MOLITVENIK HRVATSKIH PJESNIKA II WEB

Za grešne nas k svom Čedu glas i nježnu diži ruku, a Marijin i Božji Sin oprostit svom će puku. Bud’ lahor lak i sunčan zrak u žegu nam i tmuše; kad prođe san, pred vječni dan, tad zovni naše duše. Hrvatska duhovna lirika, 1968. 149Molitvenik hrvatskih pjesnika

Izidor Poljak (1883.-1924.) DJEVICI SNJEŽNOJ Ja gledam Te, Divna, Na visokoj gori u sjaju i slavi, U bisernom plastu i smaragdnom pasu, Sa v’jencem od zv’jezda na glavi. I htio bih, Snježna, Da pjevam sa zv’jezdama oko Tvog čela, Da himnu Ti šapućem, ko na oltaru Ruža Ti šapuće b’jela, Da s brujem se složim, što kristalnu u noć Sa usana ljiljana ml’ječnih romoni, Kad velebne gore u požaru plamte, A Angelus zvoni. O Divna, o Snježna, O čista, o Sveta - Smijem li ružom Ti okitit nogu, Što blatnoj u posudi srca mog cvjeta? Sa bijelog brda, 1924. 150Molitvenik hrvatskih pjesnika

CREDO Ja vjerujem, Svevišnji, u Te. Slavu Ti pjeva Simetrija lipina lista, I crvena buba dijamantova blista, I vjetar što na orgulje olujnih oblaka bruji, I ognjeno zvjezdano more, koje u beskraj struji. Ja vjerujem, Kriste, u Te, svog Boga. Raskrilio Ti si na Golgoti ruke, Zemlje da zagrliš c’jele, plemena i puke, — I svi će v’jekovi živjet Od poljupca tvoga. Ja vjerujem u te, Crkvo Gospodnja sveta. Ti blagoslov daješ, a mrze te, ko da si kleta, Poje te žuči, ti Božjim pitaš ih hljebom, Vječni dobrotvor ljudi, Ko Hristos probitih grudi, Zemlju vežući s nebom Ko Herakle nosiš stupove sv’jeta. Sa bijelog brda, 1924. 151Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA Ne molim Te, Hriste, crven grimiz časti Niti raskoš blaga niti snagu vlasti. Samo to Te molim, samo to Te molim, Da ti služit smijem, da te žarko volim, I da dani moji prema Tebi lete Zaljubljeni kano čiste himne svete. Da se za čast Tvoju i borim i stradam, A jedinoj plati da se Tebi nadam. Pa da kao vitez iz davnih vremena Umrem za te srca stoput probodena. Sa bijelog brda, 1924. 152Molitvenik hrvatskih pjesnika

Julije Benešić (1883.-1957.) MOLITVA Sada gledam, vidim oko u oko Mog boga: crna noć ga zatire, A lice mu je puno ljubavi: Grm ruža su mu usta rumena. Tu stoji evo preda mnom i gleda U moje oči nijem i ukočen. Prošapći riječ i bit će duše vrt Pun mirisa i ptičjeg pjeva prepun. Nasmiješi se i pruži svete ruke, Dozvoli, da ti dirnem kose struk ... Govori! Daj mi baci pregršt ruža U tihom smiješku oka plavetnog! Obaspi zlatom moju skromnu glavu, Nasmiješi mi se, bože, odazovi!... U očima ti vidim titraj glazbe, I cijelu noć u srebro pretačeš, Te drhće zvukom glasa, smiješka tvog!... Ti nešto šapćeš? ... Je 1’ to šapat lišća, II šuštaj ruha noćne boginje? Ko trepet zvijezda pružaš naručaj Ko neba hladan, i ko neba dalek! Istrgnuti listovi, 1922. 153Molitvenik hrvatskih pjesnika

Ljubo Wiesner (1885.- 1951.) SEOSKO JUTRO Nad župom svanu danak bijeli i jasni I stade vika kokoši i raca, U farofu još spava velečasni I samo mežnar svetištem koraca. Na tornju sunce i lasta cvrkut glasni, U crkvi svijeća škuro svjetlo baca, A crni sveci sa oltara časnih Kroz prozore motre grobove otaca. Za grobljem ide stara neka žena – Na glavi rubac, pod njim sijeda vlas; Taj molitvenik utjeha je njena, Ta bijela crkva dat će nekom spas: To moja mati želi sreću sinu I ranom zorom ide k Božjem Sinu. Savremenik, 1911. (PSHK, knj. 85) 154Molitvenik hrvatskih pjesnika

BLAGO VEČE Crven požar dana na zvoniku vitom Planuvši još jednom polagano gasne. Zrak je providan: nad poljem i nad žitom Sve nam stvari dođu neobično jasne. Sjenke krenu sa dna zlatnih perspektiva I sve dublje tonu humci i daljine, S onih blizih šuma mirno se razliva San i skladan miris umorne tišine. Tad se usred zlata i potmula sjaja Javi Angelus i molitvene ure Skrušeno zaplove preko cijelog kraja Sve na tihe ceste i crvene majure. A kad naglo presta nad ugaslim žitom I zazuje tihe pjesme zrikavaca, Sve je tako blago i tako čudno i pri tom Ko da netko neznan poljima koraca. Književne novosti, 1914. (PSHK, knj. 85) 155Molitvenik hrvatskih pjesnika

