MOLITVENIK HRVATSKIH PJESNIKA II WEB

Mate Balota (1898.-1963.) VAZMENA NEDILJA Grančice moja, tamo priko mora, di zlatno sunce sije, di sve se nebo smije, di svu nan zemlju brani naša sedlasta gora, da ti je srican Važan, bila dupla rumanija, roža najlipča od svih, brkasta mala Marija. Ti ćeš danas poj ti u crikvu, s facoli hlibi i mesa, za janca, turte i jaja, pop će moliti stare slovinske beside, tajne i mile beside, ke tamo još više vride, i vi ćete znati da hi je čuja veliki Bog iz nebesa. U podne te biti na stolu jaja, hlibi i janče pečenje, vi ćete slaviti svetac kad Bog je uskrsa, vino će teći crleno vašeg najboljeg trsa, i sve će imati za vas veliko sveto znamenje. Ma kad se skupite tako na dan najlipći u litu, u svakoj hiži za stolon prazne kantride te stati, prazna mista te biti domaćih sini, šćer, sestar i brati, ki su nikamo sami u maglu morali pojti po svitu. Kad tamo po rasutih seli na Važan miljare oči suza zamuti, uprite svi hi u nebo, vaše oči su čiste i virne, i molite črsto za pravdu i ljude dobre i mirne, Bog će vas čuti... 1932. Dragi kamen, 1938. 199Molitvenik hrvatskih pjesnika

Tomislav Prpić (1898.-1987.) MOLITVA GREŠNOG NARODA Otpušči grešnom narodu Jezuš. Kaj nam se živeti ne če. Mi zato vužigamo svece. Kurimo tamjane dišeče. Kajti mi znamo: na svetu je zlo. I baš je tak. A samo sunce još sveti jednak. Mi smo bili na fronti. Z oštrim okom mi smo videli blato svačije. (Mi nosimo zlatnu žnoru šicersku z soldačije). I mi smo se tukli. I kleli. I krv smo puščati šteli. Istina. Vezda? Idemo. Gori plavi. Gologlavi. 200Molitvenik hrvatskih pjesnika

I če smo zgrešili slabi, naj nas kaštigati, Jezuš, grešnom narodu zabi. I če smo opali mi trudno noseč si križ, napravi tak, da žal nam ne bu za niš. Plava gora 1923. 201Molitvenik hrvatskih pjesnika

Gustav Krklec (1899.-1977.) MOLITVA ŠUMA Šume su sklopile ruke u noć crnu, i prose: Mjesece, mjesece, druže prospi u naše kose bijele i srebrne ruže i daj nam vedar san. Tri su nas oblaka bila mlazom kiše i tuče; tri su nam oblaka bila propast čitavo juče. I danas cijeli dan nad nama oblaci kruže. Mjesece, mjesece, druže. A molitve tihe u noći dižu se ponad šume i čini se ko da će doći u oblak, u nebo i u me ko san. Lirika, 1919. 202Molitvenik hrvatskih pjesnika

VEČERNJE MOLITVE Sunčane rijeke teku u crno more, vrh šume gasnu svijetle i raskošne boje, šuma tone u sumrak i modri pauci predu svilene niti, pletu koprenu tanku, vezu svileni plašt. Vrhovi smreka i jela piju zelenu maglu, grane im pobožno šute i šapće lišće večernje molitve Bogu. Sad bježe svijetle sjene iz šume, a zvijeri traže legla i ptice gnijezda - na vrhu bora se njišu srebrni vijenci. Hiljadu ruku je sklopljeno. Hiljadu plavili leptira lepeće. Hiljadu molitava modrih šumori u šumi. Lirika, 1919. 203Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA SESTRE MARIJE - O zlatna sestro Marijo, čuješ li? - veće pada, u crno je velo ovila tornjeve mrtvoga grada. Pusti svilu i vezivo i Bogu se moli sada. - O dragi brate Antune, ja čujem korake noći, Bog će mi grijehe oprostiti i milost me neće proći. Sad moram da vezem vezivo: sutra će dragi doći. A noć je k’o ptica velika nad gradom spustila krila, i sve je tiho i usnulo – tek katkad šušne svila. Tek katkad šušne i kao da srebrnim šaptanjem kaže: O vezi, Marijo, vezivo, dobrome Bogu je draže od svake riječi i molitve, od svakog tužnog amena srce, koje u ljubavi gori k’o grančica plamena. Srebrna cesta, 1921. 204Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA ZA DJECU Tebe, koji sija smrt kroz naša polja i mnoga srca probi vrhom svoga mača da bi sudbina bila svjetlija i bolja a zemlja naša sretnija i jača - Tebe, koji posla crne godine rata i glad, i pomor i puteve neprohodne da bi zauvijek združio brata i brata i svima dao zemlje i njive rodne - Tebe, Gospode, molim, ove svijetle noći kad vije bijeli snijeg nad krovovima grada, nemoj kraj naših kuća sinuti i proći i ostaviti srce da boluje i strada. Obdari našu djecu darovima neba u ovom času tihog i nebeskog slavlja, ti znaš da jednom treba obuće i hljeba a drugom malo radosti i zdravlja. Pomiluj plavu kćerku varoškog čistača i reci da će biti lijepa kao zora, poljubi crnog sina seoskog kovača i daj da bude silan kao gora. Uniđi kroz prozor seljaka, siromaha, i prostri im po slami svoje svijetlo htijenja od dodira tvojega i od tvoga daha niknut će nam mlađe, bolje pokoljenje. 205Molitvenik hrvatskih pjesnika

