MOLITVENIK HRVATSKIH PJESNIKA II WEB

Prestanu noćni sati puni zebnje i strave. To bodra životna rijeka kroz tamnu dušu teče. U polju cvijet i travka digoše rosne glave. Sve što je trebalo reći, sve sam već rekao Bogu. Čemu se od iskrenosti svoje sada nadati mogu? Kroz prozor sunce lije potoke blistava zlata. Već ptice gladne kljuju u vrtu voće zrelo. Nudeći darove svoje, srpanj mi otvori vrata. Sumi jutarnja šuma. Na moje blijedo čelo pade vedrina danja, što svaku lomi brigu. Sad će livada rosna zlatnu otvoriti knjigu, da se odmore oči, što svu noć gledahu Boga. Ljeto me vodi za ruku. S pomoću sunca diže iz kreveta bludne žene i mlade zvijeri s loga. Bijeloj brezi kraj vode u kosu bisere niže. Tišinu proreze dubok doziv vjetrena roga. Nemilo lice Boga plamen lomače liže. Što sam od Boga dalje, sve sam čovjeku bliže. Izabrana djela, 2008. 249Molitvenik hrvatskih pjesnika

Ivo Sokač (1911.-1990.) MOLITVA ZA VUZEM Danas si, Jezuš, iz kmice se stal, kmice pred Tobom bežiju, grehi su mrtvi, vu sakoj duši zvoni tak lepo zvoniju. Precvele su šibe. Bol je radost za denešnji den postala. Zemlja je sretna. Se Te slavi: sunce i starci i dečica mala. Moje se boli velču po zemlji. O da bi se denes ja s Tobom stal! Vubi vu meni grehe i boli, da bi i ja za Vuzem svoj znal! (1986.) Tebe srce išče, 1986. 250Molitvenik hrvatskih pjesnika

Josip Velebit (1911.-2000.) MOLITVA PATRA MAKSIMILIJANA KOLBEA Posljednje mi čase još sred tame preporuči Višnjem, pa me prati lijepo da u Kristu umrem, Mati, mjesto ruku koje nejač hrane. Vječna glad za njima, ta glad duše da umrtvi glad što tijelo mori: u molitvi da obamru boli, njom da smrti prkosim što duže, njome da što duže slavim Boga što do konca izdržah na djelu: nad sotonu izdižući vjeru ko Hostiju-Tijelo Uskrsloga. Ipak se kreće, 1996. 251Molitvenik hrvatskih pjesnika

Ante Jakšić (1912.-1987.) VEČERNJA MOLITVA Daj mi, Bože, da se ne brinem što će biti sutra kad se osamljen nađem u hladnoj tišini sobe. Mnoga se briga rađa iz krila novoga jutra i svaki dan ima dosta svojih briga i tjeskobe. Ima časova koji su bez naših zasluga lijepi i onih od kojih se poslije nijemo pati. Za ono, što piše na tvome satu, mi smo obično slijepi. Ti znadeš kome što treba oduzeti ili dati. Ti znadeš zašto si nekom plodnošću zaogrnuo polja da ga strepnje često od nevremena more, i zašto je za nekoga tišina bez mnogih želja bolja i zašto se neki životi gase dok drugi smireno gore. I zato daj mi, kad se nađem u hladnoj tišini sobe, da novo svanuće primim bez straha i tjeskobe. Molitve pod zvijezdama, 1979. 252Molitvenik hrvatskih pjesnika

Vinko Nikolić (1912.-1997.) VEČERNJA MOLITVA Sunce je crveno, ko ognjena baklja, sišlo na daleko more, pa je zapalilo sinje valove. Večernje tišine plamsaju narančasto. Večernji sutoni silaze na vršcima vjetra sivoga. Sunce je dogorjelo. Zaostali titraji pozlaćuju vrhove maslinika, a masline svojim vitkim srebrnim rukama, granama na večernjem vjetru, mašu žutim oblacima, što po plavetnilu putuju, mašu za oproštaj Danu, i na doček Noći. Cvrčci su dokončali svoju sunčanu pjesmu, pa su zadrijemali. Lastavice u večernjem letu pred počinak kruže; lastavice se pospane zalijeću u susret zvjezdanoj Noći. Mlad Mjesec, venecijanska gondola, zabijelio na vedrome nebu, pa onda je zaogrnut zlatnim plaštem zaplovio modrom pučinom, ko lađa na bijela jedra. Sveti zvonici iz daljina objavljuju večernju Molitvu. Mjesec žalostan plovi; prate ga turobne zvijezde: bezbrojne i krupne nebo su osule, kao žuti cvjetovi livadu u proljeće. 253Molitvenik hrvatskih pjesnika