Ilija Despot (1885.- 1970.) HRISTOVA MOLITVA Kresale se munje o zvijezde na zvijezdu, Da zapliva zemlja u blijesku i sjaju, A mene je majka povila u gnijezdu, Da se moje zvijezde munjam otimaju! Bacali su drva u mora i rijeke, Gasili su plamen sa obraza vrućih, A ja sam se ledom trzo - čekajući U prezrenoj štali zaostale vijeke. Hodio sam svijetom skrovito k’o sjena, Vjerujući: bit će da bit mora tako; A čito sam Vječnost i čito - vremena, I dokle sam pjevo i dokle sam plako, Ne znali me ljudi, al Ti si me znao Kad sam još k’o dijete svako Tvoje slovce Izvršivo, sveto, i kada sam stao Da iz Tvoga hrama izgonim trgovce. – Kresale se munje ... i zemlja je cvala, Vješajuć se o vrat sunašcu i zori; Meni zora sunca nikad nije dala, Pa evo me sad na - Maslinovoj Gori. Razumijem to oko, što na Golgot gleda... Zagrlit ću rado sve, što biti mora; Tek jedno Te molim - kad je došla hora: Prije čaše žuči, daj mi kaplju meda! 156Molitvenik hrvatskih pjesnika

- Tjerajuć trgovce iz Tvog svetog hrama, Sreo sam leptira ljubičastih krila; Tako njega zovu ... a srh od pjesama Veli da je ono Mandalina bila! Učini da krok moj i na Golgot slijedi, Nek posljednje želje i uzdahe snubi, Nek na krstu u me k’o pod krstom gledi Učini da ona jošte mene ljubi! Da ostane leptir do posljednjeg daha - Jednako k’o onda kad me ljubit poče; To je sve što žudim iz doline praha, Al ne moja nego Tvoja volja, Oče! Kidanje: nove pjesme, 1926. 157Molitvenik hrvatskih pjesnika

Janko Polić Kamov (1886.-1910.) USKRSLI HRIST Iz grobova si došo ko sablast prvih dneva, što naziva se bog. O vjerujem da sin si Jehovina božanstva na Jeremijin slog. Ko Moloh proždrije mladost i zeleni i smijeha u rascvjetanu dol - .... Na raskrivenu ženu tud srtao bi momak i lijep i rumen, gol. A ona bijelih sisa i klecavog koljenca u prvi trgla stid, a miris ko magla u razbludnijem kapljam zastirao bi vid. I s mutnijeh bi oč’ju ko slijepci tada pošli da napipaju put i našli bi se trudni i prsnuli bi dolom i cjelov krvav, ljut. A trava tud bi bila i dragala bi mladu i posvećenu bol... Ah, tud bi lijego momak na raskrivenu momu i lijep i rumen, gol - U uzi, gdje mi sunce ne zirne mrvom zlata, tu ženin trune dah: iščupaše joj kose i ugnječili sise, kad sve je zemski prah! A tamo momak kida i haljine i strasti i tijelo ljubi prut i piše vječnu sreću i pokoj s “onu stranu” na išibanu put. Pogazio si, Hriste, ko zatupljeno pašče i lepire i krin - 158Molitvenik hrvatskih pjesnika

O Eunusi! O smrti! Iz uškopljenog oca već nikad, nikad sin!! Pa kad si slago crno i obećo im sreću, gdje proždrijet će ih crv, tek s molitvom i postom da unakaze tijelo i puste - više krv - s tih tvojih usna u šir prohujale su riječi: “O blažen ko je glup!” I otad ljudski ponos i djela ljudske misli na sramni daše stup. I djelo duge patnje, gdje kidao se mozak, uništi jedan hip - Pa eto, još se štuje sva glupost onog trena u postavljeni kip. I njuškam preko strana tih dugih vijeka ljudskih, gdje puze mnogi duh - sa pognutijeh šija do neba uzdah milji: O daj nam, daj nam kruh!! Gle, grunuli su hici sa krcatih moždana u urnebesni tres i niknu nova vjera u prnjam barikada i rekoše joj: bijes. Na novi oltar indeks ko novo evanđelje da cio čita svijet, a psovke novih psalmi zabrujaše s orgulja i dale se u let. Lui se rasu, mahom ko sustav Izrajela, - tek sam ih sjeća rug - i svagdje niče čovjek, gdje glad je rovo tijela il polje ropski plug. A Silvij gleda, gleda i u njeg silno oko, što bijedu vidje svu... i obrati se natrag na carstvo barikada i tebe vidje tu. U Silvija je zanos i krv i živo meso, što napisa mu stih. 159Molitvenik hrvatskih pjesnika

Da pomirih se s tobom, o pomlađeni Hriste, u tome času snih. I pričini se tada da vidim davnu prošlost i prevratni tvoj tres, kad razdrije indeks prvi čovječijega mesa pa rekoše ti: bijes. Pa povijahu tijelo u trnje i u šibe, u sami zakon čvrst - O prevratniče drski rad naziva ti slava i blagosloven krst! Gle, a ja tjeram snove i budne perim oči na barikada skup, gdje diže prevrat himne, a tamo treska daskam porazmrskani trup. I tražim tebe samo, al ti si klono starac i zgurio se stas; iz kuta tek mrmoljiš i oslabo se čuje ko prolumpani glas. I eto opet zvuci s omrtavjelih struna i impotentnih stav... O zbogom ostaj zavijek! Tek združio nas Silvij već raskrsti nas Lav. Ištipana hartija, 1907. 160Molitvenik hrvatskih pjesnika

Mihovil Pavlek Miškina (1887. – 1942.) BOGU O Bože, daj mi barem na trenutak pošalji kakav mali oblutak da ojača srce moje, da ublaži bolove moje, da umiri srce moje, da mi olakša sudbu krutu, da me ojača na mome putu, osuši mokra krila, da budu opet ko što su bila, i jaka i snažna i čila, da dignu me iz ovog blata, poletim pred grobna vrata, izgubim svijet iz vida, no gorim ko od stida što ljudi nisu ljudi, već mnogi kao zvijeri hudi, da grizu se i dave za tuđu volju i u tome traže budućnost bolju. I ako Tvoju sliku nose svijetu zator donose. Izabrana djela, 1985. 161Molitvenik hrvatskih pjesnika