Daj djetetu svakome ljubavi i moći d a postane od nas zdravije i bolje, možda će i nama zlatno doba doći; procvjetati zemlja, uroditi polje. Da spoznamo i mi svi: da su naši mrtvi, propali u ratu, poginuli, pali, namijenjeni bili jednoj višoj žrtvi i život za mnogo ljepše svrhe dali. Tebe, gospode, molim, daj da djeca stignu junačka i zdrava u vremena nova i zagrljena bratski daj da visoko dignu propalu u blatu zastavu naših snova. Izlet u nebo, 1928. 206Molitvenik hrvatskih pjesnika

Vlado Vlaisavljević (1900.-1943.) PJESMA KRISTU Nisi mi više, nisi duše otac blag. Sveobuhvatna dobrota koja od propasti štiti. Nisi mi drugar drag, Priznajem, čemu kriti? Više nisam vjeran tebi Nit moći tvoje riječi. Vjernost svima, ne sebi, Povratak tebi mi priječi. Zatvorena u samici sumnje Pitanja - rana do rane, Peku u močvari šutnje Ko u tijelu zaustavljeno tane. Od smrtne britkosti mraka Nijemo srce ne pjeva. Posljednja sunčana zraka Spomen na tebe lijeva. O, kako te opet naći Za kojom planinom tuge! Da 1’još tvoja patnja znači Spas čovjeku, zlu odanog sluge?! Balada o Tounjčici, 1957. 207Molitvenik hrvatskih pjesnika

Sida Košutić (1902.-1965.) NISAM DOSTOJNA Nisam dostojna da uniđeš pod krov moj… Znam da nisam dostojna. Ali dostojan si, Gospodine, Ti da dođem i na dar donesem Ti moje malo srce. Moje srce otkucava od zore do mraka. Tome se kaže: jedan dan. Svi moji otkucaji jesu život, koji prolazi tako brzo, daje svako jučer, danas, kao san. A kada dosanjam posljednji sat, srce će moje stati. Prisluhni mu, Gospodine, i daj mu Život koji će teći uza Te! Samo reci riječ, već danas da čujem... jer sam davno umrla, da bi živio Ti, koji također umrije, da bih živjela ja. U hostiji, Gospodine, suncem su Te zvali od kojega niče život svemu dobru; i kao mjesec pun sjaše, što obnoć spašava lutaoce beskućne. Dobrota si za me, hostijo beskrajna: u Tebi se do mene opet snizuje Bog. Zdravljem za vjekove bolesnu me hraniš i suze mi otireš blaženstvima s gore. Neka mije čisto moje malo srce: uniđi tada pod krov moj. 208Molitvenik hrvatskih pjesnika

Kada dosanjam posljednji sat, moje će srce stati. Prisluhni... Kao ovdje, povedi me opet u život Ti, koji si istina, put i život. Hrvatska revija, 1937. 209Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA SUNCU... Kako ćemo dugo čekati da nam dođeš, zlatno sunce? Negdje visoko i daleko od nas boraviš u beskrajnim prostorima. Ne znamo pogoditi, gdje upravo jesi, jer te zastiru oblaci i dugo je već, što te ne vidjesmo. Ali znamo, da je kod tebe tako toplo, kao u srcu dobre majke; daje kod tebe tako svijetlo, kao u spoznaji svete istine; daje kod tebe tako lijepo, kao u blagom snu djeteta. Kako ćemo dugo čekati da nam dođeš, zlatno sunce? Svakog dana pružamo za tobom ruke i suzne oči upiremo u sivo nebo. Pa ti se molimo tiho: dođi, dođi, naši su domovi tamni i oči su nam zamalo slijepe od tog mraka; dođi, naša srca zebu, sa sviju nas strana udara bijeda; dođi, sunce, mi smo mala djeca, željna milovanja blagih snova. Ma da ne znamo pogodit, gdje upravo jesi, između nas i tebe samo je jedna molitva, koja od zemlje siže do neba. Zvijeri urliču, kada je čuju, pa bježe u svoje divljake. Ptice zaboravljaju pjevat svoju pjesmu i skrivaju se u gnijezda. A puste njive šute mrka lica, pa razmišljaju, kako će dugo piti naše suze. Dođi, zlatno sunce! S nama ti se moli sva zemlja. Naša žena, 111/1937., 4. 210Molitvenik hrvatskih pjesnika

Vjekoslav Majer (1900.-1975.) BOGU Ruše se vremena kao trule grane na naše umorne dane pada sve teža sjena. I umiru ljudi blijede svijetiljke svijeta smrt svoju pjesmu gudi na svili naših grudi ko crna ruža cvijeta. O samo tvoje ime vječno nad nama zlati a moje uboge rime samo su mala, prosjačka djeca što dršću od zime na stubama ispred tvojih vrati. *** U danima oluje kad glasovi mrtvaca pod zemljom bruje a u zraku ječi očajna vika oblačnih, tamnih bojovnika. U danima oluje dršćući gledamo kroz naša mala okna dok su na brdu stabla u nemirnom plesu I dok svijetle strijele u krošnje lete ti žuriš cestom u divljem bijesu u naručju nosiš od ljudi ubijeno dijete. Lirika, 1924. 211Molitvenik hrvatskih pjesnika

