.) BOGU Veličanstvu Tvojem klanjam se, o Bože! Prinosim Ti i ja maleni svoj dar, Sve što moja duša u zanosu može, Tvojoj veljoj slavi pružam na oltar. Već odavna Tebi, veliki Jehova, Salomon je plamni ispjevao pijev, Već odavna slatka harfa Davidova Veličanstva Tvoga proslavila sijev. I već dugo oda slavnog Državina Zlatnim slovi kiti japaneski hram. Kraj tolikih spjeva Tvojih veličina, Veliki, o Bože, što još reći znam? Znadem, da si tvorac cijele vaseljene, Da u Svetom Trojstvu, jedini si Bog, I kud ljudsko oko, kuda miso krene, Svagdje da je iskra veličanstva Tvog. Komu se je ikad uskrilila miso, Tko u svijetu divni shvatio je sklad, Tu najljepšu pjesmu, što si Ti je piso, Nevrijednom stvorenju, čovjeku u slad. Primijetiti mora ruku Tvoju svetu, Čarobajnu iskru svetog uma Tvog; I da nema nigdje naroda na svijetu, U kom ne bi bilo sveto ime Bog. I koji Te niječu, svjedoče Ti time, Što su izbjeć rado, svetom gnjevu Tvom, 118Molitvenik hrvatskih pjesnika

U oblacih munja piše Tvoje ime, Na Tebe ih sjeća strašni onaj grom. Ti si jedin sebi svršetak i zamet, A sve drugo Tvoje svete volje plod; Mišlju o Tvom biću ljudska začne pamet, Al ne shvaća nikad samrtni Te rod. Ti u zlu si dobro, boguješ sred hada, Štogod ima dobro, to je učin Tvoj, Sve je drugo mijena, Ti si vječno »sada«, Veličanstvo Tvoje nedohitan poj. Tvoja ruka vlada nad silama svijema, Ti u svakoj česti vječan si i cijel, Pa i tamo Ti si, gdje ničesa nema, Jer je prostor Tvoga neizmjerja dijel. Tebe, koga slavi tol’ko milijuna, U biseru morskom komu ime sja, Komu sunce sjajno nedogledna kruna, Kog ne shvaća svemir, da Te shvatim ja? Tek toliko znadem: bez pomoći Tvoje, Da odavno svijet bi propao u prah, I što više Tebe stižu misli moje, Osjećam sve više Tvoj svemožni dah. Molitva je naša Tvoje, Bože, djelo, Upros Ti je ljudski najmiliji dar, Tebi biće svoje posvećujem cijelo, Najplamniji duše zanesene žar. Oj, ne prezri moje molitvice male, Blagoslovi skromni moje pjesme let, Istinom pretvori njene ideale, Jer svemožan Ti si. Stvoritelju svet! Izabrane pjesme, 1893. (Lirske pjesme) 119Molitvenik hrvatskih pjesnika

August Harambašić (1861.-1911.) OČE NAŠ Oče naš, o Bože svemogući, Koji jesi gore na nebesih, Otkad si se, svijetom ravnajući, U toliko javljao čudesih, Te su ljudi veličanstvu Tvome Već i onda žrtve žrtvovali, Dok su jošte u neznanju svome Jupitrom Te il Perunom zvali, Ko što i sad padaju preda Te I gdje led se širi na sve strane, I gdje divno južno cvijeće cvate Tamarinde, palme i banane. Nek se svuda sveti ime Tvoje. Neponjatno, tajno, veličajno. I nek dođe usred slave svoje Na tu zemlju kraljevstvo Ti bajno. Da Ti ljudi budu djeca prava, Sitan odlik silnog bića Tvoga, Da potamni ljaga im krvava Zlokobnoga grijeha istočnoga; I da vazda vrhu drugog svega Preponizno slave samo Tebe, I da ljube svoga iskrnjega, Brata svoga, kao sama sebe. Neka bude vječna slava Tvoja Svud na zemlji, kao na nebesih, Što se javlja dokazi bez broja 120Molitvenik hrvatskih pjesnika