Moje su misli rastočene tugama, i uzdasima, moje su oči natopljene suzama: a moje je srce zarobila beskrajna čežnja i čama, čežnja i čama za mojom Hrvatskom! - O Bože moj! Sva ova beskrajna tugovanja dobrostivo primi, neka budu dragovoljna žrtva za spas Domovine! Meni ne oduzmi iskušenja, samo mi, Gospodine, podaj snage do sretnoga povratka! Samo mi podaj snage, makar mi poslao Jobovske muke! Ja se ne plašim bolova. Ja se, Gospodine, bojim pada! Izgubljena domovina, 1947. 254Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA ZA GROB U HRVATSKOJ Dušu sam isplako gorko, goleme boli nabolio, Čemer je kljuvao srce, vino mu ne pruži lijeka. Za sve, što voljeno imah, zanosno sam se namolio, Al su se molitve s rugom vraćale prazne ko jeka. Srce je veliko groblje: živoga ništa već nije; Slomljenu mladost i život već sam bez nade prebo- lio. Tko bi po licu mom znao, srce što moje sad krije? - Kad bi oživjela vjera, ja bih ovako se molio: - Ne daj, da umrem ko pseto, negdje ubijen u tmici, Ko što se umire danas, žrtvovan modernom mraku; Na barikadi nek svršim, ili nek padnem u bitci! - - Umrijet u Hrvatskoj želim, uza te, nesretni rode, Zemlja mi mila da kopa duboku mrtvačku raku: Kakvomgod smrću ja umro, glasnik sam tvoje slobode! Duga nad porušenim mostovima, 1964. 255Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA U NOĆI KRCATOJ ZVIZDA VEDRO je ka cakal. Nebo krcato zvizda, pari ka mitra, a mladi misec je noćobdija ove tijane noći; more ka uje mirno, trudno još o’ današnjeg vitra smireno počiva, blago, brez svoje današnje moći. Ja san težački sin, pa ti se molin, Gospodine, ne daj da igda zaboravin, da san se rodija iz opanka; da, ka šta san do sada bija, nek buden i kroz sve godine rođenoj zemji, famiji i kući viran uvik, brez pristanka. Nek ne zaboravin, da san rođen u crnoj kamenoj kući, šta je baš blizu mora; da san dite obična težaka, šta je krčija i kopa, dok se do greba ne izmuči, a da je diko’ mrižin i ribu izvlačila ruka mu jaka. Nek ne zaboravin, da mi je mater šila i krpala robu za drugog, da nas, uz ćaću, prirani. A da su braća i sada sirotinja, šta živi o’ žujeva ruka; da imaju jednu sobu i da onaj na očinstvu još uvik stare dugove plaća. I molin Te, da uvik sačuvan težačko svaćanje dobra, neka ka oni prosuđujen na svitu poštenje i pravo; nek svoje minje o dobru, kako san ga u ditinstvu pobra u rođenoj kući — uzdržin uvik cilovito i zdravo. 256Molitvenik hrvatskih pjesnika

Neka nika’ ne zaboravin, o moj dobri Gospodine, neka mislin neprestano, uvik i brez pristanka, da san rođen u težačkoj kući, prije već mnoge godine i da san težački sin, da san izaša iz opanka! Gorak je zemlje kruv, München-Barcelona, 1977. 257Molitvenik hrvatskih pjesnika

Ivan Goran Kovačić (1913.-1943.) USKRSNUĆE U zanosu kličem: Čežnjo, ćutiš kako mlado srce lupa, a mirišu polja i pjevaju ljudi, polomljeno drvo diže se i pupa, a zemljine cvijećem posute su grudi. I mirišu noći, večeri i dani, a sunašce mlado drhti ko od sreće; i ljubica šapće: Kani, suzo, kani, u slavu te Bogu vjetar odnijet će... Smiju se jezera pod drhtanjem sunca, svečano je nebo, od sreće se plavi; jer danas će s jednog najljepšeg vrhunca u nebesa plava On Bog da se javi. Čuti će se pjesma ševe, cvrkut laste, i svilu će plavu nebo da navuče, ushit će u času svud da ponaraste slaveći u raju sveto Uskrsnuće... Predati će zemlja nabujale grudi u koje će ratar plugom da zareže, uz poklik pastira, miris trave svježe, uz majčinu brigu, blaži bit će ljudi. Danica, 1934. 258Molitvenik hrvatskih pjesnika

Viktor Vida (1913.-1960.) OTROVANE LOKVE Evo i ljeta u gradu gnjilih trava, iskidanih, vrelih, tužnih sanja. Obiđoh jučer Viamonte: opotio se i onaj stari zid i ograda sveučilišta. Agava je gorjela u tisuću plamičaka. Onda je oblak zastro sunce i rijeka grunu kaljužom zelenih zmijurina između klobučaka nafte. Nije teško umrijeti. Teško je živjeti: lomiti se na asfaltu. Ući mamuran u večer praznih soba. Na golim zidovima mrlje briljantina u visini glave. A smrt - sretnoga li hipa! Kao kad zađeš iza ugla i gledaš: Pa tog sam čovjeka baš tu u davna doba sreo. Ista leptirica leprša iznad ramena. 259Molitvenik hrvatskih pjesnika