Antun Bonifačić (1901.-1986.) MOLITVA BL. DJEVICI ZA MORNARE Ne osvrći se na kletve, što ih govore mornari, Gospo! To je čeljad bez odgoja, ali dobra srca. Kad šijuni kidaju jedra svaki stiska škapular na mršava rebra. I na njih čeka djevojka, koje još nijesu našli u luci, što čeka i moli sa djetetom na ruci. Oprosti, jer ne znaju što čine. Noću su zgrčeni kao djeca i mole u potaji. Čuvaj ih, Gospo, s trsatske visine. Pjesme, 1926. (Izabrana djela, 1996.) 212Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA MAJCI BOŽJOJ OD LORETA, DA SE VRATI U HRVATSKU Vrati se k nama, Presveta Majko, vrati se k nama sa svojim domom, Marijo, Majko Božja sa trsatskog brda, sva Te Hrvatska zove. Uzprkos bura hrvatski brodovi plove, jedre nabrekla jedra, praćeni gradom i gromom. Uviek u borbi s mrakom i laži, bili smo prvi. Najbolji od nas leže staklena oka i ukočene šake, zemlja im naša upija krv, a prazne zievaju rake, hrvatske rieke teku krvave od hrvatske krvi. Velebit ječi, Kozara plače, mutna valja se Una. Planuše drevni domovi naše stoljetne sreće, jedino oni pale junacima vrlim zlokobne svieće, pakao sudi svetcu, pobjedu slavi buna. Planuše hambari puni, razbiše konobe s vinom, spališe pitoma sela, srušiše gradove biele, tužni hrvatski sinci po prašnim cestama sele, vrati se k nama, Presveta Majko, vrati se k nama sa svojim sinom! Blažena Gospo Sinjska, Bistrička Majko Sveta. Prečista Djevo iz Voćina biela, Škrpjela čudesna Mati. Hrvatska Majko iz Ferma i Loreta! Iz svih krajeva svieta, nikada Te nećemo prestati zvati: „Vrati se! Vrati…” Sabrane pjesme, 1974. (Izabrana djela, 1996.) 213Molitvenik hrvatskih pjesnika

Dobriša Cesarić (1902.-1980.) MOLITVA Što htjedoh reći, davno sve sam U djetinjstvu još reko Bogu, Ali da nisam kakav jesam I da vjerovat još mogu, Za ovo dijete, koje volim, Ovako Boga bih da molim: Svojim si zvijezdama napiso U prazno nebo sve sudbìne, I mi smo samo tvoja mîsō, Što sija zvijezdama iz tmine. Svejedno da li ćemo stići Na vrhove il past u bezdan, Mi moramo tek ići, ići Svud kuda put nas vodi zvjezdan! O dobri Bože, ako one Zvijezde što sjaju njoj sudbinu U nevolju i jad je gone, U očajanje i crninu, Milostiv pogled na nju svrni, Gle, ima oči kao lane, Od budućih joj dana crnih Učini, Bože, svijetle dane! Sve zvijezde što joj život mrače, O dobri Bože, ti ugasi – Sve one zvijezde koje znače Besanih noći sijede vlasi, 214Molitvenik hrvatskih pjesnika

I one koje bolest nose U svojemu sjaju blijedom, I one koje prijete bijedom. I one koje prijete bijedom. Al ako nećeš da ih zgasiš I ako iskušenja treba, Ti moraš, Bože, da je spasiš Pred ponorima mostom neba. I nemoj da joj život zgadiš, Odrediv puno bola za nju, A kada spustiš ruku na nju, Spusti je samo da je gladiš! Povratak, 1994. 215Molitvenik hrvatskih pjesnika

Đuro Sudeta (1903.-1927.) MOLITVA Daj mi, Bože, da zaboravim, da su ovo ruke moje, da su žute, prozirne i tanke ko u jesen hvoje. Da zaboravim, da su nekad bile moje, da su kidale, pustošile i harale na zemlji bašte Tvoje - - da zaboravim, ko da nisu bile moje, i da nikad nisu rasplakale dobro srce Tvoje! Sutoni, 1929. 216Molitvenik hrvatskih pjesnika

Frano Alfirević (1903. – 1956.) MOLITVA ZA LJEPOTU VODA Da bi se radovale opet čarom djetinjskih slika te vode bezbrojne razasute u snima; da budu blistaj zanosni, ne zipke utopljenika molim Te, Bože, odzovi se dugim vapajima. Da mora budu opet utjeha našem oku i da vedrinom spajaju krajeve i ljude, usliši čežnju čovjeka, tužnu i duboku. Staru ljepotu voda moje oči žude. Nepomućeni sjaj smaragdnih površina, ne sliku tužnih prostora zamućenih uljem, s očajem ljudskih glava i crninom krhotina, s licima potamnjelim ko da prekrita su muljem. Brodove svijetle žudim, bijele ko galebovi, lađe boja živih s blagim odsjevima, blistave jedrenjake, radost, koja plovi u divnom dahu životnom na beskrajnim zrcalima. Da bi more smrti postalo opet ono more života, rada i neizrečenih uživanja; da naviješta veselje vedro brodsko zvono na vodama radosti, što pozivaju na snivanje. I za rijeke Te molim, da nam se opet kažu kao brzice vedre ili najblaže tišine, 217Molitvenik hrvatskih pjesnika

i da prestanu mrtvace u svoja dna da slažu, u utrobe riba i krvave pomrčine. Da budu rijeke svjetlosti, što pogled nam odmaraju, pune svojih boja i žubora neka teku, ne krvave i tmurne od tjelesa, što rastvaraju. Nekoć šumeć život pronose ko pjesmu beskrajno meku. Izabrana djela, 2002. (Postuma) 218Molitvenik hrvatskih pjesnika