U lahorcu i u zemljotresih, Da nam kaže Tvoju volju svetu, Nedohitnu našem slabom umu, Koj se gubi u svome poletu, Kao dašak oluje u šumu, Te smo samo u čudu i strahu Radi svoga silnoga neznanstva, Pa kô crvi gmižemo u prahu Pred otajstvom Tvoga veličanstva. (Ukupna djela, 1-4, 7-10, 1942,1943; Hrvatska Hrvatom, 1995.) 121Molitvenik hrvatskih pjesnika

Silvije Strahimir Kranjčević (1865.-1908.) ELI! ELI! LAMÂ AZÂVTANI! Na Golgoti je umro — a za kog je izdan’o? Je l’ pala žrtva ova il’ kasno ili rano? Na Golgoti je umro i svijet za to znade, Al’ od te žrtve davne još ploda ne imade. A krv je tekla mnoga i srce tu je stalo, Što nikad nije više onako zakucalo ... I vjekovi su prošli daleki, strašni, crni, Osušila se krvca i suha joj se skvrni. Prošetala se povijest u sramotničkoj halji I što smo nebu bliži, sve od neba smo — dalji! Na Golgoti je staro prelomilo se drvo, Pokradoše mu čavle — i to je bilo prvo! U ime čovječanstva i bratstva i slobode Počeše krvno kolo da bezbožnički vode _ _ _ I derala se družba od gadne strasti pjana: Mi ubijamo, Bože, sve zbog Tebe — Hosana! Na Golgoti je mrtvo i vjetrić tamo tajni Tek cvili: Eli! Eli! lamâ azâvtani? A pokraj krvi davne i ispod drva suha Sve milijuni vape: O pravice, o kruha! Da, ukidoste ropstvo, i cirkus i hijenu, Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu! 122Molitvenik hrvatskih pjesnika

I tu u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi, Pod vijencem i pod mitrom na debeloj si glavi, Zapremili ste i vi i vaše gospe bijele Na pozornici svijeta sve najprve fotelje! I gledate u igru od bijede i od jada Gdje čovječanstvo mučno ko On pod drvom pada! I tamnice o crne, gdje mnogi plač se gubi, Kao takovi su ljudi: il’ umri ili ubi! I djevojčice gole, a ispred sita suca, Ah, imale bi obraz da nemaju želuca! I sramotu i bijedu, i uvrede i varke, I uzdahe i laži, i mnoge suze žarke. A usred bare ove, gdje trovna gamad pliže, Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže. I gleda gdje su ljudstvu sve gori crni dani, I plače: Eli! Eli! lamâ azâvtani! Badava gordo kube i mramor Panteona, I papuče od zlata i orgulje i zvona! Badava tamjan mnogi i ponosni oltari, Badava alem gori na kruni i tiari!* Ah, Golgota je pusta, i vjetrić tamo tajni Tek cvili: »Eli! Eli! lamâ azâvtani?!« (1896.) Izabrane pjesme, 1898. 123Molitvenik hrvatskih pjesnika

MONOLOG Vjerujem tvrdo, jošte da nijesu Svi dobra srca pomrli ljudi, Marame bar što žalili ne bi! I to je mnogo; nu za tu krepost Mudrac je malo, dosta tek - čovjek! Oštrijem noktom, pravilnom crtom Odsijeca razum čovječji pute, A živa i divlja slobodna narav Skokom krivuda i - svesilno hoće! A red i društvo, dogma i moral Vapiju: Treba pakô proširit, Što ga je božja vječna providnost Sazdala tješnje, Nego što pravda zahtijeva ljudska! Ah, ti o Tvorče, pakla ne sazdav, Al’ sazdav ljude - ja znam da voliš Golu na klisu divljaku svoju, Pod čijom krošnjom srce je gr’ješnik, Gr’ješnik i sudac! I ako nekad stupimo tamo Tebi pred oči, pravedni Oče, O ja ću onda drskijem prstom Tebi pokazat idole moje, Reći ću: Oče, ove gle ljubljah, Ljubljah i ljubljah! A ti, o suče, Ti ćeš se meni tada nasmiješit, 124Molitvenik hrvatskih pjesnika