Pokojni u prvoj noći suočenja grohotom se smiju, da su bili nasamareni životom. Dan bijaše bakren, sparan, umirući. Poslao si vijavicu sunca, da me smuti. Kad krenuh podzemnim kanalom, spazih te u dnu, na drugoj strani: izrastao si u staklen perivoj. I onda zagazih u otrovane lokve. Zavedeni znamo biti tako prividom božanstva iz olovna trnja iza zarđala žbunja udarcima zrake među oči. Zasjeniš vedre noći a tražiš, a išteš danak odgovornosti. Svejedno: ne progoniš, beskrajno praštaš. Poigravajući se niz stramputicu zebnja. Tako živim srećom stradalnika. Za me nisi umro i ja se u kam sručen nikad ne pretvorih. Ovo je kopno produženje usnulih, divnih mora. Gdje si? Da uneseš malo stege u ovu zbrku krvi i htijenja: 260Molitvenik hrvatskih pjesnika

sitnu krijesnicu u pokošenu travu. Noćas si bio skriven iza hladno vedrih zvijezda. Ništa se od tebe nije vidjelo, samo ti se naslućivao sjaj. Skroviti Bože! Hrvatska revija, Buenos Aires, 1960. Otrovane lokve (izabrane pjesme), 1971. 261Molitvenik hrvatskih pjesnika

Oto Šolc (1913.-1994.) MOLITVA Sudbino, podari meni dva, tri dobra sata, pootvaraj, u meni, zatvorena vrata, da u meni zvuci biju, koji, od davnine, i u meni sniju. Svilene tišine da u meni cvatu, u nemiru mome, u bolnome satu, - neka bi providnost bila meni sklona, kada se savijam u hropcu grča, bôna. Da izrazim tajnost trenutaka, uzbuđenja nova; riječ svaka u zvuke da se stiša, da oluje kažem, romon kišâ. Da mi ruka dobre riječi sklada, lagane riječi, ko ptica ponad grada, koju vjetri, raspjevanu, nose, - da riječi budu tapaj noge bose. Da riječi budu miris zrele trave, kretnja cvijeća, kada glave u sutonu sagiba; da budu tajne koje bole, daj mi riječi onih koji vole. Zvuci i dodiri, 1944. 262Molitvenik hrvatskih pjesnika

Antun Nizeteo (1913.-2000.)) MOLITVA S HRIDI Na ovoj hridi ponad mora, U ovoj škrapi, u ovoj raci U pučinskoj tišini Bog se javit mora: U pijanstvu sunca tu Mu slušam Vječnost I na šumu vala čuju Mu se koraci. Spavam: Od mora ljubičasta je raka, Od bola crn mi je san. (Bože, moj Bože, dođi U dubokoj visini. Više nego ikad sad sam sam I Tvoj.) Spavam u pučinskoj raci U škrapi ponad hridi: U ovom trenu, u pjeni vala U galebljoj pjesmi Odlazi Vječnost… ...U šumu usnulih korala Još se muklo čuju Njegovi koraci. Uspavanka vremenu, 1938. 263Molitvenik hrvatskih pjesnika

Aleksa Kokić (1913. – 1940.) MOLITVA ZA MLADOG ORAČA Sad nema sitnog cvijeća u polju, da zakiti šešir na glavi, pa da vedra i vesela lica iz svega grla zapjeva starinsku težačku pjesmu, koja se nekad u davna vremena prvi put zaorila na ovoj njivi, kada je njegov praotac zorom zaorao prvu brazdu uz cvrkut ptica. Jesen je. Po blatnoj zemlji izmoreni, mokri naprežu se mršavi konji, dok njegove drhte ruke crvene od kiše i vjetra nesigurno vladaju plugom. Ispod gustih i vlažnih obrva vire zamagljene oči, koje kao da u sebi nose svu tugu prohladnog jesenskog jutra, koje kao da vječno zavide drugom. I dok se hladnim jutarnjim zrakom ko teške glasine iz utrobe pokisle zemlje dosadnih gavranova kreštavi glasovi lome, mladi se orač naslonio na ručicu svog starog pluga i izustio je ko osuda teške riječi: Kome ja orem, kome? 264Molitvenik hrvatskih pjesnika

Gospodine, daj, da oblaci sivi otplove u zemlje daleke i strane, nek ovaj dan ne bude odviše tužan i da sunce, koje zasine nad izoranom njivom, razveseli mladog orača, neka zaboravi na veliku nevolju svoju, neka zaboravi, da je još uvijek mnogima dužan ... Poezija bunjevačkih Hrvata, 1971. 265Molitvenik hrvatskih pjesnika

Vinko Kos (1914.-1945.) MOJ VESPERE Naginje se sneno na ramena zemlje i tone za šume sunčana glava. Škripu mlinskoga kola upio je u sebe mrak, cesta u tami negdje iščezava. Kroz ovaj večernji mrak i mir i čas, do tebe, što zvijezda si nevidna večeri ove, diže se nešto iz misli i duše, da javi ti padanja i pobjede nove. Kroz ovu tišinu po zvonjavi pozdravljenja duboko sa zemlje s tobom duša se spaja. O ne daj, Bože, da ikada veze među nama puknu, osobito ne u času oticanja zadnjega sutonjeg sjaja. Budi nam Bog kroz grijehe i svetost, budi nam Bog u nijekanju i vjeri. Bog kroz svjetlost dana i večernji mrak, i sve korake naše polako k sebi usmjeri. Vodopad, 1942. 266Molitvenik hrvatskih pjesnika

Lucijan Kordić (1914.-1993.) ORATIO PERPETUA O Ti, Bože... koji suncem ispunjaš lokve oblaka i ralje oceana kristalnim fluidom vode; koji bljeskom nalijevaš oči kukviže i mjesečinu pališ za stopama bludnice; neka se jednom razgale ove atomske tmice: močvare i gnjilež, licumjerja i gole stramputice. O Ti, Bože... bez prijevara i starine, siđi na rastuće hrvatske mrtvačnice. O Bože... objavi se... i kako Ti je ime?! Fremde Blumen, 1987. 267Molitvenik hrvatskih pjesnika