Ton Smerdel (1904.-1970.) OBASJAN VEDRINOM Modrine Tvoje, Bože, Modrine sunca su pune dubine. Ponizan i veseo vidim sve svoje praznine, te kličem ko cvijeće i ptice za Tobom iz srca punine. Modrine, Tvoje modrine za maštu su, ko potoku poslije oluja i kiše nizine. Dubine i modrine, modre neba dubine, ko vječnosti svijetla su visine. Hrvatska duhovna lirika, 1968. 219Molitvenik hrvatskih pjesnika

Nikola Šop (1904.-1982.) MOLITVA ZA SVE Klecnuše visoke statue. Vrh litica zadrhtao je srnin skok. Sve stalo. Ne plače ni mala Vidica. Daleko šuti putova suhi tok. O znam ko si, što mi sad snene sklapaš ruke. I zoveš u tišinu tu. Znam što ne skače srna i ne plače mala Vidica Čas je kad molim sjevernu molitvu. O bože ti, što vunene oblake kupaš u dubokom plavilu mora svaki dan. Molim ti se za onu staricu što me noćas upitala da li znam kakav jeftin stan. Molim ti se i za onaj crni brod, što plače daleko u ledu sjevernog pola. I za onaj nečiji osamljeni hod. I za ono svijetlo u mraku dubokog dola. Molim ti se i za onog čovjeka mladog što očajan stade na oštru hrid. Molim ti se i za onaj zid, u kome mrtve vojske snivaju. Molim ti se i za ono nevino lice. Iza onu crnku, podšišane kose, koja u mraku zaustavlja prolaznike, nudeći cjelove za gorki hljebac svoj. 220Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA ZA NJEZINO TIJELO U ovaj čas duša mi je bijela, ko vez ove zavjese, koju suton njiše. O Bože, molim ti se za ljepotu njenog tijela. Za miris vječni, kojim u rosi tvoje cvijeće diše. Na prstima mojim drhti balzama puna žara. Balzama, što ga sakupi roj uskršnjih pčela. Moj Bože, skrušeno te molim, tebe najvećeg kipara, da tijelo njeno zasija svježinom gorskih vrela. Ruka ti svemoguća izvajala je čari, koje šum lana krije, satkan u odijelo. Svojom si riječi zauvijek umrtvio sve stvari, da nijeme i slijepe služe njeno tijelo. O Bože, ne savijaj tegobom ramena ona. Ti dao si im sjaj i bjelinu bjelokosti skupe. Neka se pognu samo, kad tebe slave zvona I prosjak moli ponizno iz hlada stare klupe. Isus i moja sjena, 1934. 221Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA DA SELJACI SRETNO STIGNU Moj Bože, koji si obilan svanućima ranim, s kojih u rosi kaplju radosti i jadi, ne zamjeri, molim te, seljacima pijanim, kad iz grada jašu u selo, na staroj kljusadi. Nek te ne buni, što će u svom prigušenom bijesu bez pozdrava proći kraj Raspela, na povratku kući. Daj da ih ipak sretno u daleko selo odnesu stari konji, pažljivo ušima strižući. Moj Bože, kako bih volio da ovog časa ostavim taj tašti rad za stolom. Moj nevrijedni lik da s njima otkasa, posrćući pod njihovim bolom. Isus i moja sjena, 1934. 222Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA DA SVI IMAJU POSLA O Bože, teško li je u doba časa snenog prisloniti na ruku svoj umorni sluh. I slušati u njoj zvuk posla izgubljenog, koji nam je svet, ko neki dragi duh. Ah, na nebu tvome vlada divan red. Anđeli, sveci tvoji svaki posla ima. I pčela mrtva gore opet skuplja med po tvome nebeskom cvijeću i poljima. Obilje posla daj i svakome čovjeku. Neka mu radošću urodi svaki sat. I neka tebi samo, kad dani mu proteku, blistav od rada preda svoj alat. Isus i moja sjena, 1934. 223Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA DA NI VOLOVI NE OSTANU BEZ POSLA Bol za životinjama u duši mi kipi. Moj Bože, ali ipak to je tvoja volja. Ti si dao da plug parni užasno zaškripi i siklanjem uzbuni tišinu polja. Smiluj se dobrom volu, koji sad sanja o njivi i svetosti tegobe posla svog. Jer on ne će na ovome svijetu da živi samo za to, da mu oderu kožu i skinu rog. O Bože, daj milostivo, dok ova zemlja bude svemirom prelazila svoj prastari krug, dok na njoj budeš držao ove ljude, daj svakom volu da uvijek ostane uz svoj plug. I posljednji dan rada, kad ih preneš tugom I zovneš ih da pođu tvojoj nebeskoj kući, Tromo ko uvijek, daj da svaki sa svojim pođe plugom, Mir tvojih visina orući, orući... Isus i moja sjena, 1934. 224Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA DA VEĆ JEDNOM ODEM O Bože, daj mi snage, da mirno ostavim taj mali stan i uzani taj put. Taj niski krov, nad kojim visi dim. Ta okna, gdje je sjaj već utmul. Tu izbu, u kojoj se odavno dešava sve isto kao prekjuče i juče. O daj da glasom, koji ne podrhtava, reknem tebi: evo, predajem ti ključe. I popis ti nosim, u kome točno piše sve što je moje, od ormara pa do metle. I krčag vode, u kojoj se lik moj njiše, jutrom tako brižan i kivan na pijetle. Dosta mi je tih svagdanjih povrataka Iz kuće na rad i sa rada kući. Pod rukom nek mi više ne zaškrine kvaka. Moj Bože, pod taj krov ja ne ću više ući. O samo koplje daj mi, dugačko kao šaš. I kakav oklop nađen medu davno palim. I konja, da na njemu kao tvoj krstaš pođem da osvojim neki Jerusalim. Da pođem samo, pa makar me usnulog u hladu salijetala djeca i padala ko vrapci na me. Od kudjelje mi namještala bradu. I kitila mi s dvatri čička rame. 225Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA DA NE BUDEM VIŠE PJESNIK O Bože, daj da budem ko i svi drugi ljudi. Da idem tiho, sličan svagdanjem prolazniku. Za najobičnijim da srce moje uvijek žudi. A Riječ mi oduzmi, koja zvoni isprazno u sliku. Oduzmi mi i moć, kojom drugome dočaram sve, što on jadnik nije mogao izreći. Ugasi moje bdenje noćno, u kome skrušen stvaram radost i bol, od koje sam već klonuo pri svijeći. Kakav to šum sad čujem oko svoga čela? Zar vijenac lovorov već pletu tajni prsti. O pusti, neka iz mog siromašnog sela gladno stado koza slatko ga pobrsti. Pjesme siromašnog sina, 1926. 226Molitvenik hrvatskih pjesnika