Fran Galović (1887.-1959.) MOLITVA Ja ne vjerujem više!... O, smiluj mi se, Bože, I spasi dušu moju!... U divljem nespokoju I stradanja i sumnje i žalosti se množe ... Na mozak kadno moj se i bijes i strepnje slože U očajničkom znoju, Tad mučim pamet svoju Pred nepoznatim krajem . tek strah ga stvorit može ... Katedralska samoća u svetom sjaju šuti, S oltara gore, bliješte Madonne zlatni skuti ... Šarenilom se rajskim okna krijese Kroz grimiz božji zapadnoga sunca; - Sve sumnje jednim mahom razbile se Nad grješnom glavom klonulog bjegunca ... Pjesme II, 1943. (»Mrtvi san«, 1910.) 162Molitvenik hrvatskih pjesnika

POZDRAVLENJE Nečega se navek ja bojim, Al čega, ne znam, ne mrem zagoniti; V mraku samo čekam i stojim, I to je tak i drugač ne mre biti. Znam da jempot nešče dojde sim, Al što i gda, to nije moči reči, Ja ga čakam, čakam i gledim: Pove mi morti kaj se ne sme zreči. Njega nega, nit je živel gda, Al mesec tenjo more mu prijeti - Se on pote, se on steze zna - I on bi mojo pamet mogel zeti. Pozdravlenje samo dok zvoni, Za njegve crne onda zabim trage, Vu tišini saki list čkomi, I čujem reči blažene i drage. Ta molitva zableni zvonov Starinska to je duša, soza mraka, Pesma zvezdi, senja ti bregov, Njo razme ovde cvet i trava saka. Ta molitva je nebeski dar; I zvoni dalko, dok zvone srebrni, Vidim: angel spušča se čuvar, I moji poti neso više crni. 19. lipnja 1913. 163Molitvenik hrvatskih pjesnika

Zvonko Milković (1888.-1978.) ZAHVALA Hvala Ti, Bože, što nisam u sitnom tijelu mrava, Te deset puta ide preko istih trava, I amo i tamo traži u pukotini puta, I gore i dolje preko kore stabla luta. Hvala Ti, što si me ipak poslao među ljude, Mada me iznose, i s posmijehom se čude. - Hvala Ti, što si mi dao i kratkovide oči, I ove slabe ruke, u srcu drage moći. Hvala Ti, što sam jutros gledao brijeg u rosi I zajutrak svoj jeo uz vinograd kosi, Ispred skliskih gora i dalekih vidika, Hvala Ti za osmijeh, vjeran ko s Tvog lika, Te krenuh obasjan k sječama, za stanja, Misleći: već zriju plodovi sred granja. Hvala Ti, što si često uz moj korak stao U svijetlu sunca i reko: nemoj biti zao Onima, koji mržnju mjesto ljubav nose; Hvala Ti, što sam čuo Tvoje noge bose. Izabrane pjesme, 1961. 164Molitvenik hrvatskih pjesnika

Nikola Polić (1890. – 1960.) MOLITVA ROBA Vinku Matkoviću za imendan Tu su dvije godine sramotne robije u grobnici okovanih duša. Uzalud kletve, grohot i molitve - ni bog nas ni đavo ne sluša. Nad glavama visi liktorska sjekira - simbol grabeža, klanja - Crna je košulja razvila zastavu i bijela se garda njoj klanja. Vučemo prokletu galiju harača i nijemi smo, gluhi i slijepi - Naš dan je u dronjcima, ko oblak bez neba, a noć u lancima strepi. Bog - dobra duša - nema vremena da osuši suzu robija - Naši su bregovi postali Golgote, a naše su doline groblja. Plave su rijeke nabujale otrovom osvete, mržnje i bijesa - u mrak se pakla i jada survala sumorna naša nebesa. I dok smo bez morfija pijano čekali darove pospanog neba - dotle su ognjišta ostala pusta bez ogrjeva i bez hljeba. 165Molitvenik hrvatskih pjesnika

Na Veliki petak triput je Hrist pod trnjem padao za nas - na leđima vukao sramotni krst, ko mi što ga vučemo danas. I Hrist je rekao - čuše ga robovi: - Ne praštajte dugove vaše! - Ne molite oca nebeskog. I on je - pokopao sve Očenaše! - Mi smo na dnu. Ko pseta bez doma. I gaze po nama. I pljuju. Al noć kad je sama, bez priče o zvijezdama. Onda se talasi daljine čuju. Na uranak zove krvavi dim sa garišta Kastva, Podhuma - Pod novim nebom stere se, raste plamena, ponosna ŠUMA! Sušak, 31. III. 1943. Pjesme (1910-1950), Zagreb 1951. 166Molitvenik hrvatskih pjesnika

OČE NAŠ Evanđelje po Mateju (VI -9-13) Mihovilu Biondiću za imendan Oče naš koji si na nebu bio i ostao iza nas i dalje ostani tamo; jer razbito nebo je tvoje u zaborav davno palo i malo još, malo, malo, pa nestat će iza Golgote naše dnevne sramote, pohote, mržnje i bijesa. O, pusta su tvoja nebesa! Pa neka se ime presveto tvoje dalje sve štuje i sveti kroz mukom razapeti svijet; još samo jedan jedinstveni kret i nikada neće već doći blaženo carstvo tvoje u ponor vječitih noći; (Jer jesi ti na nebesi, Al na zemlji više nijesi!); i neka se vrši nebeska volja, naša nevolja na brdu križeva, srama, nad vodama oceana, nad pogrebom beznadnih dana; 167Molitvenik hrvatskih pjesnika

Ostaj iza nas ko tuga i budi dalje, sve dalje, dok anđeo u slavama šalje uskrsne krvave ruže što oko nas ko gavrani kruže; ne bacaj nam hljeba s nebesa: mi žderemo meso bijesa i ne treba mane nama svetoga Evanđelja i nebeskog veselja; ne praštaj dugove naše. I mi ih oprostiti nećemo hijenama naše savjesti, vucima naše krvi, vampirima naših strvi; i zato te molimo, oče naš, u napast, u napast uvedi nas, u napast dublju, najdublju uroni sablasnu zublju. U moru smole i ekrazita nek se nad lešinom našom čita pakao koji se vrti u krugu spomena smrti; i baci na nas najteži kamen. Tako je, oče naš. I AMEN. Sušak, 29. IX. 1944. Nad ukočenim gradom, 1961. 168Molitvenik hrvatskih pjesnika