Košto si često na mene gledo Kroz šaren-dugu i bijeli oblak, Kada sam bijesan, tražeći pravdu, Srnuo ljutit s utrte ceste, Vičući: Čemu si ljud’ma u glavu Stavio mozak - i čemu ljudi I više: čemu li suze?! Trzaji, 1902. 125Molitvenik hrvatskih pjesnika

PJESMA SV. FRANJI Ispred lica Svevišnjega Klanjamo se Tebi danas, Sveta glavo od Serafa, Sveti Franjo, moli za nas! Zgriješili smo Bogu mnogo Od slaboće i od zlosti, Sveti Franjo, moli za nas, Da nam Isus grijehe prosti! Kad su vrata crnog pakla Progutati ljude htjela, Ti si, Oče, molio se Bogu Ocu kraj propela. Crni grijeh iz dubina Opet ljuto reži na nas, Daj nam budi u pomoći, Sveti Franjo, moli za nas! Ah, za rane one svete, Sto Ti dao Isus dragi, ljubavi zbog Tvoje žarke, Zaštitniče, Oće blagi! Od nje sveta Tvoja duša Kano sunce blistala se, Pomoli se za nas Bogu, Da se duše naše spase! Da na zemlji ko na nebu Carstvo bude Oca Boga, 126Molitvenik hrvatskih pjesnika

A u carstvu mir i ljubav Svete želje srca Tvoga. I da milost Isusova S duhom svetim sađe na nas, Krvavih zbog svojih rana, Sveti Franjo, moli za nas! Izvan zbirki (Hrv. prosvjeta, XXII/1935.) 127Molitvenik hrvatskih pjesnika

Dragutin Domjanić (1875.-1933.) MOLITVA ISELJENIKOVA Bože, Ti koji i korovu šarenom Daruješ život i suncem ga ogrijevaš, Ti, koji neba u modrome beskraju Čuvaš slobodu i pjesmici ševinoj, Daješ i drvetu bešćutnom samilost Da si hladovinom štiti i prosjaka, Zašto Ti puštaš, da propada narod, Ti, koji ljubav si sama. Smiluj se nama, Gospodine! Polja su naša opustjela, umiru, Nemamo ruku, da zemlju obrađuju, Naša je snaga sva za morem nevjernim, Tamo, daleko od praga, od djedovskog, Živi već trunu sred otrovnih rudnika. Ognjišta njihova starci tek čuvaju, Ruši se dom ili lihvar ga trga. Čuvaj sirotinju našu, Štiti nam zemlju, Gospodine! Kao na garištu ostala nejačad, Majke će ginut u bijedi il zločinu. Grudu za grudom tudjinci će oteti, Djecu će našu za odrode učiti, Nas će se oni i jezika stidjeti, I ako otac se vrati ko bogalj, Ne će razumjet ga djeca, Spasi naš narod, Gospodine! 128Molitvenik hrvatskih pjesnika

Bože, Ti koji i staze određuješ Sitnome mravu i zvjezdama blistavim, Ti, koji sunce si u zlato ovio, Al i krijesnicu malu obasjao, Ti, koji ne daš, da prospe se uzalud Samo i najmanja sjemenka paprati, Ne daj, da propada zemlja i narod, Ti, koji ljubav si sama, Smiluj se nama, Gospodine! (KOLO, 1910.) Izabrane pjesme, 1922/1924. 129Molitvenik hrvatskih pjesnika