Vladislav Kušan (1904.-1985.) MOLITVE POSLIJE MISE Zalutali oblak tamjanovog dima Njišu meke sjene u prozirnom valu; Prigušeni šapat molitvenih rima Sniva tihi napjev u svetom koralu. Neka sjeta struji s pocrnjelih slika I statua mrkih što sumrakom šute. Neke drevne riječi iz molitvenika I blizinu Boga dobre duše slute. Pred čađavim likom padovanskog sveca Nevidljiva ruka voštanice gasi. Djevojče u tuzi zamire i jeca, Bolna žena moli da je Netko spasi. S prozora martiri kroz šare od stakla Slušaju i mole da znak s neba sine – I umornog čela ruka se dotakla, Lagano i blago ko trak mjesečine. Lišće na vjetru, 1932. (Izabrana djela, 2003.) 227Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA O smiluj mi se, Majko, Bogomajko, i reci, što ću s mojim tijelom? Zašto je ono moje, a ipak ne pripada meni? Zašto sam ja kralj, koji ponizno prosi, a ono preubog prosjak, koji dijeli raskošne darove? Zašto nas vezuju nerazdjeljive spone života, kad nas toliko rastavljaju protivnosti Smrti i Vječnosti? Zašto ga krvnički zatvaram u krletku moje volje, kad sam ipak njegov ponizan rob? O smiluj mi se, Majko, Bogomajko, i reci, što ću s ovim tijelom? Ponoćne ispovijesti, 1937. 228Molitvenik hrvatskih pjesnika

Vladan Desnica (1905.- 1967.) MOLITVA RAZOČARANOG ISUSA Oče, kad opet navru sumnje i stradanja strasna i kad me označe opet krvave stigmate tvoje, udijeli milosti svoje još jednom znamenja jasna: osmijeh na nasušnu muku i vreli žar zanesenja što u viđenja krasna obraća sva iskušenja i sumnje, i stradanja strasna. A kada grčevi minu i kada skršeno tijelo ostavi svoje raspelo, tvome posljednjem sinu podari meku toplinu sumraka duše i svijesti. Prekrati mu snage za nova lutanja, nova pregnuća, prekini glasove zova; raščaraj skupu vrlinu proročkih nadahnuća, čudesnih iscjeljenja; utišaj milosnom rukom pomamu rumenih vrenja i odjek lažljivih slava, 229Molitvenik hrvatskih pjesnika

i posij i na umornu dušu blagodat zaborava i pokrov mutna smirenja. Pa neka duša vrluda po međi svijesti i sjene - šumska mucava luda što zaman povratku traži puteve zatravljene; neka, gavrani vrani po mutnom i niskom nebu, grakću nada mnom dani i umiru doziva jeke - a krilom da ne taknu mene! Slijepac na žalu, 1956. 230Molitvenik hrvatskih pjesnika

Dragutin Tadijanović (1905.-2007.) OČENAŠ LEMA KAMENA Oče naš koji jesi Na nebu i na zemlji I smješkaš se kroz oblake Pa krajičkom oka motriš Kako se trudim ne bih li Sročio riječi molitve Koje Ti već znaš to znam Usliši me i daj milostivo Kad mojem žiću stigne kraj Nek sunce sja i čuju se Ptice kao iz daljine A moje tijelo neka nježno Zagrli bijela sestra Smrt. Zagreb (Gajeva ulica 2a), 17. ožujka 1991. nedjelja, oko 19 sati 231Molitvenik hrvatskih pjesnika