Rajmund Kupareo (1914.-1996.) MOLITVA ISUSU RADNIKU Božanski Radniče, na čijim je žuljevima i ranama Ostao trag naših patnja i naših svagdanjih muka, Molim Te, daj da uvijek nađe uposlenja i rada Utruđena radnička ruka! I kao što prah s Tvoje pile i s Tvoga postružnjaka, Premda je na oči padao, nije zastro Tvoga vida, čuvaj tako sjajnost duše nosačima ugljena u luci, što resko prodiru crnim obrvama da ti se duša kida! I radi svetoga mira Tvoje siromašne kolibice Smekšaj njihove kvrgave, pravedno stisnute šake, I mir im daj na tvrdim ležajima u hladnim barakama Nek ih što prije ogriju pravednosti Tvoje zrake! Još Te molim, Isuse, koji si iskusio ljudsku zloću, Sačuvaj one, kojima je doteščao život u radu I Tvojom milošću ispuni prazninu tih života, Oživi svetu, nepravdom ljudskom zapretanu nadu! Pohodi često, božanski Radniče, Tvoju bolesnu braću, Da ojačaš njihova obnemogla pluća i kosti, Oni Ti mjesecima umiru, a umrijeti ne mogu, Uvjeri ih o beskonačnom trajanju budućih radosti. Budi svima vođ u svetoj revoluciji i borbi, Da svojim alatom jurišaju i razbiju vrata neba, Jer samo se kroz njih ulazi u mjesto istinite pravde, Koje na zemlji nema, a njihova je duša treba. 268Molitvenik hrvatskih pjesnika

Bdij nad svojim staležom, božanski Radniče i Brate, Da se ni jedan ne izgubi komu su žuljevite ruke, I pouči ih, da će u Tvojem kraljevstvu biti gospoda, Zato što su ovdje bili sluge i sirote puke! (Gospina krunica, XXII/1937.) Svjetloznak, 1994. 269Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA ZA SJENOKOSCE Sjedni, Gospodine, na meke otkose trave I slušaj kako fijuču kose, Po njihovu ritmu njišu se kosaca glave I njihove noge bose. Ali znaj da jednako rad im kosi dane, I da im se srca u strahu njišu: Ne će li blago ostat bez hrane, Kad zima dođe uz snijeg i kišu. Barem zbog betlemskih jasala svaku Molitvu njihovu primi, Jer sijeno je postelja seljaku I ljeti i zimi. Al nemoj zaboravit ni živine dvije, Koje su Te u spilji branile od leda. Ti znaš da hranu lako naći nije, Kad pritisne bijeda. (Kalendar Gospine krunice VIII/1941.) Svjetloznak, 1994. 270Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA ZA NAŠ EMAUS Kako je teško lutati po svijetu izgubljen i biti nepoznat onima koji su bili naši gosti! Kako je teško ljubiti, a ne biti ljubljen i biti pozvan u kuću tek iz samilosti! Tko će nas prepoznati - bolesne i stare? Dati nam prenoćište - bez novca i časti? Ni od koga nismo tražili milodare, tek slobodu, neokrnjenu od ičije vlasti. Bar ti ostani s nama! K Tebi se spremamo, koji si ostao sam u životu, smrti i uskrsnuću. Rastvori nam svoj dom, kad svojega nemamo! Putnici smo Vječnosti: uvedi nas u Tvoju kuću! 1971. [iz ciklusa Nagrada jadu i hvalospjev bolova] 271Molitvenik hrvatskih pjesnika

Stjepan Jakševac (1916.-1994.) ZAŠTO NISAM SLIKAR? O, Bože, zašto mi nisi dao da slikar budem pa da sve radosti i bolove svijeta naslikam? Da na platnima veličam svetost žuljeva naroda moga. (U svojim skromnim rimama tek odsjev svega osjećam.) O, Bože, da mi je sad, dok ovako ganut gledam preda se, živim bojama naslikati: U daljini planine plave, mekanim sjenama okružene. Pa onda uvalu zelenu kojom rijeka srebrena među vrbicima protiče tiha – ko čežnja moja za smirenjem... Zatim seoca skromna obroncima razasuta; crvene krovove skrivene među krošnjama i vitke zvonike bijele s kojih se u suton brižnim molitvama angelusi jave i zamru Omladina, 1936/1937. 272Molitvenik hrvatskih pjesnika

USKRS U CRNINI Južni vjetri, proljeće rano, zelena grano, Uskrsno zvono i nebo nujno, mila mati, Predobra zemljo, sunčeva stopo, na tebe stati I zaplakati i zaplakati. U muklu ruju sudbe se kuju, zamke se snuju, Zvonjave bučne i zvučne zloguko odjekuju, Mračni glasi čuju i jauk: Sine moj! Sine! Na frontama srce svijeta u more mrtvo mine. (Umiru nedužne oči ko lopoči u noći.) O žučno žalujte zvona do zvona nebosklona Trubite trube od Trona uzbunu tamna tona, Molite Krista mir da zablista, ko suza čista, Uskrsnuće svane, ko baklja plane na sve strane, Krv stane i zacijeli rane, u sljepoći dane! O južni vjetri, proljeće rano, zelena grano Crni su sati i duša pati, Žalosna Mati, Danas će samo ptice - radosno zapjevati. (Uskrs 1940.) 273Molitvenik hrvatskih pjesnika