ZDRAVA MARIJA Vozi za vozom se voz, Cesta polahko zavija, Stari zazvonel je zvon: Zdrava Marija! Svileno seno diši, Prešli su črni oblaki, Lepo smo spravili vse, Doma smo taki. Dugi taj dan je bil vruć, Veter sad tih se zdigava, Ziblje, nagiblje se voz, Kak da se plava. Žarki je zgasil se dan, Cesta vu kmicu zavija, Čas je počinut se, spat, Zdrava Marija! Kipci i popevke, 1917. 130Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA U NOĆI Razastri noć nad moga dana čam, Da skriješ me, da budem posve sam. Nek obujmi i obuzme me svud Tvog mraka mir i zvjezdan beskraj plav, Da dušu mi ko tamni, davni san Svu ispuni tvoj blagi zaborav I s vijenca divljeg, što ga trnje splelo, Nek osvježi mi rosa mutno čelo. O, kako pusto svenuo taj dan! (A možda moj je jošte malo koji,) A ja sam opet tako umoran I duša mi se novog dana boji. Kad opet dan u novom ognju plane, Tvog sunca žar će s trave rosu pit, Da u Tebi ja mogu nestat tako, Da u Tvom suncu smijem rosom bit! O, što sam ja? Gle, zlatom rodi strn, I bijelim srebrom oštri cvate trn. A moja put tek rube žudi strasti I usne plam u cjelovima mre. Sve grijeh je, što moje oči vide, Sve zvučna laž, što čujem zborit, sve! Gle, lipa hlad svim umornima pruža, I svakomu svoj miris daje ruža, 131Molitvenik hrvatskih pjesnika

A uzalud tek moje srce bije, Od mojega tek zna se trzat jada, I raduje se samo mojoj sreći. Dok mnogi još, o, tako mnogi strada. Zar utjehe sam ikome ja dao, Zar ikom ja sam jade olakšao?! Razastri noć ko meki, gusti sag, Da korak moj u baršun tiho tone, Da zamre zvuk, da čuješ samo Ti Tih suza tok, što potajno se rone. Ti vidiš sve: Gle dalek, snježni kraj, Gdje bijel val niz dol i gore ide. Tu ranjeno se lane trudi skrit I krvav trag samoće oči vide. Iz pustog tek ga hira rani tko. I duša mi se tako sklonit želi I ostavlja ko krvav trag moj stih. Pomozi njoj i rane moje cijeli! I vidiš li? Leptira šaren roj, Što zahvati ga vihor kretom krila I odnese u burni ocean, Gdje pučina je tisuć smrti skrila. Znaš, sumnja je sve moje misli tako Zanesla već nad užas bezdna crna. Daj zaklon njim, il anđela Svog kreljut Il vijenac Svoj od mučeničkog trna. Razastri mir nad mog života jesen, Ko suhi list nek mirno dan se truni, I rastjeraj tu mutnu moju tugu, Svog neba mi vedrinom dušu puni. I opet daj, da ruke mi se sklope, Ko nekad što i same su se znale. 132Molitvenik hrvatskih pjesnika

I daj mi sad, da mogu sjetit se Iz djetinjstva još molitvice male. Da molim je, da sve mi sumnje briše, Da vjerujem ko tad - i ništa više! (Hrvatska prosvjeta. 1924.) Izabrane pjesme, 1924. 133Molitvenik hrvatskih pjesnika

KAPELA    Pri Sv. Šimunu Kapela iz baroka pod lipom punom hlada, i cesta, kaj odhaja, dok noć i listje pada. V kapeli kip je v rožah i drobno svetlo z noći, a z kipa k nam glediju tak dobre plave oči. I če diši tam slajše i cvete lepše roža, i če i vehne rajše, je za Te - Majka Božja. Tak puno ih z molitvom pred kipom Ti je bilo, Ti vsakom si pomogla, kad vsakog Ti je milo. A kaj bi ja Te molil? Ni treba nit povedat, Ti sama znaš, če hoćeš vu srce mi pogledat. Po dragomu kraju, 1933. 134Molitvenik hrvatskih pjesnika