GOSPODINE MOJ, ZAR SI DOISTA Gospodine moj, zar si doista Božansku svoju glavu odvratio Od nas bijednih nevoljnika Pa nećeš ni da nas vidiš Ni da čuješ? Koji li grijeh U nebo vapijući učinismo Da nas tako kažnjavaš Nemilosrdno ti koji si Dobrota i milost, i koji Opraštaš i najokorjelijima Kockarima lopužama ubojicama? Zar nismo dostojni tvoga pogleda, Gospodine? Ili možda i mi Treba da nestanemo, da nam se zatre Sjeme, da se čitava povijest naša Zbriše prljavom krpetinom? Daj nam da barem to saznamo, Gospodine! Zagreb (Gajeva ulica 2a), 28. listopada 1991. ponedjeljak 232Molitvenik hrvatskih pjesnika

August Đarmati (1906.-1981.) U CRKVI O kol’ko svetih kapi plodne rose U jednoj riječi ta molitva skriva! Spusti pred Bogom pokajničke kose, I priđi k vrelu, ključa voda živa. Slušaj te riječi, kao svijetlo rone U tamni ponor nemirnih dubina, U njima zvoni tajna vasione I divne žrtve raspetoga Sina. Ne znam ti ime ni tko si, ni što si Al neka bliskost struji među nama; Isti nas zanos uzdiže i nosi Gotskom ljepotom Božijega hrama. Odgrni zastor s tvoje duše ledne, I priđi k vrelu, ključa voda živa, Da shvatiš tajnu moći duše čedne, I sreću što se u bolima skriva. Hrvatska duhovna lirika, 1968. 233Molitvenik hrvatskih pjesnika

Novak Simić (1906.-1981.) MOLITVA ZA SESTRU Sad, kad je dvadesete zlate, nek milost tvoja i njoj sine. O Bože visine budi bar jednom i Bog onih koji pate. Na nju je rano bijeda cicanu odjeću odjela, a prsa, prsa nad pisaću mašinu sagela. I oči su joj samo veselje briga gledale, lutki od krpa želje usne šaptale. Zato sada nek nešto drago doživi, jer dani njeni bjehu uv’jek beznadno sivi. Nek bar u mladosti vidi nešto od životnog sjaja, ovdje, gdje je nebo tako teško, a smrti bez kraja i raja. Kolo, knj. XIII, 1932. 234Molitvenik hrvatskih pjesnika

Drago Ivanišević (1907.-1981.) POSLJEDNJA VEČERA Hljeb se rukama lomio nije bilo noža mlada se janjetina rukama jela a za vratima lunjala mrkla noć svi su se blaženo osjećali osim jednoga koji je zle snove snovao i osim jednoga koji je znao da mu je to posljednja večera Glasine, 1969. 235Molitvenik hrvatskih pjesnika

Ivo Lendić (1908.-1982.) MOLITVA USKRSLOM SPASITELJU Molim se Tebi, koji si poslao proljetne kiše na more... i stvorio to sunce, što grije, da se obraduje proljetos svatko, koji je tužan, da bar se kroz suze nasmije. Da se pričeste Tobom svi koji su hladni, (iako to ničim, ah ničim zavrijedili nismo) da se sjete svojih oni, za koje se davno ne zna, da doma pišu pismo. Da se sjete svi bolni, dok zvona i potoci zvone, a proljeće novo prolazi gorom i dolom, da se uznesenje nad svoje vlastito tijelo otkupljuje samo bolom. Angelusi, 1936./2000. 236Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA ZA SAN TEŠKOG BOLESNIKA Kriste, koji bdiješ u svetohraništu bolnice, dolazim u duhu k Tebi u tami ove noći, da olakšaš nesnosne boli mom drugu bolesniku, koji nije već davno svoje sklopio oči. Ti, koji si stvorio san za sve ljude na zemlji, daj, da tišina sna i njegove vjeđe takne. Ti znaš, Kriste, kako on trpi, kako je sav ukočen, kako ne može da se makne. Ti, koji ne znaš više za san, otkad si pošo sa zemlje, jer neprestano bdiju nad svijetom Tvoje božanske oči, sjeti se, ponizno Te molim, u Svojoj beskrajnoj dobroti Maslinove gore i one teške noći. I molim Te zbog sreće, koju je osjetila Tvoja Majka, kad je gledala Tebe, Svoga Sina, gdje Joj u krilu spava, da u zanesenju tihoga sna, koji blaži boli, klone i njegova glava. Angelusi, 1936./2000. 237Molitvenik hrvatskih pjesnika

Ivo Frol (1908.-1986.) MOLITVA Bože - hoću da te podsjetim na vrijeme – bezbrojna je sirotinjska raja i doteščalo breme, bojim se: premalo se brineš za uvjerljivost svog raja. Ja - crnac Jim iz Floride – stvoren na sliku i priliku tvoju mislim: za kakve li nam strašne grijehove otaca prokle boju? Seljak sam i uvijek sam pred tobom pobožno prigibao šiju kao i pred svima, znaš, bože, svu moju nevolju i muku, zašto dopuštaš da mi gradovi ljetinu biju? Ja sam radnik imam djecu, ženu i treba mi hljeba, vidim: na moja je leđa pao teret tvog božanstva, ja želim i ovdje - na zemlji - malo neba! Bio sam u ratu - hoćeš li kazniti i mene? sa blagoslovljenom sam puškom ubijo i moj neprijatelj sa tvojim je blagoslovom pucao na mene. 238Molitvenik hrvatskih pjesnika