Mak Dizdar (1917.-1971.) MOLITVA Molitvu jednu Jedinu imam U ovom svijetu Beskrušnom Molitvu jednu Jedinu imam Molitvu o kruhu Inosušnom Kameni spavač, 1966. (Slovo o nebu) 274Molitvenik hrvatskih pjesnika

SUNČANI HRISTOS Ni život ni smrt ne pripada meni Ja sam tek onaj koji je u sjeni Onog što u vremenu se Ovremeni Ovdje je prisutan onaj Kome zavidješe crni zakonici Objesiše ga u šesti čas onog dana Pred njegovim čudom zanijemiše žreci i vojnici Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta Raširivši ruke od prsta do prsta On pobjedi Smrt Smrt ga tražaše al ne nađe ništa Ne nađe ni kosti ni mesa ni krvi Osta joj samo obris znameni i prvi Put za nešto smrt zube nije imala Gle kako sad bezglavo skače Plače i rida očajna I mala Ni život ni smrt ne pripada meni Ja sam samo onaj koji je u sjeni Onog što mu smrt ne mogaše ništa Onog što pretoči se u stub Sunčani Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni 275Molitvenik hrvatskih pjesnika

Iz zatoka tvari iz te tvarne muke U ona daleka sunčana počivališta Pruža Ruke Kameni spavač, 1966. 276Molitvenik hrvatskih pjesnika

Nada Kesterčanek-Vujica (1917. - 1971.) MOLITVA UZ MORE Za Hrvatsku Te dragu molim, Madono, kraljice mora, tu patnicu tužnu i lijepu s tisuću krvavih bora. Prospi sunčevo zlato nad njom, nek se otvore širom svi prozori; nek urode loze vinove i žito drago dozori. I još Te molim u crkvi ovoj prepunoj tropskih aroma, Madono, kraljice mora, povrati joj sinove doma! Mnogoglasje (SHP BiH), 2000. 277Molitvenik hrvatskih pjesnika

Luka Brajnović (1919.-2001.) MOLITVA Dugo i staro brujanje zvona odnekud pozdravlja jutro i nebo. Gospodin je ušao u naš konak i svojom sjenom upalio ponovno rođenje svijetla u našim zjenama. Tada sam rekao: Tko sam ja, Gospodine, da me dodiruješ poljupcem Svoje Ljubavi, kad sam drugi poljubac čekao? Ti si vječno sada. Bez Tebe se ne događa ništa, što se zbiva i Ti si oduvijek znao naš početak, put i svršetak. Naša Ti je sadašnjost uvijek bila živa. Znao si, što smo htjeli, što hoćemo i što ćemo htjeti, jer si nad ovim našim životom oduvijek bdio kao dobri Otac i uvijek ćeš bdjeti. Naša je subdina Tvoja volja, pa zašto bi to za nas bila žrtva? Ispuni radošću naše progonstvo! Neka u Tebi uskrsnu naše nade i naša sreća mrtva! Hrvatska duhovna lirika, 1968. 278Molitvenik hrvatskih pjesnika

Zvane Črnja (1920.-1991.) NA VIELI PIETAK Sakreštan je Boga va grob ponesa, a pop ga je pokri. Pak nad grobuon oba so molili ku bi Buoh puku grieh prosti. Pokle so prišli ljudi i nad Buojžen grobuon so kantali Miserere. Z dubini srca oni so vapeli za pomoć puni prečiste vere. I sa narod je plaka, zemljo cielo triesa je glas puka. Sakemu pravemu človeku se je smilila Buojža muka. Samo puku našen nijedan se smilovat nieće. Prez suz uon jaram krvav nosi na raspieće. I samo zemlja naša s poton oblivena čuje kanat tužan: Oja, Nina Ninena. 279Molitvenik hrvatskih pjesnika

Ante Sekulić (1920.) MOLITVA Gospode, u sumrak dana pred oltarom klečim i molim već dugo, dugo pod svodovima hrama. Oblaci mnoge sjete htjedoše satrti srce moje, u prah baciti nade i reći da sam nezahvalno, grešno dijete Tvoje. Klečim i šutim... Nad našim poljima jesen slazi. Mir je u dolovima. (Sin nizina, 1941.; Izabrane pjesme, 2004.) 280Molitvenik hrvatskih pjesnika

ZAHVALNA MOLITVA Hvalu Ti pjevam, Gospode. sred beskrajnih ravnica naših mirnih. Djedovi su uvijek moji darova se sjećali divnih što su ih prosuli blagoslovi Tvoji. Hvalu Ti pjevam, Gospode, za pokošeno klasje zrelo. Ti si nam dao sunce, kišu i rosu, blagoslov neba i sunca vrelo, nasitio si djecu, gladnu i bosu. Hvalu Ti pjevam, Gospode, za naše salaše, dolove i mladost. Za djevojke i momke, što su žito želi. Za sve, čiji se životi, srca i radost u snoplju zrela klasja sreli. Hvalu Ti pjevam, Gospode, za milost i obranu tijekom vjekova. Vapajem Te molim svojih djedova daj da nam srca ne klonu, da ne zaboravimo drage grobove i tuga nam ne preplavi dolove. 281Molitvenik hrvatskih pjesnika