VUZEM Macice male nam dragaju ruku i lice i čelo, tičice v lugu popevaju v dol i daljine i selo. Šafrani rosni odpiraju kelihe bele i plave, kak da i prve fijolice stiha dišiju iz trave. Sunce na nebu je jasnomu zlatno, kak ni bilo zdavna, vsa ga stvorenja pozdravljaju, bregi i polja vsa ravna. Ili Svetstvo je to zdignuto, celom da svetu bu Maša. Cveti i tiči ga slaviju, ž njimi molitva i naša. V cirkvah bu sad, kaj nam hrana je, blagoslov dobilo novi. - Ja bi pak Boga štel prositi: „Srca takaj blagoslovi!“ Po dragomu kraju, 1933. 135Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVICA V PROTULETJE Rasipal si vsikud veselje vu svet, zarubljeni s cvetjem su puti, nit grobje ni tužno, kak pucicah smeh razlejal tam jaglac se žuti. Čez suhu listinu vu lugu je vsem od šafrana zdigel se kelih, kak da bi za sunce ti faliti štel v molitvicah plavih i belih. I oblaki žarki il beli kak sneg, vsi puni kak lice deteta, na nebu su. Ti i na travnik si svoj rasipal sam cvet si do cveta. Pa zakaj Ti samomu meni ne daš, kaj dal si tak vnogom i vnogom? Veselja, Ti, koji veselje si vse, veselja i srcu mi bogom. Po dragomu kraju, 1933. 136Molitvenik hrvatskih pjesnika

Vladimir Nazor (1876.-1949.) MOLITVA III. Blijedi mjesec zašao je među Čemprese tamo na morskome brdu. Nad hramom tvojim, boginjo, visoko Crnih je ptica jato proletjelo. O noći puna bola i bojazni, Treptaja puna i žamora, - ti me Mučiš i plašiš: sve aveti tvoje Skupiše sad se ispred stuba ovih. Vidio sad sam zloslutno, duboko Fosforno oko noćne more. Legnja Tužbu sam čuo. - Osjetio svu sam Okrutnost i gnjev ovog čudnog časa. Mjesec je zašo za čempresom. On se Ugasio ko fenjer koji tinja U magli, viseć o užetu lađe Što uv’jek tiše u valove tone. Glasovi svi su zan’jemili. - Brskut Ne tuži više tamo u kukriku. Hram ovaj sad je ko lađa-utvara Što tiho brodi po mrtvome moru. Plovimo tiho, nećutljivo vodom Bez vala, morem bez obala. Nešto Nosi nas dalje bez žamora. - Kamo Plovimo u toj tami i tišini? 137Molitvenik hrvatskih pjesnika

Čuj! Muklo sad je zašumjela krošnja Stabala tamo na istoku. S gorskog Vrhunca vjetar kao zvjerka mlada Baca se naglo na poljanu ovu. Za gorom sviće. - Prvi trače, prvi Žamore! Ja vas slavim, blagosivljem. Utješen, spašen, sretan i pregnutljiv, Ruke sam digo. Kličem: »Zoro! Zoro!« Lirika, 1910. 138Molitvenik hrvatskih pjesnika

BEZ BOGA Bože čija iskra našim praocima Blistala u tami zjenice duboke. Gdje si? - Sad ne grmiš Sinaju niz boke, Da se preš i rveš s tvojim sinovima. Htjedoše te speti hladnim dogmatima, A ti nam se diže u kraje visoke. Nijem, hladan, dalek od te ljudske stoke, S krunom zv’jezdi ideš mor’ma svemirskima. Bože naših pređa, kad ti munju živu Oteše, a poput plašta pređu sivu Sićušnih taština baciše na leđa, Ti si od nas pošo preko svih nam međa, Da od sv’jetlih magli što visoko plove M’jesiš ljepša sunca, stvaraš zemlje nove. Pjesme u šikari…, 1932. 139Molitvenik hrvatskih pjesnika

K BOGU! Bože, ja sam uv’jek nosio te živa Na dnu duše svoje: u burne trenutke Ob’jesti, i kada c’jelu noć je šutke Kopala mi srcem sumnja hladna, siva. Nošah te u sebi i kad sve sam vrutke Vjeri pečatio, i kvas, što ga liva Tvoja ljubav u nas, gušio, i tkiva Nade u glib baco niz drum svoj i putke. Ja sam se rvao s tobom, velji Bože! Svladan rukom tvojom, poraza svu sreću Spoznah, i znam što ti blaga sila može. I jer borbu s crvom ti prezreo nisi, Osjećam u duši vjeru uv’jek veću. I sve biće moje prema tebi klisi. Pjesme u šikari…, 1932. 140Molitvenik hrvatskih pjesnika