Svi mi - robovi - nećemo više da budemo djeca i kraj tisuće srećnih i nekažnjenih zločina ne vjerujemo više paklu rad opsovanog sveca. Svi mi... o bože ... bojim se ... u svjetlosti otkriše ljagu. doteščalo breme, čuvaj da i nebo i pako ne odu k vragu! Pjesme, 1946. 239Molitvenik hrvatskih pjesnika

Jeronim Korner (1909.- 1976.) MOLITVA MOJA Iz tihoga kuta hrama i ja se opraštam, Bože, od ovog velikog dana, koji si stvorio Ti. I odlazim sav zanesen sa dušom koja za vječnost ko srce monaha zri. I pjevam: “Nek Ti je slava, Bože u osobe tri!” U hramu Cistercija, 1938. (Druga večernja) 240Molitvenik hrvatskih pjesnika

BOŽIĆNA MOLITVA PJESNIKA Oprostit ću se od ljudske zlobe i umrijet ću tiho ko ptica u snijegu. Možda u tami svoje pjesničke sobe, a možda na nekom svijetlome brijegu. Da li će biti pjevanje rimâ il molitva žarka u svetome hramu? Da li će biti proljeće ili zima, kad djeca pale božićnu slamu? Ali znam da će biti pustoš oko mene, samoća je vječna drugarica moja. O želio bih da moje umorne zjene sklopi tog časa barem sjena Tvoja. Da od njene čudesne blizine u mom srcu zasja Tvoja milost sveta, da se duša vine u Tvoje visine i ugleda svjetlost anđeoskih četa. O Isuse Mali, molim Ti se za to, dok snijeg ove noći pada sve tiše. Ja tražim samo Tvojih zvijezda zlato. I ništa više. Obasjane staze, 1941. 241Molitvenik hrvatskih pjesnika

Šime Vučetić (1909.- 1987.) DVIJE MOLITVE Bože! što Ti raspeti lik pod svodom ćuti i prašta: Htio bih ti dati moje srce ko nježni pup u proljetnom bdijenju ko nježnu jezgru bajama u zrenju; i mladicu loze iz vinograda. Bože! u zlatu kandilova plama, u mističnom svodu pogledaj sjenke u kutu i masne klupe hrama. Vidiš i mene. Na pragu Tvojih vrata osjećam u sebi plimu mladih virova milovanje proljetnih hirova:* O čuvaj me u ovom svetom miru, i obmane i hirova... Čuvaj moje srce, moju mladost na Tvome pragu vječnoga hrama. (Vela Luka, 1929.) 242Molitvenik hrvatskih pjesnika

KRISTE! Večer se spušta na dušu našu, u akorda zvona, na prozore volne. Šišmiši lete, sutona boje, promrzle tonu i dulji se sjenka, dok mi skromno i potišteno što život volimo, molimo: O dobri Kriste! daj nam plamene zublje, Ko anđeo da potjeramo s naših srca mržnju i zlobu, da kao asiski svetac ljubimo i goru i ptice---i sve; da ko On molimo Tvoje rane. A kad zora zabliješti okna naša i prosunča stabla šaptat ćemo ko nevino dijete, ko i sinoć: Oh dobri, dobri Kriste! (1930.) Svanuća, 1939. 243Molitvenik hrvatskih pjesnika

Olinko Delorko (1910.-2000.)) BOGU Često na rubu sna se javljaš šumom, što ima ritam trava ili mora, il prstenasti sjaj sutonjih gora, i onda vladaš okovanim umom. Ali čim jutro oglasi se drumom i pojave se glasovi sa dvora, te probude me, oči ispod bora uzalud tebe traže cvjetnim humom. Nema te više, iščezo ti trag. Pored živih bića, boja i oblika, ti mi se ne ćeš da pokažeš nag. Oh, sini, Bože, tek u snu otkriven, sada na javi puna, živa lika, a ne kao dosad iza stvari skriven. Razigrani vodoskoci, 1940. 244Molitvenik hrvatskih pjesnika

ZEBNJA Neće dug biti ovaj ludi nemir, pa će i nad njim da se sklope vrata željezna, što ih vrijeme kuje brižno. Svakom je životu smrt ko pratnja data. Pred iščeznućem nastat će tišina. Rug će i zlobu hod smrti da svlada, bit će i suza ponegdje i krišom, al mene neće više biti tada. Nikakva blaga ne stekoh na zemlji, svu svoju snagu pretočih u riječi, a svoju mržnju i ljubav i čežnju srce je znalo samo snom da liječi. O jadna smrti, možda ipak bude i poslije tebe još ostalo za me nešto života, možda netko brižan i mene s čašću izvuče iz tame. Budući, hode viših, boljih duša, hoće li k vama moji sni da svrate, ili će uz vas zaludni da drhte, ko boli čudne, vama nepoznate? Rastužena Euterpa, 1937. 245Molitvenik hrvatskih pjesnika