O, hvala Ti, Gospode, za sve što si ljeta nam ovog dao, i za dane teške, kad Te mnogi toplo i usrdno zvao ... Za sve Ti hvala. Al’ Ti znadeš dobro da je cvijeće žetveno na grudima već nam svelo, i molim Te zato: ubogo nam čuvaj naše malo selo! (Popudbina, 1994.; Izabrane pjesme, 2004.) 282Molitvenik hrvatskih pjesnika

Stanislava Adamić (1921.-2005.) DA TE ČUJEM Gospodine, takni moje srce. Zaigraj na svome glazbalu, Stvoritelju sveti: ja ne znam što ću s njime Ne umijem izreći. Gospodine, danas bih da bude sve, sva zemlja, svemir i Mir (u kom se jedino čuje): samo Ti i ja Danas bih da budem sva Tvoje Tijelo Euharistija. Moja je krivnja, Bože ako Te ne čujem Rasani srce - Slušaj: Molitva je Gospodine, danas bih da bude tiše od tišine: da Te čujem. (1973.) 283Molitvenik hrvatskih pjesnika

Augustin Blazović (1921. - 2004.) JA LJUBIM JESEN (Ignacu Horvatu za 70. rodjendan) Ja ljubim mladu, razdraganu jesen: Još se u halje ljetne oblači I strnje sušom ter žegom praži. Ipak nam hudobno na Lovrenču Pretvara potok na vodu zdenčnu, Ter na livade pošiškanu travu Pod večer lije kot vodeno mliko Svoj glasnik: nisku, debelu maglu. Ja ljubim mladu, prefriganu jesen. Ja ljubim sjajnu, sunčanu jesen: Zovu ju rado i bablje ljeto, Premda za babe ono nije teplo; Kada od grma do grma po paši Lagano letu Marijini vlasi. Sunce se k štajerskim goram nagiba, U hladu zadrhću starac, starica,. Ja ljubim tvoj blagi posmih, o jesen! Ja ljubim rodnu, bogatu jesen: Rumene jabuke i žute kruške, U gori črne i zlatne čehuljke. Pečenih krumpirov miris na paši, Slatkoga mušta vrenje u bačvi, Do vrha nabite kosne i kamre, Pune pivnice, pode i škadnje. Ja ljubim urodju tvoju, o jesen. 284Molitvenik hrvatskih pjesnika

Ja ljubim suznu i srižnu jesen: Kad oduzima trnulam gorkost, Zemlji daruje vlagu i plodnost. Zgora na surom, oblačnom nebu Divlje guske u novi gaj se selu. Nek ja ostajem, ne morem letit, Ipak znam, da ću se jednoč selit... Ja ljubim suze i sriž tvoj, o jesen! Ja ljubim prolaznost tvoju, o jesen: Kada u mrzlo morje dosadnog blata Poslidnje žuto lišće pada sa stabla. Mrtvih god? Groblje? Meni ne značu trulež. Ti mi za prolazni dom raj vječni daruješ. Jer me iz žitka, ki pod zakonom smrti stoji Kroz kratak san smrtni u besmrtnost vodiš. Ja ljubim sanje i sinje tvoje, o jesen! Ja ljubim kasnu maglenu jesen: Uživam duge jesenske noći. Tijelo je trudno, duh Boga moli, Zatim još dugo - dugo misli razvija, Budna fantazija pjesme diktira. Pero zadhće u službi duha Kao u bračnoj noći zaručnja. Ah, ja vas tako ljubim! Ostante pri meni! Ostante pri meni još dugo Duge jesenske noći 285Molitvenik hrvatskih pjesnika

Vesna Parun (1922.-2010.) MOLITVA ZA MAGDU ISANOS Budim te iz tvog čela, usnuli anđele pjesme Pljušti na mene svjetlost zemaljska, diše strast Iz tamnozelena humka kroz vlažni rosopas Kad jato ivančica u tamu bitka krijesne. Cijelo si blago svoje ostavila travi. Dušu su ti izvori razvezali, i tiho Protiču, ljubeći život kome si dala stihom Iskonski oblik Sunca. Tvoj glas u dubravi Krcatoj podneva, nježno izbrušen čelik, Neka se otkriva bic’u vode; biću sjaja Unutarnjeg pjevaj kroz vidik zastrti. Živote od bola zbiljskiji, zbog nas velik, Bdij nad njenim duhom, ne daj da iz raja Usnuli anđeo siđe još jednom u predio Smrti! Ljudima sam htjela svoju dušu ostaviti kao hljeb na konaku kao voćnjak i nebo Svima onima koji me ne traže i ne poznaju me došla sam da budem kandilo za kasnije Prepisano sa groba Magde Isanos Bukurešt 28. lipnja 1971. Tragom Magde Isanos (1971.) 286Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA PRED SUSRET Kula bezimena, u kuli noć i dan. U velikoj kuli mala kula. U maloj i opet dan i noć, i u danu kula manja od makova zrna, manja od kapljice kiše. Neka u toj kuli manjoj od kapljice kiše sazrijeva moja zatočena želja. Ne zadržavaj me, velika ptico, koga se tiče ono što ja vidim kad nas i u najmirnijem danu vitla vir, kad vrebaju na nas toliki požari sunca. Treba reći dosta i vratiti svakome svoje. U bezimenoj kuli moj je dah okružen prostorima koji uzlijeću. Šume, aleje, mir... Aleje i šume. Prostrite sagove. Donesite stepenice. Ugradite u ovu kulu mala nasmiješena vrata. Zasadite bršljan. I prolazim životom, 1972. 287Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA ČOVJEKA KOJI JE IZGORIO SPAŠAVAJUĆI PČELE Evo me, Gospode! Stižem izdaleka ranama zlatnim pokrit sav, al sretan. Anđeo Tvoj u plavom smilju čeka mog živog srca oganj neraspretan. Nosim ti vijesti žalosne, ja, sluga odani Tvoj strpljivih ruku, Josip: ne spasih pčele Tvoje. Crna dûga na zemlju spusti se. U strašan kip od soli dan se preobrazi. Vidjeh moj otok gori, smole i levande krcat, u drevni rasipa se žar. O, daj još jednom da napune mijeh sinovi moji, kad vjetar odande u san zaljulja zimzeleni Hvar. Hvar, rujan, 1971. Sto soneta, 1972. 288Molitvenik hrvatskih pjesnika