Vladimir Čerina (1891.-1932.) MOLITVA BLUDNICI Blijeda u licu i trudna u stasu U očima stidna, puna pokajanja Ona ide sama ko što duša sanja: Mjesečina bijela na mrtvom talasu. Dobra ženo, gledaj, miriše i za te Ovo bijelo cvijeće, i te tihe staze Stvorene su da ih tvoje noge gaze, Svud prašine sunca tvoju kosu zlate. Dok ti ideš skromna, gledajuć preda se, Dobra ženo, vidi, više tvoje glave Sve visine sunca ljeskaju i plave I sa svih se strana božje ptice glase. O, raduj se, ženo, ovom svijetlom danu, U očima tvojim rumen sunca bljeska, Uzmi ružu bijelu i salomi granu, Rad tebe se more prelijeva i ljeska. Skini tugu, ženo, sa čela i lica, Mir zeleni s krošnjâ ćarlija i hladi, Slušaj, kuca plavo srce ljubičica I lije se miris bagremova mladih. Zaboravi, ženo, na sve što je prošlo, Pusti tamnu slutnju sviju skorih dneva, I za tebe jednom proljeće je došlo, I za tebe jednom cijela šuma pjeva. A kada sunce za sve bijele dane I nad tvojom lijepom, trudnom glavom siđe, Još će pjesnik biti, ženo, kao lane Da ti kao sestri ma gdje bilo priđe. Livorno, 1915. Forum, 1964. 169Molitvenik hrvatskih pjesnika

Tin Ujević (1891.-1955.) MOLITVA BOGOMAJCI ZA RABU BOŽJU DORU REMEBOT Pred tvojim slavnim, Majko, dražima ja pjan i bijesan, sasvim nedostojan, k’o trska lak, k’o dijete nepostojan, u mraku klonuh s crnim lažima. I kost, i mozak bol izažima; a teško onom ko je, nespokojan, u jadu srećan, a u sreći zdvojan lutao noćnim, sam, pejzažima. - I nigdje nije naš’o obećane ljubavi, nigdje grijehu oproštenja, i nigdje nije naš’o rosne mane. i nigdje čistog srebra Pozdravljenja i nigdje nije naš’o Vivijane, i nigdje krvi svetog Otkupljenja. II Blažena Gospo moje sijede majke, Marijo, zvijezdo bijelih naraštaja, s usnice tvoje, s ruku punih Sjaja, ja popih prve neborajske bajke. Srce je Majke srce Bogomajke: ja znam da mnogi ljudski grijeh utaja, 170Molitvenik hrvatskih pjesnika

i znam da srodne duše srećom spaja, izlaže astar povrh gnjevne hajke. I ti što znadeš za čim plače plőt i tugu cvijeta bereš očima, znat ćeš i zašto evo postah Got. Znat ćeš i zašto mene obli pot i zašto moja tužba počima za svetu ženu Doru Remebot. III O pred te noge s punim ritmom sfera zavjet u staklu položimo suze. Pred svete noge nek se s plačem spuze plameno srce dviju hemisfera. Nek zemsku ljubav spasi rajska vjera, Sveta Madona naše svjetske Muze, i nek uz tihi jauk kornemuze razvije duša sokolova pera. Ljubav je Bog, ne Dzeus ni Sabaot, i zato nek je sanak blagoslovljen, i neka pada drač i trnski plot; Majka je Bog, ne Dzeus ni Sabaot, i nek me čuje, kada vapim slomljen za rabu božju Doru Remebot. IV Svete joj oči kazuju: nevina, a bijele ruke dršću rajskom strasti. U njenom vrtu znadoše se srasti i oganj ruže, i nevinost krina. 171Molitvenik hrvatskih pjesnika

Glas joj je tužan kao jek dolina gdje jaganjac je izašao pasti, a u tom paklu što me može spasti, do njena zlatna, plava Mjesečina? Pred njenim likom da se skromno klekne u slavu bola i u slavu snova kao pred neki živi Jeruzalem. I da se plače, i da se vjera rekne, i svaki uzdah bude Vita Nuova, i svaka suza drugih sjajni alem. Lelek sebra, 1920. 172Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA IZ TAMNICE Beskrajni Bože, što na plavom svodu zlato i srebro noćnih zvijezda pališ, čuješ li gdje ti na prljavu podu leleče ljutu molbu srvan mališ? U noći kad sam očajnički bdio s pogledom rujnim povrh vlažna stropa, kad sam u ognju bolnih mašta snio zvuk pjesme bune ili gromor topa, koliko puta iz te crne jame podigoh nebu ruke pune gnjeva, koliko puta povrh oštre slame provrištah mržnjom svetih hvalospjeva! Ako li žrtva mesa ili kosti spasenje može robova da kupi, gavranu dat ću da se njome gosti i gladnom crvu četvrt srca skupi. Ako te grudi, il te oči bistre, treba da kljunom svirep jastreb kljuje, i da me memla, ili bitka istre, neka! o neka! samo Bog da čuje! Za pir i raskoš ljubavi budućih, za zelen trave i za zlato žita, za slavnu vatru poljubaca vrućih, za vino pjesme, za zvuk što mahnita - 173Molitvenik hrvatskih pjesnika