Ivo Kozarčanin (1911. - 1941.) POEMA O BOGU Kad u meni otrovaše Boga, hladno rekoše: Boga nema. Tvoj je strah bez sadržaja i prazan. Smrvismo u prah lažnog Boga logikom i duhom. Dok ide za nama šumom, možeš li ga čuti sluhom? Čovjek čovjeka kolje, a Bog je dalek i mrazan. Zbog naše kobi nikad njegove suze ne tekoše. Dosta je strahovlade. Dižemo zastavu bune. Bijede su udesi naši, a mržnje duše pune. Zebnja je tvoja jalova. Ako Boga ima, neka reče, da zima bude ljeto, ili da uz brijeg voda teče. Travu cijeli dan ljudi oštrim kosama sjekoše. Uvečer sjede na pragu. Zvjezdano srebro pada na pokošenu livadu što se crnoj šumi jada. Pod rosnim cvjetnim krovom već spavaju leptiri u teškom snu. Njišu se uveli makovi šeširi. Iz zabrana strižući uhom zečja glava viri. Dohodi vuk i srna. Pred žitnim poljem klekoše. Kako su krotke u prvom mraku vučje oči, dok se prohladna rosa niz zrelo voće toči. Sparna sobna tjeskoba. Muče me krute riječi: Ima li u Boga srca, neka ti pomogne sada. Zašto još uvijek čeka, ako te toliko voli? Govor je njegov melem skupocjeni što liječi. Lako je gledati s neba čovjeka što pod križem pada. Teško je ići bez doma od jednog do drugog mjesta. Tko sam patio nije, tuđe ne osjeća boli. Sa zemlje više ni jedna u nebo ne vodi cesta. 246Molitvenik hrvatskih pjesnika

Bog je već davno bacio strašno prokletstvo na nas. Njegovu okrutnu dušu uzalud čovjek moli. Lažeš. Bijeda naša ljudska nije postala danas. Ako Boga ima, nek ti pruži svoju moćnu ruku, da zajedno uđete u vedru sunčanu luku. U vrtu tiho cvate zlatna glava suncokreta. Na tužnu moju mladost pada ruka bijede. Čovjeka na prasnu drumu njegova sjena smeta. Nevidljive pohode oka crni ljudi slijede. Kroz tamu gledam tuđe tužne oči, ruke blijede, glave sijede. Kako malo naše suze vrijede. Sladak miris zemlje, voća, trave, zrela ljeta. U tišini šumi vjetar. Crno noćno cvijeće cvjeta. Potkovast mjesec nad plastom mlada sijena sjeti me davno čitane legende Andersena. Težak je teret sumnje u punoj straha duši. Bog je svemoćan i zao. Ako ga čovjek vrijeđa, ne će li spustiti ruku na njegova nepokorna leđa? Pred zoru, kad svaki dimnjak jutarnju lulu puši, Bog nas za grijehe naše vlastitom krvlju guši. Njegovo oko za mnom uvijek budno gleda. Kad tražim ljubav žene, čujem radoznalu nogu, koja me prati u stopu kroz tužnost drvoreda. Na moju glavu vjetar lišće i drveće ruši. Gdje da nađem milosti, kad se zamjerih Bogu? Tko će se zauzeti za me, kad se spasti ne mogu? Tužno u mraku vjetar jabučne grane njiše. Utjehu i spokojstvo donosi pozni noćni sat. Oblaci nebom žure, teški i puni kiše. Zaljubljeno pomiluje rosa žutu žitnu vlat. Koga pokrije zemlja, ne će se vratiti više. Svu večer pada s lipe zreo i meden cvat. Nad pustim voćnjakom mjesec brodi u čunu. 247Molitvenik hrvatskih pjesnika

Gleda u muškoj ruci žensku dojku punu. Otvorim li oči, nada mnom mrko Božje lice. Crnom rukom vlažan vjetar slane suze briše. U šumi rezak krik budne noćne ptice. Jučer sam prvi put preplivao mutnu Unu. Već rani vjetar u telegrafskim žicama svira, ali noć se tako lako od sunca prevariti ne da. Diše duboko rosna šuma i lišćem krošnje kiti. Na vrbike blijeda predjutarnja magla sjeda. Pod mostom teče voda. U crnoj utrobi vira nitko djevojku mrtvu od gladnih riba ne štiti. Sahranivši sinoć ljubav, u rijeci nađe mira. Sad očima praznim Boga koga nema gleda, dok vlažna šarana škrga kosu joj crnu dira. U uhu vodeni pauk. U grlu talog mulja. Na skeli nečiju vjetar očajnu glavu ljulja. Molim te, Bože, da sunce, što brdo zlatom rubi, kazniš prokletstvom vječnim, koje čuvaš za ljude. Neka na svijetu više nitko sretan ne bude, kad se ne nađe nitko da pođe tvojim tragom. Slab i nevjeran je čovjek. Dok tvoju ruku ljubi, bunu on protiv tebe diže s renegatom vragom. Za milost tvoju ne mari. Vina i kruha traži. Noći ne provodi s tobom, nego sa svojom dragom. Mržnjom se protiv tebe, kad klone od gladi, snaži. Gnjevom ga svojim šatri. S lica ga zemlje zbriši. Nek pusta kišne zemlja na hladnoj jesenjoj kiši. Žučan monolog s Bogom, što se svršiti ne će. Na stolu šušte knjige. Duhan. Dim svijeće. Kao otvorene rane otrovna rakija peče. Prolazi tužna mladost. Jutro kad ptice jave, na srce ražaljeno utjehe melem pada. Bože, za glavu u vatri samo malo hlada. 248Molitvenik hrvatskih pjesnika