OČE NAŠ, KOJI JESI NA NEBESI! Sic ergo vos orabitis: Pater noster, qui es in coelis... Matej, 6,9 Sveto nek Ime je tvoje! - U njemu, jer sva su imena Stvari što tvoja ih r’ječ Iz bića svog stvorila Na izvoru vremena; U njemu, jer sviju stvari Nazivi iskonski, Što sam si ih kazo U Edenu prvom čovjeku, Ko d’jete ga vodeć Od rude do rude, Od biljke do biljke, Od jedne životinje k drugoj; Al nama od svega ne osta No dio, no samo toliko Da složiti u jednu r’ječ Još možemo slova Tajanstvenog imena tvog. * Da priđe Kraljevstvo tvoje! - Da priđe i uv‘jek da prilazi Iz izvora tvoga Noseći r’jeke zvijezda Nebesima, lišće 141Molitvenik hrvatskih pjesnika

I oblake peluda šumi, I jata selica ptica Trščacima, morima ribe, I kremena zrnca U t’jelo litica gorskih! - Da priđe s visoka Iz vrela tvog vječnog. Dajući stvarima svima Oblik i zakon, i smiso Svakome imenu tvome Na zv’jezdi, Na suncu, Na zemlji! * I tvoja Volja nek bude! - Jer ona je stvorila sve. I stvara. I stvarat će uv‘jek. Jer sav si neiscrpno ht’jenje, Što nikad istrošit se ne će, Iako se troši Bez stanke, Bez kraja, Dok svjetovi nastaju od njeg. - A ja sam kapljica jedna U moru tvog ht’jenja; Pa i ja mogu da stvaram Svoj maleni sv’jet I sebe na njemu da trošim, Dok u njem ne ugledam tebe I u val narastem Neizmjerne pučine Volje, Što, šireći kraljevstva tvojih Imena, nek vjekovma bude Na zemlji ko i na nebu! 142Molitvenik hrvatskih pjesnika

* Kruh naš nam svagdanji daj! - Jer ti si nam dao to t‘jelo, To smrtno al l‘jepo nam t‘jelo, Kroz koje se rasiplje - kao Kroz kapljicu rose trak sunčev U sedmero duginih boja - Najtoplija zraka tvog srca U sedmero tajnih darova. - Jer ti si posadio u nj Glad i žeđ, da doznamo što je Gladovat i žednjet; Pa da budemo uv’jek željni Kruha sa dlanova tvojih, Vode sa izvora tvog. * Praštaj nam dugove naše, Kao što praštamo i mi Dužnicima! - Ja znam Da biljka samonikla nisam U tvojemu vrtu; da nikoh Iz nekoga panja; da nosim Na podnožju mladike i ja, I krv da moja je sok Što teče i po drugim žilama. Al daj neka znadem Što dugujem i sad Svom panju, Svom sjemenju! Ne daj Da zašuti nikad U žilama smrtnog mi t’jela Te ljudske krvi mi glas! 143Molitvenik hrvatskih pjesnika