- i za sve žetve ponosne i lijepe i za sve berbe blažene i čiste, evo ti nuđam poklon volje slijepe i svijetlih želja gorde ametiste. I moja pluća, bubrege i jetra, i moje kosti, živce ili kožu, pružam za iskru plamenoga vjetra, stavljam na oltar žrtvenomu nožu. Neka od tijela ne ostane praha, neka od duše ne preteče plama; neka u požar nestane mog daha, a povrh lijesa bude vječna tama; i neka čemer potone u dimu, a plavi sanci u zelenoj travi, no samo, Višnji, živom pobratimu kandilo svoje milosti objavi. Razgali svijetu bagrenu slobodu, i čudo stvari što se sebi dive, ozari plavet i obasjaj vodu, razderi zorom horizonte sive; i, kada bljesne mlada želja ljudi, napon tetive u poletu luka, pod trudnu šiju uzglavlje posudi, nad muško tjeme gizdu slavoluka. Pokaži što je Vasiono Pravo, i nemir znati, ili Ljubav moći, i volja ići, ići tvrdoglavo pod žegom sunca i svježinom noći. 174Molitvenik hrvatskih pjesnika

Mermera pokoj, žubor vodoskoka otkrij za blijede, sanjarske mjesece; a Eden uha i muziku oka spasi za novi osmijeh naše djece. A kada spane ova crna ljaga i radost zblaži svelo lice Hrista, blažena bit će otkupljena vlaga i kužna plijesan zasjati će čista. Znam da ću dotle ostati bez glasa i da će grobom biti mračna jama, no zbog tog svetog, zbog tog slavnog časa blagosiljem te s ovim verigama. Jer će u vrtu da pobjedni lovor i nježna mirta da upored cvjeta, jer će da slavi oslobođen govor vječitu mladost i nevinost svijeta. Lelek sebra, 1920. 175Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA ZA KORU KRUHA I ZDJELU LEĆE I Daj nam da jedemo svoju zdjelu, pa makar leće, boba i pasulja. Glad oblizuje sitni prst od ulja, a žig žalosti na našem je čelu, kad iz tanjira ogledamo ćelu. Podaj nam svakog dana vruću zdjelu, da ne trijebimo rakove sred mulja, da siromašni ne budemo rulja, da odahnemo, vedri, k’o na selu. I makar pili vodu tek na vrelu, - potok je gori, i mutne vode strana - i makar pili rosicu iz dlana, nije ni crven pehar duši hrana: daj našem srcu do ognjenog dana, daj svakom od nas bolnu dušu zrelu. Ubodi mudrost kao svetu strijelu. II Daj da nam, dok drače noge bodu, veselje cvate k’o ruža u hodu, i našim znojem da se cvijeće kvasi, a časnim žuljem da se snaga krasi. I patnju daj nam, tek onda kad smo jaki toplinom srca da je savladamo, 176Molitvenik hrvatskih pjesnika

i borbu s gadom i rđom dan svaki, netom smo kadri da im zavladamo. Daj nam kažiput i moć da spomenemo na sav glas sve dobro što u nama ruje, da sebe i sve drugo već opomenemo: da se krepče čini što silnije se čuje. A sami ćemo tada ostvariti srce za ljubav kao kovčeg zgodni. I za ljepotu srce će mariti, ljubav za lijepo i za život plodni. Jer svijet i mi po tebi smo srodni. Daj nama svakog dana našu zdjelu, pa makar jeli pasulj, puru, rižu, i makar pili vodu tek na vrelu, brojeći kapi što se k usni skližu, na međi šumskog puta slična križu. Daj nam uvredu, da cio svijet vidi da smo za pedalj viši, jer smo gordi, a poniženje da nas jedva stidi, kad blisne pravda slična britkoj ćordi. I saspi tlapnje maglovitoj hordi da raspršamo u većoj jasnoći Dana te sjene uplašene Noći, i daj nam i zlo, no samo radi dobra, ukloni smrt, u bašti klizaj kobra. Oprosti našem luku i krompiru, ako nas hrane s idealnom hranom, jer za nas nebo blista na tanjiru i krijepi crijeva zemnom, tamnom manom. Oprosti našoj ljubavi kad zgriješi: na kraju srdžbe nada nam se smiješi, 177Molitvenik hrvatskih pjesnika

i kad zamrzimo neprijatelja svoga, znaj da nas spaja muških ljudi sloga, ne biti zao, no uman u snazi i isporaviti pravicu na vazi. I daj nam oštro oko što red pazi. Daj pravdu nama i neprijatelju, dvije mrlje ulja u istomu zelju. Žedan kamen na studencu, 1954. 178Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVE VEČERNJIH ZVONIKA Kroz plavi suton mramorni zvonici visoke i bijele misli snivaju; kroz plav se uzduh sutonski zvonici uzdasima zvonkijem dozivaju. U molitvama, s križima zvonici zemlju u plavi suton blagoslivaju: o svete vaše popijevke, zvonici, te se u dušu rajskim ritmom slivaju! Utišati će srca disharmoniju, jer dobre i drevne dozvaše melodije; utopit će nam bole i harmoniju, u vrtlog pjesme, pobožnost psalmodije, jer srsi glazbe struje svetim strujama i blagoslovnim blaže alelujama. Izvan zbirki, 1909.-1935. 179Molitvenik hrvatskih pjesnika

August Cesarec (1893.-1941.) O, KAKO JE TEŠKO VISJETI NAD SOBOM SAMIM... O, kako je to teško visjeti nad sobom samim i znati da se ide krivim putem! I ipak tim putem ići! Sve dalje od sebe, spram sebe samoga biti Juda i činiti izdaju. Zar nema pravoga puta, zar nije on usječen, iako u guštari nedohoda duše, on ipak vodi k meni samome? Živjeti i ići putevima milijuna, braća su mi, znam, ali i među braćom čovjek ostaje sam, u najtežim časovima sam, i nije uvijek put milijuna put k meni samome. O, kako je to teško visjeti nad sobom samim i znati da se ide krivim putem od sebe samoga dalje. Krist je moje tijelo i duša je na njemu smrtno raspeta. (1920.) 180Molitvenik hrvatskih pjesnika