PJESMA U OBLIKU MOLITVE Dobri Duše mog plamenog života, usliši moju pjesmu u obliku molitve, u obliku zdenca koji ne presahnjuje. Moju pjesmu upućenu prezrenima. Zaljubljenima u travu ja odavno nemam što reći, i zaljubljenima u let ptica ne mogu pomoći da prebole svoj djetinjasti san. Ali onima na koje se survao gnjev neba i zemlje gle- dam u oči, jer njima dugujem svoj sutrašnji dan. Zbog njih ću saće života rasjeći na komadiće i zavi- ještati svakome jednu zlatnu pčelu iz mojih grudiju. Dobri Duše mog plamenog života, pohrani moje gor- ke želje u starinsku kutiju vjetrova i postavi je samot- nu na neko tamno raskršće, neka iz nje odsijeva sva- čija tajna. Pobrini se zato da me napuste svi koji su u meni tražili potvrdu za svoje slatke primamljive zablude. Daj mi da uvijek iznova gubim i nalazim mir, koji mi je neophodan, i težak, i tuđ. Indigo grad (Pjesme u prozi), 1989. 289Molitvenik hrvatskih pjesnika

RESSURECTIO 1993. Strašna je zemlja na kojoj umire Bog, Tužno je nebo na koje se uspinje On. Na ovoj zemlji, pod ovim nebom čudo života i čudo smrti osmjehuju se nevino jedno na drugo. Proljetni vjetar juriša na panj kliče mu: uskrsni! I bilo stabla kuca. Uskrsni, uskrsni! - zaklinje dažd pšenično zrno i ravan zasvjetluca. Alleluja!... Čekić nevidljiv duši kamena oklop razbija. A tu nad čovjekom umirućim sjena besmrća prijeteć’ se nadvija. Ne ljubi smrtnik čar uskrsnuća. Njegova tamna rođenja buduća u kosturu mu lopatom zveckaju. 290Molitvenik hrvatskih pjesnika

Tužna je zemlja na kojoj umire stvor, Strašno je nebo na koje se uspinje Bog. Ali ako je sol i pepeo sveopća kob Ti koji Ocu svom našu si ponio tajnu učini da nam duše još ovdje, za života iz omrknulih svojih jazbina ustanu. Najprije neka umre oholost da bi iz bijede i stida Pravda uskrsnula. Nek sebe konopcem Jude laž zadavi da joj iz crvljive lubanje zaiskri Um. Neka se obazre unaokolo sebičnost na muklo uskovitlan crn ocean Patnje. Udahnimo duboko u izranjenu grud tu Vječnost zimzelenu, ružinih latica pelud. I možda će se drevna mržnja ovozemna rastopit šumno poput glečera ledna, a živa će ruka dječja otpečatiti zdenac božanski. I jaganjci će piti... Pa ako ova školjka zemlje i nije bila zavičaj naš, ako je svaki odlazak i dolazak bio tek nesporazum bolan kricima rođenja i glazbom nježnih obmana privinusmo je k sebi. Dosudismo je nama... Tu zadnju oazu Ljubavi zalutalu u zvijezdama. 291Molitvenik hrvatskih pjesnika

Tu strašnu zemlju na kojoj je umro Bog. To cvjetno nebo na koje se uspinje čovjek. Začarana čarobnica, 1993. 292Molitvenik hrvatskih pjesnika

Nikola Milićević (1922.-1999.) TAMNA MOLITVA Molim jednu molitvu gotovo svakog dana, gotovo svake večeri. Ne čitam je niti je znam napamet, a ipak je molim. U njoj nema riječi, nema početka ni kraja, samo mrlja svjetlosti u središtu, mrlja koja svjetluca tamnim iskrama. Ona nema svoj smisao ni svoju mudrost; ima, možda, korijen nevidljivi i krila od etera. Ona nema svoj hram ni svoj put, ni svoj cilj. Ne znam kome je namijenjena ni zbog koga, a ipak je molim: svoju tamnu, besmislenu molitvu. 1959. Pod ravnodušnim zvijezdama, 1963. 293Molitvenik hrvatskih pjesnika