* I ne uvedi nas, Oče, U napast! - Jest nešto što nosim Na vršiki svojega stabla, A moje je, samo je moje. To plavi je cv’jet, Što davno ga gradim Svim mezgrama svoje nutrinje. - Ne daj da budem mu sam Krvnikom, da uvene, divan, U vjetrima mojijeh strasti, U ognjima mojega žara, U kišama mojijeh suza. * I od Zla nas izbavi! - Stablo Jer od Zla i Dobra još stoji Pred nama, na dohvatu. Još se Oko njeg ovija zmija. I naša srca se ljudska Nadimlju; a što su šira, To manje primaju tebe. I mi već ne znamo tko smo I čiji smo. - Čuvaj nas od zla, Dok iduć na tvoje vrhunce, Noseć ti sve svoje plode Sa ovih njiva zemaljskih, U tebe nas nestane. - Amen! Četiri arhanđela, 1927. 144Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA NA MORU O Bože, koji dade nam u baštinu Najslađu zemlju i more najgorčije, Daj nam i milost, da sveđ mogli budemo Tu masnu građu orati, Taj tvrdi kamen lomiti, Tim sinjim morem ploviti! Duboko neka režu naši plugovi, Visoko nek se dižu naši batovi, A naša vesla i sidra i jarboli Nek pljuskaju sve valove, Nek stružu svim dubinama. Nek strše nad svim morima! O Bože, daj nam ljutih suza potoke, Da nore naše postane još gorčije Za tuđa usta, - pa ćemo te slaviti, U dane sreće, šuštanjem Pješčanih žala, pučinskih Oluja divljim pjesmama! Hrvatski kraljevi, 1948. 145Molitvenik hrvatskih pjesnika

Musa Ćazim Ćatić (1878. – 1915.) TEUBEI-NESUH  (Pokajanje jednog griješnog pjesnika) Mom pobri S. Bakamoviću Gospode, evo na sedždu ti padam, Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom I molitvu ti u stihove skladam, Proseć, “Oh, daj mi smisao za ljepotom!” Gospode, evo, na sedždu ti padam. Ti znaš, da bijah nevin poput rose I poput lijera u proljeću ranom; Al ljudi, med što pod jezikom nose, Otrov mi dadoše u bokalu pjanom, Mada sam bio nevin poput rose. I tada s tvoga skrenuo sam puta I zatrtao kroz pustoš i tamu Ah, strast mi razum u okove sputa, Da ropski dvori njenu crnom plamu - I s tvoga ja sam zabasao puta. Vjeru i nadu iz srca izgubih, I moju ljubav pomrčo je grijeh - Postadoh sarhoš oholi i grubi, Sav ideal mu što je vinski mijeh... Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!... I slavih Bakha kao sveto biće, Veneri pete jezikom sam lizo - Vlastitim zubom ja sam svoje žiće 146Molitvenik hrvatskih pjesnika

Komad po komad kao zvijer grizo, Slaveći Bakha kao sveto biće. Svačiji prezir pratio je mene, Od sjene moje druzi mi bježahu I sve me čiste klonule su žene... Vaj! Teško mi je bilo siromahu, Jer ljudski prezir pratio je mene. Ja sada bježim pod okrilje tvoje I tvog Kur’ana, tvoje vječne riječi, Gospode, grijehe odriješi moje I bolesnu mi dušu izliječi - Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje. Gospode, razum prosvijetli mi sada I daj mi snage, daj mi volju jaku Demone sve što može da savlada... Nek tvoja milost svijetli mi u mraku Gospode, razum prosvijetli mi sada! Raspiri moje stare vjere plamen, Vrati mi ljubav i sve stare dare, Da tresnem čašom o ledeni kamen I noktom zgrebem Venerine čare - O raspiri mi stare vjere plamen!... Gospode, evo na sedždu ti padam, I kajem grijehe pred tvojom dobrotom - I molitvu ti u stihove skladam, Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” - Gospode, evo na sedždu ti padam!... Izabrane pjesme, 2000. 147Molitvenik hrvatskih pjesnika

Milan Pavelić (1878.-1939.) ZDRAVO MARIJO O zdravo Ti stvorenja svih zagonetko u tijelu, na koju Bog iz srca svog milotu sasu cijelu! Ko rajski dan i Višnjeg san neokaljano lijepa, Tko vrijedan je visine te ko majci da Ti tepa? O njivo Ti što obrodi tek jednim punim klasom! O lozo Ti, što dozori tek jednim grozdom — Spasom! A ljudski duh tog klasa kruh već vjekovima ije, a cio svijet sok žaran, svet sa grozda Tvoga pije! 148Molitvenik hrvatskih pjesnika