Miroslav Krleža (1893.-1981.) PIETÀ Glazba modrih nevidljivih sfera. Na polituri starog šifonera zelene boje dršću mladog dana i jedna svijeća plamti blijedim plamom, i jedna jadna žena, nad bijelim lešom krvavim i nagim, nariče ko rodilja što viče nad plodom srca, srca plodom dragim. Obrisi se njeni biju s polutamom, a jedna svijeća plamti blijedim plamom. “Ja Ti nosim balzam, paome i mir! Mir s Tobom, tužni sine moj!” Tih jecaj zvona i pobjednički poj. Na barikadi negdje teče krv, i gori plam, tutnji boj, i crveni se smije stijeg u modrini visina, a jadna mati oplakuje stjegonošu sina. I čini se da mrtvi stjegonoša govori: “Po laži miriše u našem stanu, tu, mati, po laži miriše, i demon neki diše, i dira moju ranu. O, mati! To danas strašno lažan Uskrs svanu. 181Molitvenik hrvatskih pjesnika

Mi smo se klali, mati moja draga, i srce tvoje sedam puta zaklano krvari. Mi smo se klali ko pijani barbari za stvarnost crne tvrdoglave stvari. A sve je Laž, Laž grozna, ni crna ni bijela, Laž barikade, knjige, riječi i raspela, i ničega nema, ni boga ni vraga. O, zašto smo se klali, mati moja draga?” Glazba modrih nevidljivih sfera. Na polituri starog šifonera zelene boje dršću mladog dana i jedna svijeća plamti blijedim plamom. Pjesme I, 1918. 182Molitvenik hrvatskih pjesnika

JA TEBI PJEVAM, GOSPODE U krizi nad svim krizama ja ranjen stojim i u ruci mač moj polomljeni strši. Svih mojih slutnja jeca poraženi plač; ja svladan sam, i polomljen strši moj mač, moj dobri mač! Što mogu drugo sad? Ja Tebi pjevam, slavni Pobjedniče, Ti, crvena Apoteozo i posljednji Autoritet! Ja vjerovati dugo nisam htio da ima ruke Tvoje nevidljivi kret kojim mačeve lomiš božjih bojovnika. Al’ sad kad gine dvoboja našeg vika, i kada zvona najvećeg zvonika pobjedu Tebi zvone, sad pjevam Tebi, Gospode, koji si stvorio žene, Marije Magdalene, i koji hramove zidaš na sinovima Jone. Ja pjevam Tebi sada, Gospode! I ako cijeli dan oblaci umiru tužno ko robovi pod piramidom horizonta, i ja pijan plešem na izvoru svog stiha, ja pjevam Tebi sada, Gospode! I pjesma je moja plima požarna, i krošnje drveća gore ko buktinje dana, a svaka je misao moja i svaka je moja rana stih Tvoje himne, Gospode, Pobjednice! Da li je podne vedro ili tmurna podla noć, ja tražim Tebe, moćni Gospode. I ako se modra nebeska krv po eternim pločama lije, i ako se pare školjke i biser rađaju, o, vječno, vječno, 183Molitvenik hrvatskih pjesnika

u stoobličnom lisju, mramoru i zmiji, ja sjene vidim Tvoje, o, silni Gospode! I moja harfa Tebi psalme poje. Ti, koji si meni polomio mač! Ja bio sam deblo, a sad sam zgažen drač, i pjevam, pjevam pjesme opojne od kojih san će pasti na svilu Tvojih vjeda, pa kad usneš, slavni Pobjedniče, ja nožem ću te udarit u leđa! Pjesme III, 1919. 184Molitvenik hrvatskih pjesnika

NENADEJANO BOGČIJE ZVELIČENJE Spomen na jen hispanjski Kipec Nenadejano bogčije zveličenje zasvetlelo nam bu kak zvezdane tenje. Seh brig i terhov konečno zlahkotenje, Dominuš nebeški, slatko hrepenjenje. Gda Gospon Bog bu v saku našu ranu s parstom pihal na Sudnjemu Danu. Na Den Konečni, na Den Serditi, vsi fehtari i drugi bogci vsi, do keh nigdo nigdar nišče deržal ni, kak oblak svetleč, beli megleni. Vekvečne norme gdi su v blagdajnskoj belini z mužikom i cvetjem, z rožmarini, v đemantnej, samitnej, đunđastej Sikstini, vsi romari, cafute i fakini, pili buju z Bogom v čistoj rubenini. Balade Petrice Kerempuha, 1936. 185Molitvenik hrvatskih pjesnika

Ulderiko Donadini (1894.-1923.) MOLITVA JEDNOG MELANKOLIČARA Gospođici Z. T. Sklopi oči, ne gledaj više! Hladno je i kiša na ulice gradske pada Zle su oči u onih koji te gledaju. I sve za čim čezneš U crno propada blato. Sklopi oči! Ne gledaj na smijeh Kojim te prate na tvom putu. Duboko k svojim snima sadi U njih sva potoni. Dođi tad u hladnu i sivu sobu Gdje ležim ja na tvrdom krevetu, I gdje su jastuci mokri od mojih suza, Gdje blijedi dan viri na moje prozore, I gdje nijem i ukočen umirem sa satovima što prolaze Tu dođi... K meni se sagni, oči otvori Daj mi jednu za drugom Sve zvijezde tvoje duše Daj mi sva sunca, što leže na dnu tvojih zjenica Daj mi svu ljubav, što svijetli u mutnim tvojim suzama. Daj mi sve tajne snove tvoje! I kad ti ništa više ne ostane Kad mi daš sve što si imala Tad ćemo, kao oni, što ništa više nemamo Poći Pod crni onaj oblak Što nam nad glavom prolazi. Dom i svijet, 1920. (Sabrana djela, 2003.) 186Molitvenik hrvatskih pjesnika