MALA LAMENTACIJA O moj bože, o moj bože, krvavi smo ispod kože, jad nas bije, jal nas proze. O moj bože, o moj bože, posvuda se laži množe, podmukle se vatre lože. O moj bože, o moj bože, svi se gone, svi se glože u trci za prve lože. O moj bože, o moj bože, kad se pasja srca slože i tebe se pljunut može. O moj bože, o moj bože, sve je teže, sve je strože, nerazbor nam dušu ože. O moj bože, o moj bože, raj je kad se imat može naslonjač od tuđe kože. O moj bože, o moj bože, slože, glože,lože, ože, šta se može, šta se može! 1967. Prah zemaljski,1974. 294Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA Kao prognanik, evo me gdje molim, promrzle duše, naježene kože, vapaj mi drhti u rukama golim, i ta molitva do srži me truje gorčinom svojom. Strašno je, moj Bože, kad te moli tko u te ne vjeruje. 1972. Prah zemaljski,1974. 295Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA DOBROJ RUCI Dobra ruko, podari nam nešto beskorisno što će prionuti uz našu sjenu i što će pjevati neki nečujan napjev pun čara i svjetlosti. Pomozi cvjetovima koji ginu u svojoj ocvalosti dok dani bivaju mekši i sjetniji. Ne daj da ih slome tmurni i mutni jesenji sutoni, suri i pusti trenuci. Daj da posljednji zrikavci bez bojazni odsviraju još jednu blagu melodiju pred odlazak. Pruži svoju dobru ruku, Svemoćni, i sve što je klonulo i što je zastalo na svom putu ti povedi u svoje tišine na počinak. 1993. Pjesme iz tišine, 1994. 296Molitvenik hrvatskih pjesnika

Mato Marčinko (1925. - 2010.) HRVATSKA MOLITVA Mučenice, koji si jedan od tolika mnoštva naših mučenika, ali samo za tebe svit sazna i uscini te. Sveče, zemlja je puna kosti i nebo duša svetaca naših, nu jedina tebe uzvisiše do oltara. Sveti Nikola Taveliću, neka kroz tvoja usta dopre do Boga ova molitva hrvatska: O jadna, o prislavna, o bezimena među svim narodima, od Boga iskušana, svim uresima ukrašena, o tužna stolićima, za domovinu od nas izabrana, o ljubljena i priko smrti praga! Hrvatska, ti si naš grih i naše posrtanje; Hrvatska, ti nas od sebe tiraš i sve nas je manje; Hrvatska, ti grabljivcima prepuštaš imanje; Hrvatska, ti šutiš iako svoje bidno vidiš stanje; Hrvatska, ti odveć se uzdaš u uljudbu i znanje; Hrvatska, ti blaga kao janje, ne vidiš klanje; Hrvatska, ti svitlo danje, gubiš pouzdanje. O pritužna, nad zamućenim ogledalom gonetaš postojanje. Hrvatska, ti si naš dah i naš si vid; Hrvatska, valovi i sol nagrizaju tvoju hrid; Hrvatska, zbog tebe nas višaju i stavljaju pred zid; Hrvatska, za neke samo spomen blid; 297Molitvenik hrvatskih pjesnika

Hrvatska, neprekinutih pokolinja slid; Hrvatska, koju tiraju na brid, Hrvatska, od koje sam sid, nije ih stid; a nisam još did. Bože, mir podaj ljudima koji u Hrvatskoj žive. I seljacima, da svojim motikama svoje kopaju njive; I radnicima, da uživaju što svojim znojem stvore; I umnicima, da o umjenju svome svojim jezikom zbore; I svima, svima, da zgriju se litom nakon stolitnih zima. Komadić raja ostavio na prostoru si nam ovom, omodrio morem uvale i otoke, posijao svukud jezera, rijeke i potoke. Ovdi smo došli idući za tvojim zovom. Zemlju, koju Hrvatska nazvasmo, nismo oteli drugom; naselili smo je, daje obnovimo, daje uzoremo plugom. Koliba skromna naš prvi bio je dom, a Tebi na najlipšim mistima bile smo crkve gradili. Naša koplja nisu đonila razaranje i lom, sabljama umisto glava sikli smo šikare, mučili se, radili. I u zagrljaj bratski i sada primamo one, koje zatekosmo tu, koji od drugih biže, koje gone. A krv ipak teče, puši se, razliva cilo tisućliće iz ruku koljača, mrtvac za mrtvacem niz sve vode pliva, utaplja se zemlja u bujici plača. Najcvitnija polja si nam dao, žetve, berbe, pučinu neizmirnu, ali uskratio si nam pokoj, hlad pod jabukom, starost mirnu. O Bože, koji znaš što nas sve boli i tišti, jauk naš do pristolja Tvog vrišti, pokolebaj neprijatelja u pohodima ratnim, da u pomrčinama ne zaglibimo blatnim. Prosvitli skrbnike koji su toliko zabrinuti za nas, kao što smo nekad znali živit sami možemo i danas. Slobode nemaju oni kojima drugi je dile, 298Molitvenik hrvatskih pjesnika