Dora Pfanova (1897.-1989.) [BOŽE ŠTO SI DAO…] Bože što si dao ovaj osmjeh meni lagan drug mog srca kad se bolno steže, daj mi malu sreću skrivenu u sjeni lagan dar tišina što daleko leže. Pokloni osami mojih misli sreću kao što ju zemlja nosi s cvjetovima, zalud si mi dao ovu svetu, veću, htjela bi da dadeš to što svaki ima. U krugu svog svijetla što mi svijet prosijeva sama sam o Bože, sama bez topline i dok duša toplo svuda ljubav lijeva, srce ovo malo samo je i gine. Ljetne pjesme II., 1919. 187Molitvenik hrvatskih pjesnika

[DAJ MI O BOŽE…] Daj mi o Bože da pjevam i da sanjam, u ovo vrijeme meteža i borbe, pomoć kad već ne nosim i riječ kad moja zališna je – U ovo vrijeme kada nema ruža, ni milo ništa, niti blagosti bila bi rado nestala. Daj mi o Bože nekadanji, sadašnje sanje nove da ne vidim, kad raditi i tako ne mogu Snove koji bi bili jaki jači od grubosti, od povika i ljutnje, jači i blaži od sjaja i od suza, Ozbiljniji od šutnje noći. Bola sam svakog sita Varave borbe, govora i molbe svake Uništi Bože sve što još me veže. Slobodna sam ko kad se rodih Slobodna, nigdje ništa nema što me treba. Daj mi o Bože da pjevam i da sanjam, sama za sebe, u ovo doba gdje se sve rastaje, gdje nigdje ništa utjehe ne daje. U ovo vrijeme nema ruža. Svu noć tek kuca srce zamišljeno na novu borbu zališnu što joj već sprema dan U ovo doba bila bi rado nestala. Početkom studenog 1928. Gradske pjesme 188Molitvenik hrvatskih pjesnika

Ilija Jakovljević (1898. - 1948.) MOLITVA SVETOM ANTUNU PADOVANSKOM ZA DUG ŽIVOT I NARAVNU SMRT Moj sveti Antune, ja znam da si umoran od propovijedi dugih i mnogih čudesa, i da si jednoga dana, dok su te čekali vrapci zasitivši se gube, pobjegao na nebesa. Teško je biti čovjek, iver božanskoga krijesa. Mnogo su veći užitci u dimu rajskoga vina. Ah, tamo žita sama na plodnim njivama rode i govor je tamo biran Dantea i Racinea. O, svrni pogled na mene iz cvjetnih, sretnih visina! Zgažen i ništav ležim, i bol me prožima svega. Korablje moje tonu, jecam u sutonu bonu, a ti si veći u sreći od mnogih svojih kolega. O siđi, priđi, obiđi, dušo bjelja od snijega! Vapaj molenja moga pred tvoja stopala pada. Napoj me, makni, takni, vrelo je čelo moje, razdire ranjene grudi jastreb sivoga grada. Dobar je Bog nad Gorom, darove brojne mi dade. Hvala mu na njima budi, jer ih zaslužio nisam, no ako poživim dugo i umrem naravnom smrću, sjetvu bih muka znao požnjeti nekako i sam. Pa ako moguće jednom, naravno s pomoću tvojom, okusim vječite slasti žarkog nebeskog pića, poklonit ću ti srce, ko pisanicu rumeno, i hostiju od sanja, i jednog zlatnog ptića. Mnogoglasje (SHP BiH), 2000. 189Molitvenik hrvatskih pjesnika

Antun Branko Šimić (1898.-1925.) MOLITVA NA PUTU Bože koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv vodi me i dalje koncu mojih želja Ne ostavi me umorna i sama nasred puta Obrazi su moji blijedi i moje misli nemoćno ko moje ruke vise Bože daj da novo plavo jutro iz umora digne moje misli da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi Budi nad mojom glavom moja pratilica zvijezda Preobraženja, 1920. 190Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA ZA PREOBRAŽENJE Dan još je samo nekoliko svjetlâ koja gasnu na vrhovima Ja čekam noć: preobraženje stvari Noć iz doline javi se i raste izmeđ blizih brda k nebu Prostor moga kraja pun je noći Rasvjetljuju se ispod neba brda u ogromne i plave prozirne kristale Stabla na vrsima, po polju, oko vode i kraj mene bespokretna i crna stanu Ja slušam s ceste: dolje livadama bijeli mjesec šeta i mislim: zašto noć što vraća stvarima blago nepokretno lice njinih mladih dana u nama budi tamne gladne požude? O noći 191Molitvenik hrvatskih pjesnika

budi hladna ruka preko našeg vrućeg čela utišaj krv i spusti blagi mir na čula Neka naša tijela mirna prozirna i plava usnu snom nevinih i tihih biljaka na plaštevima koje mjesec prostire po travi Mi slušat ćemo u snu kako mjesec tiho koraca po vodi Preobraženja, 1920. 192Molitvenik hrvatskih pjesnika

MOLITVA Noćas tišina bjesni svoju oluju i kroz moje srce prolaze oštri glasovi dalekog predjela kuća, stvari - Noćas tišina bjesni svoju oluju - I moja duša u svetom času pada na koljena kao očajnik i pruža ruke, moli - Bože koji ne daš da moje noći sjaju od sjaja kakvih sitnih bijelih cvjetova ili kakvih visokih zvijezda, koji ne daš da moje noći mirišu aprilima i snovima nevinih mladih djevojaka, daj mi, daj mi, da pada noćas jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća na me na moje noći mračne i žalosne, na sve moje i na cijelu zemlju, jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća, da sve bude jedna beskrajna radost od zvijezda i cvijeća cvijeća. Periodika, 1913.-1924. 193Molitvenik hrvatskih pjesnika

Ante Cettineo (1898.-1956.) MOLITVA ZA MOJU UVALU Prođi, o Gospode, danas sa mnom kroz moju uvalu da zajedno pohodimo drage znance iz djetinjstva, da uz pomoć vjetra probudimo u svima vjeru zaspalu u tvoje nebo, u tvoje more, u tvoja dobročinstva. Molim ti se, o Gospode, osnaži tvoje sunce, mog jedinog druga, da cvrčci sa mnom zajedno ispjevaju iskonski očaj ovog stijenja, ne daj da sitnoga mrava šatre slamka teška i duga na tvrdoj stazi ljubavi i uznesenja. Prospi dvije-tri kapi kiše u ove do dna presahle bunare što vjekovima zjape žeđu loze i beznađem težaka, ponesi na talasima svojim ove lađe nasukane, stare, predaj ih dnima punim ponorskog mraka. Jer ničeg nema žalosnijeg, o Gospode, no slušati plač istrula drva plač razrđala gvožđa kad od zvijezda smirenje i rasulo moli, ili kad ozvjezdanu gluhoću rastače zub crva zariven u bok goli. Pomazi, o Gospode, usamljenu aloju na grebenu, najljepšu svoju zvijezdu podaj njenom visoko istršalom cvijetu: naoštri bodlje njene ko mačeve na listu srebrenu 194Molitvenik hrvatskih pjesnika

da mjesec vazda zastane kraj nje u svom letu. Sačuvaj, o Gospode, djevičansku bjelinu stijene i djevojačkih grudi, izlij sve podnevno zlato u žukin cvijet i zijevalicu žutu, ne daj da leptiri, njini drugovi, poginu od studi: sami bez sunca, bez peluda na putu. Smiluj se, o Gospode, momcima što čuvaju kameni pristan moje luke da pušku zamijene ostima, a bodež mašklinom, da nikad krvlju čovjeka, svoga brata, ne poškrope svoje ruke, da bližnjeg dočekuju samo solju, hljebom i vinom. Optoči, o Gospode, delfinske peraje smaragdom svojih zora da ostrva, ko brodovi, zaplivaju brazdom razvučale pjene, da s narančastim dijademom u kosi sa dna sikastih dvora pozdrave dan sirene. Zasjeni kamene međaše krošnjama slatkog rogača da s planikom i smrekom othrani mališane krša, čeliči žuljeve na dlanu njegovih preplanulih kopača, razigraj srebrom posne rešetke vrša. Molim ti se, o Gospode, za sva debla bijena i kljaštrena vjetrovima: neka tamarisk vazda odoli reskom nasrtaju vala, oboružaj borove rodne tvrdim, kao kremen, čvorovima, neka svaka maslina bude harfa u dahu maistrala. Pokuj, o Gospode, u sutonu sve hridine žeženim 195Molitvenik hrvatskih pjesnika

zlatom za zadnju molitvu valova utopljenom suncu, porosi večernjačom sjajnom u kraju nepoznatom put skitnici i bjeguncu. Ukrijepi bdjenjem, o Gospode, zanemogle svjetionike po školjima, daj da se mreže bez rana vrate sa zupčastog dna, teškim, nabubrelim klasjem povij oznojene brazde po poljima, za mir pločarica, za radost zimskoga sna. Rastanji kristalom Tvoga plavetnila brecanje našik klatna, skruti ga u dragulj svih naših dubina i visina, razapni, kao jedro, nad nama tvoja čudesna platna za lijek od današnjice i splina. Pridrži u padu magarčića i kljuse mršavih, ožiljenih rebara, pruži im u smokvinu hladu bar šaku suvoga grma, omekšaj srce i bič nj inih okrutnih gospodara za teturanja niz klance i bespuća strma. Štiti, o Gospode, prosaricu i češlj ugara od užagrenih očiju jejina, porubi isposničkom samoćom vrh mirulina kljuna, izdubi za odsjaj njenog pjeva sva rebra naših pećina, prelij sve ograde srebrom popčevih struna. Spasi od posrtanja krstače naših napaćenih mrtvih što pod stoljećnim čempresima čuvaju naše bijede i ganuća, brani njine razjedene natpise i kosti od kiše, vjetra i vječite smrti, budi ih suncem i lastama svojim svakog svanuća. 196Molitvenik hrvatskih pjesnika

Opij podnevnim žarom malog guštera na kamenoj ploči, navlaži sarkofage sive memljivim hladom lovora, spokojstvom jutarnje oseke isperi naša srca i oči od lutanja i zamora. Otupi, o Gospode, klinasti šljunak pod tabanima prosjaka, ne daj da smilje povene prije zime na zaglavcima maslinika, porobi vjetar na vrhu malaksala jarbola i pokidana oblaka, čuvaj od groma vite tornjeve zvonika. Utješi oslijepljele gradine grobarski strpljivim bršljanom, ražedni poljske crkvice uljem iz tvojih najsočnijih zvijezda, okadi pragove njine kaduljom umjesto tamjanom, opoj ih pjesmom iz ševina gnijezda. Pred gavranovim naletom sve visove i oblake naježi, da se spasu bijegom razdrhtale čiope i laste, priteci s vjetrom cvrčku raspetom na paukovoj mreži, brani od požara suncem izblistale plaste. Šta da uprosim od tebe, o Gospode, za trske na plećima grebenja, za njino šuštanje žalno i bespomoćno od zore do smrknuća: za ustreptalost svih spoznaja, ljubavi i ushićenja, za nemoć svih naših pregnuća? ...A za sve to, o Gospode, podari mi slatkoću sna pod gredom djedovskog tavana: dvije-tri zvijezde iz napuklog krova nek budu srcu 197Molitvenik hrvatskih pjesnika

i očima plata, ne daj miru ni snu da postanem prag na kući oguglala gavana, prag od iskona zidan krvlju bližnjega i brata. Osim toga, o Gospode, ne tražim od tebe ništa, no samo pedalj žala i mlaz sunca za moja iskasapljena uda i modri, duboki procijep na razmeđu našeg grobišta da s tvojim morem budem uvijek i svuda. Da s tvojim morem skinem prolaznost sa svih stvari, da svi: mrtvi i živi pozdrave u meni istinskog sapatnika i druga, da svi grebeni u uvali postanu tvoji oltari gdje će se vječno moliti sunce, vjetar i tuga. Laste nad uvalom, 1935. 198Molitvenik hrvatskih pjesnika